Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Već je jednom ili više puta HDZ bio ispražnjen od ideologije i nikada to nije dobro

Objavljeno

na

Vrijeme stabilno. Navodno je i Hrvatska sada stabilna, dobila je naizgled koaliciju HDZ-HNS-a, a u stvari nije nego koaliciju HDZ-a i Varaždina, odakle dolaze poraženi varaždinski župan velikih umnih kapaciteta, to jest Štromar (Klaić ima štroman i štromer, kao nimalo laskave nazive) koji je postao potpredsjednikom Vlade i ministrom, te Blaženka Divjak, prodekanica na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike. Znači, HNS je dobio jedno mjesto u Vladi, budući da je gospođa Divjak nezavisna osoba s liste „narodnjaka“. Usprkos tomu mediji vrište da je HNS spasio Hrvatsku, kojoj donosi u miraz svoje vrijednosti. Koje su to vrijednosti, narodu nije priopćeno, a nije više ni važno budući da se HNS raspolovio ili potpuno rastrančirao porazom divljega dosadašnjeg predsjedništva prevođenoga pusićkama koje su udovice hrvatskih branitelja upućivale u homoseksulane prosvjede, optuživale Hrvatsku da je agresirala BiH i uopće vodile (vodili) tu parastranku u nehrvatske i protuhrvatske vode.

HDZ HNSJe li „tiha većina“ HNS-a u bližoj povijesti bila izložena zlostavljanju divljaka i sada se napokon ohrabrila, pa će narodu reći što zapravo jest, ako to narod uopće zanima. Blagonakloni analitičari podsjećaju na Savku i Hrvatsko proljeće, što bi valjda bili korijeni kojima se vraća pitomiji dio HNS-a, onaj koji je podignuo ruke za koaliciju s HDZ-om.

U svakom slučaju, HDZ i nepodivljali dio HNS-a našli su zajednički jezik, nekoliko mjeseci nakon Sarajevske deklaracije koja je također pronašla zajednički jezik. Potpisali su platformu koju sam pozorno pročitao, tako punu općih mjesta da ostavlja prostora vragu u detaljima, tako sjajno birokratski složenu da bi ju potpisao i Beljak, čime bi bio izbjegnut pad Hrvatske u induciranu komu koja po ljubitelju radiofonije nema alternative – osim što će HSS završiti u komi jer se u nevrijeme spetljao s SDP-om, kao onaj zagrebački glumac koji se 1990. upisao u partiju.

Pitomiji dio HNS-a predstavio se hrvatskoj javnosti kao liberalno krilce, neka, premda bilo što u bilo kakvom HNS-u nije do sada ni mirisalo po liberalima – njihov dosadašnji libar pun je stranica o prijeziru prema hrvatskom narodu. Na račun koalicije sa štromarima, HDZ može gazdama u Bruxellesu širokim osmijehom pokazati da je obavio zadaću, riješio se „nacionalista“ čije ruke više nije trebao (a hoće li?) i postao modernom demokršćanskom strankom bez ideologije, ili, kako je rečeno, iznad ideologije. I tu se skriva zamka. Već je jednom ili više puta HDZ bio ispražnjen od ideologije i nikada to nije dobro završilo, stranka bez ideologije je napuhnuta prazna papirnata vrećica koju djeca napušu poput balona, a onda ju udare dlanom i ona se ispuše uz neznatnu eksploziju.

Da bi sve bilo u skladu s očekivanjima (izvana) za ministra unutarnjih poslova postavljen je Božinović, savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu 1987. Taj podatak je objavljen, ali nije jasno do koje je godine bio na tom mjestu, što bi narod zanimalo. Nadam se da nije bio u vrijeme kada je predano oružje teritorijalne obrane. A što je poslije služio onom nesretniku s Pantovčaka koji ga sada hvali na sva usta, e, to je nastavak priče. Tako se siva eminencija današnjega HDZ-a našla na najosjetljivijoj dužnosti u Hrvatskoj, Bog budi s nama.

Još je jedno ime izvučeno iz sivila, to jest ministar pravosuđa, jer valjda nema novih ljudi koji bi se pozabavili resorom iz kojega izvire šezdeset posto zla koje muči ovu izmučenu zemlju. Simpatični Lovro Kuščević prebačen je u upravu, premda je dobro radio i sada mora svoj projekt spajanja katastra i gruntovnice prepustiti Štromaru, koji dolazi na gotov (premda nezavršen) projekt, a ima li svoje – ne zna se. Nastradao je samo Barišić, no bilo je za očekivati da će odletjeti u prvoj rekonstrukciji, jer na koga iskeze zube crveni, toga bez pardona smjenjuju plavi. Poučak Zlatko Hasanbegović striktno se primjenjuje.

Manjine su nagrađene mjestom dopredsjednika Sabora, koje popunjava furiozni Radin, novo lice u Hrvatskom saboru. Neki tvrde da je u Saboru još od vremena Anžuvinaca, ali mislim da je ipak kraće. Postoji inicijativa da ga se, na kraju tridesetoga mandata pokopa u kripti ispod sabornice. SDP- u nije dodijeljeno ništa, jer se ničemu i ne može dati nešto, a i ne zna se komu bi jer sada postoje tri stranke od kojih ni jedna nije socijaldemokratska, naime bernardinci, mirandoline i pozitivci, s tim da su pozitivci za sada udruga Ranka Ostojića i sličnih negativaca. Glede Ostojića: presuda u slučaju protiv Bujanca ući će u anale, s naglaskom iz teksta da je uvrjedljivo zvati se Aleksandar i da se nitko više tako ne zove. Ranković nije uvrjedljivo.

Kolinda je blagoslovila hadeze-varaždinsku koaliciju i odahnula, pa se mogla posvetiti projektu triju mora koji se sviđa i Trumpu – uskoro opet dolazi u Europu, bio on u tom trenutku još predsjednik SAD ili ne bio. Preko jednoga od tih mora već se gradi most, to jest Pelješki, čime će biti dovršen projekt dvaju kopna, oba hrvatska a tako daleko. Ovaj put će most doista biti izgrađen i dosegnuta teritorijalna cjelovitost, međunarodno zajamčena još u vrijeme rata. Most je dug čak nešto manje od dva i pol kilometra, grandiozno dug most koji bi Japanci sagradili za jedno popodne.

Ohrabrena Trumpovom empatijom, Kolinda se zaputila u Karlovac gdje je proslavljena 330. godina otkako je Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske. Misu je vodio Bozanić, a predsjednika Sabora nije bilo. No došli su brojni Zagrepčani da izbjegnu buku istospolne parade s većinskim udjelom raznospolaca, ali liberala, poput Štromara i Pupovca. Ponavljam: istospolnost nikada nije postala dijelom hrvatske kulture. A nije u povijesti bila ni dijelom europske, ako isključimo Talijane za koje Huizinga u „Jeseni srednjeg vijeka“ kaže da su poneki imali ponešto sklonosti, no u Francusku i srednju Europu nije se naklonost proširila, osobito ne u zemlje hrvatsko-ugarske. (Usput: vrlo zanimljiva dramaturgija Dnevnika HTV – prvo ide pedeparada, a tek zatim sv. Josip.)

Školska reforma

DivjakU lipnju završava školska godina, a školska reforma počinje ili se nastavlja. S kim će i kako će Blaženka Divjak, hoće li ostati gospođe Vican i Culej, hoće li se vratiti Jokić koji čeka u zasjedi, čeka da ga predloži Milanović. Ne sumnjam da će gđa Divjak poduzeti što treba u prirodnim znanostima, rečeno starinskim rječnikom, stručnjakinja je za „elektronsko učenje“ (čitam) i matematiku, no sve je to i tako samo dio priče, i do sada neupitan jer je svima jasno da se moramo izvući iz razdoblja krede. Vrag je u drugim poglavljima, a tu su moguća samo dva smjera – solunaški ili hrvatski.

Vidim u „Vijencu“ (koji se ponešto kroatizirao) napis Ante Nazora o solunskim čitankama (2016.) Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi: čitanke bi trebale „pripremati“ hrvatske nastavnike nakaznim tvrdnjama da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku, da je Vukovar doduše razoren ali nije poznato jesu li to učinili Avari ili Tatari, da bi Jugoslavija živjela vječno i u miru Božjem da neki nitkovi nisu priznali neovisnost Hrvatske i Slovenije, i tako dalje. Tu svinjariju podupire Europska unija novcem, ali se licemjerno ograđuje napomenom da sadržaj idiotskih čitanka „ne odražava stajališta EU“. To je kao da ja dajem novac pupovečkim „Novostima“, pa se ograđujem. Oni koji čekaju tramvaj, vjerojatno i ne znaju za te čitanke, ali znaju vozari iz Hrvatske koji bi rado uvalili te pogane knjige hrvatskim nastavnicima, uz to prepune faktografskih pogrješaka – djela, znači, diletantska i opaka. Čitanke, udžbenike iz povijesti, ne mogu „proizvoditi“ neuki i nepoznati amateri u hrvatskom prostoru, svaki udžbenik iz povijesti mora imati tri recenzije najuglednijih hrvatskih povjesničara da bi uopće mogao biti tiskan. Je li tako, gospođo ministrice?

Nadalje, hrvatski jezik i hrvatska književnost. Hoće li varaždinska neovisnica vratiti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika? Hoće li predložiti Vladi i Saboru Zakon o hrvatskom jeziku? Hoće li okupiti najeminentnije hrvatske jezikoslovce i napraviti reda u Institutu za jezik i jezikoslovlje čijeg je vođu imenovao Jovanović, onaj isti Jovanović koji sada u oporbi pokazuje svu sirovost svoga protuhrvatstva? Hoće li lektira biti doista najbolje od najboljeg, ili će se krijumčariti neznatni ali podobni sa crvenoga spektra? Hoće li akademik Mislav Ježić opet dobiti mjesto na Filozofskom fakultetu, ili samo kapovići i pupovci?

MihalicVraćam se lektiri. Ima li u njoj mjesta za Slavka Mihalića koji je umro prije deset godina? Sedam godina poslije njegove smrti, M. Jergović proglasio je Mihalića mrtvim. Budući da sam zlopamtilo, sačuvao sam otrovne rečenice spomenutog mrtvozornika o Slavku: “ Na vrijeme je osjetio promjenu paradigme, u pravom času postao nacionalist… (uporabu instrumentala ne poznaje). Hrvatsku nezavisnu državu dočekao je službeno ugledan, i nije ga se ticalo ukidanje poezije provedeno nakon razlaza sa Srbima… Sedam godina nakon svoje (nego čije?) biološke smrti, Mihalić je zastrašujuće mrtav.“

Na nesreću mrtvozornika hrvatske kulture, baš je te godine objavljena Stamaćeva „Antologija hrvatskoga pjesništva“ s vrlo živim velikim pjesnikom Mihalićem među inima, a tiskane njegove pjesme zorno kažu zašto jugoslavenska bagra toliko mrzi i njega i slične „nacionaliste“. Evo tih pjesama , koje ne bježe u nečitku sivu zonu zakopčane introvertnosti i kule bjelokosne, nego žive s narodom i njegovom kobi. „Progonstvo Iloka“: Tko još pamti ime srpskog oficira/ koji sred Iloka reče „Hoćete li radije / ovdje izginuti? Da na vas pustimo s lanca/ bradate, s nožem među zubima? Zar ne čujete/ tenkove s druge strane mosta? Vi morate otići, mrtvi ili živi – ovdje će biti Srbija !“…. I sada idu. Dvadeset tisuća istrgnutih iz korijena. Okreću se prema Zapadu/ gdje u nebo / raste Hrvatska…. (preskačem nekoliko sjajnih strofa, do zadnje): Ipak jest i dalje Ilok: svaki prognan/ a da mnogi i sam ne zna, nosi u sebi/ jedan njegov dio, velik kao mlinski kamen /ili zrnce prašine, što stalno u njemu šumi/zove na obale Dunava,gdje će jednom grad/sastavljen od kristalnih komadića, ponovno / sjati u noć slobodnoga Srijema.“

Pavao PavlicicNe ću dalje, ali rado bih citirao pjesme „Zrakoplovi-ubojice“ i „Portret rata 1992.“ Hoće li se koja od njih naći u čitankama? I uopće, zašto se hrvatska povijest i hrvatska književnost ne bi ujedinile u jednom školskom „predmetu“, budući da ionako sedamdeset posto naše književnosti i nisu drugo do opjevana ili romansirana povijest hrvatskoga naroda.

Kuća od knjiga

Pod tim je naslovom objavljen zbornik posvećen Pavlu Pavličiću, rodom s Dunava, Vukovarcu i Zagrepčaninu, akademiku, najčitanijem hrvatskom književniku, znanstveniku koji je svoju struku znao (i zna) ispreplesti s književnim radom. Na predstavljanju u HAZU govorili su znalci o Pavličićevu „zastrašujuće opsežnom opusu“ u kojemu su i filmski scenariji, a Pavličić nije kazivao toliko o sebi koliko o, kaže, ugodnoj atmosferi u kojoj je desetljećima djelovao na Odsjeku za komparativnu književnost. I jest, ta je komparativna doista fenomen, iz njezinoga krila počam od vremena utemeljitelja Hergešića pa nadalje, hrvatska je kultura dobila lavlji dio svoje suvremenosti.

Loši dani za hrvatske književnika u Vojvodini

Naime, uglavnom mimo znanja nezainteresiranih javnih općila, u kratko vrijeme početkom lipnja umrli su hrvatski književnici Vojislav Sekelj i Petar Vojnić Purčar. Općilima su valjda bili nepoznati, kao što im je malo poznato da je Subotica bila središte hrvatstva i dijelom ostala, a u njoj se rodio i umro Sekelj, bački hrvatski pisac preveden na desetak jezika, romanopisac i pjesnik. Nešto stariji od njega Petar (Petko) Purčar osvojio je čak i tašto srce Miroslava Krleže koji mu je skidao kapu, a i u poslu sineasta bijaše Purčar sjajan.

Hrvatskom narodu u Vojvodini ostaju mlađi, kao angažirani Tomislav Žigmanov i nekolicina drugih, koji nemaju dovoljnu promociju u Hrvatskoj, ili nikakvu. Hrvati u Vojvodini moraju, a ne trebaju, imati stalnu i tvrdu pozornost matične zemlje glede prava i pravde, a ne samo književnosti. Na svinjarije tipa dijeljenja hrvatskoga naroda na Hrvate i Bunjevce mora se reagirati svom silinom. Ono što se sada događa, nije drugo do ostvarenje riječi srbijanskoga ministra iz 1939., da, naime, „kad ne možemo Bunjevce posrbiti, ajde da ih bar otuđimo od Hrvata.“ Tačno.hr.

Oskar Šarunić

Domoljubni skupovi, društva i jedinke, oduvijek su slabo praćeni svitama novinara i fotoreportera. Jedan fotograf, Oskar Šarunić, bijaše neizostavnim ne samo promatračem i slikarom, nego i sudionikom rečenih skupova, skroman čovjek koji je radio fotografije za skromne naknade skromnih hrvatskih listova i portala. Umro je početkom lipnja. Neka bude zabilježeno, makar i skromno.

Janica

KostelićNapali ju primitivci, ne fizički nego verbalno, ali odvratno, ne zbog skijanja nego nogometa. Navodno.Takvima ništa nije sveto, pa ni činjenica da je Janica, štono riječ, pronijela slavu hrvatskoga športa do nezamislivih visina, a i pridonijela poznavanju Hrvatske, u svijetu do tada uglavnom nepoznate. U obranu primitiva stali u Saboru samo baukovi s flasterima. Fizički napad na Zdravka Marića nije naišao na opće zgražanje, bilo je tu više zluradosti.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari