Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Zajednički zaključak zajedničke komisije ima okus kapitulacije poraženih irineja

Objavljeno

na

U prošlom je tjednu nacija bila izmoždena opakim vrućinama. Potreba da se čovječanstvo preseli na hladniji planet sve je urgentnija.U prvi veliki brod (tristo lakata u duljinu, pedeset u širinu, trideset u visinu, kako je izračunao Jahve) treba ukrcati nešto ljudi oba spola i od svih bića po dvoje,neka budu muško i žensko. Od ptica i životinja prema vrstama, i također od svih stvorenja koja puze – potonji se stvorovi mogu naći u stranačkim hijerarhijama.

Hrvatska još nema svemirski brod, pa ako nastavi zaostajati za drugima kao što čini, na Zemlji će nakon što ostali odu na novi planet – ostati samo Hrvati i pjevati: „Jošte Zemlja ni propala dok mi živimo“.

U međuvremenu je Hrvatski sabor svršio zasjedanje i donio svakojake odluke po brzom postupku, a neke i po kratkom postupku, to jest razriješio Nadzorni odbor HRT-a, pa HRT sada nadziru samo portiri. Nije bilo velike rasprave, a razrješenje bješe više nalik egzekuciji koju neupućena naša javnost nije mogla razumjeti jer se desno i lijevo tako ispreplelo u gustu tkaninu kroz koju je teško vidjeti čije interese tko štiti i koji su osobni animoziteti u igri.

Elem, umjerena je desnica smijenila Nadzorni odbor koji je ne tako davno smijenio primatelja Titove štafete s mjesta glavnog ravnatelja, o zanimljivom izvješću smijenjenog Nadzornog odbora nije se raspravljalo jer su žene (muževi) i djeca zastupnika (ica) već bili spakirani i nervozno čekali u automobilima da krenu na more. Kada je vidjela koliko je sati, voljom desnice smijenjena predsjednica Nadzornog odbora, poznata ljevičarka (ha!) Anja i sama je krenula prema moru, u Dubrovnik – ali ni ondje ne će izbjeći škare, jer ju čeka histerični Leone. Sreća njezina da joj nisu oduzeli putovnicu, pa nije zaglibila oko Neuma.

Sabor je u zadnji čas blagoslovio izmjene Ovršnog zakona u korist blokiranih i ovršenih, premda se pametniji dio nacije slaže s pametnim pravnikom Kolakušićem koji otprilike kaže da svu tu sramotu treba baciti u koš i složiti novi ovršni zakon, a ne prčkati po sadašnjem i ublažavati njegovu okrutnost manjim intervencijama… Do ustavnih sudaca nije se ni došlo, budući da je suprugama (muževima) već spakiranim u automobilima dozlogrdilo, počeli su trubiti, i tako se Sabor naglo raspao sa zlokobnim obećanjem da će nastaviti u rujnu. (Predsjednih Vrhovnoga suda blagoslovljen je pet minuta do dvanaest, pa barem znamo tko je vrhovnik.)

Rad ne će nastaviti papino pravoslavno-katoličko povjerenstvo o svetosti Alojzija Stepinca, na žalost Beograda i Irineja koji nikako da nađu neki dokument koji bi bacio crnu sjenu na kardinala, a tako bi rado bilo što našli. Njihov jedini argument ostaje da je zagrebački nadbiskup obavljao dužnost u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a kad im se pod nos stave dokazi što je sve učinio za ljude (da, za ljude, kako god se zvali), u koliko je navrata usred hitlerske Europe galamio protiv rasnih zakona i nosio glavu u torbi – eh, onda kažu: mogao je učiniti više… U svemu, zajednički zaključak zajedničke komisije ima okus kapitulacije poraženih irineja koji nisu izvukli adut iz rukava jer ga nisu ni imali, pa sada plačljivo dopuštaju da svaka Crkva i ma pravo kanonizirati koga hoće, pa i Velimirovića koji je obožavao Adolfa.

Stepinac

Sličnih, ali civilnih obožavanja ima u zadnje vrijeme posvuda: psihopat koji je u vrijeme Karađorđevića klao Šiptare kao piliće, otimao zemlju muslimanima i spremao pod zemlju one koji su se bunili, a na kraju upucao hrvatske poslanike u beogradskoj Skupštini – četnik Puniša Račić dobio je spomenik u Crnoj Gori odakle potječe (kao i Karađorđevići). U Hrvatskoj su se rasrdili na nižoj i visokoj razini, a kako i ne bi, a jugonostalgičari odmah pripetavali da su Račića ubili komunisti, što je točno, ali ne zato što je smaknuo Radića i ostale Hrvate, nego zbog njegove bliskosti s Dvorom izmještenim u London, što u još neprozirnoj situaciji oko preuzimanja vlasti 1944. komunistima nikako nije bilo poćudno. I što sada? Crnogorci će maknuti Račića, vele, a u Borovu Selu ostat će mauzolej vođi srpskih četnika koji su masakrirali hrvatske redarstvenike? Je li, gospodo? Pa i posvuda po Hrvatskoj dalo bi se naći mauzoleje „heroja“ koji su imali prste u genocidu nad hrvatskim narodom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Do toga još nismo došli, još su nam umovi zarobljeni u komunističkoj historiografiji i njezinim kanonima.

Punisa Racic

Potomci onih Hrvata koji su nevjerojatnom srećom izbjegli pokolj, kao i onih koji su poslije pobjegli iz jugoslavenskoga kaveza ili bili pušteni da izađu kroz otvorena vrata kako bi se smanjio broj Hrvata , ovih će se dana okupiti u Hrvatskoj na Hrvatskom svjetskim igrama, četvrtim po redu, i to je prilika da se državna vlast upusti u dijalog s njima, budući da se ne radi samo o športu, naravno, riječ je o mladima koji bi se jednoga dana mogli vratiti u domovinu svojih predaka – a kada ju vide, kada ju osjete, kada se u njima probudi svijest da tu pripadaju, možda dio njih popusti zovu. Da tako i bude, štošta se mora promijeniti u gospodarskom i političkom smislu, standard ne smije biti bitno znatno manji nego u zemljama gdje sada žive, birokratske brane ne smiju biti kao što jesu niti birokrati zaostali iz bivšega sustava, s izraženom i naučenom mržnjom prema hrvatskih iseljenicima ne smiju ostati u uredima gdje se izvandomovinski Hrvat osjeća kao uljez premda možda u torbi nosi sjajnu investiciju, itd. I, prije i iznad svega – treba pročistiti hrvatska diplomatska predstavništva od ljudi koji i nadalje hrvatske iseljenike drže prijetnjom. Komu? Pa onoj državi koje više nema. Ili državi koje ima, ali bi hrvatski povratnici bili opasna konkurencija ne suviše hrvatskim ali hrvatskim dobrima (i apanažama) odanim ostatcima stare naddržave, to jest njihovim potomcima koji preuzimaju duboku državu nakon što njihovi očevi odlete u zlatnim balonima.

 

Oluja

Sve je bliže i datum Oluje, o kojoj se uznositim riječima govorilo na sastanku hrvatskoga i američkog ministra obrane. James Mattis je podsjetio one koji su zaboravili da se o Oluji uči u američkim vojnim školama, da je Oluja primjer dobro pripremljene i izvršene akcije. Nakon tih hvalospjeva očekujem da se o Oluji na isti način uči ne samo u vojnim nego i civilnim školama u Hrvatskoj, a ne podmeću đacima lažne priče o „istjerivanju Srba“ – kao što je bio slučaj s udžbenikom povijesti u nedavno doba, to jest unosom u hrvatske školske knjige tumačenja Oluje nalik onima koja dolaze iz Srbije. U tim udžbenicima nisam vidio zapis o Hrvatima koji su doista otjerani iz istočnoga Srijema, ali vidio sam neki dan tekst o njima u jutarnjim novinama, s velikim naslovom: Izbjeglice iz Srema. I tako, kad god netko Srijem naziva Sremom, pa i onaj dio koji su komunisti dodijelili Srbiji – taj izdaje i još jednom prodaje Srijem. Blizu su tomu i oni koji u dijelu Srijema sačuvanom za Hrvatsku sitnim pakostima sprječavaju dovršenje kompleksa rodne kuće A. G. Matoša, nekolicina njih u ime Matice hrvatske (!) poradi sitne svote koje im je Društvo iz Tovarnika navodno dužno.

Matica hrvatska ima, naravno, neosporne zasluge u bližoj povijesti i na to su prošlih dana podsjetile povelje dodijeljene živim i mrtvim njezinim poslenicima. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika i još mnoge značajne akcije, progoni matičara nakon Proljeća itd . sve je to ostalo u kolektivnoj svijesti, ali postoje i stvari iz još bliže prošlosti koje u najmanju ruku zabrinjavaju – poput potpuno nepotrebnog tiskanja Matičina pravopisa koji je unio zbrku u ionako pravopisno uzavrelu situaciju, a nije donio koristi, nije zaživio, i nitko ga više i ne spominje. Slučaj s rodnom kućom A. G. Matoša jednako je tako neobjašnjiv sa stajališta zadaće Matice u hrvatskoj kulturi.

Goni, goni, progoni

Nekako se baš poklopilo (slučaja li!) da je Bandiću potvrđena optužnica u vrijeme kada se napokon složio s tezom da masovnom ubojici Titu nije mjesto na trgu hrvatskoga školstva i umjetnosti. Oštetio je proračun, kažu, dao štandove udruzi za prikupljanje potpisa u referendumskoj akciji s ciljem da se političari biraju imenom i prezimenom. Kako je time oštetio proračun, nitko se osim tužiteljstva ne može dosjetiti. Jesu li udrugaši pojeli štandove, jesu li ih odnijeli doma i njima naložili vatru u pećima (ognjištima, ha)? Nisu. Štandovi su ostali čitavi, gradska imovina je ostala cijela, te može i nadalje služiti u mnoge svrhe kao i do tada. Ali jest, duboka je država bijesna što je iza akcije udruga „U ime obitelji“ koja je već jednom bila uspjela u užasnom naumu da brak žene i muškarca uđe u Ustav, što je za duboku državu duboko neprirodno. Pa kada je (d. država) morala progutati tu dvospolnu žabu, s referendumom o imenu i prezimenu bijaše opreznija i nije se dala, no odlučila je kazniti sve koji su imali prste u pekmezu, pa i zagrebačkog gradonačelnika i njegove suradnike. Sve je počelo u vrijeme strahovlade Ranka Ostojića (ako se ne varam): priređene su predstave s hapšenjem (ne uhićenjem) Bandića i njegova pročelnika Lovrića, novinari i kamere stizali su prije policije kako bi uhvatili dobra mjesta za motrenje i snimanje, uhićeni su vođeni u Remetinec javno i teatralno kao Jan Hus na lomaču. Nakon kraćeg (za uhićene ne baš kratkog) zlostavljanja, zatočeni su pušteni, Bandić je pobijedio na izborima i u suradnji s HDZ-om i Brunalatkom učinio što je poznato. Tada je, znači, „potvrđena optužnica“ za štandove. Duboka država se osvećuje.

Stvar je malo šira od štandova, pitanje je kulture polisa. Komu pripadaju trgovi? Pa građanima. Komu pripadaju tržnice? Ma građanima. I štandovi također, sve su to građani platili na mnoge načine. Pa ako vrlo velik broj građana hoće štand ili više njih, onda uzima svoje, u ovom slučaju zagrebačko. A ako neki drugi građani imaju druge ideje pa bi htjeli neke štandove, neka im se daju. Tako se živi u polisu.

Na sličan način duboka država šalje Rojsa da godinu dana guli krumpire. On nije oštetio gradsku nego državnu imovinu, veli duboka država duboko ukorijenjena u pravosuđu. A kako je Rojs oštetio drž. imovinu? Tako da je pri kraju rata i koju godinu poslije smjestio u objekte MORH-a obitelji poginulih branitelja, a zatim i razvojačene branitelje. Jesu li oni odnijeli objekte, zapalili ili otuđili? Nisu. Ali treba naći neki, makar i idiotski razlog, da zaslužni general Rojs guli krumpire, kada ga već dub. država nije uspjela oguliti na druge načine (a jest i to). Nije isto, ali ni različito, u Klemmovu slučaju: nije on osuđen zato što je „potkradao samoga sebe“ (krimen bez presedana) nego zato što mu duboka država ne može oprostiti što se pridružio hrvatskim vojnim invalidima u znamenitom šatoru… I tako, gospođe i gospodo, ako vam se što počne događati u životu a ne možete naći objašnjenje, prisjetite se jeste li ipak nešto rekli ili učinili što ne odgovara dubokoj državi. Ja sam tu školu prošao, pa kad mi u hrvatskim kulturnim institucijama ( gotovo u pravilu) ne prolaze projekti koji nikako nisu za odbaciti, onda se sjetim što sam sve činio u opakim vremenima da bi se hrvatska država rodila i stasala. I zaključim da duboka država za svoje sitne osvete ima vrlo krupne razloge.

Hrvoje Hitrec/HKV

Priopćenje komisije za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari