Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Žal za Jugoslavijom u Bruxellesu i Berlinu

Objavljeno

na

A ako dođe do najgoreg, ne daj Bože, pofuci će se pofući odnosno povući u sigurniju oazu a na prvim će crtama opet biti hrvatski branitelji, profesionalni vojnici i dragovoljci, među njima čvrsti ljudi iz HOS-a kao sastavni dio naše vojske, kao što su i bili u vrijeme srpske agresije koja je dobila po zubima ali su joj opet narasli, baš vampirski.

Prošao je Veliki tjedan, s velikim gužvama na hrvatskim granicama koje su prelazili naoružani ljudi. To jest naoružani strpljenjem, fraza koju smo često čuli tih dana. No, sve ima svoje granice, a one su uoči Uskrsa prijeđene i gnjevni su se ljudi jedva suzdržavali od otvorene pobune protiv direktiva iz Bruxellesa i Ljubljane. Potonja je iskoristila nerazborite činovničke EU-upute da napakosti Hrvatskoj i najavi joj kako će se ponašati kada počne puna turistička sezona. Riječ je o ucjeni koja je bila i otvoreno najavljena, sitnoj podlosti povezanoj s arbitražnim postupkom o Savudrijskoj vali iz kojega je Hrvatska izišla, a trebala bi opet ući pod kranjsko-europskim pritiskom. Vrlo očito.

Zapadne televizije prenosile su uživo gnjavaže na hrvatsko-slovenskoj granici, ljudi gledali i vjerojatno nazivali agencije pa tražili druga odredišta, jer koga će se vraga patiti s malom djecom da bi ušli u zemlju u koju se tako teško ulazi. Ima u tomu nešto paradoksalno: mi smo dugo čekali da uđemo u EU, a sada građani EU moraju dugo čekati da uđu u Hrvatsku.

Vraćam se u dubinu Velikoga tjedna, na Veliki petak. Na dan smrti. Nije da se nije znalo kako će Mesija umrijeti, šest je proroka iz Staroga zavjeta navijestilo što će se dogoditi. Mojsije kaže: „Neka ga predvečer prinese kao žrtvu sva zajednica sinova Izraelovih“, David je još određeniji: “Probodoše mi ruke i noge, prebrojiše sve kosti moje.“ Izaijino proročanstvo govori o janjetu koje se vodi na klanje. Jeremija: “O svi vi koji prolazite, pogledajte i vidite, ima li bola kakav je moj bol“. Danijel: „Za šezdeset i dva tjedna bit će Krist pogubljen.“ Zaharija je predvidio i za koju cijenu će Krist biti izdan: „Odmjeriše mi cijenu od trideset srebrnjaka.“ Doista čovjeka prođu srsi kada shvati da je sve bilo zapisano, da su odabranici kroz pukotine u tami vremena mogli vidjeti budućnost davno prije no što je postala zbiljom. O uskrsnuću malo ili nimalo, no slutnje se mogu pronaći i one su ozbiljene u trijumfu koji je odgurnuo kamen s groba i postao zaglavnim kamenom kršćanske vjere kojoj Uskrs daje smisao i privlačnost što je osvojila milijune i milijune na svim stranama svijeta. Ljude mnogih jezika.

O jeziku, hrvatskom jeziku, govorio je u uskrsnoj čestitki kardinal Bozanić. Bravo, Bozaniću. Još jedan dokaz da Crkva u Hrvata živi sa svojim narodom i da je u tijeku silnih stoljeća jedinstvo vjerskog i nacionalnog postalo pleterom čije su vijuge klesane osjećajima, mukama i težnjama hrvatskih ljudi, vazda svjesnih svoje posebnosti , svoje kulture i naravno njezine kralježnice – hrvatskoga jezika. Kralježnice koju su toliki nitkovi pokušavali slomiti i u tom žaru slomili zube. Pa i sada nemuštom nedavnom deklaracijom skupine idiota koja ništa nije naučila iz povijesti, bezočnom i naoko nevažnom diverzijom koju su hrvatska državna vlast i hrvatske kulturne institucije s prijezirom bacile u smeće. No ne i Crkva u Hrvata u kojoj zatrepere tanane strune opreza, a kako ne bi kada je i ona sama poput svoga naroda doživjela masakr veći no igdje u dvadesetom stoljeću, veći nego u istočnoeruopskim zemljama pod kopitima komunizma.

Povijest hrvatskoga jezika i povijest hrvatskoga naroda nerazdvojni su. „Jezik je polazište za učenje o tome tko smo“, točno kaže zagrebački nadbiskup (istodobno se smanjuje broj sati hrvatkoga u hrvtaskim školama). Uskrsnu je temu kardinal dobro odabrao i izazvao reakcije onih koji bi htjeli da Crkva ostane u sakristijama i da njezini veledostojnici uoči blagdana – ako već i to moraju – izgovaraju „rutinske čestitke“.

VučićHTV je djelomično prenio Bozanićevu čestitiku, „Jutarnji“ list vrlo korektno i opširno (inače razbarušeni Bajruši), „Večernji“ ni slova, barem ono tiskano izdanje za samoborsku „provinciju“, gdje kupujem novine. Ni drugi dan ništa, ali se na Veliku subotu javlja Pofuk i zajedljivo piše o kardinalovoj čestitki i,zamjera mu što nema agrokora, a onda u prefriganom (misli on) saltu u istom napisu odmah prelazi na navodnu ustašizaciju Hrvatske i HOS, koji mu je posebno drag, te završava naravno s holokaustom. Tako styrijevske novine djeluju u skladu sa „sažetim vrjednotama“ (Bozanić) hrvatskih ljudi, Bože moj veliki. A što reče kardinal da je „udar na hrvatski jezik priprema za osvajačke pohode“, tek je razumljivo podsjećanje na povijesno iskustvo koje govori da je doista tako uvijek i bilo ne samo u dvadesetom stoljeću. Pa ako je na vlasti u Srbiji notorni četnik koji je prije pet ili šest godina govorio da su Karlovac i Virovitica srpski gradovi, ako taj nabavlja oružje u prekomjernim količinama uz srdačnu šutnju Bruxellesa, kamo namjerava udariti? Na Bugarsku? A da je aktualna hrvatska vlast svjesna, kao i Crkva, kamo stvari idu, dokaz je naglo buđenje Hrvatske vojske, to jest Oružanih snaga RH s osobitim (napokon!) izlaženjem na istočne granice.

A ako dođe do najgoreg, ne daj Bože, pofuci će se pofući odnosno povući u sigurniju oazu a na prvim će crtama opet biti hrvatski branitelji, profesionalni vojnici i dragovoljci, među njima čvrsti ljudi iz HOS-a kao sastavni dio naše vojske, kao što su i bili u vrijeme srpske agresije koja je dobila po zubima ali su joj opet narasli, baš vampirski.

„Zajednički jezik“ i nadalje ima svjesnih i nesvjesnih pristaša u Hrvatskoj, i među onima koji nisu potpisali priglupu deklaraciju. Ima tu i neznanja, no to nikoga ne opravdava, posebno ako radi u novinama koje se ispisuju hrvatskim jezikom. Ili na televizijama. Na Veliki petak otvaram teletekst HTV-a i čitam da u nekim državama u strahu od isilovaca drže straže oko kršćanskih „svetilišta“. E, pa to je taj zajednički jezik. Nekako usporedo čitam u dnevnim novinama da se netko nekomu „sveti“, a ne osvećuje. Ma puni su nam mediji ljudi koji se „svete“ hrvatskom jeziku. A „svete“ se i svetim drže zajednički jezik razni štifunzi iz prijateljske (sve hladnije) nam Njemačke, Kulturstifung Alianz i Forum ZDF ili bre-xitski bri-tanski „The Economist“. Što radi naša diplomacija, što kulturne institucije i mediji? Zašto ne prirede u Njemačkoj „seminar“ na kojemu će idioti govoriti Nijemcima da nemaju pravo nazivati svoj jezik njemačkim? Ili u Londonu da nemaju pravo jezik nazivati engleskim. „O bezumni i srca spora“, veli Evanđelje. A u svezi s anglizmima Samoborci imaju i nadalje svoj stari humoristični refleks, pa na štandu gdje se prodaju kobasice piše: „Češnovke to go“.

Moj galebe…

Nevjerojatna je ta europsko-engleska bol i tuga za Jugoslavijom i zajedničkim jezikom. Premda su Hrvatsku priznali, svaka čast, i jezik hrvatski, ona negdašnja mladež njihova stasala u koledžima gdje im je predavan otrov – sada puni stupce protuhrvatskim ubodima i žali za krepanom tvorevinom i zajedničkim jezikom koji nije krepao jer nikada nije postojao, ali se ples mrtvaca nastavlja kao na beramskim freskama i potkornjački pokušava razarati hrvatski jezik, jedan, jedinstveni, veličanstveni hrvatski jezik , bogatiji od engleskoga (što je na primjeru pokazao veliki prevoditelj Mate Maras). Žal za Jugoslavijom i Titom vidljiva je i u Bruxellesu, i Berlin se počeo čudno ponašati. Premda se upravo na zapadu Europe s vremena na vrijeme pojavljuju popisi zločinaca iz Drugoga svjetskog rata na kojima Broz visoko kotira, EU-birokrati daju novac za restauraciju „Galeba“ usidenog u riječkoj luci, u gradu kojim sedamdeset godina vladaju ljubitelji lažnoga Zagorca, vladaju nad hrvatskom većinom. Lokalni izbori su šansa da napokon odu u povijest. Potpora koju ima Hrvoje Burić daje nade da će hrvatska Rijeka progovoriti hrvatskim jezikom. Medijsku potporu svakako mu ne će dati „Novi list“ u obersnelovskim šapama. Taj je list zabunom objavio napis Davora Velnića koji se obrušio na idiotsku deklaraciju, a onda je krenula staljinistička, jugoslavenska jezgra uredništva i vratila stvari na svoje mjesto, u okrilje „Galebova“ putnika.

GalebGlede „Galeba“, simbola jugosfere, prisjetio sam se njegove namjene prije konačnoga sidrišta: naime, u tom su brodu osamdesetih prevozili vojnike JNA iz Pule u Rijeku, među njima naravno i hrvatske vojne obveznike, prevozili ih kao nekada Afrikance u Ameriku, u potpalublju. Svjedoči o tome književnik Miljenko Stojić koji se našao u maslinastoj uniformi i gušio se zajedno s ostalima, te su morali daskom probiti okno da prežive.“Galeb“ je doista predodređen da bude jedan od eksponata grada kulture, valjda kulture smrti.

Gledajući papu Franju na Veliki petak pred Koloseumom, došao sam na sjajnu zamisao. Zašto Franjo ne bi, po uzoru na zajedničku komisiju Crkve u Hrvata i SPC-a o Stepincu, ustanovio zajedničku komisiju za zajednički jezik. Kad je bal, nek je bal. Ako već postoji jedna besmislena komisija, što ne bi i ova koju predlažem. Sa srpske strane mogu ostati isti članovi dopunjeni novima, pa ako je Vuk Karadžić nedostupan, treba zamoliti Haag da pusti na neko vrijeme Radovana Karadžića. Hrvatska strana mogla bi se nadopuniti Šerbedžijom i sličnim lingvistima, Šnajderom i gospođicom literarkom čija je baka govorila ekavski i to je gospođici ključni argument za „zajednički jezik.“ Kao da je ekavski jezik je li? Kao da je štokavski jezik, je li? Šenoin otac je govorio njemački, koji jest jezik, i nikada nije naučio hrvatski, a i sam Šenoa nije znao hrvatski dok nije pošao u školu. I tako dalje. Ja govorim poluekavski zagrebački kajkavski, hrvatski kajkavski, u Hrvatskom zagorju gdje popevka zvoni govori se ponekad engleski. Primjer: of mulec.

Tomislav Židak

Nikada se do sada nije dogodilo da novine posvete jednom novinaru tolike stranice. I neka, neka to postane dobrim običajem, ali isto tako novine ne mogu po svojim ideološkim kriterijima donositi kratke obavijesti ili čak ni to o ljudima kojima nisu sklone, a ostavili su traga. Radio sam sa Židakom u „Sportskim novostima“ dok je još stasao, poslije sam ga izgubio iz vida, i šport sam slabo pratio pa i športske novinare osim Amiga, tek sam se nedavnih godina malo prenuo i razumio da se Židak dovinuo do zavidne, bogate rečenice i u sretnim se trenutcima izravnao s Tenžerom koji je također (između ostalog) imao nogometne teme.

Zlatno srce za Sedlara

Svi smo mi, odnosno velik broj nas, na stanovit način izrasli iz športa. Dok sam ja radio na nogometu u „Sportskim novostima“, Sedlar je bio reprezentativni vratar u mokrom športu vaterpolu (riječ nismo uspjeli prevesti na hrvatski), no nije se dao odvući u Beograd pa je likvidiran na bezočan način. Poslije se upustio u kazališne i filmske vode, ali je početkom novoga stoljeća u samostalnoj Hrvatskoj opet likvidiran, i ovaj put zbog sklonosti hrvatstvu od kojega je zazirala i zazire klatež koja je premrežila kulturnu scenu. Jednoga ću dana napisati scenarij „15 godina – masakr nad Jakovom Sedlarom“… No, baš na Veliki petak uručeno je Sedlaru priznanje zvano „Zlatno srce“ koje dodjeljuju branitelji iz udruge Zagrebački velesajam u suradnji s koprivničkim ratnicima. Na dodjeli su, osim predstavnika udruga, govorili Ivan Aralica, predsjednik Dinama Barišić i potpisnik ove rubrike. Ako Araličin govor nije snimljen, bit će to vječna šteta.

Hrvatska se budi?

Na kraju, malo optimizma: od rotora u Svetoj Nedelji do Kaptola i Pantovčaka divovske pisanice s hrvatskim motivima. Na ulazima u Zagreb gusto posađene hrvatske zastave. Bleji u njih peta kolona i hvata se u predinfarktnom stanju za mjesto na kojemu se obično u ljudi nalazi srce, ali srca nema.

Post tenebris lux.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trumpova velika strategija mira

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu priprema za drugi summit Trumpa i Kim Jong-una, koji će se narednog tjedna održati u Hanoju, saznali smo da je japanski premijer Shinzo Abe nominirao američkog predsjednika za Nobelovu nagradu za mir.

I dok su mediji odmah pokrenuli raspravu o tome je li nominacija uslijedila na zahtjev američke vlade ili se radi o inicijativi samog japanskog premijera, time su samo pomogli utvrđivanju onoga što su željeli dovesti u pitanje – vezali su sliku Trumpa uz Nobela za mir.

Dok se bave finesama nominacije, jasno je da sada ni najveći oponenti ne osporavaju da je Trump “nobelabilan”, a njegova bi agenda oko denuklearizacije Sjeverne Koreje, ako se ovaj summit čudnih frizura pokaže uspješnim, s pravom zaslužila takvo priznanje.

Doduše, to priznanje je dosad u puno navrata kompromitirano, jer se dodjeljivalo više u skladu s proklamiranim namjerama, a ne ostvarenim ciljevima.

Tako se i moglo dogoditi da već u prvoj godini svog mandata njen laureat postane bivši američki predsjednik Barack Obama, iako će on do kraja svoje vladavine ući u niz ratova a svijet učiniti nesigurnijim mjestom, umanjujući moć Amerike a povećavajući utjecaj Rusije, Irana i Kine.

Privrženost ideji da je proklamirana odluka velikih sila za mir njegov najsigurniji jamac vjerojatno snosi najveću odgovornost za to što povijest čovječanstva liči na koloplet gluposti, nasilja i beskrajnih ratova.

Ne postoji ništa tako opasno kao velika sila koja objavljuje svoju bezuvjetnu volju za mirom. Treba samo baciti pogled na tužnu sudbinu Lige naroda nakon Velikog rata i Hitlerov ulazak u niz ratova, koji će konačno kulminirati u najvećem pokolju koji je vidjela ljudska povijest.

Hitler se tako lako odlučivao na okupaciju susjednih zemalja i rat upravo zato što je bio siguran u privrženost velikih sila miroljubivom rješavanju sukoba.

Slično će biti i tijekom Hladnoga rata između Zapada i SSSR-a. Dok god je Zapad pokazivao svoju bezuvjetnu volju za mirom, SSSR je uspješno dizao revolucije i širio komunizam po svijetu.

Njihova je politika bila odvući stvari ka ekstremnim rješenjima, znajući da će Zapad igrati na kartu proklamiranoga “popuštanja napetosti”, gdje bi kroz ustupke SSSR uvijek dobivao više nego što je imao prije eskalacije sukoba.

Rat sa Zapadom bio je isplativ. Zato je i bilo toliko kriza i ratova. Ne kaže se uzalud kako je put u pakao popločan dobrim namjerama onih koji su pozvani boriti se protiv zla, ali pritom ništa ne čine.

Takav “klizavi nagib” politike detanta izvjesno bi vodio ka sve većim sukobima između Amerike i SSSR-a da se osamdesetih nije pojavio Ronald Reagan, koji je prevrnuo stol i okrenuo strategiju komunista protiv njih samih, dovukavši Pershinge u Njemačku i proglasivši SSSR “imperijem zla”.

Sjećamo se masovne histerije koju je to izazvalo u zapadnoj javnosti, koja je predsjednika Reagana prozvala “ratnim huškačem” i “kaubojem”, koji želi uništiti svjetski mir.

Međutim, kako smo vidjeli, upravo taj njegov postupak je natjerao SSSR na ustupke, a ideja komunizma je odjednom izgubila svoju čar za mase, jer nitko ne voli luzere koji pred protivnikom prave ustupke.

Kada je Trump preuzimao predsjedničku dužnost, Obama mu je navodno rekao da je Sjeverna Koreja najveći problem, za koji se ne nazire rješenje. Tako je i izgledalo. Poludjeli komunistički diktator je svako malo ispaljivao rakete iznad Japana, očekujući sve veće ustupke od Amerike.

Takva dinamika sukoba mogla je samo voditi do trenutka kada će rat postati jedini mogući izlaz. A onda je Trump zaprijetio Kim Jong-unu “ognjem i bijesom”, narugavši mu se u UN-u kao “malom čovjeku-raketi”. I opet je zapadna javnost upala u histeriju, nazivajući Trumpa “opasnim luđakom” i optužujući ga kako želi započeti “treći svjetski rat”.

Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, osim što je ta histerija pomogla Trumpu da djeluje uvjerljivije pred Kimom III., čija tajna služba nikako nije mogla dati jednoznačan odgovor na pitanje “je li Trump stvarno lud ili pak prepametan”?

Vidimo da je to bila strategija koja je “čovjeka-raketu” natjerala da savlada svoj strah od letenja i dovela ga za pregovarački stol o denuklearizaciji.

Trump je prevrnuo stol i okrenuo Kimovu strategiju zastrašivanja protiv njega samog, pa on sada pravi ustupke i strahuje za svoj mladi život, dok Trump afirmira svoju “veliku strategiju mira” i vraća narušeni ugled Americi bez ispaljenog metka.

Mudri Sun Tzu je govorio kako “savršenstvo rata nije pobijediti u sto bitaka, već poraziti neprijatelja bez borbe”.

Trump zna da u temelju svakog dobrog mira mora biti i dosta dinamita. Kao što ga, uostalom, ima i u Nobelu, piše Borislav Ristić / Večernji list

 

Donald Trump: Pobjeda ne znači pobjedu za našu stranku, pobjeda znači pobjedu za našu zemlju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Incidenti’ s jasnim obavještajnim rukopisom

Objavljeno

na

Objavio

Sagleda li se dakle ovaj ‘incident’ iz te perspektive i u kontekstu onoga što se njime željelo postići, a posebice načina na koji su ga kasnije prenapuhavali i zlorabili srbijanski političari i hrvatsko-srpski mediji, onda se lako može zaključiti o čemu se tu zapravo radilo.

O ne, samo ne Split opet! Zar je moguće da je taj divni i toliko puta od fetivi Splićana opjevani primorski grad (‘cvit Mediterana’) zaista postao mračno predgrađe balkanskog Beograda i ostao najčvršće uporište ‘bivše’ jugoudbaške mafije u današnjoj Hrvatskoj? Bila je to prva pomisao nakon još jednog bizarnog ‘huliganskog incidenta’. Ovaj put na rivi. Koji je počeo provokacijom vaterpolista Crvene Zvezde i nakon ‘spontane’ reakcije ‘splitskih huligana’ završio skakanjem jednog srbijanskog vaterpolista u more.

Nekako se predugo i prenapadno ponavljaju takvi ‘incidenti’ da nas to ne bi konačno osvijestilo i natjeralo pomisliti kako oni i nisu baš slučajni. Naravno da ima i takvih, ali kada se ovaj najnoviji gleda kroz prizmu famozne svastike i niza drugih, koji su režirani po istoj matrici i u sebi sadržavali istu namjeru, prije bi se moglo reći da se radilo o politički motiviranoj predstavi koju je ‘netko’ unaprijed izrežirao.

Sagleda li se dakle ovaj ‘incident’ iz te perspektive i u kontekstu onoga što se njime željelo postići, a posebice načina na koji su ga kasnije prenapuhavali i zlorabili srbijanski političari i hrvatsko-srpski mediji, onda se lako može zaključiti o čemu se tu zapravo radilo.

Radilo se o tome da se Hrvate i Hrvatsku još jednom ulovi u klasičnu velikosrpsku promidžbenu zamku. I još jednom ih se prikaže EU i svijetu kao ‘nepopravljive srbomrsce i fašiste’.

Obično se to događa prigodom nekih nadnevaka, važnih sportskih događaja ili uspjeha, u predvečerje međunarodnih sastanaka na kojima se donose važne odluke glede Hrvatske, pred izbore i prije početka turističke sezone… Najvažnije je u tim trenutcima isprovocirati Hrvate, natjerati ih da rade protiv sebe i fokusirati kao medijsku metu za odbojnost i mržnju.

Pravilo udbomafijaškog podzemlja

Osnovno pravilo koje se uči na svim obavještajnim akademijama u svijetu glasi – Ako se želi stigmatizirati jedan narod i stvoriti ozračje odbojnosti prema njemu onda ga moraš stalno potpaljivati da napada i terorizira druge. To su pravilo ‘bivše’ udbomafijaško podzemlje i iz njega izrasle današnje srbijanske obavještajne službe, razvili do savršenstva. Za opširno i potpunije saznanje kako se to radi, gledajte na YouTube-u emisije u kojima je glavna zvijezda negdašnji šef UDBE ‘za specijalne operacije’ Boža Spasić, pa će te onda vrlo brzo shvatiti zašto su ‘ustaški incidenti’ i danas česta slika i već toliko puta viđena matrica kada su u pitanju Hrvati i Hrvatska.

Dakle, upravo zbog već viđenih, sličnih scenarija, ovaj ‘huliganski ispad’ na splitskoj rivi, zaslužuje trezveniju raščlambu i malo provjetravanje memorije kako bi se jasno uočio niz nelogičnosti i što se njime zapravo željelo postići.

Iz stotine izvješća komentara i svjedočenja samih sudionika ovog ‘incidenta’ kojima su bili preplavljeni srpsko-hrvatski mediji, uzmimo (zbog nepristrasnosti) priču iz beogradskog ‘Blica’. Koja otprilike ide ovako: Po dolasku u Split i smještaja u hotel, trojica vaterpolista Crvene Zvezde odvajaju se od ostatka tima i budući je ‘vreme u Splitu bilo ugodno’, odlučuju se malo prošetati po rivi. Nakon provjere pratnje iz osiguranja (ne navodi se čije, srpske ili hrvatske) da ne nose nikakva klupska obilježja kojima bi mogli isprovocirati lokalne šetače, to im se dopušta. Ali gle vraga, sjedeći u kafiću jedan od njih ‘slučajno’ raskopčava i skida trenerku ispod koje se ukazuje crvena majica s crvenom petokrakom i ćiriličnim logom beogradskog tima. To ne prolazi nezapaženo od strane konobara koji ih upozorava da bi zbog toga mogli imati problema nakon čega se zvezdini igrači sele na verandu drugog kafića, na samoj rivi. Gdje ih iznenada napadaju pristigli ‘ustaški huligani’. I onda slijedi već viđena predstava s bežanijom i skakanjem jednog od vaterpolista u ‘mrzlo more’. Koji nakon toga, da bi umirio ‘ustaške progonitelje’ baca im iz mora klupsku majicu, koja je navodno bila uzrok njegove ‘smrtne opasnosti’.

Sva bi ta ‘slučajnost’ i ‘spontanost’ samog događaja donekle i držala vodu da jednom gostu iz susjednog kafića koji je preko rive snimao jedrilicu nije, zaista slučajno u kadar uletio jedan od ‘huligana’ kojeg se vidi kako, po dojavi gdje se nalaze mete, s isukanom teleskopskom palicom sprinta na izvršenje zadatka. Interesantno je spomenuti da beogradski Blic navodi kako se nakon izlaska iz mora, glavni junak ove priče sav mokar mirno vraća do svog stola u kafiću, uzima s njega svoja DVA mobitela i novčanik pa odlazi dati izjavu u policiju.

Naravno treba li uopće naglašavati da splitski ‘huligani’ (znajući tko im čuva leđa) unatoč mnoštvu snimatelja, uopće se nisu trudili skrivati svoj identitet i da su nakon odrađenog zadatka kao i svaki put do sada – uhićeni i pušteni. Ali je interesantno kako je i ovaj put, organizator iz sjene ovog ‘nemilog incidenta’, koji je dojavio gdje se ‘žrtve’ nalaze i uputio ‘huligane’ na zadatak, ostao neotkriven i izvan domašaja policije i pravosuđa.

Time je splitska epizoda, po već uhodanoj matrici, završena.

Antihrvatska promidžba

Nakon nje kao i obično slijedi ona druga. Kada iz Srbije na Hrvatsku i Hrvate kreće golemi val tipične antihrvatske promidžbe koji bučno zapljuskuje javnost u ‘Našoj Regiji’, ali se dijelom prelijeva i na europske i svjetske medije. Posljedice čega su puno veće nego što bi se to na prvi pogled moglo zaključiti. Naime, u očima stranaca, potencijalnih turista i ulagača, nema gore stvari od svastike na Poljudu i ovakvih incidenata.

No, zanemarimo na trenutak Srbiju i srbijanske medije, koji su svijetu poslali još jednu potvrdu o ‘alarmantnom buđenju fašizma u Hrvatskoj’ i vratimo se natrag ‘Našem Hajduku’. Ima li nekog tko bi mogao nabrojiti sve ‘incidente’ u upravi i na tribinama koji ‘slučajno’ prate ovaj nekad slavni i moćni klub, od kada ga je preuzela ulica? I pretvorila ga od ponosa grada Splita u sramotu Splita. U trećerazredni ‘klub slučaj.’ Kojeg bi po trenutnom ugledu i rejtingu mogli komotno preimenovati u NK Žrnovnica.

Prigodom ovog najnovijeg, prisjetimo se još nekih, zaista bizarnih ‘incidenata’ na mutnoj relaciji Split – Beograd. Posebice onog kada je grupica ‘navijača’ iz Splita otputovala po zadatku u Beograd prirediti još jednu spektakularnu predstavu za javnost. Ovaj put, zamislite – osvajajući sjever Partizanovog stadiona!

Bilo je zaista grozno gledati odvratne scene njihovog mučenja, dok ih razjarena rulja trga, lomi, gazi, žive pali i skida do gola. Na očigled policije i ljudi iz osiguranja, koje nisu prstom mrdnuli da ih zaštite. Nego su sve to mirno promatrali i čekali da se ta naručena predstava na tribinama završi. Kako bi ih na kraju, onako iznakažene, ponižene i prebačene preko ograde, na terenu mogli postrojavati i pred brojnim kamerama, ‘celom svetu’ pokazivati te – ‘razularene ustaške huligane koji su došli iz Hrvatske praviti nered u Beogradu i Srbiji’. Naravno, treba li uopće reći kako su i tada slike tih stravično unakaženih ‘živih svedoka povampirenog hrvatskog fašizma’ zahvaljujući urnebesnoj zvonjavi srpskih medija munjevito obišle svijet.

Interesantno, i ovaj put, beogradski organizator njihovog masakra, koji je doveo te jadnike iz Splita u namještenu stupicu na tribine Partizanovog stadiona, čim je njihova makljaža počela, netragom je nestao u masi (beogradski Blic je objavio fotografiju tog trenutka). I nitko ga više nije spominjao. Još je interesantnije da su svi ti, poslije ‘incidenta’ u Beogradu pritvoreni ‘hrvatski navijači’, iz nekog čudnog razloga, rezolutno odbijali nuđenu pomoć i svaki kontakt s hrvatskim veleposlanstvom u Beogradu.

Nažalost, ta priča ima i svoj tragičan nastavak jer je jedan od vođa te nesretne skupine, nedugo nakon povratka u Hrvatsku, jednog dana u ranim jutarnjim satima, pod nerazjašnjenim okolnostima bio izbačen iz auta i dok je izbezumljen i gol pretrčavao autoput negdje kod Slavonskog Broda, izgubio život.

I sve je to prošlo ispod radara zanimanja hrvatskih obavještajnih službi, policije i medija. Koji, opet iz nekog čudnog razloga, uopće nisu pokazali interes istraživati tko su ti ljudi, čime se bave i što je pozadina njihovih čestih putovanja na relaciji Split- Beograd? Tko su im očevi, stričevi, ortaci, sponzori? Sve je to inače redovita procedura kada su u pitanju hrvatski domoljubi, koje se temeljito istražuje do devetog koljena i onda sve to detaljno objavljuje.

Obavještajni rat protiv Hrvatske

Spomenimo još jedan bizaran ‘incident’ splitskih ‘navijača’ koji ima srbijansku poveznicu. Onaj nedavni, kada su u automobilskoj koloni išli preko Srbije na Hajdukovu kvalifikacijsku utakmicu protiv Slavije u Bugarsku. Opet, iz nekog čudnog razloga, nakon ulaska u Srbiju toj koloni srbijanska policija nije dodijelila pratnju, što je inače u takvim slučajevima uobičajena praksa. Pa se nakon nekog vremena kolona zaustavila na jednoj benzinskoj crpki u blizini Beograda koju su neki ‘navijači’ iz te kolone navodno opljačkali i demolirali. A onda se ‘slučajno’ u taj ‘incident’ iznenada umiješao neki nepoznat mladić koji se odnekud pojavio sa sprejom u ruci i u toj gužvi onako ‘usput’ na vanjskom zidu išarao nekoliko ustaških grafita i – netragom nestao. Kako je radnik na crpki iz nekog razloga ‘zaboravio’ obavijestiti policiju o ‘incidentu’, kolona je nastavila mirno voziti još satima idućih 300 kilometara kroz Srbiju, do bugarske granice. Tek nakon utakmice i povratka istom rutom, splitski su ‘navijači’ uz veliku medijsku pompu i slike ‘vandalskog divljanja hrvatskih fašista po Srbiji’ uhićeni i pritvoreni.

Zanimljivo, (prema pisanju beogradskog Blica) opet jedini koji nije identificiran i uhićen bio je – misteriozni crtač ustaških simbola i slogana.

Da bi nam stvar do kraja bila jasna moglo bi se ovdje još satima nabrajati neke od mnoštva bivših, medijski jako eksploatiranih ‘incidenata’ ‘slučajnosti’ i ‘istina’ iz arsenala podmuklog udbaško-velikosrpskog obavještajnog rata protiv Hrvatske i Hrvata.

Zbog dužine teksta i zamora materijalom, dovoljno je, iz bivše Jugoslavije, samo usput spomenuti one idiotski notorne priče o ‘međusobnim obračunima unutar ustaške emigracije’. Kojima su u javnosti objašnjavane zvjerske likvidacije slobodoljubivih Hrvata širom svijeta od strane Udbe. Ili, kao tipični primjer, čuveni i u australskim medijima raskrinkani slučaj podmetanja eksploziva ispod kuća uglednih hrvatskih rodoljuba i nakon toga dojave australskoj policiji kako Hrvati tim eksplozivom planiraju dignuti u zrak Sydnejski vodovod. Zbog čega su nevini ljudi izdržavali dugogodišnju robiju, a udbaškog podmetača, godinama kasnije, istraživački reporter kultne emisije ’60 minutes’ TV Kanala 9, pronašao je na Kosovu. Koji mu je, čuvajući ovce na golemom imanju koje je dobio za nagradu, ismijavajući hrvatsku naivnost, pred kamerom sve priznao.

Od osamostaljenja Hrvatske na ovamo, spomenimo samo letimično farsu o ‘nedoklanom Mlinaru’, miniranje židovske općine i groblja u Zagrebu, Pupovčeve laži o ’10 tisuća pokrštene srpske djece’ i ‘jezivo otkriće’ dvadesetak ‘preklanih srpskih beba’ u zamrzivaču jednog vrtića nakon ‘oslobađanja’ Vukovara. Prijeđimo sad malo na sportske terene.

Mamac se uvijek postavi tako da je teško ne zagristi

Sjećate li se nogometne utakmice izmedu Italije i Hrvatske u Livornu gdje su ‘hrvatski navijači’ svojim tijelima formirali svastiku na tribinama? Koja je nakon toga bila hit u svjetskim medijima. Ili onog vaterpolskog turnira u Kranju gdje su se srpski ‘navijači’ nagurali u diplomatske lože i odatle izazivali hrvatske, kako bi izazvali diplomatski skandal i medijsku senzaciju? Pa rukometne utakmice u Zagrebu, gdje je ‘član srpskog stručnog tima’ (kojeg nitko iz tog stručnog tima nije poznavao) sjedio na klupi uz teren i odatle se često ustajao, okretao prema publici te psovanjem i provociranjem ‘ustaša’ izazvao masovnu tučnjavu. … Preskočimo famoznu svastiku na Poljudu i sjetimo se istih tih ‘navijača’ koji su godinama iza leđa, u stopu pratili hrvatsku nogometnu reprezentaciju i izazivali ‘huliganske incidente’ na svakoj njenoj utakmici. Što je rezultiralo igranjem pred praznim stadionima i kulminiralo raketiranjem pirotehnikom terena te prekidom utakmice Hrvatska-Češka na europskom prvenstvu u Francuskoj. …
Pa podmetnutih tuča srpskih ‘teniskih navijača’ s Hrvatima na Australian Openu u Melbourneu….

Iz svega ovog vidimo kako svaki put, kada neprijateljima hrvatske slobode i uspjeha to zatreba, oni izrežiraju na različitim mjestima u Hrvatskoj ili po svijetu ‘incidente’ praveći od nas ‘balkanske divljake’ i svoje ‘korisne budale’. Je da nakon toga, kada se malo priberemo, ispadne kako smo svi mi to znali- ali to nas neće zaustaviti da ponovimo istu grješku. Kad god to našim neprijateljima bude zatrebalo. Mamac se uvijek postavi tako da je teško ne zagristi.

Gdje god dakle pogledate, vidite cijeli niz podmetnutih stupica i provokacija u kojima se stalno potpaljuju sukobi s Srbima i potpiruju valovi odbojnosti i mržnje prema ‘zločestim’ Hrvatima. Na to smo naivno nasjedali desetljećima, zbog čega nam je nametnuta etiketa opasnih nasilnika, terorista, fašista…

Vidite, ‘bivše’ velikosrbe, jugoudbaške i druge neprijatelje hrvatske slobode ulovila je velika panika da se sada na samostalnu i suverenu hrvatsku državu počne gledati drugačije nego su je oni prikazivali desetljećima. I da ona postane simpatična drugim narodima u svijetu. Zato svako malo nastoje isprovocirati Hrvate da se tuku sa Srbima, reagiraju nasilno, ponašaju se neuljudno, divljaju na stadionima, crtaju svastike, pozdravljaju se nacističkim pozdravima.

Kako bi se o nama učvrstila nametnuta loša slika iz vremena 2. svjetskog rata. Koju su u vrijeme bivše Jugoslavije stvarali velikosrbi i jugoudbaška diplomacija svuda po svijetu. Pa onda kada EU ili međunarodna zajednica raspravljaju o Hrvatskoj, raspravljaju na temelju pristiglih Pupovčevih biltena u kojima su opisani svi ti ‘incidenti’ sa Srbima u ulozi žrtve i strah od ‘ponovnog buđenja fašizma’. A ne o tome kako će investirati u razvitak Hrvatske i pomoći joj da što prije uhvati priključak s ostatkom Europe.

Nesumnjivo je da ugled Hrvata u svijetu plaća veliku cijenu zbog vještih velikosrpskih laži i spletki koje joj se stalno podmeću. Ali i nepromišljenog reagiranja usijanih pojedinaca na podmetnute provokacije.

Konačno nam to mora biti jasno.

Svjesno i zlonamjerno

Svaki Hrvat bi trebao znati i već u samom začetku prozreti što je namjera onih koji režiraju ovakve ‘incidente’ i ‘plemenske ratove’ između Srba i Hrvata. Znati, kako se u takvim situacijama želi izazvati ekstremne reakcije s hrvatske strane, koje će onda samo pojačati o nama nametnutu sliku ‘primitivnog balkanskog plemena’ punog ‘nasilnika’ ‘rasista’ i ‘fašista’. Znati da se sve to radi svjesno i zlonamjerno. Potpuno svjesno i zlonamjerno. Kako bi se Europa i civilizirani svijet što više udaljili i ogradili od ‘divljih balkanskih plemena’. Među koje se, kao ‘nepopravljive nasilnike i fašiste’, za kaznu ponovo nastoji ugurati ‘zločeste’ Hrvate.

Zar ne vidite da se srbijanski političari i mediji ponašaju kao da se Jugoslavija nije raspala i kao da je Hrvatska još uvijek njen sastavni dio i njihov leno? Znači, ako i dalje budemo naivno ulijetali u podmetnute zamke i sukobe s njima, lošoj slici o nama i njihovim ‘regionalnim’ planovima, samo ćemo još više davati opravdanje i potporu. To je opasno. Vrlo opasno. Jer svi ti ‘incidenti’ skreće vodu na mlin velikosrbima i njihovim sponzorima u ‘međunarodnoj zajednici’ koji žele i forsiraju da se sve narode bivše Jugoslavije, osim Slovenaca, izjednači i ponovo nagura u ”novu” regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. Da tu opet zajedno dijele već viđenu sudbinu. Kada se civilizacijski i politički ugled Hrvata u svijetu uspije srozati na razinu ‘primitivnog balkanskog plemena'(kakve nas, skupa s Srbima, nakon ovakvih ‘incidenata’ prikazuju svjetski mediji) onda je put za povratak u ‘našu’ regionalnu zajednicu, širom otvoren.

Unatoč toj opasnosti, ‘incidenti’ i predstave s nama u ulozi glavnih ‘balkanskih’ negativaca stalno se ponavljaju. Zato je potrebno stalno upozoravati i obuzdavati lako potpaljive i ekstremne pojedince, a posebice mladež, da se ne daju isprovocirati i brzopleto, (‘kao som na dundabak’) zalijetati u naručene sukobe za potrebe protuhrvatske medijske promidžbe. Mi znamo da je način na koji reagira hrvatska mladež na provokacije podmetnute s takvom političkom pozadinom, totalno pogrješan. Ali oni su preponosni i premladi da bi u tome vidjeli namještenu zamku koja ih gura u balkansko blato skupa s Srbima.

Istina, tako je lagano upasti u zamku velikosrpskih provokatora i potući se s njima. No, pogledajte posljedice nakon toga i odmah će te shvatiti koliko nas, kao narod, takva naivnost skupo košta.

Postoji samo jedna jedina odluka kao trajno rješenje po tom pitanju. I to vrlo jednostavna odluka – držati distancu i ne nasjedati na njihove provokacije!

To će ih zaboliti više nego sve batine.

Promislimo malo s kolikom patnjom i nestrpljenjem su mnogi naši naraštaji priželjkivali vlastitu slobodu i državu. I s kakvom smo radošću, bez obzira na sve žrtve, dočekali taj dan. Pa ima li onda smisla, sada kada smo konačno došli svome cilju, sve to blatiti i dovoditi u rizik naručenim ‘incidentima’ s onima koji nam zlo žele i zlo rade. Koji se ne mire s našom slobodom i samostalnošću i nastoje nas ponovo vratiti u ‘novu’ regionalnu tamnicu.

Ne dajmo im dakle da nas još uvijek drže svojim taocima i guskama u magli. Ne dopustimo, iza ovih ‘incidenata’ skrivenim ‘bivšim’ velikosrbima i jugoudbašima, da nama i našoj djeci nastavljaju prljati život i uništavati budućnost svojim podmuklim spletkama i manipulacijama. Svima nam treba biti jasno da upravo oni, potpomognuti političko-medijskom logistikom i petom kolonom u Hrvatskoj, nastavljaju ustrajno voditi hibridni rat i prljavu medijsku kampanju protiv novostvorene hrvatske države. Nastojeći je fašizmom kompromitirati i podjelama destabilizirati, kako bi je ponovo mogli ‘antifašistički’ okupirati i ‘regionalno’ izrabljivati.

Za to ostvariti potrebno je da Hrvatsku stalno potresaju i traumatiziraju ovakvi ‘incidenti’, ubojstva, pljačke i afere, što će, nakon sportskog, glazbenog, filmskog i medijskog, eventualno dovesti i do institucionalnog povezivanja i zajedničkih akcija policije i pravosuđa. Sjećate se kako je nakon naručenih likvidacija Ive Pukanića i Ivane Hodak, formirana zajednička operativna grupa ‘Balkan expres’ a tadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije, Ivica Dačić slavodobitno izjavio: ‘Bit će još ovakvih akcija u Regionu’ (Vjesnik, 31.10. 2009.) Očito je kako se time želi nametnuti dojam da je današnja hrvatska država nestabilna, s institucijama nesposobnim da funkcioniraju same, zbog čega joj je potrebna pomoć i integracija u širu regionalnu zajednicu. Gdje će pod nadzorom bivšeg regionalnog žandara, opet biti stabilna i sigurna.

Balkanski lonac

Dakle, unatoč gorkim iskustvima iz prošlosti i ovaj najnoviji splitski ‘incident’ pokazuje kako je naše poznavanje mentaliteta i načina na koji operiraju naši neprijatelji izvana i njihova peta kolona iznutra, iznimno tanko, naivno i površno. O katastrofalnoj neučinkovitosti i inficiranosti bivšim kadrom hrvatskih obavještajnih službi, policije i pravosuđa (na čelu kojih se ‘sasvim slučajno’ u zadnjih 20 godina rotiraju baš drugovi iz splitsko- dalmatinske županije) suvišno je govoriti. A kamoli od njih očekivati da bi ovakve ‘incidente’ htjeli i smjeli predviđati i onemogućavati.

Ništa manje zapanjujuća nije ni lakoća kojom vodeći hrvatski političari i mediji svaku, pa i vrlo očitu diverziju na ugled hrvatske države, požure okvalificirati ‘primitivnim huliganskim ispadom’. I kao obično, posiplju se pepelom po glavi izjavama u stilu ‘svi smo mi krivi’. Nakon čega podmeću stvar pod tepih i sve brzo zaboravljaju. Što je siguran znak da vinovnici ovog najnovijeg, isto kao i svakog bivšeg i budućeg, ‘huliganskih incidenata’, neće biti adekvatno kažnjeni niti će proći temeljitu istražiteljsku provjeru u vezi s otkrivanjem pozadine koja stoji iza ovakvih čestih i očito pomno isplaniranih ‘slučajeva’. Ostavivši time stvarne autore iz sjene i izvođače radova legendarne splitske svastike da im se iza leđa smiju i u svojim podzemnim kuhinjama u miru nastave smišljati podmetanje novih – ‘huliganskih incidenta’.

A što se zapravo Hrvatskoj kuha u ‘novom’ zapadnobalkanskom loncu od svih hrvatskih političara izgleda jedino zna Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, koji je još prije 11 godina u intervju za beogradski B92 izjavio: ‘Za dvadeset godina, sasvim sam siguran, ljudi će znati ono što treba znati. Za dvadeset godina će hrvatsko-srpski odnosi i prostor od rumunjske granice do Sutle biti bitno, bitno drugačije uređeni’…

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari