Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Žal za Jugoslavijom u Bruxellesu i Berlinu

Objavljeno

na

A ako dođe do najgoreg, ne daj Bože, pofuci će se pofući odnosno povući u sigurniju oazu a na prvim će crtama opet biti hrvatski branitelji, profesionalni vojnici i dragovoljci, među njima čvrsti ljudi iz HOS-a kao sastavni dio naše vojske, kao što su i bili u vrijeme srpske agresije koja je dobila po zubima ali su joj opet narasli, baš vampirski.

Prošao je Veliki tjedan, s velikim gužvama na hrvatskim granicama koje su prelazili naoružani ljudi. To jest naoružani strpljenjem, fraza koju smo često čuli tih dana. No, sve ima svoje granice, a one su uoči Uskrsa prijeđene i gnjevni su se ljudi jedva suzdržavali od otvorene pobune protiv direktiva iz Bruxellesa i Ljubljane. Potonja je iskoristila nerazborite činovničke EU-upute da napakosti Hrvatskoj i najavi joj kako će se ponašati kada počne puna turistička sezona. Riječ je o ucjeni koja je bila i otvoreno najavljena, sitnoj podlosti povezanoj s arbitražnim postupkom o Savudrijskoj vali iz kojega je Hrvatska izišla, a trebala bi opet ući pod kranjsko-europskim pritiskom. Vrlo očito.

Zapadne televizije prenosile su uživo gnjavaže na hrvatsko-slovenskoj granici, ljudi gledali i vjerojatno nazivali agencije pa tražili druga odredišta, jer koga će se vraga patiti s malom djecom da bi ušli u zemlju u koju se tako teško ulazi. Ima u tomu nešto paradoksalno: mi smo dugo čekali da uđemo u EU, a sada građani EU moraju dugo čekati da uđu u Hrvatsku.

Vraćam se u dubinu Velikoga tjedna, na Veliki petak. Na dan smrti. Nije da se nije znalo kako će Mesija umrijeti, šest je proroka iz Staroga zavjeta navijestilo što će se dogoditi. Mojsije kaže: „Neka ga predvečer prinese kao žrtvu sva zajednica sinova Izraelovih“, David je još određeniji: “Probodoše mi ruke i noge, prebrojiše sve kosti moje.“ Izaijino proročanstvo govori o janjetu koje se vodi na klanje. Jeremija: “O svi vi koji prolazite, pogledajte i vidite, ima li bola kakav je moj bol“. Danijel: „Za šezdeset i dva tjedna bit će Krist pogubljen.“ Zaharija je predvidio i za koju cijenu će Krist biti izdan: „Odmjeriše mi cijenu od trideset srebrnjaka.“ Doista čovjeka prođu srsi kada shvati da je sve bilo zapisano, da su odabranici kroz pukotine u tami vremena mogli vidjeti budućnost davno prije no što je postala zbiljom. O uskrsnuću malo ili nimalo, no slutnje se mogu pronaći i one su ozbiljene u trijumfu koji je odgurnuo kamen s groba i postao zaglavnim kamenom kršćanske vjere kojoj Uskrs daje smisao i privlačnost što je osvojila milijune i milijune na svim stranama svijeta. Ljude mnogih jezika.

O jeziku, hrvatskom jeziku, govorio je u uskrsnoj čestitki kardinal Bozanić. Bravo, Bozaniću. Još jedan dokaz da Crkva u Hrvata živi sa svojim narodom i da je u tijeku silnih stoljeća jedinstvo vjerskog i nacionalnog postalo pleterom čije su vijuge klesane osjećajima, mukama i težnjama hrvatskih ljudi, vazda svjesnih svoje posebnosti , svoje kulture i naravno njezine kralježnice – hrvatskoga jezika. Kralježnice koju su toliki nitkovi pokušavali slomiti i u tom žaru slomili zube. Pa i sada nemuštom nedavnom deklaracijom skupine idiota koja ništa nije naučila iz povijesti, bezočnom i naoko nevažnom diverzijom koju su hrvatska državna vlast i hrvatske kulturne institucije s prijezirom bacile u smeće. No ne i Crkva u Hrvata u kojoj zatrepere tanane strune opreza, a kako ne bi kada je i ona sama poput svoga naroda doživjela masakr veći no igdje u dvadesetom stoljeću, veći nego u istočnoeruopskim zemljama pod kopitima komunizma.

Povijest hrvatskoga jezika i povijest hrvatskoga naroda nerazdvojni su. „Jezik je polazište za učenje o tome tko smo“, točno kaže zagrebački nadbiskup (istodobno se smanjuje broj sati hrvatkoga u hrvtaskim školama). Uskrsnu je temu kardinal dobro odabrao i izazvao reakcije onih koji bi htjeli da Crkva ostane u sakristijama i da njezini veledostojnici uoči blagdana – ako već i to moraju – izgovaraju „rutinske čestitke“.

VučićHTV je djelomično prenio Bozanićevu čestitiku, „Jutarnji“ list vrlo korektno i opširno (inače razbarušeni Bajruši), „Večernji“ ni slova, barem ono tiskano izdanje za samoborsku „provinciju“, gdje kupujem novine. Ni drugi dan ništa, ali se na Veliku subotu javlja Pofuk i zajedljivo piše o kardinalovoj čestitki i,zamjera mu što nema agrokora, a onda u prefriganom (misli on) saltu u istom napisu odmah prelazi na navodnu ustašizaciju Hrvatske i HOS, koji mu je posebno drag, te završava naravno s holokaustom. Tako styrijevske novine djeluju u skladu sa „sažetim vrjednotama“ (Bozanić) hrvatskih ljudi, Bože moj veliki. A što reče kardinal da je „udar na hrvatski jezik priprema za osvajačke pohode“, tek je razumljivo podsjećanje na povijesno iskustvo koje govori da je doista tako uvijek i bilo ne samo u dvadesetom stoljeću. Pa ako je na vlasti u Srbiji notorni četnik koji je prije pet ili šest godina govorio da su Karlovac i Virovitica srpski gradovi, ako taj nabavlja oružje u prekomjernim količinama uz srdačnu šutnju Bruxellesa, kamo namjerava udariti? Na Bugarsku? A da je aktualna hrvatska vlast svjesna, kao i Crkva, kamo stvari idu, dokaz je naglo buđenje Hrvatske vojske, to jest Oružanih snaga RH s osobitim (napokon!) izlaženjem na istočne granice.

A ako dođe do najgoreg, ne daj Bože, pofuci će se pofući odnosno povući u sigurniju oazu a na prvim će crtama opet biti hrvatski branitelji, profesionalni vojnici i dragovoljci, među njima čvrsti ljudi iz HOS-a kao sastavni dio naše vojske, kao što su i bili u vrijeme srpske agresije koja je dobila po zubima ali su joj opet narasli, baš vampirski.

„Zajednički jezik“ i nadalje ima svjesnih i nesvjesnih pristaša u Hrvatskoj, i među onima koji nisu potpisali priglupu deklaraciju. Ima tu i neznanja, no to nikoga ne opravdava, posebno ako radi u novinama koje se ispisuju hrvatskim jezikom. Ili na televizijama. Na Veliki petak otvaram teletekst HTV-a i čitam da u nekim državama u strahu od isilovaca drže straže oko kršćanskih „svetilišta“. E, pa to je taj zajednički jezik. Nekako usporedo čitam u dnevnim novinama da se netko nekomu „sveti“, a ne osvećuje. Ma puni su nam mediji ljudi koji se „svete“ hrvatskom jeziku. A „svete“ se i svetim drže zajednički jezik razni štifunzi iz prijateljske (sve hladnije) nam Njemačke, Kulturstifung Alianz i Forum ZDF ili bre-xitski bri-tanski „The Economist“. Što radi naša diplomacija, što kulturne institucije i mediji? Zašto ne prirede u Njemačkoj „seminar“ na kojemu će idioti govoriti Nijemcima da nemaju pravo nazivati svoj jezik njemačkim? Ili u Londonu da nemaju pravo jezik nazivati engleskim. „O bezumni i srca spora“, veli Evanđelje. A u svezi s anglizmima Samoborci imaju i nadalje svoj stari humoristični refleks, pa na štandu gdje se prodaju kobasice piše: „Češnovke to go“.

Moj galebe…

Nevjerojatna je ta europsko-engleska bol i tuga za Jugoslavijom i zajedničkim jezikom. Premda su Hrvatsku priznali, svaka čast, i jezik hrvatski, ona negdašnja mladež njihova stasala u koledžima gdje im je predavan otrov – sada puni stupce protuhrvatskim ubodima i žali za krepanom tvorevinom i zajedničkim jezikom koji nije krepao jer nikada nije postojao, ali se ples mrtvaca nastavlja kao na beramskim freskama i potkornjački pokušava razarati hrvatski jezik, jedan, jedinstveni, veličanstveni hrvatski jezik , bogatiji od engleskoga (što je na primjeru pokazao veliki prevoditelj Mate Maras). Žal za Jugoslavijom i Titom vidljiva je i u Bruxellesu, i Berlin se počeo čudno ponašati. Premda se upravo na zapadu Europe s vremena na vrijeme pojavljuju popisi zločinaca iz Drugoga svjetskog rata na kojima Broz visoko kotira, EU-birokrati daju novac za restauraciju „Galeba“ usidenog u riječkoj luci, u gradu kojim sedamdeset godina vladaju ljubitelji lažnoga Zagorca, vladaju nad hrvatskom većinom. Lokalni izbori su šansa da napokon odu u povijest. Potpora koju ima Hrvoje Burić daje nade da će hrvatska Rijeka progovoriti hrvatskim jezikom. Medijsku potporu svakako mu ne će dati „Novi list“ u obersnelovskim šapama. Taj je list zabunom objavio napis Davora Velnića koji se obrušio na idiotsku deklaraciju, a onda je krenula staljinistička, jugoslavenska jezgra uredništva i vratila stvari na svoje mjesto, u okrilje „Galebova“ putnika.

GalebGlede „Galeba“, simbola jugosfere, prisjetio sam se njegove namjene prije konačnoga sidrišta: naime, u tom su brodu osamdesetih prevozili vojnike JNA iz Pule u Rijeku, među njima naravno i hrvatske vojne obveznike, prevozili ih kao nekada Afrikance u Ameriku, u potpalublju. Svjedoči o tome književnik Miljenko Stojić koji se našao u maslinastoj uniformi i gušio se zajedno s ostalima, te su morali daskom probiti okno da prežive.“Galeb“ je doista predodređen da bude jedan od eksponata grada kulture, valjda kulture smrti.

Gledajući papu Franju na Veliki petak pred Koloseumom, došao sam na sjajnu zamisao. Zašto Franjo ne bi, po uzoru na zajedničku komisiju Crkve u Hrvata i SPC-a o Stepincu, ustanovio zajedničku komisiju za zajednički jezik. Kad je bal, nek je bal. Ako već postoji jedna besmislena komisija, što ne bi i ova koju predlažem. Sa srpske strane mogu ostati isti članovi dopunjeni novima, pa ako je Vuk Karadžić nedostupan, treba zamoliti Haag da pusti na neko vrijeme Radovana Karadžića. Hrvatska strana mogla bi se nadopuniti Šerbedžijom i sličnim lingvistima, Šnajderom i gospođicom literarkom čija je baka govorila ekavski i to je gospođici ključni argument za „zajednički jezik.“ Kao da je ekavski jezik je li? Kao da je štokavski jezik, je li? Šenoin otac je govorio njemački, koji jest jezik, i nikada nije naučio hrvatski, a i sam Šenoa nije znao hrvatski dok nije pošao u školu. I tako dalje. Ja govorim poluekavski zagrebački kajkavski, hrvatski kajkavski, u Hrvatskom zagorju gdje popevka zvoni govori se ponekad engleski. Primjer: of mulec.

Tomislav Židak

Nikada se do sada nije dogodilo da novine posvete jednom novinaru tolike stranice. I neka, neka to postane dobrim običajem, ali isto tako novine ne mogu po svojim ideološkim kriterijima donositi kratke obavijesti ili čak ni to o ljudima kojima nisu sklone, a ostavili su traga. Radio sam sa Židakom u „Sportskim novostima“ dok je još stasao, poslije sam ga izgubio iz vida, i šport sam slabo pratio pa i športske novinare osim Amiga, tek sam se nedavnih godina malo prenuo i razumio da se Židak dovinuo do zavidne, bogate rečenice i u sretnim se trenutcima izravnao s Tenžerom koji je također (između ostalog) imao nogometne teme.

Zlatno srce za Sedlara

Svi smo mi, odnosno velik broj nas, na stanovit način izrasli iz športa. Dok sam ja radio na nogometu u „Sportskim novostima“, Sedlar je bio reprezentativni vratar u mokrom športu vaterpolu (riječ nismo uspjeli prevesti na hrvatski), no nije se dao odvući u Beograd pa je likvidiran na bezočan način. Poslije se upustio u kazališne i filmske vode, ali je početkom novoga stoljeća u samostalnoj Hrvatskoj opet likvidiran, i ovaj put zbog sklonosti hrvatstvu od kojega je zazirala i zazire klatež koja je premrežila kulturnu scenu. Jednoga ću dana napisati scenarij „15 godina – masakr nad Jakovom Sedlarom“… No, baš na Veliki petak uručeno je Sedlaru priznanje zvano „Zlatno srce“ koje dodjeljuju branitelji iz udruge Zagrebački velesajam u suradnji s koprivničkim ratnicima. Na dodjeli su, osim predstavnika udruga, govorili Ivan Aralica, predsjednik Dinama Barišić i potpisnik ove rubrike. Ako Araličin govor nije snimljen, bit će to vječna šteta.

Hrvatska se budi?

Na kraju, malo optimizma: od rotora u Svetoj Nedelji do Kaptola i Pantovčaka divovske pisanice s hrvatskim motivima. Na ulazima u Zagreb gusto posađene hrvatske zastave. Bleji u njih peta kolona i hvata se u predinfarktnom stanju za mjesto na kojemu se obično u ljudi nalazi srce, ali srca nema.

Post tenebris lux.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski izbori u državi u kojoj je zanimanje za geopolitiku i međunarodne odnose mizerno

Objavljeno

na

Objavio

Europski izbori i (ne)zainteresiranost za međunarodne odnose

Izbori za Europski parlament koji se održavaju od 23. do 26. svibnja vjerojatno ne će donijeti radikalne promjene u sastavu Parlamenta.

Nedvojbeno ćemo svjedočiti jačanju desnih /suverenističkih stranaka, koje možemo pronaći u okviru tri grupacije: Europa nacija i sloboda (Nacionalno okupljanje, Liga, Afd itd.), Europski konzervativci i reformisti (poljska Pravo i Pravda) i Europska pučka stranka (suspendirani Orbanov Fidesez).

Međutim, desne stranke i dalje ne će biti u prilici odlučno kreirati političke procese na razini EU-a iako će njihov utjecaj bitno porasti.

Pučani i socijalisti prvi put od 1979., moguće je, ne će zajedno imati većinu Parlamentu, jer se predviđa pad broja mandata i jedne i druge grupacije što je izraz općeg pada povjerenja u tzv. mainstream stranke.

Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE), posebno ako mu se nakon izbora pridruži Macron, mogao bi dobiti nešto veći broj mandata u odnosu na prošli saziv.

Ukratko: „mainstream“ stranke, koje podupiru status quo, i dalje će dominirati u Europskom parlamentu, ali će broj protestnih mandata osjetno porasti .

U Hrvatskoj izbori za Europski parlament služe uglavnom kao test unutarpolitičke snage pojedinih stranaka i, dakako, kao prilika za odabrane partijske vojnike da se „prištekaju“ na unosne bruxelleske sinekure.

Ozbiljne kampanje za europske izbore nije bilo, a način na koji su srednjostrujaški mediji pratili kampanju daleko je ispod zadovoljavajuće razine. Već dugo godina vanjskopolitičke rubrike u glavnim medijima gotovo da ne postoje.

Čini se da Hrvate odveć ne zanimaju međunarodni odnosi niti geopolitički procesi u svijetu jer prilozi koji se bave tim temama imaju najnižu razinu čitanosti odnosno gledanosti.

Hrvatska nema niti jednu televizijsku ili radijsku emisiju koja bi se sustavno bavila geopolitičkim tema, što je u vremenu velikih geopolitičkih promjena porazna činjenica. Tuđman je bio savršeno svjestan važnosti geopolitičkih promjena na globalnoj razini. Iza njega među političarima to nije više slučaj.

Pisac ovih redaka pred nekoliko je tjedana gostovao na Trećemu programu Hrvatskoga radija u emisiji „Na kraju tjedna“.

Tema emisije bile su geopolitičke teme i problematika međunarodnih odnosa. U nastavku donosimo bitan sadržaj emisije koji je za potrebe ove objave donekle proširen i modificiran. (D. Dijanović)

O geopolitici i međunarodnim odnosima

Što je geopolitika?

Geopolitika je spoj dviju grčkih riječi: gea (zemlja) + ta politika (bavljenje javnim, državnim poslovima, grad, polis). Geopolitika se bavi uzajamnim odnosom prostora i politike, tj. načinom na koji način geološka osnova nekog prostora utječe, ili bi mogla utjecati, na značaj tog prostora u političkom smislu.

Geopolitika, dakle, proučava prostor sa stanovišta države. Geopolitika nije znanstvena disciplina u klasičnom smislu riječi. Riječ je o rubnoj znanstvenoj disciplini koja može, ali uopće ne mora biti povezana sa znanstvenom metodologijom.

Kako god, nakon gotovo deklaratorne zabrane geopolitike nakon Drugoga svjetskog rata, kasnije ju populariziraju Kissinger i Brzezinski, a danas sve gotovo svi u znanstvenoj zajednici slažu da geopolitika može biti iznimno korisna u objašnjavanju aktualnih pitanja u međunarodnim odnosima. Njezin utjecaj posebno jača u kriznim razdobljima, kakvo je i danas na globalnoj geopolitičkoj sceni.

Inače, otac pojma geopolitika je Rudolf Kjellen (1864.-1922.) – švedski politički geograf, jedan od utemeljitelja njemačke geopolitike. I što je bitno spomenuti, geopolitika kao disciplina javlja se sredinom 19. st, iako se određene geopolitičke ideje lokalnog karaktera javljaju još pojavom prvih civilizacija.

Što nam možete reći o prapočecima geopolitičke misli u Hrvata?

Hrvatska nije stvorila izvornu geopolitičku teoriju koja bi bila globalnog karaktera. Otac hrvatske geopolitike je Ivo Pilar, hrvatski pravnik, povjesničar, publicist. On je djelovao u razdoblju kad se geopolitika formira kao disciplina.

Ono što bitno određuje njegovo djelovanje je činjenica da je bio pravaški političar. Za njega je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja (on je bio odvjetnik u Tuzli do preseljenja natrag u Zagreb), a predlagao je poslao posljednjem austro-ugarskom caru Karlu I. Austrijskom trijalistički preustroj A-U Monarhije unutar kojeg bi Hrvatska bila treća jedinica. Ako bih morao izdvojiti njegovu knjigu koju bih svima preporučio da pročitaju, upravo jer i danas iznimno aktualna, je knjiga „Južnoslavensko pitanje“.

Drugi značajan geopolitičar bio je Filip Lukas, svećenik i znameniti geograf. Filip Lukas bio je na čelu MH u vrlo turbulentnom razdoblju od 1928. do 1945. Pod njegovim vodstvom MH je u tom razdoblju predstavljala stup otpora jugoslavenskom režimu.

U svojim djelima Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture. Lukas je naglašavao da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija.

Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće. Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, 1997.

Stječe se dojam da je geopolitički aspekt u suvremenoj hrvatskoj politici zanemaren?

Hrvatska ima ljude koji razumiju što je geopolitika, ljude koji bi poglavarima mogli dati dobre smjernice za vođenje vanjske politike.

No, Hrvatska je, na žalost, na mnogim planovima zapuštena zemlja, u kojoj nerijetko negativna selekcija prednjači nad honoriranjem znanja i izvrsnosti. Kao i na drugim planovima tako je i ovdje, niti ovdje ne postoji ozbiljnost. Mi nemamo danas niti jednu jedinu tv ili radio emisiju koja bi se sustavno bavila problematikom geopolitike, međunarodnih odnosa i globalne sigurnosti.

Usporedbe radi, u susjednoj Srbiji ja osobno znam za barem 5-6 takvih emisija. Naravno, u današnjim turbulentnim vremenima tektonskih lomova na geopolitičkoj sceni to je veliki problem. Ako u državi nemate niti jednu ozbiljnu tribinu na kojoj bi stručnjaci mogli sustavno, a ne ad hoc, povodom nekih događaja, raspravljati, polemizirati i iznositi geopolitičke spoznaje, ona je jasno da ta država nema dobre perspektive u međunarodnim odnosima.

Koje se sve geopolitičke vizije sudaraju u Hrvatskoj?

Ukratko, dominantna je svakako atlantistička vizija. Tu prije svega mislim da Sjedinjene Američke Države koja i dalje najdominantniju sila svijeta. Njoj je u interesu imati prostor jugoistočne i srednje Europe u svojoj sferi utjecaja, što uostalom vidimo i po činjenica da je pred koju Crna Gora ušla u NATO savez, a uskoro će ući i Makedonija.

Neko vrijeme Amerika se udaljila iz Hrvatske, kao i iz njezina balkanskog okruženja, no posljednjih godina vidljivo je intenziviranje njezinih aktivnosti, prvenstveno zbog jačanja ruskog utjecaja.

No, prije nego se osvrnemo na ruski utjecaj, treba spomenuti drugi pol angloameričke politike, a to je Velika Britanija. I danas, kad se čini da je Britanija zaokupljena svojim problemima zbog Brexita, ne treba biti naivan pa misliti da je Britanija odustala od kontrole ovih prostora.

I danas Britanija ima vrhunsku diplomaciju i vrhunske obavještajne službe koje djeluju i na ovim prostorima, kako se to kolokvijalno kaže. U konačnici, i američke službe u nekim se područjima, spomenimo, eto, prisluškivanje fiksne telefonije, oslanja na britanska tri centra u Europi koja se time bave.

Spomenuli smo Rusiju. Jačanje ruskoga utjecaja jasno je vidljivo u hrvatskome balkanskom okruženju (Srbija, tzv. Republika Srpska), ali i u primjerice Sloveniji ili Mađarskoj. Utjecaj Rusije jača posljednjih godina i u Hrvatskoj, što putem banaka, što putem ulaska u pojedine firme što kroz ugovore koji reguliraju nabavu plina.

Iako susjedni Srbi često vole govoriti da su „mali Rusi“, te iako nesumnjivo postoje određene povijesne, pa i religijske veze (pravoslavlje) Srbije i Rusije, Rusija, to trebamo svi trebamo imati na umu, je zainteresiranija za Hrvatsku nego za Srbiju. To je logično jer su Srbi već sada proruski orijentirani dok se za hrvatsku naklonost tek treba izboriti. Hrvatska je na Jadranu, toplome moru, dok to Srbija nije. Ne zaboravimo da je i sovjetski obavještajni centar bio daleko snažniji u Zagrebu, nego u Beogradu.

Od regionalnih sila u našem okruženju treba izdvojiti Njemačku. Kod nas su ljudi dosta pro-njemački orijentirani, no iako je spletom okolnosti Njemačka početkom devedesetih u neku ruku pomogla Hrvatskoj svojim priznanjem, Njemačka je još od sredine 19. st., u okviru svoje doktrine Drang nach osten, na prostore Hrvatske i susjedstva gledala tek kao na područje za ostvarivanje svojih golih interesa.

Nekada je to bila koncepcija Lebensrauma, tj. životnog prostora, a danas, kad se Europska unija pretvara u instrument njemačke političke i ekonomske moći, Njemačka na prostor Hrvatske i okruženja gleda kao na prostor za izvoz ljudi i sirovina.

Uostalom, to je implicirao bivši njemački kancelar Shroder koji je za zemlje tzv. Zapadnog Balkana predložio školovanje po njemačkom modelu kako bi se kasnije što lakše prilagodili za njemačko tržište rada. Dakle, cilj je pretvaranje Hrvatske i okolnih zemalja u kolonijalni rasadnik radne snage.

Od regionalnih sila koje imaju fokus na okolne zemlje, prije svega na Bosnu i Hercegovinu, koja je i hrvatska zemlja, treba svakako spomenuti i Tursku i njezinu doktrinu neoosmanizma. No pitanje je, posebno s obzirom da i Turska ima unutarnje probleme (kurdsko pitanje), a i u procesu je približavanja Rusiji i udaljavanja od Amerike, koliko su neoosmanske ambicije na Balkanu realne.

Ako s jedne strane postoje zagovornici obnove južnoslavenskog (barem ekonomskog) jedinstva, mogu li im kontrapunkt biti pojedinci i skupine orijentirani prema Srednjoj Europi?

Nije ništa sporno u ekonomskoj suradnji tzv. južnoslavenskog prostora. Hrvatska ima od toga ekonomske koristi. No, bilo kakva unija sa Srbijom, pa bila ona i ekonomska, je za Hrvatsku pogubna.

Tri mora

Dvije Jugoslavije su vrlo jasno pokazale da jugoslavenstvo nije afirmacija, nego negacija hrvatskih interesa. Hrvatska treba ekonomski surađivati sa svima pa tako i s prostorom bivše Jugoslavije, no Hrvatskoj nije u interesu integracija sa zaostalijim balkanskim, nego s politički, gospodarski i tehnološki razvijenijim prostorom, a to je nedvojbeno prostor srednje Europe.

Tu prije svega mislim na države Višegradske skupine. Hrvatska je do 1918. stoljećima živjela s tim državama u okviru Dvojne Monarhije. To su zemlje s kojima dijelimo zajedničku kulturu i tradiciju, a i zajedničku bolnu prošlost 20. st. Mahom se tu radi o ex komunističkim državama koje su kao i Hrvatska bile pod komunizmom.

Činjenica da se na političkoj i medijskoj razini konstantno narkomanski „fiksamo“ prostorom bivše Jugoslavije (posebno u političkim i pseudokulturnim rubrikama), a da nemamo pojma što se događa u srednjoj Europi, rječito svjedoči o tome da određene silnice u Hrvatskoj i dalje ne mogu prežaliti raspad bivše Jugoslavije.

Nudi li, primjerice, Inicijativa tri mora Hrvatskoj neku geopolitičku perspektivu, i – ako da — ima li ona i ideološke, ili tek gospodarstveno-ekonomske komponente?

Inicijativa Tri mora ima, dakako, ekonomsku komponentu. Prošle godine na summitu u Bukureštu predstavljeno je 40 projekata vrijednih 45 milijarda eura, od čega bila u okviru 11 projekata Hrvatskoj trebalo biti predviđeno oko dvije milijarde eura.

Jedan od projekata koji je kompatibilan s Inicijativom tri mora je izgradnja LNG terminala na Krku. Izgradnjom LNG terminala na Krku Hrvatska bi se mogla snažnije afirmirati kao strateški partner Sjedinjenih Država, i dalje najmoćnije države svijeta. Ne zaboravimo da je Trump 2017. na summitu u Varšavi od svih projekata izrijekom spomenuo LNG termina na Krku.

Hrvatska bi izgradnjom LNG terminala dobila priliku postati tranzitna zemlja za srednju Europu jer bi moglo doći do gradnje plinovoda do drugih zemalja, a Hrvatska bi zarađivala na tranzitu.
A tu je svakako i projekt izgradnje nizinske pruge Rijeka Zagreb. Inicijativa donosi i veću važnost Luke Rijeka, koju je

EU još 2010. proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka kao najvažnijim tržištima svijeta.

Na kraju, ne i manje bitno, ta inicijativa nam donosi politički i duhovni odmak od po Hrvatsku pogubnih balkansko-jugoslavenskih asocijacija.

Može li Kina biti dobar gospodarski partner Hrvatskoj i prijete li nam od njih neke opasnosti? Isplati li se Hrvatskoj prihvaćati kineska ulaganja širokih raspona?

Još su stari Rimljani govorili da novac ne smrdi, od koga kod bio. Toga se jako dobro drže zapadne države, bilo da govorimo o Sjedinjenim Državama (Kina je, naime, vlasnik više od bilijun dolara američkih obveznica), Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Velikoj Britaniji.

Sve te države s Kinom imaju poslove teške stotine milijardi dolara. Od nedavno i Salvinijeva Italija (članica G8) je postala članicom kineske inicijative Pojas i put. U susjednu Srbiju Kina je investirala desetak milijarda dolara, velike su investicije i u Mađarskoj, a čak i Poljska koja je najbitniji američki partner u srednjoistočnoj Europi ima vrlo jaku suradnju s Kinom.

Ako druge države surađuju s Kinom, ne vidim zašto ne bi i Hrvatska. Oni koji prozivaju manje države za suradnju s Kinom, su baš one zapadne države koje s Kinom imaju poslovne aranžmane, kako smo rekli, teške stotine milijardi dolara.

Što se tiče opasnosti, naravno da one uvijek postoje. Primjerice, države u kojima Kina ima velike investicije sutra će teško moći u UN-u glasovati za protukineske prijedloge, no to vam je tako sa svim velikim silama i nije nikakva kineska specifičnost.

Za razliku od zapadnih država koje kritiziraju, ali ne žele odriješiti kesu za ulaganja ni u Hrvatskoj ni drugdje, Kina se trudi da kad negdje uloži da osim što ona ima profit (to je logično, tko investira želi profit), da od toga određene koristi ima i domicilna država.

Kina k tome, kao, dakako, komunistička država, ne uvjetuje ulaganja „mistikom“ ljudskih prava koja ponekad nemaju veze s ljudskim pravom, nego su obično sredstvo ucjene. Teza o „kreditnom imperijalizmu“ nije bez temelja, no to je, ponavljam, tako i s drugim stranama.

Da zaključim, ne vidim što bi kineske investicije razlikovalo od bilo čijih drugih investicija.

Kakvi su odnosi između Kine i Rusije i komplicira li ih sve veća kineska prisutnost u prostoru koju su Rusi tradicionalno držali svojom sferom utjecaja, to jest jugoistočnom Europom?

Rusko-kineski odnosi povijesno nisu bili idilični, a 1969. svjedoči smo i sovjetsko-kineskom pograničnom ratu. U novije vrijeme, znamo za raskid SSSR-a i Kine 1978., što je zapravo bio lukavi potez Henrya Kissingera koji je Kinu izolirao od Sovjetskog saveza i tako stekao premoć u okviru tzv. politike obuzdavanja.

Novo, međutim, vrijeme donijelo je i nove okolnosti pa i nova savezništva. Uz Kissingera najvažniji američki geostrateg druge polovice 20. st. Zbigniew Brzezinski 1997. je u knjizi „Velika šahovska ploča“ kao potencijalno najgori scenarij za Ameriku označio savez Kine, Rusije i možda Irana koji bi nastao ne na temelju zajedničke ideologije, nego na temelju sukladnih nezadovoljstava kao antihegemonsko savezništvo.

Upravo ovo imamo danas na djelu. Rusko-kineska suradnja posljednjih je godina toliko intenzivirana da se sve više govori o strateškom savezu u nastajanju. Prošle godine u vojnim manevrima na tlu Rusije sudjelovali su i pripadnici kineske vojske. Kina je prvi kupac ruskog raketnog sustava S-400, a velika suradnja postoji i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd.

Treba istaknuti postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Rusko-kineski konfliktni potencijal, dakle, postoji, no žarište na kojemu bi mogao izbiti svakako primarno nije prostor jugoistočne Europe. Rusija i Kina ovdje igraju s različitim kartama. Kod Rusije to je prvenstveno bankarski sektor, izvoz oružja i energenata, dok Kina u okviru novoga Puta svile gura infrastrukturne projekte i razvoj visokih tehnologija.

Koji je američki pogled na mikro-geopolitičku situaciju hrvatskoga susjedstva, posebice u svjetlu Trumpove donekle izolacionističke politike?

Kako je rečeno, SAD želi prostor Hrvatske i njezina balkanskog okruženja imati u svojoj sferi utjecaja. Na djelu je rekonfiguracija tog prostora prema američkim interesima. Nakon Crne Gore i Makedonija je na putu da postane članica NATO-a.

Iza makedonskog ulaska u NATO Americi neskloni analitičari vide američki interes presijecanja eventualnoga sjevernog kraka Turskog toka odnosno sprječavanje mogućnosti dolaska ruskih energenata s jugoistoka, ali i cilj da se presječe put od Pireja preko Soluna Moravsko-vardarskom dolinom do Panonske nizine koji je važan za Kinu u okviru novoga „Puta svile“.

Nakon Makedonije na red će doći i Bosna i Hercegovina, gdje je problem srpski faktor, tj. Milorad Dodik koji se protivi ulasku tzv. RS u Nato Savez. Ako BiH uđe u NATO Srbija će biti potpuno okružena članica NATO Saveza.

Pitanje koliko će dugo Srbija moći sjediti na dvije stolice. A ulazak u NATO je na neki način neformalni preduvjet za ulazak u NATO savez. Kako god, američki je cilj što više istisnuti ruskih utjecaj iz hrvatskog susjedstva.

Kineski i ruski utjecaj: koje su sličnosti, a koje razlike njihova djelovanja, je li jedna strana ideologiziranija od druge?

Postoje, naravno, razlike. Rusija i Kina igraju s različitim kartama. Kod Rusije imamo ulaganja u bankarski sektor i u firme, no primarno se radi o izvozu oružja, Rusija ima jaku vojnu industriju (posebno su cijenjeni njezini raketni sustav S-300 i S-400 i borbeni zrakoplovi) i o izvozu energenata.

Napravljen je Sjeverni tok 1, gradi se Sjeverni tok 2, a nakon propasti Južnog toka planira se graditi Turski tok. Kina s druge strane, u okviru inicijative Pojas i put, kao globalizacije na kineski način, želi povezati Aziju, Afriku i Europe putem infrastrukturnih projekata – gradnja cesta, mostova, željeznica itd. Kina mnogo ulaže u vojsku, drugi je to proračun svijeta, no kineska vojna industrija se ne može uspoređivati s ruskom.

Kinezi nemaju Suhoj Su-57 niti S-400 niti Cirkon rakete, ali imaju Huawei. U okviru programa Proizvedeno u Kini 2025 Kina želi postati, i na dobrom je putu, predvodnik u razvoju visokih tehnologija.

Nije stoga čudno što u okviru američkih taksi su upravo IT proizvodi posebno na udaru. Kina je na društvenom planu komunistička država, a na ekonomskom planu već desetljećima prihvaća određene tržišne principe.

Komunizam je u Kini na društvenom planu na poseban način srastao s kineskim društvom i tamo čini i određeni oblik kohezije (neovisno što je riječ o zločinačkom sustavu). Osobno ne mislim da Kina ima namjeru izvoza komunizma. Europske srednjoistočne države znaju što je komunizam i to ovdje ne bi prišlo.

Može li se slučaj Agrokor tumačiti u geopolitičkom ključu, kao oruđe pomoću kojega Rusija želi proširiti svoj utjecaj i u ovdašnje predjele?

Mišljenja sam da je Agrokor prvenstveno ekonomsko pitanje, no naravno da bi bilo naivno pomisliti da širenjem ekonomskog utjecaja ne raste i geopolitičkih utjecaj. Merkel, kad je u pitanju Sjeverni tok 2, često govorimo da je to isključivo ekonomsko pitanje. No, jasno je kako je riječ i o geopolitičkoj i sigurnosnoj kategoriji. Tako je i u Agrokoru.

Velike sile borbe se za interese, i to je tako oduvijek. Pritom želim naglasiti da danas u Europi i SAD-u, o okviru neohladnoratovskih tenzija ponekad kod zapadnih političara imamo i određenu dozu iracionalne rusofobije. Neki političari na Zapadu u svakome potezu koji im se ne sviđa vide rusko hibridno djelovanje. Nema nikakve sumnje da Rusija širi svoj utjecaj, no svaki događaj treba pojedinačno tumačiti, a u okviru neohladnoratovskih nadmetanja i retorike koja ta nadmetanja prati.

Europski izbori. Hoće li tzv. populisti odnijeti veliku pobjedu i, ako postignu značajne rezultate, kako je to moguće, s obzirom na činjenicu da ih se sustavno demonizira, pa i samim nazivom “populisti”?

Ankete pokazuju da bi ujedinjeni tzv. populisti i desničari mogli postati treća skupina u Europskom parlamentu. Naravno, pitanje je hoće li postići toliko dobar rezultat, no nema nikakve sumnje da će desno-populističke stranke napraviti značajan iskorak u odnosu na prošle izbore.

Desnica jača diljem Europe i to je neupitna činjenica. Riječ je o očekivanom trendu. Svaka akcija izaziva reakcija. Masovne migracije u Europu i sve snažnije ukidanje nacionalnih suvereniteta kod europskih naroda budi samoobrambene reflekse.

Populus, znamo to iz prvih stranica Elementa Latina, znači narod. Populisti, za razliku od tzv. mainstream (srednjostrujaških) opcija koje se sve više udaljuju od naroda, artikuliraju ono što narodi misli i osjeća. Uzmimo za primjerice migracije afroazijskog, mahom islamskog stanovništva u Europu.

Ankete u europskim državama pokazuju da je domicilno stanovništvo dominantno protiv tih migracija, no mainstream i dalje uporno inzistira na migracijama. Je li onda čudno što jačaju protuimigrantske stranke koje se kvalificira kao populističke?

Populističke stranke su, dakle, prvenstveno stranke koje idu protiv mainstreama i koje kritiziraju dominantne elite. Pritom ne želim reći da i među populistima nema opsjenara i demagoga. Ima ih. No, one stranke koje se posljednjih godina u Europi prozivaju populističkima su uglavnom stranke koje ne žele identitetsku smrt Europe uslijed masovnih migracija, koje ne žele potpuno izbacivanje kršćanstva iz javnog života i koje se protive bruxelleskome birokratskom monstrumu u njegovim unifikacijskim namjerama. One žele Europu nacija, a ne Europu kao superdržavu.

Postoje li u Hrvatskoj populisti nalik europskima?

Postoje, ali je tu riječ o populistima u negativnom smislu. I pritom to nisu mrske desničarske stranke, koje se obično povezuju s populizmom. Kod nas su mainstream stranke populističke. Narodu obećavaju brda i doline, a nakon toga gaze po narodnoj volji.

Populizam je ulupavanje novca u Uljanik, u granu koja je neprofitabilna odavno. Populisti su još bili HSS-ovci između dva svjetska rata, a danas su to mahom sve mainstream stranke. Samo su populisti mogli ulagati desetine milijardi kuna u brodogradnju iako je odavno vidljivo da je riječ o gubitašima koji jednostavno nisu profitabilni.

Je li moguće da Brexit ne uspije?

Moguće je, sve se više čini da je to jedan od potencijalnih scenarija, uz naravno tvrdi Brexit i Brexit uz dogovor. Moguća je možda i neka duža odgoda Brexita. Osobno mi je već postalo zamorno pratiti peripetije oko Brexita. Vidjet ćemo.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Liječe li Nijemci i Austrijanci svoje komplekse na nama?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Njemački tisak se raspisao o sudjelovanju Merkelice na “okupljanju desničara” u Hrvatskoj (odnosi se na nedavni posjet  i nazočnost na središnjem predizbornom skupu HDZ-a vezano za EU izbore). Ima i težih riječi, pa se spominje “ustaški bend”, “ustaški pjevač” (odnosi se na glazbu Marka Perkovića Thompsona koja se također čula na skupu), to kako je “Merkel molila Očenaš s desničarima”, nekima se ne sviđa ni govor glavnog Plenkovićevog pulena i kandidata za EU parlament (donedavno javnosti potpuno nepoznatog Karla Resslera koji je bio također “nacionalistički”) itd., itd.

Mnogi novinari (uglednih njemačkih listova) idu čak tako daleko da tvrde kako je Hrvatskoj nužna “temeljita i stvarna rasprava o povijesti” ako želi “izabrati Europu”, budući da se danas nalazi “na raskrižju” – “Europa ili Orban”.

Stara priča. Orban im je trn u oku već odavno (Što je više kleveta i laži, Orban nam je miliji i draži – odgovaram ja na to).

Iskreno, nisam sve ni čitao jer su mi jako dobro poznate sve te globalističke tlapnje i idiotarije. Kao što mi je jasno da Nijemci i Austrijanci u velikom dijelu imaju ozbiljan problem identiteta i tutore koji im desetljećima unatrag nameću svoju viziju svijeta. Kod njih je taj kompleks nacije koja nosi povijesnu krivnju i neizbrisivi žig nacizma toliko razvijen da ih je već poodavno odveo u smjeru bez povratka – pretvarajući ih u bezličnu, amorfnu masu čija se egzistencija svodi na rad i profit uz njegovanje “njegovog veličanstva Globalizma” koji bi trebao postati supstitut za sve: naciju, obitelj, vjeru, domoljublje i identitet uopće, dakle, za sve ono što jedan narod čini time što on jeste (ili bi trebao biti).

Stvar je apsurdna, gotovo tragikomična, a stereotipi i klišeji što ih nameću oni koji pokušavaju krojiti neki “novi svjetski poredak” na imaginarnom, nepostojećem “globalizmu” kao  “topionici naroda” jedan idiotski koncept koji duboko u sebi nosi suštinsku anomaliju i nepopravljivi defekt – a to je činjenica da je protivan samome čovjeku, naravnim i Božjim zakonima.

Kad jednom gospoda “globalisti”, “anacionalisti” i hermafroditi u svojim skučenim mozgovima shvate kako ljudsko biće ne može egzistirati lišeno svega onoga što ga čini onim što jeste i da profit, gospodarski rast, ekonomska moć i njihov “progresivizam” nisu i ne mogu biti zamjena za svjetonazor, duhovnost, moral i identitet, onda će razumjeti zašto se njihovoj ideologiji pruža otpor – i to otpor koji je sasvim prirodna reakcija na poništavanje Čovjeka kao smislenog, dostojanstvenog i razumnog stvora, duhovnog i Božjeg bića koji ne može i neće dopustiti da ga bilo tko pretvori u amebu, u organizam čija je jedina svrha razmjena materije i biološko preživljavanje.

Ne treba se ljutiti na Austrijance zbog događaja vezano za Bleiburg, još manje na njihov Crkvu – jer oni su samo nominalno vlasnici zemlje u kojoj žive, kao i Nijemci. Jako se dobro zna tko su im tutori i po čijim se direktivama ravnaju. Plaćaju još uvijek danak tomu što su imali Hitlera i nacistički poredak, a što je itekako dobro iskorišteno od Britanaca, Francuza, Rusa, pa i globalističkih lobija kao sredstvo za “discipliniranje”. I tu leži odgovor na pitanje zašto se njihovi mediji i pojedini političari ponašaju tako prema nama Hrvatima. Sve je to odraz njihovog kompleksa i bijega od “nečiste prošlosti”, pa se pokušavaju “prati” i “dokazivati” preko nas, preko Hrvatske koja nema nikoga od “velikih” iza leđa. Nas je najlakše optužiti za bilo što, pa i “ekstremni nacionalizam”. Nadajmo se da nam neće do kraja utrapiti Hitlera, Himmlera i ostale i “dokazati” kako su podrijetlom negdje iz zapadne Hercegovine ili Zagore. I to bi se moglo dogoditi, jer njihovi novinari sve češće viđaju bijele miševe i progone vještice – umjesto da se okrenu sređivanju stanja u vlastitom društvu koje se nepovratno rastače i tone u posvemašnju moralnu dekadenciju.

Onaj tko vidi u HDZ-u “nacionaliste”, taj je kratkovid, priglup ili totalno neobaviješten i neupućen, jer to je “fingirani” nacionalizam, predstava za javnost, namjensko, prigodničarsko i hinjeno “domoljublje” za jednokratnu uporabu koje se manifestira samo na skupovima (pred izbore ili u kakvoj drugoj zgodnoj prigodi kad treba raju malo “podići” iz letargije i ušićariti ponešto glasova od nas “ruralnih” koji njegujemo “ognjištarski” mentalitet). Onaj tko se boji HDZ-ovog demokršćanstva u još je većoj zabludi i strah mu je bez ikakvih osnova, jer to je stranka farizeja koji se samo retorički ponašaju kao “kršćani” i “demokrati” a u praktičnom smislu su u oštroj suprotnosti s ovim vrijednosnim sustavima.

Na kraju krajeva, tko to može imati bilo što protiv nacija i identiteta naroda?

Jesu li ikada u ljudskoj povijesti liberali, biciklisti, vegetarijanci ili globalisti stvorili državu ili su to činili narodi? Jesmo li svjedoci toga kako se na svim međunarodnim manifestacijama (od olimpijskih igara i svjetskih prvenstava preko auto-utrka do Eurosonga) vijore nacionalne boje i ističu znamenja država i naroda? Gdje je taj globalizam, tko su njegovi nositelji, kakav je to sustav vrijednosti i na čemu počiva!? Na profitu, tlaci koju provode ekonomski jači nad slabijima i siromašnijima i natjerivanju malih naroda na odricanje od vlastitog identiteta?

Dakle, temelj tog sustava je nasilje i hegemonija “velikih”.

Pa, hvala lijepo!

Mi Hrvati držat ćemo se i dalje svoje vjere katoličke i temelja kršćanstva, a vi “veliki” kako hoćete.

Nama je uzor i putokaz svetac Ivan Pavao Drugi, a vjera temelj nacije i identiteta i toga se odreći NEĆEMO, što god vi pisali i govorili i koliko god se žestili.

Hast du verstanden!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati