Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Završava jedna od onih godina koje Hrvatskoj nisu donijele previše radosti

Objavljeno

na

Završava jedna od onih godina koje Hrvatskoj nisu donijela previše radosti, štoviše. Dolazi 2018., sa zlokobno okruglom, stotom godišnjicom najveće političke tragedije Hrvata, kobne i neoprostive zabune naraštaja koji je istrgnuo Hrvatsku iz prirodnoga civilizacijskog kruga i bacio ga u drugi, to jest deveti krug nama kulturno, povijesno i na sve moguće načine tuđe i neprijateljske „uljudbe“, mentaliteta nama stranog, sirovog i grabežljivog, udaljujući nas od ostvarenja težnje za vlastitom državom, negirajući našu narodnost i naš, hrvatski jezik.

Pa da je to samo daleka povijest, ni po jada, nego se mi i dan-danas u hrvatskoj državi koju je drugi jedan, pametniji i hrabriji naraštaj, naš naraštaj, uspio izboriti, od jutra do mraka bakćemo s jugoslavenskim sablastima – ponajviše zato što nema čvrste ruke koja bi vampirima zabila kolac u srce, a ako je i ima ne može udariti dostojnom snagom jer je u međuvremenu skovan željezni štit što ga pred sobom drži protuhrvatska klatež perverzno utkana u sve pore života, te imamo točan osjećaj da državu doduše imamo, a dušu hrvatsku nemamo. Ni vlast nemamo.

Nakon ove uvodne tirade o godini pred nama koja završava brojem osamnaest, vraćam se u prošli tjedan i predbožićne dane kada sam htio-ne htio bio na raznim domjencima od kojih su mi neki ostali u sjećanju jer nisu bili posvećeni iću i piću nego je u govorima i razgovorima pretresana uglavnom žalosna naša zbilja. U Društvu hrvatskih književnika: stanje i položaj hrvatskoga književnika izvrgnutog uvrjedljvim odnosom nakladnika ne samo u novčanom smislu, kao i „mjerodavnih“ tijela državnih i inih. Slučajno ili ne, besplatno se dijelio pretisak zbirke pjesama Silvija Strahimira Kranjčevića „Trzaji“, treća njegova i najdepresivnija knjiga poezije, tiskana u Tuzli 1902. u nakladi Pissenberga i Schnuermachera. Duh pjesme „Monolog“ pomalo asocira na današnjicu u kojoj mnogi pisci odustaju jer se njihova umjetnost cijeni u bescijenju, a ako knjiga i ugleda svjetlost dana, proguta ju mrak šutnje, prešućivanja, odlaganja u grob netom se rodila. Evo prve strofe rečenoga Kranjčevićeva „Monologa“: „Pišu se knjige! Gospodi Bože,/ Gotovo evo manjka još malo,/Pa ne ćeš naći mjesta da pljucneš/ Od samijeh knjiga!/ I kakve knjige!/ Ah ja ih često sažalno gledim/ Sjedeć u kutu s dosade puste,/ A one gvire u me onako/ Kao i djeve, koje su nekad/ Ljubljene bile, a sada čame _/ Ni gospe ni djeve, e ih je sramno / Pustio dragi!

Tako Kranjčević koji je, kako vidite, 1902. pisao ne ću, ne ćeš razdvojeno, što spominjem usput, poradi idiota koji i nadalje sastavljeno pisanje baštinske razdvojnice nose na koplju valjda zajedničkoga pravopisa zajedničkoga jezika, te je ta u stvari zanemariva finesa postala ni kriva ni dužna razdjelnicom – više no puno važnija pitanja. Upozorio me baš ovih dana kroatist Artur Bagdasarov da je zajedničarka Snježana nedavno opet imala nastup bijesa protiv hrvatskoga jezika, ovaj put očito s namjerom da se umiješa u „kurikulume“ i reformu školstva u Hrvatskoj s ciljem izbacivanja hrvatskoga jezika iz naslova uputnika, te bi se po njoj umjesto hrvatskoga u hrvatskim školama predavao neutralni „nastavni jezik“. Naravno da to ne može proći, ali neka bude poznato našoj javnosti da krtice ruju i imaju potporu iz zemlje i inozemstva, štono riječ, čini mi se u ovom trenutku najviše iz Njemačke (njemačkih sveučilišta) i Srbije. Dotle muslimani u federaciji BiH za pridjev „hrvatski“ i u nazivima poduzeća pripremaju kolac i konopac, jer oni hrvatski ne mogu smisliti premda govore i pišu hrvatski u neznatno retuširanoj varijanti koju nazivaju bošnjačkim. A nego što su bili njihovi stari i prastari nego Hrvati koji su primili islam, potom s doista vrlo malim udjelom turskoga gena, toliko neznatnim da je već u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća teško bilo u Bosni naći čovjeka koji govori turski.

Vraćam se položaju hrvatskoga književnika u Hrvatskoj, onom kojemu je hrvatski jezik ne samo domovina nego i tijelo i duša, koji u jeziku živi i umire, a od te svoje ljubavi i strasti – ako je samo njoj posvećen – životari i skapava u okružju sve više nesklonom knjizi, koju su, za istinu rijet, mnogi naši mediokriteti ogadili publici jer pod suvremenu književnu produkciju švercaju ideje, teme i poruke hrvatskom čitatelju strane, a o umijeću pisanja ne vode brigu niti ih zanima. Tako hrvatski književnik koji umije pisati i osjeća hrvatski, suočen s rečenim uvrjedljivim odnosom nakladnika u Hrvatskoj koji mu rukopis ne primaju ili primaju uz honorar što odgovara mjesečnoj zaradi čuvara parkirališta, tako taj pisac, velim, mora po svemu sudeći tražiti nakladnike izvan Hrvatske.

S velikom tugom sjećam se Mehitarističke tiskare u Beču koju su bili osnovali armenski katolički redovnici nakon podulje epizode u Mletcima. „Samo kroz XIX. stoljeće u Mehitarističkoj tiskari objavljeno je oko 220 hrvatskih knjiga“, prisnažuje Tihomil Maštrović u „Kroatološkim ogledima“. I to kakvih (rekao bi Kranjčević). Primjerice Demetrova „Teuta“. Objavljuju Veber Tkalčević, Juraj Haulik, Franjo Rački, Bogoslav Šulek, Vjekoslav Klaić itd…Pa hajdmo u Beč, dragi naši suvremeni hrvatski književnici, ne da napustimo domovinu i jezik (što je isto), nego da možda dobijemo pristojan honorar.

Drugi predbožićni domjenak kojega se sjećam bio je onaj Portala HKV-a u prostorijama Udruge veterana, dvorišna zgrada Trga bana Jelačića 15, domaćin gospodin Sesar. Okupila se ondje doista domoljubna hrvatska intelektualna elita, bilo je akademika, sveučilišnih profesora, književnika, političara, publicista, pravnika, pa i generala, te sam u jednom trenutku rekao da bi taj skup bez većega napora mogao preuzeti vlast u Hrvatskoj. U spomenutoj zgradi, čujem, nalazi se Gong s oko pet milijuna prihoda izvana i iznutra, te Teršeličkina „Documenta“ s vjerojatno isto tako zamašnim potporama, imaju velike prostore i puno zaposlenih – dok veterani, njihov skromni buffet i omanja dvorana u prizemlju (gdje se promoviraju i knjige!) djeluju s mrvicom sredstava koja u tonama odlaze na rečene ljubitelje Hrvatske. I što mogu naši veterani? Samo vijati hrvatskim zastavama dok pokraj njih prolaze protuhrvatski likovi praveći se da ne vide insignije, s mobitelima vječno na ušesima. To je Hrvatska danas. A zašto je domjenak Portala HKV-a bio u Udruzi veterana? Pa zato što HKV nikada u povijesti koja sada obuhvaća više od jedanaest godina, nije dobio prostor ni od države ni od slavnoga grada.

I treći domjenak, onaj u Hrvatskom slovu, gdje su rame uz rame proglašeni osobama koje ćemo slaviti 2018. Nikola Šubić Zrinski i Slobodan Praljak, uz antologijski tekst Mire Međimorca.

Sunčani Božić

A onda je došao i Božić okupan suncem, slavili Hrvati u domovini i izvan nje, a oni koji dođoše iz tuđine automobilima iskusili su sitne slovenske pakosti na schengenskoj granici. Kranjci uvijek imaju neki adut u džepu, te su nas maltretirali prije ulaska u EU, te sada zbog njima drage presude ništetnog arbitražnog suda poradi ulaska u Schengen i OECD, ma uvijek se nešto nađe. Nikada Hrvatska nema mira, ni sa zapada ni s istoka ni s juga ni sjevera. Vječna Hrvatska. Vječno zlostavljana, drugorazredna zemlja koja uglavnom gubi sve „međunarodne“ arbitraže ne samo savudrijske, jer je današnju Hrvatsku lako silovati. Kako gleda Unija na Hrvatsku, objasnio je premijer: da je Hrvatska nestaško. Znači, nestašno dijete koje treba samo malo povući za uho, malo lupnuti po guzi ako je prenestašno. Ako je još jače nestašno, izvući joj ne samo uši nego i NDH, pa u toj smjesi nestašluka i navodnog ustašluka Hrvatska guta knedle, pripremljene i u domaćim kuhinjama – ne u mračnim zakutcima nego sa svijetlih fakultetskih katedara kojima vladaju dejani jovići i budaci, da ne nabrajam dalje. Samo ću reći: kako to da se zbog jedne fussnote ruše ministri, a Dejan mirno objavljuje krivotvorine o referendumu početkom devedesetih, i nije li ta ne samo neznanstvena nego i politički opaka svinjarija podložna kaznenom zakonu?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Tajna veza između mace ustaše i gena kamenih

Objavljeno

na

Objavio

Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”

Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.

Prvašići fašisti

Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.

Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.

Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.

Junak Luka

Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.

Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.

Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRVATSKO DOMOLJUBLJE I PONOS SU NEUNIŠTIVI!

Objavljeno

na

Objavio

DANI SLAVE I PONOSA

Vrlo uspješnim igrama Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je sve svoje protivnike i plasirala se u finale Svjetskog nogometnog prvenstva.

Na tom putu pobijedila je izuzetno jake nogometne reprezentacije, a sa svakom pobjedom  raslo je njezino samopouzdanje ali i raspoloženje svih navijača prerastajući u neviđeno oduševljenje.  U finalnoj utakmici u potpunosti smo  nadigrali ekipu Francuske i to u svim elementima igre no  zahvaljujući nekim nerazumljivim odlukama sudaca i VAR(anja)  utakmica se pretvorila u naš poraz.

Zlobnici će reći kako je ovo samo traženje opravdanja za poraz no jeli to stvarno tako? Potvrdu mojoj konstataciji možete pronaći u izjavama naj poznatih nogometaša iz UK, a to su:  Gary Lineker, Alan Shearer, Graeme James Souness, Roy Keane kao i drugih poznatih svjetskih nogometaša kao što su Iker Casillas, Luis Suarez i neki drugi. Iz njihovih izjava i napisa u stranom tisku može se zaključiti kako je Hrvatska u ovoj utakmici pokradena.

Niti ovaj poraz nije mogao uništiti ponos kako reprezentativaca tako ni navijača. Kao nikada do sada Hrvatska je slavila svoj uspjeh. Nije bilo važno je li to prvo ili drugo mjesto. Zagreb, kao i svi naši gradovi, gorili su od oduševljenja, a iz svakog kutka mogle su čuti pjesma.

Bila je to noć kakvu se može doživjeti samo jednom u životu. Milioni mladeži disali su kao jedno i sa suzama u očima pjevali su po stoti put „Lijepa li si“. Bilo je baš onako kao što kaže jedna navijačka pjesma – „NEOPISIVO“. Nikada niti jedna reprezentacija neke države nije bila ovako dočekana i neće biti.

NESALOMLJIVI DUH JEDINSTVA I DOMOLJUBLJA

Već one večeri nakon poraza protiv galskih pijetlova bilo je potpuno jasno kako će doček Vatrenih biti veličanstven. Bilo je već tada potpuno jasno kako će mrzitelji svega što je hrvatsko pokušati zaustaviti euforiju na bilo koji način.

Doček na Trgu Josipa bana Jelačića najavljen je oko 14 sati no već od samog jutra pristizale su stotine navijača i zauzimale svoje mjesto bojeći se kako će to kasnije biti nemoguće. Bili su u pravu. Stotine tisuća uputile su se prema tragu koji je već oko 12 sati bio prepun pa su tako potpuno popunjene prilazne ulice. Prizor je bio veličanstven. Što se više približavalo 14 sati euforija je rasla.  Da si iz zraka bacio iglu ne bi mogla pasti na tlo. Vrijeme je prolazilo, 15, 16, 17, 18, 19.sati no Vatrenih još nema. Što se to događa?

Pojavili su se tek oko 21 sat. Plan onih koji su htjeli zaustaviti sreću i ponos nije uspio. Nitko se nije umorio i ojađen napustio trg kao što su to neki planirali. Sve je bilo prepuno i dalje su orile navijačke pjesme.

JE LI MOGUĆE DA SE U ORGANIZIRANJU DOČEKA POGRIJEŠI ZA 5 SATI?

Već u nižim razredima osnovne škole uči se o izračunu brzine kretanja. Vjerujem da se svi sjećate sličnih zadatka u kojima treba izračunati koliko je vremena potrebno da se pređe 27 km ako se pješak kreće brzinom od 5 kilometara na sat.

Oni iz viših razreda osnovne škole izračunu bi pridodali još neko vrijeme koje bi  prošlo u nepredviđenim zaustavljanjima do kojih može doći radi određenog ometanja kretanja.

Možda organizatori nisu taj dan bili u školi pa nisu znali izračunati. Oni će vjerojatno pokušati svaliti krivnju tvrdeći kako je zakazala policija koja nije osigurala trasu kretanja. To je dakao vrlo smiješna isprika. Kako se radi o dočeku slavljenika, a ne o prosvjedu, policija je svoj posao obavila izuzetno profesionalno.

Bilo kakvo udaljavanje građana, naročito ono s primjenom sile, bilo bi potpuno pogrešno.  Svatko je želio izbliza vidjeti ili dodirnuti ruku nekom od svojih ljubimaca. Svaka čast hrvatskoj policiji.

Očito je dakle kako se ovdje radilo o namjernoj „pogrešci“ organizatora koja je trebala umorom i revoltom smanjiti broj osoba te na taj način uništiti ushit nacionalnog identiteta. To se nije dogodilo pa čak i unatoč umoru, gladi, žeđi i kiši. S trga se odlazilo jedino kolima hitne pomoći. Bila je to demonstracija jedinstva mladeži i starijih osoba povezanih iskrenim domoljubljem. To je ono što je plašilo sve one koji Hrvatsku ne vole i nisu ju željeli.

JUGO-KOMUNISTIČKI SILOGIZAM

Kako prvi dio plana nije uspio mrzitelji prelaze na drugi dio plana. Kao i uvijek do sada koristi se obrazac etiketiranja pa se tako priziva ustaštvo.  Da se ne bi  otkrilo kako su protiv dočeka počinju odobravanja dočeka no zamjera se dolazak jednog jedinog čovjeka na pozornicu zajedno s vatrenima. I vrapcima na grani jasno je kako je taj dežurni krivac Marko Perković Thompson kojeg se bestidno povezuje s ustaštvom, fašizmom, nacizmom i  sličnim glupostima.

Cilj negodovanja na Thompsonovo prisustvo  skriven je u Jugo-komunističkom silogizmu kumrovečke škole koji je ništa drugo nego sotonski izričaj. On želi reći slijedeće: Thompson slavi ustaštvo, pozvali su ga reprezentativci, svi na dočeku pjevaju njegove pjesme – dakle svi su ustaše. Da su stvarno tako  razmišljali dokazuju izjave nekih savjetnika koji su ovaj veličanstveni skup nazvali neuspjelim ustaškim državnim udarom.

Sram vas bilo. Niste zaslužili ništa drugo do progona iz Hrvatske. Dok cijeli svijet izražava divljenje našoj reprezentaciji  i hvali naše navijače vi ih blatite na naj sramotniji mogući način. Tu svoju gnjusnu laž ste proširili stranim novinarima kako bi nas osramotili pred svijetom.

Zaboravili ste kako svijet dobro zna kakve ste lažovi i što ste sve spremni učiniti protiv neistomišljenika ili bolje rečeno onih koji vole Hrvatsku. Pojedine strane elite koriste vas samo radi ostvarenja nekih svojih ciljeva no vi ste dovoljno glupi da to ne shvaćate.

TKO JE MARKO PERKOVIĆ THOMPSON?

Marko Perković Thompson je jednostavan obiteljski čovjek, iskreni vjernik, domoljub i pjevač. Kao  domoljub na početku  Domovinskog rata dragovoljno se uključuje u Hrvatsku vojsku i sudjeluje u obrani Domovine. Tijekom Domovinskog rata skladao je pjesmu Čavoglave“ po kojoj postaje vrlo popularan, a ta pjesma postaje simbolom domoljublja i otpora srpsko-četničkoj agresiji. Nakon Domovinskog rata sklada čitav niz pjesama koje postaju vrlo popularne, a naročito kod mlade publike.

Svatko tko i malo poznaje njegove pjesme može vrlo lako zaključiti kako njegov cjelokupan opus počiva na četiri izvorišne točke, a to su Bog, majka Božja, Domovina i obitelj. Sve te četiri izvorišne točke međusobno se isprepliću i prožete su iskrenim domoljubljem. Njegove pjesme govore o povijesti Hrvata i vjekovnim nedaćama kroz koje su prolazili. Iz njih izvire ljubav prema svakom kraju Domovine, hrvatskoj kulturi i tradiciji.

Kako je Marko Perković Thompson postao simbolom domoljublja i hrvatskog nacionalnog identiteta potpuno je jasno kako ga ne vole svi oni koji u Boga i majku Boju ne vjeruju, a Hrvatsku ne mogu  prihvatiti kao svoju domovinu. To što je on postao idol mlađim generacijama koje je okupio oko sebe i naučio ih iskreno voljeti svoju Domovinu „unezverilo“ je njegove mrzitelje pa je tako postao njihov najljući neprijatelj. Spremni su učiniti sve kako bi ga eliminirali jer bi na taj način spriječili rast hrvatskog nacionalnog identiteta, a što čine na različite načine čitavo jedno stoljeće (1918. – 2018.). Za njegovo eliminiranje koriste se dobro uhodanim obrascem etiketiranja proglašavajući ga ustašom te izjednačavajući njegovo  domoljublje s fašizmom ili nacizmom.

 

MI vjernici znamo kako je ljubav neuništiva, a i vi ste to trebali shvatiti nakon što niste uspjeli uništili ovaj velebni skup. Nije zgoreg da vas podsjetim kako je ljubav jedanaesta zapovijed koju donosi Isus tražeći da se međusobno ljubimo kao što je on ljubio nas. Svoju ljubav prema nama pokazao je predajući su u ruke krvnicima kako bi na sebe preuzeo sve naše grijehe. Slijedeći njegov put mi ljubimo čak i svoje neprijatelje i molim Boga da im prosvijetli pamet i izbavi ih od napasti i grijeha. To je razlog zbog kojeg nikoga ne mrzimo pa čak ni vas koji vrijeđate Boga i na svaki način želite uništiti Hrvatsku, crkvu i obitelj te ostvariti svoj sotonski plan.

Upravo ovaj velebni doček pokazuje kako vam to neće uspjeti. Zemlja koja ima tako divnu mladež kakva je hrvatska mora biti ponosna i ne mora strahovati za svoju budućnost.  Zato neka ta mladež i dalje slijedi Isusov put, a Thompson neka ih i dalje uči što je to Domovina i kako se ona ljubi.

PRO CROATIA PARATI!

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari