Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Završava jedna od onih godina koje Hrvatskoj nisu donijele previše radosti

Objavljeno

na

Završava jedna od onih godina koje Hrvatskoj nisu donijela previše radosti, štoviše. Dolazi 2018., sa zlokobno okruglom, stotom godišnjicom najveće političke tragedije Hrvata, kobne i neoprostive zabune naraštaja koji je istrgnuo Hrvatsku iz prirodnoga civilizacijskog kruga i bacio ga u drugi, to jest deveti krug nama kulturno, povijesno i na sve moguće načine tuđe i neprijateljske „uljudbe“, mentaliteta nama stranog, sirovog i grabežljivog, udaljujući nas od ostvarenja težnje za vlastitom državom, negirajući našu narodnost i naš, hrvatski jezik.

Pa da je to samo daleka povijest, ni po jada, nego se mi i dan-danas u hrvatskoj državi koju je drugi jedan, pametniji i hrabriji naraštaj, naš naraštaj, uspio izboriti, od jutra do mraka bakćemo s jugoslavenskim sablastima – ponajviše zato što nema čvrste ruke koja bi vampirima zabila kolac u srce, a ako je i ima ne može udariti dostojnom snagom jer je u međuvremenu skovan željezni štit što ga pred sobom drži protuhrvatska klatež perverzno utkana u sve pore života, te imamo točan osjećaj da državu doduše imamo, a dušu hrvatsku nemamo. Ni vlast nemamo.

Nakon ove uvodne tirade o godini pred nama koja završava brojem osamnaest, vraćam se u prošli tjedan i predbožićne dane kada sam htio-ne htio bio na raznim domjencima od kojih su mi neki ostali u sjećanju jer nisu bili posvećeni iću i piću nego je u govorima i razgovorima pretresana uglavnom žalosna naša zbilja. U Društvu hrvatskih književnika: stanje i položaj hrvatskoga književnika izvrgnutog uvrjedljvim odnosom nakladnika ne samo u novčanom smislu, kao i „mjerodavnih“ tijela državnih i inih. Slučajno ili ne, besplatno se dijelio pretisak zbirke pjesama Silvija Strahimira Kranjčevića „Trzaji“, treća njegova i najdepresivnija knjiga poezije, tiskana u Tuzli 1902. u nakladi Pissenberga i Schnuermachera. Duh pjesme „Monolog“ pomalo asocira na današnjicu u kojoj mnogi pisci odustaju jer se njihova umjetnost cijeni u bescijenju, a ako knjiga i ugleda svjetlost dana, proguta ju mrak šutnje, prešućivanja, odlaganja u grob netom se rodila. Evo prve strofe rečenoga Kranjčevićeva „Monologa“: „Pišu se knjige! Gospodi Bože,/ Gotovo evo manjka još malo,/Pa ne ćeš naći mjesta da pljucneš/ Od samijeh knjiga!/ I kakve knjige!/ Ah ja ih često sažalno gledim/ Sjedeć u kutu s dosade puste,/ A one gvire u me onako/ Kao i djeve, koje su nekad/ Ljubljene bile, a sada čame _/ Ni gospe ni djeve, e ih je sramno / Pustio dragi!

Tako Kranjčević koji je, kako vidite, 1902. pisao ne ću, ne ćeš razdvojeno, što spominjem usput, poradi idiota koji i nadalje sastavljeno pisanje baštinske razdvojnice nose na koplju valjda zajedničkoga pravopisa zajedničkoga jezika, te je ta u stvari zanemariva finesa postala ni kriva ni dužna razdjelnicom – više no puno važnija pitanja. Upozorio me baš ovih dana kroatist Artur Bagdasarov da je zajedničarka Snježana nedavno opet imala nastup bijesa protiv hrvatskoga jezika, ovaj put očito s namjerom da se umiješa u „kurikulume“ i reformu školstva u Hrvatskoj s ciljem izbacivanja hrvatskoga jezika iz naslova uputnika, te bi se po njoj umjesto hrvatskoga u hrvatskim školama predavao neutralni „nastavni jezik“. Naravno da to ne može proći, ali neka bude poznato našoj javnosti da krtice ruju i imaju potporu iz zemlje i inozemstva, štono riječ, čini mi se u ovom trenutku najviše iz Njemačke (njemačkih sveučilišta) i Srbije. Dotle muslimani u federaciji BiH za pridjev „hrvatski“ i u nazivima poduzeća pripremaju kolac i konopac, jer oni hrvatski ne mogu smisliti premda govore i pišu hrvatski u neznatno retuširanoj varijanti koju nazivaju bošnjačkim. A nego što su bili njihovi stari i prastari nego Hrvati koji su primili islam, potom s doista vrlo malim udjelom turskoga gena, toliko neznatnim da je već u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća teško bilo u Bosni naći čovjeka koji govori turski.

Vraćam se položaju hrvatskoga književnika u Hrvatskoj, onom kojemu je hrvatski jezik ne samo domovina nego i tijelo i duša, koji u jeziku živi i umire, a od te svoje ljubavi i strasti – ako je samo njoj posvećen – životari i skapava u okružju sve više nesklonom knjizi, koju su, za istinu rijet, mnogi naši mediokriteti ogadili publici jer pod suvremenu književnu produkciju švercaju ideje, teme i poruke hrvatskom čitatelju strane, a o umijeću pisanja ne vode brigu niti ih zanima. Tako hrvatski književnik koji umije pisati i osjeća hrvatski, suočen s rečenim uvrjedljivim odnosom nakladnika u Hrvatskoj koji mu rukopis ne primaju ili primaju uz honorar što odgovara mjesečnoj zaradi čuvara parkirališta, tako taj pisac, velim, mora po svemu sudeći tražiti nakladnike izvan Hrvatske.

S velikom tugom sjećam se Mehitarističke tiskare u Beču koju su bili osnovali armenski katolički redovnici nakon podulje epizode u Mletcima. „Samo kroz XIX. stoljeće u Mehitarističkoj tiskari objavljeno je oko 220 hrvatskih knjiga“, prisnažuje Tihomil Maštrović u „Kroatološkim ogledima“. I to kakvih (rekao bi Kranjčević). Primjerice Demetrova „Teuta“. Objavljuju Veber Tkalčević, Juraj Haulik, Franjo Rački, Bogoslav Šulek, Vjekoslav Klaić itd…Pa hajdmo u Beč, dragi naši suvremeni hrvatski književnici, ne da napustimo domovinu i jezik (što je isto), nego da možda dobijemo pristojan honorar.

Drugi predbožićni domjenak kojega se sjećam bio je onaj Portala HKV-a u prostorijama Udruge veterana, dvorišna zgrada Trga bana Jelačića 15, domaćin gospodin Sesar. Okupila se ondje doista domoljubna hrvatska intelektualna elita, bilo je akademika, sveučilišnih profesora, književnika, političara, publicista, pravnika, pa i generala, te sam u jednom trenutku rekao da bi taj skup bez većega napora mogao preuzeti vlast u Hrvatskoj. U spomenutoj zgradi, čujem, nalazi se Gong s oko pet milijuna prihoda izvana i iznutra, te Teršeličkina „Documenta“ s vjerojatno isto tako zamašnim potporama, imaju velike prostore i puno zaposlenih – dok veterani, njihov skromni buffet i omanja dvorana u prizemlju (gdje se promoviraju i knjige!) djeluju s mrvicom sredstava koja u tonama odlaze na rečene ljubitelje Hrvatske. I što mogu naši veterani? Samo vijati hrvatskim zastavama dok pokraj njih prolaze protuhrvatski likovi praveći se da ne vide insignije, s mobitelima vječno na ušesima. To je Hrvatska danas. A zašto je domjenak Portala HKV-a bio u Udruzi veterana? Pa zato što HKV nikada u povijesti koja sada obuhvaća više od jedanaest godina, nije dobio prostor ni od države ni od slavnoga grada.

I treći domjenak, onaj u Hrvatskom slovu, gdje su rame uz rame proglašeni osobama koje ćemo slaviti 2018. Nikola Šubić Zrinski i Slobodan Praljak, uz antologijski tekst Mire Međimorca.

Sunčani Božić

A onda je došao i Božić okupan suncem, slavili Hrvati u domovini i izvan nje, a oni koji dođoše iz tuđine automobilima iskusili su sitne slovenske pakosti na schengenskoj granici. Kranjci uvijek imaju neki adut u džepu, te su nas maltretirali prije ulaska u EU, te sada zbog njima drage presude ništetnog arbitražnog suda poradi ulaska u Schengen i OECD, ma uvijek se nešto nađe. Nikada Hrvatska nema mira, ni sa zapada ni s istoka ni s juga ni sjevera. Vječna Hrvatska. Vječno zlostavljana, drugorazredna zemlja koja uglavnom gubi sve „međunarodne“ arbitraže ne samo savudrijske, jer je današnju Hrvatsku lako silovati. Kako gleda Unija na Hrvatsku, objasnio je premijer: da je Hrvatska nestaško. Znači, nestašno dijete koje treba samo malo povući za uho, malo lupnuti po guzi ako je prenestašno. Ako je još jače nestašno, izvući joj ne samo uši nego i NDH, pa u toj smjesi nestašluka i navodnog ustašluka Hrvatska guta knedle, pripremljene i u domaćim kuhinjama – ne u mračnim zakutcima nego sa svijetlih fakultetskih katedara kojima vladaju dejani jovići i budaci, da ne nabrajam dalje. Samo ću reći: kako to da se zbog jedne fussnote ruše ministri, a Dejan mirno objavljuje krivotvorine o referendumu početkom devedesetih, i nije li ta ne samo neznanstvena nego i politički opaka svinjarija podložna kaznenom zakonu?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Ako ne žele hrvatsku himnu, onda se zna što žele!

Objavljeno

na

Objavio

Učenici nekih škola srpske nacionalnosti u Vukovaru, kazao je gradonačelnik ovog Grada Ivan Penova, ne žele ustati dok se izvodi svečana hrvatska pjesma – himna „Lijepa naša Domovino“, niti žele sudjelovati na predavanjima o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.

Vijence nose i svijeće pale samo u spomen na svoje „pomozbog“ junake!
Tako ih valjda uče njihovi roditelji. Ali, ako je to tako, a jeste, onda Vinko Brešan ima pravo kad se u svom filmu zapitao: Kakva je ovo država?

U drugim državama je nešto takvoga nezamislivo. Crnogorci će kažnjavati svakoga tko ne ustane za vrijeme izvođenja himne. Platit će kaznu između 300 i 2000 eura.
Amerikanci i slični s takvim stvarima nemaju problema jer je nezamislivo da netko ne ustane dok se izvodi ova svečana pjesma.

Oni, kao kod nas, koji ne žele ustati na „Lijepu našu Domovinu“ naprosto i javno daju do znanja da ne poštuju državne simbole, od Ustava, zastave, grba do himne.
To je njihovo pravo ili kako bi netko rekao „to je nama naša borba dala“.

Činjenica je da se već godinama ovakvi i još teži problemi u Vukovaru stavljaju pod tepih i da mnogi nisu naviknuti da se o njima javno govori i raspravlja.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo kulture RH također „žmire“ na ono što se svakodnevno događa u vukovarskim školama, koje (odvojeno!) pohađaju učenici srpske nacionalnosti, kao da ne živimo u istoj državi.

I u Republici Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj sigurno ima i djece Hrvata koja tamo polaze škole, ali nismo čuli da netko od njih ne poštuje državne simbole zemlje u kojoj živi.
Bojimo se da je to moguće samo kod nas.

Umjesto da se razno razni pupovci i slični zalažu da se takve stvari ne događaju, oni ih podržavaju, pa čak i potiču mržnju.

Mladen Pavković

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari