Connect with us

Kolumne

Hitrec: Živjela nezavisna Škotska, živjela hrvatska nogometna reprezentacija i Dan hrvatske nezavisnosti

Objavljeno

on

Sparina, sparina, vrućina, vrućina, rekao bi pjesnik, ljudi se vuku ulicama kao naši nogometni reprezentativci u prvom poluvremenu sa Češkom, na klupi u parku vidim Petkovića, u hladu. Vrućina je nenormalna, kod nas još nekako, ali u Dolini smrti plus 54. Pasja vrućina, ali moj pas, koji nije normalan, leži na suncu, uživa, već je dobio tamnu boju, kad vičem na njega tvrdi da se takav rodio.

I kakvo je to pitanje, nastavlja, gdje je tu politička korektnost.

Ne moraju svi biti bijele pudlice.

Usprkos svemu vozači automobila ne skidaju hrvatsku zastavu, još treba samo pobijediti Škote i onda lako do finala, s Francuskom, zaboraviti na gnjavažu sa Češkom koja je nekada bila velika nogometna sila, a i sada se malo osilila. Nekako u vrijeme sile napisao je praški pjevač, direktor kabareta i novinar Eduard Bass knjigu za mladež Klabzubova jedenactka, na hrvatski prevedenu pod naslovom Nepobjedivi Kesizupci – bila je to jedna od prvih knjiga koju sam pročitao, a onda sam nastavio čitati i pročitao silu toga. Umjesto da i dalje čitam, u nekom sam trenutku počeo pisati, što se pokazalo lošom odlukom, barem tako tvrdi sadašnje Ministarstvo kulture.

Česi inače više vole Srbe, kao što Slovaci više vole Hrvate. Ali bilo je i Čeha, prijatelja Hrvatske, jedan od njih, Jan Jankovič, umro je neki dan, a obavijest sam dobio baš u vrijeme nesretne utakmice.

Nezavisno od europskoga prvenstva u nogometu, tako sjajno zamišljenog da reprezentacije uglavnom treniraju u avionima, u prošlom se tjednu smirivala hladnoratovska pošast, sastali se Biden i Putin. Biden zaboravlja gdje je Sirija, a gdje Libija, a tako je zaboravio i da je Putina nazvao ubojicom. Lijepo su razgovarali u Ženevi, Bidenova strategija bila je uplašiti Ruse kineskom opasnošću, pa vi imate strašno dugu granicu s Kinom, reče Amerikanac, a Kinezi bi mogli u nekom trenutku pomisliti na proširenje i “Veliku Kinu”.

Ruski car za sada nije nasjeo, ali i on se toga dosjetio. U ne predalekoj budućnosti SAD i Rusija mogli bi postati saveznicima kao u Drugom svjetskom ratu, ovaj put zajedno s Njemačkom i ostalim EU državama, svi skupa protiv Kine koja je doista odlučila zavladati svijetom, kao što je odavno prognozirao moj djed, ponavljajući često i politički nekorektno da će nas žuti na kraju sve nadvladati. Nije važno, samo neka Kinezi završe Pelješki most, a onda neka rade što hoće. Što god se zbude, ostat će u povijesti da je Kina spojila hrvatski teritorij, jer mi to sami ni izdaleka ne bismo mogli, zaboravili smo graditi mostove, a već i ceste, mi Hrvati postali smo podizvođači, ostali smo majstori samo u spajanju slobodnih dana, uvezivanja praznika i vikenda. A spajanje hrvatskoga teritorija s kineskim ipak je ponešto nemoguća priča, nije to uspjelo ni Srbiji koja je bliže.

Biden se vratio u Washington i pohvalio da je u kratkom roku cijepio većinu Amera, koji, znači, ne će umirati kao u vrijeme Trumpa kada ih je pomrlo šest stotina tisuća, više nego, reče Biden u Prvom i Drugom svjetskom ratu, plus Vijetnam, plus 11. rujna. U Hrvatskoj je umrlo puno manje ljudi, ne samo zato što nas ima manje, svakako nije preminulo toliko kao u Prvom i Drugom svjetskom ratu i poraću, te Domovinskom ratu. Ni približno. Kad znamo da su komunisti samo 1945. poubijali nekoliko stotina tisuća Hrvata, onda je cijeli pomor od covida u Hrvatskoj u stvari zanemariv. I kada još dodamo Galiciju i Soču u Prvom, petnaest tisuća (najmanje) ubijenih Hrvata u srpskoj agresiji devedesetih, možemo reći da smo sada dobro prošli. Pomažu i vrućine, pokazalo se (opet) da virus crkava na temperaturama iznad 30 stupnjeva i odlazi doma, to jest u laboratorij u Wuhanu gdje je i rođen kada su kineski znanstvenici (uz američku novčanu suradnju) razumjeli da SARS pruža beskrajne mogućnosti, samo mu treba dodati nekoliko sastojaka da dijete malo ojača. To su učinili, ali je jedan laborant otišao po kavu ili čaj, zaboravio zatvoriti vrata ili ampulu, i tako je sve počelo. Na globalnoj razini još traje, s tim da statistike pažljivo dijele umrle od covida, umrle s covidom i napokon umrle od cijepljenja protiv covida, a tu zadnju brojku ljudi pozorno prate i ne daju se navući na iglu ni s policijom. Cjepiva ima na bacanje, hrvatske vlasti očajnički zovu narod na ubadanje, ali se narod ne da.

Proklete društvene mreže samo prave nered, otkrivaju što ozbiljni (?) mediji skrivaju. Beroš ne ostaje dužan (osim one dvije kune), gromko poziva ljude da ogole ramena, bit će za nagradu prikazani na televizijama u emisiji Ogolimo istinu o mjerama. Najnovija mjera iz Božinovićeva repertoara: na terasama posluživati samo ljude koji sjede. A koga vraga bih ja pio kavu stojećki na terasi, molim vas. Treba, znači, mirno sjediti, što nije lako kada na terasama ljudi gledaju utakmice. Ako Hrvatska zabije gol, a oni ustanu u afektu, odmah ih dohvate redari. Srećom da rijetko dajemo golove. I tako dalje, sve dok se netko ne usudi proglasiti kraj epidemije, kao u Sloveniji, što je njima lako jer su svi Slovenci ionako na hrvatskom moru i u kupljenim kućama. Stižu gosti i iz susjednih i nesusjednih država, ni jedna hrvatska županija nije više crvena, čak ni one rijetke u kojima su na lokalnim izborima pobijedili crveni. Svi idu na more, ili bi rado na more, čak su se i potresi preselili u Dalmaciju. Srećom mali i nikakvi.

Prva godina u desteljeću

Hrvatska je povijest izbjegavala okrugle godine, puno toga značajnog događalo se u prvoj godini desetljeća (prisjetite se sami, počam od 1671.) Tako je i Hrvatska matica iseljenika, kako se sada zove, utemeljena 1951. Kao Matica iseljenika Hrvatske, u genitivu, naravno. Proslava sedamdesete obljetnice u HNK, sadržajni govori i kratki (što je dobro), među govornicima Zoran Milanović bez i jednoga zoranizma, pohvalno, uz njega Dragan Ćović jer se Matica brine i o identitetu, kulturnom i svakom drugom Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji naravno nisu iseljenici, kao i o hrvatskim manjinama u drugim, trećim, četvrtim i petim državama, pa je u HNK te obljetničke večeri u prošlom tjednu bilo lijepo vidjeti i čuti Lado u prekrasnim bunjevačkim nošnjama, sa zlatnim nakitom.

Hrvatska je matica iseljenika prevalila dug put, u komunističkim vremenima pamti se Holjevac i njegova knjiga o hrvatskom iseljeništvu, u jednom od saziva upravnog odbora šezdesetih je i Franjo Tuđman. U slobodnoj Hrvatskoj, ravnatelji su povratnici iz iseljeništva Vinko Nikolić koji je 1945. iskočio iz vlaka i ostao živ (njegova procjena za Bleiburg i Križne putove je 200.000, procjena nikada demantirana) velik pjesnik, kao i Boris Maruna, Nikolićev nasljednik, ali u političkom smislu podosta smušen. Zatim sedam godina Ante Beljo, također povratnik, iz Kanade.

Za sve to vrijeme, znači dok je Matica bez prekida živjela i živi, na državnoj se razini glede iseljenika igrala na trenutke pametna, a na trenutke podla, podmukla igra. Čim smo došli na vlast (mi Hrvati) utjelovljeno je Ministarstvo iseljeništva, a ministar postao Gojko Šušak koji će se potom proslaviti u drugom jednom ministarstvu, zna se. Zatim je nakon nekoga vremena rođeno Ministarstvo povratka i useljeništva – vrlo ambiciozan naziv koji na nesreću nije ispunio željeni cilj, a onda je na vlast dolazila bagra s ugrađenim Pavlovljevim refleksom da su iseljenici ustaše ili da ih se barem treba čuvati jer bi po povratku mogli naškoditi dobro snalažljivoj garnituri iz vremena hrvatske neslobode. Tako je Ministarstvo nestalo. Čin protivan zdravom razumu i koban za hrvatsku budućnost. Hrvatska se bila odrekla četiri milijuna Hrvata, dezavuirala ih i u političkom životu, od dvanaest zastupnika u Hrvatskom državnom saboru, svedeni su na tri i brojem izjednačeni s pupovčanima, što je sramota nad sramotama, imajući u vidu i svu neizmjernu pomoć koju su hrvatski iseljenici davali u vrijeme srpske agresije. U veleposlanstva i konzulate poslani su kadrovi s rečenim refleksom, koji su Hrvate puštali do porte, uglavnom, bilo je i iznimaka.

Na kraju je 2012, čini mi se, osnovan Državni ured za Hrvate izvan domovine. Ured dobro radi (Milas), uređuje koliko može, a radi i MHI sada pod ravnanjem Posavljaka Mije Marića.

Vraćam se u HNK, na obljetnicu Matice iseljenika. U središnjoj loži, mezanin, sjede zajedno Milanović i Dragan Ćović. Dobro je. Kakav jest da jest, Milanović je zaštitnik konstitutivnosti hrvatskoga naroda u Herecg Bosni, svađa se telefonskim putem s onima u svijetu koji bi htjeli prešutjeti Dayton i navijaju za građansku BiH jer pojma nemaju što bi to moglo značiti. Za razliku od nas. Na konstitutivnosti, odnosno očuvanju konstitutivnosti radi i Vlada s Plenkovićem, pa se dva brda svađaju tko to bolje radi. Napokon nešto dobro, barem su u nečemu na istoj crti, tvrda kohabitacija uzmiče (jedino) glede hrvatskoga pitanja u BiH.

Nego, paradoksalno je da se sada moramo “boriti za Dayton”, znači za minimum (glede Hrvata), boriti za formulu tri u dva (tri naroda u dva entiteta) skrojenu da se krajnje oteža položaj hrvatskoga naroda, a ne za jedino prirodnu formulu tri u tri, BiH sastavljenu od tri republike, kao što je, uostalom, “međunarodna zajednica” u početku predlagala (vidi knjige Miroslava Tuđmana), a zatim se umiješale mračne sile, visoki predstavnici i niski udarci, pa sada imamo što imamo. Čuvamo Dayton kao zjenicu oka, premda je trun u oku i trn u peti, a država BiH koja funkcionira otprilike kao obnova Zagreba poslije potresa ostaje trajni izvor nestabilnosti u ovom dijelu svijeta.

Hrvatsko proljeće

Još jedna prva godina u desetljeću, 1971., okrugla obljetnica Hrvatskoga proljeća obilježava se na sve strane, Matica hrvatska priredila izložbu, a, koliko čujem, velik projekt Hrvatskoga državnog arhiva bit će završen čim prođu pasje vrućine. Arhiv ima delikatne dokumente iz doba Hrvatskoga proljeća, a u njima će se naći i pozitivci i negativci, potonjima (ako su još živi) ne će biti drago kada vide svoja imena na udarničkom radu u vrijeme sloma Proljeća, a ni njihovoj biološkoj i svakoj drugoj djeci koja su sada nataknuta na istaknute dužnosti u samostalnoj hrvatskoj državi, a jedno biološko dijete postalo je ne tako davno i predsjednikom države.

Inače, u svezi s Proljećem koje je imalo svoj partijski (“hrvatski nacionalisti”), intelektualni, matičarski i sveučilištarski sastojak, od tadanjih agilnih studentskih prvaka spominju se uglavnom samo Budiša i Čičak. Prilično nepravedno prema ostalima koji su ostali u sjeni. Pa eto, uzimam u ruke knjigu “Preporod hrvatskih sveučilištaraca”, posebno izdanje časopisa Kritika iz 1971. Negdje pri kraju knjige fotografije su, s opisom, studentskih vođa. Budiša, naravno, student Filozofskoga fakulteta, Ivan Boras medicinar, Slobodan Lang, Damir Grubiša, Ante Paradžik s Pravnoga fakulteta, Jure Burić s Medicinskog, Ferdo Bušić s Filozofskog kao i Ante Žužul (sada vlasnik “Školske knjige”), Ljerka Mintas s dva fakulteta, Pravnog i Filozofskog, Zvjezdana Žnidarčić s Pravnog, odvažni Goran Dodig s Medicine, kao i Edo Emer te Zoran Bašić, Filip Vućak s Filozofskog, Jakov Šupe ,Veljko Božikov, Josip Mičija s Medicinskog i Zlatko Majstorović s Poljoprivrednog. Toliko, da se ne zaboravi. A i to nisu svi. A gdje su tek oni manje poznati studenti koji su zajedno s poznatima robijali u lepoglavama, skupa s profesorima.

O Vukovcima (2)

Kako sam i najavio, nastavljam s prikazom knjige Nataše Bašić o hrvatskom jeziku u srpskohrvatskom tijesku. Prenosim autoričinu analizu kronologije neistinite teze o zajedničkom standardnom srpskohrvatskom i otporima hrvatskih jezikoslovaca i prije 1945., među kojima se ističu Ivan Esih (1931.), Kruno Krstić (1940.) i Petar Guberina (1940.) . Tako Krstić piše da je hrvatski književni jezik nastao samosvojnim povijesnim razvitkom koji se može pratiti unutar osam stoljeća u pisanim spomenicima “, slično i ostali navedeni. Teorijski radovi Guberine i Krstića nisu se smjeli navoditi u komunističkoj Jugoslaviji. No, već 1952. pojavljuje se u nakladi Hrvatskoga filološkog društva časopis Jezik koji u podnaslovu ima odrednicu “časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika”. (Nadalje autorica o dvojbi je li bolje rabiti naziv književni jezik ili standardni kako ga je u hrvatskom jezikoslovlju prvi nazvao Brozović, dočim se Babić i nadalje držao naziva književni jezik. Brozovićeva definicija standardnoga jezika jest da je riječ o “autonomnom vidu jezika koji je uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, a nastaje kada se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne služiti svojim idiomom, koji je do tada funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije.”) Glede “naslonjenosti na štokavsko narječje”, koje je glavni adut srpskohrvatskoga tijeska, Radoslav Katičić ustvrdio je da “hrvatski književni, a po tome i standardni jezik naprosto nema dijalekatske osnovice. Ona mu je apstraktan dijalekatski uzorak, nije konkretna osnovica.

Nadalje, pitanje (i odgovor) kada, u kojem stoljeću nastaje i od tada postoji hrvatski standardni jezik. Nataša Bašić postanak s razlogom stavlja u 15. stoljeće, pa kao nepobitan dokaz citira pjesmu Đore Držića s kraja toga stoljeća. Ima li razlike između Držićeva i suvremenog hrvatskoga standarda? Autorica citira cijelu pjesmu, a ja ću samo neke stihove, početni “ Djevojka je ružu brala po ravnoj livadi” i još neke kao “da si svijemo dva vjenačca ružice rumene, jedan tebi, drugi meni gizdavoj djevojci.” Što tu ne razumijete i ne osjećate kao da je napisano 2021. godine? Nije li to zoran dokaz kontinuiteta razvitka hrvatskoga standardnog modela koji “vodi ravno Kanižliću i Kačiću Miošiću, a preko njih Šenoi, Kranjčeviću i Gjalskom”. I nadalje.

Uz “svjetovne” tekstove, autorica upozorava na one pisane liturgijskim stilom visokih mogućnosti – misala, rituala, brevijara – jezično vrlo bliskih Menčetićevoj, Držićevoj, Gundulićevoj i Kačićevoj stilizaciji hrvatskoga jezika. “Te su knjige bile poznate Hrvatima na sjeveru, na jugu i u Bosni. Iz njih su svakodnevno slušali riječ Božju.”

Toliko za danas, s napomenom da smo tek na početku. Nastavak u sljedećem broju.

Euro

Dok ovo pišem, narod se tek zagrijava za utakmicu sa Škotima. Škotima treba dati potporu, ne u nogometu gdje ih treba pobijediti, nego u političkom, nacionalnom smislu. Znači, živjela nezavisna Škotska, živjela hrvatska nogometna reprezentacija i Dan hrvatske nezavisnosti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari