Pratite nas

Kolumne

Hloverka: Istina o Plenkoviću nam je cijelo vrijeme bila pred nosom

Objavljeno

na

U Europskoj uniji nikad veće podjele između suverenista i globalista, jer političari nikako da se dogovore o europskoj budućnosti. Sukobi iz briselskih kabineta preselili su se čak i na njemačke ulice. Pred bistom Karla Marxa u gradu Chemnitzu održali su se dosada gotovo najveće demonstracije za i protiv azilantske politike njemačke kancelarke Angele Merkel nakon ubojstva mladog Nijemca za koje tamošnje pravosuđe sumnjiči iračkog tražitelja azila.

Sukob je službena politika Njemačke okarakterizirala kao sukob ekstremne desnice koja širi mržnju i rasizam, protiv ljevice koja je marširala pod sloganom „Srce, a ne mržnja“, stavljajući se zajedno s kancelarkom na stranu ovih potonjih. U reportaži s ulica Chemnitza dio medija prenosi izjavu prosvjednika koji govori da kao stanovnik koji ondje živi 40 godina više ne smije izlaziti u grad sa svojim unucima i prepričava kako su mu ženu i kćer nedavno presreli dobro odjeveni arapski mladići pogrdno im prijeteći – Hoćeš li se je*ati, Želiš li se je*ati,  i pita se je li to normalno i traži zaštitu za svoju obitelj.

Nakon što je od 2015. i 2016. Merkel dovela milijun azilanata u Njemačku, sada pokušava manjim kvotama i strožim zakonima popraviti pogubne učinke svoje nacionalne i europske  politike, a medijskom propagandom ublažiti nikad joj niži politički kredibilitet. Za razliku od našeg premijera kojemu je kancelarka najveća saveznica, mađarski lider Viktor Orban ovih dana izjavljuje da ako ostatak Europe želi obraniti svoj integritet, identitet te svoju obitelj i dom, mora se odlučiti protiv Bruxellesa, protiv Jean Claude Junckera i Angele Merkel. Ako su poklonici politike aktualnog europskog vodstva Orbana proglasili ekstremnim desničarem, teško bi se ta etiketa mogli prišiti Tonyju Blairu koji je početkom ovoga tjedna u intervjuu „Jutarnjem listu“ ustvrdio da je fundamentalna pogreška Europe što je izbrisala pojam o nacionalnoj državi.

Bivši premijer Velike Britanije i sam proeuropski nastrojen, kako je izjavio, zauzima se za više integracije i suradnje , ali napominje da ljudi imaju jaku povezanost sa svojim nacionalnim identitetom i ako to ignoriraš, kaže Blair, onda stvaraš problem koji danas Europa ima. Posve u drugom stilu, o promicanju europskih politika i borbi protiv populizma, govori Andrej Plenković. On se bezrezervno zauzima za politiku vladajućeg briselskog establišmenta. Vidjelo se to ne samo za nedavna posjeta sve manje moćnoj Angeli Merkel, već i u njegovu govoru na Dubrovnik Forumu.

Dok ga mnogi sad napadaju zbog izjave o nekakvim sukobima na ovim prostorima devedesetih, zaobilazeći jasnu ocjenu o agresiji i obrambenom  Domovinskom ratu, premijerovi pobornici nespretno pokušavaju sanirati štetu tvrdeći da je premijer govorio  zapravo o Kosovu.  Ali postoje dijelovi govora na koje zagovornici suverenističke politike neće baš blagonaklono reagirati. Naime, začuđujuća je Plenkovićeva privrženost, da ne kažemo oduševljenje što će Hrvatska 2020. predsjedati na samitu EU o Zapadnom Balkanu. Još je u Sofiji u svibnju mjesecu naš premijer izrazio silno zadovoljstvo što je u završnoj deklaraciji o europskoj perspektivi zapadnog Balkana pozdravljena namjera da Hrvatska organizira u prvoj polovici 2020. sljedeći samit s tim zemljama.

Tom je prigodom s osobitim žarom izjavio da je to snažna poruka hrvatske vlade da želi pružiti pomoć susjedima na 20. obljetnicu Zagrebačkog samita. Premijerova vezanost za ovu obljetnicu može se razumjeti i kroz dozu premijerove nostalgije, jer je kao mladi diplomat i sam sudjelovao u pripremanju te konferencije. One davne dvijetisućite godine kada je nositelj tog zagrebačkog skupa i njegov glavni operativac bio tada novoizabrani predsjednik RH Stjepan Mesić. Poznato je koliko se konceptu „Zapadnog Balkana“ protivio predsjednik Tuđman pa je između ostalog i zbog toga bio medijski sotoniziran kao autokrat, a njegova vladavina proglašena autoritarnom.

U svojoj doktorskoj disertaciji  „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“, Roman Domović navodi tadašnje medijske operacije za svrgavanje Tuđmana i HDZ-a s vlasti. Tako je u izvješću stranih medijskih nalogodavaca, primjerice, kod Aarona Rhodesa stajalo: „Mediji su postali glavni fokus napora da se zemlja oslobodi čvrstog stiska Tuđmanove nacionalističke stranke HDZ-a. Potpora medijima razgradila se izgonom stranke 2000.“. I tako je, kako je Rhodes napisao, i bilo. Tuđman i HDZ su otišli, došao je Stipe Mesić i s njime koncept Zapadnog Balkana.

Premijer Plenković očito nije pročitao izvrsnu studiju jednog od najvećih hrvatskih intelektualnih autoriteta Radoslava Katičića, koji je napisao da pojam „Zapadni Balkan“, kako ga zapadni političari definiraju, zemljopisno zapravo uopće ne postoji. Tuđmanovog odnosa prema Zapadnom Balkanu trebao bi se  prisjetiti današnji prvak HDZ-a. Ako ne zbog odustajanja od svog plana liberaliziranja stranke, a onda barem iz pijeteta prema članstvu i svojim biračima koji još nisu zaboravili kako se Tuđman žestoko suprostavljao svjetskim političkim lešinarima kada nisu imali nikakva razumijevanja prema borbi za nacionalnu nezavisnost Hrvatske u Domovinskom ratu. On takvima nije diplomatski slatkoriječio, dapače, Tuđman kao pravi suverenist neke je europske i svjetske birokrate znao iz svog kabineta bez pardona i izbaciti.

Kada je Zoran Milanović neposredno nakon gubitka izbora izjavio da ne zna što Andrej Plenković radi u HDZ-u, kad on zapravo pripada liberalnom krilu SDP-a, mnogi su, a naročito hadezeovci shvatili to kao njegov luzerski pokušaj kompromitacije novoizabranog premijera. Prije nekoliko dana i bivši je predsjednik Ivo Josipović ispričao javnosti kako je htio Plenkovića za svog savjetnika. Na sreću HDZ-a, Plenković nije prihvatio, jer bi teško danas objasnili članstvu što im je njihov sadašnji vođa radio s tadašnjim Josipovićevim savjetnicima kao što su Budo Lončar, Drago Pilsel ili pak, Dejan Jović. Već na početku preuzimanja vođenja sada vladajuće stranke, Plenković je obznanio da će HDZ mijenjati i voditi ga – kako je to izjavio pred kamerama ovoga tjedna u povodu izbacivanja iz stranke Darka Milinovića – onako kako on to želi, s imidžem kakav želi, te da će smjer Vlade i države biti  upravo onakav kakvim ga on želi.

Budući da mu nitko iz stranačkog vodstva nije protuslovio, podrazumijeva se da će i dalje čvrsto i autoritarno vladati strankom. Niže rangirano članstvo ionako se ništa ne pita. Reakcije na Plenkovićevo  vođenje HDZ-a dobile su zanimljivu dimenziju ovoga tjedna kroz jednu neobičnu polemiku koja se vodila na „Telegramu“, inače hrvatskom ljevičarskom portalu. Naime, na komentar Davora Butkovića (pod pseudonimom Ivana Violić) koji je ustvrdio da odlaskom SDP-a u povijest lijevi birači neće imati za koga glasati,  oglasio se  politički analitičar Đivo Đurović s tvrdnjom da će na mjesto propalog SDP-a ući HDZ. Uvjeren je, naime, da će lijevi birači početi glasati za HDZ bude li ga i dalje vodio Andrej Plenković i slični umjereni političari.

Predstavljajući se kao liberalni birač ljevice, ovaj politički analitičar, koji smatra da je Račanov SDP bio kamen temeljac hrvatske demokracije, a da Davor Bernardić ovdašnje socijademokrate vodi u propast, javno obećava da će postane li HDZ civiliziraniji i sam glasati za njih. Đivo Đurović savjetuje vladajuće da ako otkližu još malo prema centru osvojit će SDP-ove birače, upravo onako kako su njega osvojili. Ova zanimljiva „Telegramova“ polemika neke je čitatelje podsjetila na svojedobno obećanje Jelene Lovrić da će glasati za Ivu Sanadera, premda se na prvim demokratskim izborima kandidirala na listi SDP-a.

Ovi zanimljivi političko-medijski obrati konstanta su hrvatske politike. Slučaj Tomislava Sauche, nekada najbližeg suradnika Zorana Milanovića, a danas izuzetno važne saborske ruke vladajuće većine nije iznimka koja to potvrđuje. Bazen ovakvih i sličnih saborskih ruku za parlamentarnu većinu još je pun. Izvanrednih izbora sasvim je izvjesno, neće biti. Koalicijski partneri lojalniji su no ikada, osobito Ivan Vrdoljak i njegov HNS, koji junačenjem s osnivanjem izbornog stožera samo prikriva golemi strah od izbornog natjecanja u kojem bi neupitno bio i najveći gubitnik svih stečevina koje mu je omogućio HDZ. Može li itko zamisliti da bi Zdravko Ronko kao ražalovani SDP-ovac ikada više ušao u Sabor?

HSS se raspada, a HDZ-ovi skauti već su krenuli među njihove redove u lov za stabilniju većinu. Jedino je miran i siguran Milorad Pupovac i njegov SDSS, koji prema postojećem izbornom zakonu ionako ima zajamčenu parlamentarnu budućnost. A kako stvari stoje taj se izborni zakon još dugo neće ni mijenjati. Lovre Kušćević i APIS već su postavljeni na prve crte obrane od neželjenog referenduma. Stoga se ne treba bojati za dugu i uspješnu karijeru našeg premijera, njegova inkluzivnost, prema definicijama političkog analitičara i budućeg Plenkovićevog glasača Đive Đurovića, postat će uskoro novi kamen temeljac hrvatske demokracije.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Pobjednika u Vukovaru međunarodna zajednica natjerala je da oprosti poraženima

Objavljeno

na

Objavio

Priča o Hrvatima i njihovom odnosu prema Vukovaru nikada neće biti ispričana do kraja. Postaje pomalo dosadno, kao nešto naučeno napamet i naštrebano, nabrajati što se to 1991. godine dogodilo na istoku Hrvatske.

Ovčara, bolnica, Velepromet, masovna strijeljanja, masakr u Borovu Selu, tisuće “nestalih”, 30.000 logoraša bez satisfakcije, neosuđeni ratni zločinci koji se cinično cerekaju svojim silovanim žrtvama nasred ulice.

Hrvatska nije vojnom akcijom oslobodila Vukovar. Pregovori s generalom Jacques Kleinom vukli su se godinama. Tuđman načet bolešću, Haag na vratima, Vesna Škare Ožbolt i Jadranka Kosor na “braniku domovine” i rađanje monstruma. Zakon o oprostu je taj monstrum. Pobjednik je bio od međunarodne zajednice natjeran da oprosti poraženima.

Sjetimo se samo partizana koji su vječno nadahnuće raznih Slavica Lukić, Ivanki Toma, Žarka Puhovskih, Borisa Vlašića, Gorana Gerovaca i tisućama orjunaških nostalgičara i “novokompovanih” četnika na koje je i SOA nedavno javno upozorila. Svi oni savršeno znaju kako su njihovi partizani “opraštali” poraženim ustašama, Nijemcima odnosno tzv. folksdojčerima, Talijanima, “narodnim neprijateljima” itd.

Svi su oni doživjeli pogrom nakon “oslobođenja”. No, stigla su moderna multikulturalna vremena koja u Hrvatskoj bespogovorno i odmah inzistiraju na “oprostu” i pomirbi s poraženim neprijateljima, kao npr. u slučaju Vukovara. Toga nema nigdje drugdje u svijetu. Tako smo dobili od Ustavnog suda “Lex Vukovar”. Penava, naivan k’o francuska sobarica, ljut je k’o ris zbog loše obavljenog posla uslijed čega stradalnici srpske agresije već 28 godina čekaju pravdu.

Čak se i Marinko Jurasić u Večernjaku pita: “Kome koristi status quo?“ Je li tu naivan Penava ili Jurasić? Možda koristi Vladimiru Vezmaru, osumnjičeniku za ratne zločine koji je prije šest mjeseci priveden bez lisičina na rukama.

Ovih dana vratio se na svoj posao u Gradsku upravu Grada Vukovara. To se zove kraljevski tretman! Nije cinizam. Sjetite se Tomislava Merčepa i njegovog tretmana prigodom privođenja. Još su samo nedostajali lanci.

Svima koji su s hrvatske strane bili privođeni uvijek su bile stavljene lisičine, ali našem Vladimiru dopustili su da prigodom uhićenja drži ruke u džepovima. Sada se brani sa slobode, opet s rukama u džepovima.

I kapetan Dragan će uskoro će na slobodu. Usput rečeno, branio sam u priličnom broju postupaka protiv naših branitelja zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina. Ne sjećam se ni jednog jedinog slučaja da je bilo tko bio priveden s rukama u džepovima. Dobro, hrvatski su branitelji ionako opasni. Najbolji dokaz tomu su Bljesak i Oluja.

Sada naš dekoncentrirani Penava moli i predlaže institucijama sustava da napokon počnu raditi svoj posao. Najprije neka napokon otkriju gdje su završili nestali iz 1991. godine, zatim tko su i gdje zločinci odgovorni za masakr u Borovom Selu, potom da se napokon dosudi pravedna satisfakcija za 30.000 logoraša kojima su lomljene kosti i duša u agresorskim kazamatima, i napokon da započne privođenje onih za koje postoje konkretni dokazi kako su okrvavili ruke nakon 18. studenog. Nakon tog “neustavnog” Penavinog zahtjeva diglo se na zadnje noge sve što je progresivno, lijevo, suživotno, pravedno i socijalno.

Marinko Jurasić je blago zgranut: “Penavina emotivna reakcija ljudski je razumljiva jer on predstavlja vukovarske branitelje i stradalnike koji 28 godina čekaju na pravdu. Čekaju i neki Srbi”. Trebali bi kao povijesnog “znalca” iskoristiti Hrvoja Klasića pa neka nam objasni kako su nakon ’45. godine prošli oni ustaše i Nijemci koji su čekali pravdu.

Penava je vjerojatno i sam shvatio koliko je “drugarski” zastranio kad ga je jedan liberalno blagi partijaš Žarko Puhovski usporedio s drugom majorom Veselinom Šljivančaninom. Ni manje ni više!!! Naš Žare misli piše i tvrdi da je Penava “predstavnik primitivnog patriotizma”. Analogno tome i Šljivančanin je primitivni patriot koji je, zbog te primitivnosti, dobio u Haagu, mislim, 17 godina. Koliko bi tek morao dobiti Penava slijedom simetrije s drugom majorom?

Kao u najboljim danima Blanke Vlašić skočila je u vis i Ivanka Toma u Jutarnjem. “Iza kulisa” joj palo na pamet pitanje: “Želi li Penava dobro Vukovaru?” Ljuti našu Ivanku što retrogradni gradonačelnik ne shvaća da “ako želi dobro svome gradu i njegovim stanovnicima treba imati viziju drugačije i bolje budućnosti”.

Po njoj je ta vizija jako slična jednoj viziji koja nas je koštala više od 16.000 mrtvih, razrušenih gradova i sela, protjeranih iz Iloka i Vukovara, razaranja Dubrovnika, Gospića, Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka…

Riječ je o viziji “bratstva i jedinstva”. Na kraju će po našoj lijevoj medijskoj falangi ispasti da Vukovaru žele više “dobro” ratni zločinci, Šljivančanin, JNA, mesari iz Borova Sela, navijači Zvezde i Partizana negoli Penava. Ovi posljednji se na svakoj utakmici već godinama pojavljuju s parolama “Drugačija i bolja budućnost” i “Vukovar je naš”, doslovno primjenjujući načelo jednojezičnosti i pišući svoje želje isključivo na ćirilici.

I tu vidim ozbiljnu pogrešku inače bezgrešne Pučke pravobraniteljice Lore Vidović kao i predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Naime, naša je Lora trebala odmah oštro upozoriti “grobare” i “delije” da po Ustavnom sudu RH moraju svoje snove o njihovom Vukovaru pisati dvojezično i na ćirilici i na latinici.

Kako razriješiti taj vukovarski rašomon? Svidio mi se jedan progresivno-liberalni model iz Nizozemske. Njih su, kao što znate, nepravedno napadali da su oni “kobajage” krivi što su nekonfliktni Srbi 1995. godine počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici.

Niži sud je presudio da su “njihovi” koji su čuvali “sigurnu zonu” od napada generala Mladića odgovorni za smrt 8.400 ljudi ili otprilike 30%. Onda, kako to već ide u pravim demokracijama, otišla je žalba na Vrhovni sud Nizozemske koji je utvrdio da Nizozemci imaju “vrlo ograničenu odgovornost”, samo negdje oko 10%.

Nešto slično kao i Vrhovni sud RH u slučaju Tomislava Merčepa. I sada nizozemska vlada mora platiti 10% odštete obiteljima žrtava, a ne, Bogu hvala, čak 30%. To bi ujedno mogao biti putokaz za 30.000 naših zarobljenika u srbijanskim logorima. Neka svaki dobije 10% u srpskim dinarima osim Freda Matića koji je sad u Bruxellesu. Njemu treba isplatiti u ”evrima”.

I na kraju na znanje našim novinarima ili kako im je tepao Lav Trocki “intelektualnim proleterima“” u RH postoji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u članku 8. kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”. Sad neka svatko sam za sebe zaključi koliko je odluka Ustavnog suda pridonijela razumijevanju, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među Hrvatima i Srbima u Vukovaru.

Uglavnom, bit će po staroj latinskoj: “Ex nihilo, nihil fit“ ili “ni od čega, ništa”.

Kad sam već, pišući ovu kolumnu, spomenuo famoznu Loru Vidović, pučku pravobraniteljicu, red je da je opet pohvalimo.

Treba pohvaliti nju i one koji su digli ruku za njen izbor. Moj bivši portal dnevno.hr misli da se Lora nepravedno zapostavlja. Ne mogu vjerovati! Zašto? Lorica je, naime, IX. bojnu HOS-a, znači redovnu postrojbu Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, nazvala “ustaškom bojnom”.

Da popularna Lora čita Narodne novine umjesto Indexa, Nacionala, Telegrama, Novog lista i dnevno.hr, možda, samo možda bi tamo mogla naletjeti na neki članak o Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i napokon doznati tko se može smatrati hrvatskim braniteljem.

Ona je za sada sigurna da je “predsjednik” svih hrvatskih branitelja Zoran Erceg koji se filmskom kamerom prišuljao opasnom Ratku Mladiću iza leđa i tako za nju dobio čin heroja hrvatskih branitelja. Dakle, u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata lijepo piše, na latinici, da se braniteljem smatra pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Kad bi to kojim slučajem znala naša Lorica, ona bi doslovno zinula tako široko da bi joj se donja vilica spustila do poda.

Zamisli Lora, HOS je zakonom definiran kao dio hrvatskih branitelja te su istim zakonom priznate i njihove insignije, grb, zastava, a oni kao regularne jedinice HV-a. Mislim da bi Lora i raznorazni ljevičari dobili infarkt kad bi saznali da je sve to zakonski regulirala vlada – Ivice Račana. Zna se – starog ustaše! Kakve veze ima “hrvatska pobjednička vojska” s ustašama, to nam Lora do sada nije uspjela objasniti. Ma ni ne treba jer je sve jasno. “Njojzi” je to sve već odavno objasnio Milorad Pupovac. A tko je objasnio sutkinji Prekršajnog suda u Čakovcu da je poklič “Bog i Hrvati” remećenje “javnog reda i mira” zasad nije objašnjeno. Sumnja se na nekog iz Gerinog “Obzora”.

Ana Krasnay na fejsu bodri i moli: “Budimo ljudi. Nije teško! I majmunima je uspjelo!” Doista živimo u tragičnim vremenima.

Dikan Radeljak je u “tragičnom” raspoloženju pa se pita “Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Za razliku od grčke tragedije koja je zasnovana na mitu, hrvatska je zasnovana na mitu i korupciji”.

Srbija je jako senzibilna i osjetljiva na samu riječ genocid. Tako Jutarnji od 28. lipnja javlja: “U Srbiji prijavili Kučana za ratni zločin i genocid?” Milan Kučan je po prijavi kršio pravila međunarodnog prava i Ženevske konvencije za vrijeme oružanog sukoba koji je trajao od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine u Sloveniji. Šeprtljavi Slovenci. Srbima i JNA je u Srebrenici trebalo samo tri dana da poubijaju 8.400 muškaraca. I da se još usput bave poezijom “Nož, žica, Srebrenica…”

Zlobni desničari su začuđeni. Tvrde da brže ide smjena ministara nego smjena turista. Lako je kad smjene generala. On, ako voli putovati, postaje general-turist. Ministrima je malo teže. Jedina im je nada da će jednog dana, a možda i prije, i Plenkiju biti teško.

Imamo najgore rezultate mature dosad. Skoro 9.000 učenika je tresnulo iz hrvatskog i matematike. A nekad davno pljuckali smo po Stipi Šuvaru. Bojim se nepravedno. Branka Raguž nije začuđena. “Izbacili su Gundulića, Ujevića, Mažuranića, Schillera, Shakespearea, Gaussa, Pitagoru, Aristotela…, a uveli su produkciju selfija, slikanje u WC-ima, svadbene salone i diskoteke s “duck” usnama, marketing za influencere, silikonarstvo, youtubanje, chillanje, twerkanje, fridaysforfuture iliti legalno markiranje nastave itd.  Ispada da je 9.000 tisuća posrnulih još i dobar rezultat.

Milan Ivkošić provocira: “Ljevičari srušili Kuščevića, sad je na redu Trump”. Napokon u Gerinom “Obzoru” mudro pitanje. Postavio ga je Mirko Galić: “Kako odmjeriti je li važnija pravda za žrtve ili poštovanje ljudskih prava?” Mislim, ako pravda nije stigla do žrtava kako poštivati ljudska prava žrtvinih nasljednika?

Ljiljana Zmijanović dobila je spor na Upravnom sudu u Splitu. Ukinuta je odluka koja se s pravom kandidira za pravnu glupost godine. Nella Slavica, milošću ministra Ćorića, postala je ravnateljicom Nacionalnog parka Krka.

Zmijanović je u svemu imala bolje reference od Nelle, no uz to je imala, kao dragovoljka Domovinskog rata, skoro 500 sati u borbenom sektoru. Nella je bila bolja samo u jednome: navodno je bila u isto vrijeme članica HDZ-a i HNS-a. Dakle, najvažniji dio vladajuće koalicije bio je uz nju. Sad joj preostaje još jedino da se učlani i u SDP. Uz takvo članstvo, nakon sljedećih izbora za nju neće biti nikakve frke.

Jurica Pavičić vrhunski je filmski kritičar. K’o mali gledao je sve partizanske filmove. Njemu je bilo dovoljno da se zavali u Areni u široki stolac, pogleda Vrdoljakova “Generala” i “urbi et orbi” obznani svoju kritičarsku umotvorinu: “U subotu navečer, Pulski filmski festival otvoren je projekcijom ‘Generala’, jednog starački okoštalog filma koji ideološki, stilski i duhovno miriše na plijesan“” Šizofrena situacija naslućivala se čim je Vrdoljakov film dovršen. U slobodarskoj Puli je navodno zasjedalo vijeće za obranu antifašizma od Vrdoljaka i Thompsona. I zaključilo: non pasaran.

Hitno je Dana Budisavljević montirala film o Diani Budisavljević i tek tada je Jurica, antifašistički miran, krenuo u Pulu. “Dnevnik Diane Budisavljević” i “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” te “Srbenka” razveselili su dušu našeg Jurice, ali i Branu Pofuka, Geru, Radu i familiju… Miletić, Jakovčić i ostali progresivci mogu, nakon trijumfa partijskog socrealizma, malo zaboraviti na Uljanik i nadati se da će DORH zahvatiti amnezija.

Moram pogledati “Dnevnik…” jer se tim filmom dokazalo da je Pupi stvarno govorio istinu o tome kako je Tuđman devedesetih prekrstio 10.000 tisuća srpske “dece” na katoličanstvo. Sad je tu djecu spasila Diana Budisavljević uz pomoć Dane Budisavljević. Treba znati odabrati temu koja ima prođu!

Naravno, klerofašisti bi film o Vukovaru i Penavu za glavnog glumca. Oni su opterećeni prošlošću. Od Vukovara je prošlo samo 28 godina.  “General” je film iz već pljesnive prošlosti, a kako li su tek onda pljesnive teme kao Ovčara, proboj, 12 redarstvenika u Borovu Selu, bolnica, Blago Zadro… Ne bi Nina Obuljen dala lovu za tako daleke povijesne teme.

Treba nešto svježe, recimo nešto iz 1941. godine! Svježa roba iz kamenog doba. Ono što mene osobno veseli je spoznaja da srpski režiseri nisu pet kopalja iznad hrvatskih. Po najnovijim spoznajama bolji su samo za tri koplja. Sjetite se samo filma “Tko to tamo peva” i sve će vam biti jasno. Tamo snimaju muške filmove. Zato smo mi senzibilniji i romantičniji sa ženama.

Jedan moj prijatelj iz Splita otkrio je sveti gral za dugogodišnji sretni brak. Priča mi on: “Ja i moja žena svaki tjedan dva puta idemo na večeru u jedan fini restoran. Na stolu cvijeće, svijeće, savršena spiza, Oliver diskretno piva, ples, fini konjak na kraju. Jedino što ona ide utorkom (s ljubavnikom), a ja petkom (s ljubavnicom)!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari