Pratite nas

Kolumne

Hloverka: Istina o Plenkoviću nam je cijelo vrijeme bila pred nosom

Objavljeno

na

U Europskoj uniji nikad veće podjele između suverenista i globalista, jer političari nikako da se dogovore o europskoj budućnosti. Sukobi iz briselskih kabineta preselili su se čak i na njemačke ulice. Pred bistom Karla Marxa u gradu Chemnitzu održali su se dosada gotovo najveće demonstracije za i protiv azilantske politike njemačke kancelarke Angele Merkel nakon ubojstva mladog Nijemca za koje tamošnje pravosuđe sumnjiči iračkog tražitelja azila.

Sukob je službena politika Njemačke okarakterizirala kao sukob ekstremne desnice koja širi mržnju i rasizam, protiv ljevice koja je marširala pod sloganom „Srce, a ne mržnja“, stavljajući se zajedno s kancelarkom na stranu ovih potonjih. U reportaži s ulica Chemnitza dio medija prenosi izjavu prosvjednika koji govori da kao stanovnik koji ondje živi 40 godina više ne smije izlaziti u grad sa svojim unucima i prepričava kako su mu ženu i kćer nedavno presreli dobro odjeveni arapski mladići pogrdno im prijeteći – Hoćeš li se je*ati, Želiš li se je*ati,  i pita se je li to normalno i traži zaštitu za svoju obitelj.

Nakon što je od 2015. i 2016. Merkel dovela milijun azilanata u Njemačku, sada pokušava manjim kvotama i strožim zakonima popraviti pogubne učinke svoje nacionalne i europske  politike, a medijskom propagandom ublažiti nikad joj niži politički kredibilitet. Za razliku od našeg premijera kojemu je kancelarka najveća saveznica, mađarski lider Viktor Orban ovih dana izjavljuje da ako ostatak Europe želi obraniti svoj integritet, identitet te svoju obitelj i dom, mora se odlučiti protiv Bruxellesa, protiv Jean Claude Junckera i Angele Merkel. Ako su poklonici politike aktualnog europskog vodstva Orbana proglasili ekstremnim desničarem, teško bi se ta etiketa mogli prišiti Tonyju Blairu koji je početkom ovoga tjedna u intervjuu „Jutarnjem listu“ ustvrdio da je fundamentalna pogreška Europe što je izbrisala pojam o nacionalnoj državi.

Bivši premijer Velike Britanije i sam proeuropski nastrojen, kako je izjavio, zauzima se za više integracije i suradnje , ali napominje da ljudi imaju jaku povezanost sa svojim nacionalnim identitetom i ako to ignoriraš, kaže Blair, onda stvaraš problem koji danas Europa ima. Posve u drugom stilu, o promicanju europskih politika i borbi protiv populizma, govori Andrej Plenković. On se bezrezervno zauzima za politiku vladajućeg briselskog establišmenta. Vidjelo se to ne samo za nedavna posjeta sve manje moćnoj Angeli Merkel, već i u njegovu govoru na Dubrovnik Forumu.

Dok ga mnogi sad napadaju zbog izjave o nekakvim sukobima na ovim prostorima devedesetih, zaobilazeći jasnu ocjenu o agresiji i obrambenom  Domovinskom ratu, premijerovi pobornici nespretno pokušavaju sanirati štetu tvrdeći da je premijer govorio  zapravo o Kosovu.  Ali postoje dijelovi govora na koje zagovornici suverenističke politike neće baš blagonaklono reagirati. Naime, začuđujuća je Plenkovićeva privrženost, da ne kažemo oduševljenje što će Hrvatska 2020. predsjedati na samitu EU o Zapadnom Balkanu. Još je u Sofiji u svibnju mjesecu naš premijer izrazio silno zadovoljstvo što je u završnoj deklaraciji o europskoj perspektivi zapadnog Balkana pozdravljena namjera da Hrvatska organizira u prvoj polovici 2020. sljedeći samit s tim zemljama.

Tom je prigodom s osobitim žarom izjavio da je to snažna poruka hrvatske vlade da želi pružiti pomoć susjedima na 20. obljetnicu Zagrebačkog samita. Premijerova vezanost za ovu obljetnicu može se razumjeti i kroz dozu premijerove nostalgije, jer je kao mladi diplomat i sam sudjelovao u pripremanju te konferencije. One davne dvijetisućite godine kada je nositelj tog zagrebačkog skupa i njegov glavni operativac bio tada novoizabrani predsjednik RH Stjepan Mesić. Poznato je koliko se konceptu „Zapadnog Balkana“ protivio predsjednik Tuđman pa je između ostalog i zbog toga bio medijski sotoniziran kao autokrat, a njegova vladavina proglašena autoritarnom.

U svojoj doktorskoj disertaciji  „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“, Roman Domović navodi tadašnje medijske operacije za svrgavanje Tuđmana i HDZ-a s vlasti. Tako je u izvješću stranih medijskih nalogodavaca, primjerice, kod Aarona Rhodesa stajalo: „Mediji su postali glavni fokus napora da se zemlja oslobodi čvrstog stiska Tuđmanove nacionalističke stranke HDZ-a. Potpora medijima razgradila se izgonom stranke 2000.“. I tako je, kako je Rhodes napisao, i bilo. Tuđman i HDZ su otišli, došao je Stipe Mesić i s njime koncept Zapadnog Balkana.

Premijer Plenković očito nije pročitao izvrsnu studiju jednog od najvećih hrvatskih intelektualnih autoriteta Radoslava Katičića, koji je napisao da pojam „Zapadni Balkan“, kako ga zapadni političari definiraju, zemljopisno zapravo uopće ne postoji. Tuđmanovog odnosa prema Zapadnom Balkanu trebao bi se  prisjetiti današnji prvak HDZ-a. Ako ne zbog odustajanja od svog plana liberaliziranja stranke, a onda barem iz pijeteta prema članstvu i svojim biračima koji još nisu zaboravili kako se Tuđman žestoko suprostavljao svjetskim političkim lešinarima kada nisu imali nikakva razumijevanja prema borbi za nacionalnu nezavisnost Hrvatske u Domovinskom ratu. On takvima nije diplomatski slatkoriječio, dapače, Tuđman kao pravi suverenist neke je europske i svjetske birokrate znao iz svog kabineta bez pardona i izbaciti.

Kada je Zoran Milanović neposredno nakon gubitka izbora izjavio da ne zna što Andrej Plenković radi u HDZ-u, kad on zapravo pripada liberalnom krilu SDP-a, mnogi su, a naročito hadezeovci shvatili to kao njegov luzerski pokušaj kompromitacije novoizabranog premijera. Prije nekoliko dana i bivši je predsjednik Ivo Josipović ispričao javnosti kako je htio Plenkovića za svog savjetnika. Na sreću HDZ-a, Plenković nije prihvatio, jer bi teško danas objasnili članstvu što im je njihov sadašnji vođa radio s tadašnjim Josipovićevim savjetnicima kao što su Budo Lončar, Drago Pilsel ili pak, Dejan Jović. Već na početku preuzimanja vođenja sada vladajuće stranke, Plenković je obznanio da će HDZ mijenjati i voditi ga – kako je to izjavio pred kamerama ovoga tjedna u povodu izbacivanja iz stranke Darka Milinovića – onako kako on to želi, s imidžem kakav želi, te da će smjer Vlade i države biti  upravo onakav kakvim ga on želi.

Budući da mu nitko iz stranačkog vodstva nije protuslovio, podrazumijeva se da će i dalje čvrsto i autoritarno vladati strankom. Niže rangirano članstvo ionako se ništa ne pita. Reakcije na Plenkovićevo  vođenje HDZ-a dobile su zanimljivu dimenziju ovoga tjedna kroz jednu neobičnu polemiku koja se vodila na „Telegramu“, inače hrvatskom ljevičarskom portalu. Naime, na komentar Davora Butkovića (pod pseudonimom Ivana Violić) koji je ustvrdio da odlaskom SDP-a u povijest lijevi birači neće imati za koga glasati,  oglasio se  politički analitičar Đivo Đurović s tvrdnjom da će na mjesto propalog SDP-a ući HDZ. Uvjeren je, naime, da će lijevi birači početi glasati za HDZ bude li ga i dalje vodio Andrej Plenković i slični umjereni političari.

Predstavljajući se kao liberalni birač ljevice, ovaj politički analitičar, koji smatra da je Račanov SDP bio kamen temeljac hrvatske demokracije, a da Davor Bernardić ovdašnje socijademokrate vodi u propast, javno obećava da će postane li HDZ civiliziraniji i sam glasati za njih. Đivo Đurović savjetuje vladajuće da ako otkližu još malo prema centru osvojit će SDP-ove birače, upravo onako kako su njega osvojili. Ova zanimljiva „Telegramova“ polemika neke je čitatelje podsjetila na svojedobno obećanje Jelene Lovrić da će glasati za Ivu Sanadera, premda se na prvim demokratskim izborima kandidirala na listi SDP-a.

Ovi zanimljivi političko-medijski obrati konstanta su hrvatske politike. Slučaj Tomislava Sauche, nekada najbližeg suradnika Zorana Milanovića, a danas izuzetno važne saborske ruke vladajuće većine nije iznimka koja to potvrđuje. Bazen ovakvih i sličnih saborskih ruku za parlamentarnu većinu još je pun. Izvanrednih izbora sasvim je izvjesno, neće biti. Koalicijski partneri lojalniji su no ikada, osobito Ivan Vrdoljak i njegov HNS, koji junačenjem s osnivanjem izbornog stožera samo prikriva golemi strah od izbornog natjecanja u kojem bi neupitno bio i najveći gubitnik svih stečevina koje mu je omogućio HDZ. Može li itko zamisliti da bi Zdravko Ronko kao ražalovani SDP-ovac ikada više ušao u Sabor?

HSS se raspada, a HDZ-ovi skauti već su krenuli među njihove redove u lov za stabilniju većinu. Jedino je miran i siguran Milorad Pupovac i njegov SDSS, koji prema postojećem izbornom zakonu ionako ima zajamčenu parlamentarnu budućnost. A kako stvari stoje taj se izborni zakon još dugo neće ni mijenjati. Lovre Kušćević i APIS već su postavljeni na prve crte obrane od neželjenog referenduma. Stoga se ne treba bojati za dugu i uspješnu karijeru našeg premijera, njegova inkluzivnost, prema definicijama političkog analitičara i budućeg Plenkovićevog glasača Đive Đurovića, postat će uskoro novi kamen temeljac hrvatske demokracije.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu!’

Objavljeno

na

Objavio

Benjamin Tolić: Grički event

Bio je to zapravo šupalj događaj, tzv. „event“. Ali izvanredan. Uživo nam je prikazao tvorni nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu! I to – gdje? U Hrvatskomu [državnom] saboru!

Događaj je, tvrde promatrači ogrezli u triglavsko-kajmakčalansku kulturu, snažno potresao hrvatsku političku javnost, možda i snažnije nego što je pojava međunožja Jelene Karleuše na Međumrežju uzdrmala javnost „vasceloga Zapadnog Balkana“. I odmah dodaju da je gospođa Karleuša nemilu sliku utjerala u laž neoborivim argumentom: „Ja na tom mjestu imam – madež.“

Usporedba jamačno nije po vašem ukusu. Nije ni po mojemu, ali – svakoj budali njezino veselje! A što se zapravo na Griču zbilo? Budući da su to s različitih gledišta podrobno i sočno opisali daroviti javni radnici u visokonakladnim glasilima, moja će neznatnost ovdje izložiti samo okosnicu zbivanja.

Na početku proljetnoga zasjedanja Hrvatskoga [državnog] sabora, na tzv. Aktualnom prijepodnevu, SDP-ovi su [narodni] zastupnici Franko Vidović i Gordan Maras djetinjastim igrokazom s modelima aviona izvrgli ruglu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra obrane Damira Krstičevića zbog propale kupnje izraelskih aviona F–16 Barak. Plenkovića nisu uzbudili, a Krstičevića su rasrdili do suza.

Zatim je Mostov [narodni] zastupnik Nikola Grmoja Plenkoviću uputio pitanje: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije. Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da, osim podrškeove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade, ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese?”

Plenković je „iskočio iz kože“. Zapodjenuo je žestok verbalni okršaj s Grmojom, ali je predsjednik Sabora Gordan Jandroković iznenada proglasio stanku i tako prekinuo raspru. To međutim nije ugasilo ratničke strasti. Upravo suprotno, one su se tako rasplamsale te su i „slabokrvnoga“ Plenkovića povukle u zastupnički „boj žaba i miševa“. Uglađeni je eurohrvat krenuo u fizički obračun s izazivačem Grmojom, ali ga je. mirotvorno mu stavši na put, u tomu spriječio plećati Mostov [narodni] zastupnik Miro Bulj.

To je dakle događaj koji se nije dogodio. Oko njega je nastala medijska epopeja koja se već tjedan dana iscrpljuje u tumačenju protagonističkih motiva i ocjenjivanju njihovih postupaka, nastojeći gurnuti u zaborav krajnji smisao Grmojina pitanja. Ali taj je smisao posve razotkrio sam Plenković rekavši u naknadnom tumačenju svoga izgreda da je htio opovrgnuti javnu sliku (tzv. image) veleizdajnika koju mu nameće Grmoja. A budući da u Hrvatskoj, kako u Abendblattu propovijeda Tomislav Krasnec, „naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu“, Plenkovićev je izgred, kazuje globalistička logika, ne samo razumljiv, nego i duboko opravdan.

Tu se međutim nameću ozbiljna pitanja. Ponajprije: Što je izdaja? Izdaja je, jednostavno rečeno, prelazak na protivničku stranu. Čovjek može štošta izdati. Može izdati obitelj, tvrtku, udrugu, ideju, sebe sama. Kraljica je svih izdaja – veleizdaja. To je pak izdaja naroda i države ili, u međudržavnim odnošajima, prelazak na neprijateljsku stranu.

Veleizdaja je najveći politički zločin. Stoga nije čudno što pristojan javni govor izbjegava porabu riječi koja tu stvar označuje, a hrvatsko pravosuđe – hotice ili nehotice –previđa i samu stvar, jer dosad nikomu nije sudilo za zločin veleizdaje.

Odatle izviru velike teškoće u imenovanju tih stvari.

Ako je riječ „veleizdaja“ tabu, kako ćete – primjera radi – nazvati Mesićevo lažno svjedočenje protiv Hrvatske na Haaškomu sudu? Je li to samo krivokletstvo, kako napisa Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme Krivokletnika“ (Zagreb, 2006.)? Kako ćete nazvati Sanaderove i Šeksove kultove Carle del Ponte i Milorada Pupovca? Kako ćete nazvati savjetničku službu Marije Pejčinović Burić srpskoj vladi Ivice Dačića? Kako ćete nazvati božićna hodočašća hrvatske državne vlasti k Pupovcu? Kako ćete označiti Plenkovićevu pouku vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi da je suradnja sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj „strateški interes“ Hrvatske demokratske zajednice?

Ako se i nađu lažna imena, ona sigurno ne će nimalo uzdrmati ontičku postojanost istine.

Možda se komu čini da je nevažno kako što zovemo, taj može za svjedokinju pozvati pučku poslovicu: Zovi me loncem, ne udri me kolcem. Meni je bliža misao drevnoga kineskog mudraca Konfucija: „Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom. Inače će vam propasti država.“

A što može Plenković protiv javne slike kakvu mu „pitura“ [narodni] zastupnik Grmoja? Kako će tu sliku utjerati u laž? Ne znam. Vidjet ćemo. Ali čini mi se da Plenković nigdje nema „madež“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Objavljeno

na

Objavio

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin, tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

 

 

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari