Pratite nas

Kolumne

Hloverka: Istina o Plenkoviću nam je cijelo vrijeme bila pred nosom

Objavljeno

na

U Europskoj uniji nikad veće podjele između suverenista i globalista, jer političari nikako da se dogovore o europskoj budućnosti. Sukobi iz briselskih kabineta preselili su se čak i na njemačke ulice. Pred bistom Karla Marxa u gradu Chemnitzu održali su se dosada gotovo najveće demonstracije za i protiv azilantske politike njemačke kancelarke Angele Merkel nakon ubojstva mladog Nijemca za koje tamošnje pravosuđe sumnjiči iračkog tražitelja azila.

Sukob je službena politika Njemačke okarakterizirala kao sukob ekstremne desnice koja širi mržnju i rasizam, protiv ljevice koja je marširala pod sloganom „Srce, a ne mržnja“, stavljajući se zajedno s kancelarkom na stranu ovih potonjih. U reportaži s ulica Chemnitza dio medija prenosi izjavu prosvjednika koji govori da kao stanovnik koji ondje živi 40 godina više ne smije izlaziti u grad sa svojim unucima i prepričava kako su mu ženu i kćer nedavno presreli dobro odjeveni arapski mladići pogrdno im prijeteći – Hoćeš li se je*ati, Želiš li se je*ati,  i pita se je li to normalno i traži zaštitu za svoju obitelj.

Nakon što je od 2015. i 2016. Merkel dovela milijun azilanata u Njemačku, sada pokušava manjim kvotama i strožim zakonima popraviti pogubne učinke svoje nacionalne i europske  politike, a medijskom propagandom ublažiti nikad joj niži politički kredibilitet. Za razliku od našeg premijera kojemu je kancelarka najveća saveznica, mađarski lider Viktor Orban ovih dana izjavljuje da ako ostatak Europe želi obraniti svoj integritet, identitet te svoju obitelj i dom, mora se odlučiti protiv Bruxellesa, protiv Jean Claude Junckera i Angele Merkel. Ako su poklonici politike aktualnog europskog vodstva Orbana proglasili ekstremnim desničarem, teško bi se ta etiketa mogli prišiti Tonyju Blairu koji je početkom ovoga tjedna u intervjuu „Jutarnjem listu“ ustvrdio da je fundamentalna pogreška Europe što je izbrisala pojam o nacionalnoj državi.

Bivši premijer Velike Britanije i sam proeuropski nastrojen, kako je izjavio, zauzima se za više integracije i suradnje , ali napominje da ljudi imaju jaku povezanost sa svojim nacionalnim identitetom i ako to ignoriraš, kaže Blair, onda stvaraš problem koji danas Europa ima. Posve u drugom stilu, o promicanju europskih politika i borbi protiv populizma, govori Andrej Plenković. On se bezrezervno zauzima za politiku vladajućeg briselskog establišmenta. Vidjelo se to ne samo za nedavna posjeta sve manje moćnoj Angeli Merkel, već i u njegovu govoru na Dubrovnik Forumu.

Dok ga mnogi sad napadaju zbog izjave o nekakvim sukobima na ovim prostorima devedesetih, zaobilazeći jasnu ocjenu o agresiji i obrambenom  Domovinskom ratu, premijerovi pobornici nespretno pokušavaju sanirati štetu tvrdeći da je premijer govorio  zapravo o Kosovu.  Ali postoje dijelovi govora na koje zagovornici suverenističke politike neće baš blagonaklono reagirati. Naime, začuđujuća je Plenkovićeva privrženost, da ne kažemo oduševljenje što će Hrvatska 2020. predsjedati na samitu EU o Zapadnom Balkanu. Još je u Sofiji u svibnju mjesecu naš premijer izrazio silno zadovoljstvo što je u završnoj deklaraciji o europskoj perspektivi zapadnog Balkana pozdravljena namjera da Hrvatska organizira u prvoj polovici 2020. sljedeći samit s tim zemljama.

Tom je prigodom s osobitim žarom izjavio da je to snažna poruka hrvatske vlade da želi pružiti pomoć susjedima na 20. obljetnicu Zagrebačkog samita. Premijerova vezanost za ovu obljetnicu može se razumjeti i kroz dozu premijerove nostalgije, jer je kao mladi diplomat i sam sudjelovao u pripremanju te konferencije. One davne dvijetisućite godine kada je nositelj tog zagrebačkog skupa i njegov glavni operativac bio tada novoizabrani predsjednik RH Stjepan Mesić. Poznato je koliko se konceptu „Zapadnog Balkana“ protivio predsjednik Tuđman pa je između ostalog i zbog toga bio medijski sotoniziran kao autokrat, a njegova vladavina proglašena autoritarnom.

U svojoj doktorskoj disertaciji  „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“, Roman Domović navodi tadašnje medijske operacije za svrgavanje Tuđmana i HDZ-a s vlasti. Tako je u izvješću stranih medijskih nalogodavaca, primjerice, kod Aarona Rhodesa stajalo: „Mediji su postali glavni fokus napora da se zemlja oslobodi čvrstog stiska Tuđmanove nacionalističke stranke HDZ-a. Potpora medijima razgradila se izgonom stranke 2000.“. I tako je, kako je Rhodes napisao, i bilo. Tuđman i HDZ su otišli, došao je Stipe Mesić i s njime koncept Zapadnog Balkana.

Premijer Plenković očito nije pročitao izvrsnu studiju jednog od najvećih hrvatskih intelektualnih autoriteta Radoslava Katičića, koji je napisao da pojam „Zapadni Balkan“, kako ga zapadni političari definiraju, zemljopisno zapravo uopće ne postoji. Tuđmanovog odnosa prema Zapadnom Balkanu trebao bi se  prisjetiti današnji prvak HDZ-a. Ako ne zbog odustajanja od svog plana liberaliziranja stranke, a onda barem iz pijeteta prema članstvu i svojim biračima koji još nisu zaboravili kako se Tuđman žestoko suprostavljao svjetskim političkim lešinarima kada nisu imali nikakva razumijevanja prema borbi za nacionalnu nezavisnost Hrvatske u Domovinskom ratu. On takvima nije diplomatski slatkoriječio, dapače, Tuđman kao pravi suverenist neke je europske i svjetske birokrate znao iz svog kabineta bez pardona i izbaciti.

Kada je Zoran Milanović neposredno nakon gubitka izbora izjavio da ne zna što Andrej Plenković radi u HDZ-u, kad on zapravo pripada liberalnom krilu SDP-a, mnogi su, a naročito hadezeovci shvatili to kao njegov luzerski pokušaj kompromitacije novoizabranog premijera. Prije nekoliko dana i bivši je predsjednik Ivo Josipović ispričao javnosti kako je htio Plenkovića za svog savjetnika. Na sreću HDZ-a, Plenković nije prihvatio, jer bi teško danas objasnili članstvu što im je njihov sadašnji vođa radio s tadašnjim Josipovićevim savjetnicima kao što su Budo Lončar, Drago Pilsel ili pak, Dejan Jović. Već na početku preuzimanja vođenja sada vladajuće stranke, Plenković je obznanio da će HDZ mijenjati i voditi ga – kako je to izjavio pred kamerama ovoga tjedna u povodu izbacivanja iz stranke Darka Milinovića – onako kako on to želi, s imidžem kakav želi, te da će smjer Vlade i države biti  upravo onakav kakvim ga on želi.

Budući da mu nitko iz stranačkog vodstva nije protuslovio, podrazumijeva se da će i dalje čvrsto i autoritarno vladati strankom. Niže rangirano članstvo ionako se ništa ne pita. Reakcije na Plenkovićevo  vođenje HDZ-a dobile su zanimljivu dimenziju ovoga tjedna kroz jednu neobičnu polemiku koja se vodila na „Telegramu“, inače hrvatskom ljevičarskom portalu. Naime, na komentar Davora Butkovića (pod pseudonimom Ivana Violić) koji je ustvrdio da odlaskom SDP-a u povijest lijevi birači neće imati za koga glasati,  oglasio se  politički analitičar Đivo Đurović s tvrdnjom da će na mjesto propalog SDP-a ući HDZ. Uvjeren je, naime, da će lijevi birači početi glasati za HDZ bude li ga i dalje vodio Andrej Plenković i slični umjereni političari.

Predstavljajući se kao liberalni birač ljevice, ovaj politički analitičar, koji smatra da je Račanov SDP bio kamen temeljac hrvatske demokracije, a da Davor Bernardić ovdašnje socijademokrate vodi u propast, javno obećava da će postane li HDZ civiliziraniji i sam glasati za njih. Đivo Đurović savjetuje vladajuće da ako otkližu još malo prema centru osvojit će SDP-ove birače, upravo onako kako su njega osvojili. Ova zanimljiva „Telegramova“ polemika neke je čitatelje podsjetila na svojedobno obećanje Jelene Lovrić da će glasati za Ivu Sanadera, premda se na prvim demokratskim izborima kandidirala na listi SDP-a.

Ovi zanimljivi političko-medijski obrati konstanta su hrvatske politike. Slučaj Tomislava Sauche, nekada najbližeg suradnika Zorana Milanovića, a danas izuzetno važne saborske ruke vladajuće većine nije iznimka koja to potvrđuje. Bazen ovakvih i sličnih saborskih ruku za parlamentarnu većinu još je pun. Izvanrednih izbora sasvim je izvjesno, neće biti. Koalicijski partneri lojalniji su no ikada, osobito Ivan Vrdoljak i njegov HNS, koji junačenjem s osnivanjem izbornog stožera samo prikriva golemi strah od izbornog natjecanja u kojem bi neupitno bio i najveći gubitnik svih stečevina koje mu je omogućio HDZ. Može li itko zamisliti da bi Zdravko Ronko kao ražalovani SDP-ovac ikada više ušao u Sabor?

HSS se raspada, a HDZ-ovi skauti već su krenuli među njihove redove u lov za stabilniju većinu. Jedino je miran i siguran Milorad Pupovac i njegov SDSS, koji prema postojećem izbornom zakonu ionako ima zajamčenu parlamentarnu budućnost. A kako stvari stoje taj se izborni zakon još dugo neće ni mijenjati. Lovre Kušćević i APIS već su postavljeni na prve crte obrane od neželjenog referenduma. Stoga se ne treba bojati za dugu i uspješnu karijeru našeg premijera, njegova inkluzivnost, prema definicijama političkog analitičara i budućeg Plenkovićevog glasača Đive Đurovića, postat će uskoro novi kamen temeljac hrvatske demokracije.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari