Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Dok se svi koji vole Hrvatsku raduju – njeni mrzitelji luduju

Objavljeno

na

Viktor Ivančić, kolumnist tjednika „Novosti“  čije izdavanje financira naša država, izvršio je medijsku egzekuciju  predsjednice Republike Hrvatske. Takvim govorom mržnje da čitatelj može samo zaključiti da mu je pištolj bio pri ruci – autor bi to učinio gotovo doslovce, a ne ovako metaforički. Naravno, povod je Svjetsko nogometno prvenstvo u kojem hrvatska reprezentacija briljira i dominira, a predsjednica vatreno navija. Ispad Pupovčeva plaćenika samo je jedan u nizu sličnih izljeva mržnje onih koji su se do stvaranja Hrvatske izjašnjavali Jugoslavenima i koji tu propalu tvorevinu još nikako ne mogu prežaliti.

DOK SE SVI KOJI VOLE HRVATSKU RADUJU – NJENI MRZITELJI LUDUJU

Planetarnu pozitivnu medijsku pažnju koju su naši nogometaši osvojili ulaskom u polufinale, oduševljenje cijele nacije koja „Lijepu našu“ sluša s rukom na srcu, protuhrvatska klatež, kako ih je još davnih dana zvao Matoš, a danas Hrvoje Hitrec – jednostavno ne može podnijeti. Ponovno se svako iskazivanje hrvatstva želi obilježiti prokušanim jugo metodama o tobožnjoj nedopustivoj nacionalističkoj euforiji.

Tako filozof s najmanje filozofskih djela i najviše protuhrvatskih optužnica u svojoj karijeri, Žarko Puhovski, u „Direktu“ RTL-a izjavljuje da se oko reprezentacije stvara nacionalistički naboj i negoduje što nogometaši drže ruke na srcu kad se svira himna. Za mlađe naraštaje valja samo podsjetiti da je Puhovski, današnji miljenik hrvatskih medija i samoproglašeni tumač hrvatske političke scene, u kolektivnoj narodnoj memoriji ostao zapamćen kao rigidni jugo-unitarist i strastveni Titov svjedok protiv hrvatskih proljećara 1971. godine.

Ostao je zapamćen, kažu svjedoci tog vremena, i po tome kako je vatreno satima stojećki svjedočio, toliko dugo da je pravo čudo da nije dobio upalu vena. Oni mlađi sjećaju ga se kao svjedoka haškog tužiteljstva protiv generala Gotovine i Markača. Tužitelji Carle Del Ponte željeli su preko Puhovskog dokazati da je izvještaj HHO-a, kojem je on bio predsjednik, a koji „Oluju“ prikazao kao vojnu operaciju etničkog čišćenja Srba – vjerodostojan i točan. Međutim nakon njegovog svjedočenja, haški je sud utvrdio da je Izvještaj HHO-a o Oluje nevjerodostojan i netočan – pa nije uvršten u dokaze.

No, nije problem u Žarku Puhovskom koji je početkom devedesetih u srpskim tiskovinama čak podržavao i tadašnji prijedlog Ustava Slobodana Miloševića koji je po sistemu jedan čovjek jedan glas od Jugoslavije pokušao napraviti Veliku Srbiju, nego u tomu da  takav „analitičar“ danas zaposjedne glavne hrvatske medije. Nešto suptilnije, ali jednakog osjećaja ugroženosti, pa i pakosti u danima svjetskog nogometnog spektakla nastupa u svom „Vlaškom poslu“ u Slobodnoj Dalmaciji i Ante Tomić. Kolumnist mentalno daleko, daleko od  „Rebića strane“ tobože humoristično kuka nad siromašnim Hrvatima koji bi lakomisleno i zadnji novac potrošili za budalaštine kao što je odlazak u Rusiju među navijače Vatrenih.

I dok svi svjetski državnici, prinčevi, kraljevi i kraljevne na tribinama bodre svoje državne reprezentacije i navijaju sa svojim navijačima, nekolicina ovakvih i sličnih jugo-prosvjetitelja samo bi Hrvatima to uskratila, a da im je bivših moći i – zabranila. A da se ne radi samo o domaćoj, već i o dobro umreženoj  bjelosvjetskoj klateži svjedočio nam je najiscrpnije ovotjedni Indexov gost, londonski doktorand, stanoviti Dario Brentin. Taj asistent u Centru za studije Jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu doktorirao je proučavajući sport i nacionalni identitet u Hrvatskoj poslije 1991. U ovdašnjoj javnosti još se ne zna tko je taj doktorat potpisao i odobrio, ali se zna da se autor osim sporta i nacionalizma u Tuđmanovoj Hrvatskoj bavio i komemoracijama na Bleiburgu.

Ukratko, uoči okršaja Vatrenih s engleskom reprezentacijom indeksovci su se potrudili objasniti fenomen uspjeha hrvatskih nogometaša i veselje njihovih navijača. Pa je prigodno  sociolog s londonskom diplomom ustvrdio da su njegova znanstvena istraživanja ustanovila da je tijekom Tuđmanove vlasti sport postao objekt besramne političke eksploatacije, te da je ta politička instrumentalizacija dovela do „kulta reprezentacije“, koji je kao ideološka konstrukcija nadživjela i samog Tuđmana, pa su prema tom znanstvenom istraživanju Vatreni potencijalno posljednja tuđmanistička institucija u Hrvatskoj.

Umjesto nacionalne ljutnje na ovakve stručnjake trebalo bi zahvaliti Indexu na ovom prosvjetiteljsko-medijskom pokušaju, barem zato što  narod i navijači puno lakše mogu razumjeti zašto su Ivo Josipović, Ranko Ostojić i ostala ekipa uvijek umjesto „kockica“ radije vidjeli samo – svastiku. I opet se pokazalo, da dok se svi ljudi koji vole Hrvatsku raduju – njeni mrzitelji od bijesa luduju.

VATRENI, KAO POSLIJEDNJA TUĐMANISTIČKA INSTITUCIJA, POD VODSTVOM BIVŠEG BRANITELJA – VELIČANSTVENOM POBJEDOM UŠLI U POVIJEST

A onda je stiglo Svjetsko nogometno polufinale. Veličanstvena pobjeda Vatrenih nad Englezima. I, naravno, nad Jugoslavenima. Ta posljednja tuđmanistička institucija, kako su je neki zlurado prozivali, očitala je nogometnu lekciju cijelom svijetu. Ali i političku, jer su joj tu ulogu upravo i nametnuli oni koji su priželjkivali njezin poraz. Zbog svega toga  hrvatska nogometna reprezentacija i jest postala puno više od sporta. A izbornik Zlatko Dalić više od trenera.

Naslovnice svih svjetskih medija preplavljene su velikom hrvatskom pobjedom. Usporedbe s Domovinskim ratom nisu slučajne. Kao što su hrvatski branitelji tada bili pod paljbom agresora, jednako su tako naši reprezentativci uoči prvenstva bili izloženi pravom medijsko-informacijskom ratu. Možda ih je baš to pod vodstvom bivšeg  hrvatskog branitelja Dalića, kao nekadašnju prognaničku djecu, i ujedinilo i dalo im uz vrhunske sportske vještine i dodatnu pobjedničku snagu.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković u noći slavlja ulaska u finale čestitao je Vatrenima na srčanosti, domoljublju, pobjedničkom mentalitetu i snazi. Čestitka visokog državnog dužnosnika o vrijednostima koje su naše nogometaše odvele na sam svjetski vrh nehotice je samo naglasila pitanje koje je od početka Svjetskog prvenstva postavljala nacija što je od tih istih vrijednosti ostalo u hrvatskoj politici. Možda je najbolji odgovor dao jutro poslije potpredsjednik hrvatskog Sabora Furio Radin koji se otvarajući sjednicu nije ni udostojio čestitati uspjehu male Hrvatske, koja će, kako je zabilježio New York Times, postati najmanja zemlja u finalu Svjetskog prvenstva od Urugvaja 1950. godine.

Premijer, koji je inače za razliku od predsjednice manje sklon navijačkoj euforiji, doživio je hrvatski nogometni uspjeh kao izvrsnu promociju zemlje. Doživjeli su slično i mnogi drugi, ali šteta bi bila kad hrvatski premijer iz ovih pobjeda ne bi izvukao i neke druge zaključke. Naprimjer, zašto se cijeli narod ujedinio oko reprezentacije, zašto se danima u zemlji govorilo o vraćanju ponosa naciji i slavilo poniznost i vjeru u Boga izbornika reprezentacije? Kako je Dalić kao pravi lider izborom i radom s jakim individualcima napravio vrhunski tim i potukao konkurenciju?

Imala bi hrvatska vlada još puno učiti od ove izvrsne nogometne generacije. Možda i bi, da im nije koalicijskih partnera koji uglavnom preziru sve one domoljubne vrijednosti koje su Vatreni demonstrirali na ruskim terenima i svlačionicama.

ODJEK KOS-OVE PROPAGANDE SLUŠAMO I DANAS

U ovom posebnom tjednu navijačkog nogometnog slavlja jedna se važna vijest izgubila u hrvatskom medijskom prostoru. Hapšenje pukovnika KOS-a Dane Lukajića. Osim nevjerojatnog podatka da je šef sigurnosti u srpskom logoru Manjača uhićen tek nakon osam pohoda na komemoraciju u Jadovno, koju organizira istoimena udruga iz Banja Luke, pukovnik je jedan od najdragocjenijih uhićenika kad je riječ o srpskim osumnjičenicima za ratne zločine.

Naime, on je karika, kako je napisala Višnja Starešina, na kojoj se može rastvoriti cijeli sustav zločina ugrađen u projekt Velike Srbije i ključna uloga KOS-a u njihovu planiranju, organizaciji, provedbi i prikrivanju zločina. O značaju ovoga policijskog ulova pisala je do sada samo Starešina, inače autorica važne knjige „Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda“. Ono što bi hrvatsku javnost moglo dodatno zanimati, osim strašnih zločina u logoru Manjača, jest to da je Dane Lukajić svoj ratni put započeo 1991. u zagrebačkoj Petoj vojnoj oblasti kao kapetan KOS-a. A poznato je da se tamo nalazila centrala specijalnog rata protiv Hrvatske, kojemu je bio cilj prikazati Hrvatsku kao nastavak NDH, a Hrvate kao ustaše.

Odjeke te KOS-ove propagande nažalost slušamo i danas. Kakvu je kosovsku mrežu iz Zagreba razvio, tko su mu bili učenici i pomagači i što je s njihovim ostacima danas u javnome prostoru Hrvatske, mogao bi nam otkriti taj do jučer slobodni i vrlo agilni i aktivni pukovnik. Stoga pomalo začuđuje gotovo posvemašnja medijska šutnja o ovom uhićenju koje bi moglo rezultirati važnim informacijama iz Domovinskog rata, ali i značajnim saznanjima za današnje prilike.

Uz to valja napomenuti da je Srbiji za ulazak u Europsku uniju postavljen i uvjet otvaranja arhiva. Bilo bi dobro da naša ministrica na tome inzistira na svakom regionalnom susretu koje inače toliko forsira Angela Merkel svojim Berlinskim procesima. Naravno, to se odnosi i na arhivu o NDH, koja se strogo čuva u Beogradu. Jer istina iz tih arhiva za Hrvatsku može biti samo dobrodošao lijek za propagandu koja se i danas širi zemljom na sličan način kako je to početkom devedesetih radio upravo Dane Lukajić i njegovi pomagači.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari