Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Dok se svi koji vole Hrvatsku raduju – njeni mrzitelji luduju

Objavljeno

na

Viktor Ivančić, kolumnist tjednika „Novosti“  čije izdavanje financira naša država, izvršio je medijsku egzekuciju  predsjednice Republike Hrvatske. Takvim govorom mržnje da čitatelj može samo zaključiti da mu je pištolj bio pri ruci – autor bi to učinio gotovo doslovce, a ne ovako metaforički. Naravno, povod je Svjetsko nogometno prvenstvo u kojem hrvatska reprezentacija briljira i dominira, a predsjednica vatreno navija. Ispad Pupovčeva plaćenika samo je jedan u nizu sličnih izljeva mržnje onih koji su se do stvaranja Hrvatske izjašnjavali Jugoslavenima i koji tu propalu tvorevinu još nikako ne mogu prežaliti.

DOK SE SVI KOJI VOLE HRVATSKU RADUJU – NJENI MRZITELJI LUDUJU

Planetarnu pozitivnu medijsku pažnju koju su naši nogometaši osvojili ulaskom u polufinale, oduševljenje cijele nacije koja „Lijepu našu“ sluša s rukom na srcu, protuhrvatska klatež, kako ih je još davnih dana zvao Matoš, a danas Hrvoje Hitrec – jednostavno ne može podnijeti. Ponovno se svako iskazivanje hrvatstva želi obilježiti prokušanim jugo metodama o tobožnjoj nedopustivoj nacionalističkoj euforiji.

Tako filozof s najmanje filozofskih djela i najviše protuhrvatskih optužnica u svojoj karijeri, Žarko Puhovski, u „Direktu“ RTL-a izjavljuje da se oko reprezentacije stvara nacionalistički naboj i negoduje što nogometaši drže ruke na srcu kad se svira himna. Za mlađe naraštaje valja samo podsjetiti da je Puhovski, današnji miljenik hrvatskih medija i samoproglašeni tumač hrvatske političke scene, u kolektivnoj narodnoj memoriji ostao zapamćen kao rigidni jugo-unitarist i strastveni Titov svjedok protiv hrvatskih proljećara 1971. godine.

Ostao je zapamćen, kažu svjedoci tog vremena, i po tome kako je vatreno satima stojećki svjedočio, toliko dugo da je pravo čudo da nije dobio upalu vena. Oni mlađi sjećaju ga se kao svjedoka haškog tužiteljstva protiv generala Gotovine i Markača. Tužitelji Carle Del Ponte željeli su preko Puhovskog dokazati da je izvještaj HHO-a, kojem je on bio predsjednik, a koji „Oluju“ prikazao kao vojnu operaciju etničkog čišćenja Srba – vjerodostojan i točan. Međutim nakon njegovog svjedočenja, haški je sud utvrdio da je Izvještaj HHO-a o Oluje nevjerodostojan i netočan – pa nije uvršten u dokaze.

No, nije problem u Žarku Puhovskom koji je početkom devedesetih u srpskim tiskovinama čak podržavao i tadašnji prijedlog Ustava Slobodana Miloševića koji je po sistemu jedan čovjek jedan glas od Jugoslavije pokušao napraviti Veliku Srbiju, nego u tomu da  takav „analitičar“ danas zaposjedne glavne hrvatske medije. Nešto suptilnije, ali jednakog osjećaja ugroženosti, pa i pakosti u danima svjetskog nogometnog spektakla nastupa u svom „Vlaškom poslu“ u Slobodnoj Dalmaciji i Ante Tomić. Kolumnist mentalno daleko, daleko od  „Rebića strane“ tobože humoristično kuka nad siromašnim Hrvatima koji bi lakomisleno i zadnji novac potrošili za budalaštine kao što je odlazak u Rusiju među navijače Vatrenih.

I dok svi svjetski državnici, prinčevi, kraljevi i kraljevne na tribinama bodre svoje državne reprezentacije i navijaju sa svojim navijačima, nekolicina ovakvih i sličnih jugo-prosvjetitelja samo bi Hrvatima to uskratila, a da im je bivših moći i – zabranila. A da se ne radi samo o domaćoj, već i o dobro umreženoj  bjelosvjetskoj klateži svjedočio nam je najiscrpnije ovotjedni Indexov gost, londonski doktorand, stanoviti Dario Brentin. Taj asistent u Centru za studije Jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu doktorirao je proučavajući sport i nacionalni identitet u Hrvatskoj poslije 1991. U ovdašnjoj javnosti još se ne zna tko je taj doktorat potpisao i odobrio, ali se zna da se autor osim sporta i nacionalizma u Tuđmanovoj Hrvatskoj bavio i komemoracijama na Bleiburgu.

Ukratko, uoči okršaja Vatrenih s engleskom reprezentacijom indeksovci su se potrudili objasniti fenomen uspjeha hrvatskih nogometaša i veselje njihovih navijača. Pa je prigodno  sociolog s londonskom diplomom ustvrdio da su njegova znanstvena istraživanja ustanovila da je tijekom Tuđmanove vlasti sport postao objekt besramne političke eksploatacije, te da je ta politička instrumentalizacija dovela do „kulta reprezentacije“, koji je kao ideološka konstrukcija nadživjela i samog Tuđmana, pa su prema tom znanstvenom istraživanju Vatreni potencijalno posljednja tuđmanistička institucija u Hrvatskoj.

Umjesto nacionalne ljutnje na ovakve stručnjake trebalo bi zahvaliti Indexu na ovom prosvjetiteljsko-medijskom pokušaju, barem zato što  narod i navijači puno lakše mogu razumjeti zašto su Ivo Josipović, Ranko Ostojić i ostala ekipa uvijek umjesto „kockica“ radije vidjeli samo – svastiku. I opet se pokazalo, da dok se svi ljudi koji vole Hrvatsku raduju – njeni mrzitelji od bijesa luduju.

VATRENI, KAO POSLIJEDNJA TUĐMANISTIČKA INSTITUCIJA, POD VODSTVOM BIVŠEG BRANITELJA – VELIČANSTVENOM POBJEDOM UŠLI U POVIJEST

A onda je stiglo Svjetsko nogometno polufinale. Veličanstvena pobjeda Vatrenih nad Englezima. I, naravno, nad Jugoslavenima. Ta posljednja tuđmanistička institucija, kako su je neki zlurado prozivali, očitala je nogometnu lekciju cijelom svijetu. Ali i političku, jer su joj tu ulogu upravo i nametnuli oni koji su priželjkivali njezin poraz. Zbog svega toga  hrvatska nogometna reprezentacija i jest postala puno više od sporta. A izbornik Zlatko Dalić više od trenera.

Naslovnice svih svjetskih medija preplavljene su velikom hrvatskom pobjedom. Usporedbe s Domovinskim ratom nisu slučajne. Kao što su hrvatski branitelji tada bili pod paljbom agresora, jednako su tako naši reprezentativci uoči prvenstva bili izloženi pravom medijsko-informacijskom ratu. Možda ih je baš to pod vodstvom bivšeg  hrvatskog branitelja Dalića, kao nekadašnju prognaničku djecu, i ujedinilo i dalo im uz vrhunske sportske vještine i dodatnu pobjedničku snagu.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković u noći slavlja ulaska u finale čestitao je Vatrenima na srčanosti, domoljublju, pobjedničkom mentalitetu i snazi. Čestitka visokog državnog dužnosnika o vrijednostima koje su naše nogometaše odvele na sam svjetski vrh nehotice je samo naglasila pitanje koje je od početka Svjetskog prvenstva postavljala nacija što je od tih istih vrijednosti ostalo u hrvatskoj politici. Možda je najbolji odgovor dao jutro poslije potpredsjednik hrvatskog Sabora Furio Radin koji se otvarajući sjednicu nije ni udostojio čestitati uspjehu male Hrvatske, koja će, kako je zabilježio New York Times, postati najmanja zemlja u finalu Svjetskog prvenstva od Urugvaja 1950. godine.

Premijer, koji je inače za razliku od predsjednice manje sklon navijačkoj euforiji, doživio je hrvatski nogometni uspjeh kao izvrsnu promociju zemlje. Doživjeli su slično i mnogi drugi, ali šteta bi bila kad hrvatski premijer iz ovih pobjeda ne bi izvukao i neke druge zaključke. Naprimjer, zašto se cijeli narod ujedinio oko reprezentacije, zašto se danima u zemlji govorilo o vraćanju ponosa naciji i slavilo poniznost i vjeru u Boga izbornika reprezentacije? Kako je Dalić kao pravi lider izborom i radom s jakim individualcima napravio vrhunski tim i potukao konkurenciju?

Imala bi hrvatska vlada još puno učiti od ove izvrsne nogometne generacije. Možda i bi, da im nije koalicijskih partnera koji uglavnom preziru sve one domoljubne vrijednosti koje su Vatreni demonstrirali na ruskim terenima i svlačionicama.

ODJEK KOS-OVE PROPAGANDE SLUŠAMO I DANAS

U ovom posebnom tjednu navijačkog nogometnog slavlja jedna se važna vijest izgubila u hrvatskom medijskom prostoru. Hapšenje pukovnika KOS-a Dane Lukajića. Osim nevjerojatnog podatka da je šef sigurnosti u srpskom logoru Manjača uhićen tek nakon osam pohoda na komemoraciju u Jadovno, koju organizira istoimena udruga iz Banja Luke, pukovnik je jedan od najdragocjenijih uhićenika kad je riječ o srpskim osumnjičenicima za ratne zločine.

Naime, on je karika, kako je napisala Višnja Starešina, na kojoj se može rastvoriti cijeli sustav zločina ugrađen u projekt Velike Srbije i ključna uloga KOS-a u njihovu planiranju, organizaciji, provedbi i prikrivanju zločina. O značaju ovoga policijskog ulova pisala je do sada samo Starešina, inače autorica važne knjige „Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda“. Ono što bi hrvatsku javnost moglo dodatno zanimati, osim strašnih zločina u logoru Manjača, jest to da je Dane Lukajić svoj ratni put započeo 1991. u zagrebačkoj Petoj vojnoj oblasti kao kapetan KOS-a. A poznato je da se tamo nalazila centrala specijalnog rata protiv Hrvatske, kojemu je bio cilj prikazati Hrvatsku kao nastavak NDH, a Hrvate kao ustaše.

Odjeke te KOS-ove propagande nažalost slušamo i danas. Kakvu je kosovsku mrežu iz Zagreba razvio, tko su mu bili učenici i pomagači i što je s njihovim ostacima danas u javnome prostoru Hrvatske, mogao bi nam otkriti taj do jučer slobodni i vrlo agilni i aktivni pukovnik. Stoga pomalo začuđuje gotovo posvemašnja medijska šutnja o ovom uhićenju koje bi moglo rezultirati važnim informacijama iz Domovinskog rata, ali i značajnim saznanjima za današnje prilike.

Uz to valja napomenuti da je Srbiji za ulazak u Europsku uniju postavljen i uvjet otvaranja arhiva. Bilo bi dobro da naša ministrica na tome inzistira na svakom regionalnom susretu koje inače toliko forsira Angela Merkel svojim Berlinskim procesima. Naravno, to se odnosi i na arhivu o NDH, koja se strogo čuva u Beogradu. Jer istina iz tih arhiva za Hrvatsku može biti samo dobrodošao lijek za propagandu koja se i danas širi zemljom na sličan način kako je to početkom devedesetih radio upravo Dane Lukajić i njegovi pomagači.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari