Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Dok se svi koji vole Hrvatsku raduju – njeni mrzitelji luduju

Objavljeno

na

Viktor Ivančić, kolumnist tjednika „Novosti“  čije izdavanje financira naša država, izvršio je medijsku egzekuciju  predsjednice Republike Hrvatske. Takvim govorom mržnje da čitatelj može samo zaključiti da mu je pištolj bio pri ruci – autor bi to učinio gotovo doslovce, a ne ovako metaforički. Naravno, povod je Svjetsko nogometno prvenstvo u kojem hrvatska reprezentacija briljira i dominira, a predsjednica vatreno navija. Ispad Pupovčeva plaćenika samo je jedan u nizu sličnih izljeva mržnje onih koji su se do stvaranja Hrvatske izjašnjavali Jugoslavenima i koji tu propalu tvorevinu još nikako ne mogu prežaliti.

DOK SE SVI KOJI VOLE HRVATSKU RADUJU – NJENI MRZITELJI LUDUJU

Planetarnu pozitivnu medijsku pažnju koju su naši nogometaši osvojili ulaskom u polufinale, oduševljenje cijele nacije koja „Lijepu našu“ sluša s rukom na srcu, protuhrvatska klatež, kako ih je još davnih dana zvao Matoš, a danas Hrvoje Hitrec – jednostavno ne može podnijeti. Ponovno se svako iskazivanje hrvatstva želi obilježiti prokušanim jugo metodama o tobožnjoj nedopustivoj nacionalističkoj euforiji.

Tako filozof s najmanje filozofskih djela i najviše protuhrvatskih optužnica u svojoj karijeri, Žarko Puhovski, u „Direktu“ RTL-a izjavljuje da se oko reprezentacije stvara nacionalistički naboj i negoduje što nogometaši drže ruke na srcu kad se svira himna. Za mlađe naraštaje valja samo podsjetiti da je Puhovski, današnji miljenik hrvatskih medija i samoproglašeni tumač hrvatske političke scene, u kolektivnoj narodnoj memoriji ostao zapamćen kao rigidni jugo-unitarist i strastveni Titov svjedok protiv hrvatskih proljećara 1971. godine.

Ostao je zapamćen, kažu svjedoci tog vremena, i po tome kako je vatreno satima stojećki svjedočio, toliko dugo da je pravo čudo da nije dobio upalu vena. Oni mlađi sjećaju ga se kao svjedoka haškog tužiteljstva protiv generala Gotovine i Markača. Tužitelji Carle Del Ponte željeli su preko Puhovskog dokazati da je izvještaj HHO-a, kojem je on bio predsjednik, a koji „Oluju“ prikazao kao vojnu operaciju etničkog čišćenja Srba – vjerodostojan i točan. Međutim nakon njegovog svjedočenja, haški je sud utvrdio da je Izvještaj HHO-a o Oluje nevjerodostojan i netočan – pa nije uvršten u dokaze.

No, nije problem u Žarku Puhovskom koji je početkom devedesetih u srpskim tiskovinama čak podržavao i tadašnji prijedlog Ustava Slobodana Miloševića koji je po sistemu jedan čovjek jedan glas od Jugoslavije pokušao napraviti Veliku Srbiju, nego u tomu da  takav „analitičar“ danas zaposjedne glavne hrvatske medije. Nešto suptilnije, ali jednakog osjećaja ugroženosti, pa i pakosti u danima svjetskog nogometnog spektakla nastupa u svom „Vlaškom poslu“ u Slobodnoj Dalmaciji i Ante Tomić. Kolumnist mentalno daleko, daleko od  „Rebića strane“ tobože humoristično kuka nad siromašnim Hrvatima koji bi lakomisleno i zadnji novac potrošili za budalaštine kao što je odlazak u Rusiju među navijače Vatrenih.

I dok svi svjetski državnici, prinčevi, kraljevi i kraljevne na tribinama bodre svoje državne reprezentacije i navijaju sa svojim navijačima, nekolicina ovakvih i sličnih jugo-prosvjetitelja samo bi Hrvatima to uskratila, a da im je bivših moći i – zabranila. A da se ne radi samo o domaćoj, već i o dobro umreženoj  bjelosvjetskoj klateži svjedočio nam je najiscrpnije ovotjedni Indexov gost, londonski doktorand, stanoviti Dario Brentin. Taj asistent u Centru za studije Jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu doktorirao je proučavajući sport i nacionalni identitet u Hrvatskoj poslije 1991. U ovdašnjoj javnosti još se ne zna tko je taj doktorat potpisao i odobrio, ali se zna da se autor osim sporta i nacionalizma u Tuđmanovoj Hrvatskoj bavio i komemoracijama na Bleiburgu.

Ukratko, uoči okršaja Vatrenih s engleskom reprezentacijom indeksovci su se potrudili objasniti fenomen uspjeha hrvatskih nogometaša i veselje njihovih navijača. Pa je prigodno  sociolog s londonskom diplomom ustvrdio da su njegova znanstvena istraživanja ustanovila da je tijekom Tuđmanove vlasti sport postao objekt besramne političke eksploatacije, te da je ta politička instrumentalizacija dovela do „kulta reprezentacije“, koji je kao ideološka konstrukcija nadživjela i samog Tuđmana, pa su prema tom znanstvenom istraživanju Vatreni potencijalno posljednja tuđmanistička institucija u Hrvatskoj.

Umjesto nacionalne ljutnje na ovakve stručnjake trebalo bi zahvaliti Indexu na ovom prosvjetiteljsko-medijskom pokušaju, barem zato što  narod i navijači puno lakše mogu razumjeti zašto su Ivo Josipović, Ranko Ostojić i ostala ekipa uvijek umjesto „kockica“ radije vidjeli samo – svastiku. I opet se pokazalo, da dok se svi ljudi koji vole Hrvatsku raduju – njeni mrzitelji od bijesa luduju.

VATRENI, KAO POSLIJEDNJA TUĐMANISTIČKA INSTITUCIJA, POD VODSTVOM BIVŠEG BRANITELJA – VELIČANSTVENOM POBJEDOM UŠLI U POVIJEST

A onda je stiglo Svjetsko nogometno polufinale. Veličanstvena pobjeda Vatrenih nad Englezima. I, naravno, nad Jugoslavenima. Ta posljednja tuđmanistička institucija, kako su je neki zlurado prozivali, očitala je nogometnu lekciju cijelom svijetu. Ali i političku, jer su joj tu ulogu upravo i nametnuli oni koji su priželjkivali njezin poraz. Zbog svega toga  hrvatska nogometna reprezentacija i jest postala puno više od sporta. A izbornik Zlatko Dalić više od trenera.

Naslovnice svih svjetskih medija preplavljene su velikom hrvatskom pobjedom. Usporedbe s Domovinskim ratom nisu slučajne. Kao što su hrvatski branitelji tada bili pod paljbom agresora, jednako su tako naši reprezentativci uoči prvenstva bili izloženi pravom medijsko-informacijskom ratu. Možda ih je baš to pod vodstvom bivšeg  hrvatskog branitelja Dalića, kao nekadašnju prognaničku djecu, i ujedinilo i dalo im uz vrhunske sportske vještine i dodatnu pobjedničku snagu.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković u noći slavlja ulaska u finale čestitao je Vatrenima na srčanosti, domoljublju, pobjedničkom mentalitetu i snazi. Čestitka visokog državnog dužnosnika o vrijednostima koje su naše nogometaše odvele na sam svjetski vrh nehotice je samo naglasila pitanje koje je od početka Svjetskog prvenstva postavljala nacija što je od tih istih vrijednosti ostalo u hrvatskoj politici. Možda je najbolji odgovor dao jutro poslije potpredsjednik hrvatskog Sabora Furio Radin koji se otvarajući sjednicu nije ni udostojio čestitati uspjehu male Hrvatske, koja će, kako je zabilježio New York Times, postati najmanja zemlja u finalu Svjetskog prvenstva od Urugvaja 1950. godine.

Premijer, koji je inače za razliku od predsjednice manje sklon navijačkoj euforiji, doživio je hrvatski nogometni uspjeh kao izvrsnu promociju zemlje. Doživjeli su slično i mnogi drugi, ali šteta bi bila kad hrvatski premijer iz ovih pobjeda ne bi izvukao i neke druge zaključke. Naprimjer, zašto se cijeli narod ujedinio oko reprezentacije, zašto se danima u zemlji govorilo o vraćanju ponosa naciji i slavilo poniznost i vjeru u Boga izbornika reprezentacije? Kako je Dalić kao pravi lider izborom i radom s jakim individualcima napravio vrhunski tim i potukao konkurenciju?

Imala bi hrvatska vlada još puno učiti od ove izvrsne nogometne generacije. Možda i bi, da im nije koalicijskih partnera koji uglavnom preziru sve one domoljubne vrijednosti koje su Vatreni demonstrirali na ruskim terenima i svlačionicama.

ODJEK KOS-OVE PROPAGANDE SLUŠAMO I DANAS

U ovom posebnom tjednu navijačkog nogometnog slavlja jedna se važna vijest izgubila u hrvatskom medijskom prostoru. Hapšenje pukovnika KOS-a Dane Lukajića. Osim nevjerojatnog podatka da je šef sigurnosti u srpskom logoru Manjača uhićen tek nakon osam pohoda na komemoraciju u Jadovno, koju organizira istoimena udruga iz Banja Luke, pukovnik je jedan od najdragocjenijih uhićenika kad je riječ o srpskim osumnjičenicima za ratne zločine.

Naime, on je karika, kako je napisala Višnja Starešina, na kojoj se može rastvoriti cijeli sustav zločina ugrađen u projekt Velike Srbije i ključna uloga KOS-a u njihovu planiranju, organizaciji, provedbi i prikrivanju zločina. O značaju ovoga policijskog ulova pisala je do sada samo Starešina, inače autorica važne knjige „Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda“. Ono što bi hrvatsku javnost moglo dodatno zanimati, osim strašnih zločina u logoru Manjača, jest to da je Dane Lukajić svoj ratni put započeo 1991. u zagrebačkoj Petoj vojnoj oblasti kao kapetan KOS-a. A poznato je da se tamo nalazila centrala specijalnog rata protiv Hrvatske, kojemu je bio cilj prikazati Hrvatsku kao nastavak NDH, a Hrvate kao ustaše.

Odjeke te KOS-ove propagande nažalost slušamo i danas. Kakvu je kosovsku mrežu iz Zagreba razvio, tko su mu bili učenici i pomagači i što je s njihovim ostacima danas u javnome prostoru Hrvatske, mogao bi nam otkriti taj do jučer slobodni i vrlo agilni i aktivni pukovnik. Stoga pomalo začuđuje gotovo posvemašnja medijska šutnja o ovom uhićenju koje bi moglo rezultirati važnim informacijama iz Domovinskog rata, ali i značajnim saznanjima za današnje prilike.

Uz to valja napomenuti da je Srbiji za ulazak u Europsku uniju postavljen i uvjet otvaranja arhiva. Bilo bi dobro da naša ministrica na tome inzistira na svakom regionalnom susretu koje inače toliko forsira Angela Merkel svojim Berlinskim procesima. Naravno, to se odnosi i na arhivu o NDH, koja se strogo čuva u Beogradu. Jer istina iz tih arhiva za Hrvatsku može biti samo dobrodošao lijek za propagandu koja se i danas širi zemljom na sličan način kako je to početkom devedesetih radio upravo Dane Lukajić i njegovi pomagači.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Javor Novak – Pljačka, a ne Hrvatska, ide dalje.

Objavljeno

na

Objavio

Zaista, divna je stvar što operateri već dugo nude uslugu snimanja tv emisija i time mogućnost da se u svako doba dana i noći pozove, upravo i samo, ona željena tv emisija. Nema više buljakanja u bezvezne sadržaje i čekanja da se ukažu oni donekle suvisli. Tako možete što nikada niste mogli – nadoknaditi i pogledati i onu promaklu emisiju. Ne samo da je to budućnost televizije nego je to i otvaranje svojevrsne pandorine kutije. Pa čak i razvoja demokracije, ako hoćete. Gledanje tv dnevnika više nije isto jer s odgođenim početkom gledanja, primjerice dnevnika, imate bitnu mogućnost preskakanja svih onih temeljitih gluposti kojima vas posebno HRT-ovi državnotvorci i televizomani namjerno i politički podobno, a sustavno i višegodišnje zatupljuju.

Serije i filmove sada možete požurivati, preskakati sve one najneuvjerljivije sekvence. Ukratko: vrlo ljekovito. Razvija kriterije. Imate cjelinu, a imate i ono što ste sami probrali. Možete snimku i vratiti ako želite provjeriti neku političku cvebu ili blebnutu riječ kojom vas je netko ‘veliki’, i nehoteći, nasmijao do suza. Možete njome zabavljati i ukućane. Bez neinventivnog i prepotentnog odabira Đele Hadžiselimovića. Neš ti odabira s prebogatih i raznovrsnih polica svjetskih festivala serija i filmova… Cannes, Berlin.. .Los Angeles… te me igre vode, vode… Kad pljušte ponude emisija zaista je nadljudski napor odabrati BBC ili nešto drugo, a vrhunsko. To je zasigurno poseban talent i vrhunski nos i ukus. Ma Đelo nam je promaknut u genija i legendu, još za njegova nadnaravna života. Pa i šire. I kada ga više nema, on je tu, u svim HRT-ovim reprizama. Zato je i tražio da ga svaki put spikeri glasno odjavljuju… kao autora. Neego…, a ne samo da tek tamo dolje nešto nažvrljano piše… Srećom, vrijeme za penziju stiglo. Odabrao ja.

Danas gledatelji mogu birati, a sutra će i odlučivati

Ukratko, gledajući snimku deset minuta nakon početka tv Dnevnika, imate mogućnost ne slušati i ne gledati jednog po svemu odioznog i dubioznog Plenkovića, bapski brbljavo dosadnjikavog Božinovića koji melje samo neuvjerljive pohvale. Kojem nisu (još) objasnili kako ministar policije nije tu da nam baja o divoti hrvatskih policajaca, već da zajedno s njima služi hrvatskim građanima, a ne da uokolo mlate. Kako vidimo i imigrante. A tek su naučili ne mlatiti hrvatske emigrante. Imate time zdravstveno korisnu mogućnost ne gledati i ne slušati umišljenog, a šupljeg Bernardića kojem sam jako zahvalan za potpunu propast SDP-a ili slične komade tipa Komadine ili glomaznog Peđe vuka, pardon Grbina ilisve ostale obvezne pretplaćenike na tv-dnevničiće. One, bez kojih emisije očito nisu moguće. To će dugoročno a zapravo brzo, otvoriti i pandorinu kutiju: sve će više i više ljudi gledati sadržaje koje žele a ne one koji se tramvajski emitiraju. Tako će gledanost pojedinih emisija porasti, a operateri ionako već i sada imaju točan uvid u ono što se gleda i traži ikoja je to tema. Tako nije daleko vrijeme kada će, iznuđenom tržišnom suradnjom tv operatera i tv postaja, potonje napokon shvatiti da je vrijeme njihove svakodnevne obmane suženo ili prošlo. Skužit će koje to sadržaje gledatelji više uopće ne piju, ne žele ipreziru. Ukratko, televizija je već polako zakoračila u novo doba i prestala biti najjače kolektivno perilo mozga svoj svojoj nemoćnoj naciji. Jer danas gledatelji mogu birati. A sutra će i odlučivati.

Tako se nazovi tv-prilozi, u kojima su prosvjednici razbili navodno „vjetrobran“ na Bandiće vukaru-službenjaku, ne će više nekritički gledati i slušati. Ne ćemo više lokati bedastoće. Kako su hrabri novinari (već treći dan) prenijeli fotografiju razbijenog stakla, tako smo lijepo mogli vidjeti da je na vozilu razbijeno staklo na stražnjim, desnim vratima. Kako to obrazovana tv studentarija s Univerziteta političkih nauka u Zagrebu ne zna, automobil ima samo jedno vjetrobransko staklo i to ono prednje, a ne dva ili ne daj Bože svih šest. Samo jedno staklo brani od vjetra, kao što lukobran brani luku od valova, baš kao što valobran na pramcu broda, brani isti od valova… Vjetrobran je jedan, a ostalo su bočna i stražnje auto-staklo. No, čemu se uopće čuditi nepismenosti kadrova Univerziteta političkih nauka u Zagrebu ili kadrova Filozofskog univerziteta u Zagrebu kad već i sama predsjednica, dragovoljni kadar i proizvod takvih fakulteta i skorašnja radosna doktorica njih istih tih, zbori o „kičmi“ ne znajući za lijepu riječ kralješnica.

Usput, važno je dodati, svi se naši tv dnevnici, pa čak i onaj ponajbolji (kod Nove TV) mogu skriti pred nažalost slabije slušanom emisijom vijesti na Prvom programu Hrvatskoga radija. Riječ je prvenstveno o Kronici dana, vijestima u 22 sata (mada su jednako vrijedne i ‘Jutarnja kronika’ u 7 sati i ‘Aktualno u 17’), a koje su još jedini i posljednji rudiment i nažalost napušten otok nekadašnjeg, profesionalnog, novinarstva. Upravo zato što nemaju sliku… (jer slikica mora biti!)… u Kronici dana nema podilaženja kakvo je često na tv. Nema onog glumatanja i koketiranja sa „strašnim slikama“. Nema prozirnog zgražanja i uvodnog kreveljenja voditelja/ce koji nam već i samim svojim izrazom lica, napredno nema što, tumače sljedeću vijest. Jer on/ona, unaprijed znaju, dakako, jer su od rođenja pametni. Znaju za strahotu vijestipa klimanjem glave niječu ili pak klimanjem odobravaju – za njezinu pozitivu. Ali i jedni i drugi boluju od neprirodnog i nasilnog spajanja vijesti: pa ako prošla vijest završava riječju ‘stradali ljudi’ neinventivni će novinari,kao svoju mudru dosjetku, sljedeću vijest započeti riječima: „a stradali su i tapiri u minhenskomzoou…“ I eto, vijesti su povezane, da ne kažem slijepljene i nalijepljene. Baš kao što nikada nisu bile, nego su namjerno odvajane onim čega danas više nema: Zagreb, pa tek onda slijedi sadržaj vijesti, pa onda: Bukurešt, pa vijest.

Sve gledanosti radi

Tv mediji u Hrvatskoj, prvenstveno (iako ne i jedini) opet su u silnoj ofenzivi zloporabljanja djece u tv vijestima, u tv emisijama. Zaboravljena je davna preporuka bivše dječje pravobraniteljice da se djecu ne smije pokazivati i zloporabiti e ne bili li vijesti bile zanimljivije, aktualnije ili da bi gledatelje možebitno dublje i ‘sladko takli vu srčeko’. Sve naravno gledanosti radi. Televizija je tako donijela pa ga čvrsto drži – najniži nivo, kao kvalitetu najveće gledanosti. U svim drugim granama ono najjeftinije je ili kič ili nekvaliteta ili šund ili sve to zajedno. Samo u elektronskim medijima je ono najgledanije i najslušanije – ujedno i ono najbolje. Ma da ne bi.

Nova pravobraniteljica, tako to s djecom još nije ni primijetila, eto jadna, iako je to i višekratna i svakotjedna pojava. Jedini, koji se oduvijek smjerno oglušivao na tu zabranu i preporuku zloporabe maloljetnika je UNICEF Hrvatska, koji valjda jedini ima monopol na „humanitarno“ fotografiranje male djece (svih rasa i diljem svijeta) i (is)korištenje istih zbog poradi prikupljanja gole love. Štoviše, iako sam svojevremeno i javno upozorio direktoricu UNICEF-a za RH, na tu ne prihvatljivu rabotu, oglušila se kao da to pitanje nisam niti postavio. Eto, to znači biti extrahuman i brinuti o jadnoj, siromašnoj djeci: slikaju samo one lijepe i zanimljive. Tako im je najisplativije?

Veliki tata će sve riješiti

Nadalje, vrlo je zgodno kako Uljanikovci drže taocima pola RH svojim pulskim štrajkovima bez hrvatskog barjaka, a onda kada dođu prosjačiti u Zagreb, netko im ipak tutne u ruke te dvije-tri mrske HDZ-ove državne zastave. Zgodno je i to kako (i) oni dolaze tražiti Vladu novac i to silnu paru a da hrvatske porezne obveznike, a u stvari sve građane RH – nitko baš ništa nije pitao. Imamo li mi uopće sav taj novac? Je li ga pametnije pokloniti Uljaniku ili možda investirati u zdravlje? Doduše, tamo je ministar-spavač Kujundžić. Kao odista najveće postizborno razočaranje.

Plenković, veliki tata, sve će riješiti… Plenković je i Agrokor riješio… Ništa Plenković ne će i nije riješio već će Uljanikovci kano i Agrokorovci plaće dobivati od novaca sviju nas, ukoliko ga sami ne zarade. I to Plenković može samo uzaludno riješiti jer Uljanik je odavno gotov i to je (stara) javna tajna. Propao predsjednik Vlade – propao Uljanik, propali su zajedno. Krepalo je brodogradilište unatoč tome što se radnici hvale kako „proizvode najkvalitetnije i najljepše brodove na svijetu“. Kako impozantno i nedovoljno. Je li to jedini tržišni uvjet ili možda i rokovi igraju neku rolu? Jesu li ih možda prekoračili, jesu li poklopile zatezne kamate? Jesu li možda pojele glavninu dobiti? Kakvo je to glasovito i svjetsko brodogradilište nadalje, kojem naručitelj broda mora kupovati goli proizvodni materijal i kako će ta pogodba u konačnici rezultirati zaradom Uljanikovaca? A tu je zatim i glavno materijalno pitanje: kojem se to dužniku u svijetu, pa tako i u RH, posuđuje novac jer je on u dugovima a ne stavlja mu se gruntovna plomba i ne ostvaruje se baš nikakva hipoteka nad nekretninama koje gubitaš posjeduje? Gdje toga ima? Kada je vrijeme da se i Puli proglasi bankrot? Hoće li Uljanik dobiti tutora kao građani u bankrotu ili je U. nad svima nama?

Drugovi iz U

Tu je zatim i sladak, vrlo sladak prvomajski, a sindikalno-komunistički slogan Uljanikovaca, koji se od opijuma zvanog IDS vrlo sporo otrežnjuju, a koji glasi parolaški: „ne damo Uljanik“. A od koga ti gubitaši brane i ne daju Uljanik? Tko ih to napada i odakle? Od koga ga oni hrabro štite? Od samih sebe… tržišno propalih? Nesposobnih. Od samih sebe parazitski naviklih da plaća sjeda, a ne da se plaća zarađuje. Parazitski naviklih da su oni jedini i najveći i najviši vlasnici Uljanika… pred Bogom i ljudima… i da oni sami (sebi) odlučuju. Očito drugovi, Titovi udarni patliđani-gubitaši, još nisu izašli iz socijalizma i one otrcane floskule propalog radničkog samoupravljanja. Oni bi da cijela Hrvatska plaća njihove dugove, a oni će onda partizanski urlati do mraka do zore kako ne daju Uljanik…

Neka lijepo ti svjesni drugovi stave sve svoje nekretnine pod hipoteku i neka im to odobri nadležna Uprava, a ne da to oni graktanjem po cesti pseudo-ostvaruju. Pa kad shvate da im ni te nekretnine nisu dovoljne da pokriju sve one dugove koje su godinama proizvodili i gomilali, takvi genijalno sposobni kakvi već jesu, možda im dopre do mozga da nikakva Vlada, nikakvi hrvatski građani – baš nitko drugi nije odgovoran za njihove mamutske dugove nego oni, njihova Uprava s holivudskim otpremninama i menadžerskim ugovorima (bez obzira na uspjeh poduzeća!) te prvo i jedino: njihov odani IDS s čelnicima na bijelom. Pogledajte se u ogledalo Uljanikovci, prodajte nekretnine ili ih dajte u dugu koncesiju, smanjite prvo time svoje enormne dugove a prosvjedujte si sebi doma.Prodavajte vi tu kvazi socijalnu osjetljivost Bruxellesu. Osjetljivost samo i jedino za sebe same.

Tako da kažem, ona tipka ‘mute’ na daljinskom i nadasve ona mogućnost gledanja snimke i preskakanja gluposti vezanih uz zaglušujući Uljanik, Agrokor ili koje druge gubitaše te školsku djecu i ono obvezno: odabrao Đeelooo… predstavlja divnu novost pri praćenju tv programa na poziv a ne na nalog na putu zaglupljivanja naroda.

JRT

Za kraj, ostavio sam JRT jer mu je tu i mjesto. Već se raspadaju na živo. Svađaju se međusobno na tjednoj razini i gađaju ostavkama. To više nije nizanka afera već opšti cirkus bre. Tko god može bježi konkurenciji, a zadnji neka ugasi svjetlo. Nakon fantastičnog prekida svih programa HRT-a, diverzije od i na gotovo dva sata, prekida emitiranja sva četiri programa radija i sva četiri programa televizije i svih onih internetskih stranica i svih platformi, a što se baš nikada u povijesti Zagrebačke radio-televizije još nije dogodilo, HRT nije poslao javnu ispriku putem HINE, nije poslao ispriku nama prisilnim pretplatnicima, koje on siluje brojnim svojim (naročito informativno-političkim), a zaglupljujućim programima. Takav se prekid rada nije dogodio čak ni u ratu! Ni približno. Trebamo ih zato pozvati da se probude: „Halo, halo, ovdje Radio Zagreb. Kako nas čujete? Molimo da nam odmah javite…“ ako nas uopće vidite i čujete… U 21 stoljeću!

Ne, nije vodstvo HRT-a smatralo da se za išta imalo, tom jadnom zgodom, ispričati… pojaviti na ekranu, sazvati tiskovnu… Ispričati prvenstveno svim onim svojim brojnim, a višegodišnje prisilnim pretplatnicima. I obrazložiti. Društvo utjerivača dugova nije dokučilo da bi bilo sasvim logično od direktora Bačića ponuditi ostavku, primjerice. Ali ni politika baš ‘neće voli’ kad se ‘talasa’. Ni oni ne bi da pljušte odaničke ostavke. Miješa se talog pa onda svašta može neželjeno usplivati. I neke druge glave mogu padati. Kao što se to inače (i bez prozivanja u medijima) uobičajeno i automatski radi u uljuđenim zemljama Europe i svijeta. Ali kada je tuđa odgovornost u pitanju… kako li je samo tada naš veliki ravnatelj hitar. O kako je hitar propitivati ju. I ne samo propitivati javno, nego zahtijevati trenutni otkaz tome novinaru. Kako ljudski mizerno, dijeliti otkaze. Kao u vremenima rata, komunjarske partizanštine i Radmanovizije tzv. novi, a staro-jednoumni ravnatelj nema drugog posla nego miješati se u uređivački posao novinara i u samostalno vođenje emisije. Naređivati. Je li mu zazvrcnuo politički telefon? Je li gazda bio jako ljut?

Ne, vodstvo HRT-a ne smatra da se za išta imalo, tom otužnom zgodom, ispričati… Objaviti svoju ispriku s obrazloženjem i ponuditi svoju ostavku svima onima koji plaćaju JRT (pod prijetnjom ovrhe, da, da) a gledaju Novu, strane programe ilinizanke. To je potpuno ista logika kao da se donese obvezan pravilnik (pod prijetnjom ovrhe!) kojim ćete plaćati samo i isključivo Konzumu a robu ćete uzimati i u Intersparu, i u Loniji, nekada i u Bili, i u Plodinama ili…. Potpuno ista stvar. I to unatoč prekidu programa koji su navodno izazvali iznutra – samiti stručni ‘haertejovci’. Pri servisiranju. Ne dali im nikad više da išta servisiraju…osim u direktora doma. A onda, o jada, ono što su sami servisno zakuhali i punim neznanjem izazvali nisu bili u stanju popraviti eto, gotovo puna dva sata. Čime je to sada ponovno, HRT zapravo bio raketiran?

Cincatska preprodaja karata

Kako to nije izolirani slučaj osionosti nesposobnog rukovodstva HRT-a pokazuje i međunarodna bruka s cincarskom preprodajom karata za Svjetsko nogometno prvenstvo i utakmicu u Moskvi. FIFA i EBU (izvana) morale su otkriti tu hrvatsku švercersku, punu tapkarošku sramotu za koju novinari HRT-a kažu da je uobičajena praksa. Bome, lijepa praksa. Neki mi kažu: Pa da, pitali rukovodstvo hoće li u Moskvu, a kako su bili godišnji u tijeku, a i povećana obiteljska potrošnja, ono im je odgovorilo: ne bi karte, ne da nam se u Moskvu – prodaj ti to pa daj lovu! I onda bi novinar Ćosić, prvo sportsko pero HRT-a, pa i šire (a nije odabrao Đelo Hadžiselimović) trebao biti žrtveno janje. Kako se njemu nije baš blejalo, a i bio bi mu to potpun neslavan kraj pjevačke karijere, on je vjerojatno znajući imena obećao kako će s njima izaći van. E sad… tu nastupa srž one tipične hrvatske eskivaže, vječne priče o provizijama i mitu: lova je naravno završila na računima, zna se točno čijima, možda je već i potrošena i ne možemo sad s imenima u javnost. Jel’ da? Zato i opet vade ono pljesnivo Titovo: „sustav okriviti – druga spasiti“. Iako opravdano, za takav je privatni prihod, svojevremeno sudski odgovarala ministrica Zlatar.

Opravdano, ali gdje je Bačićeva odgovornost? Tako su drugovi rukovoditelji, zapravo rukovodioci, smislili genijalni savski i vodnjikavi kompromis, ma slonovsko, pardon salamonsko rješenje i (kako misle i očekuju) razriješili (i ovaj) Gordijski čvor. Odgovornosti ravnatelja (i opet) nema. To prvo, a Ćosić će dobiti otkaz, ali i otpremninu, on će biti nevin, ali će za potrebe FIFE i EBU-a otići. Dakle kriv je, ali nevin, ili… ma samo je prema van kriv, nije i prema unutra… Otići će ali bez ili sa otpremninom. Može sve. Još se ne zna. I vuk sit a ovce mi… smo navodno cijeli. Jer istraga (tjednima) kao da je riječ o udruženom zločinačkom pothvatu, još traje.

I tako… pljačka, a ne Hrvatska, ide dalje. Tko takne u poklone i provizije – mrtav je. Odabrao…

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Najčešće spominjane riječi u tjednu iza nas su žrtva i zločin. Mogu li žrtva i zločin biti predmet trgovine i pragmatizma i zašto je to u Hrvatskoj punih 27 godina. Zašto netko očekuje da će se žrtva pomiriti s ne kažnjavanjem zločina i da će pristati na kompromis da bi nekome bilo bolje na štetu nje!?

Hrvatski političari, odnosno hrvatska politička elita, neovisno o političkoj pripadnosti , od osamostaljenja na ovamo, uvijek pokušava manipulirati svojim građanima. Njihova manipulacija rezultat je njihovog razmišljanja da su birači kao zlatne ribice, pamte 5 sekundi i zadovoljne su s par mrvica bačenih u vodu na koje se one obruše kao Pirane na krv.

Američki politolog, komunikolog i psiholog Shawn Rosenberg, sjajno je to obradio u svom znanstvenom radu pod nazivom „Unfit for Democracy”.
Koliko u Hrvatskoj košta vlast?

Obnašanje vlasti podrazumijeva i žrtvu onoga tko obnaša vlast, ali žrtvu mogu podnijeti i oni koji su podređeni toj vlasti, ako to ta vlast svojim radom i primjerom zatraži od njih. Sjećate li se one čuvene Churchillove izreke „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.

Ni jedan hrvatski političar, pogotovo premijer to nikada nije rekao hrvatskom narodu, pa bez obzira na okolnosti nastanka ove izreke , ona ima bezvremensko značenje i primjenu.

„Suverenisti”

Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-e, bezvremenski Gordan Jandroković u svom intervju iznosi opaku konstataciju da ovu vlast žele srušiti tzv „Suverenisti”. Jandroković zaboravlja da je suverenizam temelj postanka hrvatske države i da suverenizam u 21 stoljeću, prije svega znači gospodarsku i monetarnu samostalnost, dakle sve ono što Hrvatska gubi, u stvarnosti ni nema. Ne može se gospodarska i monetarna sigurnost, rast GDP-a bazirati na turizmu i doznakama nove dijaspore i povlačenju novca iz EU fondova.

Najmoćnije zemlje svijeta, gospodarski i monetarno su upravo one koje u svojim načelima drže suverenizam kao okosnicu svega, od gospodarstva do nacionalne sigurnosti. Njemačka je prva koja gradi suverenizam zasnovan na gospodarstvu i monetarnoj politici, ali na uštrb upravo onakvih zemalja koje predvode političari Jandrokovićevog kova. Hrvatsku vladu ne ruše suverenisti već upravo federalisti čiji su glavni apologeti Jandroković i Plenković sa svojim rukopoloženim poslušnicima.

Gnjev

Vukovarom godinama vlada gnjev, a taj gnjev sada poprima opasan stadij i bez obzira na izjave njegovog gradonačelnika o najboljem premijeru i najboljoj vladi, 13-ti listopad, bit će okidač nakon kojeg se nešto mora dogoditi. Ne postoji apolitičan skupi niti skup koji stvori kritičnu masu može biti miran i kontroliran.

Masa je nepredvidiva, pogotovo ona koju vodi gnjev i bijes, jer gnjev i bijes pokreću ratove, a kako ne bi političke promjene. Dovoljna su tri zvižduka, tri usklika i samo jedan poklič da masa iz mirne postane agresivna, nepredvidiva i da izazove strah i paniku vladajućih struktura.

Plenković i HDZ su dovedeni u poziciju da im prosvjed nikako ne odgovara. Svako naglo procesuiranje, a počelo je, izazvati će opravdane sumnje u spregu politike i pravosuđa, sukob u koaliciji jer svako stajanje u zaštitu svojih koalicijskih partnera izazvati će revolt njegovih birača, ali i ono najgore, članova stranke.

Sve to može imati velike posljedice na HDZ, ali i njegove čelnike i dužnosnike jer svaka šutnja ili ne činjenje vodi ih u političku smrt. Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a i to je najopasnija opcija.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari