Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Jakovčiću: Pusti Thompsona – od končareva Afarakija ćeš uzimati kao što si uzimao i prije

Objavljeno

na

Nije lako ovog ljeta Jugoslavenima i velikosrbima. Uz sve njihove razlike, jedino što ih neprolazno ujedinjuje hrvatske su pobjede. Svjetski uspjeh Vatrenih i višemilijunsko slavlje zajedništva „kockastog“ naroda koje je oduševilo i cijeli svijet već ih je raspametilo, a proslava obljetnice pobjede i oslobođenja Hrvatske kroz veličanstvenu „Oluju“ dovela gotovo u stanje ratnohuškačkih prijetnji.

Za Aleksandra Vučića, nekadašnjeg četničkog šegrta Vojislave Šešelja, a današnjeg predsjednika Srbije, saveznički partneri Hrvatske, izraelsko zrakoplovstvo i američka vojna delegacija na kninskoj proslavi najveće pobjede u Domovinskom ratu, bili su toliko nepodnošljivi da je Hrvatsku usporedio s nacističkom Njemačkom. Vučićevom Danu sjećanja 4. kolovoza u Bačkoj Palanci, uz prisutnost vrha Srpske pravoslavne crkve, nazočio je i hrvatski političar Milorad Pupovac, koji se nijednom riječju ili gestom nije ogradio od tog govora mržnje.

Uostalom, pitanje je što je koalicijski partner hrvatske vlade uopće radio na tom protuhrvatskom skupu. Ni Bačka Palanka nije izabrana slučajno, bilo je to najisturenije mjesto agresorskog topništva i artiljerije, prva napadna linija na Dunavu u ratu protiv Hrvatske. U povijesti srpsko-hrvatskih odnosa, od Kraljevine Jugoslavije do titoističke tvorevine, svaka je ideja hrvatske državnosti bila u potpunoj suprotnosti svim velikosrpskim planovima. Tako je i današnjoj, u ratu poraženoj srpskoj politici hrvatska država nasljednica NDH, a njezin narod ustaški.

Na toj paradigmi nažalost hrvatsku politiku vodi već godinama i saborski zastupnik Milorad Pupovac. Njegove turneje po Hrvatskoj putevima NOB-a u kojima veliča tobožnji srpski antifašizam, sve su učestalije, ali i prozirnije. Najbolji primjer za to jest nedavno srbovanje u Srbu. Vođa srpske manjine nikako da prizna jedinu povijesnu istinu, da je Hrvatska nastala na temeljima Domovinskog rata, kada su je hrvatski antifašistički branitelji obranili od novovjekovnog srpskog fašizma i Jugoslovenske narodne armije. Vukovar, Škabrnja, i drugi brojni gradovi i sela s tisućama i tisućama ubijenih civila svjedoče trajno o tome.

Odvjetnik Luka Mišetić sugerirao je novinarima da pitaju Pupovca prihvaća li ICTY presudu Martiću da je srpsko vodstvo vodilo zločinačku politiku prema Hrvatima te presudu istog suda Gotovini i Markaču da hrvatsko vodstvo prema Srbima nije vodilo takvu politiku. Ako ne prihvaća onda će Pupovac, zaključio je Mišetić, potvrditi da vodi politiku izjednačavanja krivnje. A upravo je na tom tragu izjava Milorada Pupovca nakon povratka iz Bačke Palanke da razumije građane pogođene Vučićevim izjavama, ali da se Oluja ne može slaviti bez svijesti o izgnanstvu preko dvjesto tisuća Srba, kao ni slaviti u Glini gdje je ’41. bio progon nad Srbima uz pozdrav iz pjesme Čavoglave.

Naravno, pri tomu nije spomenuo glinske logore tijekom velikosrpske agresije, stradanja više od 10 tisuća osoba, hrvatskih branitelja i civila, koji su u njima prošli zatočenja, mučenja i likvidacije. Ali je zato Miloševićev nacionalsocijalist i Vučićev ministar, Aleksandar Vulin nešto radikalnije od Pupovca poručio Hrvatskoj da prestane obilježavati Oluju pa da nas nitko neće smatrati ustašama. Od skandaloznog međudržavnog incidenta srpskog vodstva, gora je samo činjenica da već dugo Milorad Pupovac u Hrvatskoj provodi zapravo Vučićevu politiku. Vidjelo se to svojedobno u Vrginmostu kada je dobivao upute od srpskog predsjednika za kakve hrvatske zakone treba glasati, kao što je sasvim razvidno da pametni i lukavi Pupovac nikad ne bi otišao u Bačku Palanku da mu Vučić nije naredio.

Umjesto saborskog zastupnika i predstavnika srpske manjine, Pupovac nažalost sve češće i bezobzirnije nastupa kao Vučićev namjesnik u Hrvatskoj. Naravno, za hrvatski novac i na štetu srpske manjine. Kao koalicijski partner ima i ovlasti i utjecaj na sva važna politička, a bogme i kadrovska pitanja u zemlji, od medija do pravosuđa. I to više nije samo problem stabilnosti vlade Andreja Plenkovića, nego prvenstveno pitanje hrvatske nacionalne stabilnosti i sigurnosti. A za to je nadležan i odgovoran naš, hrvatski predsjednik Vlade.

VUČIĆ STALNO PONAVLJA DA NEĆE DOZVOLITI NOVU OLUJU

Nakon burnih reakcija iz Hrvatske na srpske laži o „Oluji pogroma“, Aleksandar Vučić još proziva hrvatske medije i traži da prestanu s harangom na njegovog etnobiznismena i ujedno koalicijskog partnera hrvatske vlade. Rijetke su zemlje u svijetu koje se nađu u ovakvoj shizofrenoj situaciji. Stvaranjem hrvatske države, Hrvatska je postala država hrvatskog naroda, no ni Vučić ni Pupovac nikad se nisu odrekli planova o konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj. Za njih je očito status srpske manjine, unatoč svim povlasticama koje uživaju, sudeći barem prema političkim porukama iz Beograda i Bačke Palanke, tek privremeno stanje.

Ne smije se zaboraviti da je upravo Milorad Pupovac uoči „Oluje“ zagovarao krajinu kao federalnu jedinicu unutar Hrvatske. A novi, lažni srpski mit o protjerivanju 200 tisuća Srba samo je potvrda srpske politike nemirenja, unatoč vojnom porazu uspostavom hrvatske države. Stoga nema medijske hajke na Milorada Pupovca i ne treba je ni biti. Događa se samo to da se zaprepaštena hrvatska javnost ovih dana ponovno suočava s velikosrpskom politikom i njezinim važnim predstavnikom koji uz to obnaša i važne funkcije u tijelima hrvatske državne vlasti.

Inače, Vučić često ističe da više neće dozvoliti da se Srbima bilo gdje dogodi Oluja. Nadamo se da to znači kako se on unaprijed odriče neke nove velikosrpske agresije. Jer, da podsjetimo one koji su možda zaboravili ili to žele zamagliti, da nije bilo brutalne agresije na Hrvatsku i BiH pod vodstvom Vučićevih idola i mentora, Miloševića i Šešelja – Oluja ne bi bila potrebna i do nje ne bi niti došlo!

Inače, našlo se u Hrvatskoj ovoga tjedna dosta i onih koji imaju razumijevanja za Pupovčevu politiku. U Slobodnoj Dalmaciji od „dežurnih domoljuba“ brani ga Ivica Maštruko, u nekim strukturama poznatiji pod imenom „Katolik“, koji se pita zašto bi Pupovac komentirao svaku Vučićevu izjavu. Urednik portala „Lupiga“ Ladislav Tomičić i bivši savjetnik bivšeg predsjednika Josipovića Dejan Jović puni su simpatija za predsjednika SDSS-a. Tvrde, pak, da „mržnja prema Pupovcu nema ništa s njegovim političkim radom, nego samo zato što je Srbin koji ne želi biti kuš“.

Inače, ovaj su tjedan hrvatski nacionalisti, kockoglavi ognjištarci i ostali dinaroidni katolibani obilježavali devedesetu obljetnicu smrti Stjepana Radića koji je podlegao ranama koje je dobio od metaka srpskog radikala i tajnog agenta četničke organizacije „Crna ruka“ Puniše Račića u beogradskoj Skupštini. Još jednom prisjetili su se znamenite i vidovite poruke hrvatskog velikana Stjepana Radića iz 1918. godine: „Još nije prekasno. Ne srljajte kao guske u maglu“. Tu bi poruku više nego prigodno trebali prihvatiti i svi oni hrvatski političari koji nas uvjeravaju da se ne treba osvrtati prema prošlosti, nego okrenuti budućnosti, kako bi barem pokazali da nas baš sve ne tretiraju kao obične guske ili ovce, svejedno.

ODGOVOR JAKOVČIĆU: PUSTI THOMPSONA – OD KONČAREVA AFARAKIJA ĆEŠ UZIMATI KAO ŠTO SI UZIMAO I PRIJE

Ivan Jakovčić, IDS-ov europarlamentarac odlučio se podnijeti ostavku na članstvo u Nadzornom odboru finske tvrtke Afarak, kojoj je vlasnik Danko Končar. Tu svoju odluku obrazložio je samo u svojem biltenu – poznatijem pod imenom Glas Istre. Naveo je kako se u potpunosti želi posvetiti budućoj predizbornoj kampanji za novi mandat u Europskom parlamentu te da neće imati vremena ni za kakve druge obaveze. Budući da se sjednice nadzornih odbora, pa tako i u Afaraku, održavaju u najgorem slučaju jednom mjesečno, takvom obrazloženju mnogi su se nasmijali.

Pravi je razlog da Jakovčić, ali i Končar pod svaku cijenu žele da Nino zadrži status europarlamentarca, jer je to vrlo važno za njihov razgranati i isprepleteni biznis. A s obzirom na to da je Afarak na meti finskih vlasti, koje su mu za početak odrezale globu od 40 milijuna eura, a situacija se i dalje komplicira i prijeti eskalacijom, što bi moglo uzdrmati Jakovčićeve izglede za osvajanje novog mandata – očito su zajedno procijenili da bi bilo najbolje da se Jakovčić makne iz nadzornog odbora te tvrtke. Kako bi medijski prikrio taj nadzorni odbor, ali i činjenicu da je brodogradilište Uljanik u izrazito teškoj situaciji, gdje je nametnuo, a koga drugog nego Končara za strateškog partnera – Jakovčić se odlučio za vrlo interesantnu medijsku taktiku.

Na N1 televiziji je napao Marka Perkovića Thompsona, za nacionalizam i ustaštvo poručivši mu „ nećeš u pulsku Arenu – nisi ni prije“. To su naravno prenijeli svi mediji u Hrvatskoj i odjednom nikome nije bilo važno što bi uskoro četiri tisuće zaposlenika Uljanika, kojim on upravlja već desetljećima, moglo ostati bez posla – a država platiti milijarde na pokrivanju garancija. Što je, zbog članstva u nadzornom odboru Končareve finske tvrtke godinama bio u očitom sukobu interesa – ništa to nije bilo važno. Važno je samo da je Thompsonu, hrvatskom branitelju, on rekao – no pasaran. Međutim, tada se događa obrat, jedan upućeni fejsbuk prijatelj objavio je kratku analizu te Jakovčićeve medijske ofenzive i što on time želi prikriti, poručivši mu na kraju: pusti Thompsona, uzimao si pare od Afaraka, uzimat ćeš i ubuduće!“

Začas su tu objavu prenijeli brojni portali, pa je ono što je Jakovčić želio prikriti postalo javno dostupno svima, za izbor u Europskom parlamentu Hrvatska je jedna izborna jedinica. Na pitanje tko je Jakovčića natjerao na takav potez koji ga može koštati mandata, stigao je prilično uvjerljiv odgovor. Kažu upućeni, takvo gašenje vatre benzinom, nakon koje nastaje pravi požar i velika PR-ovska šteta, može predložiti samo bivši Jakovčićev PR savjetnik, koji mu se nakon epizode u Vladi RH – očito ponovo priključio.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari