Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Jakovčiću: Pusti Thompsona – od končareva Afarakija ćeš uzimati kao što si uzimao i prije

Objavljeno

na

Nije lako ovog ljeta Jugoslavenima i velikosrbima. Uz sve njihove razlike, jedino što ih neprolazno ujedinjuje hrvatske su pobjede. Svjetski uspjeh Vatrenih i višemilijunsko slavlje zajedništva „kockastog“ naroda koje je oduševilo i cijeli svijet već ih je raspametilo, a proslava obljetnice pobjede i oslobođenja Hrvatske kroz veličanstvenu „Oluju“ dovela gotovo u stanje ratnohuškačkih prijetnji.

Za Aleksandra Vučića, nekadašnjeg četničkog šegrta Vojislave Šešelja, a današnjeg predsjednika Srbije, saveznički partneri Hrvatske, izraelsko zrakoplovstvo i američka vojna delegacija na kninskoj proslavi najveće pobjede u Domovinskom ratu, bili su toliko nepodnošljivi da je Hrvatsku usporedio s nacističkom Njemačkom. Vučićevom Danu sjećanja 4. kolovoza u Bačkoj Palanci, uz prisutnost vrha Srpske pravoslavne crkve, nazočio je i hrvatski političar Milorad Pupovac, koji se nijednom riječju ili gestom nije ogradio od tog govora mržnje.

Uostalom, pitanje je što je koalicijski partner hrvatske vlade uopće radio na tom protuhrvatskom skupu. Ni Bačka Palanka nije izabrana slučajno, bilo je to najisturenije mjesto agresorskog topništva i artiljerije, prva napadna linija na Dunavu u ratu protiv Hrvatske. U povijesti srpsko-hrvatskih odnosa, od Kraljevine Jugoslavije do titoističke tvorevine, svaka je ideja hrvatske državnosti bila u potpunoj suprotnosti svim velikosrpskim planovima. Tako je i današnjoj, u ratu poraženoj srpskoj politici hrvatska država nasljednica NDH, a njezin narod ustaški.

Na toj paradigmi nažalost hrvatsku politiku vodi već godinama i saborski zastupnik Milorad Pupovac. Njegove turneje po Hrvatskoj putevima NOB-a u kojima veliča tobožnji srpski antifašizam, sve su učestalije, ali i prozirnije. Najbolji primjer za to jest nedavno srbovanje u Srbu. Vođa srpske manjine nikako da prizna jedinu povijesnu istinu, da je Hrvatska nastala na temeljima Domovinskog rata, kada su je hrvatski antifašistički branitelji obranili od novovjekovnog srpskog fašizma i Jugoslovenske narodne armije. Vukovar, Škabrnja, i drugi brojni gradovi i sela s tisućama i tisućama ubijenih civila svjedoče trajno o tome.

Odvjetnik Luka Mišetić sugerirao je novinarima da pitaju Pupovca prihvaća li ICTY presudu Martiću da je srpsko vodstvo vodilo zločinačku politiku prema Hrvatima te presudu istog suda Gotovini i Markaču da hrvatsko vodstvo prema Srbima nije vodilo takvu politiku. Ako ne prihvaća onda će Pupovac, zaključio je Mišetić, potvrditi da vodi politiku izjednačavanja krivnje. A upravo je na tom tragu izjava Milorada Pupovca nakon povratka iz Bačke Palanke da razumije građane pogođene Vučićevim izjavama, ali da se Oluja ne može slaviti bez svijesti o izgnanstvu preko dvjesto tisuća Srba, kao ni slaviti u Glini gdje je ’41. bio progon nad Srbima uz pozdrav iz pjesme Čavoglave.

Naravno, pri tomu nije spomenuo glinske logore tijekom velikosrpske agresije, stradanja više od 10 tisuća osoba, hrvatskih branitelja i civila, koji su u njima prošli zatočenja, mučenja i likvidacije. Ali je zato Miloševićev nacionalsocijalist i Vučićev ministar, Aleksandar Vulin nešto radikalnije od Pupovca poručio Hrvatskoj da prestane obilježavati Oluju pa da nas nitko neće smatrati ustašama. Od skandaloznog međudržavnog incidenta srpskog vodstva, gora je samo činjenica da već dugo Milorad Pupovac u Hrvatskoj provodi zapravo Vučićevu politiku. Vidjelo se to svojedobno u Vrginmostu kada je dobivao upute od srpskog predsjednika za kakve hrvatske zakone treba glasati, kao što je sasvim razvidno da pametni i lukavi Pupovac nikad ne bi otišao u Bačku Palanku da mu Vučić nije naredio.

Umjesto saborskog zastupnika i predstavnika srpske manjine, Pupovac nažalost sve češće i bezobzirnije nastupa kao Vučićev namjesnik u Hrvatskoj. Naravno, za hrvatski novac i na štetu srpske manjine. Kao koalicijski partner ima i ovlasti i utjecaj na sva važna politička, a bogme i kadrovska pitanja u zemlji, od medija do pravosuđa. I to više nije samo problem stabilnosti vlade Andreja Plenkovića, nego prvenstveno pitanje hrvatske nacionalne stabilnosti i sigurnosti. A za to je nadležan i odgovoran naš, hrvatski predsjednik Vlade.

VUČIĆ STALNO PONAVLJA DA NEĆE DOZVOLITI NOVU OLUJU

Nakon burnih reakcija iz Hrvatske na srpske laži o „Oluji pogroma“, Aleksandar Vučić još proziva hrvatske medije i traži da prestanu s harangom na njegovog etnobiznismena i ujedno koalicijskog partnera hrvatske vlade. Rijetke su zemlje u svijetu koje se nađu u ovakvoj shizofrenoj situaciji. Stvaranjem hrvatske države, Hrvatska je postala država hrvatskog naroda, no ni Vučić ni Pupovac nikad se nisu odrekli planova o konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj. Za njih je očito status srpske manjine, unatoč svim povlasticama koje uživaju, sudeći barem prema političkim porukama iz Beograda i Bačke Palanke, tek privremeno stanje.

Ne smije se zaboraviti da je upravo Milorad Pupovac uoči „Oluje“ zagovarao krajinu kao federalnu jedinicu unutar Hrvatske. A novi, lažni srpski mit o protjerivanju 200 tisuća Srba samo je potvrda srpske politike nemirenja, unatoč vojnom porazu uspostavom hrvatske države. Stoga nema medijske hajke na Milorada Pupovca i ne treba je ni biti. Događa se samo to da se zaprepaštena hrvatska javnost ovih dana ponovno suočava s velikosrpskom politikom i njezinim važnim predstavnikom koji uz to obnaša i važne funkcije u tijelima hrvatske državne vlasti.

Inače, Vučić često ističe da više neće dozvoliti da se Srbima bilo gdje dogodi Oluja. Nadamo se da to znači kako se on unaprijed odriče neke nove velikosrpske agresije. Jer, da podsjetimo one koji su možda zaboravili ili to žele zamagliti, da nije bilo brutalne agresije na Hrvatsku i BiH pod vodstvom Vučićevih idola i mentora, Miloševića i Šešelja – Oluja ne bi bila potrebna i do nje ne bi niti došlo!

Inače, našlo se u Hrvatskoj ovoga tjedna dosta i onih koji imaju razumijevanja za Pupovčevu politiku. U Slobodnoj Dalmaciji od „dežurnih domoljuba“ brani ga Ivica Maštruko, u nekim strukturama poznatiji pod imenom „Katolik“, koji se pita zašto bi Pupovac komentirao svaku Vučićevu izjavu. Urednik portala „Lupiga“ Ladislav Tomičić i bivši savjetnik bivšeg predsjednika Josipovića Dejan Jović puni su simpatija za predsjednika SDSS-a. Tvrde, pak, da „mržnja prema Pupovcu nema ništa s njegovim političkim radom, nego samo zato što je Srbin koji ne želi biti kuš“.

Inače, ovaj su tjedan hrvatski nacionalisti, kockoglavi ognjištarci i ostali dinaroidni katolibani obilježavali devedesetu obljetnicu smrti Stjepana Radića koji je podlegao ranama koje je dobio od metaka srpskog radikala i tajnog agenta četničke organizacije „Crna ruka“ Puniše Račića u beogradskoj Skupštini. Još jednom prisjetili su se znamenite i vidovite poruke hrvatskog velikana Stjepana Radića iz 1918. godine: „Još nije prekasno. Ne srljajte kao guske u maglu“. Tu bi poruku više nego prigodno trebali prihvatiti i svi oni hrvatski političari koji nas uvjeravaju da se ne treba osvrtati prema prošlosti, nego okrenuti budućnosti, kako bi barem pokazali da nas baš sve ne tretiraju kao obične guske ili ovce, svejedno.

ODGOVOR JAKOVČIĆU: PUSTI THOMPSONA – OD KONČAREVA AFARAKIJA ĆEŠ UZIMATI KAO ŠTO SI UZIMAO I PRIJE

Ivan Jakovčić, IDS-ov europarlamentarac odlučio se podnijeti ostavku na članstvo u Nadzornom odboru finske tvrtke Afarak, kojoj je vlasnik Danko Končar. Tu svoju odluku obrazložio je samo u svojem biltenu – poznatijem pod imenom Glas Istre. Naveo je kako se u potpunosti želi posvetiti budućoj predizbornoj kampanji za novi mandat u Europskom parlamentu te da neće imati vremena ni za kakve druge obaveze. Budući da se sjednice nadzornih odbora, pa tako i u Afaraku, održavaju u najgorem slučaju jednom mjesečno, takvom obrazloženju mnogi su se nasmijali.

Pravi je razlog da Jakovčić, ali i Končar pod svaku cijenu žele da Nino zadrži status europarlamentarca, jer je to vrlo važno za njihov razgranati i isprepleteni biznis. A s obzirom na to da je Afarak na meti finskih vlasti, koje su mu za početak odrezale globu od 40 milijuna eura, a situacija se i dalje komplicira i prijeti eskalacijom, što bi moglo uzdrmati Jakovčićeve izglede za osvajanje novog mandata – očito su zajedno procijenili da bi bilo najbolje da se Jakovčić makne iz nadzornog odbora te tvrtke. Kako bi medijski prikrio taj nadzorni odbor, ali i činjenicu da je brodogradilište Uljanik u izrazito teškoj situaciji, gdje je nametnuo, a koga drugog nego Končara za strateškog partnera – Jakovčić se odlučio za vrlo interesantnu medijsku taktiku.

Na N1 televiziji je napao Marka Perkovića Thompsona, za nacionalizam i ustaštvo poručivši mu „ nećeš u pulsku Arenu – nisi ni prije“. To su naravno prenijeli svi mediji u Hrvatskoj i odjednom nikome nije bilo važno što bi uskoro četiri tisuće zaposlenika Uljanika, kojim on upravlja već desetljećima, moglo ostati bez posla – a država platiti milijarde na pokrivanju garancija. Što je, zbog članstva u nadzornom odboru Končareve finske tvrtke godinama bio u očitom sukobu interesa – ništa to nije bilo važno. Važno je samo da je Thompsonu, hrvatskom branitelju, on rekao – no pasaran. Međutim, tada se događa obrat, jedan upućeni fejsbuk prijatelj objavio je kratku analizu te Jakovčićeve medijske ofenzive i što on time želi prikriti, poručivši mu na kraju: pusti Thompsona, uzimao si pare od Afaraka, uzimat ćeš i ubuduće!“

Začas su tu objavu prenijeli brojni portali, pa je ono što je Jakovčić želio prikriti postalo javno dostupno svima, za izbor u Europskom parlamentu Hrvatska je jedna izborna jedinica. Na pitanje tko je Jakovčića natjerao na takav potez koji ga može koštati mandata, stigao je prilično uvjerljiv odgovor. Kažu upućeni, takvo gašenje vatre benzinom, nakon koje nastaje pravi požar i velika PR-ovska šteta, može predložiti samo bivši Jakovčićev PR savjetnik, koji mu se nakon epizode u Vladi RH – očito ponovo priključio.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari