Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Jakovčiću: Pusti Thompsona – od končareva Afarakija ćeš uzimati kao što si uzimao i prije

Objavljeno

na

Nije lako ovog ljeta Jugoslavenima i velikosrbima. Uz sve njihove razlike, jedino što ih neprolazno ujedinjuje hrvatske su pobjede. Svjetski uspjeh Vatrenih i višemilijunsko slavlje zajedništva „kockastog“ naroda koje je oduševilo i cijeli svijet već ih je raspametilo, a proslava obljetnice pobjede i oslobođenja Hrvatske kroz veličanstvenu „Oluju“ dovela gotovo u stanje ratnohuškačkih prijetnji.

Za Aleksandra Vučića, nekadašnjeg četničkog šegrta Vojislave Šešelja, a današnjeg predsjednika Srbije, saveznički partneri Hrvatske, izraelsko zrakoplovstvo i američka vojna delegacija na kninskoj proslavi najveće pobjede u Domovinskom ratu, bili su toliko nepodnošljivi da je Hrvatsku usporedio s nacističkom Njemačkom. Vučićevom Danu sjećanja 4. kolovoza u Bačkoj Palanci, uz prisutnost vrha Srpske pravoslavne crkve, nazočio je i hrvatski političar Milorad Pupovac, koji se nijednom riječju ili gestom nije ogradio od tog govora mržnje.

Uostalom, pitanje je što je koalicijski partner hrvatske vlade uopće radio na tom protuhrvatskom skupu. Ni Bačka Palanka nije izabrana slučajno, bilo je to najisturenije mjesto agresorskog topništva i artiljerije, prva napadna linija na Dunavu u ratu protiv Hrvatske. U povijesti srpsko-hrvatskih odnosa, od Kraljevine Jugoslavije do titoističke tvorevine, svaka je ideja hrvatske državnosti bila u potpunoj suprotnosti svim velikosrpskim planovima. Tako je i današnjoj, u ratu poraženoj srpskoj politici hrvatska država nasljednica NDH, a njezin narod ustaški.

Na toj paradigmi nažalost hrvatsku politiku vodi već godinama i saborski zastupnik Milorad Pupovac. Njegove turneje po Hrvatskoj putevima NOB-a u kojima veliča tobožnji srpski antifašizam, sve su učestalije, ali i prozirnije. Najbolji primjer za to jest nedavno srbovanje u Srbu. Vođa srpske manjine nikako da prizna jedinu povijesnu istinu, da je Hrvatska nastala na temeljima Domovinskog rata, kada su je hrvatski antifašistički branitelji obranili od novovjekovnog srpskog fašizma i Jugoslovenske narodne armije. Vukovar, Škabrnja, i drugi brojni gradovi i sela s tisućama i tisućama ubijenih civila svjedoče trajno o tome.

Odvjetnik Luka Mišetić sugerirao je novinarima da pitaju Pupovca prihvaća li ICTY presudu Martiću da je srpsko vodstvo vodilo zločinačku politiku prema Hrvatima te presudu istog suda Gotovini i Markaču da hrvatsko vodstvo prema Srbima nije vodilo takvu politiku. Ako ne prihvaća onda će Pupovac, zaključio je Mišetić, potvrditi da vodi politiku izjednačavanja krivnje. A upravo je na tom tragu izjava Milorada Pupovca nakon povratka iz Bačke Palanke da razumije građane pogođene Vučićevim izjavama, ali da se Oluja ne može slaviti bez svijesti o izgnanstvu preko dvjesto tisuća Srba, kao ni slaviti u Glini gdje je ’41. bio progon nad Srbima uz pozdrav iz pjesme Čavoglave.

Naravno, pri tomu nije spomenuo glinske logore tijekom velikosrpske agresije, stradanja više od 10 tisuća osoba, hrvatskih branitelja i civila, koji su u njima prošli zatočenja, mučenja i likvidacije. Ali je zato Miloševićev nacionalsocijalist i Vučićev ministar, Aleksandar Vulin nešto radikalnije od Pupovca poručio Hrvatskoj da prestane obilježavati Oluju pa da nas nitko neće smatrati ustašama. Od skandaloznog međudržavnog incidenta srpskog vodstva, gora je samo činjenica da već dugo Milorad Pupovac u Hrvatskoj provodi zapravo Vučićevu politiku. Vidjelo se to svojedobno u Vrginmostu kada je dobivao upute od srpskog predsjednika za kakve hrvatske zakone treba glasati, kao što je sasvim razvidno da pametni i lukavi Pupovac nikad ne bi otišao u Bačku Palanku da mu Vučić nije naredio.

Umjesto saborskog zastupnika i predstavnika srpske manjine, Pupovac nažalost sve češće i bezobzirnije nastupa kao Vučićev namjesnik u Hrvatskoj. Naravno, za hrvatski novac i na štetu srpske manjine. Kao koalicijski partner ima i ovlasti i utjecaj na sva važna politička, a bogme i kadrovska pitanja u zemlji, od medija do pravosuđa. I to više nije samo problem stabilnosti vlade Andreja Plenkovića, nego prvenstveno pitanje hrvatske nacionalne stabilnosti i sigurnosti. A za to je nadležan i odgovoran naš, hrvatski predsjednik Vlade.

VUČIĆ STALNO PONAVLJA DA NEĆE DOZVOLITI NOVU OLUJU

Nakon burnih reakcija iz Hrvatske na srpske laži o „Oluji pogroma“, Aleksandar Vučić još proziva hrvatske medije i traži da prestanu s harangom na njegovog etnobiznismena i ujedno koalicijskog partnera hrvatske vlade. Rijetke su zemlje u svijetu koje se nađu u ovakvoj shizofrenoj situaciji. Stvaranjem hrvatske države, Hrvatska je postala država hrvatskog naroda, no ni Vučić ni Pupovac nikad se nisu odrekli planova o konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj. Za njih je očito status srpske manjine, unatoč svim povlasticama koje uživaju, sudeći barem prema političkim porukama iz Beograda i Bačke Palanke, tek privremeno stanje.

Ne smije se zaboraviti da je upravo Milorad Pupovac uoči „Oluje“ zagovarao krajinu kao federalnu jedinicu unutar Hrvatske. A novi, lažni srpski mit o protjerivanju 200 tisuća Srba samo je potvrda srpske politike nemirenja, unatoč vojnom porazu uspostavom hrvatske države. Stoga nema medijske hajke na Milorada Pupovca i ne treba je ni biti. Događa se samo to da se zaprepaštena hrvatska javnost ovih dana ponovno suočava s velikosrpskom politikom i njezinim važnim predstavnikom koji uz to obnaša i važne funkcije u tijelima hrvatske državne vlasti.

Inače, Vučić često ističe da više neće dozvoliti da se Srbima bilo gdje dogodi Oluja. Nadamo se da to znači kako se on unaprijed odriče neke nove velikosrpske agresije. Jer, da podsjetimo one koji su možda zaboravili ili to žele zamagliti, da nije bilo brutalne agresije na Hrvatsku i BiH pod vodstvom Vučićevih idola i mentora, Miloševića i Šešelja – Oluja ne bi bila potrebna i do nje ne bi niti došlo!

Inače, našlo se u Hrvatskoj ovoga tjedna dosta i onih koji imaju razumijevanja za Pupovčevu politiku. U Slobodnoj Dalmaciji od „dežurnih domoljuba“ brani ga Ivica Maštruko, u nekim strukturama poznatiji pod imenom „Katolik“, koji se pita zašto bi Pupovac komentirao svaku Vučićevu izjavu. Urednik portala „Lupiga“ Ladislav Tomičić i bivši savjetnik bivšeg predsjednika Josipovića Dejan Jović puni su simpatija za predsjednika SDSS-a. Tvrde, pak, da „mržnja prema Pupovcu nema ništa s njegovim političkim radom, nego samo zato što je Srbin koji ne želi biti kuš“.

Inače, ovaj su tjedan hrvatski nacionalisti, kockoglavi ognjištarci i ostali dinaroidni katolibani obilježavali devedesetu obljetnicu smrti Stjepana Radića koji je podlegao ranama koje je dobio od metaka srpskog radikala i tajnog agenta četničke organizacije „Crna ruka“ Puniše Račića u beogradskoj Skupštini. Još jednom prisjetili su se znamenite i vidovite poruke hrvatskog velikana Stjepana Radića iz 1918. godine: „Još nije prekasno. Ne srljajte kao guske u maglu“. Tu bi poruku više nego prigodno trebali prihvatiti i svi oni hrvatski političari koji nas uvjeravaju da se ne treba osvrtati prema prošlosti, nego okrenuti budućnosti, kako bi barem pokazali da nas baš sve ne tretiraju kao obične guske ili ovce, svejedno.

ODGOVOR JAKOVČIĆU: PUSTI THOMPSONA – OD KONČAREVA AFARAKIJA ĆEŠ UZIMATI KAO ŠTO SI UZIMAO I PRIJE

Ivan Jakovčić, IDS-ov europarlamentarac odlučio se podnijeti ostavku na članstvo u Nadzornom odboru finske tvrtke Afarak, kojoj je vlasnik Danko Končar. Tu svoju odluku obrazložio je samo u svojem biltenu – poznatijem pod imenom Glas Istre. Naveo je kako se u potpunosti želi posvetiti budućoj predizbornoj kampanji za novi mandat u Europskom parlamentu te da neće imati vremena ni za kakve druge obaveze. Budući da se sjednice nadzornih odbora, pa tako i u Afaraku, održavaju u najgorem slučaju jednom mjesečno, takvom obrazloženju mnogi su se nasmijali.

Pravi je razlog da Jakovčić, ali i Končar pod svaku cijenu žele da Nino zadrži status europarlamentarca, jer je to vrlo važno za njihov razgranati i isprepleteni biznis. A s obzirom na to da je Afarak na meti finskih vlasti, koje su mu za početak odrezale globu od 40 milijuna eura, a situacija se i dalje komplicira i prijeti eskalacijom, što bi moglo uzdrmati Jakovčićeve izglede za osvajanje novog mandata – očito su zajedno procijenili da bi bilo najbolje da se Jakovčić makne iz nadzornog odbora te tvrtke. Kako bi medijski prikrio taj nadzorni odbor, ali i činjenicu da je brodogradilište Uljanik u izrazito teškoj situaciji, gdje je nametnuo, a koga drugog nego Končara za strateškog partnera – Jakovčić se odlučio za vrlo interesantnu medijsku taktiku.

Na N1 televiziji je napao Marka Perkovića Thompsona, za nacionalizam i ustaštvo poručivši mu „ nećeš u pulsku Arenu – nisi ni prije“. To su naravno prenijeli svi mediji u Hrvatskoj i odjednom nikome nije bilo važno što bi uskoro četiri tisuće zaposlenika Uljanika, kojim on upravlja već desetljećima, moglo ostati bez posla – a država platiti milijarde na pokrivanju garancija. Što je, zbog članstva u nadzornom odboru Končareve finske tvrtke godinama bio u očitom sukobu interesa – ništa to nije bilo važno. Važno je samo da je Thompsonu, hrvatskom branitelju, on rekao – no pasaran. Međutim, tada se događa obrat, jedan upućeni fejsbuk prijatelj objavio je kratku analizu te Jakovčićeve medijske ofenzive i što on time želi prikriti, poručivši mu na kraju: pusti Thompsona, uzimao si pare od Afaraka, uzimat ćeš i ubuduće!“

Začas su tu objavu prenijeli brojni portali, pa je ono što je Jakovčić želio prikriti postalo javno dostupno svima, za izbor u Europskom parlamentu Hrvatska je jedna izborna jedinica. Na pitanje tko je Jakovčića natjerao na takav potez koji ga može koštati mandata, stigao je prilično uvjerljiv odgovor. Kažu upućeni, takvo gašenje vatre benzinom, nakon koje nastaje pravi požar i velika PR-ovska šteta, može predložiti samo bivši Jakovčićev PR savjetnik, koji mu se nakon epizode u Vladi RH – očito ponovo priključio.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sukob vjera

Objavljeno

na

Objavio

net.hr

Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.

U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.

Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.

Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.

Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik –  ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak  bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.

Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.

U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari