Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Jakovčiću: Pusti Thompsona – od končareva Afarakija ćeš uzimati kao što si uzimao i prije

Objavljeno

na

Nije lako ovog ljeta Jugoslavenima i velikosrbima. Uz sve njihove razlike, jedino što ih neprolazno ujedinjuje hrvatske su pobjede. Svjetski uspjeh Vatrenih i višemilijunsko slavlje zajedništva „kockastog“ naroda koje je oduševilo i cijeli svijet već ih je raspametilo, a proslava obljetnice pobjede i oslobođenja Hrvatske kroz veličanstvenu „Oluju“ dovela gotovo u stanje ratnohuškačkih prijetnji.

Za Aleksandra Vučića, nekadašnjeg četničkog šegrta Vojislave Šešelja, a današnjeg predsjednika Srbije, saveznički partneri Hrvatske, izraelsko zrakoplovstvo i američka vojna delegacija na kninskoj proslavi najveće pobjede u Domovinskom ratu, bili su toliko nepodnošljivi da je Hrvatsku usporedio s nacističkom Njemačkom. Vučićevom Danu sjećanja 4. kolovoza u Bačkoj Palanci, uz prisutnost vrha Srpske pravoslavne crkve, nazočio je i hrvatski političar Milorad Pupovac, koji se nijednom riječju ili gestom nije ogradio od tog govora mržnje.

Uostalom, pitanje je što je koalicijski partner hrvatske vlade uopće radio na tom protuhrvatskom skupu. Ni Bačka Palanka nije izabrana slučajno, bilo je to najisturenije mjesto agresorskog topništva i artiljerije, prva napadna linija na Dunavu u ratu protiv Hrvatske. U povijesti srpsko-hrvatskih odnosa, od Kraljevine Jugoslavije do titoističke tvorevine, svaka je ideja hrvatske državnosti bila u potpunoj suprotnosti svim velikosrpskim planovima. Tako je i današnjoj, u ratu poraženoj srpskoj politici hrvatska država nasljednica NDH, a njezin narod ustaški.

Na toj paradigmi nažalost hrvatsku politiku vodi već godinama i saborski zastupnik Milorad Pupovac. Njegove turneje po Hrvatskoj putevima NOB-a u kojima veliča tobožnji srpski antifašizam, sve su učestalije, ali i prozirnije. Najbolji primjer za to jest nedavno srbovanje u Srbu. Vođa srpske manjine nikako da prizna jedinu povijesnu istinu, da je Hrvatska nastala na temeljima Domovinskog rata, kada su je hrvatski antifašistički branitelji obranili od novovjekovnog srpskog fašizma i Jugoslovenske narodne armije. Vukovar, Škabrnja, i drugi brojni gradovi i sela s tisućama i tisućama ubijenih civila svjedoče trajno o tome.

Odvjetnik Luka Mišetić sugerirao je novinarima da pitaju Pupovca prihvaća li ICTY presudu Martiću da je srpsko vodstvo vodilo zločinačku politiku prema Hrvatima te presudu istog suda Gotovini i Markaču da hrvatsko vodstvo prema Srbima nije vodilo takvu politiku. Ako ne prihvaća onda će Pupovac, zaključio je Mišetić, potvrditi da vodi politiku izjednačavanja krivnje. A upravo je na tom tragu izjava Milorada Pupovca nakon povratka iz Bačke Palanke da razumije građane pogođene Vučićevim izjavama, ali da se Oluja ne može slaviti bez svijesti o izgnanstvu preko dvjesto tisuća Srba, kao ni slaviti u Glini gdje je ’41. bio progon nad Srbima uz pozdrav iz pjesme Čavoglave.

Naravno, pri tomu nije spomenuo glinske logore tijekom velikosrpske agresije, stradanja više od 10 tisuća osoba, hrvatskih branitelja i civila, koji su u njima prošli zatočenja, mučenja i likvidacije. Ali je zato Miloševićev nacionalsocijalist i Vučićev ministar, Aleksandar Vulin nešto radikalnije od Pupovca poručio Hrvatskoj da prestane obilježavati Oluju pa da nas nitko neće smatrati ustašama. Od skandaloznog međudržavnog incidenta srpskog vodstva, gora je samo činjenica da već dugo Milorad Pupovac u Hrvatskoj provodi zapravo Vučićevu politiku. Vidjelo se to svojedobno u Vrginmostu kada je dobivao upute od srpskog predsjednika za kakve hrvatske zakone treba glasati, kao što je sasvim razvidno da pametni i lukavi Pupovac nikad ne bi otišao u Bačku Palanku da mu Vučić nije naredio.

Umjesto saborskog zastupnika i predstavnika srpske manjine, Pupovac nažalost sve češće i bezobzirnije nastupa kao Vučićev namjesnik u Hrvatskoj. Naravno, za hrvatski novac i na štetu srpske manjine. Kao koalicijski partner ima i ovlasti i utjecaj na sva važna politička, a bogme i kadrovska pitanja u zemlji, od medija do pravosuđa. I to više nije samo problem stabilnosti vlade Andreja Plenkovića, nego prvenstveno pitanje hrvatske nacionalne stabilnosti i sigurnosti. A za to je nadležan i odgovoran naš, hrvatski predsjednik Vlade.

VUČIĆ STALNO PONAVLJA DA NEĆE DOZVOLITI NOVU OLUJU

Nakon burnih reakcija iz Hrvatske na srpske laži o „Oluji pogroma“, Aleksandar Vučić još proziva hrvatske medije i traži da prestanu s harangom na njegovog etnobiznismena i ujedno koalicijskog partnera hrvatske vlade. Rijetke su zemlje u svijetu koje se nađu u ovakvoj shizofrenoj situaciji. Stvaranjem hrvatske države, Hrvatska je postala država hrvatskog naroda, no ni Vučić ni Pupovac nikad se nisu odrekli planova o konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj. Za njih je očito status srpske manjine, unatoč svim povlasticama koje uživaju, sudeći barem prema političkim porukama iz Beograda i Bačke Palanke, tek privremeno stanje.

Ne smije se zaboraviti da je upravo Milorad Pupovac uoči „Oluje“ zagovarao krajinu kao federalnu jedinicu unutar Hrvatske. A novi, lažni srpski mit o protjerivanju 200 tisuća Srba samo je potvrda srpske politike nemirenja, unatoč vojnom porazu uspostavom hrvatske države. Stoga nema medijske hajke na Milorada Pupovca i ne treba je ni biti. Događa se samo to da se zaprepaštena hrvatska javnost ovih dana ponovno suočava s velikosrpskom politikom i njezinim važnim predstavnikom koji uz to obnaša i važne funkcije u tijelima hrvatske državne vlasti.

Inače, Vučić često ističe da više neće dozvoliti da se Srbima bilo gdje dogodi Oluja. Nadamo se da to znači kako se on unaprijed odriče neke nove velikosrpske agresije. Jer, da podsjetimo one koji su možda zaboravili ili to žele zamagliti, da nije bilo brutalne agresije na Hrvatsku i BiH pod vodstvom Vučićevih idola i mentora, Miloševića i Šešelja – Oluja ne bi bila potrebna i do nje ne bi niti došlo!

Inače, našlo se u Hrvatskoj ovoga tjedna dosta i onih koji imaju razumijevanja za Pupovčevu politiku. U Slobodnoj Dalmaciji od „dežurnih domoljuba“ brani ga Ivica Maštruko, u nekim strukturama poznatiji pod imenom „Katolik“, koji se pita zašto bi Pupovac komentirao svaku Vučićevu izjavu. Urednik portala „Lupiga“ Ladislav Tomičić i bivši savjetnik bivšeg predsjednika Josipovića Dejan Jović puni su simpatija za predsjednika SDSS-a. Tvrde, pak, da „mržnja prema Pupovcu nema ništa s njegovim političkim radom, nego samo zato što je Srbin koji ne želi biti kuš“.

Inače, ovaj su tjedan hrvatski nacionalisti, kockoglavi ognjištarci i ostali dinaroidni katolibani obilježavali devedesetu obljetnicu smrti Stjepana Radića koji je podlegao ranama koje je dobio od metaka srpskog radikala i tajnog agenta četničke organizacije „Crna ruka“ Puniše Račića u beogradskoj Skupštini. Još jednom prisjetili su se znamenite i vidovite poruke hrvatskog velikana Stjepana Radića iz 1918. godine: „Još nije prekasno. Ne srljajte kao guske u maglu“. Tu bi poruku više nego prigodno trebali prihvatiti i svi oni hrvatski političari koji nas uvjeravaju da se ne treba osvrtati prema prošlosti, nego okrenuti budućnosti, kako bi barem pokazali da nas baš sve ne tretiraju kao obične guske ili ovce, svejedno.

ODGOVOR JAKOVČIĆU: PUSTI THOMPSONA – OD KONČAREVA AFARAKIJA ĆEŠ UZIMATI KAO ŠTO SI UZIMAO I PRIJE

Ivan Jakovčić, IDS-ov europarlamentarac odlučio se podnijeti ostavku na članstvo u Nadzornom odboru finske tvrtke Afarak, kojoj je vlasnik Danko Končar. Tu svoju odluku obrazložio je samo u svojem biltenu – poznatijem pod imenom Glas Istre. Naveo je kako se u potpunosti želi posvetiti budućoj predizbornoj kampanji za novi mandat u Europskom parlamentu te da neće imati vremena ni za kakve druge obaveze. Budući da se sjednice nadzornih odbora, pa tako i u Afaraku, održavaju u najgorem slučaju jednom mjesečno, takvom obrazloženju mnogi su se nasmijali.

Pravi je razlog da Jakovčić, ali i Končar pod svaku cijenu žele da Nino zadrži status europarlamentarca, jer je to vrlo važno za njihov razgranati i isprepleteni biznis. A s obzirom na to da je Afarak na meti finskih vlasti, koje su mu za početak odrezale globu od 40 milijuna eura, a situacija se i dalje komplicira i prijeti eskalacijom, što bi moglo uzdrmati Jakovčićeve izglede za osvajanje novog mandata – očito su zajedno procijenili da bi bilo najbolje da se Jakovčić makne iz nadzornog odbora te tvrtke. Kako bi medijski prikrio taj nadzorni odbor, ali i činjenicu da je brodogradilište Uljanik u izrazito teškoj situaciji, gdje je nametnuo, a koga drugog nego Končara za strateškog partnera – Jakovčić se odlučio za vrlo interesantnu medijsku taktiku.

Na N1 televiziji je napao Marka Perkovića Thompsona, za nacionalizam i ustaštvo poručivši mu „ nećeš u pulsku Arenu – nisi ni prije“. To su naravno prenijeli svi mediji u Hrvatskoj i odjednom nikome nije bilo važno što bi uskoro četiri tisuće zaposlenika Uljanika, kojim on upravlja već desetljećima, moglo ostati bez posla – a država platiti milijarde na pokrivanju garancija. Što je, zbog članstva u nadzornom odboru Končareve finske tvrtke godinama bio u očitom sukobu interesa – ništa to nije bilo važno. Važno je samo da je Thompsonu, hrvatskom branitelju, on rekao – no pasaran. Međutim, tada se događa obrat, jedan upućeni fejsbuk prijatelj objavio je kratku analizu te Jakovčićeve medijske ofenzive i što on time želi prikriti, poručivši mu na kraju: pusti Thompsona, uzimao si pare od Afaraka, uzimat ćeš i ubuduće!“

Začas su tu objavu prenijeli brojni portali, pa je ono što je Jakovčić želio prikriti postalo javno dostupno svima, za izbor u Europskom parlamentu Hrvatska je jedna izborna jedinica. Na pitanje tko je Jakovčića natjerao na takav potez koji ga može koštati mandata, stigao je prilično uvjerljiv odgovor. Kažu upućeni, takvo gašenje vatre benzinom, nakon koje nastaje pravi požar i velika PR-ovska šteta, može predložiti samo bivši Jakovčićev PR savjetnik, koji mu se nakon epizode u Vladi RH – očito ponovo priključio.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari