Pratite nas

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: ‘Otkrit ću vam tko sustavno uništava kockastu naciju’

Objavljeno

na

Nina Obuljen Koržinek
Cropix

Premda mnogi autoriteti u zemlji tvrde da korupcija iz komunističkog totalitarizma uništava Hrvatsku i prisiljava mnoge na odlazak iz zemlje, vladajući se oglušuju. Tvrde da su masovni odlasci posljedica članstva u EU, „gdje su nestale barijere za slobodu kretanja“, a ne kako je na to upozorio u povodu Dana državnosti na misi za domovinu kardinal Bozanić, u sustavu vladanja u kojem prevladava osjećaj bespomoćnosti pred umreženim strukturama sebičnih interesnih skupina koje nadilaze granice stranaka i država.

LJEVIČARSKIM NOVINARIMA SVATKO JE PRIHVATLJIVIJI OD HRVATA IZVAN HRVATSKE – PA I MIGRANTI

Premijer nam uporno ponavlja kako ništa nije važnije od stabilnosti. Misli dakako na stabilnost vlasti ili vladajuće većine, jer država nam nigdje neće uteći, samo što će mnogi iz nje otići. No i za to, prema nekima ima lijeka pa nam naslovnica Slobodne Dalmacije upravo na Dan državnosti sugerira da trebamo vratiti Srbe i naseliti dvadeset tisuća Sirijaca.

Bivši saborski zastupnik, koji se do Račanove vladavine zvao narodnim zastupnikom, profesor Nikola Visković sugerira da bi na prostorima Like, Slavonije i tzv. Krajine sirijski pastiri mogli proizvoditi meso i vunu za Saudijsku Arabiju. A mi, tvrdi profesor, pokrećemo glupe investicije poput LNG-a, Pelješkog mosta i mlaznih aviona.

Otklanja i svaku mogućnost da bi se netko od iseljenih Hrvata, primjerice iz Južne Amerike mogao uopće vratiti u zemlju. Jer, prema njemu, to je tamošnja elita, trgovci, kapitalisti… S njim se slaže i demografski zabrinuti novinar Damir Pilić koji tvrdi da Hrvatska ne može zaustaviti iseljavanje jer građanima ne može ponuditi bolji standard niti se može izvući iz, kako tvrdi, svjetonazorskog gliba u kojem jačaju snage koje žele izjednačiti fašizam i antifašizam, pa čak i antifašiste prikazati kao veće zlo, a niti gospodarstvo može osigurati dizanje plaća.

Za iseljenu Hrvatsku, također na Dan državnosti, ne želi čuti ni kolega mu Robert Bajruši. Zgrožen izjavom ministra uprave Lovre Kuščevića da je dijaspora nedovoljno zastupljena u Saboru, Bajruši ne može vjerovati da bi o životu u Hrvatskoj odlučivali birači iz Šuice, Širokog Brijega ili, ne daj Bože, Buenos Airesa. Ta desničarska maligna ideja da bi o sudbini zemlje odlučivali oni koji ne plaćaju poreze ili ne kupuju u našim trgovinama za kolegu novinara gora je čak i od referendumske inicijative koja bi zatirala manjinska prava i uskratila im ista prava kao i Hrvatima.

Kao što Bajrušija ne zanima što je iseljena Hrvatska prošle godine unijela u zemlju više od dvije milijarde dolara, tako ni kolegu mu Pilića uopće ne zanimaju hrvatski iseljenici kad su nam već migranti pred vratima. Ni Ante Tomić ne vidi u čemu je problem i koju bi nam štetu migranti mogli nanijeti. ”Ne bojte se, uvjeren sam da bi vam ti nesretnici mogli biti dobri susjedi”, piše on. Moglo bi se zaključiti da je prvim perima ljevice svatko prihvatljiviji, pa i nesretni migranti – od Hrvata koji žive izvan Hrvatske. Njima bi dozvolili samo da šalju devizne doznake, stoje i dalje gdje jesu i nemaju nikakva biračka prava ili bilo kakvog drugog utjecaja u Hrvatskoj.

IZBORNIK DALIĆ I HRVATSKI REPREZENTATIVCI – A NE NAŠI POLITIČARI – PODSJEĆAJU NA POBJEDNIČKE GENERALE

Zašto je hrvatski nogomet bolji od Hrvatske? Zašto su naši sportaši bolji od današnjih hrvatskih upravljača? Usporedbe su još izraženije kad se gledaju velebne pobjede Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu i maestralne pobjede Borne Čorića nad velikanom Rogerom Federerom i Marina Čilića nad Novakom Đokovićem. Zašto naši sportaši postižu sportske rezultate koji se ponekad čine nemogućima, a vodećim političarima zemlje u njihovu poslu nedostižnima? Njemački Bild piše ovih dana da je mala Hrvatska najbolja sportska zemlja na svijetu. Čestitke prima i veleposlanik RH u Njemačkoj – u jednoj od njih stoji kako je hrvatska momčad pokazala čudesnu i zadivljujuću volju, želju i trud za pobjedom i to za svoju Hrvatsku.

Upravo su na isti način na čuđenje cijeloga svijeta i usprkos njemu, hrvatski branitelji najprije ljubavlju, a onda i vojnim vještinama branili svoju Domovinu, čije se bitke i danas proučavaju kao briljantne vojne akcije na prestižnim vojnim akademijama kao što je američki West Point. Po uzoru na hrvatske branitelje i s istim žarom bori se danas na nogometnim terenima hrvatska reprezentacija.

S trenerom Zlatkom Dalićem koji po liderskim svojstvima prije podsjeća na naše pobjedničke generala, nego li primjerice na državničku karizmu Andreja Plenkovića. Na surovom globalnom tržištu, u sportu, kao i u svemu drugome – nema zabušavanja. Bez mukotrpnog rada i odricanja, bez snažne motivacije u jakoj konkurenciji nema ni izvrsnosti, ni uspjeha, ni rezultata.

Sve obrnuto od onoga što danas imamo u hrvatskoj politici. Nema zemlje na svijetu gdje se jedna od najboljih nogometnih vrsta kao što su Vatreni našla na udaru političkih, medijskih i interesnih lobija unutar vlastite države s ciljem razbijanja posvemašnjeg oduševljenja i jedinstva „kockaste“ nacije. Trećerazredni političari nakon 2000. godine uništavali su motivaciju i zajedništvo oko svih, za jedan narod važnih institucija – od nogometne reprezentacije do braniteljskih skupina, vraćajući Hrvatsku u mentalni komunizam kojemu danas svjedočimo.

A on nas je doveo do siromaštva, u kojem nepotizam i klijentelizam caruju, u kojem je država i dalje glavni gospodarstvenik, u kojem podobnost zamjenjuje sposobnost i slobodnu tržišnu utakmicu, u kojem stanovništvo bježi iz zemlje glavom bez obzira. Rezultati tih trećerazrednih političara jesu u tome da je Hrvatska danas jedna od najsiromašnijih zemlja EU-a, samo nas Bugarska dijeli od dna ljestvice. Istodobno, na opće zgražanje javnosti, premijer tvrdi da bi u Africi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj. Trebalo bi premijeru sugerirati da pod hitno ode u Rusiju gledati repku i to s izbornikove klupe da nauči kako se vodi tim, a da istodobno izbjegne ismijavanje koje je tim komentarom bez obzira na kontekst – izazvao.

MINISTRICI OBULJEN KORŽINEK, ZA RAZLIKU OD ANE LEDERER – FRLJIĆ SIMPATIČAN, A FRLJIĆEVSKI AKTIVIZAM MEDIJSKI ATRAKTIVAN

A ovo više nije vic. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek na regionalnoj televiziji N1 ovoga tjedna izjavljuje kako joj je režiser Oliver Frljić medijski atraktivan i simpatičan. Za pretpostaviti je, puno simpatičniji od nove zagrebačke pročelnice Gradskog ureda za kulturu Ane Lederer, bivše zamjenice bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koja drži da se javnim novcem ne treba financirati ničiji politički aktivizam, pa ni onaj frljićevski.

Animozitet prema svojim prethodnicima Nina Obuljen Koržinek ne skriva, kao što to čini sa svojim simpatijama prema Frljiću i to samo zato što zna kakvo je javno mnijenje glede protuhrvatskih eskapada ovoga redatelja. Što će Oliver Frljić kao budući suradnik Vojka Obersnela i Nine Obuljen Koržinek izvesti u projektu – Rijeka kao Europska prijestolnica kulture 2020., još se ne zna.

Zna se samo da će hrvatska vlada s Ministarstvom kulture utrošiti milijune i milijune javnog novca, od čega će jedan kunski dio utržiti naravno i Frljić. No, veće je pitanje kakva je to država koja svijetu želi pokazati svoje europsko i kulturno lice s umjetnikom koji je svojedobno na Kerempuhovoj sceni poubijao svoje političke neistomišljenike i koji istodobno u brojnim intervjuima tvrdi da će se Jugoslavija i komunizam vratiti, da su Hrvati izmišljena nacija, da je demokracija zlo te da su Hrvati dežurne ustaše i krivci za raspad Jugoslavije.

Hoće li možda i riječka prijestolnica kulture Europi pokazati redateljev teatarski uradak koji je svojedobno šokirao Poljsku u kojem žena s hidžabom vadi iz spolovila poljsku zastavu, a u konačnici je silazeći Isus s križa siluje? Takva je umjetnost kod Poljaka prošla s kaznenom prijavom, a u Hrvata na čelu s ministricom kulture – obranom slobode stvaranja.

Tko je kriv nazadnim Poljacima što više neće trošiti novac na ovakva kazališna gostovanja, kad su tu progresivni Hrvati uvijek spremni na Frljićeve opasne umjetničke budalaštine. Jedva čekamo premijeru Rijeke 2020. godine, kad će u prvim redovima uz Ninu Obuljen Koržinek i ostale domaće političke eurofile biti i predsjedavajuća Vijeća Europe Marija Pejčinović Burić koja na protuhrvatske ispade, kao ovih dana u Strasbourgu, kada je Šešeljev sin nazvao Franju Tuđmana „zločincem i neofašistom“ ima sve učestaliji hrvatski diplomatski odgovor – no comment.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Čudna sinteza kapitalizma i ‘ljevičarstva’

Objavljeno

na

Objavio

Nema što, Emil Tedeschi je uspješan privrednik. Vlasnik je ‘ALtantic‘ grupe koja zapošljava 5500 ljudi, sa stalnim rastom prihoda i profita. No, ovih je dana izazvao veliku pozornost izletom u politiku, što je popraćeno pohvalama u stilu „oštar nikad kao do sada“, „bez dlake na jeziku“ i slično.

Reagirali su tek Gradski odbor HDZ-a i Hrvatski časnički zbor iz Splita, koji su se osjetili pogođenima spominjanjem Splita i hrvatskog naroda u rasističkom kontekstu.

Naime, ovaj je poduzetnik, koji se voli poput nekada Ćire Blaževića kititi šalovima i glembajevskim glamuroznim proslavama rođendana i vjenačanja, održao govor na jednoj poslovnoj konferenciji u kojemu je napravio svojevrstan presjek nacionalnog duha.

Rekao je kako mi kad vidimo crnca u Splitu, volimo ga linčovati, kad čujemo nekoga govoriti srpski, bacamo ga u more, kad vidimo Azijata na Markovu trgu, upiremo prstom u njega. Hoće reći kako su Hrvati zatvoreni i ksenofobični, čemu, naravno, proturječi slika gostoprimstva, turizma, pa i iseljavanje.

Nije Tedeschi u svom političkom pledoajeu propustio spomenuti 1941. i 1945., s aluzijom na one koji idu stopama djedova i očeva, za razliku od Nijemaca. Očito je upro prstom samo u jednu nostalgičnu stranu zaboravivši one druge, pa i samog sebe, koji također slijede očeve i djedove.

Ovakvim stavovima pridružio se primitivnom i politikantskom trendu sotonizacije i optužbi na račun države i naroda u sklopu programirane propagandne kampanje o „fašizaciji društva“. Primjer je ovo čovjeka kojemu moć, slava i novac udare u glavu u toj mjeri da izgubi svaku kontrolu nad sobom i zaluta u područje koje ne poznaje ili si dopušta svoje subjektivne osjećaje nametati kao konačne istine.

Kako je sam otkrio, Tedeschi je do prvog milijuna (nek vjeruje tko može) došao prodajući žvake i lizalice, i to u 24. godini života, i u ratnoj 1991. Sama Atlantic grupa nastala je preuzimanjem niza trgovačkih firmi, i to, izgleda, i po babi i po stričevima. Već dulje vrijeme je zinuo na “Podravku” i na “Jamnicu”.

Priča priče kako mu je otac Svetozar bio moćan i u bivšem socijalističkom, ali i u onom još „bivšijem“, kraljevskom sistemu. Taj pedigre, uostalom, nije ništa neobično ni rijetko za suvremene najmoćnije hrvatske tajkune.

On danas kaže kako ne priznaje (balkanske) granice, ne misleći očito pri tome tek na trgovinu. BiH je, veli, njegova domovina, a Srbija mu je na vrh jezika. Bili su mu dragi Stjepan Mesić i Ivica Račan, a i danas je intimus Zorana Milanovića, kojemu će zacijelo pružiti svu potrebnu pomoć u izbornoj kampanji, a on će se njemu, ako Bog da, odužiti.

Čudna je uopće u nas ta sinteza kapitalizma i „ljevičarstva“, piše Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Objavljeno

na

Objavio

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“.

Kongres Stranke demokratske akcije (SDA), vodeće bošnjačke nacionalne stranke u BiH, bio je prvorazredni događaj za sve političke sladokusce. Ne zbog tog što je potvrđeno novo/staro rukovodstvo, niti zbog usvajanja sada već famozne deklaracije u kojoj se govori o viziji buduće BiH, nego zbog činjenice da je SDA odlučila demaskirati svoje politike.

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“, piše: Jurica Gudelj /Dnevnik.ba

Tako je sada i političkim analfabetama puno jasnije zbog čega je život u BiH na čekanju, zašto nema izmjena Izbornoga zakona, zašto nema uspostave vlasti, zašto je Komšić nametnut Hrvatima.

SDA se, ukratko, zalaže za tzv. „građansku BiH“ u kojoj će demografska ujedno biti i demokratska većina, odnosno najbrojniji narod će „vedriti i oblačiti“ u političkom smislu; žestoko se protivi izmjenama Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod ne nameće političke predstavnike drugom narodu; traži ukidanje postojećih entiteta, ili barem pretvaranje FBiH u unitarni entitet poput RS-a; podjelu Mostara; kontrolu pravosudnih institucija; uvođenje jednog predsjednika i državne vlade… I najvažnije u simboličkom smislu – promjenu imena Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina.

Prethodno pobrojano su dugoročni politički ciljevi SDA, odnosno ciljevi na kojima ova stranka strpljivo radi. Među tim ciljevima nema nikakvih iznenađenja, jer svi ti ciljevi su „na stolu“ još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, i SDA nikad od njih nije odustala, nego je samo prikriveno radila na njihovu ostvarivanju.

Uostalom, zbog tih ciljeva u Mostaru nema izbora već 11 godina, država i FBiH nemaju vlasti gotovo godinu dana od izbora, Hrvatima se nameće Komšić, formiraju se vlasti bez legitimnih političkih predstavnika konstitutivnih naroda, izmišljaju se sukobi sa Hrvatskom i nešto manje Srbijom…

Dok međunarodnom faktoru „prodaju“ priču o tzv. „građanskoj BiH“ u kojoj svi imaju ista prava, u SDA sustavno rade na tomu da oduzmu politička prava u prvom redu Hrvatima, a kasnije ako bude moguće i Srbima. Sve se to radi s ciljem izgradnje bošnjačke nacionalne (polu)države na prostoru današnje FBiH a kasnije i cijele BiH.

No, pravo je pitanje zašto su SDA i Bakir Izetbegović baš sad odlučili izaći iz ormara? Što se to sada promijenilo u odnosu na zadnjih 25 godina? Je li došlo vrijeme za nove lomove na Balkanu za koje bošnjačka politika želi biti spremna?

Sve glasnije se bruji o tomu da bi se uskoro moglo riješiti pitanje Kosova, odnosno da bi se Srbija i Kosovo mogli međusobno priznati. Upućeniji tvrde da je procjena bošnjačke politike da bi se pitanje Kosova moglo riješiti čak do kraja ove godine.

Kosovo i Republika Srpska su pak sudbinski povezana pitanja i moguće je da bošnjačka politika želi spremna dočekati konačni dovršetak procesa raspada bivše Jugoslavije.

U cijeloj priči je jako pozitivno da je SDA napokon otvorila svoje karte i oko njihovih ciljeva i namjera više nema nikakvih nepoznanica. Ljudi su otvoreno kazali za što se zalažu i što žele. To je dobro.

Ono što je zabrinjavajuće je šutnja međunarodnog faktora. Znači li to da međunarodni faktor podržava proklamirane politike SDA? Sudeći prema njihovim dosadašnjim potezima, izgleda da podržavaju.

Srbima taj scenarij ide na ruku, jer svi ti potezi vode ka disoluciji države BiH. Srpska i Federacija su razgraničene i po tim linijama vrlo lako može doći do podjele.

No, što s Hrvatima? Bošnjačkoj politici nisu problem Srbi, jer s njima su se razgraničili. Problem su im Hrvati u središnjoj Bosni i dolini Neretve. To je problem koji imaju još od 1993. godine kad su bezuspješno pokušali osvojiti središnju Bosnu i izbiti dolinom Neretve sve do Ploča.

Hrvatska politika jest svjesna ovih tendencija, ali je pitanje je li spremna i sposobna na njih odgovoriti na pravi način. Samo cjelovita i stabilna BiH, kao država triju jednakopravnih naroda jamči opstanak i prosperitet Hrvatima na ovim prostorima. No, izgleda da takvu BiH ne žele ni srpska ni bošnjačka politika a ni međunarodna zajednica. Na hrvatskoj politici je da takve tokove preokrene.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari