Pratite nas

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Preduvjet velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a jest – Lustracija

Objavljeno

na

Po čemu je Davor Bernardić sve sličniji Ivanu Pernaru? Po tome što, osim da se predstavljaju zaštitnicima siromašnih i potlačenih, obojica iskazuju i specifične političke sklonosti. Tako mladi šef SDP-a slavi u Kumrovcu rođendan druga Tita i njegovu odavno pokopanu totalitarnu i komunističku  teoriju i praksu, dok Pernar prezire zapadne demokratske institucije kao što su EU i NATO.

Njihovi su politički izbori toliko bizarni da ih vrijedi zabilježiti i propitati. Budući da danas u Hrvatskoj mnogi profitiraju na ruskoj potrebi širenja raznolikih gospodarskih, energetskih i inih utjecaja, Pernarova iznenadna fascinacija Putinom mogla bi se u tom kontekstu i razumjeti. Međutim, kako racionalno i razumski objasniti Bernardićevu sve veću ukorijenjenost u promašenoj i od demokratskog svijeta osuđenoj titoističkoj ideologiji iz prošlog stoljeća? Što je to u mladom sdpeovskom biću što ga tjera kultu umrlog maršala?

Kad je 1980. Broz umro kao doživotni predsjednik umiruće jugotvorevine, Davor Bernardić je imao tek nekoliko mjeseci. Njegov je prethodnik Ivica Račan kao bivši visoki partijski dužnosnik već tada shvatio da svoje komuniste treba nekako demokratski reformirati, pa ih je i nazvao Strankom demokratskih promjena. Kroz tu estetsku operaciju Račan je početkom devedesetih pokušao, i dobrim dijelom uspio prikriti mračno totalitarno lice Partije koje svojim pohodom u Kumrovec  nanovo oživljava sadašnji  predsjednik SDP-a. Kada je Winston Churchill svojedobno izjavio da će fašisti budućnosti biti antifašisti, misleći pritom na komunističke i staljinističke režime koji su se umiveno samoproglašavali antifašističkim, vjerojatno nije ni sanjao koliko je bio vidovit.

Potvrdio je to ovih dana saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić skandaloznom, utuživom izjavom na fejsu: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“. I lavina zgražanja je krenula. Ali ne treba se čuditi, jer u ovoj Stazićevoj izjavi sažete su njegove  i Bernardićeve „tekovine antifašizma“, u kojima su poslije završetka rata jugokomunisti, a ne antifašisti kako im danas tepaju njihovi nasljednici, samo u rudniku Huda jama zakopali više od tri tisuće živih zarobljenika među kojima je bilo gotovo tisuću žena. U toj poratnoj industriji zločina koju priziva jedan hrvatski saborski  zastupnik klasičnim govorom mržnje i pozivanjem na nasilje, što se u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu tretira kao kazneno djelo, svirepo je ubijeno na stotina tisuća ljudi.

Za našeg narodnog zastupnika, inače gorljivog zagovornika aktualne tobožnje nenasilne Istanbulske konvencije, to nisu bili ljudi za koje je trebala vrijediti Ženevska konvencija. Bili su to, kako je 20. svibnja ’45. u Varaždinu u svom prvom poslijeratnom govoru rekao Bernardiću, Staziću i ekipi omiljeni drug Tito: „Nisam došao službeno, niti da govorim o politici… već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Tako se još jednom pokazalo da su veličanjem i  slavljenjem „antifašizma“ prošlosti Stazić i njemu slični, takozvani hrvatski ljevičari, jedino mogli doći da se još jednom prisjetimo  Churchilla – do fašizma budućnosti.

PREDUVJET VELIKOJ KOALICIJI HDZ-a i SDP-a JEST – LUSTRACIJA

Mirko Galić, umirovljeni novinar, bivši savjetnik u Agrokoru i bivši direktor HRT-a ovih se dana na stranicama „Večernjeg lista“ osobito angažirao u promoviranju ideje o nužnosti velike koalicije između SDP-a i HDZ-a. Ideja nije od jučer. Godinama je njezin vatreni zagovornik bio bivši premijer Vlade nacionalnog jedinstva dr. Franjo Gregurić. Nikica Valentić  također je  kao bivši premijer nebrojeno puta posljednjih godina u intervjuima svojojoj omiljenoj novinarki Jeleni Lovrić tvrdio da je velika koalicija jedini spas za Hrvatsku. Da se pita Emila Tedeschija, vjerojatno bi i on bio danas za nju.

Ideološke podjele najveća su smetnja biznisu, tvrde nam već dulje vrijeme zagovornici koaliranja HDZ-a i SDP-a. Tako Mirko Galić smatra da je to možda posljednja šansa da zemlja krene u temeljite reforme i pridigne se s europskog dna nerazvijenosti, što bi, vjeruje Večernjakov uvodničar, razveselilo Europu i Bruxelles jer bi, eto, „mala Hrvatska dala lekciju velikoj Italiji kako se vodeće stranke podređuju državnim i nacionalnim interesima“. Galićevoj ideji ne bi se imalo što prigovoriti da iza nje ne stoje brojne interesno – političke zamke  i sitne podvale.

Naime, Hrvatska danas već ima svojevrsnu veliku koaliciju s HNS-om pa nikako da joj reformski krene. Dapače, agonija s Agrokorom pokazuje znakove i ozbiljnijih poremećaja koji bi državu mogli stajati i do desetak milijardi kuna štete odluče li Agrokorovi vjerovnici isključiti se  iz nagodbe prema Vladinom specijalnom zakonu i pokrenuti sudske tužbe. No, čini se da današnjem državnom, bolje reći socijalističkom kapitalizmu, upravo fali Galićeva formula ideološkog netalasanja i političkog spajanja nespojivog. Pozivanje na njemački model posve je promašeno ako znamo da su Nijemci i „desni“ i „lijevi“ najprije proveli lustraciju baš zbog svog njemačkog državnog i nacionalnog interesa. I vidimo da im odlično ide, najbogatiji su i glavni u Europi. U Hrvatskoj upravo sve suprotno.

O lustraciji ni čuti, barem kao ljekovitoj, katarzičnoj društvenoj pojavi. Pa makar bilo i po onoj partijskoj – da pojavu treba osuditi, a drugove spasiti. Zato bi ovih dana trebalo žaliti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su presudom Vrhovnog suda u Karlsruheu osuđeni na doživotnu zatvorsku kaznu, jer samo su njih dvojica platila za UDBA-ina legalna ubojstva u zaštiti Partije i jugo-poretka. Umjesto da je Hrvatska uprla sve snage da ih se oslobodi u zamjenu za njihovo svjedočenje o zločinima komunizma, ona se u SDP-u i HNS-u 2013. lex Perkovićem grčevito branila od bilo kakvog suđenja bivšem režimu.

Upravo je njihov slučaj pokazao koliko su strukture bivšeg totalitarnog režima jake i danas. Pokazuje to i ponašanje hrvatskih sudova da se obojica osumnjičenika izruče Njemačkoj pod uvjetom da budu vraćeni u Hrvatsku gdje će sada nadležni sudovi prilagoditi presudu domaćem zakonodavstu. Dok Hrvatska ne prihvati da lustracija nije pitanje prošlosti nego budućnosti, dotad ćemo biti i ostati na europskom začelju razvijenosti. No, trenutna hrvatska partitokracija očito ne želi mijenjati model vladanja i upravljanja zemljom.

U tom smislu nema nikakve sumnje da nam se doista sprema velika koalicija. Bez obzira što Arsen Bauk trenutno tvrdi da se prije toga HDZ treba riješiti lopova i ustaša. Više od takvih javnih predstava zajednički će interesi nadvladati sve ideološke razlike, a inkluzivnost Andreja Plenkovića u tome  će samo pomoći, pogotovo što se u međuvremenu dogodio svojevrsni  narodni referendum. Od više od tristo tisuća potpisa za demokratizaciju izbornog sustava i političare odgovorne biračima, HDZ i SDP spas će potražiti u novom zajedništvu i promjeni Ustava po svojoj mjeri i prije novih izbora. Upravo u skladu s novom krilaticom – sve za stabilnost, vlast ni za što.

EKSTREMIZAM VIJEĆA EUROPE I VENECIJANSKE KOMISJE

Ako jahači konzervativne apokalipse i uspiju skupiti potpise – vatru će morati gasiti Ustavni sud, samo je jedan od brojnih sličnih komentara na referendumske inicijative Narod odlučuje. Postoje mehanizmi koji mogu spriječiti referendum, ustvrdila je SDP-ova saborska zastupnica Sabina Glasovac na vijest da je Inicijativa prikupila dovoljan broj potpisa. U sličnom su stilu reagirali gotovo svi prvaci SDP-a, od Peđe Grbina, Arsena Bauka pa do njihova šefa Davora Bernardića. HDZ-ove su reakcije slične. Za ministra uprave Lovru Kuščevića škakljivo je na referendumu odlučivati o manjinskim pravima, a akademika Reinera muče reakcije stranih investitora na pokušaj da bi narod u Hrvatskoj danas o nečemu mogao odlučivati. Pogotovo što za to nije dobio privolu šefa vladajuće stranke i premijera Andreja Plenkovića.

Poznato je da je premijer svojedobno dao jasan naputak svojim zastupnicima da HDZ ne podržava referendum o izbornom zakonu te da njegovi članovi ne smiju podržati aktiviste i volontere na terenu. No, dogodilo se, potpisi su skupljeni. Čak su se tribine na, inače strogo kontroliranom Saboru  HDZ-a proteklog tjedna brzo praznile, puneći svojim potpisima referendumske štandove ispred Cibonina tornja. Narod je odlučio, njih više od 390 tisuća potpisalo je da želi novi izborni zakon u kojem će, između ostalog, i položaj manjina biti u skladu s Ustavom. Jer tri rezervirana saborska mjesta za pripadnike srpske manjine nisu ni u skladu s preporukama Europske vijeća, odnosno njezine Venecijanske komisije iz 2008., dok dvostruko pravo glasa prema tvrdnjama uglednih ustavnopravnih stručnjaka ne osigurava manjinsku ravnopravnost, već postizborni inžinjering koji su dosada uredno konzumirali i sdepeovci i hadezeovci kako bi mogli vladati.

I u tom trokutu svima je bilo dobro osim narodu koji ih je birao. Stoga će se teško izigrati narodna volja koja je dosadašnjem stilu upravljanja zemljom spustila palac dolje. Bit će ih teško sve proglasiti ekstremnim konzervativcima jer se ipak priličan broj okupio oko Inicijative unatoč brojnim političkim i medijskim opstrukcijama i zabranama. Pri tome se ne smije zaboraviti podatak da sve zemlje u Europskoj uniji zajedno imaju osiguranih osam mjesta za predstavnike nacionalnih manjina, a sama Hrvatska ima rezerviranih osam.

Usprkos tome Arsen Bauk cijelu Inicijativu pokušava predstaviti ne kao narodnu volju za izmjenu izbornog zakona, već glasovanje protiv Srba. U Otvorenom Mislava Togonala u raspravi o referendumskoj inicijativi, ministar Kuščević, inače poznat široj javnosti i po pozdravu Hvaljen Isus i Marija, bio je ovaj put gotovo u punom suglasju s Arsenom Baukom koji je ustvrdio da treba sve učiniti ne bi li se referendum spriječio. Taj televizijski nastup dvojice nekadašnjih političkih oponenata jedan je fejs komentator duhovito opisao – Bauk i Kuščević kao Malena i Klepetan, zagrljeni, zagrljeni…

U svakom slučaju slijedi žestoki saborski boj i politički pritisci na Ustavni sud koji će dati konačnu ocjenu ustavnosti referendumskih pitanja za koja se i za europske standarde najrigoroznijim referendumskim pravilima prikupilo neočekivano veliki broj potpisa. Narodu, potpisnicima referenduma preostaje iščekivanje daljnjih reakcija svojih već dugo odnarođenih političkih elita koje bi se, barem na trenutak, trebale prisjetiti one Plutarhove da je sretan onaj narod koji strahuje za svoga, a ne od svoga vladara.

IZVANREDNA VIJEST – TUĐMANOVI POLITIČKI NASLIJEDNICI JOŠ JEDNOM POKAZALI KOLIKO JE ON BIO VELIK – A ONI MALI

Uz šokantni ulični rječnik o lažima i podmetanjma, svjedočili smo ovaj tjedan javnoj svađi predsjednice države, predsjednika Sabora i premijera. I to baš na dan kada je Hrvatska proslavljala svoj veliki Dan državosti, koji joj je otela trećesiječanjska revolucija 2001., preimenujući ga u Saborski spomendan. Najviši državni trojac, svi iz stožerne hrvatske stranke koja je pod vodstvom Franje Tuđmana stvarala državu tog je dana pokazao koliko je državnik Tuđman bio velik, a oni karijerno mali. Srećom, premijer je to nekako brzo shvatio pa krivnju za svađu prebacio na medijske savjetnike, rekavši da su predsjednicu krivo savjetovali. Eto, neka barem nečemu dobrom posluže Krešimir Macan i Mate Radeljić; spasili su obraz barem državnom vrhu, kad su već svoj profesionalni besprizornim spinanjima odavno potrošili.

 

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Željko Dogan: Je li ovo normalno?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon predsjedničkih izbora

Mi Hrvati volimo se među sobom busati u prsa kako smo veliki domoljubi, zakleti mrzitelji Jugoslavije, veliki antikomunisti i Bogu vjerni katolici. Ipak, trideset godina nakon propasti Jugoslavije i bezbožnog komunizma, našim vlastitim izborom, okorjeli jugokomunisti i bezvjernici još uvijek bučno slave svoje pobjede u srcu, tobože, najkatoličkije i najantikomunističkije zemlje u Europi. Danas slobodne i samostalne Hrvatske države

Je li to normalno?

Znao sam da je u posttuđmanovoj Hrvatskoj, punoj ‘bivših’ farizeja i egoizmom opsjednutih lažnih proroka, gotovo sve moguće. Ali da će se, nakon svih dosadašnjih iskustava s njima, većina pobožnog hrvatskog puka opet dati toliko zavesti da im se masovno pridruži u ponižavanju i ismijavanju predsjednice koja ga je punim srcem voljela i za njega se kao lavica borila – u to pak nisam mogao povjerovati. Poglavito ne u ludost da će je, na kraju te svojevrsne političke Golgote, svojim glasovima srušiti, kako bi sebi na vrat ponovo natovarili jugokomunističkim odgojem odnarođenu političku barabu.

Oprosti im Gospode jer ne znaju što čine.

Činjenica da su izmanipulirani Hrvati u svojoj vlastitoj državi sami sebi za predsjednika izabrali Mesića dva puta, pa Josipovića i sada Milanovića u priličnoj mjeri u sebi obuhvaća i objašnjava sve.

Zaista se sada, nakon izbora Milanovića za predsjednika, moramo moliti Bogu da nam bude na pomoći. Ako ni zbog čega drugog ono barem zbog toga što smo još jednom pokazali da od svih naroda u Europi, mi Hrvati, daleko najbolje praštamo i najobilatije nagrađujemo kruhom svoje ‘bivše’ zatvorske čuvare i dželate.
Iako nas ne prestaju kamenovati.

Sjećam se kako nas je stari hrvatski emigrant, moj prijatelj i kartaški partner iz kluba Hajduka Chelsea ovdje u Melbourneu, u ono vrijeme euforičnog slavlja nakon pobijede u ‘Oluji’ stišavao i upozoravao: ‘Nije još gotovo. Nemojte se zavaravati da će nas tek tako pustiti na miru. Vidjet će te, od svih zemalja u Europi, Hrvatska će biti zadnja u kojoj će komunizam umrijeti’. Ali smo mu se tad slatko smijali.

Nažalost, nakon prošlih predsjedničkih izbora ne bi se trebali smijati nego crveniti od stida i ozbiljno pitati jedni druge – koji nas to vrag zavarava i tjera da, evo već po četvrti put u zadnjih 20 godina za predsjednika biramo sebi ‘bivšeg’ Jugoslavena? Kao da iz dosadašnjeg iskustva ne znamo kakvu time sami sebi štetu nanosimo i kakvu poruku drugima šaljemo. Istinski prijatelji Hrvatske izvana i dobronamjerni strani dužnosnici sigurno će biti neugodno iznenađeni ovakvim našim izborom, jer smo time još jednom pokazali da smo očito politički nezreo narod koji u vlastitoj državi ne zna uzeti sudbinu u svoje ruke i vladati sam sobom.

Nagon za stalnim sukobljavanjem

Zapamtite dobro, neće biti nimalo smiješno (iako će novi ‘zoranizmi’ bez sumnje biti paradoksalno duhoviti) kada u idućih 5 godina opet budemo predmet sprdnje i podsmijeha u svijetu i kada nam, zbog ‘predsjednika s karakterom’ i njegovog ‘normalnog’ ponašanja, poznatog iz premijerskih dana, mnoge zemlje koje su nam do sada bile sklone, okrenu leđa. Ne zato što bi to Milanović htio nego zato što jednostavno ne zna drugačije.

Njegov nagon za stalnim sukobljavanjem s nekim, ‘bivša’ navika da ignorira i s visoka gleda na sve oko sebe, naslijeđeni otklon od domoljublja i obrane nacionalnih interesa, sada će imati potencijal da po količini štete nanesene Hrvatskoj, čak pretekne Mesića.

Možda ja nisam neki ekspert za politiku, ali na osnovu njegovog dosadašnjeg ponašanja znam jednu stvar. Život s Milanovićem kao predsjednikom, isto kao što je bio život s Mesićem kao predsjednikom, neće biti dobar za mentalno zdravlje Hrvata. Ali sada je kasno. Izabrali smo kog smo izabrali i nećemo moći kriviti nikog drugog do sami sebe za ono što nas čeka.

Još više boli to što je i na ovim predsjedničkim izborima isplivala na površinu činjenica da je većina Hrvata, svojim neizlaskom na birališta ili glasovima za Milanovića, išla protiv svega onoga za što smo se kao narod u Domovinskom ratu borili i izborili. I da je masa njih u tom samouništavajućem bijesu i bojkotu ‘Kolinde’, mazohistički uživala. Kako inače objasniti potrebu za izborom otkačenog ‘bivšeg’ Jugoslavena na funkciju predsjednika, nakon što im je već kao premijer nanio nemjerljivu štetu? Te time opet dovoditi sebe u mučne situacije i rizik ponovnog naguravanja u novu (zapadno)balkansku tamnicu i gubljenja slobode? Za koju su donedavno ginuli naraštaji Hrvata.

Što je hrvatski narod dovelo do ovoga?

Zapadnobalkanski planovi

Problem nije samo u moćnoj dubokoj državi naslijeđenoj iz bivšeg sustava, nije samo ni u odnarođenoj petoj koloni koja izuzetno snažno djeluje kroz medije, u velikosrpskim podmetanjima i pretenzijama ili u zapadnobalkanskim planovima skrivenih centara moći koji su neskloni hrvatskoj slobodi i državi. Nego u svemu tome skupa. Sve je to na svoj način narod u domovini vremenom napravilo zbunjenim, frustriranim, razočaranim i malodušnim.

U najvećoj mjeri objašnjenje ipak možemo naći u tome što je u centrima moći odlučeno da se nakon propasti komunizma, zbog pacifikacije Srba, Jugoslavija na neki način opet mora obnoviti.

Pokušalo se najprije davanjem zelenog svjetla Miloševiću, no kada se vidjelo da se stvari na terenu ne razvijaju u željenom pravcu, to jest da bi Tuđmanovom pobjedom nad Miloševićem Hrvatska mogla izmaći kontroli, već 1993. godine pri ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije u Londonu, kao pričuvna varijanta, osnovan je odjel za Zapadni Balkan.

Odlučeno je naime da se države nastale raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija + Albanija) nakon završetka ‘građanskih ratova’ u kojima će se međusobno iscrpiti, ponovo naguraju u novojugoslavensku zajednicu Zapadni Balkan, kojom će opet dominirati Srbi. No znalo se da će bez ponovne integracije Hrvatske, kao primarnog crpilišta sredstava za njeno izdržavanje to biti nemoguća misija. Isto kao što se znalo da bez povratka ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša na ključne pozicije u hrvatskoj politici i medijima Hrvatsku se neće moći ponovo utamničiti Balkanom.

Stoga je Tuđmanov nasljednik obvezno morao biti dokazani jugokomunistički kadar, sklon korupciji i ucijenjen svojom prošlošću. Koji će pod plaštem demokratizacije detuđmanizirati Hrvatsku i putem ‘ponovnog spajanja bliskih međusobnih veza i odnosa koje su sjedinjavale i držale narode tog područja skupa’ pripremati teren za njen povratak u ‘svoju Regiju’. Sigurno znate na kome se opskurnom liku u Hrvatskoj radar ‘međunarodne zajednice’ zaustavio.
Ostalo je povijest.

Naime, nakon relativno brze smrti prvog hrvatskog predsjednika i ministra obrane koji su bili stupovi njene opstojnosti, Hrvatska je bila ‘zrela za promijene’. U tom vakuumu odnekud je u javnost naglo izronio – Stipe Mesić i kao predsjednički kandidat ‘nekim čudom’ od autsajdera postao pobjednik i Tuđmanov nasljednik. (svaka sličnost s nedavnom pojavom Milanovića kao predsjedničkog kandidata i njegove pobjede, sasvim je ‘slučajna’)

Povratak u region

Odmah nakon inauguracije Mesić je šokantnim smjenama i izjavama sustavno i komunistički rigidno rušio sve ono što je prvi hrvatski predsjednik postigao i želio postići pomirbom, povratkom iseljene Hrvatske i priključenjem zajednici europskih naroda. Unoseći u post tuđmanovsku Hrvatsku, čistke, nered, razočarenje, bivše svađe i podjele, Mesić je uz pomoć medijske i ‘antifašističke’ pete kolone, obilato financirane izvana, započeo proces njene destabilizacije i prilagodbe za vraćanje u prostor i vrijeme prije Tuđmana. Za koje smo naivno pomislili da su za nas nepovratna prošlost .

U ozračju takve političko – gospodarske sabotaže i neizvjesnosti, razočaran i stalnim medijskim bombardiranjem zbunjen narod vješto je navođen da se sve više okreće sam protiv sebe, pa je uz pomoć navijačkih medija nakon isteka Mesićevog drugog mandata za ’svog’ trećeg predsjednika izabrao, Ivu Josipovića.

Bezličnog jugokomunističkog klona, koji je samo nastavio tamo gdje je Mesić stao. Gurajući uz pomoć svog glavnog savjetnika, Dejana Jovića, Vesne Pusić i ‘demokrata’ iz Beograda još brže Hrvatsku natrag u ‘Našu Regiju’.

Taj proces zaustavljen je njegovim neočekivanim porazom na izborima za drugi mandat i dolaskom gospođe Kolinde Grabar-Kitarović na njegovo mjesto.

Koja se, isto kao i svojevremeno Tuđman, beskompromisno usprotivila novojugoslavenskim integracijama Hrvatske i uz cijenu osobnog bojkota od strane ‘međunarodne zajednice’ i Bruxellesa, poglavito Merkelove i Macrona, uspjela je izvući iz okvira tzv. Zapadnog Balkana. Time je Hrvatska ponovo postala ‘zrela za promjene’ .

Da je upravo to bio pravi razlog za bjesomučnu hajku kojom se iz susjedstva i iznutra rušilo ‘Kolindu’ s mjesta predsjednice i da je sve unaprijed bilo lukavo isplanirano podmetanjem Škore kao kukavičjeg jaja, potvrdio je notorni Mesić u izjavi drugi dan nakon pobijede Milanovića koju je prenio beogradski Blic.

Pročitajte pozorno ovo: ‘Mene nije iznenadila Milanovićeva pobjeda jer je Hrvatska zrela za promjene, kao u vrijeme kada sam ja došao i otvorio Hrvatsku prema Europi i susjedima. Jasno da je Kitarović istrgla Hrvatsku iz Regiona, međutim mi u Regionu moramo surađivati i trebaju nas veseliti ovakvi uspjesi’. Pametnom dosta.

Ponovimo još jednom- Svaka sličnost s razlozima i načinom izbora Mesića i onog nedavnog, Milanovića za hrvatskog predsjednika, sasvim je – ‘slučajna’.

Razlog zbog kojeg je Milanović pobijedio na nedavnim predsjedničkim izborima je isti onaj zbog kojeg su pobijedili Mesić i Josipović, a to je – Hrvatsku treba vratiti natrag u ‘njenu’ novu zapadnobalkansku zajednicu. To je početak i kraj priče o povratku ‘bivših’ Jugoslavena na vlast u Hrvatskoj.

Zbog toga i zbog ničeg drugog, najprije Tuđman, pa Karamarko, koji je doveo gospođu Grabar- Kitarović na mjesto predsjednice, pa onda i ona sama, morali su platiti cijenu za neposluh i biti zamijenjeni podobnim Plenkovićem i Milanovićem. Kako bi se planirani proces novojugoslavenskog taočenja Hrvatske koji je započeo Mesić, Balkanskim summitom zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije u Zagrebu 2ooo-te, mogao nesmetano nastaviti i formalno privesti kraju. Od njih dvojice se očekuje da daljnjim integracijama s Srbijom i drugim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije dovrše proces transformacije Hrvatske iz čisto europske u euro-zapadnobalkansku zemlju.

Podzemlje

Očito je dakle da međunarodno i jugobalkansko podzemlje, koje je nakon Tuđmanove smrti preuzelo ‘nevidljivu’ kontrolu nad hrvatskim društvom, ni ovaj put nije ništa prepustilo slučaju. Pa je veliki meštar sveg hrvatskog nereda na kraju još jedne uspješno završene operacije jugoudbaškog podzemlja u Hrvatskoj, s velikim zadovoljstvom mogao izigranim Hrvatekima preko medija uputiti komentar predivan u svojoj ironiji: ‘Sada Kolinda i Škoro mogu pjevati u
duetu’

Naravno, na drugoj strani Mesić, Josipović ,Vesna Pusić, Račan mlađi i drugi ‘bivši’ drugovi koji su, navodno uz pomoć Manolića, osmislili i iz sjene vodili Milanovićevu izbornu kampanju, mogu sada slaviti i mirno uživati u svojoj pobjedi. S Milanovićem na Pantovčaku oni su za još najmanje pet godina osigurali sebi zaleđe i dobili mandat da ‘hrvatske guske’ pripremaju za nadolazeće parlamentarne izbore i nastave ih voditi u još gušću balkansku maglu.

S Kolindom nije završilo. S njom je tek počelo. Nakon njenog rušenja, izbori u HDZ-u kao i oni parlamentarni pred kraj godine i sve druge buduće ‘demokratske’ promjene, poput ponovnog pokušaja ukidanja prava glasovanja Hrvatima izvan Hrvatske, nametanja ćirilice Vukovaru, još žešći prijepori o HOS-ovim pločama i pozdravu ‘Za dom spremni’, o Jasenovcu, Bleiburgu, Titu… pa onda opet ‘spontani’ fašistički i antisrpski navijački ‘incidenti’, Pupovčevi bilteni, Novosti, Indexi , Jutarnji Večernji, 24 sata, Nedjeljom u 2, pjesme Mile Kekina, predstave Olivera Frljića, performansi Darija Jurčana… Sve će to biti samo farsa i sredstvo pomoću kojeg će odnarođeni sloj ponovo ojačale ‘bivše’ jugokomunističke elite puno lakše manipulirati i kontrolirati domovinske Hrvate. Kako bi ih, posvađene i razmrvljene, i dalje držala svojim taocima.

Nemojmo se zavaravati, sada će slijediti podmetanje još žešćih međusobnih svađa, prebacivanja krivice i obračuna na domoljubnom političkom spektru.

Još više potpaljivanja samouništavajućeg bijesa i frustracija, ‘slučajnih’ navijačkih, fašističkih i srbomrzilačkih ispada, ustaške ikonografije, uzdignutih ruku, povika ‘Za dom spremni’, ‘Srbe na vrbe’…

Nevjerojatno je koliko se u hrvatskoj politici sve ponavlja i vrti u krug, a velika većina ljudi drže oči širom zatvorene i ne vide kako se na ‘bivši’ način manipulira s njima. Mnogi politički pismeni Hrvati šokirani su činjenicom kako nam se povijest stalno ponavlja. Sve ono čime smo bili suočeni prije 10, 20, 30, 70 i 120 godina relevantno je i danas.

Čovjek više ne zna je li o tome gore čitati ili pisati.

Razmrvljeni do neprepoznatljivosti

Izbor Milanovića za predsjednika izravan je dokaz da smo kao narod, dugotrajnim ispiranjem mozga i neprekidnim manipulacijama jačih igrača razmrvljeni do neprepoznatljivosti. Na razinu razočaranih i radikalno individualiziranih pojedinca, od kojih svaki za sebe ima, ako uopće ima, neku svoju, privatnu Hrvatsku. A sa ostalim Hrvatima i ostatkom Hrvatske komunicira isključivo na razini nadmudrivanja ili svađe o tome čija je Hrvatska ispravnija i bolja.

Dokle god nam ne bude jasno da ne može svatko od nas imati svoju privatnu Hrvatsku i dokle god to ne prestanemo željeti, nema nam iskoraka iz ovakvog stanja.

Bilo bi puno bolje kada bi se počeli više ponašati kao politički zreo narod koji zdravorazumski gleda širu sliku i kolektivno skrbi za ovu jednu jedinu, zajedničku za sve nas, Hrvatsku. Najgore je kada se politika vodi iz perspektive privatnih interesa.

Podvucimo crtu:

Rušenje gospođe Grabar-Kitarović s mjesta hrvatske predsjednice i dovođenje Zorana Milanovića na njeno mjesto najnesretniji je događaj u Hrvatskoj od instaliranja Mesića za Tuđmanova nasljednika do danas. To je razoran udarac za njenu stabilnost i ugled u svijetu. Oni koji tvrde kako je Milanovićeva pobjeda ‘dobra za Hrvatsku’ nisu u pravu. U što će se uskoro uvjeriti. Milanovićevo ponašanje na mjestu premijera i izjave u nedavnoj predizbornoj kampanji ukazuju da će doći do dramatičnog zaokreta u hrvatskoj politici, sličnog onome do kojeg je došlo nakon što je Mesić naslijedio Tuđmana.

Očito je da će Milanović i njegovi savjetnici eutanazirati uspravnicu Tri mora dosadašnje predsjednice i ponovo oživjeti novojugoslavensku integraciju Hrvatske s Srbijom i ostatkom Zapadnog Balkana. Po nekim njegovim predizbornim izjavama ima naznaka da će njegov megalomanski ego i nepredvidljivo ponašanje dovesti u pitanje čak i članstvo u NATO i strateško partnerstvo s Amerikom, što bi Hrvatsku još više izložilo ljubomornim i grabežljivim susjedima i posebice ruskom utjecaju.

Ukratko, Milanović će na mjestu predsjednika Hrvatskoj raditi sve ono što joj je radio Mesić kada je naslijedio Tuđmana. Dakle, sve ono što će iznutra i izvana slabiti Hrvatsku i činiti je lakšim plijenom za regionalno integriranje i iskorištavanje.

Voljeli ga ili ne, Milanović je sada hrvatski predsjednik. Ja nisam glasovao za njega i nije mi drago što je pobijedio, ali ga priznajem za to što je izabran. Da je bilo obrnuto nisam siguran da bi on i Kolindini mrzitelji mogli uraditi isto. Naravno, kao mnogi moji prijatelji i poznanici, kao tisuće i stotine tisuća drugih Hrvata u Hrvatskoj i širom svijeta ja sam zabrinut izborom ovog čovjeka za predsjednika. Šokiran sam kao mnogi drugi njegovom do sada pokazanom odnarođenošću i bezosjećajnošću, gotovo gađenju prema domoljublju, braniteljima, vjeri, crkvi… S njime na čelu države trenutni hrvatski problemi će se samo povećati, a ne rješavati. No i to će proći. Jednog dana. Nekako.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari