Pratite nas

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Preduvjet velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a jest – Lustracija

Objavljeno

na

Po čemu je Davor Bernardić sve sličniji Ivanu Pernaru? Po tome što, osim da se predstavljaju zaštitnicima siromašnih i potlačenih, obojica iskazuju i specifične političke sklonosti. Tako mladi šef SDP-a slavi u Kumrovcu rođendan druga Tita i njegovu odavno pokopanu totalitarnu i komunističku  teoriju i praksu, dok Pernar prezire zapadne demokratske institucije kao što su EU i NATO.

Njihovi su politički izbori toliko bizarni da ih vrijedi zabilježiti i propitati. Budući da danas u Hrvatskoj mnogi profitiraju na ruskoj potrebi širenja raznolikih gospodarskih, energetskih i inih utjecaja, Pernarova iznenadna fascinacija Putinom mogla bi se u tom kontekstu i razumjeti. Međutim, kako racionalno i razumski objasniti Bernardićevu sve veću ukorijenjenost u promašenoj i od demokratskog svijeta osuđenoj titoističkoj ideologiji iz prošlog stoljeća? Što je to u mladom sdpeovskom biću što ga tjera kultu umrlog maršala?

Kad je 1980. Broz umro kao doživotni predsjednik umiruće jugotvorevine, Davor Bernardić je imao tek nekoliko mjeseci. Njegov je prethodnik Ivica Račan kao bivši visoki partijski dužnosnik već tada shvatio da svoje komuniste treba nekako demokratski reformirati, pa ih je i nazvao Strankom demokratskih promjena. Kroz tu estetsku operaciju Račan je početkom devedesetih pokušao, i dobrim dijelom uspio prikriti mračno totalitarno lice Partije koje svojim pohodom u Kumrovec  nanovo oživljava sadašnji  predsjednik SDP-a. Kada je Winston Churchill svojedobno izjavio da će fašisti budućnosti biti antifašisti, misleći pritom na komunističke i staljinističke režime koji su se umiveno samoproglašavali antifašističkim, vjerojatno nije ni sanjao koliko je bio vidovit.

Potvrdio je to ovih dana saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić skandaloznom, utuživom izjavom na fejsu: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“. I lavina zgražanja je krenula. Ali ne treba se čuditi, jer u ovoj Stazićevoj izjavi sažete su njegove  i Bernardićeve „tekovine antifašizma“, u kojima su poslije završetka rata jugokomunisti, a ne antifašisti kako im danas tepaju njihovi nasljednici, samo u rudniku Huda jama zakopali više od tri tisuće živih zarobljenika među kojima je bilo gotovo tisuću žena. U toj poratnoj industriji zločina koju priziva jedan hrvatski saborski  zastupnik klasičnim govorom mržnje i pozivanjem na nasilje, što se u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu tretira kao kazneno djelo, svirepo je ubijeno na stotina tisuća ljudi.

Za našeg narodnog zastupnika, inače gorljivog zagovornika aktualne tobožnje nenasilne Istanbulske konvencije, to nisu bili ljudi za koje je trebala vrijediti Ženevska konvencija. Bili su to, kako je 20. svibnja ’45. u Varaždinu u svom prvom poslijeratnom govoru rekao Bernardiću, Staziću i ekipi omiljeni drug Tito: „Nisam došao službeno, niti da govorim o politici… već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Tako se još jednom pokazalo da su veličanjem i  slavljenjem „antifašizma“ prošlosti Stazić i njemu slični, takozvani hrvatski ljevičari, jedino mogli doći da se još jednom prisjetimo  Churchilla – do fašizma budućnosti.

PREDUVJET VELIKOJ KOALICIJI HDZ-a i SDP-a JEST – LUSTRACIJA

Mirko Galić, umirovljeni novinar, bivši savjetnik u Agrokoru i bivši direktor HRT-a ovih se dana na stranicama „Večernjeg lista“ osobito angažirao u promoviranju ideje o nužnosti velike koalicije između SDP-a i HDZ-a. Ideja nije od jučer. Godinama je njezin vatreni zagovornik bio bivši premijer Vlade nacionalnog jedinstva dr. Franjo Gregurić. Nikica Valentić  također je  kao bivši premijer nebrojeno puta posljednjih godina u intervjuima svojojoj omiljenoj novinarki Jeleni Lovrić tvrdio da je velika koalicija jedini spas za Hrvatsku. Da se pita Emila Tedeschija, vjerojatno bi i on bio danas za nju.

Ideološke podjele najveća su smetnja biznisu, tvrde nam već dulje vrijeme zagovornici koaliranja HDZ-a i SDP-a. Tako Mirko Galić smatra da je to možda posljednja šansa da zemlja krene u temeljite reforme i pridigne se s europskog dna nerazvijenosti, što bi, vjeruje Večernjakov uvodničar, razveselilo Europu i Bruxelles jer bi, eto, „mala Hrvatska dala lekciju velikoj Italiji kako se vodeće stranke podređuju državnim i nacionalnim interesima“. Galićevoj ideji ne bi se imalo što prigovoriti da iza nje ne stoje brojne interesno – političke zamke  i sitne podvale.

Naime, Hrvatska danas već ima svojevrsnu veliku koaliciju s HNS-om pa nikako da joj reformski krene. Dapače, agonija s Agrokorom pokazuje znakove i ozbiljnijih poremećaja koji bi državu mogli stajati i do desetak milijardi kuna štete odluče li Agrokorovi vjerovnici isključiti se  iz nagodbe prema Vladinom specijalnom zakonu i pokrenuti sudske tužbe. No, čini se da današnjem državnom, bolje reći socijalističkom kapitalizmu, upravo fali Galićeva formula ideološkog netalasanja i političkog spajanja nespojivog. Pozivanje na njemački model posve je promašeno ako znamo da su Nijemci i „desni“ i „lijevi“ najprije proveli lustraciju baš zbog svog njemačkog državnog i nacionalnog interesa. I vidimo da im odlično ide, najbogatiji su i glavni u Europi. U Hrvatskoj upravo sve suprotno.

O lustraciji ni čuti, barem kao ljekovitoj, katarzičnoj društvenoj pojavi. Pa makar bilo i po onoj partijskoj – da pojavu treba osuditi, a drugove spasiti. Zato bi ovih dana trebalo žaliti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su presudom Vrhovnog suda u Karlsruheu osuđeni na doživotnu zatvorsku kaznu, jer samo su njih dvojica platila za UDBA-ina legalna ubojstva u zaštiti Partije i jugo-poretka. Umjesto da je Hrvatska uprla sve snage da ih se oslobodi u zamjenu za njihovo svjedočenje o zločinima komunizma, ona se u SDP-u i HNS-u 2013. lex Perkovićem grčevito branila od bilo kakvog suđenja bivšem režimu.

Upravo je njihov slučaj pokazao koliko su strukture bivšeg totalitarnog režima jake i danas. Pokazuje to i ponašanje hrvatskih sudova da se obojica osumnjičenika izruče Njemačkoj pod uvjetom da budu vraćeni u Hrvatsku gdje će sada nadležni sudovi prilagoditi presudu domaćem zakonodavstu. Dok Hrvatska ne prihvati da lustracija nije pitanje prošlosti nego budućnosti, dotad ćemo biti i ostati na europskom začelju razvijenosti. No, trenutna hrvatska partitokracija očito ne želi mijenjati model vladanja i upravljanja zemljom.

U tom smislu nema nikakve sumnje da nam se doista sprema velika koalicija. Bez obzira što Arsen Bauk trenutno tvrdi da se prije toga HDZ treba riješiti lopova i ustaša. Više od takvih javnih predstava zajednički će interesi nadvladati sve ideološke razlike, a inkluzivnost Andreja Plenkovića u tome  će samo pomoći, pogotovo što se u međuvremenu dogodio svojevrsni  narodni referendum. Od više od tristo tisuća potpisa za demokratizaciju izbornog sustava i političare odgovorne biračima, HDZ i SDP spas će potražiti u novom zajedništvu i promjeni Ustava po svojoj mjeri i prije novih izbora. Upravo u skladu s novom krilaticom – sve za stabilnost, vlast ni za što.

EKSTREMIZAM VIJEĆA EUROPE I VENECIJANSKE KOMISJE

Ako jahači konzervativne apokalipse i uspiju skupiti potpise – vatru će morati gasiti Ustavni sud, samo je jedan od brojnih sličnih komentara na referendumske inicijative Narod odlučuje. Postoje mehanizmi koji mogu spriječiti referendum, ustvrdila je SDP-ova saborska zastupnica Sabina Glasovac na vijest da je Inicijativa prikupila dovoljan broj potpisa. U sličnom su stilu reagirali gotovo svi prvaci SDP-a, od Peđe Grbina, Arsena Bauka pa do njihova šefa Davora Bernardića. HDZ-ove su reakcije slične. Za ministra uprave Lovru Kuščevića škakljivo je na referendumu odlučivati o manjinskim pravima, a akademika Reinera muče reakcije stranih investitora na pokušaj da bi narod u Hrvatskoj danas o nečemu mogao odlučivati. Pogotovo što za to nije dobio privolu šefa vladajuće stranke i premijera Andreja Plenkovića.

Poznato je da je premijer svojedobno dao jasan naputak svojim zastupnicima da HDZ ne podržava referendum o izbornom zakonu te da njegovi članovi ne smiju podržati aktiviste i volontere na terenu. No, dogodilo se, potpisi su skupljeni. Čak su se tribine na, inače strogo kontroliranom Saboru  HDZ-a proteklog tjedna brzo praznile, puneći svojim potpisima referendumske štandove ispred Cibonina tornja. Narod je odlučio, njih više od 390 tisuća potpisalo je da želi novi izborni zakon u kojem će, između ostalog, i položaj manjina biti u skladu s Ustavom. Jer tri rezervirana saborska mjesta za pripadnike srpske manjine nisu ni u skladu s preporukama Europske vijeća, odnosno njezine Venecijanske komisije iz 2008., dok dvostruko pravo glasa prema tvrdnjama uglednih ustavnopravnih stručnjaka ne osigurava manjinsku ravnopravnost, već postizborni inžinjering koji su dosada uredno konzumirali i sdepeovci i hadezeovci kako bi mogli vladati.

I u tom trokutu svima je bilo dobro osim narodu koji ih je birao. Stoga će se teško izigrati narodna volja koja je dosadašnjem stilu upravljanja zemljom spustila palac dolje. Bit će ih teško sve proglasiti ekstremnim konzervativcima jer se ipak priličan broj okupio oko Inicijative unatoč brojnim političkim i medijskim opstrukcijama i zabranama. Pri tome se ne smije zaboraviti podatak da sve zemlje u Europskoj uniji zajedno imaju osiguranih osam mjesta za predstavnike nacionalnih manjina, a sama Hrvatska ima rezerviranih osam.

Usprkos tome Arsen Bauk cijelu Inicijativu pokušava predstaviti ne kao narodnu volju za izmjenu izbornog zakona, već glasovanje protiv Srba. U Otvorenom Mislava Togonala u raspravi o referendumskoj inicijativi, ministar Kuščević, inače poznat široj javnosti i po pozdravu Hvaljen Isus i Marija, bio je ovaj put gotovo u punom suglasju s Arsenom Baukom koji je ustvrdio da treba sve učiniti ne bi li se referendum spriječio. Taj televizijski nastup dvojice nekadašnjih političkih oponenata jedan je fejs komentator duhovito opisao – Bauk i Kuščević kao Malena i Klepetan, zagrljeni, zagrljeni…

U svakom slučaju slijedi žestoki saborski boj i politički pritisci na Ustavni sud koji će dati konačnu ocjenu ustavnosti referendumskih pitanja za koja se i za europske standarde najrigoroznijim referendumskim pravilima prikupilo neočekivano veliki broj potpisa. Narodu, potpisnicima referenduma preostaje iščekivanje daljnjih reakcija svojih već dugo odnarođenih političkih elita koje bi se, barem na trenutak, trebale prisjetiti one Plutarhove da je sretan onaj narod koji strahuje za svoga, a ne od svoga vladara.

IZVANREDNA VIJEST – TUĐMANOVI POLITIČKI NASLIJEDNICI JOŠ JEDNOM POKAZALI KOLIKO JE ON BIO VELIK – A ONI MALI

Uz šokantni ulični rječnik o lažima i podmetanjma, svjedočili smo ovaj tjedan javnoj svađi predsjednice države, predsjednika Sabora i premijera. I to baš na dan kada je Hrvatska proslavljala svoj veliki Dan državosti, koji joj je otela trećesiječanjska revolucija 2001., preimenujući ga u Saborski spomendan. Najviši državni trojac, svi iz stožerne hrvatske stranke koja je pod vodstvom Franje Tuđmana stvarala državu tog je dana pokazao koliko je državnik Tuđman bio velik, a oni karijerno mali. Srećom, premijer je to nekako brzo shvatio pa krivnju za svađu prebacio na medijske savjetnike, rekavši da su predsjednicu krivo savjetovali. Eto, neka barem nečemu dobrom posluže Krešimir Macan i Mate Radeljić; spasili su obraz barem državnom vrhu, kad su već svoj profesionalni besprizornim spinanjima odavno potrošili.

 

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari