Pratite nas

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Preduvjet velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a jest – Lustracija

Objavljeno

na

Po čemu je Davor Bernardić sve sličniji Ivanu Pernaru? Po tome što, osim da se predstavljaju zaštitnicima siromašnih i potlačenih, obojica iskazuju i specifične političke sklonosti. Tako mladi šef SDP-a slavi u Kumrovcu rođendan druga Tita i njegovu odavno pokopanu totalitarnu i komunističku  teoriju i praksu, dok Pernar prezire zapadne demokratske institucije kao što su EU i NATO.

Njihovi su politički izbori toliko bizarni da ih vrijedi zabilježiti i propitati. Budući da danas u Hrvatskoj mnogi profitiraju na ruskoj potrebi širenja raznolikih gospodarskih, energetskih i inih utjecaja, Pernarova iznenadna fascinacija Putinom mogla bi se u tom kontekstu i razumjeti. Međutim, kako racionalno i razumski objasniti Bernardićevu sve veću ukorijenjenost u promašenoj i od demokratskog svijeta osuđenoj titoističkoj ideologiji iz prošlog stoljeća? Što je to u mladom sdpeovskom biću što ga tjera kultu umrlog maršala?

Kad je 1980. Broz umro kao doživotni predsjednik umiruće jugotvorevine, Davor Bernardić je imao tek nekoliko mjeseci. Njegov je prethodnik Ivica Račan kao bivši visoki partijski dužnosnik već tada shvatio da svoje komuniste treba nekako demokratski reformirati, pa ih je i nazvao Strankom demokratskih promjena. Kroz tu estetsku operaciju Račan je početkom devedesetih pokušao, i dobrim dijelom uspio prikriti mračno totalitarno lice Partije koje svojim pohodom u Kumrovec  nanovo oživljava sadašnji  predsjednik SDP-a. Kada je Winston Churchill svojedobno izjavio da će fašisti budućnosti biti antifašisti, misleći pritom na komunističke i staljinističke režime koji su se umiveno samoproglašavali antifašističkim, vjerojatno nije ni sanjao koliko je bio vidovit.

Potvrdio je to ovih dana saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić skandaloznom, utuživom izjavom na fejsu: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“. I lavina zgražanja je krenula. Ali ne treba se čuditi, jer u ovoj Stazićevoj izjavi sažete su njegove  i Bernardićeve „tekovine antifašizma“, u kojima su poslije završetka rata jugokomunisti, a ne antifašisti kako im danas tepaju njihovi nasljednici, samo u rudniku Huda jama zakopali više od tri tisuće živih zarobljenika među kojima je bilo gotovo tisuću žena. U toj poratnoj industriji zločina koju priziva jedan hrvatski saborski  zastupnik klasičnim govorom mržnje i pozivanjem na nasilje, što se u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu tretira kao kazneno djelo, svirepo je ubijeno na stotina tisuća ljudi.

Za našeg narodnog zastupnika, inače gorljivog zagovornika aktualne tobožnje nenasilne Istanbulske konvencije, to nisu bili ljudi za koje je trebala vrijediti Ženevska konvencija. Bili su to, kako je 20. svibnja ’45. u Varaždinu u svom prvom poslijeratnom govoru rekao Bernardiću, Staziću i ekipi omiljeni drug Tito: „Nisam došao službeno, niti da govorim o politici… već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Tako se još jednom pokazalo da su veličanjem i  slavljenjem „antifašizma“ prošlosti Stazić i njemu slični, takozvani hrvatski ljevičari, jedino mogli doći da se još jednom prisjetimo  Churchilla – do fašizma budućnosti.

PREDUVJET VELIKOJ KOALICIJI HDZ-a i SDP-a JEST – LUSTRACIJA

Mirko Galić, umirovljeni novinar, bivši savjetnik u Agrokoru i bivši direktor HRT-a ovih se dana na stranicama „Večernjeg lista“ osobito angažirao u promoviranju ideje o nužnosti velike koalicije između SDP-a i HDZ-a. Ideja nije od jučer. Godinama je njezin vatreni zagovornik bio bivši premijer Vlade nacionalnog jedinstva dr. Franjo Gregurić. Nikica Valentić  također je  kao bivši premijer nebrojeno puta posljednjih godina u intervjuima svojojoj omiljenoj novinarki Jeleni Lovrić tvrdio da je velika koalicija jedini spas za Hrvatsku. Da se pita Emila Tedeschija, vjerojatno bi i on bio danas za nju.

Ideološke podjele najveća su smetnja biznisu, tvrde nam već dulje vrijeme zagovornici koaliranja HDZ-a i SDP-a. Tako Mirko Galić smatra da je to možda posljednja šansa da zemlja krene u temeljite reforme i pridigne se s europskog dna nerazvijenosti, što bi, vjeruje Večernjakov uvodničar, razveselilo Europu i Bruxelles jer bi, eto, „mala Hrvatska dala lekciju velikoj Italiji kako se vodeće stranke podređuju državnim i nacionalnim interesima“. Galićevoj ideji ne bi se imalo što prigovoriti da iza nje ne stoje brojne interesno – političke zamke  i sitne podvale.

Naime, Hrvatska danas već ima svojevrsnu veliku koaliciju s HNS-om pa nikako da joj reformski krene. Dapače, agonija s Agrokorom pokazuje znakove i ozbiljnijih poremećaja koji bi državu mogli stajati i do desetak milijardi kuna štete odluče li Agrokorovi vjerovnici isključiti se  iz nagodbe prema Vladinom specijalnom zakonu i pokrenuti sudske tužbe. No, čini se da današnjem državnom, bolje reći socijalističkom kapitalizmu, upravo fali Galićeva formula ideološkog netalasanja i političkog spajanja nespojivog. Pozivanje na njemački model posve je promašeno ako znamo da su Nijemci i „desni“ i „lijevi“ najprije proveli lustraciju baš zbog svog njemačkog državnog i nacionalnog interesa. I vidimo da im odlično ide, najbogatiji su i glavni u Europi. U Hrvatskoj upravo sve suprotno.

O lustraciji ni čuti, barem kao ljekovitoj, katarzičnoj društvenoj pojavi. Pa makar bilo i po onoj partijskoj – da pojavu treba osuditi, a drugove spasiti. Zato bi ovih dana trebalo žaliti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su presudom Vrhovnog suda u Karlsruheu osuđeni na doživotnu zatvorsku kaznu, jer samo su njih dvojica platila za UDBA-ina legalna ubojstva u zaštiti Partije i jugo-poretka. Umjesto da je Hrvatska uprla sve snage da ih se oslobodi u zamjenu za njihovo svjedočenje o zločinima komunizma, ona se u SDP-u i HNS-u 2013. lex Perkovićem grčevito branila od bilo kakvog suđenja bivšem režimu.

Upravo je njihov slučaj pokazao koliko su strukture bivšeg totalitarnog režima jake i danas. Pokazuje to i ponašanje hrvatskih sudova da se obojica osumnjičenika izruče Njemačkoj pod uvjetom da budu vraćeni u Hrvatsku gdje će sada nadležni sudovi prilagoditi presudu domaćem zakonodavstu. Dok Hrvatska ne prihvati da lustracija nije pitanje prošlosti nego budućnosti, dotad ćemo biti i ostati na europskom začelju razvijenosti. No, trenutna hrvatska partitokracija očito ne želi mijenjati model vladanja i upravljanja zemljom.

U tom smislu nema nikakve sumnje da nam se doista sprema velika koalicija. Bez obzira što Arsen Bauk trenutno tvrdi da se prije toga HDZ treba riješiti lopova i ustaša. Više od takvih javnih predstava zajednički će interesi nadvladati sve ideološke razlike, a inkluzivnost Andreja Plenkovića u tome  će samo pomoći, pogotovo što se u međuvremenu dogodio svojevrsni  narodni referendum. Od više od tristo tisuća potpisa za demokratizaciju izbornog sustava i političare odgovorne biračima, HDZ i SDP spas će potražiti u novom zajedništvu i promjeni Ustava po svojoj mjeri i prije novih izbora. Upravo u skladu s novom krilaticom – sve za stabilnost, vlast ni za što.

EKSTREMIZAM VIJEĆA EUROPE I VENECIJANSKE KOMISJE

Ako jahači konzervativne apokalipse i uspiju skupiti potpise – vatru će morati gasiti Ustavni sud, samo je jedan od brojnih sličnih komentara na referendumske inicijative Narod odlučuje. Postoje mehanizmi koji mogu spriječiti referendum, ustvrdila je SDP-ova saborska zastupnica Sabina Glasovac na vijest da je Inicijativa prikupila dovoljan broj potpisa. U sličnom su stilu reagirali gotovo svi prvaci SDP-a, od Peđe Grbina, Arsena Bauka pa do njihova šefa Davora Bernardića. HDZ-ove su reakcije slične. Za ministra uprave Lovru Kuščevića škakljivo je na referendumu odlučivati o manjinskim pravima, a akademika Reinera muče reakcije stranih investitora na pokušaj da bi narod u Hrvatskoj danas o nečemu mogao odlučivati. Pogotovo što za to nije dobio privolu šefa vladajuće stranke i premijera Andreja Plenkovića.

Poznato je da je premijer svojedobno dao jasan naputak svojim zastupnicima da HDZ ne podržava referendum o izbornom zakonu te da njegovi članovi ne smiju podržati aktiviste i volontere na terenu. No, dogodilo se, potpisi su skupljeni. Čak su se tribine na, inače strogo kontroliranom Saboru  HDZ-a proteklog tjedna brzo praznile, puneći svojim potpisima referendumske štandove ispred Cibonina tornja. Narod je odlučio, njih više od 390 tisuća potpisalo je da želi novi izborni zakon u kojem će, između ostalog, i položaj manjina biti u skladu s Ustavom. Jer tri rezervirana saborska mjesta za pripadnike srpske manjine nisu ni u skladu s preporukama Europske vijeća, odnosno njezine Venecijanske komisije iz 2008., dok dvostruko pravo glasa prema tvrdnjama uglednih ustavnopravnih stručnjaka ne osigurava manjinsku ravnopravnost, već postizborni inžinjering koji su dosada uredno konzumirali i sdepeovci i hadezeovci kako bi mogli vladati.

I u tom trokutu svima je bilo dobro osim narodu koji ih je birao. Stoga će se teško izigrati narodna volja koja je dosadašnjem stilu upravljanja zemljom spustila palac dolje. Bit će ih teško sve proglasiti ekstremnim konzervativcima jer se ipak priličan broj okupio oko Inicijative unatoč brojnim političkim i medijskim opstrukcijama i zabranama. Pri tome se ne smije zaboraviti podatak da sve zemlje u Europskoj uniji zajedno imaju osiguranih osam mjesta za predstavnike nacionalnih manjina, a sama Hrvatska ima rezerviranih osam.

Usprkos tome Arsen Bauk cijelu Inicijativu pokušava predstaviti ne kao narodnu volju za izmjenu izbornog zakona, već glasovanje protiv Srba. U Otvorenom Mislava Togonala u raspravi o referendumskoj inicijativi, ministar Kuščević, inače poznat široj javnosti i po pozdravu Hvaljen Isus i Marija, bio je ovaj put gotovo u punom suglasju s Arsenom Baukom koji je ustvrdio da treba sve učiniti ne bi li se referendum spriječio. Taj televizijski nastup dvojice nekadašnjih političkih oponenata jedan je fejs komentator duhovito opisao – Bauk i Kuščević kao Malena i Klepetan, zagrljeni, zagrljeni…

U svakom slučaju slijedi žestoki saborski boj i politički pritisci na Ustavni sud koji će dati konačnu ocjenu ustavnosti referendumskih pitanja za koja se i za europske standarde najrigoroznijim referendumskim pravilima prikupilo neočekivano veliki broj potpisa. Narodu, potpisnicima referenduma preostaje iščekivanje daljnjih reakcija svojih već dugo odnarođenih političkih elita koje bi se, barem na trenutak, trebale prisjetiti one Plutarhove da je sretan onaj narod koji strahuje za svoga, a ne od svoga vladara.

IZVANREDNA VIJEST – TUĐMANOVI POLITIČKI NASLIJEDNICI JOŠ JEDNOM POKAZALI KOLIKO JE ON BIO VELIK – A ONI MALI

Uz šokantni ulični rječnik o lažima i podmetanjma, svjedočili smo ovaj tjedan javnoj svađi predsjednice države, predsjednika Sabora i premijera. I to baš na dan kada je Hrvatska proslavljala svoj veliki Dan državosti, koji joj je otela trećesiječanjska revolucija 2001., preimenujući ga u Saborski spomendan. Najviši državni trojac, svi iz stožerne hrvatske stranke koja je pod vodstvom Franje Tuđmana stvarala državu tog je dana pokazao koliko je državnik Tuđman bio velik, a oni karijerno mali. Srećom, premijer je to nekako brzo shvatio pa krivnju za svađu prebacio na medijske savjetnike, rekavši da su predsjednicu krivo savjetovali. Eto, neka barem nečemu dobrom posluže Krešimir Macan i Mate Radeljić; spasili su obraz barem državnom vrhu, kad su već svoj profesionalni besprizornim spinanjima odavno potrošili.

 

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nevenka Nekić: Velikani na Pantovčaku

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se!

Drugovi nasljednici KPJ i KPH imali su i imaju neiscrpni izvor duhovnosti u propalom SSSR. Tako misao druga Jurija Andropova nakon gušenja Praškoga proljeća vrijedi i danas na za SDP: “Ako ih počnemo puštati da govore istinu, završit ćemo na vješalima.“ (Ovo se posebno tiče povjesničara koji čeprkaju po istinitim dokumentima u arhivima iz doba njihove vladavine.) Andropovljev daleki prethodnik, osnivač prvoga KGB-a, Đeržinski, imao je obrazac vrlo zastrašujuće literarne vrijednosti: “Za one koji se ne slažu s našim sustavom mišljenja, od četiri zida tri su suvišna…“.

Neka drugarca (tu se i ne izgovara) dala je znanstveno-patriotski odgovor na uklanjanje bista hrvatskih velikana na Brdu – to je izvršenje obećanja! I zaista – sve što je obećano, izvršeno je. Himna je zaista prigodom inauguracije doslovno ukinuta; nitko osim četrdesetak nevoljnika turobno sablasnoga skupa nije mogao biti nazočan svečanosti do koje cijela nacija i svi dobronamjerni stanovnici drže; sudbene vlasti nisu imale priliku ni zucnuti u toj zakonski propisanoj ceremoniji- korak naprijed i onda natrag; nestala je lenta; nestala je i desna ruka koja obećava istinu i gestom svjedoči o čestitosti prisege (visila je i ne znamo gdje je bio palac); nestali su odmah povijesni mundiri i svečana garda; nestali su ubrzo hrvatski velikani poredani uz golemi stakleni zid koji je sada nalik na prazninu poput one u velikom skladištu. Hangaru bez duše.

Tamo su uz dugački stakleni zid bili na postoljima kralj Tomislav, I. Mažuranić, J. J. Strossmayer, A. Starčević, S. Radić, A. Stepinac i F. Tuđman. Uglavnom 19. i 20. stoljeće. Značajne osobnosti koje su u dubini naših sjećanja ne samo po političkim, književnim ili znanstvenim ostvarenjima, nego po etičkim i emocionalnim vrlinama među kojima je ponajvažnije domoljublje. Kad sve izblijedi, ostaje upravo taj značaj onih koji su bili prije nas i iznad nas. Imali su dušu u koju stane cijeli njihov narod i svi potrebiti ovoga svijeta.

Pojam duše nepoznat je materijalistima

Taj pojam duše nepoznat je materijalistima, komunistima i sličnima. Zet gospodina Hruščova davnih je godina bio glavni urednik „Izvjestija“ i došao je na ideju , za nas banalnu, ali za sovjetski sistem revolucionarnu , da u list uvede rubriku: Pošta čitatelja. Vlasti su zaključile da bi to mogao biti dobar odušak nezadovoljnika, a ujedno i kontrola takvih koju bi onda dovršio KGB. I tako počne stizati pošta, tisuće pisama. U svima je na zaprepaštenje uredništva bilo samo jedno pitanje: Što ima nakon smrti? To pitanje na tisuću načina.

Uredništvo i sovjeti zaključe da je metafizika i duhovnost obična bolest koju valja spriječiti. Već su odavno crkve bile pretvorene u gombaonice, skladišta, ateističke muzeje i zvjezdarnice. Davne 1970. u posjetu tadašnjem Lenjingradu ušli smo u Isakijevski sabor, crkvu u kojoj nas je dočekalo Foucaultovo klatno. Veliki natpis poučavao nas je: „Galilej je rekao da se Zemlja okreće. Crkva je rekla da se ne okreće. Foucaultovo klatno nam dokazuje da se okreće. Znači, boga nema.“ Odgovori na ona pisma bili su u skladu s ovim stavom. Nema ni Boga, nema ni duše, nema ni duha, nema ničega nevidljivoga, od nas sovjeta je počela povijest i mi smo ujedno vrhunac ljudske povijesti, kažu nam onda kao i danas njihovi sljedbenici, materijalisti i njima slični.

A mi nosimo u duši, ne samo na papirima povijesti, upravo duhove i duše ovih bačenih u podrum. Uzalud ste ih bacili, ne prebivaju oni samo u tim bistama, drugovi, bez kojih je sada onaj veliki prostor kao hangar bez sadržaja, oni su u dubinama naših snažnih i nevidljivih duša, u onom kriku ili šutnji koju vi niste čuli.

Imat ćete pakao

Obećanje koje je nekada premijer, a sada na Brdu, dao javnosti – imat ćete pakao i onu njegovu jasnu – ili mi ili oni!, izvršeno je. Kad se tome pridruže ukidanje imena DRŽAVNI u nazivu Sabora, ugašeni Oltar Domovine, ukidanje pravila za vojnu spremnost, a posebice subverzivni petokolonaški rad tzv. nevladinih udruga, koje su u biti džabalebaroši i imaju plaće ponekad više od sveučilišnih profesora i liječnika, a ne bave se ničim osim blaćenjem države koja ih hrani na naš račun, ili pak suradnjom s takvim sličnim tipovima izvan naše zemlje, onda se dobiva slika herostratske namjere prema RH koja se bori ne samo s virusom, nego i podlim planovima što sanjaju njeno „rastuđmanjenje“ a to je u stvarnosti klonuće u beznađe.

Sada je na sav taj zločinački posao došao i potres. Pali su križevi, ruše se crkve, ljudi su ostali bez domova. Staroga Zagreba više ne će biti, ne može biti, jer mnogo zgrada bit će srušeno, a nitko nema toliko novca da obnovi stilski prostor konca 19. i početka 20. stoljeća u kojem je oblikovan taj nama rodni grad. To je realnost. Pa Katedralu smo obnavljali 30 godina!

Ipak je bolno što su ušutjela zvona Katedrale, Sv. Franje, Srca Isusova, Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Marije. Zvona su glas duše, besmrtne duše, one koja je zaslužila možda najljepši film o zvonima kao duši crkvenoj i ljudskoj. Film je to slavnoga Tarkovskoga koji je davno igrao i u Zagrebu prije zabrane od strane SSSR. To je himna vjere, nade i milosrđa. Čekali smo u kilometarskome redu u Vlaškoj ulici da dobijemo karte za film ikada snimljen o duši- lijevanju zvona i Andreju Rubljovu, slikaru ikona, slavne ikone „Sveto Trojstvo“. Bilo bi dobro da nam prikažu na HRT taj slavni film ako mogu, da spoznaju i oni koji nemaju Boga do sabe samoga, kako je duša besmrtna, kako zvoni u najvećem zvonu tada izlivenom, (a Rusi kažu za crkveno zvono kolokol, zvonka onomatopeja!) objavljuje njenu neuhvatljivost i nevidljivost koju su sada ugurali u podrum misleći da je nema.

Čekam odlazak virusa

Nismo naveli ni manji dio prošloga i nadalje trajućega jada, kad evo i sastanka Hrvatskoga državnoga sabora 25. ožujka 20. koji napada već iscrpljeni Stožer za spas zdravlja naroda, a onaj tko sluša što govore neki u tom Saboru, može se samo zgranuti: inače „zaslužni“ za razvitak naše države i osobito kulture, privrede i znanosti – razne anke, vesne, beljaci, berići i slični, ne dozvoljavaju da se kontrolira ljudstvo koje širi ili može širiti zarazu jer time se ugrožavaju „ljudska prava“!!! I ne samo to. Ne valja njima uglavnom ništa što radi ova Vlada. Ima ona puno „falinga“ rekli bi istinu naši stari Slavonci, ima tu i „sajbera“ iz djetinjstva mojih predaka Đakovčana, koji su tim nazivom imenovali razbojnike, nasilnike, lijenčine i pijandure. Uza sve njihove nedostatke pitajmo se o turobnoj falagi sablasti sadašnje oporbe iz podruma INE koja je napustila Sabornicu i to u trenutku izglasavanja neovisnosti RH.

Čekam odlazak virusa, čekam spas za one postradale od potresa, čekam dan velike mise pred Katedralom kojom se slavi svetost našega Alojzija Stepinca. Što bi on sada rekao svom narodu: Ne bojte se! Imajte ufanja, ne napuštajte nadu! Ne trošite dane na ludosti jer ne znate hoće li se još noćas zaiskati vaša duša!

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dr.sc. Andreja Švigir – Kad padnu MASKE totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

Ne pada snijeg da pokrije brijeg – od komunizma do liberalizma

Još do nedavno liberalizam je bio proklamiran kao potpuno nepolitička ideja. U njegovom je fokusu uglavnom bila privatna osoba (individualac) kojoj je država služila kako bi mu zaštitila privatno vlasništvo i stvorila ugodnu klimu za obitavanje, omogućila da na svježem zraku zaigra partiju golfa, a u slobodno vrijeme filozofira o ljudskim pravima i slobodama. Sve to, ali samo naoko ga je činilo vrlo umiljatom i sveprihvaćajućom idejom, toliko lepršavom kao nošnje, ali i misli poklonika doba vodenjaka – pokreta koji je kroz ezoteriju pokušao liberalnu ideologiju donijeti svijetu na dar, a ustvari je pokazao njezino karikaturalno lice. Ipak, liberalizam nije neko nevino nedonošće, naime radi se o skupu ideologija – političkih, ekonomskih, ali što je najvažnije i filozofskih. Naime, ideje liberalizma koje su brižno čuvala njedra Johna Locka, Hobbesa, Rousseaua, Montesquieua i drugih eksplodirale su u silovitosti francuske revolucije, nakon čega kreće njihova intruzija – polako, ali sigurno metastaziranje u habitus svih nas.

Liberal je osoba koja vjeruje u individualnu slobodu i ravnopravnost između ljudi. Podsjeća li vas to na nešto? Točno, radi se o istim mantrama, ali u drugoj ambalaži, davno prošle totalitarne komunističko-socijalističke ideologije. Ona je na svoj ideološki oltar neprestano uzdizala tog neslomljivog i neustrašivog proletera, dok je s druge strane pobožno njegovala jednakost i egalitarizam za svakog socijalističkog čovjeka. Ideologija je kako kaže Legutko po svojoj naravi pojednostavljujuća. Nju ne zanimaju složenosti i dvoznačnosti, već jasne tvrdnje. Dakle, radi se o isključivosti i ne mogućnosti sagledavanja cjeline te upornom zagovaranju vlastite jednoznačnost u koju će valjda nakon što ju sto puta ponovimo netko na kraju i povjerovati. Ovakav stil možemo primjetiti i u našem društveno, političkom i ekonomskom diskursu, osobito u zadnje vrijeme. Još je akademik Županov, vrsni sociolog, a inače zagovornik razvoja slobodnog tržišta i demokratskog političkog ustroja upozorio da egalitarni sindrom ujednačava ljude prema dolje te se njime, kako navodi mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Dakle, ako je tome tako onda se možemo zapitati zbog čega bi egalitarizam kako su ga zamišljali prvoborci komunizma bio drugačiji od egalitarizma kojeg su zagovarali prvoborci francuske revolucije ili egalitarizma (sad ga zovu ravnopravnost) kojeg zagovaraju prvoborci liberalizma 21. stoljeća?

Naime, o kakvom se ovdje egalitarizmu radi? S komunističko-socijalističkog aspekta radi se o „teoriji jednakih trbuha“, a s aspekta liberalnih ideologa radi se o ravnopravnosti – valjda svih sa svima (jasno da bismo pred zakonom svi trebali biti isti, ali jesmo li?). Previše sličnosti da bi bilo slučajnosti, osim toga nevjerojatno je kako su mnogi zagovornici totalitarnog režima od prije 40 godina, odjednom postali gorljivi zagovornici liberalne demokracije. Kaže neuroznanost da su se prepoznali na razini zrcalnih neurona, jer više je nego očito da se ovdje radi o istom modelu koji je danas samo upakiran u šarenu kutiju na kojoj se klima velika mašna.  Sjetimo se diskursa iz prošlih vremena – gotovo da niti jedna misao nije mogla biti izgovorena, a da se ne spomenu tekovine revolocije, bratstvo i jedinstvo te socijalističko samoupravljanje.  Nije li isto i danas? Može li se danas izreći i jedna misao bez da se spomenu ljudska prava, obiteljsko nasilje ili još bolje klimatske promjene. Upravo na ovaj fenomen upozorava Legutko kad govori da socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje snažna sklonost ideologiji. Nadalje inzistiranje na individualnim slobodama i to kako liberali kažu dok ne ugrožava slobodu drugih toliko je naivno da je uopće teško išta započeti s tom tvrdnjom. Ali, ajmo pokušati na jednom vrlo jednostavnom primjeru. Zamislite da se nalazite u toploj sobi s još jednom osobom. Vama je vruće, a njoj hladno. Zamolite ju da ugasi grijanje i ona u ime svog prava to odbije učiniti. Je li ta osoba napravila intruziju u vaše pravo da se grijanje zatvori. Točno je da osoba kojoj je vruće može izaći iz sobe. Ali, što ako to ne želi, jer naime ima pravo ostati u sobi u kojoj je kako vidimo narušeno njezino pravo da ugasi grijanje. Uopće ne želim u ovaj primjer uključiti osobu B, jer smo onda gotovi. U pojašnjavanju složenijih primjera bismo se svi pogubili pa ih neću navoditi. Jasno je vidljivo da je vrlo teško inzistirati na vlastitom pravu, slobodi i individualnosti bez da dotičemo ili čak narušimo pravo druge osobe. Osim toga, upravo neprestano inzistiranje na razno raznim individualnim pravima odvuklo nas je čak i od ideje da postoje i obveze – prema sebi i prema bližnjima. U samoj suštini ove tvrdnje možemo pronaći ljubav – ne onu ezoteričnu koja se očituje samo do okvira vlastite udobnosti, već onu žrtvenu koja ima smisao za darivanje, a ne inzistiranje.

Sad kad smo malo skinuli maske s totalitarnih režima krenimo kratko na „liberalnu“ ekonomiju u Hrvata.

Ima li išta milozvučnije za uho poduzetnika (inače i ja pripadam njima više od polovice svog radnog vijeka, a u realnom sektoru sam cijeli svoj radni vijek) od zagovaranja njihovih prava u trenucima kad im je najteže. Naprosto je dirljiva borba liberala da se očuva ono što u suštini ne postoji, a to je slobodno tržište i to preko mrskog im neprijatelja – države. Njihovo djetinje vjerovanje u slobodu tržišta ne samo da vrijeđa inteligenciju, već i zdrav razum. Sjetimo se nedavne američko-kineske trgovinske borbe.

Gdje je Hrvatska? Prema podacima https://izvoz.gov.hr/o-hrvatskom-izvozu/9, u Hrvatskoj je samo oko 15% poudzeća koja izvoze, a ta poduzeća zapošljavaju 51% zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62%, ostvaruju oko 66% ukupnih prihoda od prodaje te ulažu u razvoj oko 73% od ukupno uloženih sredstava u razvoj. Ostvaruju i dobit od 76% od ukupno ostvarene dobiti u RH. Nisam primjetila da je reakcija menadžmenta ovih kompanija bila plakanje, a mišljenja sam da bi u traženju pomoći oni trebali biti prvi, bez da im se to imalo zamjeri. Dapače, mnogi su pokazali svoju snagu upravo kroz društveno odgovorno ponašanje i to ne samo prema cijeloj zajednici već i prema svojim zaposlenicima. Nadam se da će imati snage izdržati do kraja. Nisu promovirali interese samo jedne interesno utjecajne skupine i išli do granica vlastite komocije i na tome im čestitam.

Hrvatska ima dva najvažnija trgovinska partnera – to su Njemačka i Italija. Nažalost u odnosima s obje zemlje ostvarujemo više uvoza nego izvoza. E, sad važno je pitanje što se uvozi – i opet dolazimo do jačanja nacionalne ekonomije. Ne one koja neće imati “slobodno” tržište, već one koja će graditi unutarnju snagu kao što to čine druge države nama ispred nosa, dok nam s druge strane prodaju priču o slobodi tržišta.

E, sad zapitajmo se tko se bori za jako nacionalno gospodarstvo, a tko za svoj stil života. Snažna nacionalna država ovih je dana tema koja se otvorila i na razini EU. Pa zar nam nije bilo jasno da je upravo Brexit borba za jaku nacionalnu državu. Što ona znači? Prije svega jaku vojsku, policiju, zdravstvo, naravno i gospodarstvo. Jaka nacionalna država je ona koja se obračunava s korupcijom i klijentelizmom koja ono što dobiva od poreznih obveznika tim istim poreznim obveznicima, ali i svim drugim sudionicima vraća. Radi se o sinergiji, a ne isključivosti. Liberalna je ideologija rastočila bit nacionalne države, a upravo se na nju sad želi osloniti. E, moji liberali pogubili ste se u vlastitoj ideologiji i onda što na kraju zaključiti nego da niti liberali više nisu kao što su nekad bili.

Dr.sc. Andreja Švigir

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari