Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Učinci Mesićeva ‘najčasnijeg događaja na ovim prostorima’

Objavljeno

na

Otišao je najveći. Neponovljivi i jedinstveni Oliver. Ali velikani nikada ne mogu otići pa neće ni naš „morski vuk“, jer je njegov „trag u beskraju“. Hrvatska se od njega opraštala na njegov način, pjevanjem, a ne plakanjem. Za suze, ali i radosti koje nam je pružao bit će vremena, jer Oliverove su pjesme i njegov glas ionako vječni. Narod je kao i uvijek spontano i nepogrešivo znao koga je izgubio i činilo se na trenutak da je u zemlji stalo sve tog nedjeljnog jutra kad je stigla vijest o smrti. A onda su krenule njegove pjesme, s radijskih i televizijskih postaja, s prastarih kasetofona i CD-ova, a narod se počeo okupljati po ulicama i trgovima u slavu velikom glazbeniku.

Svi su željeli biti blizu svom idolu, a neki i preblizu, pa je kolega novinar i pisac Vedran Kukavica u svom senzibilnom, imotskom stilu objavio i komentar „Smrt dobričine bilo bi mnogo lakše prihvatiti bez ovoga nadmetanja u sućuti osvjedočenih bešćutnika“. S druge pak strane, i svi su svjetski mediji objavili vijest o smrti hrvatskog Sinatre. Samo je agencija Associated Press iz pera svog balkanskog dopisnika Dušana Stojanovića objavila da je umro jedan od najpopularnijih pjevača u bivšoj Jugoslaviji. Za Stojanovića je podatak da je i nakon raspada Jugoslavije 1990. Oliver bio popularan u ostatku te propale državne tvorevine, bio važniji od isticanja činjenice da Oliver Dragojević nakon rata unatoč brojnim pozivima nikada nije htio nastupiti u Srbiji.

„Nema tih novaca za koje bi pjevao u zemlji koja je nanijela toliko zla mojoj Hrvatskoj“, izjavio je svojedobno i riječ nikad nije prekršio. Možda su čitatelji Associated Pressa zaslužili pročitati tu izjavu hrvatskog pjevača koji se inače nikad nije želio baviti politikom, ali nije ni skrivao svoje domoljublje. No Dušan Stojanović odlučio je pretplatnicima AP-a uskratiti tu izjavu koja bi otkrila puno više i o agresiji na Hrvatsku, a to bi za balkanskog dopisnika očito bilo previše. Oliver bi na sve to vjerojatno samo odmahnuo rukom i zapiva – tko sam ja da ti sudim. I ne treba suditi, ali valja zabilježiti.

Budući da se danas falsificira hrvatska povijest na sve moguće načine, nema potrebe falsificirati i Oliverovu povijest. Upravo se to dogodilo objavom na društvenim mrežama uglednom hrvatskom leksikografu i književnom kritičaru Velimiru Viskoviću. Kao Dalmatinca i poklonika Oliverove glazbe razljutilo ga je državno uplitanje u pjevačev pogreb. Ratni brodovi i novoizumljeni „dani nacionalne sućuti“, kako je napisao, kao i cijeli državni vrh, u prvim redovima na komemoraciji u splitskom HNK, nisu razljutili samo Viskovića, izazvali su i druge negativne osvrte na prekomjernu upotrebu političkog marketinga u nacionalnoj žalosti za odlaskom velikog pjevača.

No, Visković je još više razljutio one koji su oduvijek s poštovanjem i uvažavanjem gledali na odluku Olivera Dragojevića da nakon oslobodilačkog Domovinskog rata nikad neće nastupati u Srbiji. Za Viskovića je to njegovo famozno „Ne“ bilo više „posljedica njegove želje da izbjegne politizaciju, jer devedesetih – kad je tako odlučio – bilo kakav afirmativan odnos prema nastupima „tamo prijeko“ značio je izlaganje javnoj harangi državotvoraca“, napisao je Velimir Visković. I baš je Oliveru podvalio. Jer dobro zna Visković da je ne tako davno srpskoj novinarki koja ga je pitala: „Hoće li se između Moskve i Tokija naći neko vreme i za Beograd“, Oliver je, ležerno miješajući svoj espresso, s blagim podsmjehom, odgovorio: „Neće, neće, s tim smo završili“.

Na ovu Viskovićevu podvalu u duhu nove pomirbene političke korektnosti, a na tragu politike „tko nas bre zavadi“, važno je reagirati. Ne zbog Olivera koji je svjedočio svoju dosljednost i domoljublje na svoj samozatajan način, bez puno riječi i velikih gesta već zbog svih državotvoraca koji i dalje upravo u ime pomirbe inzistiraju na jasnoj razdjelnici između agresora, okupatora i branitelja, osloboditelja, pa i po cijenu medijske, političke i svake druge javne harange, kako bi to Visković rekao.

A pokušaj falsificiranja povijesti drastično su u Srbu demonstrirali 27. srpnja, na davno prokazani, tobožnji Dan ustanka, Milorad Pupovac, Stjepan Mesić i ostala pripadajuća im ‘jugo ekipa’. Etničko čišćenje Hrvata i muslimana u četničkom ustanku 1941. godine Srpsko narodno vijeće i savez antifašista Hrvatske i ove su godine pokušali presvući u lažno antifašističko ruho. A taj slavni „ustanak“ koji se slavio u Jugoslaviji bio je zapravo pokolj i protjerivanje civilnog hrvatskog stanovništva od Bosanskog Grahova, Brtonje do sa zemljom sravnjenog sela Boričevca.

Četnici su, odnosno, ustanici, kako ih je za potrebe proslave preimenovao Milorad Pupovac, u ljeto 1941. godine u hrvatskom i bosanskom Pounju lišili života nekoliko tisuća posve nedužnih, nenaoružanih civila – Hrvata katolika i muslimana. Svu bestijalnost pokazali su kada su cijelu obitelj Ivezić, njih 37, žive bacili u zloglasnu Dabinu jamu. Među njima i osamnaestero djece od tri do osamnaest godina. Na ražnju su pekli don Jurja Gospodnetića, za kojeg je pokrenut proces beatifikacije, a u Bosanskom Grahovu na komemoriranju 200 nevinih žrtava, 28. srpnja banjalučki biskup Franjo Komarica posebno je istaknuo žrtvu Anice Barać koju su četnici zvjerski ubili s njenih osmero malodobne djece.

To su učinci Mesićeva „najčasnijeg događaja“ na ovim prostorima, kako je izjavio u Srbu. A kako su nas Titovi povjesničari više od sedamdeset godina učili, a što sad pokušava nastaviti njihov netalentirani i ideologizirani nasljednik Hrvoje Klasić, najbolje pokazuje selo Boričevac u koji su njegovi stanovnici i potomci smjeli prvi put nakon 1941., ući tek 1996. godine. U intervjuu za N1 predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac prozvao je državni vrh, predsjednicu i premijera zbog izostanka sa skupa u njegovom aranžmanu, tumačeći to posljedicom politika 90-ih, u kojima se, kako je rekao, antifašizam negirao i u kojima se uloga Srba u toj borbi nastojala zaboraviti. Zato mi, naglasio je Pupovac, strpljivo gradimo svoju politiku. I posve je u pravu. Hrvati već godinama gledaju i s nevjerojatnom strpljivošću podnose kako izborno povlašteni manjinski saborski zastupnik ignorira državne praznike i ustoličuje one iz propalog režima.

I nije slučajno prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu jedan od prvih državotvornih poteza bio upravo ukidanje Hrvatima nametnute ustaničke proslave koja je slavila velikosrpstvo i zločine nad hrvatskim narodom tijekom cijelog komunističkog režima. Slavio se od ’45. pa do ’90. godine tobožnji srpski antifašizam kao svojevrsni nadzor nad „ustaštvom“, kako se etiketirao svaki izraz hrvatske državotvorne ideje, što uporno i danas zamjenom teza pokušava promovirati Milorad Pupovac. Antifašisti Franje Tuđmana porazili su velikosrpski fašizam u Domovinskom ratu i to jest povijesna istina koju, čini se, jedino još propituje informativni program HTV-a, kada dugačku i skupu dnevničku minutažu dodjeljuje protuhrvatskom okupljanju ne baš brojnih Pupovčevih i Mesićevih poklonika.

Ako je za HTV protuprosvjed Dražena Keleminca ekstremno desničarenje, onda za nas pretplatnike javnog TV-servisa Mesićevo i Pupovčevo krivotvorenje hrvatske povijesti može biti samo ekstremno jugoljevičarenje, koje bi u skladu s profesionalnim uzusima trebalo i podjednako informativno tretirati. Barem dok hrvatska vlada ne kaže već jednom svom koalicijskom partneru – dosta je!

U nedjelju Hrvatska slavi svoje oslobođenje, veličanstvenu vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, kojom su raspršeni svi jugoslavenski, odnosno velikosrpski osvajački i hegemonistički snovi od 1918., 1945., 1971., do 1991. godine. I ne treba se osvrtati na podizanje tenzija od strane poraženih i njihovih satelita, ne bi li umanjili slavlje Dana pobjede. Jedan od najžalosnijih zahtjeva stigao je ovih dana od stanovite Inicijative mladih za ljudska prava kojim su uz svesrdnu podršku državne novinske agencije Hine pozvali državni vrh na ispriku žrtvama „Oluje“. Uz to su predstavili i nekakav priručnik „Kako se ispričati za zločine“ koji kao da je izišao iz propagandnog stožera samog Aleksandra Vučića.

Mladi nasljednici Vesne Teršelić i Zorana Pusića kao da su prepisivali i od Milorada Pupovca koji je prije dvije godine izjavljivao da je „vrijeme da se Oluja obilježi s obzirom prema stradanju Srba“. Inače, jedan od istaknutih mladih aktivista Inicijative mladih za ljudska prava je Nikola Puharić, Makaranin kojeg je prošle godine detaljno predstavio Radio Slobodna Europa, s hrvatskom redakcijom mahom složenom od ražalovanih jugoslavenskih novinara, koji se kao društveno-politički radnici bivšeg režima nikako nisu mogli pomiriti sa stvaranjem hrvatske države.

Radio Slobodna Europa predstavio je javnosti Nikolu Puharića kao mladog politologa, zaljubljenika u ideje i vizije koje promovira spomenuta Inicijativa, a koje bi bile nešto kao suzbijanje nacionalizma, povijesnih manipulacija i izvrtanja činjenica u javnom diskursu. A kako to izgleda u praksi najbolje je opisao sam mladić kroz dnevnik koji je vodio za Radio Slobodna Europa. Uglavnom, ukratko, saznali smo da mladi ljudsko-pravaški regrut voli filmove Sofije Coppole, ali još i više knjige bivše haaške tužiteljice Carle del Ponte i predavanja Hrvoja Klasića i da nikako ne voli Donalda Trumpa.

U svakom slučaju, mladi Makaranin zanimljiva je osoba, a bilo bi još zanimljivije saznati kako se i tko ga je na zagrebačkoj politologiji obrazovao i tko ga je iz Inicijative za ljudska prava unovačio za ovakvu vrstu aktivizma. Ta bi saznanja doista bila vrijedna velike isprike državnog vrha za njihovu odgovornost ovakvog sveučilišnog obrazovanja hrvatske mladosti.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari