Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Važno je tko komu, zašto, i koliko glasno plješće

Objavljeno

na

Zrinska gora spomen dom Šamarica
spomen dom Šamarica

Referendumska inicijativa “Narod odlučuje”, koja je za promjenu izbornog zakona prikupila gotovo četiristo tisuća potpisa uznemirila je politički establišment do te mjere da se “narod” proglašava neodgovornim i opasnim. Zbijaju se redovi političkih kasta ozbiljno zabrinutih za svoje stečene pozicije i dosadašnje preraspodjele političkih moći.

Naime, poznato je da bi uvođenjem tri preferencijalna glasa bez praga od 10 posto najviše bila uzdrmana stranačka vodstva čiji bi se utjecaj na slaganje lista marginalizirao. Što najviše pogađa dvije najveće stranke u zemlji HDZ i SDP, koje su uostalom sadašnji izborni zakon i pisale ne bi li sebi pogodovale. Osobito se to odnosi na pozitivnu diskriminaciju zastupljenosti manjina u Saboru. Specifična, i u Europi jedinstvena, parlamentarna manjinska prava i jesu nastala kao plod političke trgovine u kojima su manjinci trebali poslužiti kao trajni klijenti svake vlasti. Manjinskom lobiju u Hrvatskoj bilo je važno ozakonjenje dvostrukog prava glasa, ozakonjenje povlaštenog položaja srpske manjine, te osvajanje što više proračunskog novca i samostalno raspolaganje njime.

Stoga nije čudno da su se uz saborski povlaštene predstavnike manjina, SDP i HDZ najviše osjetili ugroženima. Posve razumljivo, kad su im godinama, od 2000. vlast osiguravali upravo manjinski predstavnici. Zato i jest Inicijativa o referendumu za njih opasna i ništa ih u posljednje vrijeme nije toliko ujedinilo kao osporavanje mogućnosti novih izbornih pravila. Najdugovječniji manjinac, koji od 1992. bez prekida sjedi u Saboru, i koji je politički iskoristio sve blagodati aktualnog izbornog zakona, sigurno najbolje kroz vlastitu kožu osjeća sve opasnosti izbornih promjena. Vjerojatno se u tome i krije njegova strastvena i radikalna borba protiv Inicijative, pa će tako vlastiti 26-godišnji zastupnički mandat, za koji mu je kao predstavniku talijanske manjine bio dovoljan i jedan jedini glas, braniti i pod prijetnjom da će iseliti iz zemlje u slučaju raspisivanja referenduma.

„Cilj referenduma etnički je čista Hrvatska u kojoj će Hrvati moći tući Hrvatice“, ustvrdio je Radin vjerojatno i uz sugestiju supruge, vladine dužnosnice, koja također povlašteno punih četrnaest godina vodi vladin ured za ravnopravnost spolova. Davnih osamdesetih godina, dok sam bila urednica na Radiju 101, za Partiju je najveći novinarski grijeh bio tzv. etnički čist sastav gostiju. Nijednu panel emisiju, okrugli stol, nije se smjelo emitirati ako niste u njoj imali barem jednog Srbina. Jednom sam se morala očitovati Gradskom komitetu Partije koji je tada vodio Slobodan Uzelac, današnji stranački partner Milorada Pupovca, na prozivku da sam neku emisiju iz kulture odradila samo s Hrvatima, odnosno, tadašnjim partijskim rječnikom rečeno – nedopustivo etnički čistu. Spasio me divni, jedinstveni Pero Kvrgić koji kao veliki hrvatski umjetnik nikad nije isticao svoju nacionalnost.

No, tom je prigodom velikan hrvatskog glumišta bio moj kvisko, pa sam u odgovoru drčno odgovorila Partiji da je sastav gostiju bio „etnički mješovit“, što je samo dodatno pokazivalo nakaradnost tadašnjeg režima. Furio Radin i Milorad Pupovac ovih dana upravo pokazuju slične tendencije u kojima se kroz manjinska prava promovira ideja da danas u Hrvatskoj uz ustavnu jednakost svih njezinih građana i državljana neki zbog svoje nacionalnosti trebaju biti politički, a ne manjinski povlašteniji.

Prema kriterijima Pupovčeve politike svi su hrvatski oslobodioci – zločinci

Dok je Ivo Sanader u zatvoru razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, a saborski zastupnik Nenad Stazić vrijeđao hrvatske branitelje kao nasljednike ustaša, Milorad Pupovac ovoga je tjedna sa saborske govornice nastavio s promicanjem povijesne velikosrpske krivotvorine o broju ubijene djece u Jasenovcu. Samoproglašeni manjinski čuvar partizanskih tekovina u Hrvatskoj pokušava uporno dokazati da je srpski narod za razliku od genocidnog hrvatskog – antifašistički, od onda pa sve do danas.

Na tom zadatku kao dosljedni sljedbenik srpskog strateškog dokumenta Memorandum 2, Milorad Pupovac radi neumorno i uporno. Jednako kao što strateški odbija biti političkim Hrvatom. Na tom je tragu njegova politika o stalnoj ugroženosti Srba, pretvaranju Domovinskog rata u građanski, izbjegavanje imenovanja agresora, proglašavanje svakog hrvatskog domoljublja nacionalizmom, a jugoslavensku povijest zadanošću koja se ne smije znanstveno preispitivati jer se onda radi o opasnom revizionizmu. Kad se svojedobno predlagalo da se prema generalu hrvatske vojske Janku Bobetku, zaslužnom za pobjedu u Domovinskom ratu imenuje jedna zagrebačka ulica, Pupovac je prijeteći izjavio da se prije toga treba pročitati generalova haaška optužnica.

Naravno, za Pupovca i njegovu politiku svi su hrvatski generali koji su od srpskog agresora oslobodili zemlju – zločinci. Pokazale su to najbolje njegove reakcije na oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču. Prijatelju i provoditelju politike Aleksandra Vučića ne bi trebalo zamjerati što provodi srpsku politiku. No, problem postaje puno ozbiljniji kad tu politiku zastupa SDSS – važni koalicijski partner hrvatske vlade. A njegovi reketarski potencijali nisu mali, što je osobito vidljivo ovih dana oko inicijative za novi hrvatski izborni zakon. No, veći problem od SDSS-a, Srpskog narodnog vijeća i njegova predsjednika jest hrvatska politika u kojoj je moguće da se, primjerice, u hrvatskim školama više sati uči o Kraljevini Jugoslaviji nego li o stvaranju hrvatske države. Pa onda postane i normalno da Vojislav Stanimirović, nekadašnji najviši dužnosnik područja koje su za vrijeme Domovinskog rata okupirali Srbi, danas izjavljuje da srpska djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali da oni imaju i svoje udžbenike u kojima izučavaju noviju povijest na drukčiji način.

„Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, hvali se Stanimirović, najbliži Pupovčev suradnik. Kaže stara mudrost: oni koji ne razumiju prošlost osuđeni su je ponavljati. A barem su u tome kroz svoju povijest Hrvati uvijek bili prvaci. Stoga ne čudi da danas, 8. lipnja, Generalni konzulat Republike Srbije u Borovu za srpsku djecu organizira večer pjesnika Jovana Dučića, poznatog hrvatomrsca, koji je svako hrvatstvo proglašavao ustaštvom.

Nedjelja je pak rezervirana za izlet putovima partizana, gdje će Arhiv Srba u Hrvatskoj pod znakom crvene petokrake podsjetiti na vrijednosti antifašizma. Na herojsku borbu partizana na Šamarici, gdje će se revalorizirati modernistički pristup u obilježavanju NOB-a, slaviti Sedmu banijsku i obići mjesto gdje se polagala partizanska zakletva, kako stoji u pozivnici. „Učesnici će imati osiguran prijevoz, stručno vodstvo, ručak u šumi i vodu“, obećavaju organizatori, uz molbu da se zainteresirani što prije jave s obzirom na ograničeni broj “učesnika” i veliki broj zainteresiranih.

Idealan izlet za akademika Zvonka Kusića da iz prve ruke vidi primjenu upotrebe petokrake, na čijoj je promociji kroz svoje Vijeće za suočavanje s prošlošću tako dugo i predano radio.

Izvanredna vijest: Jačina i dužina pljeska kao mjerilo političke vjerodostojnosti

Na dvodnevnoj velikoj konferenciji Europske pučke stranke u Münchenu, premijer Andrej Plenković okružen Angelom Merkel i brojnim vrhovnim europskim dužnosnicima stranaka desnog centra, naglasio je, između ostalog, da je glavna zadaća europskih pučana borba protiv populizma. Inače, brojni svjetski politolozi definirali su populizam kao ideologiju koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Britanska politička teoretičarka Margaret Canovan tvrdi da isticanje suvereniteta naroda podrazumijeva politiku kao izravan izraz političke volje većine, a ne politiku kao umijeće pregovaranja dogovaranja i postizanja kompromisa.

Hoće li populizam biti lijevi ili desni ovisi o vrijednostima i obilježjima vladajućih elita kojima se suprotstavlja. U Hrvatskoj ga trenutno političke elite s obzirom na odaziv “Naroda koji odlučuje” nazivaju ksenofobnim, klerikalnim i nacionalističkim. Zasad je javnosti ostalo nepoznato zašto i naš premijer drži da je Europa ugrožena populizmom.

Predsjednik HDZ-a, te svehrvatske stranke, kako su je do jučer sami hadezeovci nazivali, odlučio ju je, kako je i najavio – promijeniti. Ako je suditi prema nedavnom Saboru HDZ-a u Ciboninu tornju, očito nije bio posve siguran u podršku tom naumu. Stoga su se za svaki slučaj uključili mjerači pljeska. Mario Kapulica, predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a samoinicijativno je htio oraspoložiti svog predsjednika analizom snimaka iz Cibone koja je utvrdila da je on dobio najveći pljesak u dvorani.

Novi glavni politički tajnik Lovro Kuščević samo je potvrdio tu notornu činjenicu iz Kapuličine analize te pridodao da je upravo taj pljesak potvrdio da predsjednik vlade i HDZ-a ima nedvojbenu podršku članstva. U to ne treba sumnjati, premda su neki zločesti mjerači pljeskova ipak ustanovili da je jačinu odobravanja iz Cibone nešto malo više nadjačao saborski pljesak SDP-ovih zastupnika prilikom usvajanja Istanbulske konvencije. Uglavnom, odsada je na hrvatskoj političkoj sceni vrlo važno pomno pratiti nove trendove – tko komu i koliko glasno plješće.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari