Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Važno je tko komu, zašto, i koliko glasno plješće

Objavljeno

na

Zrinska gora spomen dom Šamarica
spomen dom Šamarica

Referendumska inicijativa “Narod odlučuje”, koja je za promjenu izbornog zakona prikupila gotovo četiristo tisuća potpisa uznemirila je politički establišment do te mjere da se “narod” proglašava neodgovornim i opasnim. Zbijaju se redovi političkih kasta ozbiljno zabrinutih za svoje stečene pozicije i dosadašnje preraspodjele političkih moći.

Naime, poznato je da bi uvođenjem tri preferencijalna glasa bez praga od 10 posto najviše bila uzdrmana stranačka vodstva čiji bi se utjecaj na slaganje lista marginalizirao. Što najviše pogađa dvije najveće stranke u zemlji HDZ i SDP, koje su uostalom sadašnji izborni zakon i pisale ne bi li sebi pogodovale. Osobito se to odnosi na pozitivnu diskriminaciju zastupljenosti manjina u Saboru. Specifična, i u Europi jedinstvena, parlamentarna manjinska prava i jesu nastala kao plod političke trgovine u kojima su manjinci trebali poslužiti kao trajni klijenti svake vlasti. Manjinskom lobiju u Hrvatskoj bilo je važno ozakonjenje dvostrukog prava glasa, ozakonjenje povlaštenog položaja srpske manjine, te osvajanje što više proračunskog novca i samostalno raspolaganje njime.

Stoga nije čudno da su se uz saborski povlaštene predstavnike manjina, SDP i HDZ najviše osjetili ugroženima. Posve razumljivo, kad su im godinama, od 2000. vlast osiguravali upravo manjinski predstavnici. Zato i jest Inicijativa o referendumu za njih opasna i ništa ih u posljednje vrijeme nije toliko ujedinilo kao osporavanje mogućnosti novih izbornih pravila. Najdugovječniji manjinac, koji od 1992. bez prekida sjedi u Saboru, i koji je politički iskoristio sve blagodati aktualnog izbornog zakona, sigurno najbolje kroz vlastitu kožu osjeća sve opasnosti izbornih promjena. Vjerojatno se u tome i krije njegova strastvena i radikalna borba protiv Inicijative, pa će tako vlastiti 26-godišnji zastupnički mandat, za koji mu je kao predstavniku talijanske manjine bio dovoljan i jedan jedini glas, braniti i pod prijetnjom da će iseliti iz zemlje u slučaju raspisivanja referenduma.

„Cilj referenduma etnički je čista Hrvatska u kojoj će Hrvati moći tući Hrvatice“, ustvrdio je Radin vjerojatno i uz sugestiju supruge, vladine dužnosnice, koja također povlašteno punih četrnaest godina vodi vladin ured za ravnopravnost spolova. Davnih osamdesetih godina, dok sam bila urednica na Radiju 101, za Partiju je najveći novinarski grijeh bio tzv. etnički čist sastav gostiju. Nijednu panel emisiju, okrugli stol, nije se smjelo emitirati ako niste u njoj imali barem jednog Srbina. Jednom sam se morala očitovati Gradskom komitetu Partije koji je tada vodio Slobodan Uzelac, današnji stranački partner Milorada Pupovca, na prozivku da sam neku emisiju iz kulture odradila samo s Hrvatima, odnosno, tadašnjim partijskim rječnikom rečeno – nedopustivo etnički čistu. Spasio me divni, jedinstveni Pero Kvrgić koji kao veliki hrvatski umjetnik nikad nije isticao svoju nacionalnost.

No, tom je prigodom velikan hrvatskog glumišta bio moj kvisko, pa sam u odgovoru drčno odgovorila Partiji da je sastav gostiju bio „etnički mješovit“, što je samo dodatno pokazivalo nakaradnost tadašnjeg režima. Furio Radin i Milorad Pupovac ovih dana upravo pokazuju slične tendencije u kojima se kroz manjinska prava promovira ideja da danas u Hrvatskoj uz ustavnu jednakost svih njezinih građana i državljana neki zbog svoje nacionalnosti trebaju biti politički, a ne manjinski povlašteniji.

Prema kriterijima Pupovčeve politike svi su hrvatski oslobodioci – zločinci

Dok je Ivo Sanader u zatvoru razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, a saborski zastupnik Nenad Stazić vrijeđao hrvatske branitelje kao nasljednike ustaša, Milorad Pupovac ovoga je tjedna sa saborske govornice nastavio s promicanjem povijesne velikosrpske krivotvorine o broju ubijene djece u Jasenovcu. Samoproglašeni manjinski čuvar partizanskih tekovina u Hrvatskoj pokušava uporno dokazati da je srpski narod za razliku od genocidnog hrvatskog – antifašistički, od onda pa sve do danas.

Na tom zadatku kao dosljedni sljedbenik srpskog strateškog dokumenta Memorandum 2, Milorad Pupovac radi neumorno i uporno. Jednako kao što strateški odbija biti političkim Hrvatom. Na tom je tragu njegova politika o stalnoj ugroženosti Srba, pretvaranju Domovinskog rata u građanski, izbjegavanje imenovanja agresora, proglašavanje svakog hrvatskog domoljublja nacionalizmom, a jugoslavensku povijest zadanošću koja se ne smije znanstveno preispitivati jer se onda radi o opasnom revizionizmu. Kad se svojedobno predlagalo da se prema generalu hrvatske vojske Janku Bobetku, zaslužnom za pobjedu u Domovinskom ratu imenuje jedna zagrebačka ulica, Pupovac je prijeteći izjavio da se prije toga treba pročitati generalova haaška optužnica.

Naravno, za Pupovca i njegovu politiku svi su hrvatski generali koji su od srpskog agresora oslobodili zemlju – zločinci. Pokazale su to najbolje njegove reakcije na oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču. Prijatelju i provoditelju politike Aleksandra Vučića ne bi trebalo zamjerati što provodi srpsku politiku. No, problem postaje puno ozbiljniji kad tu politiku zastupa SDSS – važni koalicijski partner hrvatske vlade. A njegovi reketarski potencijali nisu mali, što je osobito vidljivo ovih dana oko inicijative za novi hrvatski izborni zakon. No, veći problem od SDSS-a, Srpskog narodnog vijeća i njegova predsjednika jest hrvatska politika u kojoj je moguće da se, primjerice, u hrvatskim školama više sati uči o Kraljevini Jugoslaviji nego li o stvaranju hrvatske države. Pa onda postane i normalno da Vojislav Stanimirović, nekadašnji najviši dužnosnik područja koje su za vrijeme Domovinskog rata okupirali Srbi, danas izjavljuje da srpska djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali da oni imaju i svoje udžbenike u kojima izučavaju noviju povijest na drukčiji način.

„Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, hvali se Stanimirović, najbliži Pupovčev suradnik. Kaže stara mudrost: oni koji ne razumiju prošlost osuđeni su je ponavljati. A barem su u tome kroz svoju povijest Hrvati uvijek bili prvaci. Stoga ne čudi da danas, 8. lipnja, Generalni konzulat Republike Srbije u Borovu za srpsku djecu organizira večer pjesnika Jovana Dučića, poznatog hrvatomrsca, koji je svako hrvatstvo proglašavao ustaštvom.

Nedjelja je pak rezervirana za izlet putovima partizana, gdje će Arhiv Srba u Hrvatskoj pod znakom crvene petokrake podsjetiti na vrijednosti antifašizma. Na herojsku borbu partizana na Šamarici, gdje će se revalorizirati modernistički pristup u obilježavanju NOB-a, slaviti Sedmu banijsku i obići mjesto gdje se polagala partizanska zakletva, kako stoji u pozivnici. „Učesnici će imati osiguran prijevoz, stručno vodstvo, ručak u šumi i vodu“, obećavaju organizatori, uz molbu da se zainteresirani što prije jave s obzirom na ograničeni broj “učesnika” i veliki broj zainteresiranih.

Idealan izlet za akademika Zvonka Kusića da iz prve ruke vidi primjenu upotrebe petokrake, na čijoj je promociji kroz svoje Vijeće za suočavanje s prošlošću tako dugo i predano radio.

Izvanredna vijest: Jačina i dužina pljeska kao mjerilo političke vjerodostojnosti

Na dvodnevnoj velikoj konferenciji Europske pučke stranke u Münchenu, premijer Andrej Plenković okružen Angelom Merkel i brojnim vrhovnim europskim dužnosnicima stranaka desnog centra, naglasio je, između ostalog, da je glavna zadaća europskih pučana borba protiv populizma. Inače, brojni svjetski politolozi definirali su populizam kao ideologiju koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Britanska politička teoretičarka Margaret Canovan tvrdi da isticanje suvereniteta naroda podrazumijeva politiku kao izravan izraz političke volje većine, a ne politiku kao umijeće pregovaranja dogovaranja i postizanja kompromisa.

Hoće li populizam biti lijevi ili desni ovisi o vrijednostima i obilježjima vladajućih elita kojima se suprotstavlja. U Hrvatskoj ga trenutno političke elite s obzirom na odaziv “Naroda koji odlučuje” nazivaju ksenofobnim, klerikalnim i nacionalističkim. Zasad je javnosti ostalo nepoznato zašto i naš premijer drži da je Europa ugrožena populizmom.

Predsjednik HDZ-a, te svehrvatske stranke, kako su je do jučer sami hadezeovci nazivali, odlučio ju je, kako je i najavio – promijeniti. Ako je suditi prema nedavnom Saboru HDZ-a u Ciboninu tornju, očito nije bio posve siguran u podršku tom naumu. Stoga su se za svaki slučaj uključili mjerači pljeska. Mario Kapulica, predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a samoinicijativno je htio oraspoložiti svog predsjednika analizom snimaka iz Cibone koja je utvrdila da je on dobio najveći pljesak u dvorani.

Novi glavni politički tajnik Lovro Kuščević samo je potvrdio tu notornu činjenicu iz Kapuličine analize te pridodao da je upravo taj pljesak potvrdio da predsjednik vlade i HDZ-a ima nedvojbenu podršku članstva. U to ne treba sumnjati, premda su neki zločesti mjerači pljeskova ipak ustanovili da je jačinu odobravanja iz Cibone nešto malo više nadjačao saborski pljesak SDP-ovih zastupnika prilikom usvajanja Istanbulske konvencije. Uglavnom, odsada je na hrvatskoj političkoj sceni vrlo važno pomno pratiti nove trendove – tko komu i koliko glasno plješće.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari