Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Važno je tko komu, zašto, i koliko glasno plješće

Objavljeno

na

Zrinska gora spomen dom Šamarica
spomen dom Šamarica

Referendumska inicijativa “Narod odlučuje”, koja je za promjenu izbornog zakona prikupila gotovo četiristo tisuća potpisa uznemirila je politički establišment do te mjere da se “narod” proglašava neodgovornim i opasnim. Zbijaju se redovi političkih kasta ozbiljno zabrinutih za svoje stečene pozicije i dosadašnje preraspodjele političkih moći.

Naime, poznato je da bi uvođenjem tri preferencijalna glasa bez praga od 10 posto najviše bila uzdrmana stranačka vodstva čiji bi se utjecaj na slaganje lista marginalizirao. Što najviše pogađa dvije najveće stranke u zemlji HDZ i SDP, koje su uostalom sadašnji izborni zakon i pisale ne bi li sebi pogodovale. Osobito se to odnosi na pozitivnu diskriminaciju zastupljenosti manjina u Saboru. Specifična, i u Europi jedinstvena, parlamentarna manjinska prava i jesu nastala kao plod političke trgovine u kojima su manjinci trebali poslužiti kao trajni klijenti svake vlasti. Manjinskom lobiju u Hrvatskoj bilo je važno ozakonjenje dvostrukog prava glasa, ozakonjenje povlaštenog položaja srpske manjine, te osvajanje što više proračunskog novca i samostalno raspolaganje njime.

Stoga nije čudno da su se uz saborski povlaštene predstavnike manjina, SDP i HDZ najviše osjetili ugroženima. Posve razumljivo, kad su im godinama, od 2000. vlast osiguravali upravo manjinski predstavnici. Zato i jest Inicijativa o referendumu za njih opasna i ništa ih u posljednje vrijeme nije toliko ujedinilo kao osporavanje mogućnosti novih izbornih pravila. Najdugovječniji manjinac, koji od 1992. bez prekida sjedi u Saboru, i koji je politički iskoristio sve blagodati aktualnog izbornog zakona, sigurno najbolje kroz vlastitu kožu osjeća sve opasnosti izbornih promjena. Vjerojatno se u tome i krije njegova strastvena i radikalna borba protiv Inicijative, pa će tako vlastiti 26-godišnji zastupnički mandat, za koji mu je kao predstavniku talijanske manjine bio dovoljan i jedan jedini glas, braniti i pod prijetnjom da će iseliti iz zemlje u slučaju raspisivanja referenduma.

„Cilj referenduma etnički je čista Hrvatska u kojoj će Hrvati moći tući Hrvatice“, ustvrdio je Radin vjerojatno i uz sugestiju supruge, vladine dužnosnice, koja također povlašteno punih četrnaest godina vodi vladin ured za ravnopravnost spolova. Davnih osamdesetih godina, dok sam bila urednica na Radiju 101, za Partiju je najveći novinarski grijeh bio tzv. etnički čist sastav gostiju. Nijednu panel emisiju, okrugli stol, nije se smjelo emitirati ako niste u njoj imali barem jednog Srbina. Jednom sam se morala očitovati Gradskom komitetu Partije koji je tada vodio Slobodan Uzelac, današnji stranački partner Milorada Pupovca, na prozivku da sam neku emisiju iz kulture odradila samo s Hrvatima, odnosno, tadašnjim partijskim rječnikom rečeno – nedopustivo etnički čistu. Spasio me divni, jedinstveni Pero Kvrgić koji kao veliki hrvatski umjetnik nikad nije isticao svoju nacionalnost.

No, tom je prigodom velikan hrvatskog glumišta bio moj kvisko, pa sam u odgovoru drčno odgovorila Partiji da je sastav gostiju bio „etnički mješovit“, što je samo dodatno pokazivalo nakaradnost tadašnjeg režima. Furio Radin i Milorad Pupovac ovih dana upravo pokazuju slične tendencije u kojima se kroz manjinska prava promovira ideja da danas u Hrvatskoj uz ustavnu jednakost svih njezinih građana i državljana neki zbog svoje nacionalnosti trebaju biti politički, a ne manjinski povlašteniji.

Prema kriterijima Pupovčeve politike svi su hrvatski oslobodioci – zločinci

Dok je Ivo Sanader u zatvoru razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, a saborski zastupnik Nenad Stazić vrijeđao hrvatske branitelje kao nasljednike ustaša, Milorad Pupovac ovoga je tjedna sa saborske govornice nastavio s promicanjem povijesne velikosrpske krivotvorine o broju ubijene djece u Jasenovcu. Samoproglašeni manjinski čuvar partizanskih tekovina u Hrvatskoj pokušava uporno dokazati da je srpski narod za razliku od genocidnog hrvatskog – antifašistički, od onda pa sve do danas.

Na tom zadatku kao dosljedni sljedbenik srpskog strateškog dokumenta Memorandum 2, Milorad Pupovac radi neumorno i uporno. Jednako kao što strateški odbija biti političkim Hrvatom. Na tom je tragu njegova politika o stalnoj ugroženosti Srba, pretvaranju Domovinskog rata u građanski, izbjegavanje imenovanja agresora, proglašavanje svakog hrvatskog domoljublja nacionalizmom, a jugoslavensku povijest zadanošću koja se ne smije znanstveno preispitivati jer se onda radi o opasnom revizionizmu. Kad se svojedobno predlagalo da se prema generalu hrvatske vojske Janku Bobetku, zaslužnom za pobjedu u Domovinskom ratu imenuje jedna zagrebačka ulica, Pupovac je prijeteći izjavio da se prije toga treba pročitati generalova haaška optužnica.

Naravno, za Pupovca i njegovu politiku svi su hrvatski generali koji su od srpskog agresora oslobodili zemlju – zločinci. Pokazale su to najbolje njegove reakcije na oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču. Prijatelju i provoditelju politike Aleksandra Vučića ne bi trebalo zamjerati što provodi srpsku politiku. No, problem postaje puno ozbiljniji kad tu politiku zastupa SDSS – važni koalicijski partner hrvatske vlade. A njegovi reketarski potencijali nisu mali, što je osobito vidljivo ovih dana oko inicijative za novi hrvatski izborni zakon. No, veći problem od SDSS-a, Srpskog narodnog vijeća i njegova predsjednika jest hrvatska politika u kojoj je moguće da se, primjerice, u hrvatskim školama više sati uči o Kraljevini Jugoslaviji nego li o stvaranju hrvatske države. Pa onda postane i normalno da Vojislav Stanimirović, nekadašnji najviši dužnosnik područja koje su za vrijeme Domovinskog rata okupirali Srbi, danas izjavljuje da srpska djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali da oni imaju i svoje udžbenike u kojima izučavaju noviju povijest na drukčiji način.

„Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, hvali se Stanimirović, najbliži Pupovčev suradnik. Kaže stara mudrost: oni koji ne razumiju prošlost osuđeni su je ponavljati. A barem su u tome kroz svoju povijest Hrvati uvijek bili prvaci. Stoga ne čudi da danas, 8. lipnja, Generalni konzulat Republike Srbije u Borovu za srpsku djecu organizira večer pjesnika Jovana Dučića, poznatog hrvatomrsca, koji je svako hrvatstvo proglašavao ustaštvom.

Nedjelja je pak rezervirana za izlet putovima partizana, gdje će Arhiv Srba u Hrvatskoj pod znakom crvene petokrake podsjetiti na vrijednosti antifašizma. Na herojsku borbu partizana na Šamarici, gdje će se revalorizirati modernistički pristup u obilježavanju NOB-a, slaviti Sedmu banijsku i obići mjesto gdje se polagala partizanska zakletva, kako stoji u pozivnici. „Učesnici će imati osiguran prijevoz, stručno vodstvo, ručak u šumi i vodu“, obećavaju organizatori, uz molbu da se zainteresirani što prije jave s obzirom na ograničeni broj “učesnika” i veliki broj zainteresiranih.

Idealan izlet za akademika Zvonka Kusića da iz prve ruke vidi primjenu upotrebe petokrake, na čijoj je promociji kroz svoje Vijeće za suočavanje s prošlošću tako dugo i predano radio.

Izvanredna vijest: Jačina i dužina pljeska kao mjerilo političke vjerodostojnosti

Na dvodnevnoj velikoj konferenciji Europske pučke stranke u Münchenu, premijer Andrej Plenković okružen Angelom Merkel i brojnim vrhovnim europskim dužnosnicima stranaka desnog centra, naglasio je, između ostalog, da je glavna zadaća europskih pučana borba protiv populizma. Inače, brojni svjetski politolozi definirali su populizam kao ideologiju koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Britanska politička teoretičarka Margaret Canovan tvrdi da isticanje suvereniteta naroda podrazumijeva politiku kao izravan izraz političke volje većine, a ne politiku kao umijeće pregovaranja dogovaranja i postizanja kompromisa.

Hoće li populizam biti lijevi ili desni ovisi o vrijednostima i obilježjima vladajućih elita kojima se suprotstavlja. U Hrvatskoj ga trenutno političke elite s obzirom na odaziv “Naroda koji odlučuje” nazivaju ksenofobnim, klerikalnim i nacionalističkim. Zasad je javnosti ostalo nepoznato zašto i naš premijer drži da je Europa ugrožena populizmom.

Predsjednik HDZ-a, te svehrvatske stranke, kako su je do jučer sami hadezeovci nazivali, odlučio ju je, kako je i najavio – promijeniti. Ako je suditi prema nedavnom Saboru HDZ-a u Ciboninu tornju, očito nije bio posve siguran u podršku tom naumu. Stoga su se za svaki slučaj uključili mjerači pljeska. Mario Kapulica, predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a samoinicijativno je htio oraspoložiti svog predsjednika analizom snimaka iz Cibone koja je utvrdila da je on dobio najveći pljesak u dvorani.

Novi glavni politički tajnik Lovro Kuščević samo je potvrdio tu notornu činjenicu iz Kapuličine analize te pridodao da je upravo taj pljesak potvrdio da predsjednik vlade i HDZ-a ima nedvojbenu podršku članstva. U to ne treba sumnjati, premda su neki zločesti mjerači pljeskova ipak ustanovili da je jačinu odobravanja iz Cibone nešto malo više nadjačao saborski pljesak SDP-ovih zastupnika prilikom usvajanja Istanbulske konvencije. Uglavnom, odsada je na hrvatskoj političkoj sceni vrlo važno pomno pratiti nove trendove – tko komu i koliko glasno plješće.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori