Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Važno je tko komu, zašto, i koliko glasno plješće

Objavljeno

na

Zrinska gora spomen dom Šamarica
spomen dom Šamarica

Referendumska inicijativa “Narod odlučuje”, koja je za promjenu izbornog zakona prikupila gotovo četiristo tisuća potpisa uznemirila je politički establišment do te mjere da se “narod” proglašava neodgovornim i opasnim. Zbijaju se redovi političkih kasta ozbiljno zabrinutih za svoje stečene pozicije i dosadašnje preraspodjele političkih moći.

Naime, poznato je da bi uvođenjem tri preferencijalna glasa bez praga od 10 posto najviše bila uzdrmana stranačka vodstva čiji bi se utjecaj na slaganje lista marginalizirao. Što najviše pogađa dvije najveće stranke u zemlji HDZ i SDP, koje su uostalom sadašnji izborni zakon i pisale ne bi li sebi pogodovale. Osobito se to odnosi na pozitivnu diskriminaciju zastupljenosti manjina u Saboru. Specifična, i u Europi jedinstvena, parlamentarna manjinska prava i jesu nastala kao plod političke trgovine u kojima su manjinci trebali poslužiti kao trajni klijenti svake vlasti. Manjinskom lobiju u Hrvatskoj bilo je važno ozakonjenje dvostrukog prava glasa, ozakonjenje povlaštenog položaja srpske manjine, te osvajanje što više proračunskog novca i samostalno raspolaganje njime.

Stoga nije čudno da su se uz saborski povlaštene predstavnike manjina, SDP i HDZ najviše osjetili ugroženima. Posve razumljivo, kad su im godinama, od 2000. vlast osiguravali upravo manjinski predstavnici. Zato i jest Inicijativa o referendumu za njih opasna i ništa ih u posljednje vrijeme nije toliko ujedinilo kao osporavanje mogućnosti novih izbornih pravila. Najdugovječniji manjinac, koji od 1992. bez prekida sjedi u Saboru, i koji je politički iskoristio sve blagodati aktualnog izbornog zakona, sigurno najbolje kroz vlastitu kožu osjeća sve opasnosti izbornih promjena. Vjerojatno se u tome i krije njegova strastvena i radikalna borba protiv Inicijative, pa će tako vlastiti 26-godišnji zastupnički mandat, za koji mu je kao predstavniku talijanske manjine bio dovoljan i jedan jedini glas, braniti i pod prijetnjom da će iseliti iz zemlje u slučaju raspisivanja referenduma.

„Cilj referenduma etnički je čista Hrvatska u kojoj će Hrvati moći tući Hrvatice“, ustvrdio je Radin vjerojatno i uz sugestiju supruge, vladine dužnosnice, koja također povlašteno punih četrnaest godina vodi vladin ured za ravnopravnost spolova. Davnih osamdesetih godina, dok sam bila urednica na Radiju 101, za Partiju je najveći novinarski grijeh bio tzv. etnički čist sastav gostiju. Nijednu panel emisiju, okrugli stol, nije se smjelo emitirati ako niste u njoj imali barem jednog Srbina. Jednom sam se morala očitovati Gradskom komitetu Partije koji je tada vodio Slobodan Uzelac, današnji stranački partner Milorada Pupovca, na prozivku da sam neku emisiju iz kulture odradila samo s Hrvatima, odnosno, tadašnjim partijskim rječnikom rečeno – nedopustivo etnički čistu. Spasio me divni, jedinstveni Pero Kvrgić koji kao veliki hrvatski umjetnik nikad nije isticao svoju nacionalnost.

No, tom je prigodom velikan hrvatskog glumišta bio moj kvisko, pa sam u odgovoru drčno odgovorila Partiji da je sastav gostiju bio „etnički mješovit“, što je samo dodatno pokazivalo nakaradnost tadašnjeg režima. Furio Radin i Milorad Pupovac ovih dana upravo pokazuju slične tendencije u kojima se kroz manjinska prava promovira ideja da danas u Hrvatskoj uz ustavnu jednakost svih njezinih građana i državljana neki zbog svoje nacionalnosti trebaju biti politički, a ne manjinski povlašteniji.

Prema kriterijima Pupovčeve politike svi su hrvatski oslobodioci – zločinci

Dok je Ivo Sanader u zatvoru razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, a saborski zastupnik Nenad Stazić vrijeđao hrvatske branitelje kao nasljednike ustaša, Milorad Pupovac ovoga je tjedna sa saborske govornice nastavio s promicanjem povijesne velikosrpske krivotvorine o broju ubijene djece u Jasenovcu. Samoproglašeni manjinski čuvar partizanskih tekovina u Hrvatskoj pokušava uporno dokazati da je srpski narod za razliku od genocidnog hrvatskog – antifašistički, od onda pa sve do danas.

Na tom zadatku kao dosljedni sljedbenik srpskog strateškog dokumenta Memorandum 2, Milorad Pupovac radi neumorno i uporno. Jednako kao što strateški odbija biti političkim Hrvatom. Na tom je tragu njegova politika o stalnoj ugroženosti Srba, pretvaranju Domovinskog rata u građanski, izbjegavanje imenovanja agresora, proglašavanje svakog hrvatskog domoljublja nacionalizmom, a jugoslavensku povijest zadanošću koja se ne smije znanstveno preispitivati jer se onda radi o opasnom revizionizmu. Kad se svojedobno predlagalo da se prema generalu hrvatske vojske Janku Bobetku, zaslužnom za pobjedu u Domovinskom ratu imenuje jedna zagrebačka ulica, Pupovac je prijeteći izjavio da se prije toga treba pročitati generalova haaška optužnica.

Naravno, za Pupovca i njegovu politiku svi su hrvatski generali koji su od srpskog agresora oslobodili zemlju – zločinci. Pokazale su to najbolje njegove reakcije na oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču. Prijatelju i provoditelju politike Aleksandra Vučića ne bi trebalo zamjerati što provodi srpsku politiku. No, problem postaje puno ozbiljniji kad tu politiku zastupa SDSS – važni koalicijski partner hrvatske vlade. A njegovi reketarski potencijali nisu mali, što je osobito vidljivo ovih dana oko inicijative za novi hrvatski izborni zakon. No, veći problem od SDSS-a, Srpskog narodnog vijeća i njegova predsjednika jest hrvatska politika u kojoj je moguće da se, primjerice, u hrvatskim školama više sati uči o Kraljevini Jugoslaviji nego li o stvaranju hrvatske države. Pa onda postane i normalno da Vojislav Stanimirović, nekadašnji najviši dužnosnik područja koje su za vrijeme Domovinskog rata okupirali Srbi, danas izjavljuje da srpska djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali da oni imaju i svoje udžbenike u kojima izučavaju noviju povijest na drukčiji način.

„Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, hvali se Stanimirović, najbliži Pupovčev suradnik. Kaže stara mudrost: oni koji ne razumiju prošlost osuđeni su je ponavljati. A barem su u tome kroz svoju povijest Hrvati uvijek bili prvaci. Stoga ne čudi da danas, 8. lipnja, Generalni konzulat Republike Srbije u Borovu za srpsku djecu organizira večer pjesnika Jovana Dučića, poznatog hrvatomrsca, koji je svako hrvatstvo proglašavao ustaštvom.

Nedjelja je pak rezervirana za izlet putovima partizana, gdje će Arhiv Srba u Hrvatskoj pod znakom crvene petokrake podsjetiti na vrijednosti antifašizma. Na herojsku borbu partizana na Šamarici, gdje će se revalorizirati modernistički pristup u obilježavanju NOB-a, slaviti Sedmu banijsku i obići mjesto gdje se polagala partizanska zakletva, kako stoji u pozivnici. „Učesnici će imati osiguran prijevoz, stručno vodstvo, ručak u šumi i vodu“, obećavaju organizatori, uz molbu da se zainteresirani što prije jave s obzirom na ograničeni broj “učesnika” i veliki broj zainteresiranih.

Idealan izlet za akademika Zvonka Kusića da iz prve ruke vidi primjenu upotrebe petokrake, na čijoj je promociji kroz svoje Vijeće za suočavanje s prošlošću tako dugo i predano radio.

Izvanredna vijest: Jačina i dužina pljeska kao mjerilo političke vjerodostojnosti

Na dvodnevnoj velikoj konferenciji Europske pučke stranke u Münchenu, premijer Andrej Plenković okružen Angelom Merkel i brojnim vrhovnim europskim dužnosnicima stranaka desnog centra, naglasio je, između ostalog, da je glavna zadaća europskih pučana borba protiv populizma. Inače, brojni svjetski politolozi definirali su populizam kao ideologiju koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Britanska politička teoretičarka Margaret Canovan tvrdi da isticanje suvereniteta naroda podrazumijeva politiku kao izravan izraz političke volje većine, a ne politiku kao umijeće pregovaranja dogovaranja i postizanja kompromisa.

Hoće li populizam biti lijevi ili desni ovisi o vrijednostima i obilježjima vladajućih elita kojima se suprotstavlja. U Hrvatskoj ga trenutno političke elite s obzirom na odaziv “Naroda koji odlučuje” nazivaju ksenofobnim, klerikalnim i nacionalističkim. Zasad je javnosti ostalo nepoznato zašto i naš premijer drži da je Europa ugrožena populizmom.

Predsjednik HDZ-a, te svehrvatske stranke, kako su je do jučer sami hadezeovci nazivali, odlučio ju je, kako je i najavio – promijeniti. Ako je suditi prema nedavnom Saboru HDZ-a u Ciboninu tornju, očito nije bio posve siguran u podršku tom naumu. Stoga su se za svaki slučaj uključili mjerači pljeska. Mario Kapulica, predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a samoinicijativno je htio oraspoložiti svog predsjednika analizom snimaka iz Cibone koja je utvrdila da je on dobio najveći pljesak u dvorani.

Novi glavni politički tajnik Lovro Kuščević samo je potvrdio tu notornu činjenicu iz Kapuličine analize te pridodao da je upravo taj pljesak potvrdio da predsjednik vlade i HDZ-a ima nedvojbenu podršku članstva. U to ne treba sumnjati, premda su neki zločesti mjerači pljeskova ipak ustanovili da je jačinu odobravanja iz Cibone nešto malo više nadjačao saborski pljesak SDP-ovih zastupnika prilikom usvajanja Istanbulske konvencije. Uglavnom, odsada je na hrvatskoj političkoj sceni vrlo važno pomno pratiti nove trendove – tko komu i koliko glasno plješće.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Šola: Uvjerena njemačka ljevičarka stala na čelo pokreta Ustani i napala temeljnu dogmu ljevice

Objavljeno

na

Objavio

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu.

U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Prva ustašica ovog pokreta zove se Sahra Wagenknecht, koja je napala temeljnu dogmu ljevice, pa i svoje (bivše) neokomunističke stranke Linke, a to je politika “otvorenih granica” i “kultura dobrodošlice” za imigrante iz islamskog svijeta.

Sahra Wagenknecht

Ustašica Sahra shvatila je da su svi nacionalni izbori na kojima je posvuda po Europi ljevica potučena do nogu zapravo bili referendum o (protu)imigracijskoj politici, prepustivši ovu temu desnici, novim heterogenim pokretima koji sada kucaju na vrata Europskog parlamenta, čiju će sliku veoma izvjesno stubokom promijeniti. Shvativši to, ljevica mijenja kurs i stav prema migrantima.

Prvo, prestali su etiketirati drugu stranu kao ekstremnu, fašističku, rasističku, pa ustašica Sahra nedavno izjavljuje “nisu svi oni rasisti”, kako su stalno prozivani s ljevice, vrijeđajući milijune ljudi koji daju glas “populistima” i “neofašistima”.

Njoj se istim riječima pridružio perjanica britanske ljevice Jeremy Corbyn, reterirajući prema “ekstremnoj desnici”. U Francuskoj ista promjena ploče od strane propadajuće ljevice i njihovih vedeta spram Marine Le Pen i njene Fronte, pa će Jean Luc Mélenchon reći da se obraća “ljutitima, a ne fašistima”, što je na francuskom i zanimljiva igra riječi, fâchés (ljutiti) i fachos (fašisti), dozivajući obnovu ideje nacionalnog suvereniteta.

Na istom tragu krenuli su i danski i švedski ljevičari najavljujući zaustavljanje useljavanja. Eto ih sada “ustaju”, učeći de facto od Trumpa, Salvinija i Orbána umjesto da kao ljevičari nešto nauče od Marxa jer, da su ga čitali, po pitanju antiimigrantske politike sigurno ne bi doživjeli ovakav potop, i oduzeli bi temu političkim suparnicima na desnici te puno prije se obratili na ustaštvo (Aufstehen), piše Ivica Šola / Globus.

Suprotno Marxu, mantra propale ljevice kada su imigranti u pitanju bila je, kako je to rekao Benoit Hamon, kako “ne treba okrenuti jedne protiv drugih francuske i strane, useljene radnike”.

No Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svog stanovništva “isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase”, pa Marx stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika “tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć” na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnog tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni “pričuvna vojska kapitalizma” uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada.

Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu je prirodan proces, kako nekoć, tako i danas, jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući “kulturu dobrodošlice”, prosječnom europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!

U djelu “Onkraj marksizma” Henri de Man upozorio je da kapitalizam usmjerava vladajuću klasu k internacionalizmu, pa stoga logično okreće radničku klasu nacionalizmu.

Kako je došlo do paradoksa da desnica slijedi Marxovu analizu i logiku te staje na stranu rada, a ljevica postaje trojanski konj dereguliranog kapitalizma te samim tim staje na stranu kapitala, pa sada, kada su tresnuli, ljevičari postaju ustaše, a desničari partizani?

Bilo je to godine 1959. kada se njemački SPD okupio na izvanrednom kongresu u Bad Godesbergu, danas dio grada Bonna, odbacio pojam klase, odrekao se marksističke analize društva, odrekao se radništva i odlučio da će biti narodnjačka stranka koja se obraća svim slojevima, uz popratne laude tržišnoj privredi i kapitalizmu kao sustavu.

Odrekavši se ne samo Marxa nego uopće lijeve inteligencije koja polazeći od pojma klase analizira društvena i ekonomska kretanja u kontekstu sukoba rada i kapitala bez prisezanja revolucionarnim, nasilnim metodama, ljevica je izgubila intelektualni i idejni rezervoar koji ju je činio ljevicom te obgrlila pomodne radikal-šik kulturmarksističke teorije koje s Marxom nemaju veze, nego više s Freudom i s tim tko se šika u koji otvor, naglasak su stavili na neku apstraktnu borbu na stvarne i konstruirane manjine.

No za radničku klasu u toj promjeni kursa više nije bilo mjesta. Supsumirano, ne propada ljevica danas, ona je samu sebe dokinula još šezdesetih godina, a to što se u političkoj geografiji nazivalo ljevicom zapravo je bio prazni kontejner u koji je, sukladno modama, svatko trpao što se u to vrijeme nosilo.

Stvari su na toj matrici išle kako-tako do izbijanja velike krize u prošlom desetljeću, čemu je prethodila deindustrijalizacija Zapada i seljenje kapitala u oaze azijske jeftine radne snage, sve ono što je analizirao Marx prije više od stotinu godina, a ljevica, zabavljena homićima i seksualnom emancipacijom, na sve to šutjela jer, eto, pristali smo na tržišnu privredu, iako se radilo o barbarskoj deregulaciji, pa nam Marx više nema što reći, dovoljan je Modni Mačak umjesto njega.

Kako je pak buknuo imigracijski val, ne samo iz islamskih zemalja nego i unutar Europske unije, što je dovelo do seljenja radnika iz siromašnijih zemalja Istočne Europe koji su rušili cijenu rada, a domaći radnici grintali, eto ti Brexita.

Ljevica s Corbynom u Engleskoj konačno je primijetila da postoji radnička klasa, da njen srednji sloj nestaje i propada. I, opet, taj proces Marx je opisao još u 19. stoljeću na primjeru irskih radnika u Engleskoj, samo što ljevica ne čita Marxa jer bi onda morali dati za pravo, paradoksalno, i Trumpu i Orbánu, posao koji su trebali odraditi oni. Da su (bili) ljevica…

Ne tvrdim da Marxovu analizu i djela treba uzeti kao sveto pismo, bez kritičkog odmaka, no mnoge njegove analize u kontekstu kritike kapitalizma naprosto su točne, vrijede i danas, pa i one što se tiče štetnosti masovnih migracija kao oružja kapitalističke klase uperenu protiv radničke klase, migracije bilo unutar Europe, bilo ove koje je Mutti Merkel isprovocirala uz veliki pljesak na tzv. ljevici.

Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci, Merkel’

Grijeh ljevice, njeno samorazaranje i propast započeti 1959. u Bad Godesbergu štetni su za sve, za politički pluralizam i tržište ideja. Naime, zamislite liberale koji bi se odrekli Johna Stuarta Milla, zamislite konzervativce koji bi se odrekli Burkea, zamislite katolike koji bi se odrekli Augustina ili Tome Akvinskog, ne, to ne možete zamisliti jer ne bi bili ono što tvrde da jesu, jer nemaju više izvore inspiracije, ali zato možemo zamisliti ljevičare koji su se odrekli Marxa, ne kao dog­me, nego kao (jednog od) izvora nadahnuća.

Zato se ljevica po prirodi stvari ugurala u, na Zapadu, sveprisutni politički centar, bezličan, bezidejan, gdje tzv. ljevica i desnica sliče kao jaje jajetu, gdje je nestalo borbe ideja, samo borba kapitala, šuplji materijalizam i konzumerizam zasoljen političkom korektnošću.

Taj proces koji će uskoro izbrisati sve tradicionalne stranke ne samo tzv. ljevice nego i tzv. desnice još 1995., nakon pada Berlinskog zida, Ignazio Ramonet nazvao je u Le Mondeu “Novo jednoumlje”. To novo jednoumlje sastoji se u dvije riječi: Nema alternative.

Kapitalizam nema alternative, Europske unija nema alternative, multikulturalizam nema alternative… A društvo bez alternative zove se – totalitarizam, s jedinom ideologijom, zamjenskom transcendencijom koja se zove konzumerizam.

U takvom društvu svatko tko je dva nanomilimetra desnije od Merkel je ekstremni desničar, a svatko tko je dva milimetra ljevije od Plenkovića je ekstremni ljevičar.

Umjesto borbe i razmjene ideja frcaju besmislene etikete. Oskudnost ideja u politici, pa i jakih intelektualnih autoriteta koje, za razliku od prošlih vremena, političari, pa i kod nas, izbjegavaju, postala je opasna po samu politiku i sudbinu Zapada. Pri čemu mislim na ozbiljne mislioce, a ne na političke kurve i pozere koje još nazivaju intelektualcima ili uglednim analitičarima.

Novo buđenje i promjena stava prema imigrantima na ljevici od strane pokreta Aufstehen, koji je samo dio šireg europskog osvještavanja na novoj ljevici je refleks nastao iz svijesti o propasti (ljevice). Aufšteneri, ili po naški ustaše, novi su kurs s neizvjesnim političkim ishodom i dosegom.

Za početak, neka uzmu Marxa u ruke, da ne ispadne da uče od Orbána ili Salvinija po pitanju imigrantske politike. Jer sve ovo što je tzv. ljevica do sada nudila može se sažeti u evanđeosku parafrazu: Oprosti im, Marxe, jer ne znaju što čine, piše Ivica Šola za Globus.

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

U komšićluku ništa novo

Objavljeno

na

Objavio

Punih 11 godina provedenih u zajedničkoj političkoj tvorbi federalni partneri BiH Hrvata su razbijali glavu ne bi li dokučili što to znači hrvatski član Predsjedništva BiH. Za bošnjačkog su odmah skontali čiji je – njihov, a čiji bi drugi bio? No, onaj hrvatski ih je zbunjivao – čiji bi taj mogao biti? Razmišljali su,… razmišljali, … i … dosjetili se. Ako je hrvatsko more za Tite bilo more koje je pripadalo svima nama – “naš lijepi plavi Jadran” (a onaj komadićak oko Neuma takav još uvijek jest) – onda je i hrvatski član Predsjedništva predstavnik svih nas, dakle “naš”! Logično! Što ima drugo bit’?

I treća nesreća

Dvaput su već izabrali “našeg a svog” više onako iz šege. A i merak im bio. I nije da nisu već pokušali i treći put. No, koliko god se Martin Raguž umiljavao sarajevskoj čaršiji i iz usta mu curili slasni rahatluci, taj pravi melem za begovske uši, nije mu uspjelo zadobiti povjerenje više od pedesetak tisuća glasova poslovično sumnjičavih federalnih partnera. Ostao je nekih 35 tisuća glasova prekratak da bi postao “predsjednikom svih nas”. Otegotna mu je okolnost bila što ga za rata nije dohvatio jedini hrvatski biljeg kojeg u Sarajevu cijene – metak HVO-a! Doista, pogodilo u ratu Željka Komšića HVO-ovo zrno, kako se priča – i tako bivalo jedino hrvatsko što je u sebi ikad imao – ili ne, svojim ga se ratnim angažmanom protiv Hrvata svesrdno trudio zaslužiti. Jer prikladnijeg halal-certificiranog čipa za hrvatskog člana Predsjedništva teško je i zamisliti.

Izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva po treći put, odvio se, kao i u prethodna dva navrata, u dva koraka – najprije se kandidirao slagavši da je Hrvat da bi ga potom izabrali anti-Hrvati. Kako bi se utvrdilo zašto se kandidirao, ne treba puno mućkati glavom. Em će imati svog vozača, em će moći uredno otplaćivati kredite, em će lupat’ što ga volja, i to ne samo u mikrofone i pera ozarenih mu fanova od Ilidže do Baščaršije. Puno toga će ga činiti važnim u vlastitim očima. Među ostalim, moći će i svojim jaranima podijeliti veleposlanička mjesta predviđena za Hrvate. Kako je Željko prava raja, pritom će im rado ustupiti već popunjen formular, uz brižnu napomenu kako je sve što trebaju učiniti – njegovo ime zamijeniti svojim. Ono HRVAT nek’ ostane jer to je tako netko, tko će ga znati zašto, stavio u zakon. A zakon se kršiti ne smije, zna taj legalist. Na kraju će dobrohotno dodati i kako se time ne postaje Hrvat nego upravo suprotno – “pravi naš”!

No, tko je Komšića i zašto izabrao? Ovaj put, pokazalo se, nije izabran samo iz šege i meraka (to je i sada bio pretežni motiv, ali ne i presudan), nego i iz ljute nevolje!

Žongliranje glasovima

Kako je kandidata za članove Predsjedništva bilo znatno manje nego stranačkih lista, prirodno je bilo očekivati da će oni dobiti više glasova od lista koje su ih kandidirale. I bilo je tako u svim slučajevima osim jednog. Barem kad je riječ o favoritima, jer na potpune autsajdere čak ni glasači njihovih stranaka ne bacaju glasove tek tako. Za bošnjačkog člana Predsjedništva natjecalo se 6 kandidata, a istodobno za Parlament Federacije BiH preko 20 bošnjačkih stranaka. Denis Bećirović, kandidat SDP-a, dobio je očekivano više glasova od svoje stranke, i to njih 50 tisuća više. Čak je i Fahrudin Radončić, unatoč izbornom debaklu, priskrbio nekih 5 tisuća glasova više od stranačke mu liste. Slično vrijedi i za Milorada Dodika i Dragana Čovića koji su dobili većinsko povjerenje srpskog i hrvatskog naroda. Jedino je Šefik Džaferović, kandidat SDA i pobjednik izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva, dobio 40 tisuća glasova manje od liste pripadajuće stranke. Nije vjerojatno da su ti glasovi – a barem ih je 60 tisuća, vjerojatnije i koju desetinu tisuća više, jer bi Džaferović u normalnim okolnostima temeljem maločas pojašnjenog dobio značajno više, a ne manje glasova od SDA – dani ostalim pretendentima za bošnjačkog člana. Jer zašto bi glasači SDA poduprli izravne konkurente kandidata stranke koju su birali? Morali su, dakle, završiti negdje drugdje.

A nisu imali gdje, nego na listi za hrvatskog člana. Misterij razotkriva to što je Željko Komšić dobio 130 tisuća glasova više od stranačke liste u čijem se nazivu ponosno kočoperilo njegovo puno ime i prezime. Ono u kontekstu natjecanja bošnjačkih stranaka, u usporedbi kad se nađe na listi za hrvatskog člana predsjedništva, očito nema ni približno opojno djelovanje na biračko tijelo koncentrirano u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla, ali i u području kojeg ozbiljni povijesni atlasi označavaju Turskom Hrvatskom. Istina, ne pripadaju svi ti glasovi biračima SDA, no ima li se na umu kako će nakon prebrojavanja dopisnih glasova razlika između Komšića i Čovića iznositi oko 60 tisuća, upravo su oni vrlo vjerojatno prevagnuli. Kako bilo, ciljano su usmjereni s toj namjerom. A to što je razlika između Komšića i Čovića četverostruko veća od one između Džaferovića i Bećirovića pokazuje da je izbornim inženjerima SDA bilo važnije da Čović ne bude izabran za hrvatskog člana, nego da njihov pulen Džaferović bude izabran za bošnjačkog. No, čemu uopće cijeli taj marifetluk?

Sarajevsko turčenje i “najdraža ambasada”

Pred koji mjesec Sarajevo je ugostilo sveturski politički skup za Europu – preciznije rečeno, protiv Europe, ali za Turke u Europi – s turskim predsjednikom Erdoganom u glavnoj ulozi. Sudionicima skupa dobrodošlicu je zaželio čelnik SDA, Bakir Izetbegović, prethodno deportirajući iz središta Sarajeva bliskoistočne goste u tranzitu kako ne bi smetali visokim uzvanicima. Ustreptao poput curice pred omiljenom rock-zvijezdom pobrkao je redoslijed Erdoganovih imena, da bi ga prevoditelj dobrohotno ispravio. Prevoditelj je, inače, bio nužan zbog jedine razlike koja dijeli domaće od ostalih Turaka. Govore jezikom nerazumljivim potomcima osvajača srednjovjekovne bosanske države, ali zato razumljivim susjednim narodima. Međutim, u svemu drugome se od susjeda razlikuju kao nebo i zemlja, a duša su i tijelo s pravim Turcima – materijalnom ostavštinom, mentalitetom, karakterom, pa i izgledom, ako je vjerovati bivšem poglavaru Islamske zajednice u BiH, Mustafi Ceriću. Što reći, nego da im baš lijepo pristaje naziv – domaći Turci. Uostalom, takvima ih krsti i prvoklasna literatura, poput one iz pera vrsnog poznavatelja ove problematike, Ive Andrića. Baš čudno, pretrgli se u potrazi za imenom, a ono idealno im je cijelo vrijeme bilo pred nosom.

No, pompozno sarajevsko turčenje nije promaklo budnom oku “najdraže ambasade”. Uostalom, niti nije upriličeno da bi mu promaklo. A kad se njoj zamjeriš – šurovanje s Erdoganom za to je ozbiljniji razlog od ponekog rafala ispucanog po njezinoj zgradi – lako ti se dogodi raskol pa od dijela SDA nastane PDA. Dakle, postoje jasne naznake da vodeće svjetsko središte moći pušta Erdoganu blisku SDA niz vodu, što nije ostalo nezamijećeno ni u vodstvu te stranke. Svrha Komšićeva izbora od strane SDA zapravo je umetanje klina novoj vlasti koju bi tvorile stranke okupljene oko SDP-a i HDZ, sve kako bi se onemogućilo približavanje Europi. Iako je na riječima i sama za NATO i Europu, SDA za te integracije nije odveć zagrijana, što je potvrdilo i prvo postizborno obraćanje Šefika Džaferovića. Hladnoćom karakterističnom za čovjeka odgojenog i uvježbanog pod okriljem KOS-a, navodeći svoje ciljeve tek je na trećem mjestu potiho promrsio riječ – integracije, lišenu bilo kakvog predznaka. Kao, eto, podrazumijeva se da se radi o NATO i EU, a na umu mu samo jedna integracija – neo-osmanska!

Hod po žici u luđačkoj košulji

Hrvati, svezani u daytonsku luđačku košulju, potom još krvnički zategnutu promjenama Daytona na njihovu štetu, koliko god bili pogođeni ponižavajućom nepravdom, moraju sačuvati prisebnost. Baš kao i čovjek u luđačkoj košulji, tako se ni narod u istoj garderobi ne može kretati kao da je slobodan. Čak i kad bi bio posve nesputan, morao bi biti iznimno oprezan za hoda po žici na mjestu sudara mnoštva promjenjivih geopolitičkih silnica. Imajući to u vidu, strategija da Hrvatska bilo što uvjetuje BiH prijeteći joj zastojem na europskom putu ne doima se obećavajućom. Prijetnja nečim što ide na štetu onome koji prijeti, a čini u najmanju ruku ravnodušnim onoga kome se prijeti, osim što zvuči kao da ju je smislio Brzi iz Mućki, zlostavljačima BiH Hrvata bi sjela kao naručena. Treba se kloniti naizgled jednostavnih, jednokratnih rješenja. Takva znaju biti najskuplja.

Stoga je, već i poradi slabljenja neo-osmanskog elementa, razumno do besvijesti tupiti o europskom putu BiH bez alternative i time se voditi kao ključnim kriterijem pri izboru koalicijskih partnera. U obzir dolaze samo njegovi iskreni (ili barem ne posve neiskreni) pobornici, a to sigurno nisu promicatelji i simpatizeri despocija orijentalnog tipa šlampavo zapakiranih u demokratsko ruho. U nedostatku drugih, realnim partnerom u Savezu za Europu nameće se SDP i koalicija stranaka koje će okupiti oko sebe. Jedini je uvjet da SDA ne bude uključena. Ne zato što je najzaslužnija za izbor Komšića, nego jer je riječ o stranci posve nesposobnoj prihvatiti temeljne europske vrijednosti. U parlamentu Federacije BiH moguće je zaobići SDA tako da jedinom preprekom ostaje bošnjački federalni Dom naroda. U tom smislu znakovita je najava predsjednika SDP-a Nermina Nikšića da se SDA može zaobići u 5 od 6 kantona, napose imajući u vidu kako se u kantonima biraju zastupnici za Dom naroda.

Konce procesa će ionako povlačiti “nevidljiva ruka” iz “najdraže ambasade”. Da ona više nije usmjerena protiv hrvatskih interesa, naznačuju odluka Ustavnog suda o nužnosti promjene izbornog zakona te inzistiranje na domalo prešućivanoj konstitutivnosti sva tri BiH naroda. A kamo “nevidljiva ruka” smjera, pokazat će već pravila izbora za Dom naroda koja tek treba odrediti budući je stara Ustavni sud proglasio neustavnim, a nova još nisu donesena. Idealno bi bilo kad bi ona rezultirala time da SDA i sateliti ne dobiju kontrolni paket (12 od 17 zastupnika) u bošnjačkom Domu naroda, a HDZ BiH ga dobije u hrvatskom Domu naroda. Ključno je, dakle, spriječiti ili barem dovoljno umanjiti broj hrvatskih predstavnika izabranih po istovjetnom principu kako je izabran Komšić, jer tu bi potencijalna šteta bila nemjerljivo veća od Komšićeva izbora za člana Predsjedništva.

Za izbor Vlade i Predsjednika Federacije dostatna je već trećina glasova u Domu naroda prema perverznom zakonu kreiranom s namjerom kako bi se poništila većinska izborna volja Hrvata, a što je već iskorišteno tijekom postizbornog procesa 2010. godine. Sad bi se, prema onoj “tko se mača laća …”, taj instrument lako mogao primijeniti i po pitanju izborne volje Bošnjaka. Pri tom nije isključen ni tijek događaja koji bi iz višegodišnjeg drijemeža mogao prenuti visokog predstavnika Inzka. Štoviše, možebitne blokade i odugovlačenja, a nadasve pritisak na gumb iz “najdraže ambasade”, mogle bi ga motivirati da unaprijedi dosadašnje matematičke spoznaje i proglasi kako je i 4, a ne samo 5, trećina od 17.

Previše ružičasto? Možda? No, do jučer nezamislivo sad ipak postaje realno.

72 sata

Ne izađe li na ružičasto, ipak umiruje spoznaja kako netko misli i na onaj najcrnji scenarij – na ono što nitko ne želi, a tegobna nas prošlost uči da do toga kad tad dođe – na mogućnost da sve krene po zlu. Naime, u aktualnoj vojnoj vježbi Velebit-18 Hrvatska vojska uvježbava manevre koji bi mogli, zatreba li, biti od koristi u akciji s ciljevima nalik onima ratne operacije Neretva-93 Armije BiH, samo u suprotnom smjeru. Posebnu pozornost plijene sjajno izvedene obrambene aktivnosti neutralizacije meta na moru i u zraku. Stoga, padne li neo-Osmanlijama na pamet priteći u pomoć mlađem bratu nađe li se ovaj u potrebi, ohrabruje kako ne će baš moći tek tako doploviti ni zrakom ni morem. A i razmaženo neo-Osmanče neka dobro razmisli prije nego nastavi daviti mlađeg brata Hrvata, bilo institucionalno ili izvaninstitucionalno. Jer bude li zazivalo tenkove, mogli bi mu se ukazati helikopteri – Crni jastrebovi i Kiowe. I još jedno slovo – prije negoli poželi pomoliti nos do Kiseljaka, Viteza ili Žepča, samo nek’ se sjeti vremena potrebnog za izvedbu Velebita-18 – 72 sata!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari