Pratite nas

BiH

HNS je jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam hrvatskoga naroda u BiH je Hrvatski narodni sabor. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS.

Hrvatski narodni sabor BiH postao je u posljednjih nekoliko godina jedna od glavnih brana potpunom poništavanju konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. HNS BiH je upravo i nastao kao odgovor na procese koji su vodili ka svođenju Hrvata na razinu nacionalne manjine u BiH, a njegov je rad obnovljen kao odgovor na formiranje notorne platformaške Vlade FBiH 2011. godine, piše Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Iako se o (ne)uspjesima rada ove institucije može raspravljati, činjenica je da od tad pa do danas HNS djeluje u kontinuitetu i da iz godine u godinu postaje sve jača i važnija institucija.

Koliko će pak HNS biti relevantan ovisi isključivo o hrvatskom narodu i hrvatskim političarima. Koliko ga ozbiljno budu shvaćali Hrvati, toliko ozbiljno će ga shvaćati i drugi.

HNS je zamišljen kao nadstranačka institucija koja okuplja sve one političke snage koje imaju izborni legitimitet hrvatskoga naroda. Dakle, sve one stranke za koje je glasovao hrvatski narod imaju svoje mjesto u HNS-u.

Stranke unutar HNS-a ne moraju se u svemu slagati, ali sam HNS kao instituciju moraju poštivati. Ako HNS izglasa neku odluku, a jedna od stranaka se s tom odlukom ne slaže, ona ju i dalje mora prihvatiti. Svatko tko se ne slaže s bilo kojom od odluka ima pravo na svoje „izdvojeno mišljenje“, ima pravo lobirati u javnosti da se neka odluka promijeni, ali ni u kojem slučaju nema pravo zbog svoga neslaganja rušiti cijelu instituciju.

Bh. Hrvati danas se na svaki način izbacuju iz institucija kako Bosne i Hercegovine tako i Federacije BiH. O Republici Srpskoj ne treba ni pričati. Stoga je HNS danas jedino mjesto gdje hrvatski narod u BiH može nesmetano artikulirati svoju političku volju. HNS nije samo produžena ruka HDZ-a BiH kako to maliciozno vole reći političari i analitičari iz Sarajeva. Ne! HNS BiH je danas na putu da postane pravi parlament bh. Hrvata a Glavno vijeće da postane prava hrvatska narodna vlada.

Međutim, da bi HNS uistinu i bio prava nadstranačka institucija koja okuplja sve hrvatske političke snage u BiH, stranke članice moraju se prema njemu odnositi s poštovanjem.

Nije ispravno napuštati HNS zato što smatrate da on još uvijek nije ono što bi trebao biti.

Gašenje proizvodnje u Aluminiju d.d. Mostar bio je izravan povod da nekoliko stranaka izađe iz HNS, a među njima i Hrvatska republikanska stranka Slavena Raguža. Pored HRS-a, HNS je napustilo i nekoliko pravaških opcija od kojih su neke bile izravni sudionici notorne Platforme koji su jedva čekali bilo kakav povod pa da krenu s razvaljivanjem HNS-a.

No, s HRS-om je priča potpuno drugačija. HRS nema nikakvih repova iz prošlosti. Riječ je o mladoj stranci s mladim liderom koji nema nikakvu aferu iza sebe. Kao takvi, Republikanci su bili kakva-takva oporba unutar samog HNS-a. A to je nešto što je prijeko potrebno hrvatskom narodu u BiH.

Danas su Hrvati silom prilika, preciznije zbog manjkavosti Izbornog zakona koji omogućuje pojavljivanje fenomena Komšić i projekata poput alijanse i platforme, natjeran na političko jedinstvo. Dok god postoji mogućnost da netko drugi Hrvatima nameće političke predstavnike ne može doći do pravog hrvatskog političkog pluralizma u BiH.

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam je upravo HNS. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS. U suprotnom, postat će nelojalna politička stranka koja zapravo, možda i nehotice, podriva političku poziciju naroda za čija se prava gorljivo bori.

Jedan od najvećih političkih protivnika HDZ-a BiH je HDZ 1990 Ilije Cvitanovića, koji je nebrojeno puta kritizirao i HDZ BiH i rad HNS-a. No, nije ga nikad napuštao jer je svjestan da bi to bio izravan udar na same temelje HNS-a.

Raguž je pak status HRS-a u HNS-u zamrznuo, tj. formalno ga nisu napustili. I to je dobro, jer to ostavlja mogućnost odmrzavanja statusa i povratak u okvir HNS-a.

HRS to treba napraviti što je prije moguće.

Samo zamrzavanje se dogodilo kao reakcija na gašenje proizvodnje u Aluminiju, no svega nekoliko tjedana kasnije postalo je potpuno jasno da izvan HNS-a HRS nikako ni ne može pomoći radnicima Aluminija. Svoj doprinos jedino mogu dati upravo kroz HNS.

Dok god imamo postojeći Izborni zakon, odnosno dok god ne bude zajamčeno da Hrvati sami sebi mogu izabrati političke predstavnike, postojat će potreba za egzistiranjem HNS-a.

A kakvi će biti dosezi te institucije ovisi samo o Hrvatima. Ako Hrvati, kako politika tako i narod, odluče da je to vrhovno mjesto donošenja političkih odluka koje se tiču Hrvata, onda će i HNS biti na pravom putu da postane pravi hrvatski parlament u BiH.

U budućnosti će važnost HNS-a samo rasti, jer se političko Sarajevo gotovo sigurno u dogledno vrijeme neće svojevoljno odreći luksuza da Hrvatima nameću kojekakve Komšiće i platforme.

HNS je već danas, a u budućnosti će to sve više dolaziti do izražaja, jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Odgovorni stranački lideri to moraju prepoznati i u skladu s tim se ponašati.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

BiH

Udovice Srebrenice ne pronalaze mir ni 25 godina od genocida

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Fatima Mujić svaki se dan moli za supruga i trojicu sinova koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici prije četvrt stoljeća i nada se da je njezin najstariji sin, čiji ostaci nisu pronađeni, još živ.

Zastane svaki put kad se sjeti sina Refika koji nije pronađen ni 25 godina od masakra.

“Mislim da je živ negdje. Kad se molim za njega ruke mi se tresu, ne znam što bih”, rekla je 75-godišnja udovica za AFP.

Njezini voljeni su među 8.000 ubijenih muslimanskih muškaraca i dječaka. Ubile su ih srbijanske snage u istočnoj enklavi pred kraj rata u Bosni i Hercegovini koji se vodio od 1992. do 1995., u zločinu koji su međunarodni sudovi prozvali genocidom.

Suprug i dvojica sinova Fatime Mujić, čiji su ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, pokopani su prije 10 godina u memorijalnom centru s još više od 6.600 žrtava.

Još njih 237 pokopano je na drugim mjestima.

Više od 1.000 ljudi nikada nije pronađeno, što i danas boli preživjele.

Mujić, koja živi u selu blizu Sarajevu, kaže da “živi za poziv” da su iskopani Refikovi ostaci.

No, prošlo je desetljeće od pronalaska posljednje od 84 masovne grobnice.

“Od srpnja 2019. pronađeni su ostaci samo 13 žrtava”, rekla je Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale. Manjak novih informacija i svjedoka ometaju potragu, kaže Fazlić.

“Ne ostavljaj me”

Uoči 25. obljetnice maskara u subotu, Mujić se prisjeća posljednjeg susreta s djecom.

Nalazila se među tisućama žena, djece i starijih koji su se okupili ispred UN-ove baze izvan Srebrenice nakon što su srbijanski vojnici potjerali nizozemske vojnike koji su štitili muslimansku enklavu, koja se u to vrijeme smatrala “sigurnim utočištem”.

Pod zapovjedništvom vojnog lidera bosanskih Srba Ratka Mladića, muškarci i dječaci su odvedeni i ubijeni po kratkom postupku.

Mujić se prisjetila kako je njezin najmlađi sin, 16-godišnji Nufik, nije puštao.

“Mama, ne ostavljaj me”, govorio joj je.

“Pomilovala sam ga po njegovoj kovrčavoj kosi i rekla mu da ga neću ostaviti”, govori Mujić.

“Odveli su ga, a ja sam ih pratila. Ne sjećam se jesu li me udarili, ne sjećam se ničega”, rekla je.

Njezin suprug i još dvojica sinova pokušali su pobjeći u šumu, ali su uhvaćeni.

“Crna zemlja”

Još jedna udovica, 71-godišnja Mejra Đogaz odlučila je provesti svoje posljednje dane u mjestu gdje je njezin život “stao”.

Živi blizu memorijalnog centra u Srebrenici, koja se nalazi u dijelu Bosne kojim dominiraju Srbi i nasljeđe je etničkog čišćenja tijekom rata koje je trajno podijelilo Srbe, Bošnjake i Hrvate.

Svako jutro, kada polijeva cvijeće u svom dvorištu, vidi redove tisuće bijelih grobova na zelenom travnjaku.

Njezina dvojica sinova Omer i Munib počivaju ondje. Imali su 19 i 21 godinu.

“Više nemam razloga živjeti. Brinem se za cvijeće da ne poludim, ali moji cvjetovi su u crnoj zemlji”, rekla je Mejra.

Njezin treći sin, 20-godišnji Zuhdija i suprug Mustafa ubijeni su ranije u ratu za vrijeme okupacije Srebrenice 1992.

“Moji sinovi nikoga nisu povrijedili, ne bi ni mrava zgazili. Pitam se samo zašto su mi ubili djecu?”, kaže Đogaz.

“Prekrasno dijete”

Ramiza Gurdić (67) također razmišlja o muškarcima koji su ubili njezine sinove i supruga. “Imaju li oni djecu?”

Sinovi Mehrudin i Mustafa imali su 17 i 20 godina kada su ubijeni.

Prije nego što je s ocem pobjegao u šumu, najstariji je zapalio cigaretu i smotao još jednu.

“Majko, nikada te više neću vidjeti”, rekao joj je.

“Najmlađi ništa nije rekao”, dodaje Gurdić.

Pronađeni su posmrtni ostaci obojice, ali samo “polovica Mehrudina”. Još uvijek se nada da će jednog dana pronaći i njegovu drugu polovicu.

“Njegova ga majka nije donijela na svijet bez glave i ruku. Bio je prekrasno dijete”, rekla je.

Četvrt stoljeća kasnije, Gurdić ne želi zlo muškarcima koji su joj oduzeli sinove.

“Bog će im dati ono što zaslužuju”, rekla je za AFP. “Nema mržnje, nema zlobe, ali ni pomirenja”, dodala je. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Postavljen spomenik hrvatskim braniteljima u Kupresu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Fena

U parku na platou ispred Hrvatskog doma u Kupresu u postavljen je središnji spomenik hrvatskim braniteljima poginulim na Kupresu.

V. d. načelnik općine Kupres Zdravko Mioč kazao je Feni da će se datum svečanosti otkrivanja spomenika naknadno odrediti u skladu s epidemiološkom situacijom.

”U razmatranju su dva datuma, a odluku ćemo uskoro donijeti. Želja nam je da se što više Kuprešaka i naših gostiju okupi na tom događaju, stoga pratimo epidemiološku situaciju kod nas i u regiji, te ćemo u skladu s time odrediti datum svečanog otvaranja spomenika”, dodao je Mioč.

Četiri metra visok spomenik pod nazivom “Zahvalnost” djelo je akademskog slikara i kipara Ante Mamuša. Po riječima predsjednice Udruge poginulih i nestalih branitelja općine Kupres Nada Bagarić, spomenik je podignut u spomen na poginule hrvatske branitelje i civile u Domovinskome ratu i Drugom svjetskom ratu, žrtve komunističkoga terora, kao i u spomen svih onih koji su kroz povijesti umirali za slobodu hrvatskog naroda.

Sredstva za izgradnju spomenika i spomen mjesta osigurao je Hrvatski narodni sabor BiH.

Foto: relax-portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari