Pratite nas

Vijesti

HNS neće podržati proračun?

Objavljeno

na

S jučerašnjeg sastanka predstavnika vladajuće koalicije na kojemu im je ministar financija Zdravko Marić predstavio nacrt prijedloga državnog proračuna za 2020. godinu, HNS-ovci su izašli vrlo nezadovoljni.

Tvrde da dvoje HNS-ovih ministara neće dići ruke za ovakav prijedlog proračuna i da su spremni napustiti Vladu Andreja Plenkovića, piše Jutarnji list.

Smatraju da je iz Marićeve prezentacije jasno da u planirani budžet Ministarstva znanosti i obrazovanja za iduću godinu nisu ukalkulirani zahtjevi učitelja, koji traže da im se plaće povećaju za 6,11 posto povećanjem koeficijenata složenosti njihovih poslova.

Na sastanku HDZ-HNS u utorak HNS je predložio privremene kompenzacijske mjere za plaće učitelja dok se ne nađe cjelovito rješenje za popravak koeficijenata.

Na sastanku koalicije u petak koji je vodio ministar financija Zdravko Marić, predstavljen je proračun za iduću godinu u kojem nije prikazano rješenje za rješavanje problema učiteljskih plaća.

“Budući da u vezi s tim pitanjem nema političkog dogovora, HNS neće podržati takav proračun za 2020. HNS predlaže da se prijedlog proračuna odgodi za sljedeću Vladinu sjednicu. HNS i dalje inzistira na dijalogu s učiteljima i pronalasku rješenja za pravednije učiteljske plaće. Državni proračun koji to ne predviđa HNS neće podržati”, poručili su iz HNS-a za Jutarnji list.

Rekli su da je to službeno stajalište stranke i dodali da će nastaviti razgovore s partnerima te da “vjeruju da će do iduće Vladine sjednice pronaći razumno rješenje”.

“Mi smo ušli u Vladu s HDZ-om iz više razloga, jedan je politička stabilnost zemlje, a drugi, HNS-u najvažniji, bio je provedba kurikularne reforme. Došli smo gotovo do kraja unatoč svim teškoćama koje smo imali. U našem dogovorenom programu za provedbu kurikularne reforme jasno stoji i poboljšanje materijalnog statusa učitelja. To piše i u strategiji koja je izglasana u Saboru. Dakle, za taj zahtjev HDZ zna od prvog dana, a to govorim zato da ne ispadne da mi sada ucjenjujemo uoči izbora – kaže sugovornik Jutarnjeg lista iz vrha HNS-a. i dodaje da bi kompenzacijeske mjere koje predlažu državni proračun na godišnjoj razini stajale 160 milijuna kuna.

“Današnji sastanak (petak) je završio tako što nam je ministar Marić rekao da on nema političke ovlasti da nam odgovori i da će naše prijedloge prenijeti premijeru Plenkoviću. Ostane li ovako na sjednici Vlade, naši ministri neće dići ruku za prijedlog državnog proračun za 2020. godinu. Tražimo odgodu dok se ne postigne dogovor Vlade i učitelja”, kažu u vrhu HNS-a kojima ovo nije prvi put da izražavaju spremnost izaći iz koalicije ako se ne udovolji zahtjevima oko koeficijenata složenosti posla učitelja, nastavnika i profesora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Vijesti

Davor Marijan: Tuđman je najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Dvadeset godina nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika o njegovu povijesnom značaju i njegovu naslijeđu za Jutarnji list komentirao je Davor Marijan povjesničar zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest

Dvadeset godina nakon smrti o Franji Tuđmanu i dalje nema suglasja. Za neke je kriv za sve probleme koje Hrvatska ima i koju stoga proglašavaju promašajem i neuspjelim projektom.

Na drugom spektru mišljenja su oni koji mu zbog uspostave Hrvatske sve gledaju kroz prste. Upravo je Hrvatska os oko koje se vrti lik i djelo, a i smisao onog kompleksa koji se ponekad, i često pejorativno naziva tuđmanizam.

Tuđman je u mnogočemu reprezentativni primjer hrvatske elite druge polovice XX. stoljeća. Politički je krenuo od Radićeva HSS-a, a u Drugom svjetskom ratu se priklonio komunističkoj opciji, za koju je dulje vrijeme bio uvjeren da je u sklopu Jugoslavije riješila i hrvatsko pitanje.

Kao poslijeratni general JNA i partizanski povjesničar do potkraj 1960-ih bio je tipičan primjer pripadnika povlaštene političke elite. Uspeo se relativno visoko u hijerarhiji te elite, čini se bez mnogo razmišljanja o svakolikoj podlozi na kojoj se temeljio njezin status.

No, također izdvojen je iz tog povlaštenog kruga u trenutcima kada se činilo da je režim čvrst i postojan. Slom hrvatskog proljeća 1971. riješio ga je iluzije jugoslavenstva. Potom je dva desetljeća bio politički nepodoban i otpadnik tijekom koga se emancipirao od Jugoslavije i komunizma i transformirao u hrvatskog nacionalista. Vrijeme disidentstva iskoristio je da pripravan dočeka novu priliku. Odavao je dojam osobe s misijom, što je nesumnjivo i bio.

Kada je došlo njegovih pet minuta, predvodeći Hrvatsku demokratsku zajednicu pokazao se jedinim doraslim zahtjevima vremena. Generalski pedigre se u tim prijelaznim vremenima teško može previdjeti i to je značajan dio glasača honorirao na proljetnim izborima 1990. U javnom nastupu bio je ukočen i krut, mnogima i nesimpatičan, što većem dijelu Hrvata nije bila zapreka za potporu, posebice nakon međunarodnog priznanja hrvatske države.

Njegov recept za ideološke podjele bila je pomirba kojom je bivšem sustavu priznavao i dobre učinke protiveći se njihovom “posvemašnjem zatiranju”. Potpunom negacijom Tuđman bi negirao i samog sebe. Stoga je njegovo ponašanje iznenadilo dojučerašnje baštinike vlasti i političke moći. Tuđman nije, kako bi se to očekivalo u vremenima preokreta, nakon pobjede skidao glave i vješao komuniste po banderama.

Najbolje je funkcionirao u ratnim uvjetima i izvanrednim okolnostima na spoju nečega što nije ni rat ni mir. Govoriti da bi netko tada bolje funkcionirao je groteskno, kao što su i pokušaji da se vojna pobjeda u ratu pripiše nekim generalima JNA koji tijekom rata nisu opravdali svoj mirnodopski čin. No, premda se zalagao za demokraciju upitno je njegovo razumijevanje iste. Bio je proizvod vremena u kojem demokracije nije bilo, što mu se spočitava iz pojedinih krugova koji su također dijelili iste formativne okolnosti.

Okončanjem rata i mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja 1998. realno je okončana i njegova državnička uloga. No kao mnogi prije njega, nije znao kada treba otići. Dolazila su nova vremena u kojima se nije najbolje snalazio. Uostalom, uskoro je preminuo na više nego simboličnom isteku XX. stoljeća, kao da je i sudbina željela reći da za novo stoljeće i tisućljeće trebaju novi ljudi.

Na žalost oni koji su došli nakon njega uglavnom su imali više demokratskog deficita od njega. Umjesto da na temelju koji je Tuđman postavio grade bolju Hrvatsku oni su pokušavali iščupati upravo temelj. Očito neuspješno, no ideološki rat i podjele u Hrvatskoj i danas su vrlo jake, premda ne koliko u prvom desetljeću stoljeća kada su detuđmanizaciju neki krugovi nametali kao primarni nacionalni interes, iako se radilo o čudnoj mješavini osobnih taština, žala za propalom jugoslavenskom državom i glorificiranja Europske unije kao nove zajednice koja nam je neophodno potrebna.

Dobrim je dijelom je upravo zbog toga Tuđman postao najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti. Krivi ga se za sve što je učinio i što je propustio učiniti. Posebice su problematični prigovori o sporoj demokratizaciji i izgradnji pravne države, gdje su za njega postavljeni previsoki standardi.

Uz to se potpuno zanemaruje učinak rata na Hrvatsku i činjenica da sustav nije uopće bio restriktivan koliko je mogao biti u takvim okolnostima. Primjerice, tijekom rata jedan Feral Tribune teško da bi izlazio i u državama s dugom tradicijom demokracije.

Tuđmanovo predsjedničko djelovanje karakterizira jako nastojanje da do željenog cilja – suverene Hrvatske dođe na miran način. To se nastojanje posebice dobro uočava u odnosu prema JNA i njegovu odbijanju da dade zeleno svjetlo za sukob s njome već potkraj 1990., što mu je kasnije stvorilo vrlo velike probleme i u HDZ-u.

Kritičari mu posebice zamjeraju zbog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmana se optuživalo da je tamošnje Hrvate okrenuo protiv Sarajeva, što je tvrdnja koja ne vodi računa o činjenicama.

Nema dvojbe da Tuđman nije vjerovao u budućnost BiH nakon što je Srbija osporila njezine granice. Do početka 1992. vjerovao je da je podjela između triju naroda način da se izbjegne rat u BiH, a nakon što je u veljači 1992. podržao referenduma o neovisnosti, zalagao se da Hrvati dobiju svoj entitet.

Javno je govorio da sumnja u opstojnost BiH i njegov odnos prema toj republici nije bio zaplotnjački. Naprotiv, 1991. se našao pred pritiskom dijela hrvatskih krugova iz BiH koji su željeli da se krajevi s većinskim hrvatskim stanovništvom priključe Hrvatskoj. U tom je smislu očito vodio računa prvenstveno o interesu Republike Hrvatske i na takvo što nije mogao pristati jer bi posljedice za teritorijalni opseg Hrvatske bile katastrofalne.

Uz smirivanje radikalizma kod Hrvata u BiH pomogao im je da se 1992. na većem dijelu teritorija obrane od srpskih napada, kao i da BiH opstane kao politički i zemljopisni pojam. Uza sve navedeno, odnos prema BiH ne može se svesti na relaciju Tuđman – Bosna i Hercegovina, već na obostrani odnos Bosna i Hercegovina – Hrvatska, odnosno Hrvatska – Bosna i Hercegovina.

Uz privatizaciju koja je potpuno neistražena, iz današnje perspektive se čini da je Tuđmanov najveći grijeh to što je nužnu dekomunizaciju podredio pomirbi Hrvata, premda je očito da se u kontekstu koji je određivao agresivni srpski nacionalizam odlučio za najmanje loše rješenje.

Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele i nejednakost koja je forsirana gotovo pola stoljeća. Poslije se pokazalo da pomirba nije moguća, no za to su trebale proći godine nakon Tuđmanove smrti. Koliko je vjerovao u pomirbu, vidi se iz kadrovske politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva.

Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore, pogotovo ako su se bili voljni učlaniti u HDZ. Činio je greške i imao je i loših procjena.

No, to ga pokazuje kao čovjeka, a ne sveca ili diktatora, ovisno o kutu političkog gledanja. Uz sve navedeno bio je državnik, najveći ako ne i jedni kojeg su Hrvati imali u prošlom stoljeću (onaj drugi Zagorac je ipak bio Jugoslaven).

 

Plenković: Tuđman je bio pravi hrvatski suverenist koji je tu zadaću ispunio tada kad je trebalo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Potpredsjednik EK Borrell – ‘Uplaćujemo novac migrantima u Turskoj’

Objavljeno

na

Objavio

“Ne plaćamo turskim vlastima, nego uplaćujemo novac migrantima u Turskoj. Svaki migrant dobio je kreditnu karticu sa sredstvima za kupnju hrane, plaćanje smještaja, školovanja. Naravno da ćemo im nastaviti slati novac”, priznao je potpredsjednik EK Borrell.

Za novog visokog predstavnika za europsku vanjsku i sigurnosnu politiku i potpredsjednika Europske komisije Josepa Borrella Fontellesa nitko ne može reći da ne posjeduje znanje i iskustvo potrebno za jednu od najviših dužnosti u Europskoj uniji. 72-godišnji Borrell, socijalist, četiri je desetljeća u španjolskoj i europskoj politici; na novu dužnost dolazi s mjesta šefa španjolske diplomacije u vladi Pedra Sáncheza, a bio je i predsjednik Europskog parlamenta od 2004. do 2007. godine. Studirao je u Parizu i Stanfordu, a jedno je vrijeme živio i u izraelskom kibucu. Od 2010. do 2012. bio je na čelu Europskog sveučilišnog instituta u Firenci, piše vecernji.hr

Iako Katalonac, Borrell je čvrst zagovornik španjolskog jedinstva i protivnik odcjepljenja Katalonije. Za diplomata izražava se neuobičajeno otvoreno i direktno, što je vidljivo i u prvom ekskluzivnom intervjuu što ga je na novoj dužnosti dao za Večernji list. S novim šefom europske diplomacije razgovarali smo u rezidenciji španjolskog veleposlanika u Strasbourgu na dan kad je potvrđena nova Europska komisija na čelu s Ursulom von der Leyen. Borrell smatra da je to što je nova Komisija potvrđena s više glasova nego što ih je dobila sama predsjednica Komisije dobra vijest. “Kao član Komisije mogu samo biti zadovoljan tom činjenicom”, kaže Borrell.

(…)

Kakav je vaš plan za rješavanje problema migracija?

Osim što je to problem unutarnjih poslova i kontrole granica, to je i pitanje sporazuma s drugim državama. Lako je reći da oni koji nemaju pravo ostati u EU trebaju biti poslani natrag, ali zemlje odakle su došli moraju ih prihvatiti. Zato moramo otići u te zemlje, primjerice u Africi, i razgovarati s njima o tom problemu. Jer ako ne budemo imali dogovore s tim zemljama, nećemo moći vraćati ljude odakle su došli. Pri rješavanju ovog problema morat ću surađivati s povjerenicima zaduženima za ovu problematiku. Prošle je godine dogovorena uspostava prihvatnih centara za izbjeglice u zemljama izvan EU, ali se malo od toga ostvarilo, jer druge zemlje uglavnom ne žele takve centre na svom teritoriju.

Planirate li i dalje inzistirati na tom planu?

Iskreno govoreći, moram vidjeti i razgovarati s povjerenikom zaduženim za migracije. Ne želim anticipirati bilo kakvu odluku o tom pitanju bez suradnje s kolegama povjerenicima. Ali jasno je da takav plan nije moguće provesti bez dogovora s drugim zemljama. Moramo uspostaviti dublji dijalog s drugim zemljama po ovom pitanju, koje na to moraju pristati, jer u protivnom je riječ samo o našim lijepim željama.

Ovih će se dana o krizi o Ukrajini održati sastanak normandijske četvorice, Rusije, Ukrajine, Francuske i Njemačke. Tko je zapravo u Europi zadužen za vanjsku politiku, vi ili najmoćnije zemlje?

Zadužen sam za zajedničku vanjsku politiku, a zajednička vanjska politika ne znači i jedinstvena vanjska politika. Možemo povući paralelu s valutom, jer imamo zajedničku valutu, ali istodobno imamo i nacionalne valute. To znači da zajednička vanjska politika koegzistira s nacionalnim vanjskim politikama, koje su, kao što vidimo, očite. No, to nije u nesuglasju s europskim ugovorima. Jednog dana, ne znam kad će to biti, zajednička vanjska politika postat će jedinstvena. To se neće dogoditi uskoro. Ovdje je riječ o njemačko-francuskoj inicijativi i to što visoki predstavnik u njoj nije angažiran je životna činjenica. Zajednička vanjska politika znači da je riječ o politici koju svi prihvaćaju. One članice koje imaju veće kapacitete imaju i inicijativu na ovom području. Zadovoljan sam zbog toga, no moja je zadaća izgraditi zajedničku vanjsku politiku i zajednički pristup, premda znamo da je to u nekim slučajevima jako teško jer pojedina pitanja izazivaju podjele.

Kad je riječ o Rusiji, kakvu ćete politiku zastupati?

Dio članica želi normalizaciju odnosa s Rusijom, dok se druge tome protive. Jasno je da samo sankcije ne donose rezultat, jer same sankcije nisu vanjska politika. Vanjska politika mora biti šira od samih sankcija. No, o tome se moramo usuglasiti, što u ovoj situaciji nije jednostavno, s obzirom na to da su jedni za trenutačnu normalizaciju, a drugi za zadržavanje ovakvog stanja. Moramo razgovarati o tome.

(…)

Spomenuli ste da je Europa uglavnom riješila probleme unutar Europe. A što je sa zapadnim Balkanom? Što će se dogoditi nakon blokade Sjeverne Makedonije i Albanije? Što mislite o procesu proširenja?

Uvijek sam kao Španjolac smatrao da je bila velika greška što nismo uspjeli spriječiti imploziju Jugoslavije i jugoslavenske ratove, koji su među povijesno najgorim događajima u Europi s više od 150 tisuća ubijenih. Ipak, ne želimo premotavati povijest. U sadašnjoj bi situaciji zemlje bivše Jugoslavija trebale imati europsku perspektivu. Ne znam koliko će im za to trebati. I Španjolskoj je nakon Francove smrti trebalo dugo da postane članica EU. No trebamo prilagoditi europske metode i mehanizme i manje oklijevati kako bismo bili efektivniji u okvirima balkanskog problema, na čemu ću raditi sa svojim kolegama. Mijenjanje metode ne znači mijenjanje konačnog cilja koji, za mene, ostaje isti, ali razumijem razočaranje s obje strane.

Prvo što ću napraviti, kada Kosovo bude imalo vladu, jest posjetiti Kosovo, gdje nikad nisam bio. Posjetit ću i Srbiju, u kojoj sam već nekoliko puta bio, kako bih razgovarao s obje strane o novom pristupu rješavanja problema na Balkanu, što je za nas jedan od prioriteta.

Je li problem što Španjolska ne priznaje neovisnost Kosova? 

Ne, zašto bi to bio problem?

Ne stvara li Španjolska tako presedan koji bi joj se mogao obiti u glavu pri rješavanju situacije s Katalonijom?

Ne djelujem u tom pogledu kao španjolski ministar, jer preuzimam druge dužnosti. Razumijem da ljudi zaključuju da ako moja zemlja ne priznaje Kosovo, Kosovari me neće voljeti. Zamislite, s druge strane, da dolazim iz zemlje koja priznaje Kosovo. U tom bi slučaju smatrali da Srbi neće biti zadovoljni mnome. Postoji određena asimetrija. Priznajem Kosovo, netko je nezadovoljan. Ne priznajem Kosovo, netko drugi je nezadovoljan.

(…)

Kakav je europski odgovor na turski napad na sjeveru Sirije?

Nije bilo nikakvog odgovora Europe.

Je li to bila pogreška?

Možete to nazvati i uspjehom. Ali činjenica je da EU nije reagirala.

Hoće li EU i dalje plaćati turskim vlastima za zadržavanje migranata?

Ne plaćamo turskim vlastima, nego uplaćujemo novac migrantima u Turskoj. Svaki migrant dobio je kreditnu karticu sa sredstvima za kupnju hrane, plaćanje smještaja, školovanja. Naravno da ćemo im nastaviti slati novac. Kako bismo im sada odjednom mogli okrenuti leđa?!

Izvor: vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari