Pratite nas

Kolumne

Hoće li 25 godina nakon što je to učinio Svijet Hrvatsku konačno priznati i Hrvati?

Objavljeno

na

Kome u prirodi više odgovara transparentnost? Grabežljivcu ili lovini? Vuku ili zecu? Zdrav razum kaže onom jačem! On progoni plijen, a ovaj ga nastoji zavarati prikrivajući vlastite namjere i tako ga navesti na krivi trag samo kako bi spasio živu glavu. U tom smislu poučan je primjer ptice Dodo koja se mogla pohvaliti visokom transparentnošću. Da, … mogla!

Nije bitno drukčije ni u međunarodnim odnosima, bilo političkim, bilo ekonomskim. I tu postoje veliki, dakle jači, i oni drugi – mali. Velikima je stalo da mali budu transparentni kako bi lakše upravljali njihovim ponašanjem. Naravno, u svom interesu a ne njihovom. Odatle u Hrvatskoj sva ta mantra o “svetoj” transparentnosti koja će plijen navodno spasiti od sebe sama, a koju je “vuk” posijao samo kako bi se s lovinom lakše obračunao. Jedna od vučjih zamki tog profila je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa dužnosnika, parasudbeno tijelo sastavljeno od bezbojnih službenika, mahom likova kao oživjelih iz nekog starog sovjetskog filma kojim se ismijava rastuća birokratizacija društva. Ovo tijelo formalno ne predstavlja sudbenu vlast ali njegove presude imaju efektivnu moć, kad zatreba i veću od onih sudskih. Naime, moralni učinak presude, potenciran medijskim bubnjanjem, daleko nadmašuje onaj materijalni koji je nebitan pa može i posve izostati. Nakon što je iz političkog života već izbacio jednog uljeza koji je previše obećavao, Dalijin prijeki sud ovih se dana okomljuje na predsjednicu Republike problematizirajući njezin nedavni posjet Americi. Te se nije javila kome ide, te nije rekla tko ju je zvao, te nije prijavila s kim će se sve sastati i o čemu će tamo razgovarati, te se ne zna je l’ privatno ili službeno…i onda se, da stvar bude gora, vratila dva dana kasnije, a da ni to nije pitala smije li!

Naravno, teško je od robotiziranog birokratskog aparata očekivati promjenu ponašanja u promijenjenim okolnostima, jer bi to prema definiciji značilo da isti posjeduje inteligenciju. Međutim, ta je skalamerija svjesno dizajnirana upravo tako da bude otporna na svaki njezin oblik, kako bi što učinkovitije udovoljavala parcijalnim interesima i štetila općima, posebice nacionalnima. U trenutcima kad se svijet nalazi u stanju velikih previranja za koja se bolje čim prije pripremiti, Predsjednica je odgovorno krenula ususret promjenama ne čekajući da one njezinu zemlju zateknu nespremnu. Pojasnila je da se sastala s ljudima koji još nisu stupili na dužnosti, ali i drugima koji će moći utjecati na novi smjer američke politike, pa se samim time s njima i nije mogla službeno sastati.

S druge strane, sastanak sa službenim predstavnicima administracije na odlasku nije imao nikakva smisla zbog najavljenog zaokreta u politici novog američkog predsjednika, Trumpa. Dojam o izvanrednoj situaciji samo je još pojačalo zaprepašćujuće saznanje da je Predsjednica morala obaviti i poslove u djelokrugu veleposlanika. Njega, naime, tamo nije zatekla, budući je u vrijeme prijenosa vlasti odlučio koristiti godišnji odmor. Gospodin Paro je “ispario” iz Amerike čim su “njegovi” na tamošnjim izborima izgubili (doista, čudnovato poimanje diplomatske službe!), ponijevši se poput Jadranke Kosor nakon poraza na izborima za predsjednika HDZ-a već u prvom krugu. Predsjednica je izrazila veliko nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj diplomaciji navodeći kako pojedinci ne samo da ne štite interese hrvatske države, već su uključeni u aktivnosti usmjerene protiv Hrvatske. Pritom je još, kako bi ilustrirala stanje svijesti u tim krugovima, spomenula i predstavnika Hrvatske u Beogradu koji je na Dan Oluje uputio dopis tražeći instrukcije treba li spustiti hrvatsku zastavu na pola koplja.

Hrvatski dužnosnici, a rade protiv Hrvatske? Nije li se to nekad zvalo nacionalna veleizdaja i u svako je doba i u svakoj kulturi bilo najoštrije kažnjavano? Međutim, postoji li uopće u današnjoj Hrvatskoj neko tijelo kojem je zadaća baviti se otkrivanjem procesuiranjem takvih pojava? Ili su možda svi društveni i institucionalni mehanizmi koji bi se njima trebali baviti (pravosudni, sigurnosno-obavještajni i medijski) na istom poslu kao i takvi veleposlanici? Zašto bi inače ova skandalozna priča iz prvoklasnog izvora bila posve prešućena, a pod svjetlima reflektora se našla istražna faza “suđenja” Predsjednici?

U cijeloj priči, pomalo (ne)očekivano, podršku Kolindi Grabar Kitarović dao je Žarko Puhovski kazavši kako “nas” ona sramoti (Kako podršku? Pa ako “njih” sramoti, mora da je na pravom putu). Može li se uopće dobiti veći kompliment od čovjeka koji je život posvetio sramoćenju Hrvatske i tužakanju Hrvata, pa sad zaposjevši medijski prostor kao aga minderluk, poučava Hrvate da se moraju sramiti onoga čime se svaki normalan narod ponosi, ali i obrnuto – ponositi se onim što ga tako transparentno uništava? Slični komplimenti Kolindi Grabar Kitarović pršte sa svih strana – od udarnih kolumnjara srednjostrujaških medija i stranačkih aparatčika u usponu do dežurnih forumskih trolova i komentatora ispod elektronskih izdanja tekstova  – prave male vojske sa zadatkom nalik onome kakvog su imali vlaški martolozi (paravojne postrojbe u službi Turaka) za osmanlijskog porobljavanja Hrvata i otimanja njihove zemlje. Vulgarni vokabular balkanske krčme koji pritom koriste, svečano inauguriran javnom objavom plana “Barbika”, polako postaje konvencionalan, a javnost na njega naviknuta.

Dolaskom Predsjednice na vlast mediji i ispitivači javnog mnijenja, ta važna kockica u eutanaziranju Hrvata kroz promjenu narodne svijesti, mijenjaju metodologiju prikaza popularnosti političara. U vrijeme njezina prethodnika ispitivao se i, što je još važnije, u medijima prikazivao doživljaj svakog viđenijeg političara ponaosob pozitivnim, odnosno negativnim. Tako se Josipović nije spuštao ispod 80% pozitive, kratkotrajna instant zvjezdica Mirela Holy ispod 60%, a Vesna “šrafinciger” Pusić ispod 50%, … Danas se u medijima prikazuje samo odgovor na pitanje tko je najpopularniji političar gdje ispitanik može izabrati samo jednog kandidata. U novije vrijeme, kako bi Predsjednicu što više ponizili na rang listu stavljaju i pojam “Nitko”, negaciju koja u tom kontekstu i nema nekog smisla, jer čak i kad bi “Nitko” bio najzastupljeniji odgovor, netko bi, a ne “Nitko”, još uvijek bio najpopularniji političar. Iza ovog se lako može iščitati jedna posebno perfidna namjera. Naime, s obzirom da “istraživanja” pokazuju kako se Predsjednica i “Nitko” izmjenjuju na drugom i trećem mjestu liste popularnosti (stalno su tu negdje), time se javnosti, a i Predsjednici samoj, suptilno poručuje kako je ona zapravo Nitko (i Ništa). Nastavi li se ovako, Predsjednici neminovno slijedi streloviti “uspon” na onoj drugoj ljestvici – ljestvici najnepopularnijih političara. Od toga ju zasad štiti još samo jedan čovjek – čovjek koji se povukao iz politike, a još uvijek predvodi tu listu.

U vrijeme vladavine Predsjedničinog prethodnika Josipovića još nije bio instaliran Dalijin prijeki sud, ali se isto putovalo u Ameriku. Službeno, protokolarno, u nimalo turbulentnim vremenima. Doduše, ni tada se do zadnjeg nije znalo s kim će se sve tadašnji predsjednik sastati, ali to onda i nije bilo toliko važno. Praćen i mažen dindrlicama iz elektronskih medija i tiskanih im pobratima Josipović se nije morao brinuti oko toga u kakvom će svijetlu njegov posjet biti prikazan, čak ni na sam “Dan D” – dan prijema u Kuću cvij…, pardon, Bijelu kuću. Naime, prije toga se, više onako iz dokolice, spekuliralo hoće li Josipovića primiti predsjednik Obama što bi, objektivno, trebalo predstavljati važno mjerilo ocjene uspješnosti posjeta (jer čemu ići u Rim a ne vidjeti papu i ne sastati se sa sebi, barem formalno, ravnim?). Na kraju se politički vrhunac Josipovićevog posjeta prometnuo u polusatno protokolarno ćaskanje s potpredsjednikom Bidenom u predsoblju Bijele kuće. A gdje je za to vrijeme bio predsjednik Obama?  Prema javno dostupnom rasporedu on je tada imao redoviti “briefing” u sobi preko puta. Poruka da jasnija ne može biti, no iz nekog je razloga promakla svim izvjestiteljima u Josipovićevoj pratnji – od Branke Slavice do poslovično oštroumne Ivane Petrović. Ili jednostavno nisu smatrali potrebnim s tim zamarati svoju publiku. Ipak, urednica vanjske politike na Novoj TV, inače dobra znanica Regionalnog tajkuna Emila Tedeschija, počinje iskazivati svu raskoš svog talenta tek dolaskom predsjednice Grabar Kitarović.

Počelo je već za prijenosa Predsjedničine inauguracije kad u nastupnoj pjesmi “Dej mi Bože joči sokolove” ova prekapacitirana novinarka nije prepoznala ni poruku, ni emociju pa je taj, kako se izrazila, “glazbeni broj”, iskoristila kao priliku da prebaci program na razgovor s gostima u studiju. Nedugo potom iskazala se drskim miniranjem Predsjedničine inicijative “Baltik-Jadran” kao i pratećeg približavanja Hrvatske svom prirodnom kulturnom, gospodarskom i civilizacijskom okolišu – Višegradskoj skupini (što ujedno predstavlja i najučinkovitiji lijek protiv kuge našeg doba – Regije s velikim “R”). Kršenje dogovora, ali i elementarnog bontona, “mudrica” je lakonski opravdavala pokušajem pedagoškog djelovanja na neiskusnog Predsjedničinog savjetnika, ali i neupitnim pravom javnosti na informaciju (“javnost mora znati” – ta himna svetoj transparentnosti, ali i univerzalna izlika da se može raditi sve što se želi, naravno onome kome se to smije). No, nagradu za novinarku godine ipak je nekako trebalo zaslužiti. Kriterije za to ionako nameće cehovsko udruženje pod vodstvom Saše Lekovića i ostalih šarafa poispadalih iz stare komunističke krntije, a u tom društvu, dobro je znano, cvijeta tisuću cvjetova,… ali svi na isto mirišu. Stoga je posve prirodno što se hajci na Predsjednicu pridružio i sam Leković, i to zato jer se po povratku iz Amerike usudila dati svoje viđenje u razgovoru s profesionalnim novinarom, a ne nekim “TV dobermanom” utreniranim da lavežom, režanjem i zavijanjem poruku iskrivi i(li) utiša.

I dok se Predsjednica, prepoznajući kritičnost situacije, ne ustručava poduzimati nekonvencionalne, ali praktične i pragmatične diplomatske korake u interesu svog naroda, njezin je prethodnik poput kakve ukiseljene bljedunjave gljive klobuka posuta crvenim zvjezdicama glavninu vremena provodio beruć’ ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Podsjetimo i kako se dotični kvalificirao za tu službu, između ostalog, i kao dostavljač spisa na ruke srpskom veleposlaniku, i to materije vezane uz temu hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, da bi se potom svim silama upirao tu tužbu povući. Štoviše, u samom je procesu višekratno citiran kao autoritet na kojeg se pozivala srpska strana izlažući svoju argumentaciju. I kakve je onda veleposlanike mogao postaviti takav čovjek, nego one modelirane na svoju sliku i priliku?

Sukob interesa? Ma, dajte, najte! I vrapci na grani već znaju kako se u Hrvatskoj sukob interesa smije utvrditi samo kod onoga koji radi u njezinom interesu i na korist hrvatskog naroda. Onome koji radi protiv Hrvatske, a u korist neke druge države, sukob se tolerira upravo kao svjedoku pokajniku nedjelo. Ovdje su nadležna državna tijela u sukobu interesa s interesima same države i naroda. Drukčije rečeno, “vuk” s početka teksta svoj je plijen uspio učiniti ogoljenim do kože – transparentnim kao janje pred klanje.

Dosadašnja praksa pokazuje da čim netko kaže “car je gol”, kao što je to ovih dana učinila Predsjednica, ili pak spomene pravi lijek za tu pošast (riječ na “L”), odmah postane ustaša i(li) neka inačica lopova (plagijator, primatelj mita, u potencijalnom sukobu interesa, netransparentan, špijunčina, …). Pritom meta obavezno ostane kao glineni golub na vjetrometini, usamljena kao glavni protagonist vica kojeg je Goran Granić ispripovijedao kad su Budiši pripravljali smještaj u trajnoj karanteni. Mlađeg je Granića tada Budiša podsjetio na onog vozača koji, kad čuje na radiju poziv na oprez jer jedan vozač vozi u suprotnom (nedopuštenom) smjeru, zaključuje – što jedan, ma stotine!

Prekjučer Budiša, jučer Karamarko, danas predsjednica Grabar Kitarović, sutra u žrvanj tog nemilosrdnog “kup-sistema” može ući svatko tko pokazuje neke znakove neposluha. Uostalom, nije li u onodobnoj općoj nestašici ustaša to uspio postati i jedan Stipe Šuvar?

Još 3. siječnja 2000. Hrvatska se mentalno, ne i formalno pravno, vratila u stanje prije priznanja, preciznije u stanje prije 30. svibnja 1990 – u Šuvarovo doba. Priznanje drugih još uvijek vrijedi, no sad je opet moraju priznati i sami Hrvati. Ma koliko izgledalo jednostavno, to Hrvati ipak ne će moći sami.

Pogledamo li bližu prošlost, sve vuče na jedan zaključak – ništa bez Amerike! Od 1991. i “zelenog svjetla” za oružano pacificiranje Hrvatske državnog tajnika Bakera, preko “žutog svjetla” za Oluju 1995, do restauracije vladavine bandi ideologa razvaline onog zlokobnog 3.siječnja 2000. otkad opet “imaju Hrvatsku”. I to baš u onom smislu kojeg je ta krupna divljač sitnog zuba, baš kao i “stoku sitnog zuba”, podvaljivala Tuđmanu! Ne treba zaboraviti ni kako se pod pokroviteljstvom Amerike usput divljački nasrnulo i na Hrvate u BiH – što tenkovima na financijski sustav, što ne manje nasilnim prepadom na političke institucije. Ipak, Hrvatska bi politički i institucionalno ostala tavoriti duboko u balkanskom kotlu (u kojem se još uvijek jednom nogom pirja) da nije bilo prijema u NATO i ulaska u EU upravo voljom Amerike. I to unatoč prijekim pogledima, čak i otvorenoj opstrukciji orkestriranoj s Pantovčaka. Na sreću ili nažalost Amerika je jedini veliki “vuk” koji se prema Hrvatima znao ponijeti i kao stari dobroćudni pas. Stoga, sad kad se Amerika polako budi iz noćne more i vraća korijenima, nije li vrijeme da i Hrvatska samoporicanje zamijeni samopoštovanjem? Upravo onako kao zlatnih devedesetih! Ali ovaj put bez iluzija o zajedništvu s onima koji prema Hrvatskoj i Hrvatima (na gdje bili) gaje samo jednu emociju – prijezir!

Grgur S.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog.

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari