Pratite nas

BiH

Hoće li u BiH ikada doći do lustracije?

Objavljeno

na

Presuda Perkoviću i Mustaču nije povijesni presedan zato što je dokazala da je jugoslavenska vlast provodila državni terorizam. To se znalo i ranije. Ona je presedan iz razloga što je dokazala da su službe ubijale  i radi prikrivanja gospodarskog kriminala komunističke vlasti. Možemo li iz svega izvući pouke?

Pri čitanju presuda sudac je kazao kako je jugoslavenski režim ubijao neistomišljenike samo radi mišljenja i političkog stava,  jer ih se smatralo opasnošću po komunistički poredak. To jeste bitno, ali nije ono najbitnije. Ono što je puno važnije su sljedeće rečenice izdvojene iz teksta presude:

„Tijekom suđenja je dokazano da je optuženi Josip Perković izravno djelovao u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Cilj organizacije je bio uklanjanje Đurekovića kao svjedoka financijskih malverzacija u koje je u državnoj naftnoj kompaniji Ina bio upleten sin tadašnjeg visokopozicioniranog jugoslavenskog političara Mike Špiljka, Vanja“

S ovime pada u vodu teorija kvazi povjesničara, novinarskih, nevladinih i inih jugoslavenskih relikata, kao i ideoloških nasljednika bivšeg sustava koji tvrde da su službe ubijale „teroriste“, kriminalce i slično. Đureković je platio životom činjenicu da je znao za kriminal kojeg su radile tada vodeće strukture partije, kriminal rađen pod krinkom „bratstva i jedinstva“, „drugarstva“ i sličnih gluposti.

Ona pobija ponajviše tezu o tome kako je nekad bolje bilo, nije se moglo, k’o sad, itd. kako nije postojala odnarođena elita koja je živjela u svome svijetu, nego se imalo, i ne samo da se imalo, svi su imali, a neki su morali imati više iz zahvalnosti što su svi imali. Svijet bajki u kojem neki i dandanas žive napokon je dobio svoj kraj u kojem u kojem ne žive svi dugo i sretno. Iz toga razloga je ova presuda od veće važnosti za BiH nego za Hrvatsku.

Tko se boji lustracije još?

Republika Hrvatska je još uvijek samo jedan privid suverene države. To je država koja ima sve odlike državnosti, ali mentalno i strukturalno je ostala zarobljena u prošlosti, tako da danas živi jedan alternirani kontinuum koji se samo nacionalno simbolički razlikuje od bivše države.

Aparat je ostao isti, jer su više manje isti umreženi likovi ostali sa rukama na polugama moći. Medijska kontrola jednaka , jer postoje teme, poput recimo Agrokora, Zagrebačke banke, porijekla imovine, itd. koje se ne smiju tretirati, a oni koji se usude bivaju marginalizirani, poput novirara Vedrana Kukavice.

O vladavini prava da i ne govorimo. Dovoljno je vidjeti VIP ložu na utakmicama reprezentacije ili prisjetiti se da je sami Sabor mijenjao zakon kako bi se izbjeglo izručenje Perkovića Njemačkoj. No, unatoč svemu, nakon ove presude Hrvatska ima temelja za provesti lustraciju i napokon okrenuti novi povijesni, uistinu suvereni list. No, kada ćemo mi u BiH povesti pitanje naše lustracije?

Analogije sa aktualnim stanjem kod nas u BiH su identične, samo se više ne radi iz interesa tobožnjeg „bratstva i jedinstva“ nego iz tobožnjih „nacionalnih interesa“. BiH nije niti privid države, nego je umjetno i na silu sklepan eksperiment gdje baš eksponenti tih službi iz bivše države vode glavnu i jedinu riječ. Ako su u Hrvatskoj bivši i sadašnji obavještajci umreženi u različitim strankama, u BiH je to dignuto na jednu višu razinu. Umreženi su ne samo u različitim strankama, nego i narodima, gospodarstvu i svim aspektima društveno političkog života, kao što je to nekad bio slučaj u bivšoj državi. Isti ljudi kao i nekada, istog mentalnog i ideološkog sklopa koji se samo odjenuli u stranke ili nacionalnog ili nekog drugog prefiksa. Oni se međusobno poštuju, vole, štite, itd., a sve ove tzv. prepirke, kojima smo svjedoci i ovih dana, su samo predstave za javnost.

Oni sjede u predsjedništvu, Vijeću ministara, federalnim i županijskim vladama, na čelnim funkcijama u strankama, na čelu javnih poduzeća itd. Oni pate za bivšom državom, a utjehu su našli u BiH kao nekom njenom klonu.

Mala Jugoslavija

Hrvati plaćaju najveću cijenu jer su se sve opasnosti i prijetnje na njihov nacionalni identitet koje su imali za bivše Jugoslavije, samo preslikale na BiH. Demografsko i politički gledano samo Hrvatima ovakva BiH ne odgovara i ne mogu se s njom identificirati.

Uz sve to, i političko vodstvo Hrvata je u vječnom unutarnjem sukobu: mentalni komunisti koji bi trebali propagirati i raditi u nacionalnom i narodnom interesu. Jedno s drugim ne ide, ili si jedno ili drugo. U našem slučaju, oni su ovo prvo.

 Zato nam je propala i HB, i ideja samouprave, zato su isprostituirali i kriminalom i sitnim interesima okaljali sve naše svetinje i zato nam drugi povijest pišu. Kao i nekada, institucije služe isključivo za njihove potrebe i pokriće, a ti se ili prikloni ili seli.

Onaj tko se usudi ne prikloniti i ne odseliti, konstanto mu se nabija kompleks zločinca, fašiste, šoviniste. Ako nisi Hrvat po mjeri, moraš se sramiti što si Hrvat, dok neki drugi, kojih je usput rečeno i brojem više, sebi pripisuju spasiteljske i sa državom identificirane mesijanske uloge.

Jugoslavija je postala BiH, Beograd je postalo Sarajevo. Samo što se državni terorizam provodi suptilnijim i humanijim metodama, jer ipak, ovaj put se radi pod otvorenom supervizijom međunarodne zajednice.

Pouka?

Može li se onda izvući neka pouka iz ovog slučaja? Naravno da može. Moramo početi i mi sve jače govoriti o lustraciji! Lustraciji u našim redovima! Tek kada otvoreno o tome krenemo govoriti, moći ćemo realno i krenuti raditi na tome, a po inerciji će stvari i prvenstveno pravda morati isplivavati na vidjelo.

Kad krenemo iskreno govoriti o lustraciji kod nas, onda će se teško moći događati da „naši“ opstruiraju i šute o sudbini generala Šantića, da „naši“ šutke štite odgovorne za smrt Joze Leutara, da „naši“ u institucijama šutke promatraju kako je HVO zločinačka organizacija, da se jedino za masovne zločine počinjene protiv hrvatskog naroda ne vode istrage i procesi…drugim riječima teško će se dogoditi da „naši“ više vole „njihove“ koji dolaze iz istog miljea, od onih koji su ih birali, još uvijek biraju i koje predstavljaju.

Samo istina sa sobom može donijeti pravdu, a samo pravda (ne njen jeftini privid),i to jednaka za svakoga može sa sobom donijeti istinski suživot.

Piše: Slaven Raguž, Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Izrešetao zgradu Veleposlanstva SAD-a, uskoro će na slobodu?

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj nekadašnji pripadnik vehabijske zajednice u BiH nalazi se u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, a dosad je već odslužio skoro sedam godina robije

Melvid Jašarević, osuđeni terorist koji je 2011. godine pucao na američko Veleposlanstvo u Sarajevu, za šest mjeseci moći će zatražiti uvjetni otpust, doznaje Dnevni avaz. Osudili su ga krajem 2012 na 15 godina zatvora.

Jašarević je 28. listopada 2011. prema ambasadi ispalio 105 metaka i teško ranio pripadnika policije Mirsada Velića, koji je radio na osiguranju. Prvobitno je bio osuđen na 18 godina, ali mu je kasnije kazna preinačena.

Ovaj nekadašnji pripadnik vehabijske zajednice u BiH nalazi se u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, a dosad je već odslužio skoro sedam godina robije.

S odsluženih sedam i pol godina, Zakon mu garantira da može tražiti otpust, što će, kako je potvrđeno Avazu, uskoro i učiniti.

U prilog mu ide i dobro vladanje u zatvoru, a dosad navodno nije napravio nijedan prekršaj zbog čega bi bio kažnjavan.

– Svjesni smo da je osuđen za terorizam, da je riječ o teškom krivičnom djelu, ali to ga ne sprječava da tražimo otpust. To je njegovo zakonsko pravo – kaže sugovorni, koji redovito posjećuje Jašarevića u zatvoru.

Avaz doznaje kako Jašarević više nema radikalne stavove zbog kojih je i napao Veleposlanstvo SAD-a i ranio policajca.

Njihov sugovornik tvrdi da obavlja vjerske dužnosti, ali više se ne druži s pripadnicima vehabijske zajednice u BiH.

–  Ima bradu, ali nije to velika, tzv. vehabijska kovrčava brada. On se skroz povukao. Čita knjige i crta. Najvažnije je da je sačuvao brak i obitelj. Žena ga s djecom svaka dva mjeseca posjećuje u Zenici.

 

Terorizam i dalje velika prijetnja: U BiH 20 izoliranih vehabijskih zajednica

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Brajković: Kako Hamdija Jahić ima 10 puta više dionica od mene?

Objavljeno

na

Objavio

Mijo Brajković je u svojoj karijeri doživio gašenje Aluminija zbog ratnih događanja, a kasnije ga je ponovo podigao na noge i doveo na razinu giganta. Brajković je zbog niza vijesti koje su se pojavile u medijima u zadnje vrijeme odlučio uputiti otvoreno pismo javnosti koje prenosimo u cijelosti:

Povodom čestih natpisa medija među kojima prednjače oni iz Sarajeva, a u kojima se iznose tvrdnje na jedan tendenciozan način, bez da se po pravilima struke saslušala i druga strana, želim iznjeti pravu istinu.

Kao što je svima poznato 23/24. travnja 1992.godine u 11,30 sati pogođena je podstanica u Aluminiju, što je dovelo do gašenja postrojenja.Nadljudskim naporima radnika,koji su 48 sati bili taoci u tvornici,uspjeli smo stručno, po ranije dogovorenoj proceduri sa francuskom tvrtkom Pechiney obustaviti proces i tako osigurali mogućnost ponovne obnove.

Slična situacija se dogodila sa šibenskim TLM-om, koji nažalost nije uspio spasiti postrojenja. Odmah smo počeli sa okupljanjem radnika i inženjera , kako bi se izvršile pripreme za ponovni rad tvornice, ali osnovni preduvjet je bio osiguravanje početnih novčanih sredstava. Ta sredstva smo dobili od Republike Hrvatske, u iznosu od 9 milijuna dolara, raspoređenih u nekoliko tranši.Ukoliko bi se obnovio Aluminij njegova obveza je bila kontinuirana opskrba TLM-a Šibenik metalom.

U to vrijeme rodila se ideja o „Joint ventury“ – zajedničkoj kompaniji, te je od tih 9 milijuna dolara kupljen poslovni prostor i stan u Zagrebu, za osoblje koje bi vodilo tu kompaniju. Nažalost, ta ideja nije realizirana, a ostao je stan u Zagrebu koji je imao troškove održavanja.

U to vrijeme zakonom je omogućen otkup stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, po točno propisanim uvjetima, tako da smo moja supruga i ja otkupili naš stan, po cijeni koja je bila određena zakonom, potpuno isto kao svi građani BiH. Obzirom da sam planirao da nakon završetka rada u Aluminiju nastavim živjeti u Zagrebu, gdje su mi živjela djeca, a stan u Zagrebu je imao troškove koje je podmirivao Aluminij, Nadzorni odbor donio je odluku o zamjeni vlasništva stanova u Mostaru i Zagrebu, koji su bili iste kvadrature. Za razliku od mnogih, uredno sam predao u posjed Aluminju stan u Mostaru.

Što se tiče nagrada koje sam primio za 22 godine uspješnog vođenja Aluminija, odluke o istima su donesene od strane Nadzornog odbora, u kojem su sjedili predstavnici vlasnika dioničara, gdje su mali dioničari bili većinski vlasnici sa 64% dionica, a odluke su bile u skladu sa statutom i pravilnicima društva.

Otpremninu sam dobio po odlasku u mirovinu, također na osnovu Pravilnika Aluminija i Ugovora o radu, kao što su ih dobili i svi koji su odlazili u mirovinu. Što se tiče poklona, oni su bili isključivo iz domena reprezentacije, a o reprezentaciji je odluku donosila Skupština dioničara u sklopu Financijskog plana za narednu poslovnu godinu, čiju je realizaciju ponovno potvrdila i usvojila Skupština dioničara na kraju poslovne godine. Vjerojatno su procijenili da shodno ugledu Aluminija i i svjetskih firmi sa kojima je radio nije primjereno donijeti „drvenu čaplju“ kao poklon. Sa tim poklonima Aluminij je imao više koristi, nego što su utrošena sredstva.

Nakon mog odlaska u mirovinu 30.travnja 2009. godine, kada je usvojeno moje izvješće iz kojeg je razvidno da je Aluminij tvrtka na zdravim nogama, pozitivnog poslovanja, bez i jednog neizmirenog dospjelog duga, dolazi do negativnog poslovanja i nakon nekoliko godina stvaranja gubitaka dolazi Federalna financijska policija, pretpostavljam, da istraži razloge negativnog poslovanja u Aluminiju.

Međutim, istraga Financijske policije je započela sa 1997. godinom, kako bi se dokazao navodni kriminal u Aluminiju od početka njegovog rada i mene kao navodnog nositelja „kriminala“ se neslućenom medijskom hajkom kroz niz godina u sarajevskim medijima, sa jasnom političkom podlogom, htjelo diskvalificirati. Imam osjećaj da se isti scenarij ponavlja, kao u poratno vrijeme, ali sada u svrhu pritiska na pravosuđe.

Koliko god se Financijska policija trudila da ispuni nalog politike i nađe nešto kompromitirajuće, kako za mene osobno, tako i za Hrvate i politiku HDZ-a,čiji sam ja bio član Predsjedništva, jedino što je uspjela naći je zamjena stana i troškovi reprezentacije. Ponosan sam što su mi to jedine “greške” u mome skoro četrdesetogodišnjem radu u Aluminiju. Možda da nije bilo tih mojih „grijeha“ na računu bih ostavio 100 milijuna i nešto sitno KM.

Na kraju molim javnost, ponajprije dioničare, čije dionice su obezvrijeđene, kao i radnike kojima je oduzeta egzistencija i pravo na rad da svoje napore usmjere na otkrivanje uzroka i pravih krivaca koji su napravili dug od 400 milijuna i potrošili 100 milijuna maraka zatečenih na računu Aluminija.

Neka se netko zapita kako bivši predsjednik Nadzornog odbora Aluminij Hamdija Jahić ima 10 puta više dionica od mene, koji sam proveo skoro od 40 godina u Aluminiju – naveo je u otvorenom pismu javnosti Mijo Brajković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari