Pratite nas

Hoće li bujice srušiti i one brane koje brane jednima da budu ravnopravni s drugima?

Objavljeno

na

Mulj će se nekako povući, ali muljaža se ne bi smjela izvući ni pod koju cijenu

Pokazuje se da je solidarnost sol čovjeka i društva. Iz velikih poplava isplivala je još veća ljubav čovjeka prema bratu čovjeku, poplavama rijeka usprotivila se poplava emocija. Rijeke ljubavi i solidarnosti iz jadranskog sliva, iz Hercegovine, potekle su prema Bosni, Savi. Mnogi se čudom čude da je Hrvat u svojoj kući udomio Bošnjaka ili Srbina čija je kuća pod vodom, ili obratno, da Srbin iz Republike Srpske zahvaljuje Federaciji, da hrvatski specijalac spašava ljude u Obrenovcu, da se po najkatoličkijim župama u Hercegovini skuplja pomoć za ljude druge vjere.

Ne treba se nitko tome čuditi, pa kakav je to vjernik koji ne drži do postulata svoje vjere o bližnjemu svomu. Ma, sve je kristalno jasno, običan čovjek priteći će u pomoć bratu čovjeku, problem su politički mulj i druge muljaže koje su preplavile ove prostore puno prije izljeva podivljalih rijeka i provale srdžbe prirode. Umjesto brana i nasipa protiv poplava, građene su neke utvrde iz kojih je poput poplava provalila zavojevačka agresija, razlila se mržnja pa čovjek čovjeku postane vuk. Te utvrde povijesni vihor pomeo je, ali njihove aveti još lutaju i plutaju ovim prostranstvima pa slušamo sve grlatija lamentiranja jugonostalgičara: Ko nas zavadi?! I to baš od onih koji su zavadili sve oko sebe pa i sebe sa sobom. Jugonostalgičarske babe narikače pozivaju u stare okove, iz kojih više ne bi bilo spasa ni pred poplavama.

Kad padneš niz stepenice, ustani, digni glavu i reci: Kako sam brzo sišao! 
Hoće li bujice srušiti i one brane koje brane jednima da budu ravnopravni s drugima, hoće li blaga solidarnost što je isplivala iz podivljalih vode razvedriti tmurno nebo iznad ovih prostora, mulj pretvoriti u plodno tlo za sve koji bi tu ravnopravno živjeli. Postavljaju se brojna pitanja. Ima li smisla da se za tri brata gradi dvokatnica, po kat za dvojicu, a da treći u poplavljenom podrumu čami čekajući? Pa zar se tom trećemu ne može izgraditi barem potkrovlje, majka mu stara?!

Internet je preplavljen snimljenim tužnim prizorima s poplavljenih područja, od koji naviru suze na oči svima koji imaju dušu. No, neuništivi duh čovjeka i u najtužnijim trenucima nađe onu kristalnu kocku vedrine, onaj splav koji mu služi da ne potone, pa su se na internetu pojavili i snimke što razgale dušu, izvuku široki osmijeh na lice. Jer humor je čuvar razuma, da bi se ostalo pri pameti, da srce i mozak ne potonu, humor je tu da napravi reda u kaosu. Od toga je nastao i tomu služi. Netko će reći da ljudima nije do šale, a možda im je pomoć vedrog duha u najtmurnijim trenucima važna koliko i svaka druga. Ljudi koji su ostali bez igdje ičega nasmiješit će ona zgoda kad se prerušeni unuk predstavio baki kao član komisije za popis šteta od poplava. Takav je život, hrpa meda i žita. Bili su rekli da će Halida Bešlića pozvati na informativni razgovor ako Miljacka mostove odnese, a Halid je sa smiješkom dobre volje udomio velik broj onih koji su se našli u nevolji.

Kad se mutne vode ipak povuku, valjat će zasukati rukave, a vidjet ćemo tko nam je doista prijatelj. Mnogi su bogati rekli da su prijatelji BiH, a jesu li, vidjet ćemo. Možda im treba poručiti da nitko nije postao siromašan dajući drugima!

Kad padneš niz stepenice, ustani, digni glavu i reci: Kako sam brzo sišao! Tako nekako kažu optimisti, u tako nešto svakako valja uvjeriti mnoge.

Neki previše toga uzimaju iz državnih jasala i ne samo njih, valja ih u tome spriječiti i pomoći ljudima koji su izgubili stada, mnogi i sve drugo. Da ne bude kao u razgovoru (ne)ugodnom između muža i supruge:

– Ženo, opet mi je sin uzimao lovu iz džepa.

– Otkud znaš da je baš on, a možda sam ja – usprotivi se supruga.

– On, on, znam sigurno, on ipak koju marku ostavi – objasni joj muž.

Ovih dana aktualiziraju se riječi slikara Pabla Picassa koji je slikovito rekao: “Volio bih živjeti kao siromašan čovjek s puno novca!” Da živi skromno i da može više pomoći. No, neki love u mutnom i dodatno zamućuju mulj od poplava. Nadamo se da takvi neće preplaviti i da će na površinu isplivati oni drugi. A valja požuriti, jer ne daje najviše onaj koji daje puno, nego onaj koji daje – odmah! Mulj će se ipak povući, ali muljaže se ne bi smjele izvući!

FranoVukoja/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Velika pljuska Mesiću: Pismo trojice bivših visokih predstavnika nije imalo nikakva učinka

Objavljeno

na

Objavio

Pismo trojice bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH, u kojem se Hrvatska optužuje za miješanje u unutarnje stvari u BiH, nije imalo nikakva učinka kakvog se htjelo postići, izjavila je u ponedjeljak u Bruxellesu hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić.

-Nitko nije spominjao to pismo. Ja sam se na njega referirala, odbacujući ga i smatrajući ga zaista neprimjerenim i prema Hrvatskoj, ali i prema institucijama EU-a jer se na neki način miješa u njihov rad. Pismo je instruktivno, daje instrukcije što bi Vijeće za vanjske poslove trebalo raspravljati i odlučivati, a miješa se i neke odluke Komisije. Pismo očigledno nije imalo efekta koji se želio postići rekla je ministrica Pejčinović Burić, koja sudjeluje na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja članica EU-a.

Trojica bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling prošli su tjedan uputili pismo visokoj predstavnici EU-a za vanjske i sigurnosne poslove Federici Mogherini i ministrima vanjskih poslova zemalja članica EU-a, u kojem su ustvrdili da je izbor Željka Komšića legitiman jer ni ustav ni izborni zakon BiH ne kažu da članove predsjedništva moraju izabrati vlastite etničke skupine.

Na to pismo dosta oštro odgovorio je premijer Andrej Plenković i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, odbacivši optužbe o miješanju u unutarnje stvari BiH, ističući da su upravo neki bivši visoki predstavnici djelomično krivi što hrvatski narod nije jednakopravan s bošnjačkim i srpskim.

Ministri vanjskih poslova u ponedjeljak su raspravljali o stanju u jugoistočnoj Europi i europskoj perspektivi zemalja iz toga područja.

Bezočne laži vanjskih suradnika velikobošnjačke politike

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari