Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Korona razotkrivanje

Objavljeno

na

Objavio

Lijeno se valja, evo, već dvadeseti beskrajni dan od kad sam prestao s normalnim životom i pretvorio se u beskontaktnog opsesivnog rukoperača, dezinfikatora i kućočuvara. Dvadeseti je već šugavi dan, a još uvijek, netom prije spavanja, u dubokom mraku razmišljam i ne uspijevam dokučiti kako je moguće da se scenarij nekakve niskobudžetne holivudske outbreak maštarije pretvorio u realnost, u prijetnju koja će na više godina, desetljeća možda, razbucati cijeli svijet.

Neovisno je li u pitanju intelektualna mi insuficijencija ili možda tvrdoglavo odbijanje prihvaćanja razmjera ovog globalnog medicinsko-gospodarskog problema, korona virus je tu. I već dobro nagriza i fizičko i psihičko zdravlje ljudi iz najrazvijenijih svjetskih država, izaziva nesigurnost, jak, prečesto i paničan strah i depresiju uz enorman pad gospodarskih aktivnosti pa posljedično i pad zaposlenosti, potrošnje, BDP-a…

Život je takav – teško razmrsivo klupko zamršenih okolnosti – ali, najčešće, nije svako zlo za zlo. Ne želim pritom, antetomićevski bezdušno, poput nekakvog primordijalnog bezmozgog organizma, na svu ovu pandemijsko-potresnu nevolju izjaviti kako je bilo ovdje i mnogo gore, i kako treba biti nadahnjujuće da žene rađaju na parkiralištu u Zagrebu koji se zaljuljao (sic!), i još puno toga slično bešćutnoga jer su, eto, naši preci bili siroti, raščupani, svrabljivi i ušljivi zamazanci koji su spavali u slami. Pa, kao, što mi onda hoćemo? Usudio bih se ustvrditi u ime svih nas s makar zrnom duše i mrvicom mozga – želimo naprijed, baš poput naših predaka, onih sirotih, raščupanih, svrabljivih i ušljivih zamazanaca koji su spavali u slami. Ma koliko to trenutno teško izgledalo.

Nije, dakle, svako zlo za zlo jer upravo živimo vrijeme razotkrivanja, korona razotkrivanja, u kojem bitne stvari ponovo postaju bitne, a nebitne, napokon, nebitne. Živimo vrijeme korona razotkrivanja u kojem su, evo, i najpopularniji hrvatski publicistički bardovi i opinion makeri poput Ante Tomića skinuti do gola. Oni trenutno bezidejno mlataraju perima tražeći ideološkog neprijatelja vlastitim utopijskim svjetonazorima. Jer kako uopće napadati jedan obični, nevidljivi, glupi virus za kojega nisu sigurni je li uopće živ? Zato se vraćaju na stare, žive oponente i trenutno se nervozno znoje razmišljajući bi li podržali smanjivanje sloboda, zatvaranje granica, ograničavanje kretanja, praćenje mobitela, izolaciju i život, ili, možda, zadržavanje sloboda i smrt. Jasno vam je da biraju “neće mene valjda još sam mlad i zdrav, a ostat ću dosljedan vlastitoj utopiji” smrt. Primordijalni bezmozgi organizmi, kažem vam.

Ono što je puno važnije od razotkrivanja navedenog i sličnih mu mainstream publicista je korona razotkrivanje neživotnih, utopijskih projekata i ideologija koje oni grčevito brane. Krenimo redom.

Evo, prije svega mi na pamet padaju brojne nevladine udruge, udruge civilnog društva i… i kako li se već ne zovu, koje ne samo da ne doprinose rješavanju krize nego su nam na teretu koju milijardicu kuna godišnje. Sad nam ta milijardica stvarno treba, a kad štediš najprije se odričeš luksuza, zar ne? I ne bojte se, neće zbog tog odricanja biti štete. Štoviše, bit će samo koristi kad se bez sredstava samoreduciraju, jer su te “progresivne” udruge, u pravilu, više radile na stigmatizaciji nego na koheziji u društvu. Pa neka onda odu s koronom, ionako su izmišljene i strateški po svijetu posijane samo kako bi, uz pomoć naših mainstream bezmozgih, zaštitile dva agresivna, komplementarna, utopijska projekta – globalizaciju i političku korektnost.

Globalizacija je, ukratko, projekt moćnih država i njihovih elita koje su pod idejom slobodnog protoka roba, usluga i ljudi htjele zadominirati svijetom jednostavnom formulom – uvozom najsposobnijih ljudi iz siromašnih država koje bi zapošljavali na inovacijama i proizvodnji, a onda izvozom proizvedenih roba i usluga tim istim državama, ostvariti enormne profite. Na primjer, zamislite malog pametnog Hrvata kojeg za izuzetno dobru plaću zaposli neka velika farmaceutska kuća u kojoj on vodi tim za proizvodnju, recimo, lijeka protiv bolova, da bi onda taj lijek koristili svi mi ostali Hrvati vulgaris i plaćali ga po takvoj cijeni da smo od godišnjeg plaćenog iznosa mogli i sagraditi i opremiti tvornicu za proizvodnju tog lijeka pa još zaposliti njega i stotinjak sličnih mu malih pametnih Hrvata.

I tako je krenula globalizacija. Bogati i moćni su postajali i bogatiji i pametniji, a siromašni siromašniji i gluplji, a onda su krenuli prvi problemi. Naime, malom pametnom Hrvatu u bogatom svijetu je počela smetati činjenica da otvorenog srca prihvaća malog pametnog kolegu s druge strane civilizacije, a koji njega smatra bezbožnikom kojeg treba ili preobratiti ili dekapitirati. To je, naravno, loše utjecalo na produktivnost i profit pa je trebalo nekako riješiti problem. Bogati i moćni su zato smislili zaštitnu ideologiju – političku korektnost.

Politička korektnost je, dakle, trebala prijeteći stigmatizacijom – primitivac – pa sve do socijalnog odbacivanja, natjerati malog pametnog Hrvata u bogatom svijetu da mu ne smeta činjenica što otvorenog srca prihvaća malog pametnog kolegu s druge strane civilizacije, a koji njega i dalje smatra bezbožnikom kojeg treba preobratiti ili dekapitirati. I uspjela je.

Ali nije stala samo na tome. Politička korektnost se kao karcinom proširila i natjerala malog pametnog Hrvata u bogatom svijetu da otvorenog srca prihvaća i brojna druga devijantna ponašanja i poremećaje kao poželjne. Pa je tako najprije homoseksualnost prestala biti poremećaj, pa je onda postala poželjna i progresivna, pa je spol postao zabranjena riječ, pa su iz aviona vidljive spolne razlike postale nevidljive, pa su spol potpuno izbacili i uveli rod, pa su djeca počela biti odgajana kao rodno neutralna, a rod bi birali kao odjeću u nekoj dobi, pa je i pedofilija prestala biti poremećaj, pa je djevojčica s “neurobiološkim razvojnim poremećajem” postala najpoznatija svjetska aktivistica za zaštitu okoliša, pa…

Treba biti jasan. Nije mali pametni Hrvat u bogatom svijetu nikad imao problem s homoseksualcima ili djevojčicama s “neurobiološkim razvojnim poremećajem”. Dapače. Ali, imao je problem s nametanjem poremećaja kao mainstreama. Dok i taj problem karcinom političke korektnosti nije zatomio.

A karcinom kao karcinom. Metastazirao je, proširio se iz bogatih i moćnih država i zahvatio sve države s ove strane civilizacije. Tako smo i mi Hrvati vulgaris s njim dobro zahvaćeni zahvaljujući transmiterima – baš onim strateški posijanim nevladinim udrugama i našim bezmozgim mainstream utopistima.

Istina, dobro su to moćni i bogati zamislili, vrlo dobro – bezmozgima ponuditi privid ravnopravnog i politički korektnog svijeta koji će glodati i glodati – a za to vrijeme lova kapa u džep. Međutim, dogodila im se Kina. Odnosno Kinezi, narod kolektivno-radoholičarskog, mravljeg mentaliteta pod totalitarnom čizmom koji je uspio promijeniti smjer uvoza pameti i izvoza proizvoda i usluga. I odjednom je globalizacija počela donositi gubitke, Amerikanci su počeli gubiti posao, “dogodio” se Donald Trump… Globalizacija, politička korektnost, nevladine organizacije i bezmozgi progresivci su sad postali problem bogatih i moćnih. Trump je bio samo blaga kemoterapija za te karcinome, a tek će ih korona uništiti. Kakva je uopće veza između ove pandemijske krize i globalizacije, pitate se. Izgleda li vam sve ovo paranoično? Je li ovo neki “teorija zavjere” članak?

Ukratko. Iako bezmozgi zadnjih dana bjesomučno ponavljaju kako virus ne poznaje granice, kad se malo slegne prašina i misli razbistre zaključak će biti jedini moguć – u globalističkom svijetu ljudi ne poznaju granice, a ovaj virus šire ljudi. Nadalje tu je i “lokalni globalistički projekt”, Europska unija. Ta protuprirodna organizacija disonantnih država – nastala samo s jednim ciljem, da pod egidom utopističkih ideja jednakosti, prodaje magle o jednakosti točnije, provodi neokolonijalnu politiku s kojom siromašne države postaju financijski i politički ovisne o bogatima, odnosno zadužuju se, prodaju resurse, gube suverenitet i pristaju na jak utjecaj na fiskalnu i monetarnu politiku (ukratko, “globalizam u lokalu” na najjače) – se, praktično, raspala. Jedan virus i nestalo je sve ono veliko jedinstvo, solidarnost, kohezija, nadnacionalnost, Schengen i ostale globalističke mamilice za bezmozge.

Bitno, rekao sam, napokon opet postaje bitno. A korona nam je razotkrila što je to – hrana, lijekovi i medicinska oprema, i stručni ljudi prije svega. Nitko se normalan više neće žaliti na plaće medicinskog osoblja, ako ne želi da ga od neke nove korone liječe, lupam, Srbi, Makedonci ili Rumunji dok naši visoko kvalitetni liječnici pomažu Ircima, Britancima ili Nijemcima. Nitko se normalan više neće žaliti na carine na uvoz hrane, lijekova i medicinske opreme, ako želimo stimulirali našu proizvodnju i biti samodostatni u kriznim situacijama. I tako dalje… jasan vam je smjer. Svijet će se promijeniti, skinut će licemjernu neokolonijalističku, globalističko-političkikorektnu masku, naučiti iz pogreški i krenuti novim smjerom, Europska unija će smanjiti utjecaj i/ili nestati, vratit će se granice i carine za zaštitu vlastite proizvodnje…

Kako mi trenutno stojimo? Vrlo dobro, usudio bih se ustvrditi. Ma koliko se predsjednik Vlade Andrej Plenković tijekom mandata činio daleko od hrvatskih, a blizu europskim problemima, on se u ovoj krizi pokazuje pravom osobom na pravom mjestu. Naime, shvatio je kako nije vrijeme za političko-uhljebničko mlatimuđenje nego je oformio sposoban, a ne podoban, Stožer civilne zaštite RH za sprečavanje širenja zaraze. Rezultate za sad imamo unatoč objektivno izuzetno teškoj situaciji i ekvilibriranju između slobode kretanja (ne u cilju zadovoljavanja bezmozgih kritičara nego u cilju pokušaja zadržavanja gospodarskih aktivnosti) i kontrole širenja zaraze u uvjetima nedostatka zaštitne opreme, izloženosti medicinskog osoblja i našeg piciginaškog “di će nas virus” karaktera.

Ukratko, Andrej Plenković je, neovisno o činjenici da mu to u budućnosti potencijalno stvara nekog jakog političkog oponenta, ustanovio meritokraciju. Ta čarobna riječ, meritokracija, nam se pokazala kao spasonosna kad god smo bili u krizi, a Plenković je Stožerom postavio na sličan način kao i Franjo Tuđman u Domovinskom ratu s pomirbom i Vladom nacionalnog jedinstva. Jer traje Drugi domovinski rat, ovo je, a nisu to bili svi oni koje su učestalo dnevnopolitički zazivali raznorazni politički ekshibicionisti. S jednom razlikom u odnosu na prvi – u ovom ratu naši su branitelji liječnici, ljekarnici, prodavači, prijevoznici, dostavljači, policajci, vatrogasci i brojni drugi koji nas uspješno održavaju na životima u izolacijskim uvjetima. Svi mi ostali smo manje-više beskorisni i zato branitelji, hvala vam!

Boris Traljic

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Zašto (ipak) nisam glasao za Škoru

Objavljeno

na

Objavio

Sudbina je tako htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno. U svakom slučaju kao i na skoro svim dosadašnjim izborima malo prije sedam sam izašao iz kuće ispraćen ovaj put “ti stvarno nisi normalan” izjavama nježnosti najdraže i letećom šlapom koju sam vrhunskim refleksom izbjegao. Sve sam to podnio s namjerom da prestignem “hokejaše” od sedamdeset plus godina i prvi obavim građansku dužnost u osnovnoj školi koju sam i sâm pohađao. Biti prvi je, ne znate vi koji ustajete kasnije, s godinama sve teže jer, prije svega, ne idem mlađi, a onda i strahovito napreduju ortopedska pomagala pa mi i plavi umirovljenici i crveni penzioneri sve uspješnije podapinju noge svojim ergonomskim hokejaškim štakama i štapovima.

Ali sudbina je ovaj put htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da se u Splitu malo prije sedam sati dvadeset i drugog prosinca devetnaeste spoji nebo sa zemljom zbog čega bih tih jedva stotinjak metara do škole nekad zvane po jugoslavenskom narodnom heroju (a danas, idiotski, po kvartu jer hrvatskih velikana očito nemamo) pokisao kao miš.

Sudbina je, dakle, htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da sam uz sav taj kijamet bio van Hrvatske nekoliko dana i nisam ispratio najžešći period kampanje pa sam zbog svega teška srca i plenkovićevski oportuno odlučio izbjeći tradicionalnu izborno-gerijatrijsku utrku i uskočiti u, od škole nešto bliži, automobil kako bih u omiljenom kafiću malo dalje uz more na miru dok kiša ne prestane pogledao što je to kandidat kojeg sam baš bio krenuo zaokružiti izjavljivao dok nije bio “pod mojom kontrolom”.

A sve što se događalo nakon toga nema veze ni sa sudbinom, ni s Bogom, nego s gospodinom Miroslavom Škorom, ili s njegovom veleumnom ekipom, nebitno. “Ako u kampanji ne izleti nekakvo njegovo prljavo rublje, nekakav lopovluk, utaja, prevara, nedolično ponašanje, ili nešto slično, ima moj glas. Bjanko.“, napisao sam jedanaestog rujna u vjerojatno proročanskom, ali sigurno višestruko recikliranom članku Novi hrvatski predsjednik bit će Besni? s upitnikom na kraju naslova iz čiste pristojnosti. Što su to gospon doktor napravili da izgube jedan avansirani glas?

Prije svega želim nešto pojasniti. Nije korektno, nije moj stil točnije, cipelariti čovjeka dok je na podu. Ali kako gospon doktor ne shvaćaju da su na podu, odlučio sam ipak opaliti. A on, ako je doista vrhunski inteligentan, duhovit, obrazovan, popularan i poslovno uspješan kakvim ga smatram, shvatit će kako mu je bolje da se, kažu li tako u njegovoj Slavoniji, okane ćorava posla. Krenimo redom.

Poprilično sam lojalan birač HDZ-a. Hajde, recimo da sam na dvije trećine izbora zaokružio broj ispred nekog hadezeovog kandidata. Nekad doista vrhunsku osobu i stručnjaka, češće većeg ili manjeg idiota. Vjerojatno bih i na ovim izborima bez velikog razmišljanja zaokružio broj ispred kandidatkinje koja nije pokazala ni da je vrhunska osoba, ni da je stručnjakinja. Ali Bože moj… jesam li to ja? Ili ste to možda vi, dragi čitatelju?

Tako to ide. Ne bi me u mom naumu uzdrmao ni gospodin Miroslav “odakle sad ovaj” Škoro da ga samim pojavljivanjem nije dohvatila dotad neviđena medijska haranga. A kako sam neko vrijeme očešan o medije i imam nekakvo iskustvo, odnosno znam prepoznati naručene apologetske bljuvotine pojačane bulumentom jednoumnih komentatora koje su odjednom počeli objavljivati i nekad slobodni, neovisni portali, tako su me gospon doktor ozbiljno zainteresirali. Kad se to još poklopi s Andrejom Plenkovićem na čelu HDZ-a, osobom koja bi bila spremna, karikirat ću, promijeniti ime domovine u, na primjer, Sjevernu Hrvatsku da to od njega zatraži neki debeli briselski birokrat, gospon doktor su postali Miroslav “pošaljimo im poruku” Škoro kandidat s avansiranim glasom. Bar što se mene tiče. Ako nešto debelo ne zaj…

I tako sam, sušeći se u omiljenom kafiću, s osmjehom na licu razmišljajući o plavim umirovljenicima i crvenim penzionerima koji me čekaju sa spremnim štakama, upalio notebook i nakon nekoliko sati odlučio povući vjerodajnicu gospon doktoru.

Istinabog, od početka mi je želudac podizalo njegovo stalno pozivanje na narod. “Ja i narod“, pamtimo mi stariji ponavljanje jednog osebujnog epizodnog lika iz partizanskog filma, a gospon doktor su me neodoljivo podsjetili na njega. Ali Bože moj… jesam li ja operiran od populizma? Ili ste možda vi, dragi čitatelju? Gospon doktor su jak populist pa se ljigavo dodvoravanje narodu i očekuje od njih. Nisu li ga, na kraju krajeva, podržali i ostaci ostataka MOST-a?

Gospon doktor su, nadalje, devedesetih napustili Hrvatsku, pa su se vratili, pa su se malo učlanili u HDZ, pa su se za šalu iščlanili, pa su se ponovo za šalu učlanili, pa su se onda zapravo iščlanili, pa su u međuvremenu malo bili konzul, pa su bili u Orfeju, pa sinekurica tamo, sinekurica ovamo. Ali Bože moj… zar bih ja odbio dobro plaćeno uhljebljenje da mi ga netko ponudi? Ili biste možda vi, dragi čitatelju?

Eto, sve sam to provario. Odnosno sve je to provario moj želudac uz malu pomoć anksiolitika i veliku inhibitora protonske pumpe.

A onda sam neplanirano se sušeći u omiljenom kafiću pročitao da su gospon doktor izjavili: “Revidirane ankete pokazuju da sigurno pobjeđujem u drugom krugu. Ako se to ne dogodi, to će značiti samo jedno – da je posrijedi izborna prijevara.” Izgleda vam beznačajno, ali jamčim vam – nema gore stvari za jedno društvo, odnosno nema gore stvari za dizanje tenzija i polarizacije u društvu od ovakvog neargumentiranog izazivanja paranoje. “Ili ja pobjeđujem ili me kradu” izbornu logiku Hrvatska je davno i civilizacijski i kulturološki pobijedila, ostavila je na istoku. A gospon doktor je vraćaju. Nema nikakvog opravdanja za ovakvu paranoju i ovakav udar na demokraciju, jer koliko znam, a znam, gospon doktor za to nemaju olakotne okolnosti. Nisu ih oštetile ratne traume osim ako tijekom Domovinskog rata nisu sa suprugom doživjeli neki neugodnjak s pijanim, baš taj dan otpuštenim radnikom čeličane dok su večerali u nekom pitsburškom restoranu.

Ali to nije sve. Nakon ovog stresa sam stisnuo zube i pustio predizborno sučeljavanje kandidata. Tri izgubljena sata u vlastitom životu, ali sam tijekom njih imao dojam da, iako nekoliko dana nakon događaja i na YouTube-u, više sudjelujem u sučeljavanju od Miroslava “skoro si me navukao” Škore. Da se razumijemo, kad bih birao vinogradara ne bi mi smetala smušenost gospon doktora, ali oni su se kandidirali za predsjednika Hrvatske. Danas je percepcija javnosti sve u politici. Međutim, čak i ako stavimo po strani percepciju javnosti, pitam se kako bi gospon doktor izgledali u društvu Putina, Vučića, Orbana, Erdogana ili sličnog nekog tvrdog i snažnog državnika kad su ih gospon Katarina Peović smjestili u mišju rupu?

Ali ni to nije sve. Gospon doktor su popustili jednom novinaru i kršćanski izjavili kako bi pomilovali srpske ratne zločince ako se za to ispune uvjeti. Kakvi su ti uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu da bi postao slobodan čovjek? To je u srži ratnog zločina zar ne, ubijanje civila ili zarobljenika. Dakle, znam ponavljam se, ali bitno je: “Gospon doktor, koji su to uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu kako bi slobodan prošetao Jelačić placom?

Ima, nažalost, još dosta spoznaja iz omiljenog kafića, ali moram završavati. Badnjak je. Htio sam vam samo prenijeti zašto (ipak) nisam glasao za Škoru, što to nije mogao provariti moj želudac unatoč pomoći medikamenta. Jasno mi je da suverenisti i MOST traže lice koje mogu prodati širokim masama. I uspjeli su. Skoro. Vjerujem da nas je vrlo mali postotak koji smo napustili gospon doktora prije samog cilja. Mali, ali dovoljan.

Međutim, posljedice Miroslava “nereda” Škore će se odraziti na podržavatelje. Svjedok su mi promilanovićevske izjave lidera stranaka koje su podržale gospon doktora, uz neshvaćanje, negiranje točnije, kako su glasovi za gospon doktora (osim glasova MOST-a i suverenista koji jesu i koji će i dalje makijavelistički sve provariti) mahom protestni glasovi i glasovi mladih koji konstantno traže nova lica. A to nam onda predviđa njihov rezultat na narednim parlamentarnim izborima. Ne budu li oni prijevremeni, Miroslav “napuhani balon” Škoro će se ispuhati, a podržavatelji posvađati.

Ali sve je to za jednu drugu analizu. Želim još samo u duhu blagdana izjaviti katolički, ili kršćanski ako hoćete, da sam možda i pogrešno procijenio gospon doktora. Ali Bože moj… mogu li uvijek biti u pravu? Ili ste možda vi uvijek u pravu, dragi čitatelju?

Sretan Božić

Boris Traljić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari