Pratite nas

Istaknuto

Hoće li Hrvatska dočekati 23. kolovoza?

Objavljeno

na

Sredinom osamdesetih, u vrijeme kad se još naveliko klelo Onome s čijeg se puta ne će skrenuti, mada je postajalo sve jasnije da taj put vodi u provaliju, slovensku je socijalističku omladinu zapalo organizirati priredbu poznatu kao “štafeta mladosti”. Sastavnim dijelom standardne obredne opreme bio je i plakat koji je trebao pobuditi pokretački duh te višetjedne manifestacije koja se odigravala diljem bivše države. Nije sasvim poznato zašto – je l’ im ponestalo nadahnuća, ili su pomalo vragolasto željeli bocnuti starije drugove – no slovenski su omladinci odlučili plagirati jedan plakat koji je svjetsku premijeru doživio još pred pola stoljeća.

Od svekolikog socijalističkog radnog naroda isprva prihvaćen s oduševljenjem, plakat se odjednom našao u središtu skandala. Otkrilo se, naime, da je riječ o replici nacističkog plakata s dodanim tekstom “Dan Mladosti” i minimalnim doradama. Kako bilo, središnji dio plakata, kojim dominira i nacistima i komunistima tako omilio lik Svjetlonoše s bakljom u ruci, ostao je gotovo netaknut. Jedino se u njegovoj pozadini umjesto četverokrakog poganskog nazire još draži mu petokraki simbol. Tako je ovaj lucidni performans mlađahnih drugova sa sunčane strane Alpa posve osvijetlio zapanjujuću sličnost mentalnog sklopa dvaju totalitarizama-sijamskih blizanaca koja se odražava u estetskim normama na kojima počivaju umjetnost i kultura.

Braću blizance je u njihovim pregnućima vodio isti motiv, ne odveć originalan. Ono tuđe, naraštajima stvarano, u trenu je trebalo postati njihovo – i to u ime naroda! Preinačujući potezom pera, ponekad noža ili šmajsera, akumulirane rezultate dotadašnjeg tijeka gospodarske povijesti, jedni su oslobađali imovine, nerijetko i života, one pogrešne rase, a drugi one nepoćudne klase. A ta je klasa bila ona koje ja najviše stvarala, posjedovala i time upravljala – prva klasa! Najbolje su, dakle, preko noći odmijenili oni ostali – drugorazredni i trećerazredni! Konačni učinak upravljanja takvih bio je posve predvidljiv – pustoš i pustinja! Kako bi moralno opravdali svoje postupke, oba su se blizanca, jedan donekle prikriveno a drugi skroz otvoreno, pretvarala kao da nema Boga, time ni Njegovih zapovijedi. A tamo gdje nema Boga, sve je dopušteno! Pa … i da ima boga! Taj je bog svoj uzlet na zemaljsko prijestolje obilježio krvavom orgijom tijekom koje se nažderao mesa mladosti i nalokao joj se krvi pa mu se tako nezasitnom, valjda u znak sjećanja na izvojevanu pobjedu, prinosila štafeta, ironično, baš mladosti! Krijepljen iznova svježom mladošću taj bog, kako bogovima i priliči, ne umire! Samo mu prestane kucati srce! Ipak, i posustalo božje srce nastavit će živjeti u vječno pustim srcima i umovima njegovih podanika pod parolom – i poslije boga bog!

Ni Hrvate, kao ni ostale narode koji su se našli u čeličnom stisku barem jednog od blizanaca, taj zagrljaj nije usrećio, posebno ne onaj uspješnijeg, dugovječnijeg blizanca. Ipak, milošću Božjom Hrvati su dobili priliku da ih se jednom za svagda otarase – i to u paketu! Ljeti ’91 na 50. godišnjicu istovrsnih događaja blizanci su im opet radili o glavi. Hladni komunistički okvir za vruću fašističku mržnju montirale su upravo komunističke strukture koje su to tada jedine mogle učiniti. Na brižno odnjegovanu ostavštinu Titova režima  (komunistička armija JNA i višedesetljetnim radom usavršavane tajne službe) samo je nakalemljena velikosrpska ideja novog komunističkog boga, Slobodana Miloševića. Iz vojnog djelovanja JNA i srpskih snaga se, kako zaključuje Međunarodni sud pravde sa sjedištem u Haagu u slučaju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, jasno prepoznaje obrazac iz kojeg se vidi namjera stvaranja etnički homogene srpske države. Drugim riječima, komunistička organizacija, logistika i efektiva (reklo bi se danas “know-how”) potpomognuta ad hoc stvorenim fašističkim skupinama ostvaruje (anti)fašistički cilj. Ova tek prividno dvoznačna karakterizacija cilja posve je prikladna, budući su se, za njih karakterističnom prijetvornošću, komunisti prozvali antifašistima, samo kako bi se prikazali suprotnošću svom manje uspješnom, nepopularnom bratu blizancu!

Oružjem i ratnim materijalom hrvatski narod nije mogao parirati (anti)fašističkom agresoru koji je prisvojio gotovo sav zajednički stečen ratni stroj što predstavlja očit dokaz da je u toj “ravnopravnoj” zajednici sve što bi poželio zapravo bilo njegovo. U takvim okolnostima hrvatski se narod mogao obraniti samo srcem i molitvom. Srce se izrazilo u geslu “Za Dom spremni” koje je, bez obzira na inačicu i formu kojima bi se kroz povijest koristilo, uvijek odražavalo samo jedno – spremnost da se u obrani Doma ide do kraja. No, to ne bi bilo dostatno da nije bilo praćeno odgovarajućom duhovnom potporom u vidu krunice oko vrata i bezbrojnih krunica daleko od bojišta kroz koje su neumorno prolazili još brojniji prsti. Ipak, za konačnu ratnu pobjedu nad dvoglavom totalitarnom aždajom presudan će biti drugi Božji dar – pamet! Pobjedu i mir je donijela nova vojna doktrina, posve suprotna onoj komunističkoj, primijenjenoj kako u agresiji na Hrvatsku ’91, tako i u pokušaju zadržavanja zaposjednutih područja kasnije, a utemeljenoj na zločinačkoj strategiji realne prijetnje. Razumljivijim rječnikom govoreći, radilo se o neselektivnom, neki bi rekli prekomjernom, bombardiranju gradova korištenom kao mjeri odvraćanja.

Pobjednička doktrina u ratu, zapravo raskid s komunističkim misaonim sklopom, predstavljala je ujedno i putokaz za pobjedu u miru. Logično je bilo da se vladajuće doktrine stubokom promjene i u ostalim područjima društvenog djelovanja i usklade sa standardima slobodnog svijeta kojem se stremilo. Ljudi koji će to učiniti nametali su se sami po sebi – pobjednici nad (anti)fašizmom u ratu, u prirodnom zajedništvu s onima koji su stekli dragocjeno iskustvo stvaranja i življenja po pravilima slobodnog svijeta. Dobrim dijelom, radilo se o potomcima onih prvoklasnih koje je komunizam kao suvišne i nepoželjne degažirao u bijeli svijet. Ipak, dok su se vanjskog daveža Hrvati uspjeli riješiti, zastupnici doktrina poraženih u Domovinskom ratu ostali su čvrsto i duboko ukotvljeni u gotovo svim porama hrvatskog društva. Posebice to vrijedi za medijsku scenu i pravosuđe koji se nakon 3. siječnja 2000. vraćaju na početne pozicije s kraja osamdesetih i postaju udarnim maljem u ratu pobijeđenog (anti)fašizma. Kako bi veličanstvenu hrvatsku pobjedu sveli na povijesni incident, istinu, u karakterističnom im stilu, naglavce izvrću. Žrtve divljanja (anti)fašista prešućuju, a heroje-mirotvorce proglašavaju zločincima. I to ratnim – kako s nasladom naglašavaju!

Kao i u vanjskoj agresiji na Hrvatsku i ovdje se može jasno razaznati obrazac djelovanja prema kojem povampireno “trećejanuarlje” godinama šprajcuje Hrvate i otežava im probavu ne samo nedjeljnog ručka. Lutkari iz sjene, koji su stvorili okvir za (anti)fašističku laž, unutarnji su pandan vrhuški agresora na Hrvatsku, dok javnosti vidljivi izvršitelji u ulozi Šljivančanina, Mladića, arkanovaca i šešeljevaca – ili “kopaju oči” perom, što novinskim što sudskim, ili zasljepljuju kamerom. Nakon topničke pripreme medijskih proleterskih brigada presuđuju pravosudni egzekutori poispadali iz šinjela Jakova Blaževića.

Da je u pitanju dosljedna namjera, a ne nehaj, zorno pokazuju primjeri. Iako svjetski pravni autoritet, Međunarodni sud pravde u Haagu, u presudi povodom tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije i vice versa, vidi sustavnost u zločinačkim djelovanjima JNA i srpskih snaga, a s druge strane uočava tek nedjela pojedinih pripadnika hrvatskih snaga, (anti)fašističko pravosuđe Republike Hrvatske primjenjuje upravo obrnut filter. Nesmiljeno proganja po zapovjednoj odgovornosti najistaknutije zapovjednike, ključne ljude u obrani Hrvatske, dok sa strane (anti)fašističke JNA nitko nije odgovarao ni pred kojim “Regionalnim” sudom. Ne samo u Hrvatskoj, nego ni u Srbiji, a ni u BiH. Pametnome dosta, ali kako su drugi u većini, iz “demokratskih” pobuda vrijedi pokušati s još jednim primjerom.

Pri utvrđivanju redoslijeda pravosudne obrade predmeta bilo bi fer voditi se neutralnim kriterijem koji jednako poštuje žrtve nevezano kojoj strani u sukobu pripadale, recimo vremenom počinjenja zločina i brojem žrtava. Ipak, (anti)fašističke nevladine organizacije, koje u medijima nastupaju kao svojevrsna prethodnica tužiteljstva, da ne kažemo njegov nalogodavac, iz nekog razloga upadljivo inzistiraju na obradi kasnije počinjenih zločina s manjim brojem žrtava u odnosu na one ranije počinjene s većim brojem žrtava. To znači da su ipak vođeni nekim drugim kriterijima koji zadovoljenju istine i pravde pretpostavljaju posve druge ciljeve. Kako to i sami odaju, njihova je misija izgradnja bolje i zajedničke budućnosti, a nju istina i pravda, izgleda, otežavaju. Doista, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su prostora mediji poklonili neprocesuiranim zločinima nad Hrvatima iz ’91 u Voćinu i Baćinu (preko 40 žrtava svaki), a koliko onima iz ’95 nad Srbima u Gruborima i Varivodama (sveukupno 17 žrtava)? Kad bi žrtve bile tretirane jednakom mjerom, Voćin i Baćin bi očito imali prioritet. Međutim, žrtve u Gruborima i Varivodama na nekoj javno neobjavljenoj tečajnoj listi očito imaju veću vrijednost. Uostalom, da je do istine i pravde, zadaća najvišeg prioriteta trebala bi biti pravosudna obrada na međunarodnoj vrhovnoj sudskoj instanci utvrđenog sustavno provedenog zločina nad zločinima – planski izvršenog protjerivanja Hrvata s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države – u mozaiku kojeg su, unatoč nepojmljivoj grozoti, Baćin i Voćin tek kamenčići. Izostanak pravosudnog procesuiranja tog krunskog zločina nepravda je koja vapi u nebo, a njegovo prikrivanje selektivnim procesuiranjem pojedinačnih zločina vapi još i više.

Nikad ne ćemo saznati kolikim su pojedinačnim ljudskim patnjama i tragedijama, ponajprije preranom odlasku u vječnost onih koji su stvorili Hrvatsku, posredno ili neposredno kumovali medijski i pravosudni bastioni (anti)fašizma. U njihovim prljavim rabotama nije im manjkalo pomoći iz središta moći, u literaturi poznatog i kao Srce tame. Ono je hrvatsku pobjedu i slobodu doživjelo kao preinaku rezultata za njega pobjedonosnog Prvog svjetskog rata. Zauzvrat je Hrvatskoj “darovalo” vedete poput Paula Stubbsa, Dejana Jovića i Borisa Jokića, kako bi radili na povratku u prvobitno stanje u čemu nisu usamljeni. Jer poznato je kako među Hrvatima nikad nije nedostajalo onih koji su znali spojiti ugodno s korisnim – služiti tuđincu pritom iskazujući sav prijezir i mržnju svijeta prema vlastitom narodu! Danas se takvi, u pravilu moderni poganci, radije nazivaju građanima “ove zemlje” nego Hrvatima, a još radije antifašistima. Stoga i nije čudno što s takvim utezima obješenim oko vrata Hrvatsku polako već guta dubina. U tom potonuću ona sve više nalikuje onoj sumornoj, bezličnoj Hrvatskoj u kojoj je hrvatski jezik nazvati njegovim imenom predstavljalo junaštvo.

Lijepa Naša može isplivati iz tog vira samo ako će njome upravljati oni koji su spremni za nju se žrtvovati, ma gdje bili i gdjegod porez plaćali. No, ništa od toga ako Hrvatska konačno ne dočeka i proživi 23. kolovoza!

Ono što su slovenski omladinci pokazali neobičnim društvenim eksperimentom u smiraj eseferjota, koje desetljeće kasnije uočit će institucije Europske Unije i Vijeće Europe te iskazati potrebu za međunarodnom osudom zločina totalitarnih režima koji su obilježili XX. stoljeće uključujući i one komunističke. Posebno će naglasiti nužnost odavanja počasti i sjećanja na njihove žrtve. U tu je svrhu određen sveeuropski dan koji se obilježava 23. kolovoza na dan sklapanja pakta Molotov – Ribbentrop. Ipak, u nekim mračnim kutcima Europe, koje još nije obasjalo sunce, prave se kao da tih rezolucija i zaključaka nema.

Znakovit pokazatelj kako se službena Hrvatska odnosi prema deklariranim europskim vrijednostima i dokumentima institucija čijim je članom su nazivi ulica i trgova. Prošećemo li središtem Zagreba, uočit ćemo Trg žrtava fašizma, ali ne i odgovarajući spomen na žrtve komunizma. Uz to, rodonačelnik ovdašnje osebujne inačice komunističkog totalitarizma punih se 27 godina kočoperio trgom u središtu glavnog grada demokratske Hrvatske da bi tek sada, čini se, brojao svoje zadnje dane na toj “dužnosti”, uz plač i škrgut zuba neutješivo ožalošćenih mu mentalnih brabonjaka. Među njima posebno su aktivni oni u području kulture gdje “umjetnički” napori suvremenih jugo-šovinjara, istina, ponešto zaostaju u estetskom smislu za plakatom s početka teksta, ali odjekuju jednako tupo, … jednako muklo, … samo nešto više podmuklo.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

5. studenog 1990. – Osnovana 1. gardijska brigada “Tigrovi”

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1990. godine formirana je Jedinica za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu “Tigrove”.

Bila je formirana od dragovoljaca i dijelova Hrvatske policije. U prvoj fazi svoga djelovanja, kao Jedinica za posebne namjene MUP-a “Rakitje”, izvršavali su delikatne vojno-redarstvene zadaće.

Iza njih su ostale briljantno provedene akcije poput hvatanja Arkana i drugih terorista.

U suradnji sa drugim jedninicama za posebne namjene MUP-a RH proveli su povijesnu akciju na Plitvicama koja je u historiografiji zapamčena kao “Krvavi Uskrs”.

Daljnjim rastom snaga i postupnim formiranjem Hrvatske vojske uvjetovanim stupnjem agresije na Republiku Hrvatsku, “Tigrovi” postaju 1. A brigada ZNG-a, koju čini šest bataljuna (bojni).

Tada su se bojne nazivale prema bazama ili kodnim nazivima i to: 1. bojna-Vrapče (ćukovi), 2. bojna-Rakitje (kosovi), 3. bojna-Pionirac, po Pionirskom gradu (žune), 4. bojna -Kumrovec pa Petruševac (gavranovi), 5. bojna -Vinica kod Varaždina (oblaci) i 6. bojna – Tomislavac po planinarskom domu na Sljemenu (orlovi).

Tijekom ljeta 1991. godine, dio “Tigrova” držao je položaje u Novim Čakovcima, Vukovaru, Dalju, Erdutu, Iloku, Đeletovcima i Tenji.

Tijekom 1991. godine “Tigrovi” su sudjelovali i u borbama na novogradiškom i novljanskom ratištu, te su spriječili namjere banjalučkog da se spoji s bjelovarskim korpusom JNA. Štoviše u operaciji “Orkan ’91” brigada je imala zapaženu ulogu u oslobađanju okupiranog područja. Sredinom 1992. godine brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika.

Sve zadatke uspješno su obavili i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Godine 1993. dijelovi brigade sudjeluju u operaciji “Maselnica”, a 1994. godine brigada je uglavnom neaktivna te je taj period provela u treningu i opremanju.

Ipak ta godina ostat će upamćena kao ona u kojoj je život izgubio jedan od simbola “Tigrova” – heroj Domovinskog rata Damir Tomljanović Gavran. U operaciji “Bljesak”, “Tigrovi” su bljesnuli na njima poznatom terenu zapadne Slavonije, a kruna njihova djelovanja bila je operacija “Oluja”.

Važno je napomenuti činjenicu koja se se često zaboravlja, a to je da je brigada sudjelovala i u ratnim operacijama u BiH, od operacije “Ljeto ’95” do “Južni potez“. Tijekom Domovinskog rata ime i važnost “Tigrova” gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.

U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 367 pripadnika Tigrova dok je 1711 ranjeno, a 201 pripadnik je prošao torture logora. Šestorica se još uvijek vode kao nestali, piše vojna povijest

 

Ministar Krstičević čestitao obljetnicu Tigrovima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari