Pratite nas

Politički rentgen

HOĆE LI MOST BITI DOISTA JEZIČAC NA VAGI?

Objavljeno

na

U moru monstruoznih medijskih spinova, u tsunamiju neviđene pogromaške kampanje uperene protiv HDZ-a preko glave Tomislava Karamarka u posljednjih pet godina, u toj političkoj bari, rodio se novi „krokodilčić“ MOST! Dok su se „veliki krokodili“ tukli u neravnopravnoj borbi, MOST je elegantno uzeo 19 mandata na zadnjim izborima, zahvaljujući demokršćanskim glasovima onih glasaća koji su povjerovali kmerskim tiskovinama i za svaki slučaj, umjesto „zločincu“ Karamarku i „zločinačkoj organizaciji“   dali svoj glas novim spasiteljima Hrvatske. Dokument ovjeren kod javnog bilježnika dao im je novu snagu i vjerodostojnost sve dok tu vjerodostojnost nisu izgubili na sveopće zgražanje  svojih glasaća i cijele Hrvatske u neviđenom ucjenjivačkom pohodu na fotelje. Gromoglasne „reforme“ ostale su na slovu „r“, a reformirati nisu uspjeli ni ucjenama ugrabljene resore gospodarstva i MUP-a. Tamo i nadalje stoluju i upravljaju lijevi gospodari Hrvatske! Za svaki slučaj, Milanovićevi kadrovi, neka se nađu u nekom novom „preslagivanju“!?

Više nema monstruoznog medijskog pogroma Plenkovića i HDZ-a, HDZ je postao gospodska stranka, poželjna svakom normalnom biraču, stranka koja ne želi sukobe, koja gasi raspirene svjetonazorske ratove, inkluzivna je, širokogrudna s programom koji obećava. Ekonomski program koji nudi HDZ  obećava i zbog toga što dolazi iz pera i usta visoko kompetentnih ekonomskih stručnjaka kao što su Goran Marić, Tomislav Čorić, Ivana Maletić, a nadasve aktualni ministar financija Zdravko Marić koji se dokazao s nekoliko vrhunskih ekonomskih zahvata u ovoj sveopćoj političkoj rošomonijadi. Dakle, ekonomski „poker“ snova!

Takvih stručnjaka MOST nema ni u znakovima, a najbolji za ekonomska poput prof. Lovrinovića  su ih s pravom  napustili. Takvih eksperata nema ni SDP, nikada ih nije ni imao o čemu svjedoče dokazi iz njihove četverogodišnje „kukurikaške“ katastrofe. Ako nema stručnjaka, a nema, onda nema ni reformi, nema ni ispunjavanja predizbornih obećanja, ma koliko ona bila lijepo zapakirana. Najveći MOST-ov „ekspert“ je kadar JNA, Vlaho Orepić!?

Ni MOST ni SDP nemaju ni približno podršku međunarodnih institucija, poglavito financijskih o kojima ovisi daljnja budućnost zaduživanja Hrvatske koje će biti povoljno samo u slučaju stabilnosti nove Vlade. SDP je odavno, nakon „Lex Perković“ potpuno izgubio vjerodostojnost u međunarodnim krugovima.

 Takvu, kristalno jasnu poruku, o važnosti stabilne Vlade, dobili smo od sve tri utjecajne „rejting“ agencije!

S MOSTOM ni jedan Vlada ne može biti stabilna, ni lijeva ni desna, jer MOST-ova, javno obznanjena politička platforma je rušenje i micanje s političke scene i lijeve i desne najveće stranke u Hrvatskoj. Dokidanje tog „malignog“ bipolarizma san je psihijatra s Neretve i nema sumnje da će Petrov na tome ustrajati živ ili mrtav!

Dakle, kojim motivom bi se trebali voditi birači  i glasovati za MOST? Karamarka više nema, mediji su gotovo „fifti-fifti“ za Plenkovića i Milanovića, nema afera, nema lopovluka, barem na desnoj strani, nema pogroma i čini se kako smo stvarno ušli u jednu gospodsku, civiliziranu kampanju. Svi moji poznanici demokršćanskog svjetonazora,  pod utjecajem mainstream medija, dajući glas za MOST, protestno su glasovali protiv HDZ-a potajno se nadajući da će MOST ipak u koaliciju s HDZ-om. To se i obistinilo, a kakva je to sramotna koalicija bila svjedočili smo do nedavno. To je bila koalicija za pogrom HDZ-a, za odsijecanje jedne glave od dvije hobotnice koje opsesivno želi odsjeći  Božo Petrov, samoproglašeni spasitelj Hrvatske!

Božo Petrov je djelomično uspio, uklonio je Karamarka, srušio Vladu, izmanipulirao Oreškovića, od HDZ-ovaca napravio budale, ali potrošio je svoj politički legitimitet, pogazio je ovjereni dokument, nije napravio ni jednu reformu, prevario je birače, a na čelo HDZ-a, na vlastitu štetu, doveo je čovjeka kojemu ne može „očistiti ni cipele“ po političkom znanju, iskustvu i diplomatskim kompetencijama! O svjetonazoru gospodina Plenkovića kritički ćemo razgovarati kada za to dođe vrijeme, ali ni na ovom, svjetonazorskom  pitanju, ne može se reći da je „Petrov veći Hrvat“ ili „veći kršćanin“ od gospodina Plenkovića.

Ne postoji ni jedan razlog da demokršćanski korpus podari makar i jedan glas MOSTU! MOST nije ni lijevo ni desno, preferira neku neobjašnjivu tripartitnost, o ključnim svjetonazorskim pitanjima nije rekao ni riječ, o lustraciji još manje. Desnica, koja inzistira na tim pitanjima dati će svoj glas „pravašima“, dati će svoj glas idejama Hasanbegovića. MOST ni na desnici nema objektivno nikakve šanse.

Hoće li MOST biti taj jezičac na vagi? Naravno, usudim se prognozirati, ne će! MOST će od 19 mandata koje je dobio na prošlim izborima ,a sam Bog i APIS znaju kako, biti sretan s 8 velikih mandata, a neki insajderski analitičari smatraju da bi trebali biti sretni i s prelaskom praga.

Tko će biti taj jezičac na vagi pri sastavljanju nove Vlade? „Jutarnji list“, a njih uvijek treba uzimati s rezervom, tvrdi da se Plenković bori za 60 mandata. To je tek jedan mandat više nego što je ostvario T.Karamarko i taj je rezultat proglašen gubitničkim. Čini mi se, nije važno koliko će brojčano mandata osvojiti HDZ, već je bitno, povijesno bitno, osvojiti barem 8 mandata više od SDP-a što bi HDZ-u garantiralo mirno sastavljanje  saborske većine i imenovanje nove Vlade.

Kada MOST padne na onu realnu političku vrijednost, kada demokršćani shvate da je glas za MOST glas za nestabilnost Hrvatske i nove partitokratske ucjene, može se lako dogoditi rezultat koji prognoziram, može se dogoditi da se protestni glasovi koje je dobio MOST vrate HDZ-u i HDZ bi tada konačno mogao i bez MOSTA sa srodnim partnerima desnog centra, u miru složiti stabilnu Vladu. Poruka da će HDZ s MOSTOM  formirati novu Vladu štetna je i direktno delegira birače prema MOSTU i razbija HDZ-ovo biračko tijelo!

To novo mitsko „preslagivanje“ što nas sigurno čeka, a koje je u čudnim okolnostima pokušao  Karamarko sa istim političkim akterima, od manjina do Milana Bandića, izgledno će se dogoditi  i imati će svoj epilog s kojim mnogi ne će biti prezadovoljni. Čini mi se, trebalo bi zatomiti nerealne političke ambicije i apetite, zaboraviti irealnu želju za apsolutnom pobjedom i u ovom realnom odnosu političkih snaga prihvatiti ponuđeno poštenje i kompetencije za neki novi hrvatski početak. Na ovim ideološkim razvalinama bilo bi dobro pod svaku cijenu izbjeći veliku koaliciju!

Važna svjetonazorska pitanja, lustracija, odnos prema povijesnim istinama iz politike treba prebaciti u transparentno osnažen civilni sektor po Hasanbegovićevom modelu, te  na temelju jasnih programskih ciljeva dodjeljivati sredstva iz proračuna. Ako postoji ideja, a postoji, ako postoje udruge kao „U IME OBITELJI“, „SZOHV“, „HNES“, „HŽD“, „KRIŽNI PUT“, a postoje, ako postoji zdrav, demokratski nacionalni aktivizam, nema razlog da se ta pitanja od nacionalnog interesa, a postoje snažna rezolucijska i deklarativna pravna uporišta, ne bi mogla demokratski riješiti referendumskim inicijativama bez obzira tko bio na vlast. Civilni sektor i postoji kako bi snažno vršio pritisak na vladajuće!

Gospodin Plenković je obećao da će transparentno osnažiti udruge civilnog sektora i tu vidim šansu promicati ideje i prisiliti vladajuće da te ideje ozakone u Hrvatskom državnom saboru.

Osobno sam živo zainteresiran vidjeti set medijski zakona koji predlaže  gospodin Plenković, zakona koji bi trebali znatno utjecati na demokratizaciju i ravnopravnu zastupljenost u najutjecajnijim medijima. Kroz medijske zakone i pravednu primjenu poreznih zakona na  medije, može se obaviti „lustracija bez lustracije“, a medijske aktere prisiliti da sudjeluju u demokratskoj tržišnoj utakmici bez ikakvog pogodovanja! Razvidno je da gospodin Plenković dobro razumije kako se bez medija ne može uspješno vladati i služiti narodu.

Ako smo dobili referendum o braku, zašto ne bismo dobili i referendum o osudi totalitarnog komunističkog režima J.B-T-a, pogotovo uz spoznaju da je nacistički totalitarizam zakonski reguliran?

Sumnjam da bi MOST sudjelovao u bilo čemu sličnom i da će u novoj vladajućoj kompoziciji biti političke volje za ta važna pitanja, a osobito dovoljno saborskih ruku, zakonski se riješiti  tog zla prošlosti!? Saborska većina može biti stabilna, ali bojim se da se oko ovih važnih, svjetonazorskih  pitanja ne će moći naći suglasje bez pritiska javnosti!

Dragi moj hrvatski narode, na nama je red boriti se za istinu koju nam nitko ne će pokloniti! Oni trebaju naš glas i u tome leži naša snaga i snaga demokracije!

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari