Pratite nas

Kolumne

Hoće li nas Udba opet nadigrati?

Objavljeno

na

Dakle, 20. listopada Beograd slavi oslobođenje. Od koga? Koga su partizani pobijedili krajem 1944, osim dakako Nijemaca? Četnike, četničkog vojvode Tomislava Nikolića koji ponosno dočekuje predstavnika osloboditelja Putina!

putin beograd

Iako bi trebalo nešto reći o Putinovom dolasku u Srbiju, jer Bush u Zagrebu prije par godina i Putin u Srbiji danas, to sugerira da je Jalta ipak saživjela na ovim prostorima. Trebalo bi zapravo nešto progovoriti o nepismenim hrvatskim izvještajima iz Beograda koji toliko vole Beograd i regiju da nisu znali napraviti odmak čak ni u tom trenutku. Dakle, hrvatski mediji su bili toliko ukočeni i drveni da nisu spomenuli najbizarniji trenutak cijele predstave! Dakle, 20. listopada Beograd slavi oslobođenje. Od koga? Koga su partizani pobijedili krajem 1944, osim dakako Nijemaca? Četnike, četničkog vojvode Tomislava Nikolića koji ponosno dočekuje predstavnika osloboditelja Putina! I to sve sa pljeskom gleda izaslanstvo hrvatskih antifašista! Zar to nije bizarno? I da nitko živ ne vidi taj sarkazam povijesti i da nitko živ jedne riječi o tome ne progovara nego svi bleje u Putinov auto, pa je li blindiran pa nije blindiran, pa deset naleta zrakoplova, pa petnaest naleta zrakoplova na vojnoj paradi, sve nevažno, sve tako tupo, usukano, nepismeno, a sve tobože onako CCN-ovski! Jer, jedno zapaža novinar iz Norveške, a drugo bi trebao vidjeti novinar iz Hrvatske, jer se ne obraćaju istoj publici, niti istoj memoriji! Naši su novinari djelovali kao da su dio zajedničkog rusko-srbijanskog štaba! Znate zašto? Zato jer nemaju mentora koji bi ih učio povijesti i hrvatskom pogledu! Nema mentora, jer su im mentori uglavnom likovi što su stasali na hrvatskoj šutnji, a pozicije su dobili nakon pada hrvatskog proljeća. Što da ih oni nauče osim toga da smiju primijetiti samo blindirani auto i da prebroje zrakoplove na vojnoj paradi? Hrvatski mediji i hrvatski novinari….

No, danas je novi dan i danas nam stižu novi događaji, za hrvatske prilike zacijelo povijesni!

Današnji početak suđenja čelnicima Udbe u Njemačkoj mogao bi za razvoj hrvatske države biti novi početak, dan kada je faktički otvoren proces lustracije, u svakom slučaju ovo je na tu temu bitka svih bitaka i zacijelo posljednja ozbiljna prilika da Hrvatska rasčisti sa udbaškim dijelom svoje prošlosti. Naime, prilično je vjerojatno da ako suđenje Perkoviću ne otvori sve tamne strane udbaške povijesti, da to više nikad nitko neće imati političke snage napraviti. Uostalom ovaj posao se ni fizički ne odrađuje u Hrvatskoj, jer ona danas za to nema snage, nego u Njemačkoj, što je sramota svoje vrste i najbolja ilustracija o stvarnoj moći Udbe danas u Hrvatskoj! Mediji koji su na usluzi odvjetniku Nobilu i optuženom Perkoviću, vješto u prvi plan stavljaju dvije teme i dvije teze. Ponovo nas naime, danima bombardiraju o tome da je Perković još 1986. uspostavio prve kontakte sa Tuđmanom i uostalom baš mu je on i nabavio putovnicu pa se hoće reći ”ako mu je Tuđman sve oprostio zašto sad vi davite”! Druga teza ističe da su tobože bitke Udbe i emigracije bile ravnopravne bitke na život i smrt i jednih i drugih, a umjesto da se krene u rekonstrukciju udbaške mreže i svih struktura koje su je podržavale, sugerira se da je to zapravo nevažno i da je u konačnici sve vodio Tito. To znamo! No, ono što ne znamo, ne žele nam za sada niti reći. Primjerice, SDP uporno odbija čak i glede ovog suđenja predati dokumentaciju koju o toj i tim temama oni imaju, što je samo po sebi skandal prve vrste. Osim toga SDP i Milanović moraju već jednom rasčistiti, baštine li oni KPH ili ne? Ako oni s tom poviješću nemaju ništa ostaje nejasno zbog čega uopće odlučuju o arhivi svoje prošlosti na koju se kao ne naslanjaju? Ako pak odbijaju, kao što odbijaju dati arhivu iz te mračne prošlosti, to je jasan znak da baštine KPH do zadnjeg zareza?

f4aa44e1088c2cf0b760af14bd6090bf
Naime, suđenje Udbi u Njemačkoj, po logici optužnice bi moralo na svijetlo dana izbaciti kompletnu političku strukturu koja je stajala iza njihovih poslova. Tim prije što se u optužnici govori o zločinačkoj organizaciji! U toj rekonstrukciji koja bi morala pokazati kako je nastajala pojedina odluka o pojedinim likvidacijama, do toga tko je sve i kako morao dati zeleno svijetlo da se nekome sjekirom razbije lubanja, mi bi moralo doći do pune istine. Ta brutalna, ali neupitna istina, bi pak silinom svojih na sudu dokazanih činjenica trebala otvoriti lustraciju kao proces. U političkom i stranačkom smislu ta rekonstrukcija bi mogla bit iznimno neugodna za SDP jer se iz do sada škrtih informacija ipak razaznaje da je pri Centralnom komitetu SKH postojalo političko tijelo koje je svaki put kod likvidacija bilo konzultirano i koje je de facto davalo dopuštenja da se zamahne sjekirom po nečijoj lubanji. Dakle, iz do sada pripuštenih informacija, evidentno je da je prijedloge za likvidaciju davala savezna Udba. Ona je pak morala dobiti Titovu političku suglasnost u prvom redu, ali i suglasnost republičkih partijskih rukovodstava. Do Titove smrti suglasnost je za likvidacije Hrvata, davao izvršni komitet CKSKH kojem je na čelu bio od 1972. pa sve do Titove smrti, dakle do godine 1980., nitko drugi negoli Ivica Račan. Čovjek kojeg ljevica slavi kao lučonošu demokracije u Hrvata! Nakon Titove smrti suglasnost su morala davati predsjedništva CK pojedinih republika iz kojih je likvidirani emigrant dolazio. Do toga je došlo stoga, jer nakon Titove smrti jačaju ovlasti republika. Moglo bi se reći da je Tito bio centralna figura kod ovih kao i kod svih drugih političkih odluka, a povijest sugerira da je nakon njegove smrti uz Udbu i KOS odluke o likvidacijama hrvatskih emigranata donosio CK SKH. Naime,, kako je najveći broj ubijenih emigranata bio hrvatske nacionalnosti, CKSKH je od svih republičkih komiteta bio najčešće konzultiran na tu temu. To su relacije koje se pokazuju na temelju do sada dostupnih informacija, a prava rekonstrukcija bi detaljno i jasno pokazala sve detalje te zločinačke mreže. Krene li suđenje u tom smjeru mi ćemo morati doznati tko je uz Ivicu Račana činio Izvršni komitet CKSKH, a stenogrami sjednica tog tijela, jasno bi pokazali tko je što na tim sjednicama govorio. Rekonstrukcija udbaške mreže bi pokazala i njezinu beogradsku dimenziju i tako bi se detaljno otvorilo puno naličje jedne eminentne zločinačke organizacije kakva je očito bila komunistička partija.

Pitanje je do kuda će suđenje u tom smislu otići, no za sada je poznato da je Udba likvidirala vani 67 hrvatskih političkih emigranata! Mi bi dakle mogli doznati primjerice i to tko su dakle ljudi u Hrvatskoj, koji su primjerice podigli ruku da se likvidira Bruno Bušić! Da li se doista radilo samo o izvršnom komitetu CKSKH ili i o još nekim tijelima i još nekim osobama, to je za očekivati da nam otkrije samo suđenje. Otvaranje tog neopisivo neugodnog dijela prošlosti hrvatske komunističke partije, po logici stvari bi moralo dovesti i do novog pisanja povijesti jer je evidentno da je dobar dio onoga što je kod nas predavano u školama i ono što je predstavljalo etabliranu povijesnu istinu, bila gola laž. Rekonstrukcija bi isto tako trebala po logici stari otvoriti nužni proces lustracije jer nakon svih informacija koje se objave na suđenju valjda je jasno da ništa ne može nakon tog suđenja ostati isto. Da bi saznali što manje, da bi se o svemu u predsjedničkoj utrci što manje razglabalo, pobrinuli su se hrvatski mediji koji su u neobično skromnom broju akreditirani za to suđenje. Od 350 novinara i medijskih kuća, manje je od deset posto hrvatskih! Imate samo jednom pravo pogađati tko je ”odradio” i taj posao! Kako vidimo, bez lustracije ova zemlja nema nikakve šanse!

Tihomir Dujmović/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari