Connect with us

Kolumne

Hoće li predsjednik Biden ponovno posvađati Abrahamovu djecu?

Objavljeno

on

Michael Stalin

Slike Izraela u plamenu danima obilaze svijet. Gradovi su na meti tisuća raketa koje iz Gaze ispaljuju islamski teroristi. Raketirani su čak i Jeruzalem i Tel Aviv, što ove napade po intenzitetu i obimu čini najgorim još od kad je Hamas 2008. preuzeo kontrolu nad Gazom. Odgovor Izraela također je žestok, a prema zadnjim izvještajima, izgledna je i kopnena intervencija izraelske vojske u Pojasu Gaze.

Sve je, kako vidimo, jako brzo eskaliralo do ruba totalnog rata. Toliko brzo da je teško povjerovati kako nije riječ o dobro isplaniranoj akciji. Samo netko potpuno naivan povjerovao bi u priče o “spontanom odgovoru” Hamasa “u želji da zaštiti palestinski narod”, izazvanoj nekretninskim sporovima ili kavgom kraj džamije. Sama nesrazmjera uzroka i posljedica govori kako je riječ o patetičnim izlikama, piše /Večernji List

U medijima se dosta spekulira i o tome kako bi pravi razlog najnovijeg sukoba u Izraelu mogle biti peripetije oko izbora. Tako bi, u duhu one Clausewitzeve o ratu kao “nastavku politike drugim sredstvima”, i ovaj sukob svoj uzrok imao u tome što bi odgovarao nekim političkim akterima.

Nije isključeno da nekome odgovara, ali u Izraelu politička kriza traje već dvije godine, pa dosad nisu posezali za ratnim opcijama. No, ako trenutna ratna eskalacija u Izraelu nije prouzročena društvenim ili vjerskim sukobima, niti je pak “nastavak” domaće politike, je li onda ona nastavak međunarodne politike drugim sredstvima? Ako imamo na umu već sam značaj izraelsko-palestinskog sukoba za međunarodnu politiku, onda se čini blizu pameti kako tu ponajprije treba tražiti razloge ovako dramatičnog razvoja događaja.

Neku naznaku kako je ključ u međunarodnoj politici možemo vidjeti i u čudnoj reakciji arapskog svijeta na sukobe u Izraelu. Znamo kako, kad god izbiju sukobi u Izraelu, uvijek, po pravilu, gledamo i masovne prosvjede solidarnosti s Palestincima u svim većim arapskim zemljama. Međutim, ovaj put su ti prosvjedi misteriozno izostali. Razloge tome treba vidjeti u sumnji kako iza ove eskalacije stoji – Iran. Njihov je zazor posljedica toga što je Hamas, otkako su presušile donacije iz arapskih zemalja, postao produžena ruka Irana. Administracija bivšeg američkog predsjednika je prošle godine posredovala pri potpisivanju niza mirovnih sporazuma između Izraela i arapskih zemalja, a zauzvrat je jakim sankcijama obuzdala iranski utjecaj i učinila terorizam skupim, pa je među “Abrahamovom djecom” zavladao mir.

Trump je to postigao tako što je pisao s uključenim velikim slovima, što je teroriste i njihove sponzore natjeralo pod stol. A onda je došao Biden i slova su postala mala. On je još u kampanji obećao kako će ukinuti sankcije Iranu i vratiti Ameriku u Obamin “nuklearni sporazum”, iz kojeg je Trump izašao. Sjećamo se na kakva je sve poniženja i ucjene Obama prilikom potpisivanja tog sporazuma pristajao, samo kako bi mogao mahati papirom “mirotvorca”.

Iako je to u javnosti uglavnom prošlo “ispod radara”, prošlog su travnja u Beču, uz asistenciju EU, Rusije i Kine, počeli tzv. Bečki pregovori, koji za cilj imaju vratiti Ameriku u nuklearni sporazum s Iranom. Prva runda tih pregovora je okončana početkom svibnja bez vidljivog napretka. Prema onom što se moglo saznati iz medija,

u tim pregovorima Iran je taj koji postavlja uvjete i ucjenjuje, dok Amerikanci zasad uglavnom demantiraju kako su pristali na ustupke.

Kako je Biden već obećao vratiti se u sporazum, jasno je da je time Ameriku stavio u podređen položaj, a Iranu omogućio da diktira tempo. Promatrajući zadnja događanja u Izraelu u tom širem kontekstu Bečkih pregovora, postaje jasno kako Iran ima jak motiv da svoje proksije u Gazi iskoristi za “podizanje uloga” i “nagovaranje” Amerike na ustupke oko nuklearnog sporazuma. Uz to, tako vrši pritisak i na javnost arapskih zemalja kako bi ovi izašli iz Abrahamskih sporazuma.

Raketiranje izraelskih gradova zloslutna je objava Irana kako se “vratio u igru” u regionalnoj politici. Biden je svojom “politikom popuštanja” stvorio uvjete za takav razvoj događaja. Sa skidanjem sankcija i novcem koji traži od Amerike, utjecaj Irana bi samo jačao. A to bi značilo i smrtnu presudu Abrahamovim sporazumima, zaustavljanje procesa mira i pokretanje spirale nasilja na Bliskom istoku. Povijest nas uči kako politika popuštanja diktatorskim režimima gura svijet pred zid, odakle rat često postaje očajnička solucija. Taj proces, na žalost, ne može zaustaviti onaj koji je stvorio uvjete za njegovu eskalaciju. Jedino miroljubivo rješenje krize pred kojom se svijet danas nalazi podrazumijevalo bi nekoga tko će ponovno znati uključiti velika slova, pored kojih bi diktatori i teroristi opet izgledali mali.

/Večernji List

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari