Pratite nas

Kolumne

Hoće li s Macronom Europa konačno podjetinjiti ili pozelenjeti od muke?

Objavljeno

na

Foto: EPA

Čini se kako su nepovratno prošla ona vremena kada smo, siti naopakosti i ekstremizma domaće politike, mogli baciti čežnjiv pogled na Europu kao na svojevrsno pribježište umjerenosti i zdravog razuma u politici.

Pod komunizmom Europa je budila vjeru i nadu da i mi jednom možemo postati demokratsko društvo.

Tijekom tranzicije nadali smo se kako i mi jednom možemo postati društvo u kojem neće carevati korupcija i najgori dolaziti na vrh.

Pogled na Europu nudio je utjehu da stvari ne moraju biti tako nepopravljivo loše i da politika nije nužno zadnje utočište svih hulja. To zasigurno nije bila samo iluzija, ali u zadnjih dvadesetak godina svjedočimo tome kako europska politička elita sve više klizi u ideološki ekstremizam koji prkosi svemu što zdravi razum može prihvatiti kao normalnu politiku.

Kako je jačala Unija tako je slabila demokracija i porađala se europska politička nomenklatura koja je živjela u nekom svom svijetu, odvojenom od realnosti. Ideološki ekstremizam je otuda bio prirodna posljedica te odvojenosti i gubitka kontakta sa stvarnom svijetom, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prihvaćane su sve luđe i luđe ideologije koje su nailazile na sve veći otpor kod običnih ljudi. Svaka izborna sezona tako je imala jednu političku agendu, koja je onda trebala poslužiti kao svojevrsna “smjernica” za naredno razdoblje.

Tako se sjećamo da je u prethodnoj sezoni takva agenda europske nomenklature bila liberalna imigracijska politika, koja je dovela do Brexita i oštrih podjela između jugoistoka i sjeverozapada Europe, što je uzdrmalo same temelje Europske unije. Ta je agenda politički došla glave njemačkoj kancelarki, koja odlazi na čuveno smetlište povijesti s negativnim skorom, kao donositeljica loših vijesti koju prati glas kako je uspjela uništiti sve što je pred sebe postavila kao cilj.

Od kancelarke u odlasku skiptar europske politike preuzeo je njen francuski parnjak Macron. On je odmah po svome “okrunjenju” iznio svoju agendu i “smjernice” europske politike za naredno razdoblje. Da bi svojoj agendi dao i službenu potvrdu on je u Pariz pozvao svjetske lidere kako bi ratificirali Pariški sporazum o klimatskim promjenama.

Kako je poznato da ideje koje iznjedri politička elita prvo udare po sirotinji, tako je odmah po implementaciji prvih mjera iz tog sporazuma Macron dobio prosvjede “žutih prsluka”, koji su se pobunili protiv poskupljenja goriva.

Ironijom političke sudbine ispostavilo se da su njegovi Parižani prvi odbacili Pariški sporazum. Ali, kako je poznato da se ideologije ne ponašaju po prirodnim zakonima, tako ni ovaj sudar sa stvarnošću nije usporio ili zaustavio Macronovu “zelenu” ideologiju, već joj je samo dao na ubrzanju.

Tako je ovih dana, kao svojevrsna politička platforma za predstojeće euroizbore, objavljena zajednička izjava osam europskih članica, predvođenih Francuskom, o borbi protiv klimatskih promjena.

Nju je Macron u četvrtak predstavio na summitu europskih lidera u Rumunjskoj kao jednu od ključnih “smjernica” europske politike u narednih pet godina. Prema ovoj platformi ubuduće će 25% europskog proračuna odlaziti na borbu protiv klimatskih promjena. Ambicija tog plana je da se “najkasnije do 2050 godine” emisija plinova u atmosferu smanji na nulu.

U njoj se govori kako će ove politike imati “ogroman utjecaj na budućnost čovječanstva”, upozorava se na “toplinske valove i požare od prošlog ljeta” , a kao demokratska legitimacija ovakvih radikalnih mjera uzima se “nedavna mobilizacija mladih ljudi” – čime se aludira na politički organizirano masovno bježanje djece iz škola, navodno u znak prosvjeda protiv klimatskih promjena.

Europski lideri, dakle, na ove izbore izlaze s platformom vlastitog ekonomskog samouništenja u ime jedne sumnjive paraznanstvene ideologije.

Koliko je sumnjiva i loše potkrijepljena dovoljno govori to što se za njene glavne protagoniste uzimaju navodno ekološki osviještena djeca, čiji je lider postala djevojčica iz Švedske, Greta.

Takvu brutalnu manipulaciju djecom u političke svrhe Europa ne pamti još od vremena Hitler-Jugenda i Titovih pionira. Možda računaju da će im ta djeca poslužiti kao štit od njihovih roditelja kada ovi budu prosvjedovali zbog novih udara politike na kućni budžet?

Europa se već odavno valja u političkoj bezidejnosti koju može nahraniti još samo ideološki ekstremizam. Nakon Angelinog nametanja politike nekontrolirane imigracije, sada nam novi europski Napoleon nudi zelenu ideologiju, valjda kao recept vlastite političke zrelosti.

Čisti rezultat takve politike mogao bi biti da ljudi pozelene od muke, a prizori s pariških ulica se presele diljem Europe. Ako prije toga svi ne podjetinjimo, piše Borislav Ristić / Večernji list

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

 

 

Put od Macrona do microna

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari