Pratite nas

Analiza

Hoće li se najveća hrvatska politička stranka, HDZ-e, konsolidirati ili će još dublje potonuti?

Objavljeno

na

U neposrednoj budućnosti bit ćemo svjedoci suptilnih pomaka a i flagrantnih (očitih) repozicioniranja na političkoj sceni. Ključno je pitanje hoće li se najveća hrvatska politička stranka, HDZ-e, konsolidirati ili će još dublje potonuti?

Medijsko psihološke operacije koje su bile pokrenute prije godinu dana (slučaj Tolušić, i tkz. afera SMS, ‘elitna prostitucija’) i one koje će sljedećih tjedana i mjeseci biti aktivirane u najširem spektru, imale su i imat će jedan jedini cilj: da se nekada državotvorna, a uz to i najveća hrvatska stranka, oslabi, radikalno kompromitira, da joj se poništi kredibilitet, da pred parlamentarne izbore skrahira, doživi poraz i u konačnici, u političkom smislu, eutanazira.

Jedan od kratkoročnih ciljeva medijsko psiholoških operacija je i provociranje parlamentarnih izbora. A gubitak pak parlamentarnih izbora ne bi ugrozio samo HDZ, nego bi mogao ugroziti temelje države. Tko apriori negira ovu pretpostavku, preporuka je autora ovih redaka da odustane od čitanja teksta u nastavku.

HDZ je u gubitničkoj poziciji

Članstvo a i simpatizeri stranke – ne i vodstvo – svjesni su da je HDZ u nezavidnoj poziciji. Iznimka su Brkić i Anušić koji su razumjeli i prihvatili poruku birača.
Vodstvo, nakon loših rezultata na predsjedničkim izborima, a prije njih na izborima za europski parlament pak tvrdi da predsjednik Plenković vodi stranku u dobrom smjeru. U širem smislu govoreći politička orijentacija vodstva stranke nije pogrešna, ali odabrani smjer nije dobar. Nepobitni dokazi su rezultati dvaju zadnjih izbora.

O dobrom smjeru HDZ-a pod Plenkovićevim vodstvom izjasnili su se – osim Božinovića, Bačića i Jandrokovića – Josip Manolić, Ivan Račan, Radimir Čačić, ali nitko od HDZ-ovih prvotimaca ne uspijeva shvatiti zbog čega oni to tvrde, ne uspijevaju deducirati logičku shemu po kojoj SDP raste a HDZ pada.

Nažalost, Plenkovićevo je zaključivanje pogrešno. On tvrdi da su koalicije, takve kakve jesu, nužne i da su poslužile ostvarenju cilja – stabilne vlasti. Zaključivanje je pogrešno jer je dovelo do neželjenog učinka tj. poraza na predsjedničkim izborima, a u konačnici bi moglo dovesti do trajnog gubitka vlasti.

Previdi i loši potezi

Lider HDZ-a je povukao nekoliko loših poteza: koalirao je sa HNS-om i SDSS-om, kumovao Marakeškom sporazumu i dovršio SDP-ovu priču s Istambulskom konvencijom.
K tomu treba pribrojiti i niz loših poteza: odobravanje gay-roditeljstva, financiranje protuhrvatskog tjednika iz državnog proračuna (Pupovčeve Novosti) loš odabir ministara (Divjak, Koržinek, Murganić, Pejčinović, Bošnjaković, Grlić Radman, Prgomet …) dvojbena imenovanja na važne dužnosti u Saboru i diplomaciji. Kumulativni je učinak grubog previda i niza loših poteza: nestabilnost vlasti i gubitak koalicijskog potencijala na duži rok.

Nestabilnost ‘stabilne vlasti’

Manji su koalicijski partneri HDZ-a davno shvatili da je predsjedniku Vlade ‘stabilnost vlasti’ slaba točka i da na jeftin način mogu doći u priliku kapitalizirati svoj utjecaj. Međutim, nakon gubitka predsjedničkih izbora rok trajanja stabilne vlasti je radikalno skraćen.
Konkretno, svaka karika koja veže postojeću parlamentarnu većinu biti će iz tjedna u tjedan sve slabija jer će biti na različite načine ugrožavana, napadana kako bi jedna po jedna bila razvrgnuta i upotrijebljena na štetu HDZ-a. Razumje li vodstvo HDZ-a u čemu je poslanje Darija Juričana?

Paradoks je u tome što je HDZ koaliranjem s SDSS-om i HNS-om izgubio mogućnost koaliranja u budućnosti sa strankama sličnog ili bliskog političkog profila; SDSS će se vratiti u svoje prirodno okruženje, HNS će biti stranaka na papiru, a stranka zagrebačkog gradonačelnika u odlasku neće preživjeti prve izbore koji bi mogli doći i prije jeseni.
Snaga oporbe s lijevog ideološkog sektora
Utjecaj lijevih stranaka, bile u oporbi ili na vlasti, ne proizlazi od njih samih. To je onaj konspirativni utjecaj bivše komunističke a sada neoliberalne nomenklature koja je od devedesete do danas zahvaljujući Socijalističkoj internacionali i njezinim koordinatorima Jiří Dienstbieru i Erdhardu Buseku zadržala svoja uporišta u institucijama.

U vrijeme kad se istinska Hrvatska borila za opstanak, ta se nomenklatura vješto prikrivala, a u novije vrijeme u okolnostima demokracije i relativizma – obnovila. Radi se o naslijeđenom utjecaju i moći iz vremena titoizma i ondašnje geostrateške sheme u očima Zapada, prepoznatljivoj po sveopćoj političkoj servilnosti i probalkanskoj politici.

Medijsko okruženje

Jedan od uzroka zbog kojih je HDZ dospio u gubitničku poziciju su mediji. Prvotimci HDZ-a na čelu s Plenkovićem ne akceptiraju u punoj jasnoći neprijateljsko medijsko okruženje. To i nije nova činjenica u političkom životu HDZ-a, ono je konstanta.

Međutim, u prošlosti – u vrijeme prvog Predsjednika – HDZ je uspijevao dobiti ključne bitke u medijskom ratu kako bi u kritičnim momentima zadržao vjerodostojnost i politički integritet, ali ponajviše zaslugom Franje Tuđmana. Od 1990. g. do danas to je neprijateljsko okruženje bilo neskriveno, klevetničko, dezinformacijsko, ali je u zadnjih pet godina prikriveno, suptilno, kamuflirano u filozofiji ‘otvorenog društva’, zaogrnuto ideologijom kozmopolitizma, korektnosti i lažnog europejstva, okruženje u kojem dužnosnici ove stranke (HDZ-a) ne prepoznaju porijeklo moći oporbe u najširem smislu, a ni svoju objektivnu slabost.

Ministri u Vladi, saborski zastupnici (odnosi se na članove HDZ-a) ili stranački dužnosnici na čelnim pozicijama u stranačkim tijelima koji ne znaju u čijim su rukama Nacional, Novosti, Stiriyna izdanja, ponajprije Express, 24 sata … potpuno su neinformirane osobe, politički amateri, početnici koje bi trebalo isključiti iz svake ozbiljne rasprave o bilo čemu a ne samo o političkoj budućnosti Hrvatske.

Zbog čega?

Zbog toga što ne razumiju da su mediji osnovni ideološki alat, instrument i rekvizit u kreiranju događaja i proizvodnji mišljenja, alat u modeliranju političke svakodnevice i koji će između ostaloga biti upotrijebljen za eutanaziranje najveće državotvorne stranke, posljedično tome i ugrozu samih temelja Hrvatske države.

‘Lideri’ HDZ-a nisu imali pobjednički koncept za osvajanje medijskog prostora jer mu nisu pridavali važnost. Nije im bilo važno tko su i kako se regrutiraju predvodnici novinskih čopora, tko održava novinske čkalje i brloge, čije su sve ‘ćelije’ priključene ili ugrađene u sustav. Konkretno, onaj tko ne zna tko je na čelu Hine, tko je glavni urednik i kako se selektiraju vijesti ove anacionalne agencije, tko ih preuzima, interpretira i distribuira, svakako bi trebao biti isključen iz ozbiljne analize hrvatskog medijskog prostora a da se o važnijim dužnosnicima i ne govori.
Na HRT-u je stanje na rubu podnošljivog. Urednici informativnih emisija jedva da razlikuju bitno od nebitnog. Ono što kao fake news izostaje u informativnim emisijama prolazi u emisijama zabavnog karaktera ili kroz emisije ‘portret talk show-a’. Posebno neprijateljstvo spram HDZ-a i svakog oblika suverenizma pokazuje televizija N1. Njezina misija i koncept su integriranje ‘regiona’, odnosno reorganizacija balkanskog političkog prostora. Sve što ne ide u prilog obnavljanju bratstva i jedinstva sankcionira se i prokazuje na perfidan način.

Informativne emisije RTL-a, Televizije N1, TV Nove, tobožnjom neposrednošću i aktualnošću nadvladavaju inertni HRT i preuzimaju mu gledateljstvo što je još jedna zabrinjavajuća varijabla koju prvaci HDZ-a ne razumiju.
Proizvodnja na tekućoj traci
Čestim i nekompetentnim nastupima stranački prvaci, ministri, saborski zastupnici neizravno dokazuju da su upotrijebljeni kao usputna ilustracija događaja koje proizvode ljudi iz sjene.

Dovoljno je analizirati izjave ili odgovore ministara na pitanja koja se ne dotiču njihovog resora. Nepotpuni, neodređeni, neuvjerljivi odgovori na svakovrsna novinarska pitanja (servirana i konzumirana u hodu) postaju ne samo ‘tema dana’ nego pogodno tlo za dezinformiranje, navođenje na krivi trag, zbunjivanje, postaju pogodno tlo za antagonizme unutar HDZ-ove vladajuće strukture a rijetko kad protiv oporbe.

Primjeri obavijesnih akcija

Jedan od događaja koje kao obavijesnu akciju iz domene specijalnog rata u medijskom prostoru proizvode ljudi iz sjene je ‘afera’ s bivšim ministrom Tolušićem. Iz kojih je sve elemenata konstruirana ta afera?

Bivši ministar prepoznat je kao mogući oponent predsjedniku Vlade; prekrižio je neka imena na listi poticaja ministarstva poljoprivrede koju je naslijedio od SDP-a; ima utjecaj na članstvo stranke u županiji; u vlasništvu je nekretnine koja nije upisana u zemljišne knjige. Dovoljno elemenata za kompromitaciju.

Kompromitacija Tolušića, odnosno Vlade u fokus javnosti dovodi fotomontaža na naslovnici jednog opskurnog tjednika. I igra toga tjednika s malom djecom iz Vlade i svekolike javnosti mogla je započeti: te ima vatre gdje ima dima, te je fotomontaža te nije, te je papak ovakav te onakav. Mala djeca su toliko bila zbunjena da se morala zbog interese javnosti angažirati i SOA-a. I ta institucija čije je poslanje zaštititi nacionalne interese dokazuje kako ima suvremeni softver za pretraživanje interijera, pretraživanje odjeće i obuće da bi na kraju dokazala da se radi o fotomontaži.
I Tolušićeve sive stanice su reagirale: tužio je dotični tjednik. Ali sa zakašnjenjem. Zahvaljujući Plenkoviću taj opskurni tjednik – koji objavi laž pa dokazuje da je objavio laž – postaje zrcalo istine. Plenković se zahvalio uredniku tjednika što je, eto, nakon ‘stotinu dvojbi’ utvrdio da se radi o fotomontaži. Koji je epilog afere?
Prostor manipulacije kojega inače koriste mediji postao je još i dublji zahvaljujući naivnosti ‘vladajuće’ pameti.

Primjer drugi

Opis sljedećeg primjera mogao bi započeti pitanjem: tko je u hrvatskoj politici poslije Tuđmana, Šuška i Pašalića u medijima najnapadanija osoba?

Upravo onaj koji je uporno ponavljao i ponavlja da stranačke dvojbe i prijepore treba rješavati u okviru stranačke obitelji. Znao je o čemu se radi: o hajci koja ga je trebala uz medijsku larmu i fanfare s Iblerovog trga izbaciti iz igre. Sva se ta igra s indicijama, sumnjičenjima, maštovitim konfabulacijama dogovarala i slagala u redakciji Bere Jelinića i Gaure Hodak a i pod krovom Stiryne kuće.

Treba li nabrajati koji su sve likovi osim Jelinića, Varge, Rašete i Gaure bili angažirani u priči poznatijoj kao Afera SMS? Treba li možda objašnjavati posredničku ulogu nekih ljudi iz HDZ-ovog tabora? Do razumijevanja priče oko afere SMS može se doći kraćim putem, tragom novca i to u tri koraka, preko odgovora na pitanja: tko je putem oglašavanja financirao Nacional, tko je imenovao upravu državne tvrtke koja je financira Nacional, je li glavni tajnik HDZ-a imao stranačku licencu za posredovanje svoga utjecaja?

A zašto je priča o aferi SMS, odnosno o elitnoj prostituciji došla do kraja? Zato što su pokretači afere došli do dokumenta iz arhiva DORH-a koji pobija sve njihove konstrukcije, zato što su u međuvremenu doznali da i onaj koga su htjeli kompromitirati zna za taj dokument.
Na kraju i pitanje: Može li djetinja pamet iz zloćudnih priča koje se tiskaju u Nacionalu i Stiriya-Expressu dokučiti o čemu i o kome zbori Josip Manolić u Nacionalu od 31. prosinca 2019. g. kada kaže: ‘Plenković je pogriješio što nije išao do kraja raščistiti s onima koji su bili upleteni u aferu SMS. To je bio moment u kojem je Plenković imao na dlanu mogućnost očistiti HDZ od najagresivnijih i najneprihvatljivijih kadrova.’

O čemu pak govori u svojoj kolumni novinar Večernjeg lista, Mirko Galić kada u svome tekstu od 4. svibnja prošle godine kaže: „Hoće li hrvatski ‘mali Ranković’, pasti zbog prisluškivanja, novca, seksa i vlasti?“ Pa kada je onaj na koga se odnosila usporedba s Rankovićem javno rekao da difamatore koji ga povezuju s aferama prepoznaje u ljudima iz udbaških krugova, Plenkovića mu je, javno dakako, uzvratio komentarom: ‘Domišljat odgovor.’

Ako je samo površno informiran čitatelj će znati tko je to Galiću ‘mali Ranković’. Znat će i to da je Mirko Galić bio veleposlanikom u Parizu. Tamo ga je uputio SDP-ov establishment koji je upravljao i upravlja svojim i HDZ-ovim diplomatskim resursima iz Titovog vremena. A tko je Mirku Galiću u to vrijeme (od 2007. godine) bio zamjenik? Da pitamo predsjednika Vlade? Bi li imao kakav domišljat odgovor?
Ime koje povezuje sve medije u trajnom neprijateljstvu prema HDZ-u, Tuđmanu, Šušku, Pašaliću i najprogonjenijem političaru poslije njih, upravo je Mirko Galić. Bio je kolumnist Nacionala, urednikom Globusa, suosnivač Sorosovog brloga poznatog kao Forum 21, bio je direktorom Europapress holdinga Nine Pavića, ravnateljem HRT-a u doba Mesić-Račanovog poglavarstva nad Vladom, Saborom i Pantovčakom.

Mnogo je sličnih primjera i svi bi dokazali da su medijsko psihološke operacije bile osmišljene više od godinu dana prije predsjedničkih izbora s jednim jedinim ciljem: da HDZ-ov kandidat bude poražen. Mediji su kandidatu HDZ-a pričama o prisluškivanju i upitnoj lojalnosti njezinog savjetnika (Vlade Galića) postavili klopku. S kakvom je naivnošću žrtva pala u nju, ne zaslužuje nikakav respekt ni povjerenje da i dalje obnaša dužnost koju je obnašala.

Pouka poraza. Je li nakon dva poraza moguća pobjeda?

Nema ničije krivnje osim HDZ-ove i njegovog vodstva. Bude li se tko od dužnosnika HDZ-a u budućnosti ravnao politikom koju promoviraju mediji poput Nacionala, Expressa, Jutarnjeg, televizije N1, nema sumnje, bit će gubitnici.
Postoji li način da se HDZ konsolidira i da obnovi svoj koalicijski potencijal? Bi li izgubljeni koalicijski potencijal bio obnovljen odlaskom Andreja Plenkovića s čela HDZ-a i dolaskom na njegovo mjesto nekoga od samoimenovanih pretendenata?
Mudar čovjek, državnik (a ne samo političar) naći će rješenje onda i samo onda ako shvati uzroke i razloge zbog kojih je dospio u gubitničku poziciju. Ključ pobjede je u zajedništvu kandidata i protukandidata koji će slijediti Tuđmanovu ideju a ne onih koji su protivnici suverene Hrvatske.

Bez sumnje, Plenković ima nezamjenjivih vrijednosti. One bi se udvostručile kada bi lider HDZ-a pokušao sinkronizirati Bruseljska očekivanja s prijedlozima svojih protukandidata i željom simpatizera i članova svoje stranke. Uspije li, politička bi orijentacija HDZ-a ostala ista a smjer (u desno) korigiran.

Ivan Mihael Ban / HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Ivan Mihael Ban: ‘Odličan retoričar – loš državnik’

Objavljeno

na

Objavio

Nedavno je Davor Božinović dao intervju Večernjem listu. U njemu je kao povjerenik Plenkovićevog tima predstavio sastavnice programa pred unutarstranačke izbore. Program je nazvan ‘Odvažno za Hrvatsku’. U intervjuu Božinović između ostalog kaže:

– Važno je da je kurs ostao isti, a on se svodi na provođenje programa s kojim je HDZ pobijedio na izborima.

– HDZ je stranka koja je čvrsto u desnom centru i to je mjesto gdje ga je pozicionirao još Franjo Tuđman (…)

– Dugo se spominje da je sasvim izvjesno kako će se u budućnosti dogoditi velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Niti se o tome razmišlja, niti za tim vidim potrebe, niti je to nešto što bi bilo za HDZ, ali i za Hrvatsku dobro rješenje. Znači – ne.

Prisjetimo se: HDZ je na prošlim izborima pobijedio, dobio je 61 mandat, sedam mandata više nego SDP. Kampanja je bila dominantno personalizirana, vodila se pod geslom ‘vjerodostojno’.

Što se nakon nepune četiri godine može reći o sadržaju proklamirane vjerodostojnosti? Tko je to trebao biti dostojan vjere i zbog čega? Je li HDZ na desnom centru? Desno – u odnosu na koga, u odnosu na što? Što je desni centar? Kome je upućena tvrdnja da neće biti velike koalicije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na koaliciju s SDSS-om

U čemu je politički dobitak koaliranja s SDSS-om? Plenkovićevi povjerenici a i on sam će reći da se dobitak koaliranja s Pupovcem odnosi na stabilnost vlasti. U stvarnosti je ta stabilnost jedno neograničeno polje mržnje na Hrvatsku i Domovinski rat koju sam Pupovac i njegove Novosti proizvode iz dana u dan, iz broja u broj i to novcima i onih koji su izgubili svoje očeve i sinove u tom istom ratu. Tekstovi mržnje na Hrvatsku u Pupovčevu su tjedniku analitičke prerađevine srpskih službi koje nesmetano razvijaju svoje izdanke u medijskom i javnom prostoru. Tekstovi mržnje koju proizvode i sami se njome hrane sitnozubi feralovi uhljebi nisu samo hrana jugoslavenstvu i prikrivenom četništvu, nego su i prepreka suživotu i onih Srba koji su lojalni državljani a pogotovo onih koji su nosili hrvatsku odoru za vrijeme rata. Za vjerodostojnog političara izvršavanje pravde, istina, čast i suživot su vrjedniji od stabilnosti vlasti. Plenković a i njegovi prethodnici (Kosor, Sanader, Milanović) ne vide da je koalicija s Pupovčevim SDSS-om destruktivna jer se nameće kao provokacija i imperativ, kao multiplikator bez kojega se ne smije i ne može, kao faktor kojega se silom prilika mora uvažavati.

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na Istambulsku konvenciju

Njena ratifikacija nije ništa nego konspiracija za rodnu ideologiju. To je prepoznala većina državljana Hrvatske, ali nije njeno lijevo i ‘desno’ predstavničko tijelo. Predsjednik Vlade kao visoki predstavnik Bruselja i njegovi podizvođači Kuščević i Jandroković postavili su nepremostive birokratske prepreke samo zato da se volja većine ne ispuni. Onemogućili su referendumsko izjašnjavanje. SDP u vrijeme Milanovićeve Vlade nije mogao ispuniti zadaću ‘dugine djece’, nije mogao sam postići taj politički zgoditak. Nije se odvažio jer nije imao valjano pokriće. Naime, kada se ratifikacija pojavila kao tema u medijima i nametnula kao nezaobilazno političko pitanje, SDP je u dva navrata preko svojih ‘vanjskih’ suradnika proveo ispitivanje javnog mnijenja. Rezultati su bili obeshrabrujući za SDP i za njegove LGBT ideologe razmještene po nevladinim udrugama. I HDZ je (interno) radio jedno anketno istraživanje. Prema rezultatima toga istraživanja oko 70 % birača HDZ-a izjasnilo se protiv Istanbulske konvencije. Ispostavilo se: ono što ne može SDP, kao i u slučaju suradnje s Haagom – može HDZ. SDP nije išao protiv struje, nije se ‘odvažio’, ali zato HDZ jest. I tko je tu vjerodostojan a tko nije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na koaliciju s HNS-om.

Kako u slučaju koalicije s SDSS-om, tako i u slučaju s HNS-on: nije problem tko je predlagao, odobravao ili protežirao koaliciju s HNS-om, nego je bit problema tko je na takvoj koaliciji ustrajavao kada je akademskoj javnosti bilo posve jasno da je nedopustivo ono što radi ministrica Divjak. Dobar je taktički potez bio da se ponudom suradnje HNS-u izazove dekantacija nakon koje će se kao nepoželjni talog odvojiti Vesna Pusić i njoj slični. Plenković stoga nema valjanog razloga nikoga podsjećati da se zauzimao za koaliciju s Vrdoljakovim HNS-om. Njegov izbor na čelo HDZ-a zagovarali su ili priželjkivali i oni koji su predlagali i zagovarali između ostalog i koaliciju s HNS-om. U prvom redu Vladimir Šeks. A Šeks nije šaljivdžija Junckerovog tipa. Znamo to odavno, još od vremena politike ‘lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja’.

Dakle, ako ministrica sjedi u Vladi a kumuje štrajku prosvjetara, ako provodi reformu koja je puka zakrpa na Jokić-Budakovoj reformi, onda smisao koalicije prestaje, onda se sa stabilnošću vlasti ne trguje. Reforma ministrice znanosti i obrazovanja u Plenkovićevoj Vladi je razarajuća naprava sa zadrškom: njezini razorni učinci će se vidjeti za deset i više godina. A HDZ-ovi su ljudi posmicani samo zato jer su kroz Kurikularnu reformu nastojali spasiti što se spasiti dade. I to voljom gojenca Korčulanske škole Pave Barišića i njegovog paneuropskog brata Andreja Plenkovića. I tko je tu vjerodostojan a tko nije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na Marakeški sporazum

Zagovornici Marakeškog sporazuma (kompakta) o njemu ne govore u smislu je li dobar (koristan) za Hrvatsku ili ne, oni o njemu govore isključivo kao o neobvezujućem dokumentu.

Na primjer Marija Pejčinović Burić ili Plenković: ‘To je pravno neobvezujući tekst, nije međunarodni ugovor, riječ je o katalogu mjera i ne vidim razloga zašto bi on trebao izazivati toliko prijepora i donekle generiranu histeriju’. Ovi visoki predstavnici Bruselja ne vide da se radi o operaciji velikih brojeva u kojoj se ne pravi razlika između legalne i ilegalne migracije, oni u svojoj komociji tek konstatiraju da je u pitanju neopravdana histerija nepismenih i bojažljivih suverenista. Zašto se ovi visoki predstavnici Bruselja u Hrvatskoj ponekad ne ugledaju na Švicarsku, Australiju, Mađarsku, Poljsku? Zašto se ne ugledaju na Izrael. Za njega je Marakeški kompakt neprihvatljiv, jasno i zbog čega: zbog budućnosti i sigurnosti Izraela.

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na ignoriranje prosvjeda u Vukovaru.

Neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih u Vukovaru ni nakon dvadesetak i više godina od reintegracije Podunavlja, nije prolazni osjećaj nezadovoljstva njegovog gradonačelnika i njegovih sugrađana koji traže pravdu i grobove svojih najmilijih. Nije ni trauma koju ožalošćene obitelji Vukovara ne mogu nadvladati, to je poruka: Hrvatskom vladaju ljudi koji ne pridaju važnost žrtvi i kojih nije briga što ulicama Vukovara šeću silovatelji i mrzitelji hrvatske države. Oni ne prihvaćaju apel gradonačelnika, ignoriraju prosvjede Vukovaraca, za njih su stradalnici Domovinskog rata marginalne skupine. Ali se uznemire, zatrepere, drhtaju kada im Jelena Veljača i gay roditelji drže lekciju iz ljudskih prava. Dignu se na zadnje noge s ‘gongovcima’, s pederastima i s kim sve ne. Natječu se tko će dati oštriju osudu spaljivanja krnje u Imotskome. I tko je tu vjerodostojan a tko odvažan? Kakav je to kurs i tko ga je zacrtao?

Je li HDZ na desnom centru?

Pojam desnog centra, ‘strogog desnog centra’ i ‘čistog desnog centra’ lansirao je nitko drugi do dijabetolog s Vuka Vrhovca, dr. Mate Granić. Lansirao ga je na dan osnivanja stranke Demokratskog centra (DC). Dakle, Mate Granić je od ožujka 2000. g. samoproglašeni centar političkog svijeta. A gdje bi pripadali njegovi gojenci, ili članovi njegove stranke, simpatizeri i povjerenici, ako su živi i ako ih još ima? Jandroković na primjer, Božinović, Plenković ili Zlatko Vitez … Upravo je Vitez na dan osnivanja DC-a objasnio da je ‘oduvijek zajedno s Granićem, Škare Ožbolt, Šarinićem i Šeparovićem u HDZ-u predstavljao grupu ljudi koja je bila u manjini, a koja je predstavljala demokratski centar’. I dobro je rekao. Ta je skupina oduvijek činila manjinu u HDZ-u. Kako onda tako i danas. Ali spletom okolnosti kroz niz političkih manipulacija i jedne izborne prijevare, uz potporu ‘tog i takvog svijeta’ oni se danas pričinjaju kao većina. I da paradoks bude veći, pribrajaju se desno od Mate Granića. Može li onda Plenković uz potporu Božinovića i Jandrokovića pozicionirati HDZ udesno ako su ga četiri godine vukli ulijevo?

Pitanje velike koalicije HDZ-a i SDP-a je suvišno

Zbog čega? Pa sam ministar Božinović je hodajući dokaz koalicije. Njegova politička biografija to potvrđuje. Biti predstojnik Mesićeva ureda pa potom i Ureda predsjednika Vlade Plenkovića neformalna je (ali sadržajna) koalicija na djelu. Potvrda neformalne koalicije je odnos prema Istambulskoj deklaraciji, Marakešu i spaljenom krnji u Imotskome. Naravno, koalicije na političkoj pozornici neće biti, na njoj će se igrat igra dominacije. Ali, iza kulisa, iza ekrana ona će ponajprije odabirom kadrova biti na djelu. Ponajprije zahvaljujući dobrom birokratu, odličnom retoričaru, ali nevjerodostojnom državniku, Andreju Plenkoviću.

Ivan Mihael Ban/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Crobarometar: SDP ispred HDZ-a s minimalnom razlikom. Škoro treća politička snaga

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevnik.hr

Hrvatska 2020. počinje s promjenom na čelu države, ali i promjenom popularnosti među strankama. Dnevnik Nove TV donosi ekskluzivno istraživanje rejtinga stranaka.

SDP i dalje „pliva“ na valu Milanovićeve pobjede. Istina, razlika je unutar statističke pogreške. SDP bi biralo 25,2 posto birača, a HDZ njih 24,8. Vladajuća stranka mjesecima je u „slobodnom padu“ i pred unutarstranačkim izborima. Miroslav Škoro još nije formirao stranku, ali uz SDP i HDZ treća je opcija koja prelazi izborni prag. Trenutno bi osvojio 10,1 posto glasova.

Tko su birači SDP-a, HDZ-a i Škorine liste

SDP može računati na malo više žena među svojim biračima (žene 30 posto), kao i među starijim biračima iznad 65 godina (34 posto). HDZ među svojim redovima ima malo više muških birača (27 posto), ali i onih koji spadaju u dobnu skupinu od 45 do 60 godina (30 posto).

SDP veliku prednost ima u Zagrebu i okolici (39 posto). HDZ ima svoje baze kao što su Lika i Banovina (47 posto), Dalmacija (33 posto) i Slavonija (28 posto), a na kraju Škorina lista više glasova može dobiti u Slavoniji (22 posto) i te Lici i Banovini (20 posto).

Stranke koje žele biti na vlasti, ali trebaju saveznike

Najbliže izbornom pragu je MOST s potporom od 4,4 posto. Slijedi regionalni IDS s potporom od 2,9 posto. Slijedi HSS s 2,5 posto. Tu je i Zelena lista na 2,2 posto, a Stranka Ivana Pernara dobiva potporu od 2,2 posto. Pametno je na 2,1 posto. Milan Bandić sa svojom strankom ima jedan od lošijih rezultata i trenutno mu stranka dobiva 2 posto.

Živi zid je na 1,7 posto, HSU na 1,5 posto. Hrvatski suverenisti su na 1,4 posto. START je na 1,3 posto, a Hrvatska demokršćanska stranka na 1,1 posto i na kraju preko 1 posto još dobiva stranka Promijenimo Hrvatsku s 1,1 posto. Ostale stranke od lijeva do desna dobivaju manje od 1 posto ili ukupno 8 posto. Tu su tako HDSSB na 0,9 posto, Reformisti su na 0,8 posto, a HNS je na 0,7 posto i Neovisni na Hrvatsku su na 0,1 posto. Neodlučnih je 5,3 posto birača.

Koji je najveći problem u Hrvatskoj?

Prvi puta od kada se provodi ovo istraživanje korupcija je označena kao najvažniji problem protiv kojega se zemlja mora boriti i to misli 56 posto građana. Desetljećima je prvi problem građanima bila nezaposlenost koja sada pada na drugo mjesto, a to kao problem vidi 50 posto građana, dok je na trećem mjestu gospodarstvo što problemom vidi 49 posto građana.

Istraživanje je provela agencija IPSOS CAPI metodom na 988 punoljetnih ispitanika između 1. i 20. u mjesecu. Maksimalna pogreška uzorka iznosi +/- 3,1%, a za rejtinge stranaka +/-3,6%.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari