Pratite nas

Kolumne

Hoće li se savjetnik predsjednice ispričati Hrvatima u BiH za svu štetu koju im je nanio?

Objavljeno

na

Postoji čovjek koji se posljednjih godina uglavnom pojavljivao kao sudionik afera i suđenja za kriminal i korupciju. Njegova razvikana firma duguje milijune. Ako se u političkim krugovima i kuloarima raspitate o njemu, možete čuti fascinantne priče.

Primjerice, nije mu strano naplatiti naivnim europskim birokratima nekoliko tisuća eura nakon što im proda broj nekog nižerangiranog esdepeovca ili hadezeovca, a oni su uvjereni kako su kupili kontakt vladara iz sjene. Redovno pljuje, pa čak i na sahranama, one koji su ga stvorili. Doktor Franjo Tuđman je omiljeni negativac iz bajke ispisane perom tog perifernog i kontradiktornog uglednika. Nažalost, nerijetko i izdajnika. No, cijela priča bila bi tek hrvatski kliše kada ne bi postojao jedan sitni detalj. Naime, on je posebni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a zove se Mate Granić.

[ad id=”93788″]

Nažalost, najveći Granićev krimen nije ništa od navedenog. Izvan granica »matične« države, na vjekovnom hrvatskom ognjištu u današnjoj Bosni i Hercegovini, poznat je i kao persona non grata. Isplivao je najedamput, a po Bog tko zna koji put, za vrijeme nedavnog posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Zagrebu. U emisiji »Otvoreno« Granić je tako maestralno opjevao turskog predsjednika. Toliko da su oni slabije upućeni pomislili kako je čika Erdogan zapravo reinkarnirani Nikola Šubić Zrinski ili u najmanju ruku mentalni sljednik Majke Terezije. Suprotno gundulićevskoj percepciji utjelovljenoj u kultnom »Osmanu« Granić Turke smatra neupitnim i prirodnim vanjskopolitičkim partnerima Hrvatske. Kada se radi o Bosni i Hercegovini, Granić smatra kako Hrvatska i Turska imaju komplementarne politike. Inače, politika Turske je ta kako je Bosna »zapravo pokrajina Turske.« Riječi su to upravo Granićeve muze, odnosno muzonje,  Recepa Tayyipa Erdogana. Sve je to dovelo do blago neuobičajene situacije. Naime, Hrvate u BiH pred Granićevim naletom branio je, i to sasvim utemeljeno, Dejan Jović, bivši savjetnik Ive Josipovića. Ukidanje »Montiranog procesa« teško se primjećuje u javnosti u kojoj je razlika između sna i jave, odnosni između zbilje i satire, fiktivna ili minimalna.

Iako od takvih izjava Hrvati u BiH nemaju koristi, već imaju samo štete, lijepo je znati kako je politika Republike Hrvatske zapravo ta da pola milijuna njezinih sugrađana zapravo živi u turskoj pokrajini. Mi smo dosad smatrali kako živimo u Bosni i Hercegovini, što je očito naivno i isuviše jednostavno objašnjenje. Upravo zbog toga imamo gospodina Granića. Interesantno bi bilo znati je li Granić i za vrijeme obnašanja dužnosti ministra vanjskih poslova zastupao iste teze. Ako jest, zapanjujuće je što Granić još nije okićen laureatom počasnog građanina Sarajeva. Ili ga možda skriva. Ne sumnjam kako je upravo Granić bio najsretniji kada je naša predsjednica u Sarajevu primala nagradu nazvanu po okupatoru Isa-beg Isahoviću. U nekom pravednijem svijetu, politički autoriteti više bi uvažavali mišljenje fra Andrije Nikića, a manje Mate Granića. Grabar Kitarović je u kampanji zauzimala drugačije stavove po pitanju BiH. Je li za omekšavanje i kopernikanski obrat odgovoran neki od savjeta Mate Granića?

Granić se Erdoganu pak, s razlogom, divi. Erdogan se ne bi nikada hvalio kako je inicirao neki sporazum, primjerice Daytonski, pa šutio više od 20 godina dok je taj sporazum na štetu onih koje je zastupao promijenjen s više od 200 amandmana. Iako mu se to nikada ne bi dogodilo, Erdogan bi se toga stidio. Mate Granić se time ponosi. Prosječni Homo sapiens nakon što izda svoj narod osjeća sram, a Granić se time ponosi. Nekoliko stvari možemo naučiti iz Granićevog životnog puta. Najvažnija je ta da, ako poželiš postati posebni savjetnik predsjednice, prvo trebaš izdati interese vlastitog naroda u susjednoj zemlji čiji si ustav i ustroj inicirao. Isti genijalac zagovarao je spajanje Posavske s Tuzlanskom županijom kao i tezu da Bošnjaci moraju imati izlaz na more od Prevlake do Molunata. Hrvatski strateški interes u takvom scenariju ostaje misterij, no Graniću je očito u redu razbacivati se mukotrpno obranjenim teritorijem i dijeliti ga kao karte iz lobističkog špila. O tempora, o mores.

Iako mi ne pada na pamet mnogo ljudi koji su toliko devastirali položaj hrvatskoga naroda u BiH, Granićevo profesionalno ulizivanje nakon opjevanog Erdogana više nije samo strašno, već i gadljivo. Višnja Starešina slikovito je Granića prozvala »Uguz – begom«. Za »Mumina« je Andrić je gotovo proročki još 1940. u svojoj »Čaši« konstatirao kako »kao i svi Granići vuče odnekud tursku žicu.« Na matoševski preciznom opisu i proročanstvu Granić bi se barem zakašnjelim nekrologom mogao zahvaliti istaknutom nobelovcu. Zašto hrvatska nacionalna država plaća osobe koje godinama izdaju nacionalne interese? Stiče se dojam kako su predsjednici »prodana muda pod bubrege.« I ovaj put, nažalost, na štetu prepolovljenog naroda u Bosni i Hercegovini. Metak može zalutati, ali izdajnik u ured predsjednice ne bi trebao. Osim u scenariju gdje se Republika Hrvatska odriče Hrvata u BiH prepuštajući ih unitarnoj i diskriminacijskoj propagandi velikog dijela službenog Sarajeva, što opet nije nikakva novotarija.

Na današnji dan prije 25 godina goloruki Hrvati u Pologu su hrabro, kao David pred Golijatom, stajali pred više od 100 tenkova JNA kako bi, između ostalog, spasili južnu Hrvatsku od okupacije. Vjerujem kako će savjetnik Mate Granić savjetovati predsjednicu da mu uruči otkaz jer je godinama ponižavao spomenute junake i hrvatske sinove. Tada bi uistinu radio svoj posao, što bi mu nakon igranja bošnjačko – turskog pijuna na Pantovčaku, bila znakovita promjena.

piše: Marijan Knezović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni i za izvaninstitucionalnu borbu?

Objavljeno

na

Objavio

Nove okolnosti traže nove ljude, nove političke vođe naroda, naroda suočenog s prijetnjom nestanka

Prigodom prve obljetnice smrti predsjednika mr. Mate Bobana otkriven je spomenik u obliku stećka sa stablom potomstva Mate Bobana s jedne strane i s likom vile Svetigorke Hrvatice na pročelju. Spomenik je rad akademskoga slikara Anđelka Mikulića. Na stećku stoji urezan tekst fra Ante Marića:

U KRATKOM ŽIVOTU DICU DICE SVOJE UGLEDAH I MIR NAĐOH NA SVOM PLEMENITOM JA MATE BOBAN SIN STIPANA JURE I MATE MOLEĆI SVETOG STIPANA PRVOMUČENIKA ZA POKOJ NEPOMUĆENI PO TKO ZNA KOJI PUT ZLOTVORI UDARIŠE NA SVE HRVATSKO NAROD HRVATA HERCEG BOSNE PRVAKOM ME UČINI OSNOVASMO HRVATSKU REPUBLIKU HERCEG BOSNU I VOJSKU SLAVNOG HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE KRVLJU NAJBOLJIH HRVATSKIH SINOVA U LJUTIM BOJIMA SAČUVASMO OD SAVE DO SINJEG JADRANA ZEMLJU JEZIK IME SVETO HRVATSKO KATOLIČKO DESNICOM SVOJOM HRVATSKOM NARODU ZLA NE UČINIH RIČI I BILIGA NAJMANJEG PROTIVU HRVATA ZABILIŽIO NISAM VILA SVETIGORKA HRVATICA SVIDOKOM MI NA GROBU I MOJIH VITEZOVA STOJI MRTVE NAS ŠTITI VISOKO DRŽEĆ ŠTIT HRVATA MAČEM ĆE PRIT BUDU LI NAS POPIRALI ZORIT ĆE NAM ZORE ZBRAJAT DANE U VRIME VRIME U VIČNOST ZA BESMRTNI ŽIVOT HRVATSKE ZEMLJE HERCEG BOSNE

Zaista, naša djeca i unuci trebaju ove riječi znati naizust znati i u srca urezati!

„Krvlju najboljih hrvatskih sinova u ljutim bojima sačuvasmo od Save do Sinjeg Jadrana zemlju, jezik, ime sveto, hrvatsko, katoličko“ (…)

Za besmrtni život hrvatske zemlje Herceg Bosne!!!

Hoće li naša djeca znati sačuvati, razgovorima, pregovorima, umijećem mogućeg, u danim okolnostima, u novim vremenima, na istim prostorima, blago koje im očevi označiše svojom krvlju, svojim kostima?

Stoljećima narodi čekaju vođu koji ih je spreman povesti na put ostvarenja snova, u Slobodu. Moderna vremena s novim komunikacijskim kanalima, u novoj, potpuno drugačijoj dimenziji značenja pojmova „neovisnost“, „suverenost“, možda skraćuju taj period na pola ili na četvrt stoljeća, ali je važno da potomci ne izgube dušu duše nacionalne, bitak naroda, svijest o potrebi samobitnosti, samostojnosti, čvrstu nit, poveznicu s precima koji ih zadužiše.

Je li današnji naraštaj hrvatskih političara u BiH sačuvao instinkt za samoodržanjem, prepoznaje li znakove vremena i hoće li, kada opet uskoro bude trebalo, znati stati i ustati? A trebat će! Jer za o(p)stanak nam nisu dostatne deklaracije, prkos i ponos, sjećanja i uspomene, pjesme, tradicija pa ni čuvanje samog jezika kao zadnjeg bitka nacije.

U zrelim nacijama o tomu brinu instituti, vijeća intelektualaca, ratni i politički veterani, a narod kojega su u hodu k Slobodi zaustavili prije nego je prohodao, nema organiziranu misleću logistiku, nema svoj „think tank“, a u BiH ni svoju kakvu-takvu vojsku. Što nam preostaje? Od onih koji su svojim odlukama uveli kršenje mirovnih sporazuma kao pravilo, od onih koji su na najbrutalniji moguću način smijenili stotine hrvatskih političara u BiH, tenkovima „uvodili red“ u bankarski sustav opet samo jednog naroda, od onih koji ni u mirovini ne miruju nego se otvoreno miješaju ne samo u pitanja unutarnjeg uređenja BiH nego se drznu držati lekcije Europskoj Komisiji i euro-parlamentarcima, očekivati da se pospu pepelom i priznaju svoje grijehe, da konačno shvate u kakvoj su to državi „uvodili red“ zadnjih četvrt stoljeća. Oni ne odgovaraju nikomu, osim možda nekim nevidljivim a moćnim svjetskim nad-vladama, sotonskim krugovima kojima odgovara zadržavanje kriznih područja u kojima po potrebi mogu lako izazvati nove sukobe i ratove. Stoga su jadne, čak i navodne hrvatske „javne“ medijske kuće koje Petritschu, Bildtu, Schwarz-Schillingu i Inzku daju toliko medijskog prostora i predstavljaju njihovo mišljenje kao referentno kada čak i bošnjački neupitni intelektualci sami komentiraju zadnje izbore kao nametanje volje brojnijeg naroda malobrojnijem narodu. Na koncu i Miroslav Lajčak, jedini od „visokih predstavnika“ koji se usudi imati drukčije mišljenje, pokazuje nerazumijevanje Daytonskog sporazuma kada kaže da je u slučaju #sejdokomšić prekršen samo duh, ali ne i slovo mirovnoga Sporazuma.

Dobro je da su hrvatski euro-parlamentarci postigli konsenzus, još bolje je što, inače Briselu do kraja odana, trenutna hrvatska vlast i dalje ustrajno brani prava Hrvata u BiH, ne samo na nacionalna nego i na temeljna ljudska prava – birati i biti biran. Dobro je da su i službene strukture katoličke Crkve u BiH suglasne bar kada se govori o minimumu prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Dobro je što je trenutni vođa Hrvata u BiH, kakogod ga doživljavali i štogod o njemu mislili, proširio krug zajedničkog djelovanja izvan i iznad Hrvatskog Narodnog Sabora, djelujući kao hrvatski politički blok. Još bi bolje bilo kada bi se jedni, drugi i treći uspjeli dogovoriti o konkretnom, jasnom političkom stavu, koji ne bi bio usmjeren protiv nikoga i kojega bi onda branili pod svaku cijenu.

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni za izvaninstitucionalnu borbu?

Pitanje egzistencije, strah od gubitka ionako teško stečenih pozicija ili običnih poslova, je razumljiv i donekle prihvatljiv argument, bar kada govorimo o Hrvatima službenicima i zaposlenicima ministarstava, agencija, ureda, instituta itsl. u Sarajevu ili Mostaru. Razumjeti je donekle i političke „uhljebe“ koji nisu sposobni ništa drugo raditi kako bi sebi i obitelji osigurali egzistenciju. Ali, dolazi vrijeme kada će biti teško ostati principijelan do kraja i zadržati takve pozicije i pojedinačne beneficije. Jer, znamo već iz prijašnjih iskustava, u slučaju principijelnog stava o ne sudjelovanju u vlasti dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, ostavlja se „prazan“ prostor koji će Bošnjaci opet popuniti „lojalnim“ Hrvatima, a takvih se uvijek nađe.

Prva „pragmatičarka“ koja floskulom o „politici kao umijeću mogućeg“ govori upravo o očekivanom egzistencijalnom strahu ili uhljebničkoj paranoji, dosadašnja Čovićeva ministrica obrane BiH, Marina Pendeš je bila (ne)očekivano iznenađena što joj se zamjeri salutiranje nametnutom članu Predsjedništva Komšiću koji je na sporno postrojavanje OS BiH došao umjesto Dodika (koji ne drži do tog Dana, 25. Studenog, valjda obilježavanje ZAVNO BiH?).

Najprije je izjavila: “Politika je umijeće mogućeg, a politika u Sarajevu umijeće političkog preživljavanja, barem što se hrvatskog naroda u BiH, osobito u Središnjoj Bosni, tiče, a takve impulzivne i instant reakcije i blokade nas mogu samo odvesti u veću propast i ponor. Takve smo scenarije već imali i znamo svi kako smo prošli kao narod” – rekla je tada Pendeš a onda se ispričavala brojnim hrvatskim braniteljskim i studentskim udrugama koje su joj zamjerile prerano „legitimiranje“ Komšića kao „našeg člana Predsjedništva“. A sam Komšić je reagirao izjavom, bolje reći prijetnjom Hrvatima Središnje Bosne: „ Ako se ovo nastavi Hrvati u Središnjoj Bosni će biti glavne žrtve“.

Druga „pragmatičarka“ je ministrica vanjskih poslova u Vladi RH, Pejčinović Burić koja je o izboru Komšića i daljnjoj suradnji s njim kao nametnutim „hrvatskim“ članom Predsjedništva BiH, u izjavi za Hrvatski Radio, kazala otprilike da se čudi nekim njegovim izjavama nakon izbora, ali da se nada da će suradnje biti jer je mora biti.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković je odmah nakon usvajanja Deklaracije o Hrvatima u BiH, na sastanku Vijeća Europe u Briselu, dobio otvorenu potporu deset europskih zemalja, među kojima su Austrija, Italija, Grčka, Slovačka, Sam Plenković kaže da je kolegama na Europskom vijeću rekao da govori kao najveći zagovornik BiH, “da se nitko nije više zauzeo za napredak BiH prema EU-u i tako ćemo i nastaviti”, te je dodao „Signaliziramo da imamo problem koji se može prilično jednostavno riješiti i da dođe do konsenzusa oko promjene izbornog zakona. Stvar je jasna”, istaknuo je Plenković. A ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini je kazala da je priključenje balkanskih zemalja prioritet EU. I ona se slaže da se promjene izbornog zakona u BiH moraju što prije donijeti.

Međutim bit će uzalud i Plenkovićevo ustrajno i argumentiramo zalaganje (ako ništa) bar za povratak na izvorne osnove Daytonskog sporazuma, bit će uzalud i Čovićevo balansiranje između Dodika i Izetbegovića, i „ostajanje na terenu“ kao i eventualni bojkot sudjelovanja u vlasti, ako kao narod nismo spremni dosljedno do kraja braniti svoja nacionalna prava u BiH i na BiH. Ako nismo spremni zbog toga podnijeti nova kažnjavanja političara, i ako treba nove sankcije ionako razbijenom gospodarstvu.

Pravo je dakle pitanje jesmo li kao narod konačno zreli za svaki mogući scenarij pa i izvaninstitucionalni otpor. Jesmo li spremni riskirati pozicije i ako bude trebalo podnijeti načelne ostavke na dobro plaćene funkcije? Jesu li pojedinci spremni prigušiti vlastiti ego i povući se iz politike ako se procjeni da je to jedini način izlaska iz zatvorenog kruga? Ne vjerujte onima koji kažu da nema osoba spremnih preuzeti rizik vođenja naroda do konačne slobode i rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Ima ih! I nisu opterećeni ni komunističkom ni kriminalnom prošlošću. I ne boje se! Samo im treba otvoriti vrata, pustiti ih da se predstave narodu i povedu svoj narod iz „ropstva nemila“.

(MM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari