Pratite nas

Kolumne

Hoće li se savjetnik predsjednice ispričati Hrvatima u BiH za svu štetu koju im je nanio?

Objavljeno

na

Postoji čovjek koji se posljednjih godina uglavnom pojavljivao kao sudionik afera i suđenja za kriminal i korupciju. Njegova razvikana firma duguje milijune. Ako se u političkim krugovima i kuloarima raspitate o njemu, možete čuti fascinantne priče.

Primjerice, nije mu strano naplatiti naivnim europskim birokratima nekoliko tisuća eura nakon što im proda broj nekog nižerangiranog esdepeovca ili hadezeovca, a oni su uvjereni kako su kupili kontakt vladara iz sjene. Redovno pljuje, pa čak i na sahranama, one koji su ga stvorili. Doktor Franjo Tuđman je omiljeni negativac iz bajke ispisane perom tog perifernog i kontradiktornog uglednika. Nažalost, nerijetko i izdajnika. No, cijela priča bila bi tek hrvatski kliše kada ne bi postojao jedan sitni detalj. Naime, on je posebni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a zove se Mate Granić.

[ad id=”93788″]

Nažalost, najveći Granićev krimen nije ništa od navedenog. Izvan granica »matične« države, na vjekovnom hrvatskom ognjištu u današnjoj Bosni i Hercegovini, poznat je i kao persona non grata. Isplivao je najedamput, a po Bog tko zna koji put, za vrijeme nedavnog posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Zagrebu. U emisiji »Otvoreno« Granić je tako maestralno opjevao turskog predsjednika. Toliko da su oni slabije upućeni pomislili kako je čika Erdogan zapravo reinkarnirani Nikola Šubić Zrinski ili u najmanju ruku mentalni sljednik Majke Terezije. Suprotno gundulićevskoj percepciji utjelovljenoj u kultnom »Osmanu« Granić Turke smatra neupitnim i prirodnim vanjskopolitičkim partnerima Hrvatske. Kada se radi o Bosni i Hercegovini, Granić smatra kako Hrvatska i Turska imaju komplementarne politike. Inače, politika Turske je ta kako je Bosna »zapravo pokrajina Turske.« Riječi su to upravo Granićeve muze, odnosno muzonje,  Recepa Tayyipa Erdogana. Sve je to dovelo do blago neuobičajene situacije. Naime, Hrvate u BiH pred Granićevim naletom branio je, i to sasvim utemeljeno, Dejan Jović, bivši savjetnik Ive Josipovića. Ukidanje »Montiranog procesa« teško se primjećuje u javnosti u kojoj je razlika između sna i jave, odnosni između zbilje i satire, fiktivna ili minimalna.

Iako od takvih izjava Hrvati u BiH nemaju koristi, već imaju samo štete, lijepo je znati kako je politika Republike Hrvatske zapravo ta da pola milijuna njezinih sugrađana zapravo živi u turskoj pokrajini. Mi smo dosad smatrali kako živimo u Bosni i Hercegovini, što je očito naivno i isuviše jednostavno objašnjenje. Upravo zbog toga imamo gospodina Granića. Interesantno bi bilo znati je li Granić i za vrijeme obnašanja dužnosti ministra vanjskih poslova zastupao iste teze. Ako jest, zapanjujuće je što Granić još nije okićen laureatom počasnog građanina Sarajeva. Ili ga možda skriva. Ne sumnjam kako je upravo Granić bio najsretniji kada je naša predsjednica u Sarajevu primala nagradu nazvanu po okupatoru Isa-beg Isahoviću. U nekom pravednijem svijetu, politički autoriteti više bi uvažavali mišljenje fra Andrije Nikića, a manje Mate Granića. Grabar Kitarović je u kampanji zauzimala drugačije stavove po pitanju BiH. Je li za omekšavanje i kopernikanski obrat odgovoran neki od savjeta Mate Granića?

Granić se Erdoganu pak, s razlogom, divi. Erdogan se ne bi nikada hvalio kako je inicirao neki sporazum, primjerice Daytonski, pa šutio više od 20 godina dok je taj sporazum na štetu onih koje je zastupao promijenjen s više od 200 amandmana. Iako mu se to nikada ne bi dogodilo, Erdogan bi se toga stidio. Mate Granić se time ponosi. Prosječni Homo sapiens nakon što izda svoj narod osjeća sram, a Granić se time ponosi. Nekoliko stvari možemo naučiti iz Granićevog životnog puta. Najvažnija je ta da, ako poželiš postati posebni savjetnik predsjednice, prvo trebaš izdati interese vlastitog naroda u susjednoj zemlji čiji si ustav i ustroj inicirao. Isti genijalac zagovarao je spajanje Posavske s Tuzlanskom županijom kao i tezu da Bošnjaci moraju imati izlaz na more od Prevlake do Molunata. Hrvatski strateški interes u takvom scenariju ostaje misterij, no Graniću je očito u redu razbacivati se mukotrpno obranjenim teritorijem i dijeliti ga kao karte iz lobističkog špila. O tempora, o mores.

Iako mi ne pada na pamet mnogo ljudi koji su toliko devastirali položaj hrvatskoga naroda u BiH, Granićevo profesionalno ulizivanje nakon opjevanog Erdogana više nije samo strašno, već i gadljivo. Višnja Starešina slikovito je Granića prozvala »Uguz – begom«. Za »Mumina« je Andrić je gotovo proročki još 1940. u svojoj »Čaši« konstatirao kako »kao i svi Granići vuče odnekud tursku žicu.« Na matoševski preciznom opisu i proročanstvu Granić bi se barem zakašnjelim nekrologom mogao zahvaliti istaknutom nobelovcu. Zašto hrvatska nacionalna država plaća osobe koje godinama izdaju nacionalne interese? Stiče se dojam kako su predsjednici »prodana muda pod bubrege.« I ovaj put, nažalost, na štetu prepolovljenog naroda u Bosni i Hercegovini. Metak može zalutati, ali izdajnik u ured predsjednice ne bi trebao. Osim u scenariju gdje se Republika Hrvatska odriče Hrvata u BiH prepuštajući ih unitarnoj i diskriminacijskoj propagandi velikog dijela službenog Sarajeva, što opet nije nikakva novotarija.

Na današnji dan prije 25 godina goloruki Hrvati u Pologu su hrabro, kao David pred Golijatom, stajali pred više od 100 tenkova JNA kako bi, između ostalog, spasili južnu Hrvatsku od okupacije. Vjerujem kako će savjetnik Mate Granić savjetovati predsjednicu da mu uruči otkaz jer je godinama ponižavao spomenute junake i hrvatske sinove. Tada bi uistinu radio svoj posao, što bi mu nakon igranja bošnjačko – turskog pijuna na Pantovčaku, bila znakovita promjena.

piše: Marijan Knezović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.

Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.

Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.

Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…

Neusporediv krimen

Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.

Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.

Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.

Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.

Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?

Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?

Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.

Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.

Čuvanje koalicije

Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?

Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?

Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.

HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?

Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.

Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.

Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.

Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.

Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li istina da je Luka Modrić najveći kriminalac, a da ministar Davor Božinović nema pojma što je to KOS?

Objavljeno

na

Objavio

Ja se ozbiljno bojim da sam populist. Propitujem se svaki dan. I što se više propitujem, na površinu izlazi sve više populističkih simptoma. Evo, ja uopće ne vjerujem da su Luka Modrić i Dejan Lovren najveći, najopasniji i za stabilnost hrvatske države najpogubniji kriminalci. Toliko pogubni da su institucije sustava odlučile baš na njima sankcionirati krivokletstvo pred hrvatskim sudovima.

Kravica bu naša

Raspitala sam se među svojim prijateljima odvjetnicima, i nitko se ne sjeća da je ikada ona prevažna institucija zvana DORH pokrenula protiv ikoga kazneni postupak zbog lažnog svjedočenja. Štoviše, u sjevernim krajevima naše domovine kao nematerijalna kulturna baština uvriježila se uzrečica: “Ak je do svedoka, kravica bu naša”, a diljem domovine cvjeta sudska praksa u skladu s njome.

Uostalom, jedan od bivših hrvatskih predsjednika, Stipe Mesić, kao tajni je svjedok, zapleten u vlastite međusobno proturječne izjave u sudnici Haaškog suda, na optužbu predsjedavajućeg suca da laže, lakonski odgovorio: “Samo moja žena vjeruje da ja uvijek govorim istinu.”

Ako pak treba tražiti prvaka zaborava i trajne sinkope pred istražiteljima i sudovima, kako hrvatskim tako i haaškim, onda bi to vjerojatno bio Ivan Jarnjak. Ne sjeća se gotovo ničega ni iz ratnog ni iz mirnodopskog vremena ili se pogrešno sjeća. Pa se institucija za obranu hrvatske pravne države (DORH) ni u slučaju gospodina Jarnjaka, ni u slučajevima mnogih sličnih svjedoka nije osjetila dužnom opaliti mu optužnicu za krivokletstvo: jer je uvrijedio suca, unatoč zakletvi da će govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine.

Institucija zvana DORH procijenila je da I. Jarnjak, koji je ovdje samo simbol sinkope i zaborava u mnogih zaštićenih vrsta u hrvatskoj pravosudnoj praksi, nije uvrijedio suca. Da smije sve zaboraviti ili se krivo sjećati. Ali Luka Modrić i Dejan Lovren su prema DORH-u bili dužni sjetiti se kojeg su dana prije sedam-osam godina potpisali anekse svojih ugovora.

I time što se nisu točno sjetili toliko su uvrijedili časnog hrvatskog suca da je DORH odmah odlučio učiniti presedan u hrvatskom pravosuđu, zaštititi i suca i temelje države od takve uvrede i puknuo im optužnicu. Sad će im morati dokazivati da su s umišljajem vrijeđali časnog suca.

I sad se u meni budi taj populistički poriv. Počinjem sumnjati u institucije. U takav DORH i u njegovu zaštitu hrvatske pravne države. Čak duboko sumnjati. Prije bih povjerovala da Dražen Jelenić (novi državni odvjetnik, za one koji ga još nisu upamtili) igra nogomet bolje od Luke Modrića, a u svlačionici pjeva “Čavoglave” glasnije od Dejana Lovrena, nego da DORH kao institucija zaštite ustavno-pravnog temelja države nije dosad bila u stanju istražiti baš niti jednu ratnu operaciju JNA i njezine obavještajne službe u osvajačkom ratu protiv Hrvatske.

I da DORH ne zna da preko ratnih operacija mogu najjednostavnije doći do zapovjednog vrha JNA i strukture KOS-a, koja je poveznica između JNA i srpskih paravojnih postrojbi, uobičajenih počinitelja zločina. Pa o tome ih je barem javno godinama poučavao Sava Štrbac, riječju i djelom. Pa tako su radili s hrvatskim zapovjednicima. Da, ja vjerujem da je to nečinjenje smišljena namjera institucija. I to me još dublje gura u populizam.

Prije bih povjerovala da ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u slobodno vrijeme pleše balet bolje nego Rudolf Nurejev nego da ne zna što je to KOS, da ne zna kako hrvatske institucije ponavljaju obrazac beogradskog suda za ratne zločine kada nam kao velika postignuća u istraživanju ratnih zločina servira dva pokojna i tri nedostupna četnika. I dakako – statistiku.

Bitno je tko broji

A baš kao i beogradski sud, tako i hrvatske institucije zaobilaze strukturu JNA i KOS-a kao glavnog organizatora etničkog čišćenja i zločina nad ratnim zarobljenicima. Ne vjerujem da to čine iz neznanja. Moje nepovjerenje u institucije raste kada vidim kako su brze kada treba zateći u nedjelu i kazniti cvjećarku ili pekaricu za prijestup od dvadesetak kuna. A možda i nekoliko puta po dvadesetak kuna!

Ili kada vidim kako inspektori kao organi institucija po otočnim konobama pedantno kontroliraju je li kirnja u južnom Jadranu već iz mora izvučena s pripadajućim očevidnikom, da odmah znade odgovoriti gdje, kada, kako i tko ju je ulovio. Ili je možebitno zaboravila ponijeti očevidnik, pa onda za to treba kazniti vlasnika konobe s nekoliko desetaka tisuća kuna. A istodobno se milijarde prelijevaju i redistribuiraju u “uljanike”, “3. majeve” i druge ponose hrvatske dogovorne, klijentelističke ekonomije. Bez očevidnika, bez interesa institucija i, dakako, bez kazne.

To nepovjerenje u institucije gura me u populizam. I da, vjerujem da jedino promjena političkog sustava, počevši s izbornim sustavom, može donijeti promjenu u hrvatske institucije. I ne vjerujem u brojenje glasova referendumske inicijative za promjenu izbornog sustava koje organizira Bracanin Veli, preko poduzeća koje je stvorio Bracanin Mali (Apis), kako bi ostvario stari revolucionarni ideal: “Nije važno tko glasa, nego tko broji.”

Ali nisam sigurna koliko je već sad opasno priznati populizam. U ime progresivnosti može se djelovati kao i u ime naroda. Ta znanja i iskustva kod naših progresivaca nisu upitna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari