Pratite nas

Kolumne

Hoće li se savjetnik predsjednice ispričati Hrvatima u BiH za svu štetu koju im je nanio?

Objavljeno

na

Postoji čovjek koji se posljednjih godina uglavnom pojavljivao kao sudionik afera i suđenja za kriminal i korupciju. Njegova razvikana firma duguje milijune. Ako se u političkim krugovima i kuloarima raspitate o njemu, možete čuti fascinantne priče.

Primjerice, nije mu strano naplatiti naivnim europskim birokratima nekoliko tisuća eura nakon što im proda broj nekog nižerangiranog esdepeovca ili hadezeovca, a oni su uvjereni kako su kupili kontakt vladara iz sjene. Redovno pljuje, pa čak i na sahranama, one koji su ga stvorili. Doktor Franjo Tuđman je omiljeni negativac iz bajke ispisane perom tog perifernog i kontradiktornog uglednika. Nažalost, nerijetko i izdajnika. No, cijela priča bila bi tek hrvatski kliše kada ne bi postojao jedan sitni detalj. Naime, on je posebni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a zove se Mate Granić.

[ad id=”93788″]

Nažalost, najveći Granićev krimen nije ništa od navedenog. Izvan granica »matične« države, na vjekovnom hrvatskom ognjištu u današnjoj Bosni i Hercegovini, poznat je i kao persona non grata. Isplivao je najedamput, a po Bog tko zna koji put, za vrijeme nedavnog posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Zagrebu. U emisiji »Otvoreno« Granić je tako maestralno opjevao turskog predsjednika. Toliko da su oni slabije upućeni pomislili kako je čika Erdogan zapravo reinkarnirani Nikola Šubić Zrinski ili u najmanju ruku mentalni sljednik Majke Terezije. Suprotno gundulićevskoj percepciji utjelovljenoj u kultnom »Osmanu« Granić Turke smatra neupitnim i prirodnim vanjskopolitičkim partnerima Hrvatske. Kada se radi o Bosni i Hercegovini, Granić smatra kako Hrvatska i Turska imaju komplementarne politike. Inače, politika Turske je ta kako je Bosna »zapravo pokrajina Turske.« Riječi su to upravo Granićeve muze, odnosno muzonje,  Recepa Tayyipa Erdogana. Sve je to dovelo do blago neuobičajene situacije. Naime, Hrvate u BiH pred Granićevim naletom branio je, i to sasvim utemeljeno, Dejan Jović, bivši savjetnik Ive Josipovića. Ukidanje »Montiranog procesa« teško se primjećuje u javnosti u kojoj je razlika između sna i jave, odnosni između zbilje i satire, fiktivna ili minimalna.

Iako od takvih izjava Hrvati u BiH nemaju koristi, već imaju samo štete, lijepo je znati kako je politika Republike Hrvatske zapravo ta da pola milijuna njezinih sugrađana zapravo živi u turskoj pokrajini. Mi smo dosad smatrali kako živimo u Bosni i Hercegovini, što je očito naivno i isuviše jednostavno objašnjenje. Upravo zbog toga imamo gospodina Granića. Interesantno bi bilo znati je li Granić i za vrijeme obnašanja dužnosti ministra vanjskih poslova zastupao iste teze. Ako jest, zapanjujuće je što Granić još nije okićen laureatom počasnog građanina Sarajeva. Ili ga možda skriva. Ne sumnjam kako je upravo Granić bio najsretniji kada je naša predsjednica u Sarajevu primala nagradu nazvanu po okupatoru Isa-beg Isahoviću. U nekom pravednijem svijetu, politički autoriteti više bi uvažavali mišljenje fra Andrije Nikića, a manje Mate Granića. Grabar Kitarović je u kampanji zauzimala drugačije stavove po pitanju BiH. Je li za omekšavanje i kopernikanski obrat odgovoran neki od savjeta Mate Granića?

Granić se Erdoganu pak, s razlogom, divi. Erdogan se ne bi nikada hvalio kako je inicirao neki sporazum, primjerice Daytonski, pa šutio više od 20 godina dok je taj sporazum na štetu onih koje je zastupao promijenjen s više od 200 amandmana. Iako mu se to nikada ne bi dogodilo, Erdogan bi se toga stidio. Mate Granić se time ponosi. Prosječni Homo sapiens nakon što izda svoj narod osjeća sram, a Granić se time ponosi. Nekoliko stvari možemo naučiti iz Granićevog životnog puta. Najvažnija je ta da, ako poželiš postati posebni savjetnik predsjednice, prvo trebaš izdati interese vlastitog naroda u susjednoj zemlji čiji si ustav i ustroj inicirao. Isti genijalac zagovarao je spajanje Posavske s Tuzlanskom županijom kao i tezu da Bošnjaci moraju imati izlaz na more od Prevlake do Molunata. Hrvatski strateški interes u takvom scenariju ostaje misterij, no Graniću je očito u redu razbacivati se mukotrpno obranjenim teritorijem i dijeliti ga kao karte iz lobističkog špila. O tempora, o mores.

Iako mi ne pada na pamet mnogo ljudi koji su toliko devastirali položaj hrvatskoga naroda u BiH, Granićevo profesionalno ulizivanje nakon opjevanog Erdogana više nije samo strašno, već i gadljivo. Višnja Starešina slikovito je Granića prozvala »Uguz – begom«. Za »Mumina« je Andrić je gotovo proročki još 1940. u svojoj »Čaši« konstatirao kako »kao i svi Granići vuče odnekud tursku žicu.« Na matoševski preciznom opisu i proročanstvu Granić bi se barem zakašnjelim nekrologom mogao zahvaliti istaknutom nobelovcu. Zašto hrvatska nacionalna država plaća osobe koje godinama izdaju nacionalne interese? Stiče se dojam kako su predsjednici »prodana muda pod bubrege.« I ovaj put, nažalost, na štetu prepolovljenog naroda u Bosni i Hercegovini. Metak može zalutati, ali izdajnik u ured predsjednice ne bi trebao. Osim u scenariju gdje se Republika Hrvatska odriče Hrvata u BiH prepuštajući ih unitarnoj i diskriminacijskoj propagandi velikog dijela službenog Sarajeva, što opet nije nikakva novotarija.

Na današnji dan prije 25 godina goloruki Hrvati u Pologu su hrabro, kao David pred Golijatom, stajali pred više od 100 tenkova JNA kako bi, između ostalog, spasili južnu Hrvatsku od okupacije. Vjerujem kako će savjetnik Mate Granić savjetovati predsjednicu da mu uruči otkaz jer je godinama ponižavao spomenute junake i hrvatske sinove. Tada bi uistinu radio svoj posao, što bi mu nakon igranja bošnjačko – turskog pijuna na Pantovčaku, bila znakovita promjena.

piše: Marijan Knezović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani. Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja. U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo! Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu. Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima. Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.
Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala. Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S./Kamenjar.comKamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Vatikanski ugovori i pravni fenomen ‘Ankinih ugovora’

Objavljeno

na

Objavio

Kada su u pitanju tzv. Vatikanski ugovori, među najgorljivijim zagovornicima njihova ukidanja je jedna od najtransparentnijih političarki u Hrvatskoj i svijetu uopće, Anka Mrak-Taritaš.

Budući da takve ili slične ugovore s Vatikanom imaju gotovo sve zemlje Europske unije, nikako mi nije bilo jasno zašto Anka Mrak-Taritaš stalno otvara ovu temu u javnosti, kao da se radi o biti ili ne biti Republike Hrvatske.

Ovih dana konačno sam shvatio: nema tu ideologije, samo čisto pravo. Naime, Vatikanski ugovori nisu u skladu s pravnim modelom poznatim u literaturi kao “Ankini ugovori”, a budući da puno njezinih kolega funkcionira na principu “Ankinih ugovora”, neki pravni stručnjaci ih nazivaju i “Amsterdamskim ugovorima”.

Vatikanski ugovori su ugovori između, najmanje, dvije strane, kao i svaki ugovor. S druge strane, “Ankini ugovori” su vrsta ugovora, jedinstveni na svijetu, u kojemu Anka sklapa ugovor s Ankom i onda Anka isplati Anki novac iz ugovora s Ankom koji ne prijavi. Anka je zato sasvim bezobrazno presuđena za sukob interesa, jer zašto bi se Anka koja je sklopila ugovor s Ankom nekom trećem pravdala što su se dogovorile Anka i Anka i koliko je Anka isplatila Anki na temelju ugovora s Ankom.

Zlonamjerno povjerenstvo

Povjerenstvo za sukob interesa je zlonamjerno, pravno nekompetentno tijelo koje se miješa u odnose Anke sa samom sobom, što je grubo kršenje zakona o privatnosti i duboko nepoznavanje pravnog fenomena zvanog “Ankini ugovori” koje se, a to je jedina sličnost s Vatikanskima, može raskinuti samo kada se obje ugovorene strane usuglase. Dakle, kada Anka i Anka to sporazumno odluče. Povjerenstvo je također krivo zaključilo kada je Anki zamjerilo netransparentnost.

Nakon obnove Gunje, u vrijeme kada je Anka bila ministrica, gdje je četka za WC plaćana par stotina kuna, a cijena kvadrata obnovljenih kuća iznosila 1700 eura po kvadratu, nakon što je u imovinskoj kartici zatajila stan i garažu u Zagrebu u ukupnoj veličini od oko devedeset kvadrata, hrvatskim institucijama i svim poreznim obveznicima konačno mora postati jasno da je Anka tip političara koji je transparentan jedino kada ide kod radiologa.

Zato je njezina tobožnja netransparentnost krivo shvaćena, jer se kod “Ankinih ugovora” ne radi o moralnom, pravnom ili političkom fenomenu, za Ankinu transparentnost nije nadležno Povjerenstvo za sukob interesa, već Klinika za radiologiju Bolnice Sestara milosrdnica.

Još puno grublje neznanje i nepoznavanje pravnog fenomena “Ankinih (Amsterdamskih) ugovora” Povjerenstvo je pokazalo kada je Anku kaznilo s ogromnih 3000 kuna jer u imovinskoj kartici nije navela rečeni stan od 73 kvadrata i garažu od šesnaest.

Naime, Vatikanski ugovori su međunarodni, dok su “Amsterdamski, Ankini ugovori”, u pravilu obiteljski, u širem i užem smislu, kao na jugu Italije. Naime, taj stan i garažu sukladno “Ankinim ugovorima” kupili su Anka i Ankin sin.

Onda je Anka prije stupanja na dužnost svoj dio stana darovala Ankinu sinu. Kada se Ankin sin oženio, onda je on opet taj isti stan darovao mami Anki, da bi Anka postavši ministarka taj isti stan opet darovala drugom Ankinu sinu. Je li u međuvremenu mlađi Ankin sin ponovno darovao, kao stariji Ankin sin, opet stan Anki, do završetka pisanja ovog teksta nisam uspio provjeriti.

Stanovi i sinovi

Zato je Anka s pravom u srijedu objasnila javnosti zašto joj se sve ovo događa, iako je sve u skladu sa zakonom, s fenomenom “Ankinih ugovora”. Anka je točno rekla da se sve ove klevete i laži izbacuju vani zato što je Anka utvrdila da Anki raste popularnost, a k tome Sabor ne odustaje od pokroviteljstva komemoracije na Bleiburgu i ne proganja fašiste dok ona na temelju antifašističkog zakonodavstva sklapa “Ankine ugovore” i širi duh “svih civiliziranih zemalja” u Hrvatskoj.

I tu je u pravu. Italija je prva civilizirana zemlja koja je na svome jugu počela primjenjivati pravni institut “Ankinih ugovora”. Naime, bit “Ankinih ugovora”, kao i na jugu Italije, jest da sve mora ostati u familiji, da je to “naša stvar” (talijanski: “cosa nostra”), i da se država nema što petljati u naše, obiteljske stvari.

Što se pak Vatikanskih ugovora tiče, njih uistinu treba revidirati. Budući da “Ankini ugovori” kao središnju nit vodilju imaju obitelj, Anku, Ankine sinove i Ankina muža, predlažem da se u Vatikanske ugovore doda klauzula koja će zaštititi Anku i ne samo njezinu krvnu, već i političku, amsterdamsku obitelj.

Prijedlog ovog aneksa Vatikanskim ugovorima neka glasi: “Republika Hrvatska i Sveta Stolica obvezuju se da će voditi računa u svrhu zaštite sekularne države i svih njezinih građana, da uža i šira politička obitelj Anke Mrak-Taritaš nikada ne ide u lov sa biskupom Huzjakom. Jednako tako Republika Hrvatska i Sveta Stolica obvezuju se da će u nastavi vjeronauka u svrhu promicanja obiteljskih vrijednosti uvesti nastavnu jedinicu ‘Ankini ugovori kao put prosperiteta obitelji u 21. stoljeću’.”

Taj dio nastave vjeronauka izvodit će isključivo Anka Mrak-Taritaš. Na temelju ugovora sa samom sobom, dakako.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Mrak-Taritaš traži ukidanje pokroviteljstva Sabora nad Bleiburgom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari