Pratite nas

Komentar

Hoće li suđenje u Münchenu otkriti i imena suradnika Udbe u iseljeništvu?

Objavljeno

na

Odgovornost nije samo za ubojstva u emigraciji nego i za katastrofalan unutarnji razdor u RH od Oluje 1995. do danas

Prekjučer je u Njemačkoj počelo suđenje visokim dužnosnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje bi na kraju moglo imati dalekosežne i pozitivne učinke za trenutno jako ugrožen opstanak samostalne hrvatske države, njezin unutrašnji demokratski razvoj i prijeko potrebno gospodarsko ozdravljenje, bez kojeg neće biti moguće zaustaviti sadašnje zastrašujuće demografsko nestajanje hrvatskog naroda.

To suđenje ima ogroman potencijal i za pokretanje dugo očekivanog i nužnog procesa otkrivanja imena osoba koje su u Hrvatskoj u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća davale suglasnost za okrutna ubojstva i likvidaciju preko šezdeset hrvatskih emigranata diljem svijeta, koji su se borili protiv velikosrpske Jugoslavije i za stvaranje samostalne hrvatske države.

Naravno taj bi proces mogao, barem djelomično, kroz usta Perkovića i Mustača, ali i dokumentaciju koja će se pojaviti tijekom suđenja, otkriti u kojim se sve političkim strankama u Hrvatskoj i danas nalaze suradnici Udbe i članovi Komunističke partije koji su, zbog pripadanja zločinačkoj organizaciji kao što je bila Komunistička partija Jugoslavije i SR Hrvatske, suodgovorni ne samo za navedena ubojstva u emigraciji nego i katastrofalan unutarnji razdor u Republici Hrvatskoj od Oluje 1995. do danas. Naime, taj planirani unutarnji razdor, pljačka države i sustavna detuđmanizacija Hrvatske doveli su na čelo države izdajnike poput Mesića, Račana, Sanadera, Josipovića i Milanovića, samo da spomenem one najvažnije. Upravo su ti ljudi najodgovorniji što je nakon oslobođenja okupiranih područja u Hrvatskoj 1995. godine, sve do danas, planski i sustavno, spriječen povratak velikog broja hrvatskih iseljenika u Hrvatsku, uz čiju bi pomoć i znanje Hrvatska danas bila uređena i gospodarski razvijena zemlja.

Međutim, ono što, kao bivši politički emigrant također očekujem i priželjkujem je da sudski proces u Münchenu bude i početak otkrivanja barem onih ključnih suradnika Udbe u hrvatskim političkim organizacijama, društvima i klubovima u iseljeništvu, koji nisu ništa manje odgovorni, izravno ili neizravno, za očuvanje Titove Jugoslavije i ubojstva hrvatskih političkih emigranata koje su pratili i o njihovim kretanjima i aktivnostima izvještavali svoje nadređene u Udbi. Nitko tko je na bilo koji način surađivao s jednim od najokrutnijim režimom u svijetu poslije Drugog svjetskog rata, koji je izvršio genocid nad hrvatskim narodom, ne bi trebao biti amnestiran. Ako neki od tih ljudi i nisu više među živima, za povijest je važno da se dozna potpuna istina.

Poznato je da je Udba bila aktivna i u Australiji i da su njezini agenti bili odgovorni za razna nedjela i planiranje terorističkih akcija u toj zemlji, za koje su onda optužili hrvatske političke aktiviste, kao što je bio slučaj s “Hrvatskom šestorkom” u Sydneyu 1979. godine. Šest australskih Hrvata bilo je osuđeno na dugogodišnju robiju zbog navodnog pokušaja podmetanja bombi na javnim mjestima. Naravno, kasnije je bilo otkriveno da su ti ljudi nevini i da je sve to bila namještaljka Udbe u kojoj je surađivala i australska obaviještajna služba. Suđenje “Hrvatskoj šestorici” imalo je veliki odjek u australskim medijima, a hrvatska zajednica u Australiji bila je izvgrnuta još jednom u nizu teških ocrnjivanja i ponižavanja.

Pismo predsjedniku Vlade Australije

Kao urednik hrvatskog mjesečnika “Hrvatska sloboda”, 3. veljače 1982. godine napisao sam pismo predsjedniku Vlade Australije Malcolmu Fraseru, u kojem sam mu također skrenuo pozornost na strah hrvatske zajednice u Australiji da u Australiji, pa i u redovima hrvatske zajednice, djeluju provokatori jugoslavenske obaviještajne službe – Udbe. Predsjednik Vlade Australije mi je na to pismo odgovorio 11. ožujka 1982. godine, u kojem je naveo da je kopiju mojeg pisma na znanje uputio ministru vanjskih poslova i ministru unutarnjih poslova. Zbog moje političke djelatnosti u hrvatskoj zajednici u Australiji bio sam prijavljen direktoru tvornice automobila Ford u kojoj sam radio kao koordinator u Kadrovskoj službi. Optužen sam da na utjecajnom radnom mjestu pokazujem diskriminirajući odnos prema Srbima. Optužba je došla preko tajnika sindikata automobilskih radnika, koji je bio povezan s utjecajnim australskim političarima koji su izravno podržavali Titovu Jugoslaviju.

Iako tada nisam bio toga dovoljno svjestan, danas mi je razvidno jasno da je Udba imala svoje prste i u pritiscima na predsjednika Tuđmana da me makne s mjesta njegovog glasnogovornika u kolovozu 1991. godine, nakon što su iz svijeta počele stizati vrlo pozitivne reakcije na moje komentare i intervjue koje sam tada davao utjecajnim svjetskim TV kućama kao što su BBC, CNN itd. U tim nastojanjima da me se makne s mjesta savjetnika predsjednika Tuđmana sudjelovale su i osobe iz hrvatske zajednice u Melbourneu, koje su preko svojih veza uspjele doći do predsjednika Tuđmana, o čemu me je on odmah osobno izvijestio. Taj ne baš previše suptilan napad simpatizera Jugoslavije i bivših članova Komunističke partije bio je posebno snažan u Ministarstvu vanjskih poslova 1994. godine kad je zbog mojih beskompromisnih državotvornih stavova i pokušaja neutraliziranja komunističkih kadrova u Hrvatskoj seljačkoj stranci, koja je tada surađivala s lijevo orijentiranim strankama koje su bile protiv HDZ-a i Tuđmana, tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić na mene vršio višemjesečni pritisak da dadem ostavku i odem iz Ministarstva vanjskih poslova. O svemu ću puno više, uz prateću dokumentaciju, reći u mojoj knjizi.

Autor: Antun Babić/direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Fenomen ”kome kad se svi iseljavaju”

Objavljeno

na

Objavio

KJKP Vodovod i kanalizacija doo Sarajevo

Zanimljiv fenomen posljednjih godina prati gotovo sve vijesti lokalnog karaktera. Bez obzira na sadržaj vijesti, njenu pozitivnu ili negativnu konotaciju, vijest na društvenim mrežama biva popraćena zgražavanjem kako se „svi iseljavaju“!

Bilo da se radi o novom pločniku, tvornici, aparatu u ambulanti, ponudi nekog poduzeća, nečijem dostignuću ili neuspjehu, ispod se može naći zajedljiv komentar tipa „kome kad se svi iseljavaju“, piše Tvrtko Milović.

Fenomen sam uočio na nekoliko zaista pozitivnih vijesti koje ne traže nikakav komentar, eventualno neki oblik podrške. Na vijest o novoj prometnici slijedi komentar – „kome kad se nitko njome neće voziti“. Na vijest o novoj tvornici – „kome kad su svi u Njemačkoj“. Na vijest o novom aparatu u ambulanti – „tko će radit kad su i liječnici i pacijenti vani“ itd.

Količina zajedljivosti i neoriginalnog cinizma doslovno zatrpava sve lokalne vijesti, dok su one s „državne“ razine u pravilu lišene te vrste komentara.

Da bih (sebi) objasnio ovaj ružan fenomen, prošao sam kroz profile onih najupornijih kritičara. Oni u pravilu negativno komentiraju svaku lokalnu vijest, nad svime se zgražaju i sve osuđuju. Njihovi komentari su ogorčenost na sve, bez ikakvog ulaska u sadržaj vijesti. Tako će vijest o uspješnom poljoprivredniku komentirati opaskama kako je samo pitanje dana kada će i on iseliti iz BiH ili slično. Zanimljivo, dežurni hejteri svega u pravilu kritike upućuju na lokalnu vlast (!?) i u pravilu ne žive u BiH!

Odavno je jasno da većina građana nema pojma za što koja razina vlasti služi pa za sve probleme u državi i društvo jednostavno optužuju načelnika svoje općine. Ipak, nejasno je otkud energija (i vrijeme) ljudima koji su već napustili BiH da toliko ustrajno potiču i druge da isele. Ili, ako već ne isele, da se barem osjećaju loše što nisu odselili!?

Drugo, zašto se uopće bave pitanjima zemlje u kojoj ništa ne valja? Odluka o iseljenju iz domovine nije samo puko preseljenje s točke A na točku B. To je odluka i o napuštanju zajednice kojoj su pripadali i priključenje sasvim drugoj zajednici. Naravno, emotive veze ostaju, pa i interes za životom bivše zajednice. Ali otkud onda potreba da se toliko pljuje po svemu što je „ostalo“?

Moje je mišljenje da se oni koji još imaju potrebu pljuvati po svemu u BiH (i ružnom i lijepom) ustvari nisu integrirali u društvo u koje su došli. Oni su tamo samo radnici koji su mentalno ostali u BiH. Oni ne idu na okupljanja lokalnog stanovništva niti događaje lokalne zajednice. Njima ništa ne znači novi pločnik, nova tvornica, nova sprava u Domu zdravlja. Oni nisu dio uspjeha te lokalne zajednice. Oni će naći vremena komentirati (negativno) novi put u svom selu u Bosni, dok ih otvaranje nove autoceste tamo gdje žive – nimalo ne zanima. Svoje facebook komentare će ostavljati na zavičajnom facebook Pageu, dok njemačke web stranice i društvene mreže i ne otvaraju. Dijelom što ne znaju jezik, a dijelom što znaju da njihovo mišljenje tamo nikog ne zanima.

Ovaj fenomen posebno groteskno izgleda kada neki „naš“ iseljenik optužuje svoju bivšu općinu u BiH zbog nezaposlenosti a kada je odlazio vani, sigurno nije posao tražio u općini.

Fenomen podle dijasporske zajedljivosti moguće da ima veze i sa neostvarenim ambicijima vani, a možda i generalnom osjećaju otuđenosti u stranom društvu. Odatle tolika prisutnost dijaspore na društvenim mrežama u komentarima lokalnih tema. One „državne“ jednostavno ne razumiju pa se njima i ne bave. Ali popravku kanalizacije itekako razumiju. To im je lako i komentirati. Jer, tko će srati kad su sve seronje iselile u Njemačku!? Komentirao je Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Damir Kajin: Za ovaj Uljanik je gotovo, nedopustivo, ali predvidivo

Objavljeno

na

Objavio

Za ovaj Uljanik je gotovo. Nedopustivo, ali predvidivo. Nema budućnosti, ali zato ima za njegove hijene koji i dalje dobivaju novce i nagrade, kao i za neodgovorne političke oce iz Istre koji su ga doveli do propasti i sada uživaju pravosudnu zaštitu, te jedu i piju na račun poreznih obveznika.

Ali bitno da se hrvatski mediji bave ministrovom kućom koja ne košta milijun, nego 2.5 milijuna kuna, a ne istarskim dužnosnicima koji ulaskom u politiku nisu imali ništa, a danas njih 50-70 teže je od 3, 4 mil. Eura. Jedan istarski načelnik sada npr. istovremeno gradi 4 vile i svaka košta min 300.000 Eura.

Rastureno, pokradeno i pozamašan broj propalih istarskih tvrtki. Puno mladih bez posla, droge posvuda, premreženost i hobotnica. Lokalna vlast koja za Uljanik nije učinila baš ništa, umjesto da pokaže spremnost da se solidarizira sa uništenim društvom, sada polemizira i moralizira.

Bila je šansa 2018. kada je Vlada usmjerila cca 900 mil. kn pulskom brodogradilištu, ali ni uprava, ni NO, ni sindikati ni lokalna samouprava nisu imalu hrabrosti reći da je nužno restrukturiranje po cijeni da se cijelu nadgradnju pošalje kući kako bi jezgra istarske industrije preživjela.

Što radi lokalna vlast? Mijenja prostorne planove i otvoreno sudjeljuje u izboru strateškog partnera. Umjesto Debeljaka biraju Končara kojemu je u to vrijeme Jakovčić bio na čelu NO Afaraka, nepravomoćno kažnjenog sa 150 mil. €. Dovlače u V. Lenac Palumbo grupu čiji su vlasnici pred godinu dana nepravomoćno kažnjeni sa 6 god. zatvora.

Grad Pula mijenja prostorne planove u dosluhu sa upravom, a 2017. pojavljuje se program “diverzifikacije”, u kojem se na otoku planira gradnja 2 hotela, marina, itd. Župan Flego, kada sam mu spomenuo tu namjeru u emisiji Otvoreno, na to se osvrnuo riječima: “Mi govorimo o konju, a ne muhi ispod konjskog repa”. Tako je naša svetinja Uljanik “puštena” niz vodu.

Što će se dogodit? Obveze društva ostavit na postojećem društvu kojem slijedi likvidacija, te će se pokrenuti osnivanje novog društva koje bi si moglo iz imovine jaružara osigurat neki inicijalni start ako prethodno ne ustupe pomorsko dobro nekom špekulantu, te ako ne rasprodaju svu imovinu.

Sve je moglo biti i drugačije, ali pod vodstvom lokalne vlasti, koja je sve znala, te uprave moralo je biti upravo tako.

Ono najtragičnije jest da su se brodovi ugovarali sa programiranim gubitkom pri sklapanju ugovora, (2011-15), a na što bi se redovito kalemio i stvarni gubitak pri gradnji.

Sve je to rezultiralo 2018/19 naplatom 4.5 mlrd. kn jamstava i odlaskom na zavod 2800 pulskih radnika. Radnici na zavodu ili u inozemstvu, uprave u vilama, a samouprava u foteljama, komentirao je bivši saborski zastupnik Damir Kajin jučerašnju odluku o likvidaciji Uljanika d.d

HDZ: Uljanik je preživio dva svjetska rata, ali nije uspio preživjeti pustošenje ‘najvećih istarskih sinova’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari