Pratite nas

Kolumne

HOĆE LI U OSIJEKU RAZJEDINJENA DESNICA USPJETI POBIJEDITI UJEDINJENU LJEVICU

Objavljeno

na

Hoće li u Osijeku razjedinjena desnica koju zastupa Ivana Šojat uspjeti pobijediti ujedinjenu ljevicu koja podržava Ivana Vrkića

Iako Ivan Vrkić neprestano ističe kako je nezavisan kandidat njega financijski, logistički i na sve druge načine podržavaju osječki HNS i SDP te neke umirovljeničke stranke. S druge strane, osječku desnicu konačno bi mogla okupiti Ivana Šojat, dragovoljka Domovinskog rata, književnica i prevoditeljica koja bi slavonsku metropolu u nedjelju mogla obojiti u plavo.

HDZ je u gradu Osijeku imao gradonačelnika Karla Karačića na nekoliko mjeseci, a sličnu je sudbinu dijelio i Ivica Vuletić koji je kraće vrijeme mandata bio zamjenik gradonačelnika.

Najbliže osvajanju mandata gradonačelnika došla je Ivana Šojat, dragovoljka Domovinskog rata, nagrađivana osječka književnica i prevoditeljica, koja se u drugom krug izbora za gradonačelnika Osijeka suprotstavlja vremešnom Ivanu Vrkiću.

Iako mu nije mrsko trošiti novce HNS-a i SDP-a, čemu su Osječani mogli svjedočiti u raskošnoj kampanji na kojoj se dijelio roštilj, bogati promidžbeni materijal, a Vrkićevo lice se smiješi s većine jumbo plakata u gradu, Vrkić se stalno odriče svojih koalicijskih partnera pa ga je Šojat u više navrata u sučeljavanjima pitala je li mu neugodno što zastupa stranke ljevice.

Istu kombinaciju imao je Vrkić iza sebe i 2013. godine, a kako to izgleda u stvarnom životu pratili su Osječani četiri godine u Gradskom vijeću. Lakomisleno je Vrkić to i sam komentirao u raspravama na GV ili ispred uključenih kamera te je znao reći kako se veći dio radnog vremena bavio smirivanjem koalicijskih partnera, a manje se mogao baviti vođenjem Grada.

Slično bi mu se moglo dogoditi i sada. Iako ističe kako će samo nastaviti raditi, kuloarske priče po Osijeku već kažu da Vrkića čeka novi popis zaslužnih koji će svoje radno mjesto morati dobiti na nekom od proračuna za koje je zadužen grad Osijek ili gradske firme.

S druge strane Ivana Šojat kao anonimno političko ime na osječkoj sceni iza sebe ima samo svoju stranku – HDZ. Iako Osijek mjesecima bruji o unutarstranačkom sukobu unutar HDZ-a u drugom krugu Šojat i Anušić vrlo često se pojavljuju zajedno, međusobno si daju otvorenu podršku, a Anušić je čak stao ispred kandidatkinje HDZ-a za gradonačelnicu Osijeka i reagirao na izjavu Ivana Vrkića kako će brojni HDZ-ovci njemu dati svoj glas na izborima. Anušić je u video izjavi rekao kako HDZ nikada nije bio složniji i jači te kako sada ima povijesnu priliku ući i u Osječko-baranjsku županiju i grad Osijek te konačno donijeti promjenu koja je na istoku Hrvatske itekako potrebna.

Stariji osječki HDZ-ovci se ne sjećaju kada je u Osijeku bilo toliko ministara koji su došli dati podršku Anušiću i Šojat, a i u prvom i u drugom krugu podršku svojim kandidatima došao je dati i osobno predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković.

Osječko-baranjska županija je druga po veličini županija u Hrvatskoj, a grad Osijek je četvrti po veličini. Nakon više od desetljeća vladavine HDSSB-a konačno HDZ ima mogućnost vratiti se na čelo, ali i poboljšati komunikaciju Osijeka i Zagreba koja je zbog Glavaševih privatnih bitki bila ozbiljno narušena i to s različitim premijerima i ministrima.

Ekipa oko Ivana Vrkića od početka kampanje stvara atmosferu da je u Osijeku već sve riješeno, da ne treba ni izlaziti na izbore jer je Vrkićeva pobjeda gotova stvar. To je spin koji za Osijek može biti poguban jer tempo kojim Vrkić razvija Osijek dat će rezultata za približno 30 godina, a tada mnogi od nas, pa ni naša djeca, nećemo biti među živima.

Šojat, s druge strane, nudi novu energiju, snagu, borbena je i snalažljiva, pozna strane jezike, zna se služiti kompjutorom, živjela je u različitim državama i zna kako bi Osijek trebao izgledati u 21. stoljeću. Ona i Ivan Anušić u kombinaciji mogli bi donijeti tako potrebnu energiju u politički život Osijeka koji se sveo na komentar “ne talasaj”.

Šišljagić je nakon raskola u HDSSB-u utočište također pronašao uz HNS i SDP, umirovljenike i razne manjine, a podršku mu je dao i Beljkaov HSS kojega ovaj stalno gura u lijevo iako su mnogi članovi baš u OBŽ jako nezadovoljni zbog toga.

Podršku, financijsku i logističku, i Vrkić i Šišljagić će nakon izbora morati platiti HNS-u i SDP-u koji će preko svojih pulena dobiti ulaz u županijske i gradske firme, nadzorne odbore, upravna vijeća, kadrovirat će i zapošljavati, a građani od toga neće imati velike koristi kao što nisu imali ni u prošlom mandatu u kojem su Vrkić i Šišljagić također blisko surađivali.

Poznato je da koristi od Vrkića i Šišljagića imaju samo njihovi najbliži suradnici i članovi obitelji, a to se vidi i u katastrofalnim gospodarskim podacima Osijeka i OBŽ te u broju iseljenih mladih i njihovih obitelji koji se neslužbeno penje do vrtoglavih 30.000 osoba koje su napustile Osječko-baranjsku županiju.

Imaju li članovi i simpatizeri desnih stranaka u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji snage zbiti redove i izaći na izbore kako bi glasali za pobjedu te kako bi maknuli ovu prevlast HNS-a i SDP-a iz istočne hrvatske županije i njezinog središta? Hoće li pravi domoljubi koji su obranili Hrvatsku kad je bilo najteže i sada smoći snage i glasati za povratak demokršćanskih vrijednosti u Osijek i OBŽ?

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari