Connect with us

Analiza

Hoće li zbog Kurda zaratiti NATO-ove članice SAD i Turska?

Objavljeno

-

Zauzimanjem kurdskoga Afrina na sjeveru Sirije i vješanjem turskih zastava diljem grada, Erdoğanova Turska učinila je klasičan agresorski čin i službeno postala okupatorska zemlja, koja po svim kriterijima krši međunarodna prava.

Turski vojnici pljačkaju domove iz kojih su pobjegli Kurdi, čime dokazuju da su daleko od standarda koje nalaže NATO. Iako do sada svijet nije reagirao na okupaciju dijela Sirije od strane Turske, Erdoğanova najava kako će krenuti dalje u osvajanje prema kurdskim selima i gradovima od Hasake, Qamislia pa sve do Manbija, mogla bi rezultirati frontalnim sukobom turskih i američkih snaga koje se nalaze na području Manbija na sjeveru Sirije, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Nakon sloma ISIL-a i turske vojne ofenzive na Kurde u Siriji, očito je započeo rat za dominaciju na Bliskom Istoku, i to između NATO-ovih saveznika – Amerike i Turske. U izvještaju CIA-e iz 2012. godine zaključuje se da sukob interesa između Ankare i Washingtona može dovesti do mogućih okršaja dviju zemalja te da potencijalno sukobljavanje nije „potpuno isključeno”.

Time je CIA upozorila američku vojsku da će možda morati stati protiv najmoćnije oružane sile u bliskoistočnoj regiji, Turske, koja će im predstavljati veći izazov nego sve prijašnje vojne akcije. Da su sukobi između Turske i SAD-a mogući, dokazuju i razmjena teških riječi između dvojice predsjednika. Američki predsjednik Donald Trump jasno je poručio turskom kolegi Erdoğanu da ograniči vojne operacije protiv kurdske milicije na sjeveru Sirije i da izbjegne djelovanje kojim se riskira sukob s američkim snagama u Siriji.

Dodao je kako SAD neće dvojiti u situaciji dođe li do ugroze njihovih vojnika u Siriji bez obzira na to što su i SAD i Turska članice NATO-a. Erdoğan je Trumpu uzvratio još žešće poručivši mu kako “oni koji prijete Turskoj nikada u životu nisu isprobali osmansku šaku”, dajući mu do znanja kako će, u slučaju mogućeg sukoba turskih i američkih snaga, prije svega u Manbiju, američka vojska imati dosad “neviđeno iskustvo” s Ankarom.

Poručio je kako će američke vojnike smatrati legitimnim metama ako se pokušaju suprotstaviti ili se zateknu u kurdskim redovima. Bivši bosanskohercegovački diplomat i politički analitičar Zlatko Dizdarević ne isključuje mogućnost sporadičnih vojnih sukoba na terenu između dviju sila, ali vjeruje da do pravog rata i stvarnih okršaja ozbiljnijih intenziteta neće doći. – Ne vjerujem da je moguć vojni obračun na terenu između Amerikanaca i Turaka. Nije ni Amerikancima toliko stalo do Kurda u strateškom smislu da bi radi njih išli u sukob s ipak NATO-ovom članicom – kazao je Dizdarević.

Iako su odnosi Turske i Sjedinjenih Država bili napeti i tijekom mandata Baracka Obame, pod vodstvom Donalda Trumpa došli su do kritične točke. Kao i Obama prije, Trump podupire kurdske Sirijske demokratske snage, SDF, zbog uspjeha u čišćenju teritorija koje je nekada kontrolirao ISIL, što je razljutilo turskog predsjednika Erdoğana, jer je SDF krovna organizacije u kojoj kurdski militanti i jedinice YPG snaga čine većinu, a Ankara ih smatra “terorističkom skupinom”.

Sukobi i zbog Katara

Erdoğan redovito optužuje Washington da podupiranjem kurdskih boraca unutar Sirije potkopava sigurnost njegove zemlje, ali i zato što SAD odbijaju izručiti klerika Fethullaha Gülena zbog navodnog organiziranja neuspjelog pokušaja vojnog udara u Turskoj 2016. Isto tako, Erdoğan zamjera Washingtonu što nikada nije povukao odlučne poteze u svrgavanju sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada. SAD i Turska ne slažu se u više slučajeva.

Primjerice, Turska je stala uz Katar kada su Saudijska Arabija i ostale zemlje Zaljeva uvele blokadu te male zemlje s obzirom na to da su i Katar i Turska sljedbenici Muslimanskog bratstva. Isto tako, Turska podržava i financira islamistički pokret u Pojasu Gaze Hamas, dok ga SAD smatra terorističkom organizacijom. S druge strane, Trump Erdoğanu zamjera približavanje Rusiji i kupnju ruskog protuzračnog sustava S-400. Sukobi dvojice predsjednika eskalirali su nedavno zbog Trumpove odluke o priznavanju Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela.

Erdoğan je oštro reagirao na prijetnju Trumpa da će srezati američku pomoć zemljama koje na izvanrednoj sjednici Opće skupštine UN-a budu glasale za rezoluciju protiv njegove odluke o priznanju Jeruzalema za izraelski glavni grad, odgovorivši mu kako “svojim dolarima ne može kupiti demokratsku volju Turske” te poručivši kako Turska nikada neće prihvatiti tu odluku, pa i pod cijenu rata. Raskol i nesuglasice između Turske i SAD-a toliko je dubok i temeljit da se sve češće dovodi u pitanje i samo članstvo Turske u Sjevernoatlantskom savezu.

Turski izlazak iz NATO-a ipak je još uvijek teško zamisliv s obzirom na geostrateški položaj i važnost te zemlje, ali određena tendencija postoji. Nema sumnje da je Trump, u radikalnom preokretu politike bivšeg predsjednika Baracka Obame, najavio dugoročni ostanak u Siriji radi suprotstavljanja iranskom i ruskom utjecaju. Zbog toga je Pentagon uložio znatna sredstva u modernizaciju i obuku Sirijskih demokratskih snaga, SDF, svjestan kako u Siriji ne postoji druga opcija s kojom mogu surađivati.

Međutim, SDF čine upravo kurdske jedinice bliske PKK-u, što posebno zabrinjava Erdoğana. S Amerikom kao saveznicima, arapska plemena i SDF zauzeli su bogata naftna polja u istočnoj sirijskoj pokrajini Deir ez-Zor. Američka kontrola nad strateškim resursima omogućuje Sjedinjenim Državama važan ulog u budućim pregovorima oko budućnosti i ustroja Sirije.

Putin ostao po strani

S druge strane, cilj turskog napada na Afrin slabljenje je kurdskih snaga na svojoj južnoj granici. Sporedni ciljevi tiču se povratka Turske na regionalnu scenu kao ozbiljnog aktera u rješavanju sirijske krize, ali i mobilizacije birača pred ključne izbore 2019., saniranje problema tri i pol milijuna sirijskih izbjeglica te promocije turske vojne industrije koja se od prosinca 2017. nalazi pod kontrolom Erdoğana.

No, koja je uloga Rusije u svemu tome i zašto se Putin uopće nije oglasio na tursku invaziju na Siriju? Je li svojom šutnjom zapravo dao zeleno svjetlo turskoj vojnoj invaziji? – Ruski stav je jasan – Rusima ne odgovara potpuna prevlast u ovom sukobu ni Amerikanaca s Kurdima ni Turske, jer je svaka od tih varijanti protiv Sirije. Teško bi bilo kontrolirati Tursku ako se previše tamo “osile” pa im se apetiti prošire na nove prostore prema Istoku i velikim nalazištima nafte koja je i do sada, u organizaciji ISIL-a (Deir Ez Zor itd.) išla preko Turske u svijet – smatra Zlatko Dizdarević dodajući kako je u svakoj od tih varijanti priča o borbi protiv “terorizma” samo pokriće za apetite druge vrste. Još prije početka turske vojne intervencije u Siriji Rusija je Kurdima nudila pomoć i zaštitu ako prepuste kontrolu nad Afrinom snagama sirijske vojske, što su oni odbili.

Odbijanjem ruske pomoći Putin je Kurdima dao do znanja da je sada sve u njihovim rukama i da sami odlučuju o svojoj sudbini i opstanku te kako više ne računaju na rusku pomoć. Putinov stav Turska je shvatila kao zeleno svjetlo za vojnu akciju. S druge strane, osim što Rusiji odgovara slabljenje Kurda kako bi lakše ispregovarala njihov status jednom kada se rat okonča i dođe do političkog rješenja u Siriji, Putin je znao da će ulazak turskih snaga u Siriju dovesti do eskalacije sukoba s SAD-om. Moskvi to svakako odgovara.

Rusi su pragmatično za čitavu krizu okrivili Ameriku i prekomjerno naoružavanje sirijskih Kurda, provokaciju koju Ankara evidentno nije mogla ostaviti nekažnjenu. Za Putina, sukob oko Sirije između dvije članice NATO-a, SAD-a i Turske, pozitivna je stvar jer bi njihov mogući vojni sukob mogao rezultirati izlaskom Turske iz NATO-a. Pitanje je samo hoće li turska vojna operacija „Maslinova grana“ biti početak velikih sukoba između dvije članice NATO-a? Odgovor bi trebao stići brzo s obzirom na to da je Erdoğan najavio pohod na grad Manbij u kojem se nalazi više od pet tisuća američkih vojnika.

Turci su već bili ušli u Siriju, i to na ruski poziv

Tursku vojnu invaziju na Afrin nemoguće je odijeliti od ostatka rata u Siriji, osobito od sukoba u Idlibu. Glavni turski adut u Siriji je utjecaj koji ima nad džihadistima u provinciji Idlibu jer je upravo turska vojska ušla u Idlib na ruski poziv lani kako bi pridonijela mirovnom procesu za okončanje rata koji traje već osmu godinu. Ovaj rat potaknut će novo veliko geopolitičko repozicioniranje velikih sila, s jedne strane Rusije i Irana, a s druge strane SAD-a i Saudijske Arabije, s treće pak strane Turske i Katara.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

Hassan Haidar Diab: Erdogan samo razumije jezik sile (VIDEO)

 

SAD slaže ratnu vladu i napada Siriju?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas