Pratite nas

Kolumne

Hoćemo li gledati reprizu prošlih predsjedničkih izbora?

Objavljeno

na

Od gentlmena koji svira klavir čovjek se ne bi nadao takvih sitnih podlosti…

Najnovija sjajno režirana farsa s otpustom Dejana Jovića iz Ureda Predsjednika još će više osokoliti njegove pristaše jer sada imamo tobože čvrsti i neupitni dokaz njegovog hrvatstva. Ako se Ivo Josipović uistinu ne slaže s Jovićevim stavovima iznesenim u „Političkoj misli” i dao mu je otkaz zbog toga, znači li to da se Ivo Josipović slaže sa svim ranijim puno problematičnijim tekstovima istog tog Dejana Jovića. Treba se prisjetiti da je on između ostaloga u srbijanskom tisku točno na dan hrvatske nezavisnosti napisao tekst o tome da je Njemačka svojom politikom zapravo otvorila vrata stvaranju jednog Miloševića. Jer, tobože kad se mogu ujediniti dvije Njemačke zašto ne bi i svi Srbi mogli živjeti u jednoj državi. Takvih i sličnih Jovićevih provokacija bilo je još u ovim godinama, a Ivo Josipović je redovito šutio. Sad, baš sad u predizbornoj kampanji, eto naše Hrvatine sa rezolutnim potezom! Obzirom na takav razvoj situacije vrijeme je podrobnije pogledati dosadašnji tijek kampanje.

Prva četvrtina je otprilike iza nas i premda je pobjednik danas još uvijek posve neizvjestan ocrtavaju se glave siluete u toj Platonovoj špilji. Najprije, kristalno je jasno da je ovo neravnopravna borba jer je predsjednik Josipović uzurpirao sve prinadležnosti koje ima kao predsjednik republike i bezočno ih koristi za kampanju. Ured, s kompletnim osobljem ne radi ništa drugo već mjesecima, osim što sprema i odrađuje Predsjednikovu kampanju, a ured ima stotinu i više raznih savjetnika i godišnje stoji 43 milijuna kuna. Oni su svi usmjereni i troše se samo u jednom cilju: pobjedi Ive Josipovića na izborima. Tko može protiv takve „sile”? Samim tim, ovi su izbori posve neravnopravni. Kad pogledate web Predsjednika republike i vidite što je sve i kako obilazio zadnjih šest mjeseci, vi jasno vidite da je taj čovjek u kampanji već gotovo godinu dana. Zato jer je u kampanji faktički godinu dana, Predsjednik realno ne odrađuje svoj posao pa tako uporno izbjegava na sva ključna pitanja dati jezgrovite odgovore jer se boji da će se faktura za iskrenost ispostaviti na izborima, a on je ove izbore doživio kao ključnu bitku u svojoj karijeri! Osim što je upregnuo 43 milijuna težak pogon za vlastite ambicije Predsjednik je, sad je to posve razvidno kompletne mainstream medije stavio pod kontrolu. To tehnički gledajući nije osobito teško, jer Hrvatska nema osobitu pluralnu medijsku scenu.

Dok je mala Crna Gora pokrenula od 1990. šest dnevnih novina, a Srbija čak 14 novih dnevnih novina, Hrvatska je za četvrt stoljeća samostalnosti pokrenula jedne jedine: Jutarnji list! Josipović je njihov glavni čitatelj što se po svemu vidi. Hrvatska novinska scena gotovo da je identična vremenima kad je Bakarić ravnao Vjesnikom jer jedne jedine nove dnevne novine (pustimo sad „24 sata” na stranu) za 25 godina samostalnosti, to sve govori. I zato je lako upravljati medijskom scenom jer se ona na mainstream razini svodi na troje ključnih ljudi: Nino Pavić, misteriozni Pater Tolj i Goran Radman. Tko je zadobio povjerenje tih troje ljudi, taj kontrolira najrelevantnije medije u zemlji.

Jedini čovjek koji u ovom trenutku ima tu snagu i tu moć, jest hrvatski predsjednik Ivo Josipović i to se vidi na svakom koraku. Na njegovu intervenciju je meni zabranjeno pisati u Večernjem listu, na intervenciju njegovog glavnog savjetnika i njega posredno, izbačen je iz Večernjeg lista nedavno i Ivica Šola. Takvu moć u Večernjem listu osim predsjednika države nema nitko! Izdanja Nina Pavića stoje mu na raspolaganju od prvog dana, a Jutarnji list ga glorificira do razine političkog neukusa. Nema jedne jedine kritike njegove vlasti ni u Jutarnjem listu, ni u Slobodnoj Dalmaciji! Samo i jedino panegirici, kao nekad Titu i Bakariću. Škola Nina Pavića! Tu ludost i glupost ne radi niti Večernji list koji krajnje perfidno kao najveću od svih medijskih navlakuša, ipak barem dopušta trojici, četvorici ljudi da jednom tjedno kritiziraju Josipovića.

Dok dakle nekih nijansi i ima kod dviju najtiražnijih dnevnih novina, HTV se iskazuje kao prava tvrđava, da ne velim vojarna na službi Ivi Josipoviću. Maršalka! Gdje se god pojavi iskrica kritike, kao što je to bilo na 4 Programu, odmah stiže ideološka racija poslana sa Pantovčaka koja momentalno razbija svako oporbeno okupljanje. Ovog ljeta je predsjednik u jednom neslužbenom razgovoru zamjerio ljudima koji vode 4. program da „previše zovete Dujmovića”, oni su to prečuli i nastavili me povremeno pozivati i ove jeseni je tamo poslana racija! Nježna kritika se pojavila u emisiji „Pola ure kulture” i ponovo je poslana ideološka ophodnja iz Ureda da vidi o čemu se radi.

Za početak promijenili su im termin. U takvoj medijskoj situaciji gdje Ured i Predsjednik ognjem i mačem kontroliraju sve relevantne medije, mi zapravo ne možemo govoriti o fer i poštenim izborima jer oni to nisu. U takvoj situaciji Josipovića se može rušiti jedino žestokom kritikom i oštrom retorikom kojom bi se birače masovnije negoli ranije natjeralo na glasovanje. U tom smislu iz „Hrasta” i stižu sugestije da Kolinda Grabar Kitarović pojača retoriku jer nastavi li ovako prijeti opasnost da ne bude prepoznata kao adekvatna promjena. Njezin odlazak u „Nedjeljom u dva” bio je strateški promašaj jer je ona zapravo upala u zasjedu. Naime, kako vidimo i čujemo, Ivo Josipović će se posljednji pojaviti u Stankovićevoj emisiji jer je to idealan tajming.

Zadnji doći kod Stankovića, a ne prvi, to je mudro! Kolinda je Stankoviću otišla prva, grlom u jagode i izgovorila je rečenicu koju desni kandidat nikada ne smije izgovoriti ako računa na glasove desnog spektra. Desnom kandidatu za predsjednika države nikada, ali baš nikada Tito ne smije biti teško pitanje. Jer, desnici Tito uopće nije teško pitanje. On je za njih zločinac, razumniji dio desnice će saslušati sve pluseve i minuse Josipa Broza Tita i na kraju će reći, bez obzira na sve, prevladavaju zločini i prevladava antihrvatski stav i on je za nas negativan lik-Vratio nam je Istru! Da, a onda je Boku Kotorsku, Srijem, Banat i Bačku predao Srbiji i Crnoj Gori! Zašto bismo Paveliću pamtili da je prodao Istru i Dalmaciju, a Titu ne bi da je predao Boku, Banat i Bačku? Pavelić je osim toga bio pritisnut, Tito je ovo napravio dragovoljno! Bez ikakve nužde. Što je pak sve Tito bio kadar napraviti ukupnim hrvatskim interesima pokazuje da Istru nije oslobađao kao Hrvat Hrvatskoj nego kao komunist koji hoće zapasati što veći komad kugle zemaljske da bi tu razvijao socijalizam. Jer, došao je pred Udine i do Klagenfurta! Pa nije vrag da je mislio da su i Udine – Hrvatska?!

Tito bi da ga se pustilo ušao i u Veneciju i išao bi do Graza! Tito ne oslobađa Istru kao politički Hrvat, nego kao komunist koji ratuje sa kapitalizmom. Politički Hrvat bi oslobađao Istru, (uostalom i NDH je donijela odluku o vraćanju Istre Hrvatskoj čim je pala Italija!), ali nikad ne bi poklonio Boku i Srijem drugima. Da ne govorim o Bleiburgu, ubijanju 660 svećenika itd. Kolinda je tu napravila istu grešku kao svojedobno i Prgomet i to na istom minskom polju i to je upravo neshvatljivo. Osim toga njezina kritika Josipovića za sada nije niti oštra niti ubitačna, njeni meci za sada fijuču visoko iznad njega. Ljudi upravo intuitivno znaju da bi ona bila bolja Predsjednica, Kolinda je osoba koja budi povjerenje, njena biografija je kristalno čista, ali njezina retorika je tanka baš kao što je tanka bila retorika Jadranke Kosor kad se borila sa Mesićem. Nježno, prenježno, ništa što narod diže na noge, ništa što jamči radikalne promjene, ništa što bi u ovoj potpunoj kontroli medija otkrilo njegove slabe bokove.

No, pravi izbori i pravi okršaji još nisu ni počeli tako da Kolinda ima vremena ispraviti ove početne greške u koracima, ali to će se dogoditi samo ako razumije što ovaj narod uistinu hoće. Za razliku od Kolinde, Milan Kujundžić je izašao na megdan kao svojedobno Marijan Beneš na ring. Srčan i pun kiptećih emocija koje ne može sakriti, Kujundžić pokazuje silnu emociju i na toj razini za sada sjajno komunicira sa publikom. Njegovi odgovori su često skup golih fraza, vidi se da je često posve nepripremljen, njegovi savjeti tek su zbir dobrih želja, tu fali razrađenosti budućih poteza i tu fali iznad svega minuciozne analize dosadašnjeg Josipovićevog mandata. Iz te analize bi se mogli crpiti brojni odgovori što i kako treba mijenjati na Pantovčaku.

No, narod je kod Kujundžića prepoznao iskrenu emociju i na tom valu on je bio sjajan i kod Stankovića i u „Piramidi”. Problem je u tome što će idući put negdje nastupiti tek kad Josipović digne rampu, ako njegovi savjetnici zaključe da treba pripustiti Kujunđića da bi se neutraliziralo Kolindu. Tu je tragedija ovih izbora, što se Josipović sa svojom enormnom snagom u medijima, sa svima njima igra kao sa lutkama na koncu! Za Kolindu je HTV-u naređeno da ne smiju pustiti njene slike sa svjetskim čelnicima, pa je onda zaključeno da je vrijeme za Kujunđića da uzme dio biračkog kolača, a sada će osluškivati ankete kako bi odabrali idealan trenutak da u igru ubace Milana Bandića. Čovjeka koji ne može pobijediti ali kao i na zadnjim izborima može zadati konačni udarac desnici da svog čovjeka ne postavi na Pantovčak! Ta dupla Bandićeva igra uopće nije shvaćena u narodu, jer on kao populist sjajno igra. U medijima ga ne možete razotkriti jer tu na vratima stoji Josipović kao glavni body gard koji odlučuje tko može na naslovnicu, a tko ne može! Mediji, prokleti hrvatski mediji…

Sve u svemu, prva četvrtina jasno pokazuje sve mane i prednosti oporbe i upravo kraljevsku pozu koju u medijima zauzima Ivo Josipović. Želi li ga se pobijediti Kolinda mora pojačati retoriku, tim prije jer će joj sa gromkom retorikom za vrat puhati Milan Kujunđić koji tri puta glasnije izgovori ono što Kolinda prošapuće. A onda ju još čeka i stari lisac Milan Bandić. Kolinda bi dakle morala mijenjati taktiku. Kujunđiću pak nedostaje ono čega Kolinda ima previše: njenog nivoa i šarma. Nastavi li pak ovako sjajno kako je započeo, njegove šanse nisu neznatne tim prije što on realno nema što izgubiti. Ako izgubi, ali dobije pristojan broj glasova to će biti sjajan benzin za njegovu stranku i opciju općenito. No, ako Kolinda izgubi, onda taj poraz ima brojne konotacije. Pobjedi li Kolinda to sasvim sigurno donosi veliku pobjedu i HDZ-a na parlamentarnim izborima, koji ionako nezaustavljivo grabi prema Banskim dvorima. Pogledajmo drugu četvrtinu i ne zaboravimo da Josipović igra „na nož” do te razine da čuva datum izbora do samog kraja. Od gentlmena koji svira klavir čovjek se ne bi nadao takvih sitnih podlosti…

Tihomir Dujmović/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari