Pratite nas

Kolumne

Hoćemo li ubrzo imati autobuse i tramvaje na kojima će stajati : ‘Samo za ljevičare’?

Objavljeno

na

Nisam naime vidio da se povodom brutalnog nasrtaja na Ružicu Ćavar bilo tko od njih oglasio. To znači da smo na pragu toga da se širom zemlje demokršćane počne hvatati mrežama i da nije daleko dan kada će ih se moći bez kazne prebijati na sred ceste! Dugoročno će se s njima igrati pikado kao u „Vuku sa Wall Streta”!

[dropcap color=”#dd0000″ font=”0″]R[/dropcap]užica Ćavar, 77-godišnja predsjednica udruge „Hrvatski pokret za život i obitelj” prebijena je u sred bijela dana na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Kamera je zabilježila kako leži na podu i pokušava se ustati, skuplja po podu krhotine razbijenih naočala, brišući pri tom krv koja joj curi iz nosa. Nešto kasnije u bolnici će biti konstatirano da joj je slomljena ruka na dva mjesta. Idući dan smo saznali da je nasilnik bio jedan etablirani član laburista, dovoljno etabliran da ga se ispred stranke nominiralo za europski parlament. Ostaje činjenica da ga je stranka sada doista promptno izbacila iz svojih redova. Mediji su ovo divljaštvo tretirali kao krajnje marginalno, crticama o „napadnutoj 77-godišnoj starici, katoličkoj aktivistici” s tim da su prva izvješća sugerirala da je ona provocirala pa je ukupni dojam prvih izvješća bio – što je tražila, to je i dobila!

ruzica cavar napad smallPrava je istina da je nekoliko nevladinih udruga krajnje lijeve provenijencije prosvjedovalo na Cvjetnom trgu tražeći raskid Vatikanskih ugovora. Onda je na Cvjetni trg stigla predsjednica jedne druge nevladine udruge i pokušala je svoje plakate, dakako dijametralno suprotnih poruka, staviti na ogradu pravoslavne crkve. U tom trenutku je brutalno pretučena pred nekoliko stotina prosvjednika koji su mirno gledali to nasilje. O njihovoj ravnodušnosti najbolje govori činjenica da su nakon što je Ćavarica otišla u bolnicu mirno nastavili sa prosvjedom. Zamislite sad da je na Cvjetnom trgu na prosvjed stigla Vesna Teršelič, da je napadnuta kao Ružica Ćavar i da su kamere zabilježile kako po podu jednom rukom traži razbijene naočale. Dok sa drugom rukom briše krv iz nosa i da joj dva sata kasnije liječnici konstatiraju dvostruki lom jedne ruke. Zamislite si novine idući dan, zamislite si tv dnevnike istu noć! Zamislite količinu reakcija od Ureda predsjednika kojem je Teršelička osobito omiljena predsjednica još omiljenije nevladine udruge, preko reakcija Vlade do svih mogućih puhovskih, goldsteina i sličnih dežurnih čuvara ljudskih prava, ali samo jedne ideološke skupine u ovom društvu.

Nisam naime vidio da se povodom brutalnog nasrtaja na Ružicu Ćavar bilo tko od njih oglasio. To znači da smo na pragu toga da se širom zemlje demokršćane počne hvatati mrežama i da nije daleko dan kada će ih se moći bez kazne prebijati na sred ceste! Dugoročno će se s njima igrati pikado kao u „Vuku sa Wall Streta”! Ne odmah i ne masovno, a i šutnja lijeve elite na ovaj događaj ohrabrujuće djeluje za razvoj lijevog fašizma u zemlji. Jer, Ružica Ćavar je prebijena samo zato jer drugačije misli! Medijska i politička šutnja na brutalni fizički obračun sa neistomišljenikom na Cvjetnom trgu zapravo je znak da je prerezana svečana vrpca i da je napravljen značajni hrvatski iskorak u društvo ljudi prvog i drugog razreda. Hoćemo li dugo čekati da se ljudi deklarirane desne provenijencije neće se smjeti voziti u tramvaju?

Hoćemo li imati autobuse u kojima će pisati “samo za ljevičare”? Pretjerujem? Pa Cvjetni trg je taj dan bio prostor na kojem je bilo dozvoljeno biti samo ljevičarom! Zašto bi mogućnost da ubuduće imamo ograđeni prostor za desničare na gradskim trgovima bila nevjerojatna nakon ove zaglušujuće šutnje na fizički obračun žene koja je kriva samo zato jer ne misli kao lijevi radikali?

Osim toga valja konstatirati da ovo nije prvi put da se nevladine udruge lijeve provenijencije služe nasiljem. Upravo iz tih redova je organiziran napad na policijske snage koji su im zaprječavale dolazak na Markov trg, upravo iz njihovih redova je organizirana Facebook revolucija u kojoj su savršeno organizirani prosvjednici urlali pod prozorima pomno odabranih političara dakako desne provenijencije. Osim toga prosvjedi koji su intonirani tobože kao isključivo socijalni, nikad više se nisu organizirani, premda je socijalna situacija pod Milanovićevom vlašću tri puta teža. Nevladine udruge su dakle običan paravan za iskazivanje onih relacija koje su suspektne samoj lijevoj eliti. No, da su savršeno povezani, da su savršeno instruirani i last but not least, da su bogato nagrađeni za svoj posao, to danas nema nikakve dvojbe. Niti jedna tema u ove četiri grozne gospodarske godine nije ih izvela na ulicu! Dok kreće rasprodaja auto cesta, dok kreću masovna otpuštanja u Croatia osiguranju, dok se gasi sisačka rafinerija, dok uvozimo hranu kao nikada, dok se sramotimo sa lex Perković kao nikada nitko, sve te nevladine udruge što su onako revoltirano i tobože iskreno tražile pravdu svjesne da rušeći Kosoricu zaustavljaju hrvatski ulazak u Uniju kako bi kupili vrijeme da zajedno sa Srbijom idemo u Bruxelles danas šute očito plaćenom šutnjom. I sada kada zemlja upravo kipti od krivih gospodarskih poteza, od mahnitog zaduživanja i nevjerojatno nesposobne Vlade, nevladine udruge prosvjeduju tražeći ukidanje vatikanskih ugovora čime se zapravo deklariraju kao goli ogranci Kukuriku koalicije.

[dropcap color=”#dd0000″ font=”0″]O[/dropcap]d svih mogućih relacija oni traže baš ukidanje Vatikanskih ugovora! I sve bi ipak ostalo na razini neke nevjerojatnosti, pomalo i neobjašnjivosti da nismo čuli ovih dana kako Ivan Zvonimir Čičak ističe da mu je Slavko Linić jednom prigodom priznao da se iz proračuna za nevladine udruge izdvaja dvije milijarde i osam stotina milijuna kuna! Tu smo dakle! S druge strane krugovi koji prate detaljnije funkcioniranje najetabliranijih nevladinih udruga tvrde da se pravi izvori njihova financiranja ipak nalaze u inozemstvu. Svojedobno je izraelska Vlada potaknuta neviđenim kritikama tamošnjih nevladinih udruga zatražila od svoje obavještajne zajednice da pripremi izvješće o načinima financiranja nevladinih udruga tražeći da se to izvješće javno predstavi izraelskom parlamentu. Kad je izvješće dovršeno i predstavljeno parlamentu ispostavilo se da 90 posto nevladinih udruga financiranja arapske zemlje plus Velika Britanija. Tada je i došlo i do onog velikog diplomatskog skandala sa Velikom Britanijom.

Može li netko zamisliti da bi se Milanović drznuo zatražiti izvješće hrvatske obavještajne zajednice o centrima iz kojih se financiraju hrvatske nevladine udruge?

Možete li zamisliti Josipovića u toj ulozi? Ne, naravno! Možete li zamisliti bilo koga u ovoj autističnoj vlasti da zatraži propitkivanje financiranja nevladinih udruga obzirom da koštaju godišnje ovu gladnu zemlju gotovo tri milijarde kuna! I oni koji koštaju ovu zemlju tri milijarde kuna traže da se ukinu vatikanski ugovori po kojima se Katolička crkva financira sa 250 milijuna kuna godišnje. Pri tom je Crkva istinski i deklarirano društveno korisna zajednica, za razliku od brojnih nevladinih udruga. Primjerice, nema jednog zaključka Haškog suda iz presude Gotovini koji je podudaran sa bilo kojim zaključkom do kojeg je došla Teršeličkina „Documenta”, obilno financirana iz proračuna i okičena Josipovićevim ordenima! Za nadati se je da će se kod proračuna za iduću godinu naći mrvica pameti pa da će se umjesto daljnjeg kresanja najosnovnijih potreba ovog društva netko pozabaviti i fantastičnom brojkom od gotovo tri milijarde kuna koliko ovu gladnu zemlju koštaju nevladine udruge. Od kojih neke lože vatru koja bi nas sve mogla progutati. Kapne li i s tog naslova izvana koji euro ili funta? Pomalo i neobjašnjivosti da nismo čuli ovih dana kako Ivan Zvonimir Čičak ističe da mu je Slavko Linić jednom prigodom priznao da se iz proračuna za nevladine udruge izdvaja dvije milijarde i osam stotina milijuna kuna! Tu smo dakle! S druge strane krugovi koji prate detaljnije funkcioniranje najetabliranijih nevladinih udruga tvrde da se pravi izvori njihova financiranja ipak nalaze u inozemstvu.

Svojedobno je izraelska Vlada potaknuta neviđenim kritikama tamošnjih nevladinih udruga zatražila od svoje obavještajne zajednice da pripremi izvješće o načinima financiranja nevladinih udruga tražeći da se to izvješće javno predstavi izraelskom parlamentu. Kad je izvješće dovršeno i predstavljeno parlamentu ispostavilo se da 90 posto nevladinih udruga financiranja arapske zemlje plus Velika Britanija. Tada je i došlo i do onog velikog diplomatskog skandala sa Velikom Britanijom. Može li netko zamisliti da bi se Milanović drznuo zatražiti izvješće hrvatske obavještajne zajednice o centrima iz kojih se financiraju hrvatske nevladine udruge? Možete li zamisliti Josipovića u toj ulozi? Ne, naravno! Možete li zamisliti bilo koga u ovoj autističnoj vlasti da zatraži propitkivanje financiranja nevladinih udruga obzirom da koštaju godišnje ovu gladnu zemlju gotovo tri milijarde kuna!

I oni koji koštaju ovu zemlju tri milijarde kuna traže da se ukinu vatikanski ugovori po kojima se Katolička crkva financira sa 250 milijuna kuna godišnje. Pri tom je Crkva istinski i deklarirano društveno korisna zajednica, za razliku od brojnih nevladinih udruga. Primjerice, nema jednog zaključka Haškog suda iz presude Gotovini koji je podudaran sa bilo kojim zaključkom do kojeg je došla Teršeličkina „Documenta”, obilno financirana iz proračuna i okičena Josipovićevim ordenima! Za nadati se je da će se kod proračuna za iduću godinu naći mrvica pameti pa da će se umjesto daljnjeg kresanja najosnovnijih potreba ovog društva netko pozabaviti i fantastičnom brojkom od gotovo tri milijarde kuna koliko ovu gladnu zemlju koštaju nevladine udruge. Od kojih neke lože vatru koja bi nas sve mogla progutati. Kapne li i s tog naslova izvana koji euro ili funta?

Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari