Pratite nas

Kolumne

Hoćemo li ubrzo imati autobuse i tramvaje na kojima će stajati : ‘Samo za ljevičare’?

Objavljeno

na

Nisam naime vidio da se povodom brutalnog nasrtaja na Ružicu Ćavar bilo tko od njih oglasio. To znači da smo na pragu toga da se širom zemlje demokršćane počne hvatati mrežama i da nije daleko dan kada će ih se moći bez kazne prebijati na sred ceste! Dugoročno će se s njima igrati pikado kao u „Vuku sa Wall Streta”!

[dropcap color=”#dd0000″ font=”0″]R[/dropcap]užica Ćavar, 77-godišnja predsjednica udruge „Hrvatski pokret za život i obitelj” prebijena je u sred bijela dana na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Kamera je zabilježila kako leži na podu i pokušava se ustati, skuplja po podu krhotine razbijenih naočala, brišući pri tom krv koja joj curi iz nosa. Nešto kasnije u bolnici će biti konstatirano da joj je slomljena ruka na dva mjesta. Idući dan smo saznali da je nasilnik bio jedan etablirani član laburista, dovoljno etabliran da ga se ispred stranke nominiralo za europski parlament. Ostaje činjenica da ga je stranka sada doista promptno izbacila iz svojih redova. Mediji su ovo divljaštvo tretirali kao krajnje marginalno, crticama o „napadnutoj 77-godišnoj starici, katoličkoj aktivistici” s tim da su prva izvješća sugerirala da je ona provocirala pa je ukupni dojam prvih izvješća bio – što je tražila, to je i dobila!

ruzica cavar napad smallPrava je istina da je nekoliko nevladinih udruga krajnje lijeve provenijencije prosvjedovalo na Cvjetnom trgu tražeći raskid Vatikanskih ugovora. Onda je na Cvjetni trg stigla predsjednica jedne druge nevladine udruge i pokušala je svoje plakate, dakako dijametralno suprotnih poruka, staviti na ogradu pravoslavne crkve. U tom trenutku je brutalno pretučena pred nekoliko stotina prosvjednika koji su mirno gledali to nasilje. O njihovoj ravnodušnosti najbolje govori činjenica da su nakon što je Ćavarica otišla u bolnicu mirno nastavili sa prosvjedom. Zamislite sad da je na Cvjetnom trgu na prosvjed stigla Vesna Teršelič, da je napadnuta kao Ružica Ćavar i da su kamere zabilježile kako po podu jednom rukom traži razbijene naočale. Dok sa drugom rukom briše krv iz nosa i da joj dva sata kasnije liječnici konstatiraju dvostruki lom jedne ruke. Zamislite si novine idući dan, zamislite si tv dnevnike istu noć! Zamislite količinu reakcija od Ureda predsjednika kojem je Teršelička osobito omiljena predsjednica još omiljenije nevladine udruge, preko reakcija Vlade do svih mogućih puhovskih, goldsteina i sličnih dežurnih čuvara ljudskih prava, ali samo jedne ideološke skupine u ovom društvu.

Nisam naime vidio da se povodom brutalnog nasrtaja na Ružicu Ćavar bilo tko od njih oglasio. To znači da smo na pragu toga da se širom zemlje demokršćane počne hvatati mrežama i da nije daleko dan kada će ih se moći bez kazne prebijati na sred ceste! Dugoročno će se s njima igrati pikado kao u „Vuku sa Wall Streta”! Ne odmah i ne masovno, a i šutnja lijeve elite na ovaj događaj ohrabrujuće djeluje za razvoj lijevog fašizma u zemlji. Jer, Ružica Ćavar je prebijena samo zato jer drugačije misli! Medijska i politička šutnja na brutalni fizički obračun sa neistomišljenikom na Cvjetnom trgu zapravo je znak da je prerezana svečana vrpca i da je napravljen značajni hrvatski iskorak u društvo ljudi prvog i drugog razreda. Hoćemo li dugo čekati da se ljudi deklarirane desne provenijencije neće se smjeti voziti u tramvaju?

Hoćemo li imati autobuse u kojima će pisati “samo za ljevičare”? Pretjerujem? Pa Cvjetni trg je taj dan bio prostor na kojem je bilo dozvoljeno biti samo ljevičarom! Zašto bi mogućnost da ubuduće imamo ograđeni prostor za desničare na gradskim trgovima bila nevjerojatna nakon ove zaglušujuće šutnje na fizički obračun žene koja je kriva samo zato jer ne misli kao lijevi radikali?

Osim toga valja konstatirati da ovo nije prvi put da se nevladine udruge lijeve provenijencije služe nasiljem. Upravo iz tih redova je organiziran napad na policijske snage koji su im zaprječavale dolazak na Markov trg, upravo iz njihovih redova je organizirana Facebook revolucija u kojoj su savršeno organizirani prosvjednici urlali pod prozorima pomno odabranih političara dakako desne provenijencije. Osim toga prosvjedi koji su intonirani tobože kao isključivo socijalni, nikad više se nisu organizirani, premda je socijalna situacija pod Milanovićevom vlašću tri puta teža. Nevladine udruge su dakle običan paravan za iskazivanje onih relacija koje su suspektne samoj lijevoj eliti. No, da su savršeno povezani, da su savršeno instruirani i last but not least, da su bogato nagrađeni za svoj posao, to danas nema nikakve dvojbe. Niti jedna tema u ove četiri grozne gospodarske godine nije ih izvela na ulicu! Dok kreće rasprodaja auto cesta, dok kreću masovna otpuštanja u Croatia osiguranju, dok se gasi sisačka rafinerija, dok uvozimo hranu kao nikada, dok se sramotimo sa lex Perković kao nikada nitko, sve te nevladine udruge što su onako revoltirano i tobože iskreno tražile pravdu svjesne da rušeći Kosoricu zaustavljaju hrvatski ulazak u Uniju kako bi kupili vrijeme da zajedno sa Srbijom idemo u Bruxelles danas šute očito plaćenom šutnjom. I sada kada zemlja upravo kipti od krivih gospodarskih poteza, od mahnitog zaduživanja i nevjerojatno nesposobne Vlade, nevladine udruge prosvjeduju tražeći ukidanje vatikanskih ugovora čime se zapravo deklariraju kao goli ogranci Kukuriku koalicije.

[dropcap color=”#dd0000″ font=”0″]O[/dropcap]d svih mogućih relacija oni traže baš ukidanje Vatikanskih ugovora! I sve bi ipak ostalo na razini neke nevjerojatnosti, pomalo i neobjašnjivosti da nismo čuli ovih dana kako Ivan Zvonimir Čičak ističe da mu je Slavko Linić jednom prigodom priznao da se iz proračuna za nevladine udruge izdvaja dvije milijarde i osam stotina milijuna kuna! Tu smo dakle! S druge strane krugovi koji prate detaljnije funkcioniranje najetabliranijih nevladinih udruga tvrde da se pravi izvori njihova financiranja ipak nalaze u inozemstvu. Svojedobno je izraelska Vlada potaknuta neviđenim kritikama tamošnjih nevladinih udruga zatražila od svoje obavještajne zajednice da pripremi izvješće o načinima financiranja nevladinih udruga tražeći da se to izvješće javno predstavi izraelskom parlamentu. Kad je izvješće dovršeno i predstavljeno parlamentu ispostavilo se da 90 posto nevladinih udruga financiranja arapske zemlje plus Velika Britanija. Tada je i došlo i do onog velikog diplomatskog skandala sa Velikom Britanijom.

Može li netko zamisliti da bi se Milanović drznuo zatražiti izvješće hrvatske obavještajne zajednice o centrima iz kojih se financiraju hrvatske nevladine udruge?

Možete li zamisliti Josipovića u toj ulozi? Ne, naravno! Možete li zamisliti bilo koga u ovoj autističnoj vlasti da zatraži propitkivanje financiranja nevladinih udruga obzirom da koštaju godišnje ovu gladnu zemlju gotovo tri milijarde kuna! I oni koji koštaju ovu zemlju tri milijarde kuna traže da se ukinu vatikanski ugovori po kojima se Katolička crkva financira sa 250 milijuna kuna godišnje. Pri tom je Crkva istinski i deklarirano društveno korisna zajednica, za razliku od brojnih nevladinih udruga. Primjerice, nema jednog zaključka Haškog suda iz presude Gotovini koji je podudaran sa bilo kojim zaključkom do kojeg je došla Teršeličkina „Documenta”, obilno financirana iz proračuna i okičena Josipovićevim ordenima! Za nadati se je da će se kod proračuna za iduću godinu naći mrvica pameti pa da će se umjesto daljnjeg kresanja najosnovnijih potreba ovog društva netko pozabaviti i fantastičnom brojkom od gotovo tri milijarde kuna koliko ovu gladnu zemlju koštaju nevladine udruge. Od kojih neke lože vatru koja bi nas sve mogla progutati. Kapne li i s tog naslova izvana koji euro ili funta? Pomalo i neobjašnjivosti da nismo čuli ovih dana kako Ivan Zvonimir Čičak ističe da mu je Slavko Linić jednom prigodom priznao da se iz proračuna za nevladine udruge izdvaja dvije milijarde i osam stotina milijuna kuna! Tu smo dakle! S druge strane krugovi koji prate detaljnije funkcioniranje najetabliranijih nevladinih udruga tvrde da se pravi izvori njihova financiranja ipak nalaze u inozemstvu.

Svojedobno je izraelska Vlada potaknuta neviđenim kritikama tamošnjih nevladinih udruga zatražila od svoje obavještajne zajednice da pripremi izvješće o načinima financiranja nevladinih udruga tražeći da se to izvješće javno predstavi izraelskom parlamentu. Kad je izvješće dovršeno i predstavljeno parlamentu ispostavilo se da 90 posto nevladinih udruga financiranja arapske zemlje plus Velika Britanija. Tada je i došlo i do onog velikog diplomatskog skandala sa Velikom Britanijom. Može li netko zamisliti da bi se Milanović drznuo zatražiti izvješće hrvatske obavještajne zajednice o centrima iz kojih se financiraju hrvatske nevladine udruge? Možete li zamisliti Josipovića u toj ulozi? Ne, naravno! Možete li zamisliti bilo koga u ovoj autističnoj vlasti da zatraži propitkivanje financiranja nevladinih udruga obzirom da koštaju godišnje ovu gladnu zemlju gotovo tri milijarde kuna!

I oni koji koštaju ovu zemlju tri milijarde kuna traže da se ukinu vatikanski ugovori po kojima se Katolička crkva financira sa 250 milijuna kuna godišnje. Pri tom je Crkva istinski i deklarirano društveno korisna zajednica, za razliku od brojnih nevladinih udruga. Primjerice, nema jednog zaključka Haškog suda iz presude Gotovini koji je podudaran sa bilo kojim zaključkom do kojeg je došla Teršeličkina „Documenta”, obilno financirana iz proračuna i okičena Josipovićevim ordenima! Za nadati se je da će se kod proračuna za iduću godinu naći mrvica pameti pa da će se umjesto daljnjeg kresanja najosnovnijih potreba ovog društva netko pozabaviti i fantastičnom brojkom od gotovo tri milijarde kuna koliko ovu gladnu zemlju koštaju nevladine udruge. Od kojih neke lože vatru koja bi nas sve mogla progutati. Kapne li i s tog naslova izvana koji euro ili funta?

Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari