Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ako je Slovenija prijatelj Hrvatskoj onda nam definitivno neprijatelji ne trebaju

Objavljeno

na

Quo vadis Hrvatska? Događaji se gomilaju kako bi rekli Zagorci “kak ‘u filjme“. Odličan komentar Mirka Galića u subotnjem Večernjaku. “Slovenija, Mađarska, BIH, Srbija…  procjenjuju da je Hrvatska slaba pa je reketare“.

Po mojoj procjeni Hrvatska nije slaba. To je dokazala u Domovinskom oslobodilačkom ratu kad je pomela “nadmoćnog“ agresora u “osmoj“ ofanzivi.

I to u zadanom roku od četiri dana. Slaba je i neiskusna politička garnitura koja je trenutno vodi. Sve tri vodeće pozicije u RH drži kadar koji nosi poltronski gen sa Zrinjevca, iz Ministarstva vanjskih poslova. Na neki su način cijepljeni i formirani od dr. Mate Granića, čovjeka koji je visoko kvalificirani stručnjak za kompromise. Uglavnom trule. “Pola meni, pola tebi, pola Bagi…“ Čovjek koji je još u nikad prežaljenom komunizmu osvojio ondašnju partijsku misicu Milku Planinc. Sad je glavni savjetnik predsjednici KGK. Osoba koja je nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana dao opširni intervju Pukanićevom Nacionalu te se “biranim“ riječima obrušio na pokojnika. Riječima koje bi bile malo preteške da se radilo i o Slobodanu Miloševiću. Tipičan poltron koji se nikome “ne bi štel zameriti.“ U Slobodnoj Dalmaciji prof. dr. Dujomir Marasović govori o promjeni imena “Obale Maršala Tita.“ Naravno kao i u Zagrebu antife i splitski orjunaši digli na se zadnje noge. “Uspjeli smo promijeniti ime iako je dr. Mate Granić, koji je tada bio jedan od politički najjačih ljudi u Hrvatskoj, preko don Drage Šimundže, koji je bio član komisije za preimenovanje ulica u i trgova u Splitu, tražio da Obala maršala Tita barem u jednom svom dijelu, barem 10 metara nastavi nositi ime jugoslavenskog maršala“. Mi smo to odbili kaže dr. Marasović. Iz tog progresivnog ministarstva je i predsjednica RH. Slovenija, osokoljena arbitražnom presudom, saziva nekakav parlamentarni odbor kako bi konkludentno poslali poruku Hrvatskoj da ako treba spremni su i vojskom braniti svaki pedalj hrvatskog teritorija. Od Hrvatske. Admiral Domazet, bez nužnih instrukcija našeg Mate, neoprezno je ironizirao naše “iskrene prijatelje“ iz Slovenije. “Za 48 sati naši pješaci su u Ljubljani”. Savjetnici su odmah zvali na Maltu KGK koja je poslala poruku mira i ljubavi: “Čim sletim razriješit ću Lošu.“ Nije važno zbog čega i od kuda. Važno je da KGK smatra Sloveniju prijateljskom zemljom!!? Hajmo samo s činjenicama. Nakon mitske 1945.g. oko 250 tisuća Hrvata pobijeno je u Sloveniji. Huda jama sa 3.000 živih zakopanih ljudi je u Sloveniji. Nakon krvavog Domovinskog rata imamo rat sa Ljubljanskom bankom za naše devize. Tek presudom Međunarodnog suda za ljudska prava došli smo do samo dijela novca. Prave se mutavi i dalje drže garnizon u Svetoj Geri koja je na hrvatskom teritoriju. Na prijevare u arbitraži ne treba trošiti ni riječi. Mogli ste ne jednom pročitati kojim se “diplomatskim“ izrazima služi slovenski ministar Erjavec kad govori o Hrvatskoj. Vjerojatno je on ujedno i inspiracija Aci Vulinu notornom pljuvaču sa istoka. Čitam pred dva dana: “Slovenci zabranili prodaju našeg vina Teran”. Na fejsu se pitaju ”Jesu li naši političari čuli za pojam reciprocitet. Jesu, ali su još prije čuli za pojam “skidanja gaća“. Čim nas je Mađarska blokirala, KGK odlazi srediti svari. Prima doktorat na sveučilištu na kojem doktorat ima Hernadi zbog kojeg nas i Orban blokira. Potez tipičan za Matu Granića. Plenković kaže da arbitražna odluka nije nešto s čime Hrvatska ne bi mogla živjeti. A s druge strane Erjavec i Cerar rezolutno daju do znanja da bez priznanja kompromitirane arbitraže oni ne bi mogli živjeti. Uglavnom, ako je Slovenija prijatelj Hrvatskoj onda nam definitivno neprijatelji ne trebaju. Hrvatska prolazi kroz Scilu i Harbidu… Najprije je došla na “crnu listu“ jer je razbila sveopću miljenicu Jugoslaviju. Danas nas uvjeravaju da kršimo međunarodno pravo zbog lopovske arbitraže. Mi smo za bilateralni dogovor. Bi se šteli nagoditi k’o oko međe u Zagorju. Erjavec se ponaša kako se pravi ministar mora ponašati pa kaže: “Arbitražna presuda je jasna, zato nam nije potreban bilateralni dogovor.“ I točka. Uglavnom kaos. EU komisija je sasvim “slučajno“ podržala direktno ili indirektno Sloveniju i BIH. Srbiju podržavaju generalno. Zamislite da je pokolj u Srebrenici počinila Hrvatska vojska. Uvjeravam vas da EU ne bi nikada vidjeli.

Kada Vučić mrtav hladan izjavi “Iza planski organizirane i dugo pripremane zločinačke hrvatske akcije pod nazivom Oluja ostali su samo pustoš i strah“ jeste li možda čuli, čitali da je hrvatski ministar vanjskih poslova pozvao k sebi ambasadora Srbije i predao mu prosvjednu notu. Zadnji koji je nešto slično izveo bio je Zoran Milanović. Bakir Izetbegović nešto je “blaži” pa kaže: “Hrvatska, koja je bila dio zločinačkog pothvata, ne može graditi Pelješki most dok se ne riješi granični spor sa BiH“. ”Prijateljska“ BiH nam zabranjuje da gradimo most na svom teritoriju ali u isto vrijeme traži da im izgradimo most preko Save i željezničku prugu. Jasan i čvrst dokaz da je mitsko – bratstvo i jedinstvo – besmrtno. Ukratko naši poltroni i politički lajbeki pregovarat će sa Slovenijom i BiH čvrsto, nepopustljivo i strpljivo sve dok ne pristanu na sve njihove zahtjeve. Kad na kraju priznamo “lopovsku arbitražu“ u cijelosti, podučit ćemo priprosti puk da smo to učinili zato jer smo po arbitražnoj presudi prošli znatno bolje nego Slovenci. Loša strana tog političkog silogizma je pitanje zašto je onda nismo objeručke prigrlili i priznali. Pa neka se onda Erjavec i njegovi jodleri pjene i jodlaju da je presuda nevažeća i kontaminirana.

Kaže Tanja Torbarina: “Pa to je zbilja fenomen. Svi su svjesni da je Tuđman umro, a za Tita neki vjeruju da će u njima vječno biti živ. Iako će i oni kad-tad odapeti.“

Antifama koji su spremni “umrijeti“ za maršala samo mali isječak iz njegovog “oslobodilačkog doba“. Sedamnaestogodišnji Frane Tente popeo se 1947.g. na splitski Marjan, skinuo jugo zastavu i na njeno mjesto razvio hrvatski barjak. Kao maloljetnik bio je osuđen na 5 godina robije. U Lepoglavi su mu u samicu s prozorom bez stakla puštali po zimi hladnu vodu te je Frane umro od upale pluća. Frane je istinski hrvatski junak. Neopravdano zaboravljen. Torcida ga pamti. Ulicu nema, ali je ima udbin konfident Miljenko Smoje. Sjetih se srpske himne, Bože pravde…

Umro je Slavko Goldstein, veliki hrvatski pisac i intelektualac. Kad je pred par godina objavio knjigu “ 1941. godina koja se vraća..“ dao je zapažen intervju Španjolskim novinama. U njemu je kategorički ustvrdio da je on jugoslavenski pisac, a ne hrvatski. Jure Maršić na fejsu žali za Slavkom pa kaže: “Umro je Slavko Goldstein… Laka mu hrvatska zemlja koju je neizmjerno mrzio.!“

Osoba dana je Žarko Puhovski, “ugledni“ analitičar bez kojeg bi Večernji, HRT i medijska scena pali u ideološku komu. Kaže Žare: “Nitko se ne usudi reći: HOS-ovci su bili agresori“. Pune tri godine zastupao sam HSP i HOS pa sam i ja “malo“ blenuo u novu ”istorijsku istinu”. Bravo profesore! Što bi mi da nema Filozofskog faksa i prenositelja povijesnih istina. Što bi mi bez Gvozdena Flega ( o kome će još biti riječi), Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i Mete Kapovića. Kaže Puhi: “Oni su se borili po svom programu za Hrvatsku do Zemuna. Po međunarodnom pravu to je agresija na tuđi teritorij“. Zašto Zemun? 1921.g. 70% stanovnika Zemuna bili su Hrvati. Danas ih, nakon HOS-ove agresije, ima manje od 1% Svi se sjećamo u jesen 1991.g. kako smo iz Zagreba cvijećem ispraćali hrvatske tenkove kad su krenuli oslobodit hrvatski Zemun. Nakon pobjede pisalo se Franji “Franjo šalji nam salate, bit će mesa sa srpske plate!“ Tako smo dobili svjedoka svih svjedoka o tome kako su Hrvati izvršili agresiju na vlastitu zemlju. Analogno tomu, ako su HOS-ovci agresori onda je očito da su JNA i četnici naši osloboditelji. Puhovski je skoro pa profesionalni svjedok. Hrvatsko proljeće 1971.g. U apsani su Budiša, Čičak, Pardžik, Dodig… pa i moja supruga brucošica prava. Trebalo je visoko kvalificirane svjedoke o kontrarevolucionarnoj raboti. I evo nama naših svjedoka: Žarko Puhovski, Damir Grubiša… mlada komunistička omladina. Studenti svoje odrobijali i došla 1991.g. HOS-ovci izvršili agresiju na Vukovar, Dubrovnik, Karlovac… i dođe do Bljeska i brzo do Oluje. Pa suđenje našim generalima u Haagu. I za divno čudo evo našeg svjedoka na svjetskoj pozornici. Dokazni predmet P2402 bilo je sve složeno k’o u kutiji šibica. Blizu 700 žrtava agresorske Hrvatske vojske na nedužnim do zuba naoružanim civilima. I vijeće koje je bilo sklono našim generalima skoro kao i one iz 1971.g. zaključilo nakon ispitivanja “svjedoka“ Puhovskog da “Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostrukim unosima. Stoga je raspravno vijeće odlučilo da se ne osloni na dokazni predmet P2402. Inače da budemo pravedni P2402 nije bila knjižica jednog autora. Napisali su je Puhovski, Čiča i ostala bratja iz HHO-a. Legendarni Savo Štrbac zastupao je tezu da je u Oluji bilo pobijeno 2.500 srpskih civila. Tačno toliko! Puhovski je bio umjeren kao i obično. Tvrdio je na sudu da su Zenge pobile 677 Srba. Od 2.500 pa do 677 konačno je obrana i optužba prihvatila da je nastradalo u Hrvatskom genocidu 42 žrtve. Brojke su egzaktne i toga se drži i Mujo u vicevima, ali ne i naš ambiciozni Žarko.

Evo zašto sam spomenuo legendarnog Muju. Nastala u kafiću gužva i Mujo ubije policajca. U panici ode do Hase i zamoli ga za savjet što da radi. Haso reče: “najbolje je da nazoveš policiju na 92 i prijaviš što si napravio“. Mujo nazove 92 i upita je li to policija. ”Da!” odgovori dežurni. ”Što imate prijavit?” ”Ma samo to da vas je sad 91” odgovori Mujo.

Tako nekako je brojke iz Oluje shvaćao svjedok svih svjedoka Žare Puhovski.

Pitanje: Zašto se u Hrvatskoj hitno asfaltiraju svi putevi? Zato da nitko ne ide Poljskim putem.

Gvozden Flego je još jedan od slavnih progresivnih profesora sa Filozofskog faksa. Kolega i vjerojatno istomišljenik elitnih intelektualaca Mate Kapovića, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i Žarka Puhovskog. Flego, s obzirom na godinu proizvodnje, sigurno se sjeća zlatnih vremena Milana Kangrge, Hrvatskog filozofskog društva i nezaboravne 1983.g. kad je u članstvo primljen elitni filozof Vojislav Šešelj. I Jutarnji je počastio elitnog filozofa s jednom stranicom da nama, zatucanim ognjištarima objasni genezu pozdrava “Za dom spremni“. Naravno da nemam ni vremena ni prostora da vas zamaram s ideološkom musakom koju Flego nudi u svojoj sirenskoj ponudi. Bitno je to što se profa zanosi partijskom dijalektikom tvrdeći: “Ako je Ustavni sud, najviša pravno-politička (!!!) institucija u državi u presudi povodom tužbe Josipa Šimunića 8. studenog 2016.g. opravdao presude prekršajnih sudova da pozdrav ZDS simbolizira službeni pozdrav za vrijeme NDH… Krzmavo držanje nekih u izvršnoj vlasti… Vladavina zakona podrazumijeva poštivanje zakona ali i sudskih presuda…” drobi Gvozden. Uglavnom, profa smatra da je odluka Ustavnog suda konačna i da ista predstavlja zakon. Kad bi bilo tako onda su svi koji nose majicu sa oznakom HOS-a u gabuli. Da je Flego imao živaca pročitati odluku Ustavnog suda malo pažljivije shvatio bi višeznačno korištenje tog pozdrava u hrvatskoj povijesti. Kako u NDH tko i u Domovinskom ratu. Osim toga sudovi ne donose zakone. Zakone donosi i mijenja isključivo Hrvatski sabor. Bojim se da profa ima tzv. kasno paljenje. Naime, naš progresivac bio je ministar u Račanovoj vladi kad je Ministarstvo uprave te, znači i Flegine vlade, registriralo HOS kao regularnu postrojbu Hrvatske vojske, a time i njihov grb koji danas diže tlak našem Gvozdenu do 300 nečega. Kao uvaženi član lijeve vlade imao je mogućnost upozoriti da su HOS-ovci u Vukovaru i ostalim bojištima “izražavali mržnju i pozivali na nasilje prema rasno, nacionalno, vjerski, kulturno i politički drugačijima.“ Ukratko, prema četnicima! Po crvenom Flegi Thompson bi, s obzirom koliko je puta zapjevao Čavoglave, trebao izdržavati doživotnu robiju. Ne znam u kojoj valuti Flego i ekipa primaju svoj dohodak na ime prosvjećivanja zaostalih ustašoida. Vjerojatno ustaške kune mijenjaju u dinare. Možda im kune djed Mraz mijenja u dinare – jordanske.

Godine 1946. učiteljica pita: ”Tko je djed Mraz?” Mali Ante uzvikne: “To je mlađi brat sv. Nikole koji je otišao u partizane!”

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari