Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ako su Hrvati počinili agresiju na BiH, zašto napadnuti muslimani nisu bježali u Srbiju, a ne u Hrvatsku?

Objavljeno

na

Gledam kviz HRT-a ”Tko želi biti milijunaš” s Tarikom Filipovićem. Kandidati su solidnog znanja. Ali, zna ”znanje” i HRT. Lukava i dvosmislena pitanja, puna zamki i navlakuša. Nekako vjerujem da kod sastavljanja pitanja pomaže njihov ”kućni” povjesničar Hrvoje Klasić. Tu su još Jakovina, Markovina, Goldstein… Pitanja je puno, a love je sve manje.

Čitam pitanje koje je preko Indexa postavio Hrvoje Klasić. Pitanje za milijun kuna. Pita mudri Hrvoje: ”Kako to da se nikad ne služi misa na Sutjesci, nego uvijek na Bleiburgu?”. Da, stvarno! I na mitskoj Sutjesci izginulo je puno Hrvata, pretežno iz Dalmacije… Nad tim pitanjem zamislio bi se vjerojatno i sam Mika Špiljak, Klasićev ”državnik”. Ima tu dosta odgovora iz tzv. ”zone sumraka”. Prvi se nameće sam po sebi.

Ako bi misu organizirali orjunaši i jugo-nostalgičari koji ovih dana slave bravara u Kumrovcu, potomci 11. Dalmatinske brigade i 6. Ličke, onda bi se misa trebala održati na Sutjesci. Pitanje je samo koji bi bio odabir crkve. Kardinal Puljić, ili Porfirije. Jer, poginuli su se borili za Jugoslaviju, a mi danas po nekim naznakama živimo u Republici Hrvatskoj. Protiv koje su se žestoko borili neki čiji očevi su ostavili kosti na Sutjesci. To su oni koji su, usput rečeno, bili do zuba naoružani pa su ipak ”popušili” od nadmoćnog neprijatelja.

Bacali su ih žive u jame…

A oni koji su uspjeli pobjeći pred ”nadmoćnim” fricevima dobili su dostojnu satisfakciju dvije godine kasnije. Na Bleiburgu. One koji su se dvije godine ranije borili žestoko za Hrvatsku, pobijeđene, razoružane i nemoćne klali su i ubijali oni sa Sutjeske. Bacali su ih žive u jame, kršeći namjerno i obijesno sve međunarodne pravne norme kao npr.: Ženevsku konvenciju iz 1864. g, Konvenciju iz 1906. g. i 1929. g. o postupku s ratnim zarobljenicima. Te konvencije bile su za njih mrtvo slovo na papiru. I sada se neizlječivi ”jugović” pita zašto Bleiburg, a ne Sutjeska?

Uostalom, bitka na Sutjesci navodno je u međuvremenu poništena, jer je naknadno utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran. Tako bar tvrde moji Boljani Ufo i Štujo. Ja im vjerujem. Puno više nego ”istoričaru” Hrvoju.

No, ima još čitav niz pitanja za ”milijun kuna…”, a na koje nema odgovora. Recimo, teorijica na kojoj egzistiraju gore navedeni ”istoričari” je i ona o ”agresiji” Hrvatske na BiH. Koliko je o tome zamračenih papira i prolivene tinte raznih jugo proroka. Klasić, Jakovina, Mesić, Josipović i da ih ne nabrajam dalje… Pitanje glasi: ako su Hrvati počinili agresiju na BiH, zašto napadnuti muslimani nisu bježali u Srbiju, a ne u Hrvatsku? Zašto je oko 500.000 Tuđmanovih navodnih ”žrtava” zbrisalo u hotele diljem RH i preko Hrvatske u Njemačku? Zašto je preko Hrvatske dolazilo oružje u BiH, ali i mudžahedini…?

Na kraju nešto za produljenje kratke pameti ne samo u naših ”istoričara”, nego i onih u BiH. Sjetimo se samo tragične višegodišnje drame s opsadom Sarajeva. Srpski snajperisti s crvenom zvijezdom na kapama ”vežbali” su nad Sarajevom za Olimpijske igre ubijajući neoprezne. Tada je kardinal Puljić mogao iskoristiti za bijeg tunel kraj aerodroma kao, recimo, Miljenko Jergović, ali je ostao do kraja u BiH. Na žalost, danas je neka druga povijest na sceni. ”Istoričari” u RH kao i političari u BiH smatraju kako im neprijatelji nisu bili Mladić, Zoran Erceg, VučićŠešelj, Karadžić i četnička ekipica nego Puljić i Tuđmanovi agresori. Uskrsnuli ustaše iz Bleiburga!

Gledam sliku iz Večernjaka od 20. svibnja 2020. g. Ogromna masa ogorčene raje pred sarajevskom katedralom koja protestira. Povod je misa za žrtve Bleiburga. Socijalna distanca od 2,5 milimetra. Na glavama plave kape s crvenom zvijezdom. Istom onom zvijezdom iz opkoljenog Sarajeva. Naivni putnik pomislio bi u prvi mah da ”ogorčeni” narod ”protestuje” zbog ubijanja zarobljenika bez suđenja… Ali ne, danas se mitska ”crvena zvezda” vratila u progresivno Sarajevo na velika vrata. Naravno i Sarajlije i Hrvateki očekuju od Plenkija da, nakon izbora, pošalje opet očekivanu poruku podrške festivalskom Sarajevu kako je ulazak BiH-protektorata u EU hrvatski primarni cilj!!!

Zlobni desničar na fejsu provocira: da su Hrvati Indijansko pleme zvali bi se Pi**e koje šute.

Epidemiološki Hrvatska je silno napredovala. Već sad smo dostigli ”mentalitet krda”. Doduše, ”imunitet krda” još nemamo, ali…

Konferencija za ‘naprednu štampu’

Pukla je opet jedna afera oko ministara. Ovaj puta sa stanom bivšeg ministra Krstičevića. Pao avion i ode ministar. Ljevičari likuju. Otišao general-bauk. Arsen Bauk Franko Vidović sazvali su izvanrednu konferenciju za ”naprednu štampu”. Krstičević ima nekoliko felera koji se ne mogu očistiti ni s Ajaxom. Prvi je taj što je kao zapovjednik 4. Splitske ušao u Knin i poremetio legendarno ”bratstvo i jedinstvo”. Zato danas imamo ”uzdolje”, navijači Hajduka i Zvezde više se ne vole.

Zatim, drugo: nesretni general je HDZ-ovac. Kraj SDP-a, HNS, Radničke fronte, Stranke bez imena i prezimena, on navro baš u HDZ. I usudio se, nakon što ga je pravi narodni general Stipa Mesić smijenio, nastaviti baviti politikom umjesto da je otišao u propali ”General turist” i prodavao aranžmane turistima iz Srbije za Knin u zimskim mjesecima. Ali, samo kada zahladi, jer oni su majstori za dizanje temperature.

Zamislite, general Krstičević kupio je od MORH-a stanove koji po tržišnoj cijeni koštaju toliko i toliko, a on ih je platio znatno manje. Obožavatelji generallisimusa Stipe Mesića ”prosto nisu mogli da veruju!”. Korupcija, škandal! Dok običan svijet kopa po kontejnerima on… itd. itd… Stipini kaplari su jedino negdje po putu ”izgubili” istinu. Prema pravilniku MORH-a visoki časnici, osobito iz Domovinskog rata, mogli su pod povoljnim uvjetima otkupiti stan. Na taj način stanove su otkupili i generali Stipetić, Tus, Špegelj… Međutim, Bauk (komunizma) koji baulja Hrvatskom to k’o fol nije znao. Tipična ljevičarska farizejština. Treba olajati ratnog generala i pobjednika, onog tko je njihovu famoznu ”treću armiju u Evropi” posjeo na traktore i poslao na ”istorijsko đubrište”.

Imaju i oni svoje heroje, kao što su Mladićev snimatelj Zoran Erceg pa general antifašista Luka Džanko koji stoji čvrsto uz predsjednika Milanovića riječima: ”Maknite ustaški pozdrav! Zbog dva redikula Milanović nije imao izbora. Zloupotrebljava se poginule HOS-ovce”.  Bauka, recimo, ne zanima kako je do stana od 100 m2 u centru Zagreba došao glumac Vili Matula, bivši član CKSKH? Je li on general? Možda i je. Samo ne znam koje vojske..!?

Čujem da se legendarni srpski ”ratni junak” kapetan Dragan busa u prsa: ”Na tenku bih ušao u Zagreb za tri dana”. Možda bi i ušao. Ali bi li i izašao? To znaju samo BBB, koji bi se pozabavili našim Draganom.

Iako je bio kratke pameti, produljili su mu mandat…

Svibanj je fatalni mjesec za Hrvate. Antife evociraju uspomene na dane ”ponosa i slave”. Oni su u svibnju pobijedili fašizam i oslobodili…? Kad ih zapitaš da se sjete jedne jedine bitke, ili ofanzive u kojoj su pobijedili… muk. Jedan, i to Josipović, ipak se uspio sjetiti jedne sjajne pobjede kad su partizani ”porokali” tenkovima i granatama fratre na Širokom. Svećenici su Josipoviću bili ”legalan vojni cilj”. Fratre su poubijali, ali su zmije zbrisale u Hrvatsku po kojoj, kaže Josipović, još i danas gmižu li, gmižu.

Strah od modernih ustaša i fašizma uznemirio je i notornog Tomislava Klauškog, ubojitog antifu koji piše u 24sata. Kaže drug Toma: ”Imam osjećaj da što glasnije slavimo Dan pobijede nad fašizmom, to se više podsjećamo da ta pobjeda nije konačna i da će nam trebati uskoro još jedna jer je fašizam opet ovdje”. Gdje živi drug Toma? Pa svi znamo da je 5. kolovoza 1995. g. fašizam, onaj crveni, konačno u Hrvatskoj otpravljen u povijest. A ako drug Toma misli ”da će nam trebati uskoro još jedan rat…” za takav će biti dovoljni samo Torcida i BBB, a Tomislav Klauški će tada dobiti 24 sata da zbriše.

Čista je ironija da kad si ateist, a zoveš se Bogoljub…

A sada još jedan dokaz da je mentalitet krda potpuno ovladao povjesničarskom sferom u RH. Svake godine u svibnju javljaju se kriptokomunisti i galvanizirani ljubitelji propale Juge sa svojim cviljenjem i tobože podsjećaju cijenjeno pučanstvo kako je na današnji dan Pavelić 18. svibnja 1941. g. poklonio Musoliniju hrvatske otoke, gradove i 400.000 Hrvata… Izdaja i veleizdaja. Uglavnom riječ je o povjesničarima razine Klasića, Jakovine, Markovine i raznim antifa amaterima. Radi se o jedno dobro uigranoj prijesnoj laži. Tipično komunjarskoj. ”Laži, laži, laži, pa će ta laž jednog dana postati istina”, rekao njihov PR-uzor Joseph Goebbels. Znači idemo od početka…

Dana 12. studenog 1920. g. u Rapallu, gradiću blizu Genove, potpisan je ugovor između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Treba napomenuti kako je još 1918. g. Benito Musolini u riječkom Narodnom kazalištu održao programski govor u kojem je iznio koji gradovi, otoci i teritoriji trebaju pripasti Italiji. Između ostalog to su bili Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, grad Zadar, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i slobodni grad Rijeka. To što je Musolini želio ispunili su mu u Rapallu kraljev premijer Milenko Vesnić i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić te ministar financija Kosta Stojanović. Građani Kraljevine SHS bili su silno ”oduševljeni” tim ”darom”, ali ugovor nikada nije ratificiran u Narodnoj skupštini. Tek 26. lipnja 1921. g. potvrđen je bez parlamentarne rasprave Kraljevom odlukom.

Taj ugovor je bio 22. veljače 1924. g. donekle izmijenjen Rimskim ugovorom. Tim ugovorom ukinuta je Riječka država i uspostavljena Kvarnerska provincija. Od strane Kraljevine SHS-a to su potpisali predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar ”inostranih” poslova Momčilo Ninčić. A sa strane Kraljevine Italije Benito Musolini. Talijani su sa ta dva ugovora dobili doslovno sve što su željeli pa je talijanski kralj Viktor Emanuel III. 16. ožujka 1924. g. sa suprugom Jelenom Petrović Njegoš doplovio u Rijeku kao pobjednik!

Hajmo sad malo srednjoškolske logike. Što je to 1941. g. Pavelić još mogao pokloniti Italiji? Naravno ništa. Italija, sila ”osovine”, do svoje kapitulacije 1943. g. imala je sve o čemu je Musolini sanjao još 1918. g. u riječkom kazalištu. Čovjek koji je 1920. g. potpisao taj ugovor – dr. Ante Trumbić – danas ima svoju ulicu u Splitu. Nećete vjerovati, ali ulicu u Splitu nemaju ni predsjednik kraljeve vlade Milenko Vesnić, ni Kosta Stojanović, ni Nikola Pašić, ni Momočilo Ninčić. Zašto? Pa zato jer je Trumbić bio za jugoslavensko ujedinjenje. Pomalo rasistički od naših sinova orijune. Ulica Trumbiću… a ostalima … I kako sad povijesnim budalama objasniti da i ucjena ima svoju cijenu. Sve to, uostalom, postoji i na Googleu.

Imam prijatelja kojem Google ne treba. Njegova žena sve zna.

Čitam na fejsu da je djevojka od 23 godine ostavila Micka Jaggera starog 77 godina zbog Clinta Eastwooda starog 90 godina. Objasnila je da je Mick prebalav za nju. Joži Manoliću otvara se nova perspektiva. Svibanj je fatalni mjesec za stotine tisuća ljudi raznih narodnosti koji su u svibnju 1945. g. bili poslani na onaj svijet voljom onih koji su ih tobože ”oslobodili”.

Tako je Tito 20. svibnja 1945. g. u Varaždinu na Kapucinskom trgu održao programski govor. U pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa Tito je poručio Hrvatima što ih čeka osim oduzimanja teritorija kao što su Boka Kotorska, Srijem i ostalo. ”U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom”.

Rat je gotov, 8. svibnja bila je potpisana kapitulacija, a naš bravar se uz pomoć JNA obračunava s ”hrvatskim smradom” još 20. istog mjeseca. Ne sa OZNA-om, UDBA-om, nego s Jugoslavenskom armijom.

Obzirom na brzinu obnove od potresa, mislim da je jednostavnije vratiti glavni grad u Varaždin. Tim više što više nema ni Tite, Rankovića i Nađa…

Nino Raspudić, moj omiljeni kolumnist, otišao u politiku. Nino je intelektualac kojeg dobronamjerno podsjećam na jednu zgodnu misao američkog diplomata Harimmana. Na pitanje novinara što je u politici najvažnije, Harimman je odgovorio: ”U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti!”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Nino Raspudić: Jergoviću i drugovi, dobro došli u klub ‘fašista’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari