Pratite nas

Kolumne

HODAK: Antifašistička kontrarevolucija je u punom jeku!

Objavljeno

na

Antifašistička kontrarevolucija je u punom jeku. Antife su “munjevitim“ protunapadom od 5. kolovoza 1995.g. do danas uspjele, uz pospani i anemični HDZ, osvojiti 2/3 države. Što je puno bolji doseg od njihovih pulena koji su od jeseni 1991.g. pa do ljeta 1995.g. bili osvojili samo 1/3 nekadašnje nikada prežaljene SR Hrvatske. To je samo dokaz više da im “društveno političko delovanje“ ide puno bolje od ratovanja.

No, ni fašisti, ustaše, ratni zločinci, rigidni desničari i hosovci…ne miruju. Tako je nedavno Hrvatska u Francuskoj osvojila Davis cup i time službeno promovirana u najbolju tenisku naciju na svijetu, u momčadskoj konkurenciji. Umjesto da taj uspjeh igrača koji ne plaćaju porez u RH protekne u širenju “povijesnog bratstva dvaju prijateljskih naroda“, na scenu su stupili jeftini provokatori. Iako se osvajači u načelu nigdje na svijetu ne slave, kod zaostalih Francuza je obratno. U čast onih koji ne plaćaju poreze u Hrvatskoj Eiffelov je toranj osvanuo čitav u crveno bijelim kockicama. Bez obzira što su Francuzi, kad su osvojili Svjetsko prvenstvo u nogometu u Moskvi, obasjali toranj bojama svoje zastave, naše antife je to pogodilo i gorko je ojadilo njihove pastoralne progresivne duše. S pravom. Naime, prvo polje Hrvatskog grba osvanulo je u bijeloj boji. Koje li mučke provokacije! Što će na to reći Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić , Vedrana Rudan, Igor Mandić, Goran Gerovac, Ivanka Toma…možemo samo pretpostaviti.

Čini mi se kako je ovaj jeftini pamflet bio ipak direktno uperen protiv Lore Vidović koja je u udarničkoj kampanji protiv sveopće ustašizacije Lepe njihove. Lora je prosto zanijemjela. Zašto je ona herojski isturila svoje samoupravne grudi kad joj Emmanuel Macron baca klipove pod noge? Nažalost, to nije samo izolirani eksces francusko-hrvatskog ustašluka. Predsjednica KGK opet je provalila u mušku svlačionicu što je za naše ćudoredne antife posve moralno neprihvatljivo. Predsjednica nikako ne shvaća što je antifama moralno prihvatljivo, a što nije. Tako, recimo, moralno je potpuno prihvatljivo spolno općenje u analni otvor, ali ulazak u mušku svlačionicu je skandal. I što je još gore, za razliku od Anke Mrak Taritaš igrači su sretni :“Oduševljeni smo Predsjednicom, dizala se na svaki poen!“ Na fejsu ognjištari provociraju pa Bernarda Holjevac piše: “Imbex, Telegram, Anka Sataraš i Unsko sanski kanton, uključujući Tuzlu, su na aparatima! Neka pati koga smeta-Hrvatska je prvak svijeta!!!“ Bernarda krajnje neoprezno glorificira igrače koji ne plaćaju porez u RH… i što više, ne posustaje u provociranju časnih antifa: “Predlažem da svi oni koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj preuzmu vodstvo Hrvatske. Oni koji plaćaju porez Hrvatskoj dali su nam dva puta Mesića, jednom Josipovića, Kukuriku vladu itd. Ovi koji ne plaćaju porez donijeli su nam dva puta Davis cup, jednom svjetskog viceprvaka u nogometu i mnogo drugih svjetskih, europskih i olimpijskih uspjeha…“ Eto, protiv koga se utopistički bori Lora Vidović i ostale časne antifa-pravobraniteljice.

Mrak Taritaš: Svaki put kada predsjednica ide negdje ja se sramim za nju

Kod desničara ne vrijedi elementarna logika. Recimo Tomislav Tomašević misli i djeluje samo dijalektički. On misli kako Tuđmanu ne treba dizati spomenik u Zagrebu je je on bio autokrat, ali bi u isto vrijeme vratio ime trgu po liberalnom demokrati Titu koji je po zapadnim izvorima pobio oko 525 tisuća nenaoružanih ljudi. Zaista nije lako naći granicu između autokracije i demokracije.

Tako je naša antifašistička heroina Lora Vidović organizirala “Okrugli“ stol na čijim su se uglovima našli heroji borbe protiv govora mržnje. Pod motom da ”nije lako naći granicu između slobode govora i govora mržnje” za tim opjevanim stolom našli se sve prvoborci slobode govora kao Vesna Alaburić, naša Lora, Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije, profa Enes Kulenović s Fakulteta političkih znanosti itd. Iz nepoznatih razloga nisu došli Dalija Orešković, Vedrana Rudan, Igor Mandić, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Ivica Puljak, Vesna Teršelič, Emina Bužinkić, Jelena Berković iz GONG-a, Mate Kapović i ostala lijevo dišuća bratja i sekice. No, na kraju se iskristaliziralo što je govor mržnje, a što sloboda govora. Tipičan govor mržnje je, recimo, predavanje koje je trebala održati suradnica Franje Tuđmana Juliena Bušić u knjižnici Srednje škole Vladimir Prelog. Bez obzira što je na pritisak Ministarstva obrazovanja predavanje otkazano to je klasičan govor mržnje! Govor mržnje je i svaka emisija Bujice, svi koncerti Thompsona, svi oni koji nisu oduševljeni migrantima, Marakeškim kompaktom, Istambulskom konvencijom, Hladnim pivom, Bajagom, Lepom Brenom, Acom Stankovićem, nevladinim udrugama i napose svi oni koji su praktični vjernici. I kad šute, zna se koga oni mrze. To su i svi oni koji nikada nisu povjerovali u priglupi falsifikat o 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu, koji podržavaju pojavljivanje Predsjednice na sportskim priredbama, svi oni koji su protiv pedofilije pod plaštem tolerancije različitosti i jednakih prava svih, itd. itd. Svi ti čim zinu proizvode govor mržnje, dočim dok laprdaju progresivci, antife, ljevičari, jugonostalgičari i slične skupine, onda oni samo izriču svoje stavove i to se mora cijeniti kao slobodu govora. Zanimljivo je kako na skupu Lore Vidović nije bilo nikoga tko ne pripada ovoj drugoj strani koja se navodno isključivo razbacuje ”govorom mržnje”. Sve je to lako prepoznatljiva ambalaža u koju dvolični ljevičari svakodnevno upakiravaju svoje otrcane bolješevičke fraze bez stvarnog i logičnog sadržaja.

Uostalom, Eduardo Galeanoje jednom je napisao: “Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj.

Tako je u Lijevoj našoj antifašizam pretvoren u instrument egzorcizma kojim lijeva medijska falanga svako malo istjeruje duh ustaštva iz neistomišljenika. Da bi terapija polučila bilo kakav uspjeh brinu se naši dragi i žilavi jugovići, orijunaši, antife i razni drugi profesionalni mrzitelji ove države proistekle iz vrućeg kolovoza 1995.g. Naročitu aktivnost pokazuju 1. prosinca svake godine. Ove godine slave i sline nad sto godišnjicom od osnutka prve Jugoslavije. Od ujedinjenja Južnih Slavena ili odlaska gusaka u povijesnu maglu. Maglu iz koje mnogi ni danas nisu uspjeli pronaći put povratka. Guskama nije uspjelo otvoriti oči ni događaj iz 5. prosinca 1918.g. tada su se prosvjednici bili okupili na centralnom gradskom trgu u Zagrebu uz uzvike :“Živila republika. Živio Radić! Dolje kralj!

Na demonstrante i okupljeni puk su tada iz strojnica zapucali policajci, dalmatinski mornari i sokolaši, tako da je službeno bilo 17 mrtvih i stotine ranjenih, a neslužbeno daleko više. Pokolj je bio izveden pod ravnateljskom palicom dr. Grge Anđelinovića koji se kasnije u beogradskoj skupštini pohvalio riječima: “Ponosim se svojim krvavim rukama!“ Tako su nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije, dolazeći iz Ilice, prvi platili glavom. Te prosinačke žrtve ne možemo pripisati ni tadašnjem srpskom kralju ni Beogradu. One su autentični dokaz izdajničko-poltronskih hrvatskih gena koje i danas srećemo u hrvatskom političkom kazalištu.

Uzmimo na primjer Vedranu Rudan. Ona je navodno hrvatska književnica. Dotična je ovih dana otišla iz “ustašoidne“ Hrvatske i izronila u ”slobodarskom” Beogradu. Tamo je predstavila svoju knjigu “Život bez krpelja“ te je sudjelovala u jutarnjoj emisiji “Jutro s Jovanom i Srđanom“. U toj emisiji je naša Vedrana prezentirala svu raskoš svog orijunaškog antitalenta. Evo samo nekih ”mudrih” misli osobe koja još u 2018.g. živi kao krpelj u Hrvatskoj, zemlji koju mrzi: “Prije svega, želim svima koji vole Jugoslaviju, a ima nas milijune, čestitati današnji praznik 29. studeni, dan Republike Jugoslavije. Taj dan je simbol Jugoslavije, a ne Fudbalskog kluba Crvena zvezda, koja bi bila svjetski šampion da Jugoslavija i dalje postoji“. Već iz same ove rečenice osjeća se količina duševne boli jugonostalgičarke Vedrane koju su njoj i njenim sumišljenicima nanijeli Luka Modrić i Vatreni ovog ljeta. Dalje je Rudanica naglasila da bratstvo i jedinstvo između Hrvata i Srba postoji koliko god to politika negirala. Moš’ mislit’ (rekla bi Tanja Torbarina), osobito nakon Ovčare, Škabrnje, Dubrovnika, Iloka.. Tamo se jedinstvo galvaniziralo.

No, pustimo našu mržnjom izbezumljenu Vedranu. Tu je opjevani jugo pragmatičar Dejan Jović koji je svaki prosinac ponovno ljut na Jugoslaviju, pa kaže: “Jugoslavija je pogriješila što nije više učinila da stvori Jugoslavene…“ Koje li zablude! Bože, koliko tih jugonostalgičara ima po Hrvatskoj? Stalno u medijima izranjaju kao gljive poslije kiše. Bojim se da smo premala zemlja za sve Jugoslavene i izdajice. Evo, zadnji primjer je Igor Mandić koji u Večernjaku na dvije pune strane objašnjava fenomen dr. Grge Anđelinovića. ”Mudri” Brane Pofuk koji je intervju s Mandićem vodio, pita: “A Domovinski rat kao temelj hrvatske države?“ Na toj je temi Igor “doma“ pa uvjereno i vjerodostojno odmah istrese: “To je također potpuni idiotizam jer jedina država koja je osnovana kao Hrvatska jest ona koja je izborena u Narodnooslobodilačkom ratu pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza“ !!! U lucidnijim trenutcima Igor briljira pa uspoređuje: ”Lako se Nijemci i Francuzi mire. Oni su bili samo neprijatelji, a Hrvati i Srbi su braća“. Sjećate li se još one biblijske tema o Kainu i Abelu. U malo moderniziranoj verziji priča bi danas mogla biti o KoKainu koji je ubio Abela. Pitam se je li Igor Mandić u opasnosti od kokaina? Nazvati Srbe braćom nakon 1.700 grobnica koje su nam ta ”braća” iskopala u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, nakon 1945.g, nakon što su nas ta ”braća” lovila i ubijala po Europi kao neprijateljsku emigraciju, nakon što su izvršili agresiju na nas zbog referenduma u kojem se za neovisnu Hrvatsku odlučilo 94% žitelja ove države, nakon klanja u Vukovaru, masakriranja ranjenika na Ovčari, ubijanja u Škabrnji, granatiranja Dubrovnika i Zagreba… besramno izjaviti kako su to naša braća, e to je klasičan orijunaški govor mržnje. Za sada nema indicija da na krovovima Trga Bana Jelačića čuči neki novi Dr. Grgo ponosan što će okrvavit svoje ruke svojom “braćom“. Tobožnja borba protiv naci-fašizma u Hrvatskoj vodi se za sada u Jutarnjem, Večernjem, Slobodnoj, Novom listu, ali klija nada da se to jednog dana nastavi i na višoj razini. Recimo, s krovova kuća. Bit će to onda utakmica s potpuno očekivanim ishodom. Nakon toga bit će teško pronaći novog Pofuka i Mandića koji će se usuditi reći da je komemoracija u Vukovaru: “Farsa i prenemaganje, licemjerstvo prve klase”. Ako je to sloboda govora onda je šutnja još gora.

Oscar Wilde je napisao: “Možda se ne slažem s vama, ali ću braniti do smrti vaše pravo da napravite majmune od sebe“.

Dolazi nam u služeni posjet ”populista” Orban. Naše antife se od čuda krste s tri prsta. Viktor poručuje: “Tko potpiše Marakeški sporazum predstavlja ozbiljnu prijetnju svome narodu. Usput, UN-ov sporazum o migracijama odbile su potpisati Italija, Austrija, Švicarska, Australija, Izrael, SAD, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bugarska i Estonija. Za naše pravo-braniteljice puka to je obični klerofašizam. Tako pravobraniteljica za ravnopravnost spolova kaže kako je alarmantan podatak da je 30% ubijenih u Hrvatskoj čine žene. Analogno tome 70% ubijenih čine muškarci što po njoj valjda nije alarmantno. Što više, možda je i poželjno. I onako je tih šovinističkih svinja i previše. Sve u svemu, ljevica drma Lijepom našom. Kmeče, rokću, pljuju po Vukovaru, Domovinskom ratu, obitelji itd. Nisu to osobni problemi Ante Tomića, Igora Mandića… to su za sada slobodni strijelci čiji je zadatak vidjeti koliko se daleko može ići, vidjeti do kada će kukavička generacija intelektualaca šutjeti, oprezno čekati i isprazno mudrovati. Kako bi rekli Zagorci “kaj je, je!“

Toma Akviski je rekao: “Kad bi najviši cilj kapetana bio sačuvati svoj brod, onda bi ga ostavio u luci za sva vremena“. Previše hrvatskih kapetana drži svoj brod u luci da tamo trune.

Dana 29. studenog je godišnjica smrti ratnog “zločinca“ Slobodana Praljka. A.G. Matoš kao da je to znao kad je napisao:

Tu leži Div,

Naš stid i sram,

Što bješe kriv,

Jer bješe Sam. T

Zvonimir Hodak/Tjedno.hr

‘Antifašizam’ je postao oružje i sredstvo protiv hrvatske države

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari