Pratite nas

Kolumne

HODAK: Treba biti mudar i pronaći modus kako spasiti Agrokor od Todorića. Kao prvo, treba mu kratkom i efikasnom ovrhom oduzeti dvorac

Objavljeno

na

Tanja Torbarina je jednom napisala: “Ako ne možeš zaspati, najbolje je taj problem prespavati.“

Borba protiv 200 “Tuđmanovih“ obitelji je na vrhuncu. Epicentar je na Pešćenici. Spasit ćemo Agrokor, ali spremamo humanu giljotinu za Todorića. Rat je to itekako ozbiljan. Kako se samo mogao toliko zaduživati. I to još kod Rusa. Ruski je veleposlanik morao stati pred kamere s više odlikovanja nego što su dobili svi zagrebački antifašisti za bježaniju u sedam neprijateljskih ofenziva. Sada treba biti mudar i pronaći modus kako spasiti Agrokor od Todorića. Kao prvo, treba mu kratkom i efikasnom ovrhom oduzeti dvorac.

Pa nismo u srednjem vijeku. Koliko se nevladinih udruga može smjestiti u dvorcu. B.A.B-e, GONG, “Mirovni studiji”, svi stari i mladi antifašisti, Radnička fronta, uredništvo Novosti, stranka Pametno, pravaši Dražena Keleminca… Uglavnom, sve je to pravi festival zluradosti, jala i samoupravnog mentaliteta. Olako se zaduživati, a istodobno zapošljavati tolike stotine tisuća ljudi. I to još kod Sberbanke. Koliki su se pametni Hrvati zadužili kod Hipo banke pa sad ne moraju vraćati lovu. Samo su Austrijanci završili u zatvoru zbog Hipo banke… Da bi se RH tako zaduživala došao bi u pitanje opći demografski bum koji je trenutno na vrhuncu. Naime, svi j… Todorića. Najviše oni koji neprekidno daju desni žmigavac, a stalno skreću lijevo (Marina Kralik F.B.). Uglavnom svi znaju sve: kako je trebalo vodit koncern, kako i gdje je trebalo uzimati kredite, itd. Mala čela prodaju velika načela. Gledam neku večer na nekoj televiziji znojnog i korpulentnog tipa kako mudro analizira sve greške Agrokora, Vlade RH i svih koji nisu na vrijeme uočili opasne deformacije sustava. Sjetih se da mi je Luka Zaradić, moj teniski partner, jednom rekao kako je tipu nadimak ”Sampras”. Upitah: ”Jel’ zato što tako dobro igra tenis?” ”Ma, ne!” odvrati Luka. ”Nadimak je dobio po tome što sam može pojesti prase!” Međutim, rijetko se tko od “progresivnih“ mudraca upitao što padom Agrokora gubi poljoprivredna proizvodnja? Svi, osim Tomislava Mamića u Jutarnjem. Sve su to ”tabulae rasae”. Mamić iznosi podatak da je Todorić u kombinat Belje uložio blizu tri milijarde kuna te da drži više od 70% obradivih površina u Baranji i više od pola vinograda. Nitko se nije sjetio blago podsjetiti Samprasa i ostale “tenisače“ da ako padne Agrokor pada i Baranja. Tako zlobni, jalni i “samoupravni“ dio Hrvatske pati od nesanice zbog Agrokora i Todorića.

Tanja Torbarina je jednom napisala: “Ako ne možeš zaspati, najbolje je taj problem prespavati.“

Agrokor je bacio debelu sjenu na sve male i velike potrese u Lijevoj našoj. Nikoga više ne zanima po kojem će modelu Vlada otkupiti INA-u od Mađara, što je s HAVC-om, kako je u Beogradu prošao Hrvoje Hribar. Hrvoje je u trenutku depresije čuo da je za jugo-nostalgičare spasonosni lijek otići u Beograd. Kao što kaže Tin: ”Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem, da čujem one stare basne…“ Basne po kojima su Hrvati ustvari Srbi samo nikako da to shvate. I tako, nakon Dežulovića, Tomića, Jergovića, Vedrane Rudan, Domagoja Margetića i ostalih “gusaka u magli“ prema “prestolnici“ se odgegao i naš Hrvoje da komšijama otkrije strašnu tajnu. Tajnu koju su oni doživjeli i zapamtili još 5.kolovoza 1995.g. da je “Hrvatsku zarazio fašistoidni grip“. Ni manje ni više! “Ljudi koji su vodili HAVC morali su stati, napadnuti su od onih koji u demokraciji vide korupciju”. To je teza iz “Mein Kampfa“, misli Hrvoje. Hribar dobro, što više odlično, kotira u slobodarskom Beogradu.

On kao gospodar života i smrti hrvatskog filma ima tamo potpuni kredibilitet. O vukovarskoj tragediji i herojstvu nije snimljen nijedan film, čak ni lutkarski ni crtani. Vjerojatno najkvalitetniji redatelj Lijepe naše Zrinko Ogresta nedavno je izjavio kako se srami hrvatskih ratnih filmova. Srbi su rat izgubili, izgubili su Kosovo, Crnu Goru, pola Bosne, 1/3 Hrvatske pa su ipak snimili niz izvanrednih ratnih filmova. Naravno, nisu imali Hribara, Ninu Obuljen i ostale “režisere“. Hrvati su rat dobili, ili si to bar umišljamo, ali umjesto filmova koji slave i/ili prikazuju tragedije Vukovara, Ovčare, Škabrnje, Oluje, Bljeska, Zadra, Dubrovnika mi snimamo “pravne“ filmove kao što je “Ustav Republike Hrvatske“ po scenariju Antonija Tomića i Rajka Grlića. U tom filmu ni relativno dobra režija nije mogla prikriti svjetonazorsku musaku ”jugo-progresivaca” tipa Tomića i Grlića. Zanimljivo je da perverznog, naprasitog i travestitskog sina ustaše igra Nebojša Glogovac, inače čvrsti simpatizer četničkog đenerala Draže Mihajlovića. Mislim da je Nebojša tu ulogu odigrao s puno strasti da što vjernije prikaže današnjeg tipičnog post-tuđmanovskog Hrvata.

A sad je “Hrvatsku zarazio fašistoidni grip“. Dobro je napisao Marcel Holjevac: “Tko nahrani kojota, ubio ga je“. Kojot tada prestaje loviti i uvijek očekuje da ga netko nahrani. Ako se taj netko ne pojavi, ode kojot… u Beograd. Ali oni tamo snimaju drugačije filmove. Filmove koji se gledaju na svjetskim festivalima kao što su “Sakupljači perja“, ” Tko to tamo peva“, “Lepa sela lepo gore“, ”Vukovar jedna priča“, ”Podzemlje“, “Tri letnja dana“ itd. Čak su im zadnja tri filma bila nominirana za Oscara! Svojedobno nam je Miljenko Jergović, nakon puta u Beograd, donio priču o “trodimenzionalnom Draži“ i “lešini sa Mirogoja“ misleći na Tuđmana. Što će nam donijeti Hrvoje Hribar iz magle u koju se odgegao. Jura Stublić je jednom napisao: “E, moj druže Beogradski!“ Zbog nedostatka prostora odustajem od svih drugarica i drugova beogradskih. Srbi na kraju krajeva uvijek prođu bolje jer su sve naše guske srcem u Beogradu, ali trbuhom u Zagrebu.

Tamo početkom devedesetih, politički su se osjećaji, a često i nacionalna netrpeljivost izražavali grafitima. Na jednom je bio nacrtan veliki muški penis uz tekst: ”Srbima k….” Jedna iskusnija dama sa zanimanjem je pogledala grafit i uzdahnula: “Srbima uvijek pripadne ono bolje…“

Mali primjeri hrvatskog ”fašizma”. Don Ivan Grubišić, Miljenko Smoje i Predrag Matvejević. O mrtvima samo sve najbolje. U tvrđavi Gripe u Splitu bila je komemoracija za don Ivana Grubišića. Imam prijedlog da odmah jednu ulicu u Splitu imenuju imenom don Ivana. Pok. don Ivan bio je hrvatski svećenik krajnje lijevog opredjeljenja koji se protivio vjeronauku u školama. Međutim, bio je jedan od brojnih političkih agitatora. Narod ga je navodno volio, naročito oni koji su nakon 45 godina socijalizma napokon dočekali da im djeca u školama idu na vjeronauk. Da stvar bude bolja, nisu ga voljeli ni “gledaoci Žikine dinastije“ jer je katolički svećenik. Voljeli su ga valja jedino splitski orijunaši i jugo-feralovci. I baš zato treba što prije po don Ivanu preimenovati neku važniju ulicu u Splitu, a možda i u Zagrebu. Ako ulicu ima Miljenko Smoje splitski kroničar i milicijski doušnik koji je ”cinkario” splitske taksiste Udbi, zašto ne bi imao i don Ivan? Ljevica i Udba ne napuštaju svoje ikone. Nema te ankete koja u Splitu neće pokazati beznačajnost Krleže ili Slobodana Novaka u odnosu na ”šjor” Miljenka. Pokoj mu duši. Pok. Predrag Matvejević istakao se u Domovinskom ratu i nakon njega svojim protuhrvatskim stavovima i javnim istupima. Bio je navodno auto-disident u Titovom režimu. To je kao da lisica protestira što je u selu previše kokoši. I sad te iste kokoši traže barem jednu malu ulicu u Zagrebu da je po njemu imenuju. Pa čovjek je napisao “Mediteranski brevijar“ koji je doživio dvadeset i jedan prijevod na razne europske jezike. Jesu li djela “U dane kad se vjetrovi smire i more postane prozirnije nego što je bilo…“ ili “Naše malo misto“ dovoljni da neku javnu osobu kvalificiraju nakon smrti da odmah dobije svoju ulicu? Fali nacionalni značaj takvih djela, katarza ili progon. U slučaju Ivana A. Bunjina, prvog ruskog nobelovca za književnost, radilo se o užasu staljinizma. Puškina su ubili. Ljermontova su ubili. Pisareva su utopili. Riljejeva su ugušili. Poležajeva otjerali u vojni zatvor. Ševčenko je dobio 10 godina tamnice. Dostojevskog su vodili na strijeljanje. Gogolj je poludio. Jesenjin se ubio. Majakovski je najpoznatiji ruski pjesnik XX stoljeća, ubio se (srce hrli hitcu, a grlo za britvom žudi…) itd. Ti veliki slavenski pisci i pjesnici epoha, tragičari su pisane riječi iza kojih je ostala slava za Rusiju, Staljinovu, Jelcinovu, Putinovu pa doista i zaslužuju dobiti ulice. Imena gradova zaslužuju se tragedijom svog buntovnog života i genijalnog talenta. Molim vas stoga, poštedite nas svojih jednostranih ljevičarskih naziva ulica.

Charles Beard je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde.“

Neću na predstojećim lokalnim izborima glasovati za Brunu Esih. Ja svoje zastave ne mijenjam olako, pa ću kao i ranije zaokružiti svog kandidata. Jednog te istog koji stalno pobjeđuje u Zagrebu. Ipak, nema dvojbe da je gospođa Esih posijala paniku u HDZ-u. Mlada, elokventna i šarmantna. Zamjerke bivše članice CK SKH Jelene Lovrić drže vodu kao solidno sito. Bruna je prošla kroz sito i rešeto. Bolje mrak u Zagrebu nego osoba čijem ocu je na vjenčanju kum bio Stipe Mesić. Priznajem, to je Bruni jedna od ozbiljnijih zamjerki. Lovrićka misli da ona nije “čuvarica politike Franje Tuđmana već nastavljačica politike Tomislava Karamarka“. Bravo Jele! Bruna bi, između ostalog, “Tita protjerala s njegova trga u Zagrebu“. Stvarno svirepo! Čovjek koji je, po njemačkim i engleskim izvorima, poslao u “vječna lovišta“ oko 517.000 tisuća ljudi sad, po Esihici, ne bi smio imati ni “svoj“ trg u Zagrebu. Kaže naša Jele: “Poletarka u politici zapravo pokazuje namjeru reketariti Andreja Plenkovića“. E, da je Bruna umjesto ”poletarke” recimo ”proleterka” kao Sabina ili da je članica stranke Pametno postala bi, kao da ju je netko dodirnuo čarobnim štapićem, nova i ljepša Anka Taritaš Mrak. Ipak, nekako dvojim da bi je to razveselilo…

Idemo se malo odmaknut od Lovrićke, Pofuka i Pilsela. Marina Šerić je živnula. Od pobjede arhi-neprijatelja čovječanstva Donalda Trumpa Marina je “klinički“ mrtva. Teško je živjeti u istoj epohi s čovjekom koji ima ”friz” kao nekad Elvis. Dakle, Marina je živnula jer istražitelj, koji je “pokopao“ sve koje je istraživao, sad istražuje ”vražjeg” Trumpa. Marina misli da šef FBI-ja James Comey drži u rukama sudbinu Trumpa. Ja kao nadobudna politička neznalica mislim obratno. James je, zna Marina, srušio i obitelj Gambino, pa se, ako Bog dade, Marina nada da bi mogao srušiti s mjesta predsjednika SAD-a i čovjeka zbog kojeg hrvatska ljevičarsko-novinarska elita često posjećuje gastroenterologe i psihijatre. Marina, Andabaka i ostale skojevke ”znaju” da je James spriječio izbornu pobjedu “karizmatične“ Hillary. Ako sad “skine“ Donlanda sve će mu oprostiti. Oprostit će mu čak i nešto što je njihovom kumrovečkom mentalitetu krajnje odiozno. Što? James Comey, nova zvijezda naših liberalno lijevih novinarki ostao je upamćen kao visoki američki dužnosnik koji je odobrio 13 metoda mučenja kod ispitivanja osumnjičenih za terorizam. Marina vjerojatno smatra da, ako su teroristi pravi muškarci, onda lažna utapanja, lažna strijeljanja, čupanje noktiju i 72 sati nespavanja nisu velika cijena za odlazak zločestog Trumpa. Trump njoj i sličnima strašno ide na živce. Ako Comey uspije ishoditi opoziv Trumpa onda će biti vremena da se James Comeya odvede bar jednom na lažno strijeljanje. Tako će vidjeti kako je pravda spora, ali nedostižna. Znam da će Marina i dalje ljupko ogovarati ”sirovinu” Trumpa. Zato evo malo cinika svih cinika, Oscara Wildea:

“Samo je jedna stvar gora od ogovaranja – ne biti ogovaran.“

Dok Marina, Andabaka i Krasnec ne priznaju američke izbore, zbog čega Trump ne može zaspati cijelu jednu sekundu svaku noć, dotle Benard Karakas u Večernjaku “ruši“ Viktora Orbana. Ufa se, i to jako, u mladog Fekete-Gyora. Kaže Karkas kako bi novi politički pokret ”Momentum” moga za godinu dana poslati Viktora (sramotu EU) na “đubrište istorije“. Fekete je organizirao referendum protiv kandidature Mađarske za Olimpijske igre 2024.g. Orban se na smrt preplašio i odmah odustao! Prvenstveno jer kandidatura košta, a suparnici Budimpešti su Pariz i Los Angeles. Zanimljiv je način razmišljanja nove zvijezde Karakasa. On kaže: “Nemam je ništa protiv Olimpijade i športa. Ali dok nam je zdravstvo takvo da ljudi umiru po bolnicama… a novac se baca za Olimpijadu.“ Evo kamo je desničarski Viktor dotjerao mađarski proletarijat. Umire se u bolnicama! Umjesto da umiru po zatvorima nakon 13 vrsta mučenja u podrumima tajnih službi. Fekete protiv Orbana. Rijeka protiv Barcelone. Sve je moguće. Kad slučaj hoće.

Stari mudraci su govorili da je slučaj samo nadimak za ”providnost”. Jedan savjet našim ljevičarima, antifašistima, Radničkoj fronti, Documenti i drugima: ne pomičite satove naprijed. Samo kazaljke…

 Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari