Pratite nas

Kolumne

HODAK: Treba biti mudar i pronaći modus kako spasiti Agrokor od Todorića. Kao prvo, treba mu kratkom i efikasnom ovrhom oduzeti dvorac

Objavljeno

na

Tanja Torbarina je jednom napisala: “Ako ne možeš zaspati, najbolje je taj problem prespavati.“

Borba protiv 200 “Tuđmanovih“ obitelji je na vrhuncu. Epicentar je na Pešćenici. Spasit ćemo Agrokor, ali spremamo humanu giljotinu za Todorića. Rat je to itekako ozbiljan. Kako se samo mogao toliko zaduživati. I to još kod Rusa. Ruski je veleposlanik morao stati pred kamere s više odlikovanja nego što su dobili svi zagrebački antifašisti za bježaniju u sedam neprijateljskih ofenziva. Sada treba biti mudar i pronaći modus kako spasiti Agrokor od Todorića. Kao prvo, treba mu kratkom i efikasnom ovrhom oduzeti dvorac.

Pa nismo u srednjem vijeku. Koliko se nevladinih udruga može smjestiti u dvorcu. B.A.B-e, GONG, “Mirovni studiji”, svi stari i mladi antifašisti, Radnička fronta, uredništvo Novosti, stranka Pametno, pravaši Dražena Keleminca… Uglavnom, sve je to pravi festival zluradosti, jala i samoupravnog mentaliteta. Olako se zaduživati, a istodobno zapošljavati tolike stotine tisuća ljudi. I to još kod Sberbanke. Koliki su se pametni Hrvati zadužili kod Hipo banke pa sad ne moraju vraćati lovu. Samo su Austrijanci završili u zatvoru zbog Hipo banke… Da bi se RH tako zaduživala došao bi u pitanje opći demografski bum koji je trenutno na vrhuncu. Naime, svi j… Todorića. Najviše oni koji neprekidno daju desni žmigavac, a stalno skreću lijevo (Marina Kralik F.B.). Uglavnom svi znaju sve: kako je trebalo vodit koncern, kako i gdje je trebalo uzimati kredite, itd. Mala čela prodaju velika načela. Gledam neku večer na nekoj televiziji znojnog i korpulentnog tipa kako mudro analizira sve greške Agrokora, Vlade RH i svih koji nisu na vrijeme uočili opasne deformacije sustava. Sjetih se da mi je Luka Zaradić, moj teniski partner, jednom rekao kako je tipu nadimak ”Sampras”. Upitah: ”Jel’ zato što tako dobro igra tenis?” ”Ma, ne!” odvrati Luka. ”Nadimak je dobio po tome što sam može pojesti prase!” Međutim, rijetko se tko od “progresivnih“ mudraca upitao što padom Agrokora gubi poljoprivredna proizvodnja? Svi, osim Tomislava Mamića u Jutarnjem. Sve su to ”tabulae rasae”. Mamić iznosi podatak da je Todorić u kombinat Belje uložio blizu tri milijarde kuna te da drži više od 70% obradivih površina u Baranji i više od pola vinograda. Nitko se nije sjetio blago podsjetiti Samprasa i ostale “tenisače“ da ako padne Agrokor pada i Baranja. Tako zlobni, jalni i “samoupravni“ dio Hrvatske pati od nesanice zbog Agrokora i Todorića.

Tanja Torbarina je jednom napisala: “Ako ne možeš zaspati, najbolje je taj problem prespavati.“

Agrokor je bacio debelu sjenu na sve male i velike potrese u Lijevoj našoj. Nikoga više ne zanima po kojem će modelu Vlada otkupiti INA-u od Mađara, što je s HAVC-om, kako je u Beogradu prošao Hrvoje Hribar. Hrvoje je u trenutku depresije čuo da je za jugo-nostalgičare spasonosni lijek otići u Beograd. Kao što kaže Tin: ”Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem, da čujem one stare basne…“ Basne po kojima su Hrvati ustvari Srbi samo nikako da to shvate. I tako, nakon Dežulovića, Tomića, Jergovića, Vedrane Rudan, Domagoja Margetića i ostalih “gusaka u magli“ prema “prestolnici“ se odgegao i naš Hrvoje da komšijama otkrije strašnu tajnu. Tajnu koju su oni doživjeli i zapamtili još 5.kolovoza 1995.g. da je “Hrvatsku zarazio fašistoidni grip“. Ni manje ni više! “Ljudi koji su vodili HAVC morali su stati, napadnuti su od onih koji u demokraciji vide korupciju”. To je teza iz “Mein Kampfa“, misli Hrvoje. Hribar dobro, što više odlično, kotira u slobodarskom Beogradu.

On kao gospodar života i smrti hrvatskog filma ima tamo potpuni kredibilitet. O vukovarskoj tragediji i herojstvu nije snimljen nijedan film, čak ni lutkarski ni crtani. Vjerojatno najkvalitetniji redatelj Lijepe naše Zrinko Ogresta nedavno je izjavio kako se srami hrvatskih ratnih filmova. Srbi su rat izgubili, izgubili su Kosovo, Crnu Goru, pola Bosne, 1/3 Hrvatske pa su ipak snimili niz izvanrednih ratnih filmova. Naravno, nisu imali Hribara, Ninu Obuljen i ostale “režisere“. Hrvati su rat dobili, ili si to bar umišljamo, ali umjesto filmova koji slave i/ili prikazuju tragedije Vukovara, Ovčare, Škabrnje, Oluje, Bljeska, Zadra, Dubrovnika mi snimamo “pravne“ filmove kao što je “Ustav Republike Hrvatske“ po scenariju Antonija Tomića i Rajka Grlića. U tom filmu ni relativno dobra režija nije mogla prikriti svjetonazorsku musaku ”jugo-progresivaca” tipa Tomića i Grlića. Zanimljivo je da perverznog, naprasitog i travestitskog sina ustaše igra Nebojša Glogovac, inače čvrsti simpatizer četničkog đenerala Draže Mihajlovića. Mislim da je Nebojša tu ulogu odigrao s puno strasti da što vjernije prikaže današnjeg tipičnog post-tuđmanovskog Hrvata.

A sad je “Hrvatsku zarazio fašistoidni grip“. Dobro je napisao Marcel Holjevac: “Tko nahrani kojota, ubio ga je“. Kojot tada prestaje loviti i uvijek očekuje da ga netko nahrani. Ako se taj netko ne pojavi, ode kojot… u Beograd. Ali oni tamo snimaju drugačije filmove. Filmove koji se gledaju na svjetskim festivalima kao što su “Sakupljači perja“, ” Tko to tamo peva“, “Lepa sela lepo gore“, ”Vukovar jedna priča“, ”Podzemlje“, “Tri letnja dana“ itd. Čak su im zadnja tri filma bila nominirana za Oscara! Svojedobno nam je Miljenko Jergović, nakon puta u Beograd, donio priču o “trodimenzionalnom Draži“ i “lešini sa Mirogoja“ misleći na Tuđmana. Što će nam donijeti Hrvoje Hribar iz magle u koju se odgegao. Jura Stublić je jednom napisao: “E, moj druže Beogradski!“ Zbog nedostatka prostora odustajem od svih drugarica i drugova beogradskih. Srbi na kraju krajeva uvijek prođu bolje jer su sve naše guske srcem u Beogradu, ali trbuhom u Zagrebu.

Tamo početkom devedesetih, politički su se osjećaji, a često i nacionalna netrpeljivost izražavali grafitima. Na jednom je bio nacrtan veliki muški penis uz tekst: ”Srbima k….” Jedna iskusnija dama sa zanimanjem je pogledala grafit i uzdahnula: “Srbima uvijek pripadne ono bolje…“

Mali primjeri hrvatskog ”fašizma”. Don Ivan Grubišić, Miljenko Smoje i Predrag Matvejević. O mrtvima samo sve najbolje. U tvrđavi Gripe u Splitu bila je komemoracija za don Ivana Grubišića. Imam prijedlog da odmah jednu ulicu u Splitu imenuju imenom don Ivana. Pok. don Ivan bio je hrvatski svećenik krajnje lijevog opredjeljenja koji se protivio vjeronauku u školama. Međutim, bio je jedan od brojnih političkih agitatora. Narod ga je navodno volio, naročito oni koji su nakon 45 godina socijalizma napokon dočekali da im djeca u školama idu na vjeronauk. Da stvar bude bolja, nisu ga voljeli ni “gledaoci Žikine dinastije“ jer je katolički svećenik. Voljeli su ga valja jedino splitski orijunaši i jugo-feralovci. I baš zato treba što prije po don Ivanu preimenovati neku važniju ulicu u Splitu, a možda i u Zagrebu. Ako ulicu ima Miljenko Smoje splitski kroničar i milicijski doušnik koji je ”cinkario” splitske taksiste Udbi, zašto ne bi imao i don Ivan? Ljevica i Udba ne napuštaju svoje ikone. Nema te ankete koja u Splitu neće pokazati beznačajnost Krleže ili Slobodana Novaka u odnosu na ”šjor” Miljenka. Pokoj mu duši. Pok. Predrag Matvejević istakao se u Domovinskom ratu i nakon njega svojim protuhrvatskim stavovima i javnim istupima. Bio je navodno auto-disident u Titovom režimu. To je kao da lisica protestira što je u selu previše kokoši. I sad te iste kokoši traže barem jednu malu ulicu u Zagrebu da je po njemu imenuju. Pa čovjek je napisao “Mediteranski brevijar“ koji je doživio dvadeset i jedan prijevod na razne europske jezike. Jesu li djela “U dane kad se vjetrovi smire i more postane prozirnije nego što je bilo…“ ili “Naše malo misto“ dovoljni da neku javnu osobu kvalificiraju nakon smrti da odmah dobije svoju ulicu? Fali nacionalni značaj takvih djela, katarza ili progon. U slučaju Ivana A. Bunjina, prvog ruskog nobelovca za književnost, radilo se o užasu staljinizma. Puškina su ubili. Ljermontova su ubili. Pisareva su utopili. Riljejeva su ugušili. Poležajeva otjerali u vojni zatvor. Ševčenko je dobio 10 godina tamnice. Dostojevskog su vodili na strijeljanje. Gogolj je poludio. Jesenjin se ubio. Majakovski je najpoznatiji ruski pjesnik XX stoljeća, ubio se (srce hrli hitcu, a grlo za britvom žudi…) itd. Ti veliki slavenski pisci i pjesnici epoha, tragičari su pisane riječi iza kojih je ostala slava za Rusiju, Staljinovu, Jelcinovu, Putinovu pa doista i zaslužuju dobiti ulice. Imena gradova zaslužuju se tragedijom svog buntovnog života i genijalnog talenta. Molim vas stoga, poštedite nas svojih jednostranih ljevičarskih naziva ulica.

Charles Beard je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde.“

Neću na predstojećim lokalnim izborima glasovati za Brunu Esih. Ja svoje zastave ne mijenjam olako, pa ću kao i ranije zaokružiti svog kandidata. Jednog te istog koji stalno pobjeđuje u Zagrebu. Ipak, nema dvojbe da je gospođa Esih posijala paniku u HDZ-u. Mlada, elokventna i šarmantna. Zamjerke bivše članice CK SKH Jelene Lovrić drže vodu kao solidno sito. Bruna je prošla kroz sito i rešeto. Bolje mrak u Zagrebu nego osoba čijem ocu je na vjenčanju kum bio Stipe Mesić. Priznajem, to je Bruni jedna od ozbiljnijih zamjerki. Lovrićka misli da ona nije “čuvarica politike Franje Tuđmana već nastavljačica politike Tomislava Karamarka“. Bravo Jele! Bruna bi, između ostalog, “Tita protjerala s njegova trga u Zagrebu“. Stvarno svirepo! Čovjek koji je, po njemačkim i engleskim izvorima, poslao u “vječna lovišta“ oko 517.000 tisuća ljudi sad, po Esihici, ne bi smio imati ni “svoj“ trg u Zagrebu. Kaže naša Jele: “Poletarka u politici zapravo pokazuje namjeru reketariti Andreja Plenkovića“. E, da je Bruna umjesto ”poletarke” recimo ”proleterka” kao Sabina ili da je članica stranke Pametno postala bi, kao da ju je netko dodirnuo čarobnim štapićem, nova i ljepša Anka Taritaš Mrak. Ipak, nekako dvojim da bi je to razveselilo…

Idemo se malo odmaknut od Lovrićke, Pofuka i Pilsela. Marina Šerić je živnula. Od pobjede arhi-neprijatelja čovječanstva Donalda Trumpa Marina je “klinički“ mrtva. Teško je živjeti u istoj epohi s čovjekom koji ima ”friz” kao nekad Elvis. Dakle, Marina je živnula jer istražitelj, koji je “pokopao“ sve koje je istraživao, sad istražuje ”vražjeg” Trumpa. Marina misli da šef FBI-ja James Comey drži u rukama sudbinu Trumpa. Ja kao nadobudna politička neznalica mislim obratno. James je, zna Marina, srušio i obitelj Gambino, pa se, ako Bog dade, Marina nada da bi mogao srušiti s mjesta predsjednika SAD-a i čovjeka zbog kojeg hrvatska ljevičarsko-novinarska elita često posjećuje gastroenterologe i psihijatre. Marina, Andabaka i ostale skojevke ”znaju” da je James spriječio izbornu pobjedu “karizmatične“ Hillary. Ako sad “skine“ Donlanda sve će mu oprostiti. Oprostit će mu čak i nešto što je njihovom kumrovečkom mentalitetu krajnje odiozno. Što? James Comey, nova zvijezda naših liberalno lijevih novinarki ostao je upamćen kao visoki američki dužnosnik koji je odobrio 13 metoda mučenja kod ispitivanja osumnjičenih za terorizam. Marina vjerojatno smatra da, ako su teroristi pravi muškarci, onda lažna utapanja, lažna strijeljanja, čupanje noktiju i 72 sati nespavanja nisu velika cijena za odlazak zločestog Trumpa. Trump njoj i sličnima strašno ide na živce. Ako Comey uspije ishoditi opoziv Trumpa onda će biti vremena da se James Comeya odvede bar jednom na lažno strijeljanje. Tako će vidjeti kako je pravda spora, ali nedostižna. Znam da će Marina i dalje ljupko ogovarati ”sirovinu” Trumpa. Zato evo malo cinika svih cinika, Oscara Wildea:

“Samo je jedna stvar gora od ogovaranja – ne biti ogovaran.“

Dok Marina, Andabaka i Krasnec ne priznaju američke izbore, zbog čega Trump ne može zaspati cijelu jednu sekundu svaku noć, dotle Benard Karakas u Večernjaku “ruši“ Viktora Orbana. Ufa se, i to jako, u mladog Fekete-Gyora. Kaže Karkas kako bi novi politički pokret ”Momentum” moga za godinu dana poslati Viktora (sramotu EU) na “đubrište istorije“. Fekete je organizirao referendum protiv kandidature Mađarske za Olimpijske igre 2024.g. Orban se na smrt preplašio i odmah odustao! Prvenstveno jer kandidatura košta, a suparnici Budimpešti su Pariz i Los Angeles. Zanimljiv je način razmišljanja nove zvijezde Karakasa. On kaže: “Nemam je ništa protiv Olimpijade i športa. Ali dok nam je zdravstvo takvo da ljudi umiru po bolnicama… a novac se baca za Olimpijadu.“ Evo kamo je desničarski Viktor dotjerao mađarski proletarijat. Umire se u bolnicama! Umjesto da umiru po zatvorima nakon 13 vrsta mučenja u podrumima tajnih službi. Fekete protiv Orbana. Rijeka protiv Barcelone. Sve je moguće. Kad slučaj hoće.

Stari mudraci su govorili da je slučaj samo nadimak za ”providnost”. Jedan savjet našim ljevičarima, antifašistima, Radničkoj fronti, Documenti i drugima: ne pomičite satove naprijed. Samo kazaljke…

 Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dijanović: Četnička propaganda plaćena ‘ustaškim’ kunama

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati platili čak i Kadijevićevu savjetniku tiskanje knjige na ekavici u kojoj Hrvate Žumberka proglašava Srbima

O pisanju tjednika Novosti, legitimnoga nasljednika Srbobrana (s čijih je stranica 1902. godine Jovanović Hrvatima usred Zagreba najavio istrjebljenje) do sada je objavljen oveći broj najrazličitijih kritika i reakcija. Udaranje na Domovinski rat, Katoličku crkvu, hrvatsku državu i temeljne vrijednosti hrvatskoga naroda sadržajna je konstanta toga nedeljnika koji jednim dijelom baštini svijetle tradicije upokojenoga tjednika Feral Tribune.

Nismo do sada registrirali niti jedan broj Novosti koji bi išta pozitivno napisao o hrvatskoj državi i Domovinskomu ratu i koji bi modernu hrvatsku državu promatrao izvan konteksta fašizma, ustaštva i zločina. Činjenica da se taj i takav tjednik financira novcem hrvatskih poreznih obveznika mnogo toga govori o tomu koliko se u Hrvatskoj drži do žrtava Domovinskoga rata, jednako kao što o odnosu prema žrtvama rječito svjedoče i četnički spomenici u Borovu selu.

Iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti – novo reketarenje proračuna

PupovacNedavno je, ne znamo po koji put, u emisiji Intervju tjedna koju vodi Jasmina Popović gostovao Milorad Pupovac. Pupovac, koji je s obzirom na broj nastupa vjerojatno tituliran kao vlasnik jednoga od stolaca u toj emisiji, lamentirao je o nasrtajima na ustavne i demokratske vrijednosti od strane ‘ekstremnih, desnih i povijesno poraženih snaga u Hrvatskoj’. Kao demokrat i zagovornik slobode govora, Pupovac je, dakako, pozvao i na obračun s tim i takvim snagama. Valja im, očito, začepiti gubicu, oduzeti egzistenciju i, ako je ikako moguće, potjerati izvan Hrvatske. Neka obijaju strane pragove, dok će ugroženi i njihovi jataci ljetovati za 10 kuna na Brionima. Međutim, ako zanemarimo sada već standardni suzno-huškački narativ visokoprofitnoga poduzeća Pupovac i Ugroženi d. o. o. (iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti slijedi novo reketarenje hrvatskog proračuna), vrijedi se zapitati ne svjedočimo li zaista danas jačanju ekstremnih i poraženih snaga u Hrvatskoj?

Ako ćemo vjerovati izvješćima SOA, da – svjedočimo. Naime, prema izvješću obavještajne službe, četništvo odnosno velikosrpstvo ponovno jača u Hrvatskoj. (o jačanju velikosrpske mitomanije u Srbiji, posebno na iznimno gledanim televizijama RTV Pink i Happy TV, gdje se svakodnevno demoniziraju nesrpski narodi, u Hrvatskoj se šuti, a šuti se zato da bi Pupovac – kojega su, kao i Pribićevića, političarom nacionalnog formata učinili hrvatski političari – mogao prodavati pripovijesti o srpskoj ugroženosti).

Koliko jačanju velikosrpstva pridonose Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće (SNV), kao krovna institucija Srba u Hrvatskoj? Za početak treba istaknuti da je nakladnik uvodno spomenutoga tjednika Novosti upravo SNV na čelu s Miloradom Pupovcem. No malo je poznato da je nakladnička djelatnost SNV-a mnogo šira te obuhvaća tiskanje i drugih publikacija. Čestitke na transparentnosti – sve su dostupne na mrežnoj stranici SNV-a. O čemu možemo čitati u tim publikacijama?

Hrvatski branitelji isto su što i četnici – plaćeno hrvatskim kunama

U knjizi Ante Lešaje Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, objavljenoj 2012. uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH, autor govori o ‘prevratnim 1990-im’ u ‘Hrvatskoj i Republici Srpskoj Krajini’ (RSK se navodi bez navodnika i bez kvalifikacije takozvana) i dodaje: ‘U pitanju su istovjetne ‘ideološke pozicije’ koje su bile djelatne iu razdoblju 1941. – 1945. kad su ustaše i četnici bili čak saveznici u borbi protiv partizana, nastojeći ih u brojnim zajedničkim akcijama uništiti’ (str. 36. – 37.). Dakle hrvatski branitelji izjednačavaju se s ustašama, a ovi isključivo sa zločincima. Hrvatski branitelji isto su što i četnici. Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

U istoj knjizi također čitamo (citate u ovome članku uzimamo kao argumente pars pro toto): ‘Javna je stvar (i javna sramota) da su se, na valovima tuđmanovskoga, derviškog, nacionalističkog entuzijazma iste ili slične stvari radile i na mnogim drugim mjestima, otprilike kao što se paralelno ubijalo i na zagrebačkom Velesajmu, i u Lori; u osnovi radi se o istomu. Nakon knjiga, gorjet će ljudi, a nakon ljudi, tko zna koliko još dugo, gorjet će i knjige.’ Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka

Zumberacki uskociUz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH (čiji je istaknuti član, dakako, i dr. Milorad Pupovac) 2014. objavljena je knjiga Žumberački uskoci. Unijaćenje i odnarođivanje. Autor knjige je Dragan Vukšić, umirovljeni pukovnik JNA koji je bio na visokim položajima u vojnoj diplomaciji u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH. Ovaj dugogodišnji najbliži savjetnik nekadašnjega ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića je u knjizi sponzoriranoj novcem hrvatskih poreznih obveznika izvršio velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka.

Za Vukšića žumberački su uskoci etnički Srbi, pa tako na 438. str. knjige – objavljene u Zagrebu na ekavici – zaključuje: ‘Posle svega što je rečeno, postavlja se pitanje je li još kome potrebno dokazivati da žumberački uskoci nisu etnički Hrvati. Ako nisu hrvatskoga, a bez porekla nisu jer to nije moguće, onda mora da su srpskog! Kome to nije jasno, s njim je svaka rasprava bespredmetna.’ Čini se da je upravo s pukovnikom JNA i s osobom od Kadijevićeva povjerenja, čije su propagandno djelo sponzorirali hrvatski porezni obveznici, rasprava bespredmetna. No ipak, zbog javnosti vrijedi se osvrnuti na temu žumberačkih uskoka. Za to će nam poslužiti izvorni znanstveni rad Nade Hranilović Žumberčani – subetnička grupa u Hrvata, objavljen krajem Jugoslavije, 1990., u časopisu Migracijske i etničke teme (str. 593. – 612.). Do početka 16. st. stanovništvo Žumberka bilo je rimokatoličke vjere. Stvaranjem Vojne krajine, kao posebnoga obrambenog prostora, obuhvaćeno je i područje Žumberka: žumberačka kapetanija potpala je pod slunjsku pukovniju karlovačkog generalata. Budući da je područje Žumberka bilo slabo naseljeno i opustošeno, krajiške vojne vlasti nastojale su privući ljude koji bi vršili vojnu službu. Vojni obveznici bili su oslobođeni kmetskih obveza, a sa svojim reljefno-morfološkim odlikama Žumberak je privlačio posebno ono stanovništvo koje se do doseljenja u Žumberak bavilo stočarstvom i imalo ratnička iskustva.

Na temelju dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da je selilački put žumberačkih uskoka započeo u sjevernoj Albaniji i zapadnim predjelima današnje Crne Gore i istočne Hercegovine i tekao prema Bosni, Dalmaciji i dalje na sjever i zapad. Jedno od odredišta im je bio i Žumberak. ‘Primjerice, žumberačko prezime Šimrak albanskoga je porijekla (alb. Shin Mrak = Sveti Marko), a imena nekih žumberačkih sela identična su toponimima u Crnoj Gori i Hercegovini (na primjer Pilatovci u Žumberku i Crnoj Gori, Platovci u Hercegovini). Ili pak žumberačko prezime Badovinac izvedeno je primjerice iz staroga vlaškog osobnog imena Baldovin, a prezime Sekulić, Dančulović, Polović i dr. i danas nalazimo u Crnoj Gori.’

Prva skupina uskoka stigla je u Žumberak iz Bosne s porječja rijeke Une, iz župa Glamoč, Srb, i Unac koje su nekada bile dio hrvatske države. Kasnije dolaze uskoci s porječja Cetine, kontinentalne Dalmacije, zapadne Hercegovine i dijelom iz Like. Nekoliko se uskočkih obitelji iz Senja naselilo u Žumberak, ali tek nakon zaključenja Madridskoga mira između Austrije i Venecije 1617. Prema nekim pretpostavkama, uskoci su došli u Žumberak posredovanjem hrvatskih plemića Frankopana koji su tada bili vlasnici Ozlja.

Do polovice 16. st. u Žumberak se doselilo oko 3.000 uskoka. Starosjedilačko pučanstvo bilo je rimokatoličke vjere dok su uskoci došli kao tzv. grkokatolici, kod kojih je crkveni obred izvana identičan crkvenom obredu pravoslavnih vjernika, ali dogmatsko-disciplinarno istovjetan rimokatoličkom. Niz činjenica upućuje na zaključak da su uskoci na Žumberak doselili kao grkokatolici, a da im je 1611. samo potvrđeno crkveno jedinstvo s rimskim biskupom. Područje današnje zapadne Crne Gore i Sjeverne Albanije odakle je započeo selidbeni lanac prema sjeveru i zapadu bilo je u 15. st. pod mletačkom (dakle, katoličkom) upravom.

Govoreći o grkokatoličkoj pripadnosti, Hranilović u spomenutom članku apostrofira: „ (…) ako žumberački uskoci nisu od prije bili grkokatolici (…), koji su to onda bili razlozi da su 1611. prihvatili jedinstvo s rimskim biskupom bez pogovora i ikakva protivljenja, i to svi do jednog. Teško se može prihvatiti mišljenje da je sjedinjenje provedeno uspješno zbog nastojanja i zalaganja zagrebačkih biskupa među kojima i Žumberčanina Petra Petretića. Tako snažan i sveobuhvatan proces sjedinjenja mogao se odigrati samo zbog najvjerojatnije historijskim razlozima uvjetovanog specifičnog načina života i time potisnute svijesti o ranijoj pripadnosti katoličkom zajedništvu. Osim toga, zar ne bi bilo jednostavnije i logičnije ako su ranije, odnosno prije dolaska u Žumberak bili pravoslavne vjere i Srbi, da krajem 17. stoljeća nakon dolaska Arsenije Crnojevića u Hrvatsku s pravoslavnim svećenicima i 180.000 Srbalja prijeđu na pravoslavnu vjeru i svojoj braći Srbima. Dogodilo se upravo obrnuto, Arsenije Crnojević spalio je grkokatoličku biskupiju u Marči, a Srbi koji su ranije prihvatili marčansku uniju, vratili su se pravoslavlju i pridružili svojim sunarodnjacima. Nema podataka niti je dosad poznato da je ijedan Žumberčanin grkokatolik prešao tada na pravoslavlje ili se izjasnio kao Srbin. Što više, to se nije događalo ni kasnije kad je sjedište pravoslavne metropolije bilo u Plaškom i Karlovcu, dakle svega nekoliko desetaka kilometara daleko od Žumberka. Tek početkom ovoga stoljeća (20. st., nap. D. D.), naročito između dvaju ratova bio je u Žumberku poneki slučaj prijelaza iz grkokatoličke na pravoslavnu vjeru iz osobnih razloga (na primjer zbog ženidbe) ili pak radi dobivanja privilegija od prosrpskih vlasti (primjerice dozvole za ‘kućarenje’ i dr.). Te osobe izjašnjavale su se kasnije Srbima. Nakon Drugoga svjetskog rata Srbima se izjašnjava nešto više Žumberčana, naročito u radatovičkom kraju, što je opet u vezi sa sudjelovanjem u NOB-u, dobivanjem zaposlenja u državnoj službi i sl. Prema podatcima koje iznosi J. Fras u svojoj ‘Topografiji’, proizlazi da je godine 1835. u dvije kumpanije žumberačkoga okruga (žumberačka i oštrčka) živjelo ukupno 6.965 žitelja, od čega 4.400 grkokatoličke vjere, 2.518 katoličke i svega 7 osoba pravoslavne vjere.’

Formiranjem moderne srpske države i uobličavanjem velikosrpske ideologije, dakako, i Žumberčani su se, kao i mnogi drugi, našli na udaru te ideologije čiji su protagonisti Žumberčane počeli proglašavati Srbima. Tomu se, primjerice, još 1904. godine suprotstavio književnik Đuro Deželić pišući da takva nastojanja nemaju podlogu ni u pisanim dokumentima ni u narodnoj predaji, već su izmišljena od onih koji ne žele dobro hrvatskomu narodu. Zanimljivo je da je upravo pukovnik JNA Dragan Vukšić iz spomenutoga radatovičkog kraja (zapadni dio Žumberka) pa je očito da su njegovi pretci bili ti koji su se zbog privilegija odrekli grkokatoličke vjere i postali pravoslavci. Knjiga o Žumberku očito je pokušaj opravdavanja konvertitstva vlastitih predaka.

Pretežito (ne i svi) uskoci su pripadali vlaškome etnosu, kojih su pretci nastanjivali Balkan još prije doseljenja Slavena. Ispočetka, uskoci žive odvojeno od starosjedilačkoga stanovništva, no, posebno nakon ukidanja Vojne krajine, kada su uskoci izgubili prijašnje privilegije, razlike njih i starosjedilačkog stanovništva se ublažavaju i stvara se osjećaj zajedništva o zajedničkoj postojbini i životu čime se vlaški element etnički asimilira, što je posebno ubrzao tzv. Ilirski preporod. Stvaranje etničke svijesti o pripadnosti hrvatskom etnosu predstavljao je vrlo značajan element u opredjeljenju i uklapanju u etničku hrvatsku zajednicu.

Na stvaranje svijesti o pripadnosti hrvatskome etnikumu, ističe Hranilović, utjecao je niz čimbenika: ‘Jedan od najvažnijih svakako je sudjelovanje u obrani hrvatskih zemalja od Turaka. Naime, braneći granice Habsburškoga Carstva, uskoci, pa tako i žumberački, branili su u najteže doba povijesti hrvatskoga naroda ‘ostatke ostataka’ stečene domovine Hrvatske. Svojom krvlju žumberački su uskoci natopili gotovo svaki pedalj krajiške zemlje. Čuvajući Vojnu krajinu, čuvali su dio hrvatskog prostora i tako znatno pridonijeli kasnijem stvaranju jedinstvene hrvatske države. Sudjelovanjem u stvaranju hrvatskoga etnikuma i hrvatske države razvijala se u njih svijest o pripadnosti tom etnosu koja je sačuvana do danas. Osim svijesti o pripadnosti hrvatskomu etnosu, ovu subetničku skupinu Hrvata Žumberčana na području Žumberka kao i njihove zajednice formirane izvan tog prostora povezuje još mit o uskočkom porijeklu, grkokatolička vjera i vrlo sačuvana tradicija.’ Veze Žumberčana i Srba jednostavno – ne postoje!

Genocidne trećine velikosrpski su izum

Prisilna iseljavanjaU knjizi Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH (knjiga je 2014. objavljena uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine) na str. 300. čitamo: ‘Fizičke likvidacije, prekrštavanja i prisilno iseljavanje bile su tri strateške poluge ustaške politike istrjebljenja srpskoga stanovništva u NDH. Istrjebljenje Srba, kao svoj glavni cilj nakon uspostave NDH, ustaše su zacrtali još u emigraciji u Italiji, a sadržano je u lakonskom stavu o trećinama: trećinu Srba pobiti, trećinu iseliti, trećinu asimilirati. Opća osnova njihova operativnog plana bio je sustavni teror (zakonodavno obespravljenje, demonizacija, izrada spiskova, hapšenja, progoni, likvidacije).’

Izjava o tomu da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu asimilirati pripisuje se književniku dr. Mili Budaku. No poznati hrvatski povjesničar Dragutin Pavličević 2010. upozorio je na velikosrpsku inverziju koja je učinjena kad su u pitanju trećine. U članku za matičin Vijenac Pavličević je istaknuo da nema dokaza o Budakovu autorstvu te izjave, ali da ima dokaza da je slično izgovorio jedan Srbijanac (što je, uostalom, posve u skladu s genocidnim plodovima velikosrpske politike): ‘Pišući svoju Kratku kulturnu i političku povijest Bosne i Hercegovine te nedavno knjigu Hrvati i istočno pitanje, pronašao sam da je sličnu, gotovo identičnu misao izrekao jedan Srbijanac, a ne Hrvat, i da je to bilo u dalekom 19. stoljeću. Bio je to predsjednik vlade i ministar vojske Kneževine Srbije Milivoje Petrović, koji se prema rodnom selu preimenovao u Blaznavca (1824.-1872.). On je u duhu Garašaninova Načertanija i Karadžićeva ‘Srbi svi i svuda’ snovao veliku Srbiju i pomalo pripremao ustanak u BiH, koju su smatrali srpskom zemljom. Nastojali su pridobiti za tu ideju i katoličke franjevce u tim pokrajinama, pa je razgovarao s uglednim bosanskim fratrom Antunom (Antom) Kneževićem, kroničarem i povijesnim piscem. Na pitanje što će s muslimanima koje su Srbi nazivali Turcima, a naš Ante Starčević ‘cvijetom hrvatskoga plemstva’, Blaznavac je odgovorio: ‘Ol´ (ili) nek se odmah krste, ol´ odmah nek sele, ako ne misle biti sasječeni!’ (Dragutin Pavličević, ‘Nije Budak nego Blaznavac’, Vijenac, br. 423., 20. svibnja 2010.).

Preradović proglašen Srbinom

PreradovićAutor Filip Škiljan objavio je i knjigu Znameniti Srbi u Hrvatskoj, koja je objavljena 2009. uz financijsku potporu Ministarstva kulture (tada je o potporama knjigama u Ministarstvu kulture odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine) i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. U toj je knjizi (str. 7.) znameniti hrvatski pjesnik Petar Preradović proglašen Srbinom iako nema baš nikakva dokaza da se Preradović ikada deklarirao pripadnikom srpskoga etničkog korpusa.

Preradovići su (kao i recimo Borojevići) potomci pravoslavnih Vlaha koji su se doselili u hrvatske zemlje. Djelovanjem Srpske pravoslavne crkve dobar dio pravoslavnih Vlaha s vremenom se integrirao u srpsku naciju, no Petar Preradović (koji je prešao na katoličku vjeru) kao i Svetozar Borojević nisu bili primjer toga. Proglasiti Preradovića Srbinom, jednako kao i Žumberčane Srbima, predstavlja iskaz istinskoga velikosrpstva unutar kojega se sve Srbima okolne narode proglašava porijeklom Srbima. U Hrvatskoj moguće na račun hrvatskih poreznih obveznika.

‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih’

Saša Blagus 2015., u nakladi SNV-a, objavio je knjigu Građanin Blagus. U Predgovoru knjizi (str. 7.) čitamo: ‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih u Hrvatskoj još uvijek traje. Istina, vodi se drugim sredstvima, ali još uvijek traje. Znakova izlaska iz ‘olovnih vremena’ ne da nema, nego je na djelu intenziviranje izuzetno regresivnih društvenih kretanja. Prije 14 godina počeo sam iskazivati neslaganje s rušenjem svih temelja društvenih odnosa i države koji su u sebi nosili klicu mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice, premda sami to još nisu bili. U njima je ipak bilo, kako je govorio Milan Kangrga, ‘nekaj ljudskoga’. Svrha rata koji je Tuđman nazvao domovinskim bila je gušenje baš te mogućnosti. Imao sam potrebu protestirati ne samo protiv brutalne restauracije kapitalizma koja je eufemistički nazvana tranzicijom, nego i protiv naleta historijskog revizionizma kojemu je cilj rehabilitiranje i eventualno oživljavanje zločinačke NDH. I zaista, rat je imao sva obilježja nastavka ‘velikoga čišćenja’ koje u Drugom svjetskom ratu nije uspjelo. Radikalno je zlo ponovno eksplodiralo; ono prirodno, divlje, nagonsko, sirovo, surovo, još ne ljudsko nadvladalo je slobodu, duh i um.’ Treba li ovo uopće komentirati?

Treba li komentar svim rečenicama koje smo tek kao primjer (mogli smo navesti još brojne slične) citirali iz biblioteke Srpskoga narodnog vijeća? Ne radi li se ovdje o reviziji, ekstremizmu i jačanju velikosrpske ideologije, koja se – da perverzija bude veća – promiče novcem hrvatskih poreznih obveznika? Najveće je čudo danas u Europi četnička propaganda plaćena mrskim ‘ustaškim’ kunama u državi Hrvatskoj koja navodno ugrožava Srbe! Od toga čuda većega nema!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto Ivo Josipović zagovara presumpciju krivnje u slučaju širokobrijeških franjevaca?

Objavljeno

na

Objavio

Takvim stavom Josipović pokazuje da mu je najviše stalo do toga da brani svoje političko opredjeljenje te da je radi toga spreman žrtvovati i fundamentalna načela prava i etike

U subotnjem Novom listu bivši predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, iznio je sljedeću tvrdnju o slučaju nekolicine hercegovačkih franjevaca koji su bili ubijeni u Širokom Brijegu u veljači 1945.: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.

Prilično je čudno da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi tako rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez navođenja ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore.

Slično je 1971. postupio i Okružni sud u Splitu kad je zabranio raspačavanje brošure “Široki Brijeg” koju je izdao tamošnji Franjevački samostan i u kojoj se tvrdilo da su ubijeni franjevci bili nevini.

U obrazloženju te zabrane Okružni sud tada također nije naveo nikakve dokaze da su ti svećenici stvarno sudjelovali u oružanim borbama protiv partizana, piše Neven Sesardić / Jutarnji List

Međutim, nakon žalbe izdavača brošure sudsko je vijeće Vrhovnog suda Hrvatske (kojem je predsjedavao moj otac, Dražen Sesardić) ukinulo tu zabranu, zaključivši da za nju nije bilo nikakve osnove.

U ovoj novoj rundi ne samo da Josipović nije ponudio nikakve dokaze za tešku optužbu protiv ubijenih svećenika. Vrlo je upitno ima li za nju uopće uvjerljivih argumenata. A upitno je zapravo i postoji li volja da se objektivno razmotre argumenti obiju strana i na osnovi toga donese zaključak.

Nakon kampanje protiv presude Vrhovnog suda Hrvatske 1971. godine, Savezno javno tužilaštvo je pokrenulo zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem se tvrdilo da su se franjevci s oružjem u ruci borili protiv partizana i da je to “notorna, nepobitna činjenica koju ne treba dokazivati”.

Nevjerojatno zvuči, ali izgleda da i danas ima ljudi, a čak i pravnika, koji se slažu s tim mišljenjem.

U ostavštini mog oca nalaze se i njegovi detaljni komentari nekoliko sudskih odluka koje je on napisao držeći se zakona – kako je Josip Broz znao reći – “kao pijan plota” i koje su izazvale političke intervencije s najviših mjesta i kategoričke zahtjeve da se te odluke izmijene.

Posebnu važnost tu ima upravo slučaj Širokog Brijega koji je tada prerastao u veliki skandal i koji je bio jedan od razloga zašto je moj otac podnio ostavku na položaj predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske.

On u svojim zapisima pokazuje na zanimljivom primjeru kako pokušaj da dokažete nečiju krivnju može imati suprotan efekt jer će u neočekivanom obratu znatno više teretiti onu drugu stranu.

Riječ je o tekstu iz lista Komunist iz 1971. u kojem jedan umirovljeni pukovnik JNA i očevidac borbi na Širokom Brijegu, opisuje te događaje pred kraj rata i među ostalim kaže sljedeće: “Kada smo postrojili zarobljene, na naše veliko zaprepaštenje ustanovili smo da je među njima bilo mnogo fratara koji su se s oružjem, skupa s ustašama i Nijemcima, borili protiv nas”.

Informacija koja je ovdje ključna i koja ima najveću težinu jest to što je izravni svjedok tih događaja potvrdio da su neki franjevci bili zarobljeni. Moj otac postavlja odlično pitanje: “Kako to da je on mogao ustanoviti da među zarobljenicima uopće ima mnogo fratara ako su svi oni, kako tvrdi tužilac, zaista izginuli u borbi protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije?”.

Drugim riječima, uzmemo li da je doista bilo franjevaca-boraca, kako je moguće (1) da su svi oni izginuli i (2) da su neki zarobljeni? To je moguće na jedan i samo jedan način, naime, da su ti zarobljenici ubrzo nakon zarobljavanja bili pogubljeni bez suđenja. (Nijedan vjerodostojan izvor ne spominje ikakav sudski proces.)

I naravno, ne samo da je ubijanje zarobljenika ratni zločin nego je to bilo ratni zločin čak i u ono vrijeme. Ratni zarobljenici nikada nisu “legitiman cilj vojnih djelovanja”.

U stavku 2. Ženevske konvencije o tretmanu ratnih zarobljenika iz 1929. godine koja je tada bila na snazi kaže se: “Ratni zarobljenici moraju čitavo vrijeme biti tretirani humano i moraju biti zaštićeni, poglavito od svakog akta nasilja. Mjere odmazde prema njima su zabranjene”.

Komentirajući presudu Okružnog suda u Splitu iz 1971. koja je, poput Josipovića, bez ikakvog dokaza krenula od pretpostavke da ubijeni svećenici nisu bili nevini, moj se otac upitao: “Hoćemo li dopustiti da se, kao u srednjem vijeku, udaraju stigme ili neizbrisivi žigovi sramote na pojedince tako da oni u svim okolnostima i u svakom pogledu moraju uvijek i a priori biti krivci te da za njih, suprotno Ustavu, uvijek vrijedi pretpostavka krivnje, a ne nevinosti?”.

Moj otac je ipak tada dobio podršku i sa sasvim neočekivanog mjesta. Predsjednik Vrhovnog suda Srbije mu je pred nekoliko sudaca tog suda rekao da su oni razmotrili odluku koju je donio Vrhovni sud Hrvatske te je izjavio da je on zajedno s kolegijem krivičnog odjela Vrhovnog suda Srbije u cijelosti suglasan s tom odlukom, da je smatra ispravnom i da mog oca ovlašćuje da to priopći na svakom mjestu ako smatra da bi mu to moglo biti od pomoći. Paradoksalno je da je u komunističkoj Jugoslaviji prije pola stoljeća bilo sudaca koji su pokazivali veću brigu za poštovanje fundamentalnih civilizacijskih i pravnih normi nego neki današnji poznati političari i profesori prava.

Znakovito je da unatoč žestokim napadima sa svih strana na presudu Vrhovnog suda iz 1971. koju je potpisao moj otac i u situaciji kad je tadašnji režim vrlo gorljivo tragao za ma kakvim dokazom krivnje ubijenih franjevaca, nije se uspjelo izvući bilo što što bi vezi s tim slučajem moglo potkopati presumpciju nevinosti. Taj neuspjeh pokazuje koliko je tanka podloga tada bila za hipotezu da su franjevci poginuli u oružanoj borbi protiv partizana. Izgleda mi da je ta hipoteza i do danas ostala nedokazana.

Treba naglasiti da je presumpcija nevinosti primjenjiva i izvan konteksta kaznenog prava. Npr. nečija puka tvrdnja da je osoba A pedofil nije dovoljna da bi se ta optužba prihvatila i da bi ljudi na osnovi toga imali dobar razlog radikalno promijeniti svoj dotadašnji stav prema toj osobi. I ovdje su potrebni dokazi.

Međutim, vidimo da danas, nakon gotovo 50 godina, Josipović slijedi logiku onog ideološki korumpiranog suda iz komunističkih vremena: za “neprijatelje” vrijedi presumpcija krivnje, a ne presumpcija nevinosti.

Ideja je u osnovi sljedeća: ako vam se kod nekoga počne priviđati “ustaška guja”, prihvatite da je taj čovjek kriv čak i ako optužbu o njegovom zalaganju za ustaštvo ne možete potkrijepiti dokazima.

S takvim stavom zapravo pokazujete da vam je najviše stalo do toga da branite svoje političko opredjeljenje, a da ste radi toga čak spremni žrtvovati i fundamentalna načela prava i etike.

Neven Sesardić / Jutarnji list

 

Ivu Josipovića opovrgavaju jugokomunistički vojni planovi i izjave partizana koji su među prvima ušli u samostan

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari