Pratite nas

Kolumne

HODAK: Treba biti mudar i pronaći modus kako spasiti Agrokor od Todorića. Kao prvo, treba mu kratkom i efikasnom ovrhom oduzeti dvorac

Objavljeno

na

Tanja Torbarina je jednom napisala: “Ako ne možeš zaspati, najbolje je taj problem prespavati.“

Borba protiv 200 “Tuđmanovih“ obitelji je na vrhuncu. Epicentar je na Pešćenici. Spasit ćemo Agrokor, ali spremamo humanu giljotinu za Todorića. Rat je to itekako ozbiljan. Kako se samo mogao toliko zaduživati. I to još kod Rusa. Ruski je veleposlanik morao stati pred kamere s više odlikovanja nego što su dobili svi zagrebački antifašisti za bježaniju u sedam neprijateljskih ofenziva. Sada treba biti mudar i pronaći modus kako spasiti Agrokor od Todorića. Kao prvo, treba mu kratkom i efikasnom ovrhom oduzeti dvorac.

Pa nismo u srednjem vijeku. Koliko se nevladinih udruga može smjestiti u dvorcu. B.A.B-e, GONG, “Mirovni studiji”, svi stari i mladi antifašisti, Radnička fronta, uredništvo Novosti, stranka Pametno, pravaši Dražena Keleminca… Uglavnom, sve je to pravi festival zluradosti, jala i samoupravnog mentaliteta. Olako se zaduživati, a istodobno zapošljavati tolike stotine tisuća ljudi. I to još kod Sberbanke. Koliki su se pametni Hrvati zadužili kod Hipo banke pa sad ne moraju vraćati lovu. Samo su Austrijanci završili u zatvoru zbog Hipo banke… Da bi se RH tako zaduživala došao bi u pitanje opći demografski bum koji je trenutno na vrhuncu. Naime, svi j… Todorića. Najviše oni koji neprekidno daju desni žmigavac, a stalno skreću lijevo (Marina Kralik F.B.). Uglavnom svi znaju sve: kako je trebalo vodit koncern, kako i gdje je trebalo uzimati kredite, itd. Mala čela prodaju velika načela. Gledam neku večer na nekoj televiziji znojnog i korpulentnog tipa kako mudro analizira sve greške Agrokora, Vlade RH i svih koji nisu na vrijeme uočili opasne deformacije sustava. Sjetih se da mi je Luka Zaradić, moj teniski partner, jednom rekao kako je tipu nadimak ”Sampras”. Upitah: ”Jel’ zato što tako dobro igra tenis?” ”Ma, ne!” odvrati Luka. ”Nadimak je dobio po tome što sam može pojesti prase!” Međutim, rijetko se tko od “progresivnih“ mudraca upitao što padom Agrokora gubi poljoprivredna proizvodnja? Svi, osim Tomislava Mamića u Jutarnjem. Sve su to ”tabulae rasae”. Mamić iznosi podatak da je Todorić u kombinat Belje uložio blizu tri milijarde kuna te da drži više od 70% obradivih površina u Baranji i više od pola vinograda. Nitko se nije sjetio blago podsjetiti Samprasa i ostale “tenisače“ da ako padne Agrokor pada i Baranja. Tako zlobni, jalni i “samoupravni“ dio Hrvatske pati od nesanice zbog Agrokora i Todorića.

Tanja Torbarina je jednom napisala: “Ako ne možeš zaspati, najbolje je taj problem prespavati.“

Agrokor je bacio debelu sjenu na sve male i velike potrese u Lijevoj našoj. Nikoga više ne zanima po kojem će modelu Vlada otkupiti INA-u od Mađara, što je s HAVC-om, kako je u Beogradu prošao Hrvoje Hribar. Hrvoje je u trenutku depresije čuo da je za jugo-nostalgičare spasonosni lijek otići u Beograd. Kao što kaže Tin: ”Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem, da čujem one stare basne…“ Basne po kojima su Hrvati ustvari Srbi samo nikako da to shvate. I tako, nakon Dežulovića, Tomića, Jergovića, Vedrane Rudan, Domagoja Margetića i ostalih “gusaka u magli“ prema “prestolnici“ se odgegao i naš Hrvoje da komšijama otkrije strašnu tajnu. Tajnu koju su oni doživjeli i zapamtili još 5.kolovoza 1995.g. da je “Hrvatsku zarazio fašistoidni grip“. Ni manje ni više! “Ljudi koji su vodili HAVC morali su stati, napadnuti su od onih koji u demokraciji vide korupciju”. To je teza iz “Mein Kampfa“, misli Hrvoje. Hribar dobro, što više odlično, kotira u slobodarskom Beogradu.

On kao gospodar života i smrti hrvatskog filma ima tamo potpuni kredibilitet. O vukovarskoj tragediji i herojstvu nije snimljen nijedan film, čak ni lutkarski ni crtani. Vjerojatno najkvalitetniji redatelj Lijepe naše Zrinko Ogresta nedavno je izjavio kako se srami hrvatskih ratnih filmova. Srbi su rat izgubili, izgubili su Kosovo, Crnu Goru, pola Bosne, 1/3 Hrvatske pa su ipak snimili niz izvanrednih ratnih filmova. Naravno, nisu imali Hribara, Ninu Obuljen i ostale “režisere“. Hrvati su rat dobili, ili si to bar umišljamo, ali umjesto filmova koji slave i/ili prikazuju tragedije Vukovara, Ovčare, Škabrnje, Oluje, Bljeska, Zadra, Dubrovnika mi snimamo “pravne“ filmove kao što je “Ustav Republike Hrvatske“ po scenariju Antonija Tomića i Rajka Grlića. U tom filmu ni relativno dobra režija nije mogla prikriti svjetonazorsku musaku ”jugo-progresivaca” tipa Tomića i Grlića. Zanimljivo je da perverznog, naprasitog i travestitskog sina ustaše igra Nebojša Glogovac, inače čvrsti simpatizer četničkog đenerala Draže Mihajlovića. Mislim da je Nebojša tu ulogu odigrao s puno strasti da što vjernije prikaže današnjeg tipičnog post-tuđmanovskog Hrvata.

A sad je “Hrvatsku zarazio fašistoidni grip“. Dobro je napisao Marcel Holjevac: “Tko nahrani kojota, ubio ga je“. Kojot tada prestaje loviti i uvijek očekuje da ga netko nahrani. Ako se taj netko ne pojavi, ode kojot… u Beograd. Ali oni tamo snimaju drugačije filmove. Filmove koji se gledaju na svjetskim festivalima kao što su “Sakupljači perja“, ” Tko to tamo peva“, “Lepa sela lepo gore“, ”Vukovar jedna priča“, ”Podzemlje“, “Tri letnja dana“ itd. Čak su im zadnja tri filma bila nominirana za Oscara! Svojedobno nam je Miljenko Jergović, nakon puta u Beograd, donio priču o “trodimenzionalnom Draži“ i “lešini sa Mirogoja“ misleći na Tuđmana. Što će nam donijeti Hrvoje Hribar iz magle u koju se odgegao. Jura Stublić je jednom napisao: “E, moj druže Beogradski!“ Zbog nedostatka prostora odustajem od svih drugarica i drugova beogradskih. Srbi na kraju krajeva uvijek prođu bolje jer su sve naše guske srcem u Beogradu, ali trbuhom u Zagrebu.

Tamo početkom devedesetih, politički su se osjećaji, a često i nacionalna netrpeljivost izražavali grafitima. Na jednom je bio nacrtan veliki muški penis uz tekst: ”Srbima k….” Jedna iskusnija dama sa zanimanjem je pogledala grafit i uzdahnula: “Srbima uvijek pripadne ono bolje…“

Mali primjeri hrvatskog ”fašizma”. Don Ivan Grubišić, Miljenko Smoje i Predrag Matvejević. O mrtvima samo sve najbolje. U tvrđavi Gripe u Splitu bila je komemoracija za don Ivana Grubišića. Imam prijedlog da odmah jednu ulicu u Splitu imenuju imenom don Ivana. Pok. don Ivan bio je hrvatski svećenik krajnje lijevog opredjeljenja koji se protivio vjeronauku u školama. Međutim, bio je jedan od brojnih političkih agitatora. Narod ga je navodno volio, naročito oni koji su nakon 45 godina socijalizma napokon dočekali da im djeca u školama idu na vjeronauk. Da stvar bude bolja, nisu ga voljeli ni “gledaoci Žikine dinastije“ jer je katolički svećenik. Voljeli su ga valja jedino splitski orijunaši i jugo-feralovci. I baš zato treba što prije po don Ivanu preimenovati neku važniju ulicu u Splitu, a možda i u Zagrebu. Ako ulicu ima Miljenko Smoje splitski kroničar i milicijski doušnik koji je ”cinkario” splitske taksiste Udbi, zašto ne bi imao i don Ivan? Ljevica i Udba ne napuštaju svoje ikone. Nema te ankete koja u Splitu neće pokazati beznačajnost Krleže ili Slobodana Novaka u odnosu na ”šjor” Miljenka. Pokoj mu duši. Pok. Predrag Matvejević istakao se u Domovinskom ratu i nakon njega svojim protuhrvatskim stavovima i javnim istupima. Bio je navodno auto-disident u Titovom režimu. To je kao da lisica protestira što je u selu previše kokoši. I sad te iste kokoši traže barem jednu malu ulicu u Zagrebu da je po njemu imenuju. Pa čovjek je napisao “Mediteranski brevijar“ koji je doživio dvadeset i jedan prijevod na razne europske jezike. Jesu li djela “U dane kad se vjetrovi smire i more postane prozirnije nego što je bilo…“ ili “Naše malo misto“ dovoljni da neku javnu osobu kvalificiraju nakon smrti da odmah dobije svoju ulicu? Fali nacionalni značaj takvih djela, katarza ili progon. U slučaju Ivana A. Bunjina, prvog ruskog nobelovca za književnost, radilo se o užasu staljinizma. Puškina su ubili. Ljermontova su ubili. Pisareva su utopili. Riljejeva su ugušili. Poležajeva otjerali u vojni zatvor. Ševčenko je dobio 10 godina tamnice. Dostojevskog su vodili na strijeljanje. Gogolj je poludio. Jesenjin se ubio. Majakovski je najpoznatiji ruski pjesnik XX stoljeća, ubio se (srce hrli hitcu, a grlo za britvom žudi…) itd. Ti veliki slavenski pisci i pjesnici epoha, tragičari su pisane riječi iza kojih je ostala slava za Rusiju, Staljinovu, Jelcinovu, Putinovu pa doista i zaslužuju dobiti ulice. Imena gradova zaslužuju se tragedijom svog buntovnog života i genijalnog talenta. Molim vas stoga, poštedite nas svojih jednostranih ljevičarskih naziva ulica.

Charles Beard je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde.“

Neću na predstojećim lokalnim izborima glasovati za Brunu Esih. Ja svoje zastave ne mijenjam olako, pa ću kao i ranije zaokružiti svog kandidata. Jednog te istog koji stalno pobjeđuje u Zagrebu. Ipak, nema dvojbe da je gospođa Esih posijala paniku u HDZ-u. Mlada, elokventna i šarmantna. Zamjerke bivše članice CK SKH Jelene Lovrić drže vodu kao solidno sito. Bruna je prošla kroz sito i rešeto. Bolje mrak u Zagrebu nego osoba čijem ocu je na vjenčanju kum bio Stipe Mesić. Priznajem, to je Bruni jedna od ozbiljnijih zamjerki. Lovrićka misli da ona nije “čuvarica politike Franje Tuđmana već nastavljačica politike Tomislava Karamarka“. Bravo Jele! Bruna bi, između ostalog, “Tita protjerala s njegova trga u Zagrebu“. Stvarno svirepo! Čovjek koji je, po njemačkim i engleskim izvorima, poslao u “vječna lovišta“ oko 517.000 tisuća ljudi sad, po Esihici, ne bi smio imati ni “svoj“ trg u Zagrebu. Kaže naša Jele: “Poletarka u politici zapravo pokazuje namjeru reketariti Andreja Plenkovića“. E, da je Bruna umjesto ”poletarke” recimo ”proleterka” kao Sabina ili da je članica stranke Pametno postala bi, kao da ju je netko dodirnuo čarobnim štapićem, nova i ljepša Anka Taritaš Mrak. Ipak, nekako dvojim da bi je to razveselilo…

Idemo se malo odmaknut od Lovrićke, Pofuka i Pilsela. Marina Šerić je živnula. Od pobjede arhi-neprijatelja čovječanstva Donalda Trumpa Marina je “klinički“ mrtva. Teško je živjeti u istoj epohi s čovjekom koji ima ”friz” kao nekad Elvis. Dakle, Marina je živnula jer istražitelj, koji je “pokopao“ sve koje je istraživao, sad istražuje ”vražjeg” Trumpa. Marina misli da šef FBI-ja James Comey drži u rukama sudbinu Trumpa. Ja kao nadobudna politička neznalica mislim obratno. James je, zna Marina, srušio i obitelj Gambino, pa se, ako Bog dade, Marina nada da bi mogao srušiti s mjesta predsjednika SAD-a i čovjeka zbog kojeg hrvatska ljevičarsko-novinarska elita često posjećuje gastroenterologe i psihijatre. Marina, Andabaka i ostale skojevke ”znaju” da je James spriječio izbornu pobjedu “karizmatične“ Hillary. Ako sad “skine“ Donlanda sve će mu oprostiti. Oprostit će mu čak i nešto što je njihovom kumrovečkom mentalitetu krajnje odiozno. Što? James Comey, nova zvijezda naših liberalno lijevih novinarki ostao je upamćen kao visoki američki dužnosnik koji je odobrio 13 metoda mučenja kod ispitivanja osumnjičenih za terorizam. Marina vjerojatno smatra da, ako su teroristi pravi muškarci, onda lažna utapanja, lažna strijeljanja, čupanje noktiju i 72 sati nespavanja nisu velika cijena za odlazak zločestog Trumpa. Trump njoj i sličnima strašno ide na živce. Ako Comey uspije ishoditi opoziv Trumpa onda će biti vremena da se James Comeya odvede bar jednom na lažno strijeljanje. Tako će vidjeti kako je pravda spora, ali nedostižna. Znam da će Marina i dalje ljupko ogovarati ”sirovinu” Trumpa. Zato evo malo cinika svih cinika, Oscara Wildea:

“Samo je jedna stvar gora od ogovaranja – ne biti ogovaran.“

Dok Marina, Andabaka i Krasnec ne priznaju američke izbore, zbog čega Trump ne može zaspati cijelu jednu sekundu svaku noć, dotle Benard Karakas u Večernjaku “ruši“ Viktora Orbana. Ufa se, i to jako, u mladog Fekete-Gyora. Kaže Karkas kako bi novi politički pokret ”Momentum” moga za godinu dana poslati Viktora (sramotu EU) na “đubrište istorije“. Fekete je organizirao referendum protiv kandidature Mađarske za Olimpijske igre 2024.g. Orban se na smrt preplašio i odmah odustao! Prvenstveno jer kandidatura košta, a suparnici Budimpešti su Pariz i Los Angeles. Zanimljiv je način razmišljanja nove zvijezde Karakasa. On kaže: “Nemam je ništa protiv Olimpijade i športa. Ali dok nam je zdravstvo takvo da ljudi umiru po bolnicama… a novac se baca za Olimpijadu.“ Evo kamo je desničarski Viktor dotjerao mađarski proletarijat. Umire se u bolnicama! Umjesto da umiru po zatvorima nakon 13 vrsta mučenja u podrumima tajnih službi. Fekete protiv Orbana. Rijeka protiv Barcelone. Sve je moguće. Kad slučaj hoće.

Stari mudraci su govorili da je slučaj samo nadimak za ”providnost”. Jedan savjet našim ljevičarima, antifašistima, Radničkoj fronti, Documenti i drugima: ne pomičite satove naprijed. Samo kazaljke…

 Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari