Connect with us

Kolumne

Hodak: Bitka za Vukovar se nastavlja i još će dugo potrajati

Published

on

Bitka za Vukovar se nastavlja i još će dugo potrajati. Američko brojanje Bidenovih glasova je obična “politička sprdačina” u odnosu na “vječnu” bitku za stari hrvatski, barokni grad Vukovar.

Jozo Ribičić na fejsu se pita može li luđe? Piše Jozo: “Danas će predstavnici branitelja SDSS-a, u društvu branitelja HDZ-a, pustiti vijence u Dunav”. Odgovor je: na žalost, može! Danka Dražina podsjeća: “Onda su ‘bacali cveće’ na tenkove koji su odlazili ubijati u Vukovar. Danas ‘bacaju cveće’ na one koji su poginuli ubijajući u Vukovaru. Možete li zamisliti da Židovi ‘bacaju cveće’ za njemačke vojnike i civile poginule u Drugom svjetskom ratu?” “What Meghan wants, Meghan gets”, rekli bi Englezi.

No, ima i ohrabrujućih vijesti. Neposredno prije 18. studenoga čitam da će i srpski civili dobiti odštetu za štetu koju su “pretrpjeli” u Domovinskom ratu. Hvala Bogu zaslužili su! Kak’ bi rekli Zagorci: kaj je je… Čim je pao Ilok i cvijećem okićeni tenkovi krenuli na Vukovar, srpski civili su ogorčeno “protestovali” zbog agresije, ubijanja i protjerivanja njihovih “komšija” hrvatske nacionalnosti.

Uostalom, i podunavske Švabe, koje su komunisti nakon svibnja 1945. protjerali iz istočne Srbije i Hrvatske, dobili su satisfakciju za štetu koju su tijekom rata pretrpjeli. Ne puno, ali simbolično… Metak od devet milimetara, u zatiljak.

Moramo li se pomiriti s “novo-pomirenjem?” Profesor Palić iz Osijeka je blago začuđen: “Hrvatska je, na žalost, jedina država u Europi i šire u kojoj je u javnom prostoru potpuno normalno korištenje obilježja koja su isticali oni koji su u Domovinskom ratu ubijali i rušili našu zemlju.

Zašto ni jedna parlamentarna politička stranka u Hrvatskom saboru nije predložila donošenje zakona kojim bi se isticanje četničkih obilježja i zvijezde petokrake reguliralo na način koji pokazuje vrijednosti na kojima su nastale?” E, moj profesore, tko će se baviti tim efemernim stvarima. Mi sada bijemo “istorijsku” bitku protiv ZDS-a, to je majka svih bitaka u kojoj su “angažovani najbolji od najboljih” Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk, Goran Gerovac, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Igor Mandić, Denis Romac, Ivanka Toma, Tomislav Krasnec, Renata Rašović… Postoji jedna dugačka peta kolona.

Gledam kolonu sjećanja i razmišljam kako je ovo vrijeme žalosti, ali i ponosa… Oba osjećaja su se, snažno se kao šumski požar, razbuktali u narodu što se više približavao 18. studeni. Međutim, naša politika i lijevi mediji upozoravaju kako treba zadržati u svemu tome i malo racionalnosti. Ili, kako bi u Jugi rekli, “budnosti”. Novi im je cilj upozoriti “naprednu javnost” na, recimo, Ivana Penavu koji stalno govori o ratnim strahotama Vukovara za koje većinom nitko u Hrvatskoj nije bio procesuiran dok počinitelji slobodno šeću Vukovarom i čak sudjeluju u vlasti.

Dolaze lokalni izbori, emocije oko Dana sjećanja će se slegnuti, a Penava je još uvijek gradonačelnik Vukovara. Tu vladajući znaju da treba mobilizirati najbolje među njima. Boris Vlašić, onako komunjarski senzibilno, upozorava: “Ivan Penava bi morao biti svjestan da su u Vukovaru i Srbi ubijani samo zato što su Srbi”.

Možda jugo-Boris misli da bi Vukovar manje nastradao da su svi, i Srbi i Hrvati, ubijali samo Hrvate? Trideset devetore djece ubijeno je u 87 dana opsade Vukovara. Mnogi metkom u glavu. Jesu li djeca bila pitana što su po nacionalnosti? Ubijana su, a zna se da ih nisu likvidirali Hrvati već oni koji su došli na cvijećem okićenim tenkovima.

Naravno, cilj ovih “specijalaca” je kristalno jasan. Izjednačavanje zločina. I agresor i žrtva su isti. Svi su bili ubijani. Da, ali tko je sve to započeo i s kojim motivom te kolike su žrtve pale na svakoj strani? Odgovori na ta pitanja nisu irelevantni već presudni za pravilan odnos prema Domovinskom ratu. Kolektivno srpsko klanje izjednačiti s individualnim ekscesima branitelja? To mogu samo poremećeni umovi ili graditelji neke nove Juge. Dok za masovni zločin u Bogdanovcima i Škabrnji nitko nije odgovarao dotle su Merčepu za njegove zločine posvećene stranice i stranice tekstova iako je bio osuđen samo po zapovjednoj odgovornosti, jer nije spriječio druge da ih ne čine.

Sad kad nema Merčepa, lijeva medijska falanga ima novi cilj: “S vođama poput Penave Vukovar će zauvijek ostati zarobljen u 1991.”. Tako misli Renata Rašović. Slažem se.

Što prije Željko Sabo, neki HDZ-ov poltron ili Predrag Matić (legendarni mobilizirani “dragovoljac”) dođu na vlast, Vukovar će odmah izaći iz “zarobljeništva”, ćirilica će se vratiti, a Ovčara će postati “spomen” obilježje svih žrtava – srpskih i hrvatskih. Ni drugi Memorandum SANU ne bi predvidio perverzniju taktiku relativizacije krivnje.

Pitam se, ne što o tome misli politička vrhuška HDZ-a, jer to svakodnevno čujemo i vidimo. Pitam se kamo je nestao vapaj savjesti mnogobrojnog HDZ-ovog članstva da to sve mirno gleda i prešutno odobrava? Čak i u jugo vremena, kad su položaj, karijera i egzistencija ovisili o partijskom članstvu, većina ljudi nije htjela u partiju. Danas većina ljudi nema čak ni toliko hrabrosti da javno kaže što misli. Žalosno!

Sve će to riješiti lokalni izbori. Parola, barem što se tiče Vukovara, već se zna: “Izađite svi na izbore, kad može moja pokojna baba, možete i vi!” Uostalom, mi Hrvati imali smo i većih problema pa ih nismo riješili…

Albert Camus je, prigodom primanja Nobelove nagrade za književnost, između ostalog rekao: “U svakom krivcu ima zrno nevinosti”. Nadam se da to vrijedi i za Hrvate…

Kad ste igdje čuli od političkih i vjerskih predstavnika naših sugrađana srpske nacionalnosti istinu o tome tko je odgovoran za agresiju na Hrvatsku? Iz njihovih odgovora i teorija moglo bi se zaključiti da je pojam “fake news” nastao devedesetih u Hrvatskoj, a ne puno kasnije preko “velike bare”. Ono što zna i zadnja politička budala u Lijevoj našoj ne zna, recimo, Milorad Pupovac. On pušta “cveće” niz Dunav svim onim Srbima koji su poginuli prije, na početku rata i za vrijeme rata. Naravno, s nadom da će Hrvateki, kao i obično, popušiti tu jeftinu bozu. Kao Srbi i Hrvati su živjeli u idiličnom “bratstvu i jedinstvu”, a onda su “merčepovci” iznenada i mučki počeli ubijati srpske starce, žene i “nejač”…. Klasika koju je davno opisao i demaskirao veliki srpski književnik Dobrica Ćosić u jednom trenutku iskrenosti: “Laž je srpski državni interes”.

To je potvrdila i bivša predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko hrabrom izjavom: “Cijela srpska povijest je laž…”.

Međutim, naš Pupi je u jednom dijelu ipak u pravu. Dana 2. svibnja 1991. mjesecima prije agresije na Vukovar, dogodilo se ono “prije rata”. Tog su, naime, dana četnici u Borovu Selu masakrirali dvanaest hrvatskih policajaca. Mislite li da je Pupovac puštajući 17. studenoga cvijeće niz Dunav mislio možda na njih? Tada je činjenično i simbolično započeo Domovinski rat. Moji klijenti Karolina Vidović Krišto i dr. prof. Josip Jurčević podnijeli su svojedobno kaznenu prijavu protiv Vojislava Stanimirovića koji je u uniformi JNA mirno gledao taj masakr.

Uz prijavu protiv Stanimirovića, predložio sam saslušanje dvoje svjedoka očevidaca. Naravno, županijsko Državno odvjetništvo iz Osijeka tu je prijavu odbacilo. Sedam, osam mjeseci DORH je bez rezultata navodno prikupljao dokaze kao da im je Stanimirović stranka koju zastupaju. Kad se danas svakodnevno pojavljuju upiti kako to da nitko do sada nije odgovarao za zločine u Bogdanovcima, Škabrnji, Saborskom… odgovor možete naći u razmišljanju i stavovima predsjednika Zorana Milanovića o DORH-u.

Sad je jasnije zašto Pupi i njemu slični ne žele jasno i glasno izgovoriti tko je započeo rat i izvršio agresiju na novostvorenu državu Hrvatsku. “Hrabra 3. armija u Evropi” najprije nas je preko svoje pete kolone i orjunaša razoružala, prebacivši naše oružje iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku, a zatim su “zauzeli” Plitvička jezera ubivši Josipa Jovića, poubijali dvanaest redarstvenika u Borovu, a danas, sretni i zadovoljni, slave smrt Tomislava Merčepa koji je odmah shvatio što će se dogoditi i počeo organizirati obranu Vukovara. Joža Manolić je shvatio na vrijeme da Merčep ima “genocidne” namjere i u roku odmah Tomo je bio premješten u Zagreb na mjesto pomoćnika ministra. To je tek djelić hrvatske povijesti XX. stoljeća.

Iz ovih događanja (koja se teško mogu osporiti) Englezi bi napravili humorističku seriju u stilu Monty Pythona, u kojoj bi se svi od glumaca do režisera već u prvoj epizodi čudom čudili kako to da za seriju zločina od Vukovara, Bogdanovaca, Škabrnje, Saborskog, granatiranja Dubrovnika i Banskih dvora, odvođenja civila u koncentracione logore u Srbiji… nitko nikada nije odgovarao. Serija bi uspjela jer bi gledatelji rikavali od smijeha.

Na žalost, to nije humoristička serija već naša stvarnost. Svakog 18. studenoga tisuće ljudi koračaju u koloni sjećanja ulicama grada heroja koji je u povijesnom trenutku rekao “NE”. No ostaje pitanje, na kojem nesretni Penava stalno ustraje: zašto država djelotvornije ne progoni one koji su za sve te zločine odgovorni već se bavi relativizacijom krivnje i nekom novo-pomirbom po naputku, valjda, iz Bruxellesa.

Baš me zanima zašto Merkelica i Macron, nakon sedamdeset godina od Drugog svjetskog rata, na Dan pobjede ne polažu cvijeće ne samo na grobove palih antifašista nego i na grobove palih fašista i njihovih francuskih kolaboracionista? Nas naš Premijer uvjerava da je već prošlo trideset godina od Domovinskog rata pa je vrijeme za pomirbu.

Uz koronu, svjedočimo i nadalje prepucavanju predsjednika i premijera. Tik Tok je uklonio video Elle Dvornik. Ima more drugih atraktivnih tema koje naši lijevi mediji usput poprate nekim člančićem. Međutim, naši medijski ljevičari su se odlučili na oštar obračun s pokojnim Tomislavom Merčepom, osuđenim pred hrvatskim sudom za ratni zločin nečinjenja. Bojan Glavašević i Zlatko Gall, poznat po opširnom i zgražavajućem izvješću s Thompsonovog koncerta (koji, usput rečeno, nije ni održan), neviđenom su hipokrizijom demaskirali sami sebe. Javio se i njihov politički blizanac Roby Bajruši koji se zgrožen pita: “Zašto poznati profesor brani sjećanje na ratnog zločinca?” Riječ je o profesoru Ustavnog prava iz Osijeka Mati Paliću.

Svi nabrojeni i svi koji još nisu uspjeli pljucnuti na pokojnika imaju, naravno, problema s “memorijom pamćenja”. Prave se glupavi iako za to nema potrebe. Naime, nikako da se sjete Gorana Hadžića, osuđenog ratnog zločinca, koji je osnivač stranke koja danas, zajedno s HDZ-om, vlada Hrvatskom. Merčep nije bio kao Hadžić, kapetan Dragan ili Šljivančanin osuđen zbog izvršenja bilo kakvog zločina nego samo zbog famozne “zapovjedne odgovornosti”. I dok Hadžićeva stranka ima danas u Hrvatskoj čak potpredsjednika Sabora, naši kriptokomunisti, inače poznati kao “crveni humanisti”, pljuju po osobi koja je među prvima čula u Vukovaru “dražesnu” tutnjavu tenkova ukrašenih belim lalama pa je počeo organizirati obranu grada. Zato je odani domoljub Joža Manolić u roku odmah organizirao Merčepov transfer u Zagreb na mjesto pomoćnika ministra. Da je kojim slučajem bio premješten u Zagreb nakon pada Vukovara, završio bi vjerojatno na Lašćinskoj cesti u podrumu, kao Jastreb, Nikola Toth-Fenix i drugi.

O Vukovaru ponešto zna i nova Večernjakova akvizicija Toni Ivanišević, bivši feralovac, iz čega se nazire neka mutna presumpcija da Tonči ima smisla za humor. Barem k’o Ante Tomić. Bojim se da ću se na kraju morati ispričati našem Anti.

U svom britkom stilu Toni Ivanišević secira događaje u proteklih sedam dana i tako Večernjak reklamira svoj pogodak u prazno. No, da citiram: “Težak dan. Pupi u Vukovaru s Borisom Miloševićem u Dunav bacio dva vijenca za srpske civile koje su nepoznati počinitelji ubili prije i na početku pravog puškaranja u gradu. Takvih je slučajeva bilo nekoliko desetaka”. Stvarno ‘britak stil’, prepoznatljiv. Primjer? Barem jedan? Nema! Možda je naš Toni mislio na pokolj i ubijanje dvanaest hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. u Borovu Selu? To je bilo prije “pravog puškaranja” u gradu. Od nekoliko desetaka slučajeva naš “britki” Toni ne zna ni za jedan. Dok se eventualno ne konzultira s Pupijem i drugarima iz Novosti. Britki stil, cinik, gorki humor… i na kraju umor. I tovar ponekad pomisli da je na konju. Veselko Tenžera je finim cinizmom pisao o ljevičarskom humoru. Toni nije loš, ali još mora dugo i strpljivo raditi na sebi i drugima da bi dostigao vrhunski partizanski humor svojih ljubimaca poput Nenada Stazića, Šokre Beljaka, Mate Kapovića, Mile Kekina, Ante Tomića…

I na kraju zaronit ću u “zonu sumraka” zajedno s onima koji ovo čitaju. Zar nije crni, najcrnji humor gledati i čitati naše legendarne povjesničare, Jakovinu, Markovinu, Klasića… slušati nebuloze Dejana Jovića, redovnog prof. na FPZ-u u Zagrebu, koji je i predavač na Vojnom veleučilištu dr. Franjo Tuđman u Zagrebu…? Naš profa je ocijenio intervju Pere Kvesića u Večernjaku kao “izvrstan”. Pero Kvesić je inače bio Šuvarov pendrek i autor zloglasne “Bijele knjige”.

Pero, nekadašnji “društveno politički radnik”, odcvrkutao je onako liberalno: “Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je sama zamisao retardirana i nakaradna…” Jović je bio posebni savjetnik ministra vanjskih poslova RH Miomira Žužula i analitičar Ive Josipovića. Lik je to koji cmizdri za “liberalnom” Jugom, za čl. 133 st.2. Krivičnog zakona SFRJ (tko zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike…) i čestita orjunašu Kvesiću na demaskiranju “retardirane i nakaradne” RH. I dok se to događa kao i da Savo Štrbac, etablirani četnik, prima hrvatsku mirovinu, “nema mira među maslinama”.

U svom filmu iz 1948. Giuseppe De Santis tematizira klasnu borbu u Italiji. Sada je to klasna borba u Hrvatskoj između normalnih domoljuba i lijevih jugo-nostalgičara Jovića, Kekina, Šerbedžije, Gerovca, Kesića, Mandića, Tomića, Pofuka, Bajrušija… (ne bojte se prestajem nabrajati jer bi mi trebalo bar mjesec da ih svih pobrojim).

Evo jednog političkog vica: Sanja Modrić, perjanica Novog Lista, poziva drugove i drugarice da se napokon prestane s komemoracijama u Vukovaru. Čeka se samo da joj se pridruži Dejan Jović, kome se to vjerojatno čini kao izvrsna ideja.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Kazimir Mikašek-Kazo: Vukovar 2020. – dan poslije?!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari