Pratite nas

Kolumne

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Objavljeno

na

”You’ll never walk alone”…legendarna himna FC Liverpoola ili u slobodnijem prijevodu “Nikada nećete biti sami”. Gledajući nedavno kroz prozor Andreja Plenkovića kako na Tomislavcu pažljivo sluša Jelenu Vrljaču, tek pristiglu iz slobodarskog Beograda, kako šalje snažnu, znakovitu i upozoravajuću poruku “Vi više nikada nećete biti same…”, sjetih se vatrenih navijača Liverpoola.

Bez te duboko motivacijske poruke što bi ostalo od momčadi na čelu s Muhamedom Salahom, a koju vodi Švabo Jurgen Klopp? Ništa, najblaže rečeno. Ovako samo zahvaljujući motivacijskoj pjesmi navijači Redsa mogu se lagano s ponosom busati u prsa. Oni su “nedavno”, tj. 1990.g. osvojili prvenstvo Engleske.

Jelena Veljača zna da za dvadeset i devet godina k’o živ k’o mrtav. Liverpool može čekati toliko godina, ali naša Jelka ne. Zlobni desničarski krkani odmah su na fejsu počeli kmečati: “Vlast u Hrvatskoj se dijeli na izvršnu, zakonodavnu, sudsku i Jelenu Veljaču”. To je bio po svim pravilima operativnih vojnih doktrina “Blitzkrieg” iliti munjeviti rat. Jelka je skupila respektabilnu ekipu za juriš na prvo mjesto.

Sve rame do ramena kroz mnoge bitke očvrsnuli progresivci i antifašisti. Nije ih omelo ni to što se ovih dana i Radovan Karadžić nakon duljeg razmišljanja napokon izjasnio kao antifašist pa se nada da će mu se vrijeme koje proveo u pritvoru odbiti od pravomoćne presude. Čuje se da se njegovi fanovi u BiH mole da im Radovan poživi barem dvije stotine godina. I ja mu to želim.

Prosvjed protiv nasilja… Ognjištari, klerofašisti, ljubitelji Thompsona, Ličani, Imoćani, Hercegovci bleje k’o telad u šarena vrata. Čak se i popularni psihijatar Herman Vukušić maliciozno pita: “Zašto smo onda potpisivali Istanbulsku konvenciju…?”.

Stvarno, zašto imamo Marakeški dogovor, Kazneni zakon, Zakon o prekršajima, DORH, USKOK, društvene pravobraniteljice, cvijet hrvatske progresivnosti… Ti “cvjetovi” nisu pokazali baš veliko zanimanje za naše žene silovane u ratu, naročito u Istočnoj Slavoniji. Nemo’š misliti baš na sve. Možda je Veljača po ”kafanama” u Beogradu i sretala četničke i JNA veterane koji su silovali po Hrvatskoj, ali se ona u to nije željela miješati.

Imaju Hrvateki zakone, Istanbulku, pa neka sami “protestuju”. Možda je catch 22 u onih 70 ili 80 milja koje Istanbulska konvencija obvezuje zemlje potpisnice da iskeširaju nevladinim udrugama. Novac navodno kvari ljude… Dragutin Junaković je svime time malo zbunjen pa na fejsu kaže: “Jedino što je ova Hrvatska preuzela iz NDH i što je istinski ‘ustaško’ odnosno što je iz tog doba inovativno, je današnje platežno sredstvo kuna, ali ona nikome ne smeta niti se protiv nje itko buni. Dapače svi bi je htjeli imati što više. Tu mora netko biti lud”.

Moram priznati da sam bio iskreno tronut i duboko granut kad sam na našim dnevnicima vidio da je razdragani narod napokon pobijedio. Plenki je, ispod mog prozora, u “teget” plavom odjelu i s kravatom podijelio vlast sa svojim narodom. Veljača, bez obzira što je u Lijepoj našoj ožujak, smireno je i hladnim glasom, k’o da je studeni, razradila izmjene Prekršajnog zakona. Od sada će u prekršajnoj sferi ostati samo buljenje nekog trogloditskog desničara u minicu plavuše iz stožera Jelene Februarke.

‘Isusek’ Mate i predsjednica

I naša predsjednica je kako joj se sve više bliže izbori naučila u roku odmah što je obespravljeni, gaženi i poniženi narod htio reći. Mogu samo zamisliti našeg “Isuseka” Matu kako je drhtavim glasom savjetovao Predsjednici da odmah održi sastanak dviju najmoćnijih žena na ovim prostorima. Drugi me dan ponovno obuzeo ponos, sreća, čak pomalo i strah je li Pantovčak shvatio što to znači kad im je Jele smirenim i odlučnim glasom te ledena pogleda poručila: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška, bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao… jako sam razočarana…”.

Ne sjećam se je li se KGK pojavila u Vukovaru na protestu protiv pravosudnog sljepila prema masovnim silovanjima za vrijeme Domovinskog rata…  Dobro, ipak Penava nije Veljača. U  njegovim “sapunicama” su samo smrt, krv, nestali, silovani, a ni riječi o bratstvu i jedinstvu, slobodarskom Beogradu, Šargarepi… No dvije su se državnice složile da je nužno razvijati bilateralne odnose između “revolucionarnog” februarskog vijeća i osvježenog ureda KGK.

Desni padobranac Raspudić i svjetionik demokracije Manolić u ‘Optici Stepinac’

Umjesto da svi sretni i zadovoljni slavimo devedeset i deveti “rojsni””dan Jože Manolića, javljaju se desni padobranci, kao što je to Nino Raspudić, pa u nas u Večernjaku od 22. ožujka vraćaju natrag u veljaču.

Nino je tobože zabrinut pa se k’obajagi pita: “Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zokija Milanovića, kako prima nekog padobranca na državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?: Nino bi se iznenadio. Kao Tuđmanov poklonik i odvjetnik vjerujem da bi on našu Jelenu odmah pozvao da se kao “stoka” sitnog zuba izgubi u “bespućima povijesti”.

Kod Zokija bi bilo pitanje sata da on, onako strpljiv i jezuitski tolerantan, čitavu tu glumačku skupinu nazove “šakom jada”. Da nije zlobnog i ciničnog Nine mi bismo se u svojim komentarima sigurno svi radosno posvetili našem svjetioniku demokracije i ljudskih prava – Joži Manoliću i njegovom rođendanu. Vauu! Naravno, zlobna ustašija sigurno odmah sikće kako su svijeće za rođendansku tortu bile skuplje od same torte.

Jedan od sudionika slavlja je navodno pričao kako je Joža na slavlju priznao što ga je u životu najviše potreslo. On je još kao mali napredni dječak koji je kritički gledao svijet doživio veliki šok kad se u dvorište njegove kuće u Podravini spustio dinosaurus i odnio mu djedu koji je upravo slavio 150 godina. Baš žalosno!

Kad se Joža rodio mi smo živjeli u zemlji meda i mlijeka. Država nam se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U SAD je tada još vladala prohibicija. Cugalo se u zamračenim podrumima tzv. speakeasy u kojima je bilo više slobode i tolerancije nego na današnjem fejsu. Nezgodno je jedino što Joža u toj novoj mladosti od 99 godina ima navodno malih problema s vidom, ali koje uspješno rješava u “Optici Stepinac”.

U prošloj godini punoj promjena imali smo na zahtjev feminističkih udruga i promjene u proslavi Svetog Nikole. Obred darivanja vodile su Anka Krampusić i Vedrana Voždovac darujući djeci punu košaricu obećanja, a onoj većoj, koja to vole, čak i šibe.

“Prosvjedomanija” se nastavlja. Nakon prosvjeda protiv nasilja, stanovnici Španskog iz Zagreba odlučili su se za prosvjed ”za ljepši život svojih stanovnika”. Zanima ih, između ostalog, gdje su nestale pare. Predstavnik HDZ-a ih je odmah upozorio kako pare nisu nestale. One su samo promijenile vlasnika…

Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Bandiću prijete doktoratom. On samo skromno odvraća: “Nakon šest uzastopnih mandata ja sam za sve vas doktor”. Vuk Drašković, oprostite, Vuković spreman se odreći svoje diplome s Ekonomije zbog “moralne degradacije Sveučilišta…”.

Ogorčen je i Ivan Đikić koji svaki mjesec otkrije novi lijek protiv raka. Uglavnom, Sveučilište u Zagrebu trese se od straha na svojim revolucionarnim, tankim i rahitičnim nogama. Slavni Filozofski faks s Goldstienom, Klasićem, Jakovinom, čak i ¼ vijeća Muzičke akademije (koja je i predložila da se Bandiću dade doktorat) sada je protiv. Za Fakultet političkih znanosti ne moramo ni pitati….

E sad! Među prvima su se povrijeđene digle sve same moralne vertikale samoupravnog socijalizma. Kad su Tito, Bakarić, Blažević i slične političke kreature dobivale počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta, čkomili su k’o zaliveni da ne izgube stolicu ili glavu. I to je tada bilo u redu. Promašene su usporedbe Bandićevog počasnog doktorata s npr.: Titovim koji ga je od Zagrebačkog sveučilišta dobio još davne 1969. godine. Siguran sam da ga je dobio isključivo zbog svog izuzetnog znanstvenog doprinosa.

Niti je Bandić bravar, niti ga glorificiraju kao Maršala koji je pod zemlju poslao oko 570.000 ljudi, nitko ga ne optužuje za pokolj u Bleiburgu, niti za Hudu jamu, ni za Goli otok. Nitko Bandiću ne stavlja na teret ubojstva emigranata, nije zaslužan za jednopartijski surovi komunizam, niti se proglasio doživotnim gradonačelnikom, nema u svakom gradu ima svoju vilu, brodove, avione, svoj Plavi vlak… Ovo s dodjelom počasnog doktorata Bandiću je samo lakmusov papir da se malo prodrmaju oni crveni farizeji koji su slinili i čestitali kad je surovi bravar dobio počasni doktorat i postao počasni član HAZU.

Bandiću i ne treba doktorat, a mislim da ga nije ni zaslužio. Danas su druga vremena i počasne doktorate smiju odbiti samo oni koji to zaista i zaslužuju kao npr.: Dragec Pilsel, Ante Tomić, Dejan Jović, Buda Lončar… uglavnom, samo istaknuti borci protiv klerofašističke i ustašoidne Hrvatske. Ili borci za mir kao npr.: Dražen Keleminec, naš poznati pacifist koji je milom ili silom za Hrvatsku do Pacifika!

Zanimljivo je kako je 1981. g. počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu postao i Jakov Blažević, komunistički tužitelj Alojziju Stepincu, a da je u isto vrijeme grubo zaobiđen Joža Manolić koji je sve svršeno montirao za točno 16 godina zatvora. Evo, to je još jedna povijesna nepravda. Kako to da na to nisu digli svoj glas svi koji danas urliču? Na kraju nagradno pitanje za zagrebačke boljševike: da sutra, recimo, nesuđeni “doktor”  Bandić odluči ponovno instalirati neprežaljenu ploču “Trg Maršala Tita” na fasadu HNK-a, bi li možda njegov doktorat tada prošao ispod radara? Kad bi se tako nešto zaista dogodilo onda bi to bio pravi spektakularni fijasko za Zagreb i Bandića. No, nadam se kako se srećom radi samo o zlobnoj fikciji.

Uz grob – ‘mrtva straža’

U zadnje vrijeme mnogi mi se klijenti tuže i traže savjet što da naprave s čestim krađama cvjetnih aranžmana na grobovima njihovih najmilijih. Moj savjet je: “Postavite uz grob – mrtvu stražu”.

Čak je i ljudima kojima je povijest “zadnja rupa na svirali” jasno da Komunistička partija Jugoslavije nije nikada dobila vlast na slobodnim demokratskim izborima. A da ih je nekim povijesnim čudom i organizirala, na vlast ne bi došla. Kako to? Zato jer je broj komunista bio zanemariv. Bilo ih je svega 10%. Unatoč tomu, komunistički nostalgičari danima nas uvjeravaju da su Bleiburg, Huda jama, Križni put, Macelj…bio samo pravedna osveta za Jasenovac.

Ne smeta ih što nema podataka da je u Jasenovcu ubijeno u tri dana više od 8.000 tisuća žrtava kao što je to učinjeno u Srebrenici. I sad se javljaju morbidne teorije Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Ive Goldsteina, Franje Habulina o opravdanim odmazdama iz 1945.g. Vrijedi li to možda i za 1995.g?

Naime, tzv. “genocid” iz kolovoza 1995.g. sliči prizoru iz filma “Moje pjesme moji snovi“ u odnosu na kolone smrti iz Austrije prema Sloveniji i Hrvatskoj. Sjećate se kilometarske kolone traktora na čelu s ambasadorom SAD-a. Pitam se što bi se dogodilo da je tada bilo nekih “opravdanih odmazda” s hrvatske strane?

Dan- danas moramo profesorima Filozofskog faksa dokazivati da se zločin sankcionira samo putem suda i presuda i da ne postoje “pravedne odmazde”. Trebali bi biti vječno zahvalni Franji Tuđmanu što je bio rezolutno protiv bilo kakove lustracije. Njemačka, Italija i Japan, tzv. sile osovine, zatim Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Petenova Francuska, Frankova Španjolska, Austrija… sve su to bile države koje su dočekale kraj rata na poraženoj strani. Svi pokreti otpora u tim državama bili su nacionalni. I sve te države ostale su države bilo s jedne ili druge strane “Željezne zavjese”. Sve, osim Hrvatske. Ona je uz poraženu vlast izgubila i državu. Isključivo zato jer su se i sami Hrvati borili protiv svoje države za Jugoslaviju.

Dan – danas to ne možeš objasniti ni Ivi Goldsteinu, ni Hrvoju Klasiću, ni Franji Habulinu, ni Tvrtku Jakovini, ni Anti Tomiću, ni Vedrani Rudan, ni Borisu Vlašiću, ni Brani Pofuku, ni Stipi Mesiću, ni Ivi Josipoviću, ni Nenadu Staziću, ni Jurici Pavičiću, ni Oliveru Frljiću, ni Mili Kekinu… ali jugonostalgičarima i dalmatinskim orjunašima je to savršeno jasno. Savršeno im je jasno da danas ponovno moraju živjeti u samostalnoj hrvatskoj državi iako su jugokomunisti jednu, mada fašističku, ali ipak državu Hrvata uništili.

Kad je riječ o zabrani koruške katoličke Crkve da se na Bleiburgu misom obilježi godišnjica pogibije civila, to po meni samo pokazuje kako je Austrija još uvijek duboko iskompleksirana činjenicom da je dala svijetu jednog Hitlera pa sad odjednom pokušava “izglancati” tu činjenicu preko leđa nasljednika onih nenaoružanih zarobljenika, djece, žena i civila koji su izgubili svoje živote na Bleiburgu i krvavom križnom putu nakon Drugog svjetskog rata.

Te žrtve ne žuljaju Branimira Pofuka kao što ga ne žuljaju ni one iz Domovinskog rata, a na hrvatskoj strani. Jeste li ikada u njegovom “Kontrapunktu” išta pročitali o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Ovčari, Škabrnji, Saborskom…? Njega impresionira “primjedba crkve u Koruškoj kako je misa zadušnica na Bleiburgu dio političko nacionalnog rituala”. Ma zamislite drugovi! Nakon stravičnog poslijeratnog pokolja, Križnog puta i 1.700 jama punih kostiju vezanih žicom, djevojačkih pletenica, živih bacanih i zatrpanih u Hudim jamama… Brane se grozi “nacionalnih rituala”!

Citira Brane i Plenkovića koji je rekao da je to “prije svega  pitanje između dvije crkve”. Time je nehotično izrekao istinu da u Hrvatskoj i Austriji doista djeluju dvije potpuno različite crkve. U tom slučaju jedna se od njih očito lažno predstavlja  kao katolička. Jeftiniji silogizam teško je zamisliti. Ali tu je Pofuk da nam pomogne svojim jeftinim jugo nostalgičarskim kolumnama.

Za Pofuka i koruške biskupe boli nas ona stvar

Jednom je Ambrozije Teodozije Makrobije, rimski filozof i gramatičar napisao nešto vrlo zanimljivo: “Si Deus pro nobis, quis contra nos?” ili ”Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?“. A Bog je bezbroj puta dao znak da je s nama. Naš Bog i naša Crkva. Da nije tako, koliko smo mali, davno bi nestali. Kako je rekao Tomaš Massaryk (još jedan koji je dobio počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta!!!) bili bi niža vrsta Srba. A za notornog Pofuka i koruške biskupe iskreno nas boli ona stvar…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O ‘Generalu’ i  ‘Nestalima’

Objavljeno

na

Objavio

Film „General“ Antuna Vrdoljaka, priču o životu Ante Gotovine, viđeniji su filmski kritičari i birana pulska filmska publika na tamošnjem festivalu jednodušno satrli. No, to ipak nije obeshrabrilo respektabilnih skoro 80 tisuća Hrvata da plate kino ulaznicu kako bi ga pogledali. Možda je baš zato još žešće pokopana istoimena dramska serija, neka vrsta ekstenzije filma. Pritom kritike nisu stale na usko filmskim elementima poput navodno drvene kamere i neuvjerljive glume, nego se seciralo i posve uzgredne potankosti. Zgražalo se čak i nad oku gledatelja nevidljivom, usporenom snimkom uhvaćenom bocom Jane i reklamom za Kaufland, što u vrijeme radnje nije postojalo, ali i nad drugim proturječnostima kakvih sitničavi dokoličari i u razglašenim holivudskim blockbusterima nalaze troznamenkasti broj. Medijski prostor je, iznimno, pružen čak i neposrednim sudionicima vojnih akcija, barem onima nezadovoljnima što neki kamenčići u čitavom mozaiku nisu doslovce preneseni na filmsko platno, čisto kao dokaz kako, eto, ni istinskim braniteljima film nije po volji. Pa čemu sve to ako film jednostavno ne valja? Što je to moglo toliko uzrujati usplahireni čopor medijskih pregalaca da film i autora pokušaju poniziti hajkom u maniri starog komunističkog klasika – progona kulaka?

Čime to „General“ provocira?

Prvi hrvatski igrani film ratne tematike u kojem se usudilo prikazati i hrvatske vojne pobjede, a hrvatske branitelje udaljiti od klišeja baraba i probisvijeta, nesumnjivo je već sam po sebi za neke provokacija. No, sva je prilika kako je i više od visokih troškova snimanja te, svakom loncu poklopce uznemirilo što film bez kompleksa progovara i o široj povijesnoj istini o Domovinskom ratu, ne zadržavajući se tek na pojedinačnim ljudskim sudbinama kakvih ima u svim ratovima na svim stranama. Vrdoljak je, naime, uočio kako je u prevladavajućem javnom prostoru, uz iznimku iznošenja suhoparne statistike na obljetnice većih vojnih operacija, ta istina posve zapostavljena, pa i zatajena, ne samo u vodećim medijima, nego i, sve donedavno, u školama. Osim što se to gradivo obrađivalo tek zadnjih nekoliko školskih sati završnog razreda osnovne škole, izopačenoj slici razdoblja hrvatske povijesti kada je stvorena, obranjena i oslobođena Hrvatska kumovao je i sadržaj nekih udžbenika. Dovoljno je prelistati, recimo, onaj autorice Snježane Koren, očito nadahnut zloduhom bivše Socijalističke Republike Hrvatske. Pritom valja imati na umu i kako ljudi mlađi od 30 godina nemaju neposrednih sjećanja vezanih uz Domovinski rat, dok oni mlađi od 35 ne pamte njegovo najteže i najkrvavije razdoblje. A i nerijetki suvremenici tih zbivanja poljuljanog su sjećanja. Mnogi, napose oni koji ovdašnje medije shvaćaju ozbiljno, a ne tek kao sredstvo za potpaljivanje niskih strasti, ako su štogod nekad i znali, pitanje je znaju li sad više išta.

Bio umjetnički vrijedan ili ne, upravo tu, u nebo vapijuću rupu na popularan i narodu prijemčiv način popunjava Vrdoljakov film, što koristeći dokumentirane isječke iz toga vremena, što kroz dijaloge hrvatskih časnika, što kroz one pobunjenika, utemeljene i na literaturi s njihove strane (poput knjige Marka Vrcelja „Rat za srpsku krajinu“), nastale dok se tamo o tome još moglo otvorenije i iskrenije pisati. U međuvremenu je, naime, srpska istina o tim događajima stavljena u strogo kontrolirane okvire kako bi poslužila ciljevima srpske politike u vremenu koje je uslijedilo. I koje još uvijek traje… Ta Vrdoljakova subverzivna nakana, podvaljena uz životopis popularnog vojskovođe, nije mogla promaknuti onima u Hrvatskoj, dresiranima modelirati istinu o Domovinskom ratu, ako već ne sasvim joj po volji, onda svakako niz dlaku vladajućoj srpskoj politici. A ti su u sklopu kampanje izjednačavanja krivnje s ciljem pomirbe na laži, usredotočivši se pritom na posljedice a zanemarujući uzroke, kao ozebli sunce dočekali Tuđmanove Brijunske transkripte („Srbi moraju nestati …“), tumačeći ih navlas isto (kao uputu za etničko čišćenje) kao srpska strana u sporu protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Da bi nakon pravorijeka međunarodnog sudbenog autoriteta, koji ih vidi tek logičnim iskazom vojničke strategije, barem glede tog mita utihnuli, naravno, ne ispričavši se za širenje lažnih vijesti doslovnim prenošenjem dijela teksta, a ignoriranjem konteksta. No, drugi su mitovi opstali i postkomunistički komentatori i kolumnisti na apanaži u vodećim hrvatskim medijima ih pod firmom kritičkog odmaka, te dimne zavjese kojom se laž prodaje kao drukčije, ali jednakovrijedno viđenje istine, neometano recikliraju.

Tko je prvi počeo?

Zanimljivo, upravo su ti i takvi krugovi s primjetnim oduševljenjem najavili prikazivanje serije „Nestali“, emitirane odmah poslije „Generala“ u istome terminu, ponedjeljkom u 21 sat, na prvom kanalu javne televizije, prihvativši ju sveopćim laudama, bez truna kritike, uz zajedljivu primjedbu kako je, eto, i s malo novca moguće ostvariti znatno više i bolje. A nije baš da je tu sve tako čisto, prije svega s gledišta elementarne logike, bez zle nakane da se svaki detalj mjeri aršinom kojim se mjerilo „Generala“. Bez obzira što karakterizacija serijala fikcijom koja se isprepliće sa stvarnim događajima, kako svoj uradak opisuje autor Joško Lokas, ostavlja širok prostor za svakojake ograde i raznolika tumačenja, jasno je kako prosječan, u film uživljeni gledatelj nije kadar razlikovati fikciju od stvarnosti, te manje-više sve prikazano podsvjesno prihvaća kao autentično. Ipak, prostorno-vremenski kontekst radnje (dalmatinski krš, nekoliko dana prije Oluje) i u nju ubacivane neke široko prihvaćene „istine“ ostavljaju i te kakav prostor utemeljenoj kritici. Možda su baš te „istine“ toliko oduševile kritičare koje je „General“ zgrozio?

Prije svega, upada u oči kako je, za razliku od „Generala“, ovdje temeljni pokretač radnje očigledna neistina. Naime, operacije likvidacije lokalnog neprijateljskog zapovjednika duboko u neprijateljskoj pozadini za Domovinskog rata nije bilo jednostavno zato što bi to s vojne točke gledišta bila ordinarna glupost. Naime, rizične operacije u neprijateljskoj pozadini poslužile bi uglavnom prikupljanju informaciju o rasporedu snaga suparnika prije operacije i navođenju topništva tijekom operacije, a znatno rjeđe i kako bi se stvorila pomutnja u protivničkim redovima. Da bi bilo uspješno, to se moralo učiniti tiho i neopaženo, a nipošto ne privlačiti pozornost neprijatelja samovoljnim ekshibicionizmom.

Već u prvom razgovoru s bazom hrvatski vojnici, u to vrijeme i na tom mjestu nema što drugo biti nego pripadnici profesionalne, dobro uvježbane postrojbe, iskazuju neposluh, na svoju ruku zatraživši da ih se „pokrije“ dva-tri dana samo kako bi likvidirali zloglasnog neprijateljskog zapovjednika – Ljubu. A glavni negativac Ljubo ne likvidira, barem ne prvi put, zarobljene hrvatske vojnike iz čista mira, nego ih prvo utrpa u kamion, a tek pošto se pojavi drugi kamion s poginulim Srbima, vadi zarobljenike iz kamiona i gnjevno ih ubija. Pa sad ti vidi tko je prvi počeo! Da oko toga ne bi bilo zabune, svaku dvojbu razrješava razgovor sa staricama koje „Nestali“ zateknu u nekom zaseoku. Na upit zašto je ostala na području pod nadzorom pobunjenika, Hrvatica odgovara kako je ona prije čuvala susjede Srpkinje, a sad, eto, one čuvaju nju, iz čega neumitno slijedi, baš kao i u prethodnom slučaju, nimalo uvijena poruka tko je prvi počeo. Ponegdje su to doista možda i bili Hrvati, ali uzevši u obzir situaciju u totalu, ovakve poruke doimlju se prilično mazohističkima… osim ako nisu sadističke!

Junaci ili promatrači?

Zanimljivo, sve do zadnje epizode hrvatski se vojnici odvaže napasti samo kad su brojčano jači ili iz zasjede, što nije baš oličenje nekog junaštva, ni u stvarnosti, a kamoli na filmu. K tome, napad sličan onome na kamion u kojem Srbi nisu imali šanse ni zapucati, uistinu se dogodio u blizini mjesta snimanja serijala, ali ne uoči Oluje nego Operacije Maslenica. Naime, kako bi ovladali strateški važnim velebitskim prijevojem Mali Alan, Hrvati su iz zasjede napali kamion sa srpskim pobunjenicima iz Gračaca pobivši njih dvadesetak, što je, za razliku od napada prikazanog u „Nestalima“, imalo jasno vojno opravdanje. No, unatoč tome, to baš i nije podvig kojim bi se u mirna vremena trebalo hvaliti.

Kad god se nađu u situaciji da je protivnik premoćan, pa i onda kad bi mogli računati na faktor iznenađenja jer druga strana nije svjesna njihove nazočnosti, hrvatski vojnici podsjećaju na Muju i Hasu iz vica u kojem im unproforci, kolokvijalno zvani „promatračima“, uspješno zavedu žene, a oni promatrajući radnju zaključe – Ma, nisu oni promatrači,… mi smo promatrači,… oni su j…či! Tako i „nestali“ nemoćno vire s distance kad Srbi na licu mjesta ustrijele svakoga tko im je prethodno učinio neko dobro (muslimanske vojnike koji su im ispekli janje, te ono stvorenje – ženu, dječaka, duha, što li? – koje im je dvaput spasilo život). Može li tko zamisliti, ne samo Batu Živojinovića i Borisa Dvornika, nego i protagoniste američkih ratnih filmova, prikazane kao takve potpune moralne luzere? Takvi mogu nadahnuti samo one oduševljene scenom kad nakon svih okrutnih zločina kojima su svjedočili, hrvatskim vojnicima sine briljantna zamisao – „Ma, ajmo se predat’! Možda nas ne će puno mučiti?“ Pa naravno da ne će! Što bi? Ne će valjda samo zato što su netom pobili svega nekih 10-15 srpskih vojnika, zbog čega ih i traže?

Nakon borbene aktivnosti u prvoj epizodi odjednom dolazi do obrata. Veza u stožeru „nestale“ obavještava kako ih ganja čitava „Krajina“ (to su, doduše, mogli i sami pretpostaviti jer tucet pobijenih ljudi duboko u području pod srpskim nadzorom i više je nego dobar razlog za to), ali i da im zbog nečeg velikog što se sprema ne mogu pružiti podršku za izvlačenje, nego su primorani proglasiti ih nestalima. Dakle, uloge su naglo zamijenjene – sad je Ljubo lovac a „nestali“ lovina! No, unatoč tome što ih hvata čitava „Krajina“, oni uvijek nekako uspijevaju nabasati na Srbe, a nikako da progonitelji nalete na progonjene, pri čemu napete atmosfere potjere i dojma organiziranog progona nema ni za lijeka. „Nestali“ čitave dvije epizode tumaraju bespućima pustopoljina gotovo kao izletnici, pri čemu ispale cigli jedan metak, a i taj bude promašaj.

I kad iskrsne neka scena koja obećava napetost, biva u korijenu sasječena, a izgledna akcija nehajno bačena u bunar. Razložno bi bilo, recimo, očekivati da će ih neka srpska baba iz sela u kojem su prenoćili preko noći otkucati, ali ništa od toga… Ili kad usred ničega nalete na luksuzni bijeli Mercedes svodnika Tarika u bijelom jazz odijelu, koji tek što se olakšao u šipražju uz makadam, pritom svjestan kako je u blizini u tijeku akcija hvatanja ustaša. I baš ništa mu ne bude dovoljno sumnjivo da alarmira svoje – ni što zatečeni nemaju vojnih oznaka na teritoriju pod kontrolom Srba, niti što odbijaju njegovu ponudu da ih odveze do Ljube kad su mu se već predstavili kao Ljubini, niti ga iz sljepila trgne žurni odlazak zatečene šestorke čim na obzoru primijete dolazak dva srpska vojna vozila… Logično bi bilo očekivati da će ih Tarik – makro, koji u slobodno vrijeme prati srpske snage na terenu – žurno prijaviti nakon čega će uslijediti prava akcija, opće kreševo, teška pucačina…. Kad ono – ode fino Tarik po burek da bi se vratio u zadnjoj epizodi. Ili situacija kad se „Nestali“ sakriju ispod nekog mosta, a Srbi se odjednom stvore na njemu (ne bi li bilo zanimljivo vidjeti kako je do toga došlo?) pa srpskom zapovjedniku ispadne kutija cigareta, zaustavivši se tik do „nestalih“. Srba pedeset, i svi listom bivaju opčinjeni iznenadnom pojavom žene-dječaka-duha, uključujući i vojnika kojem je naređeno da pokupi cigarete. I još jedna prilika za akciju ode u nepovrat…. Naime, u sljedećoj sceni „Nestali“ su već osvanuli na sigurnom. S uzvisine mirno promatraju egzekuciju osobe koja im je dvaput spasila život.

Putnik kroz vrijeme

Dočim se u scenama borbe inzistira na objektivnom, realnom prikazu, lišenom junaštava karakterističnih za partizanske i američke ratne filmove, drugdje se nemalo pretjeralo. Fantastičniji lik čak i od žene-dječaka-duha zacijelo je purger prozvan Gradskim, kojeg postrojba susreće za prvog okršaja sa Srbima nakon čega im se on pridruži. U ono vrijeme, pred Oluju, kad su na terenu bile visokomotiviranim ljudima popunjavane profesionalne postrojbe Hrvatske vojske, vjerojatnije bi bilo u takvoj prilici zateći Eskima u hrvatskoj vojnoj odori nego tankoćutnog purgera, k tome i sina vojnog lica, koji netom nakon brutalne pogibije suboraca misli samo što će biti sa normalnim Srbima kad sve ovo prođe. Takav profil ljudi u ono je vrijeme gutao Feral, slušao „stojedinicu“, bavio se mirovnim aktivizmom pod suknjom Vesne Teršelič, tulumario po studentskim sobama uz dubokoumne stihove tipa – Fa fa la si mi ti, fala ti! Sve, samo se nije smucao oko bojišnice, poglavito ne iza neprijateljskih linija, osim eventualno kao prebjeg.

No, odgovor na pitanje zašto je u priču ubačen taj egzotični pravednik među narodima, u čijim mislima nije teško raspoznati kompilaciju poopćavanja iznimaka i od konteksta brižno očišćenih poluistina, karakterističnih za repertoar novinskih kolumnista poput Jergovića, Tomića, Pavičića, Pofuka, Gerovca…, možda i nije tako zakučast. Riječ je zapravo o ciljanom ubacivanju današnjih društvenih sukoba i podjela u ratno vrijeme kad ih u takvu obliku, barem ne na bojišnici, nije moglo biti, sve kako bi se nekim urbanim elementima hrvatskog društva koji su prespavali rat, putovanjem kroz vrijeme konstruirala bolja prošlost.

Purgerov antipod i vječna meta njegovih verbalnih izljeva je Nervoza, domaći seoski momak iz dalmatinskog zaleđa, koji je prikazan sukladno stereotipu kojeg prema tim ljudima brižno uzgaja spomenuti književno-novinarski krug. On, naravno, ne može biti plemenit nego tek uskogrudna primitivna sirovina. U rat je krenuo ne kako bi se borio za svoje, nego iz najnižih pobuda, privučen dvostrukom koristi – zadovoljan je što mu se bojevanje već sad novčano isplati, a poslije, kao bonus, očekuje da tu više ne će biti Srba. Motiv povratka protjeranih prognanika iz njegova ili susjednog sela za njega ne postoji. I gle čuda, upravo on je mentalno najlabilniji, onaj koji se redovito vidno uplaši, a jednom gotovo i šene.

Počast „Latinici“ i rasizmu AT-a Strašnomlata

Purgera najviše nerviraju tlapnje koje su godinama, doduše, već debelo u poraću, bile zaštitni znak emisije „Latinica“. Tako on već i prije Oluje govori o pljački srpskih kuća kao o masovnoj pojavi, iako je ona u zamjetnijem obujmu nastupila tek poslije nje. A još više ga žulja šverc između ratnih profitera s obje strane (on bi sve to pobio,… ha, očito, provrela u njemu pravednička krv predaka). Iako su glavni šverceri na tom području u to vrijeme bili pripadnici UNPROFOR-a, krijumčareći uglavnom robu sa slobodnog teritorija RH u nestašicama kronično pogođenu takozvanu Krajinu. Do organiziranog, državno potpomognutog šverca, kojeg gotovo svi urbani, pa tako i Gradski, tako silno vole spominjati, dolazilo je u suradnji s vojskom Republike Srpske kako bi opstale hrvatske enklave u srednjoj Bosni na udaru Muslimana. Bez obzira što su pojedinci iz toga moguće izvukli ekstra profit, šteta je tek što tog šverca nije bilo i više. Prolilo bi se manje hrvatske krvi. Što može smetati samo onima kojima prolivene hrvatske krvi nikad nije dosta.

Jedan od slabije zamijećenih vrhunaca serije je prava mala škola jugo-rasizma (stavljanje na pijedestal uzvišenih jugo-mješanaca naspram običnih čistokrvnih „Rvata“), scena koja „miriše“ kao da je izvučena iz šešira AT-a Strašnomlata iz Prološca, koji se, sad sav urbaniziran, prema istom obrascu na novinskim stupcima iživljava nad svojim dojučerašnjim suseljanima. U jednoj prilici purger Gradski spočitne vlaju Nervozi kako njegovi nisu dovoljno otvoreni prema drugim ljudima pa se samo među sobom razmnožavaju, stoga jedan drugome nepodnošljivo sliče, te napokon poentira – zamislite selo u kojem svi izgledaju k’o Nervoza! Na to se braća Navojci, čiji je Nervoza već dulje vrijeme suborac, grohotom nasmiju odobravajući uvredljivu pošalicu friškog pridošlice, iako su i sami vjerojatno druga generacija došljaka u grad iz dalmatinskog zaleđa, prema tome satkani od gotovo jednako homogenog genetskog materijala. Inače, Navojci samom pojavom i držanjem dušu daju da ih se, barem kad je o hrvatskom filmu s motivima Domovinskog rata riječ, iskoristi za uloge, ako već ne četnika, onda barem rezervista JNA. Takva im je karma, jednostavno takvom energijom zrače. Djeluju, kao uostalom i pozamašan broj viđenijih glumaca iz Hrvatske, kao da se osjećaju poput Leona Lučeva, samo što se, eto, još nisu „outali“.

Bratstvo i jedinstvo

U sličnom je jugo-tonu ubačen i prizor koji uslijedi nakon što „nestalima“ ne uspije posve logičan potez – prijelaz između crta bojišnice kako bi se vratili na matični teritorij. No, već nakon prvog neuspjeha zapovjednik odmah odluči da idu preko Bosne, a do Bosne tri dana jahanja. Za potrebe patetičnog izljeva bratstva i jedinstva u vidu podjele janjeta ispečenog duboko u teritoriju neprijateljskom i za Hrvate i za Muslimane, podosta udaljenom od Bosne, barem ako je suditi prema morfološkim karakteristikama terena, „nestali“ nalijeću na endem rjeđi od velebitske degenije – muslimanske vojnike na kršu. Ma, odlučili ljudi malo protegnuti noge, i to taman dok se vodila odsudna bitka za Bihać, i pritom još nisu bili tako pametni kao „nestali“ makar da skinu vojne oznake. Ovako, i nije čudo što su te budalice male, Muje i Hase predvođene Šemsom, uskoro zaglavile. Uostalom, tko im je kriv što izazivaju pozornost pekući janje, a ne odu lijepo po burek k’o Tarik i pojave se živi i zdravi u četvrtoj epizodi?

U nekom nepoznatom trenutku „Nestali“ misteriozno odustanu od traženja spasa u Bosni, da bi se preodjeveni u srpske vojnike našli u kulturno-umjetničkom ambijentu beogradskih splavi. Tu odjednom u njima ipak proradi junačko srce i iz običnih promatrača preobraze se u lavove, koji u dvobojima jedan na jedan ubiju više neprijateljskih vojnika golim rukama nego u prvoj epizodi puškama. Što im i nije bilo tako teško budući Srbi, svi redom pijani iako znaju da sutra počinje rat, jadni ništa ne kuže. U naletu vepra, ovaj Navojca starijeg, stradava i glavni negativac, siroti Ljubo (siroti, jer se stječe dojam da bi imao više šanse protiv kalašnjikova kojeg je Navojec prethodno čojski odbacio). Dotle se mlađi Navojec oglušuje na zapovjednikovu zapovijed i u krajnje kritičnim prilikama inzistira povesti sa sobom, u srpskim redovima nađenu predratnu ljubav (čisto da ne uzmanjka bratstva i jedinstva). Inače, na sve kritike autentičnosti dalmatinskih naglasaka u „Generalu“, tkogod je čuo naglaske krajinskih Srba u „Nestalima“, može se tek grohotom nasmijati.

Konačno, Nervoza biva ranjen i, taman pomisliš – evo, sad će doći do poruke izmirenja danas suprotstavljenih hrvatskih stvarnosti, do unutarhrvatskog bratstva braće po oružju i narodnog jedinstva, tako što će Gradski nekako spasiti Nervozu, ili će barem zapjevati „Zovi, samo zovi,…“, pjesmu s kojom se tih dana ulazilo u Knin. Kad ovaj izvali bajati vulgarni vic iz „Predatora“, američkog kultnog filma iz osamdesetih. Inače, tijekom čitave serije primjetno je kako su hrvatski vojnici prikazani kao teški psovači. Da se u stresnim trenutcima otme i poneka žestoka psovka, malo kome je, pa tako i većini hrvatskih vojnika, strano, ali da i u trenutcima opuštanja jedva prođe rečenica bez psovke, kao, primjerice, u drugoj epizodi, pa kakva se poruka time šalje?

Čija je ovo zemlja?

Znakovito, „Nestali“ završavaju pjesmom „Tvoja zemlja“, koja u zadnje vrijeme kao da postaje mjerom dopuštenog domoljublja, pardon, patriotizma. Onako kao i nedavna inauguracija novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, reprezentanta one Hrvatske koja se srami sebe i djela svojih najboljih ljudi, Hrvatske u kojoj je istina pritajena, prigušena, koja se ponaša kao da je ono bio građanski rat, a ne impresivna borba za opstanak pred planiranim, organiziranim naletom jačega. A oni koji ne podnose istinu o Hrvatskoj, nikakvo iznenađenje, ne podnose ni istinu o sebi. Tako je, ne slučajno tek poslije izbora, iz pera novinara Tomislava Krasneca u Večernjem listu osvanuo istraživački članak koji potvrđuje da je Zoran Milanović ipak bio član Partije, mada je to tijekom kampanje odlučno negirao okarakteriziravši javno iznesene dokumente krivotvorinom i podmetanjem. No, ako se tkogod začudio zašto to ne prenose drugi mediji (a ni Večernji ne pili odveć po tome) ili to čine jako sramežljivo, uglavnom, ne trube o nezapamćenom skandalu, mora znati kako za to ipak postoje objektivni razlozi tehničke naravi. Naime, prevladavajući mediji u Hrvatskoj u formatu za naslovnicu raspolažu samo obrascem s tekstom – LAGALA JE – a ne LAGAO JE!

Koliko god se autori trudili biti objektivni i realni, „Nestali“ su u svemu bitnome „fake“, onako kako je „fake“ i Hrvatska koja im se divi – iskompleksirana Hrvatska koja se svim silama trsi prikazati objektivnom kako bi se drugima svidjela, ne uočavajući pritom kako sebi samoj laže u lice. S druge strane, „General“ je film one prigušene, uspješne Hrvatske koja nema razloga stidjeti se istine i crtati prošlost boljom od stvarne. Baš zato u očima „fake“ Hrvatske on djeluje tako karikaturalno.

Odigravši ulogu negacije, zapravo svrgavanja „Generala“, promičući pritom mutne, dvojake teze, te efemerne istine nauštrb one središnje koja sjaji u korijenu hrvatske slobode, „Nestali“ u simboličkom smislu predstavljaju tek jednu od brojnih reinkarnacija političkog prevrata provedenog 3.siječnja 2000. Otada se, naime, na gotovo svim poljima vode bitke između te dvije Hrvatske. U zadnjoj, na predsjedničkim izborima, mentalitet „Nestalih“ je u Hrvata nanovo prevladao u odnosu na duh „Generala“. Prevratnička strana opet je u punom zamahu, gotovo posvuda ima inicijativu, a ponegdje i uvjerljivu premoć. Posebno je osjetljiva na incidente tamo gdje ostvaruje totalnu dominaciju (mediji i kultura). I zato se „Generala“, baš kao svojedobno i „Četverored“, tretira kao najgoru vrstu ekscesa – a goreg od istine o Hrvatima za njih nema, jer ona neumitno otkriva i drugu stranu medalje, istinu o njima samima. Dobar je to razlog što se „Generala“ tako krvnički gušilo i sve činilo da brže-bolje nestane u sjeni bljedunjavih „Nestalih“.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koronavirus prvi put među Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Sreća u nesreći je što je ovaj prvi zaraženi u Hrvatskoj informatičar pa mu ni nakon romantičnog produženog vikenda u Milanu nije pošlo od ruke da zarazi djevojku…“ zadnja je od desetina korona-šala kojima me ekipa zasipa ovaj tjedan.

Većina medija je koronavirus najprije prizivala i željno iščekivala – „samo što nije došao u Hrvatsku“, „sigurno će doći u Hrvatsku“, iz duboke provincijalne žudnje da se ne bude „mimo svijet“ tj. da se prate globalni trendovi. Onda kad je došao krenulo je dramatično bombardiranje iz minute u minutu.

Za neke se stječe dojam kako su namjerno sijali paniku. A, onda kad su je obilno posijali, intervjuiraju stručnjake koji pozivaju ljude da ne paničare. Mediji su, umjesto političara, sportaša i starleta, puni prirodnih znanstvenika, svih vrsta, od epidemiologa do voditelja zvjezdarnice.

Svi govore isto, nije riječ o kugi, golema većina ako se i zarazi neće imati nikakve posljedice, ali problem nije samo epidemiološki, već i širi društveni, prije svega ekonomski, pogotovo u zemljama koje ovise o turizmu. Vrhunac pameti je reći kako od klasične gripe umre svake godine više ljudi nego što je do sada pokosio korona virus. Ali to je slaba utjeha, gripa će svakako uzeti svoje, kao i prometne nesreće, udari groma i padovi u kupatilu, ali ovo je nešto što se još dodaje pride.

Neki znanstvenici, valjda jer su i sami još uvijek relativno mladi, umirujući javnost prosipaju neukusan ejdžizam, tvrde kako ne treba brinuti jer je smrtnost visoka samo kod starijih ljudi. Kao, neka se brinu Soroš, Manolić i Budo Lončar, što nas briga. Ali pomisao većini ljudi ide na vlastite roditelje, djedove i bake, prijatelje u poznoj dobi, pogotovo ako su kronični bolesnici, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ljudi su povodljivi jednako kao i vrijeme srednjovjekovnih kuga. Dovoljno je da se manji dio njih počne ponašati iracionalno, već se pokreće lavina unutar kojeg se onda ostali počinju ponašati racionalno, a takvoj situaciji racionalno je prilagoditi se posljedicama iracionalnog ponašanja drugih. Dan prije potvrde prvog slučaja zareze u Hrvatskoj, s više strana sam i osobno svjedočio posljedicama panike zbog koronavirusa.

Prijatelj, vlasnik turističke agencije, zove me i jada se kako mu je nakon naslova „Panika u Jeruzalemu“ na notornom portalu za zlobnu i priglupu publiku ljudi otkazuju aranžmane za Svetu zemlju, traže povrat novca, a on ga ne može dati jer su avioprijevoznik i hotel već plaćeni, a Izrael nije proglasio nikakve izvanredne mjere.

Naravno, da u Jeruzalemu još nije bilo zaraženih, niti je to pisalo u tekstu, ali naslov djeluje. Već sada je jasno, da će se, sve da se i širenje virusa čudom zaustavi, osjetiti posljedice po turizam, jer će ljudi nevoljko putovati u strane zemlje. Ne toliko iz straha da će umrijeti od koronavirusa, već zbog neugodnosti koje mogu imati na putovanju, od toga da nešto poput jače gripe zahvati vas i djecu u inozemstvu ili da vas prisilno zatvore u višetjednu karentenu, a morate se vratiti na posao.

Pomišljam na prijatelje u Dalmaciji koji su se prenapregnuli u investicijama u apartman više. Ako propadne sezona, odakle će vraćati kredite i posudbe? A malo tko je računao na to da preko noći nešto može poći po zlu.

Istog dana, mama koju susrećem šećući bebe u parku, potpuno razumna žena, kaže mi da je dan prije, vidjevši što se događa u Italiji, krišom od muža da joj se ne bi rugao da je poludjela kupila zalihe hrane za mjesec dana i skrila u ostavu. Iste večeri muž joj kaže kako bi trebalo kupiti zalihe hrane jer se ljudi već ponašaju nenormalno.

Koliko ih je samo definitivno prelomilo i otišlo u megakupovinu nakon što je premijer Plenković pozvao narod da ne stvara zalihe!? Predvečer, na roditeljskoj Viber grupi Peti-A upozoravaju da se porazgovara s djecom o koronavirusu, jer se među njima šire svakakve priče.

Već se po školi govori kako je neki trećaš zaražen i da je jedna nastavnica to potvrdila pa se očekuje da ih zato sutra pola neće doći u školu. I sve to prije nego je potvrđeno da je virus stigao u Hrvatsku.

Bolja strana cijele priče su novi vicevi, od pervanovskog kako je Slovenija toliko mala da je ni virus nije uspio naći, do mostarskog crnjaka kako su u Federaciji BiH oboljele od koronavirusa naručili za pregled u krajem rujna.

U međuvremenu nas mediji, između ostalog, poučavaju kako prati ruke. Kao da to do sada nismo znali. Dio ljudi komentira kako su već preživjeli i Sars i ptičju gripu i ebolu i zikavirus pa se ne brinu. Laiku je teško razlučiti jesu li te pošasti zaustavljene zahvaljujući brzoj reakciji sistema ili je dizana nepotrebna panika, iza čega su stajali nečiji interesi.

Djelomičan uzrok sve većem nepovjerenju u vlast i struku je i sporost i netransparentnost sistema. Ministar Beroš kaže kako se provjeravaju samo putnici koji dolaze iz pokrajina Lombardija i Veneto, a već dan ranije se znalo da su se slučajevi pojavili i na Siciliji i u Toskani.

Nije utješno djelovala ni činjenica da velika tvrtka u kojoj radi prvi zaraženi nije o tom slučaju dobila službenu obavijest nego je o svemu saznala iz medija. Ovo je dragocjen trenutak za produbiti spoznaju o sebi, susjedima, sugrađanima, društvu, narodu, svijetu u cjelini.

U kriznoj situaciji dublje istine o zajednici izlaze na vidjelo, kao da je netko protresao cijelo društvo. Vidi se koliko je krhka suvremena civilizacija, kako lako pada u primitivizam te kako ljudi brzo zaborave na sve društvene obzire i brinu se isključivo o svojoj koži. Tu lekciju nije loše imati na umu i kada se sve smiri, kako se ne bi olako vjerovalo u kojekakve utopije.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Donald Trump: Veliki mediji ‘se trude prikazati koronavirus što težim i stvaraju paniku na tržištima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari