Pratite nas

Kolumne

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Objavljeno

na

”You’ll never walk alone”…legendarna himna FC Liverpoola ili u slobodnijem prijevodu “Nikada nećete biti sami”. Gledajući nedavno kroz prozor Andreja Plenkovića kako na Tomislavcu pažljivo sluša Jelenu Vrljaču, tek pristiglu iz slobodarskog Beograda, kako šalje snažnu, znakovitu i upozoravajuću poruku “Vi više nikada nećete biti same…”, sjetih se vatrenih navijača Liverpoola.

Bez te duboko motivacijske poruke što bi ostalo od momčadi na čelu s Muhamedom Salahom, a koju vodi Švabo Jurgen Klopp? Ništa, najblaže rečeno. Ovako samo zahvaljujući motivacijskoj pjesmi navijači Redsa mogu se lagano s ponosom busati u prsa. Oni su “nedavno”, tj. 1990.g. osvojili prvenstvo Engleske.

Jelena Veljača zna da za dvadeset i devet godina k’o živ k’o mrtav. Liverpool može čekati toliko godina, ali naša Jelka ne. Zlobni desničarski krkani odmah su na fejsu počeli kmečati: “Vlast u Hrvatskoj se dijeli na izvršnu, zakonodavnu, sudsku i Jelenu Veljaču”. To je bio po svim pravilima operativnih vojnih doktrina “Blitzkrieg” iliti munjeviti rat. Jelka je skupila respektabilnu ekipu za juriš na prvo mjesto.

Sve rame do ramena kroz mnoge bitke očvrsnuli progresivci i antifašisti. Nije ih omelo ni to što se ovih dana i Radovan Karadžić nakon duljeg razmišljanja napokon izjasnio kao antifašist pa se nada da će mu se vrijeme koje proveo u pritvoru odbiti od pravomoćne presude. Čuje se da se njegovi fanovi u BiH mole da im Radovan poživi barem dvije stotine godina. I ja mu to želim.

Prosvjed protiv nasilja… Ognjištari, klerofašisti, ljubitelji Thompsona, Ličani, Imoćani, Hercegovci bleje k’o telad u šarena vrata. Čak se i popularni psihijatar Herman Vukušić maliciozno pita: “Zašto smo onda potpisivali Istanbulsku konvenciju…?”.

Stvarno, zašto imamo Marakeški dogovor, Kazneni zakon, Zakon o prekršajima, DORH, USKOK, društvene pravobraniteljice, cvijet hrvatske progresivnosti… Ti “cvjetovi” nisu pokazali baš veliko zanimanje za naše žene silovane u ratu, naročito u Istočnoj Slavoniji. Nemo’š misliti baš na sve. Možda je Veljača po ”kafanama” u Beogradu i sretala četničke i JNA veterane koji su silovali po Hrvatskoj, ali se ona u to nije željela miješati.

Imaju Hrvateki zakone, Istanbulku, pa neka sami “protestuju”. Možda je catch 22 u onih 70 ili 80 milja koje Istanbulska konvencija obvezuje zemlje potpisnice da iskeširaju nevladinim udrugama. Novac navodno kvari ljude… Dragutin Junaković je svime time malo zbunjen pa na fejsu kaže: “Jedino što je ova Hrvatska preuzela iz NDH i što je istinski ‘ustaško’ odnosno što je iz tog doba inovativno, je današnje platežno sredstvo kuna, ali ona nikome ne smeta niti se protiv nje itko buni. Dapače svi bi je htjeli imati što više. Tu mora netko biti lud”.

Moram priznati da sam bio iskreno tronut i duboko granut kad sam na našim dnevnicima vidio da je razdragani narod napokon pobijedio. Plenki je, ispod mog prozora, u “teget” plavom odjelu i s kravatom podijelio vlast sa svojim narodom. Veljača, bez obzira što je u Lijepoj našoj ožujak, smireno je i hladnim glasom, k’o da je studeni, razradila izmjene Prekršajnog zakona. Od sada će u prekršajnoj sferi ostati samo buljenje nekog trogloditskog desničara u minicu plavuše iz stožera Jelene Februarke.

‘Isusek’ Mate i predsjednica

I naša predsjednica je kako joj se sve više bliže izbori naučila u roku odmah što je obespravljeni, gaženi i poniženi narod htio reći. Mogu samo zamisliti našeg “Isuseka” Matu kako je drhtavim glasom savjetovao Predsjednici da odmah održi sastanak dviju najmoćnijih žena na ovim prostorima. Drugi me dan ponovno obuzeo ponos, sreća, čak pomalo i strah je li Pantovčak shvatio što to znači kad im je Jele smirenim i odlučnim glasom te ledena pogleda poručila: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška, bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao… jako sam razočarana…”.

Ne sjećam se je li se KGK pojavila u Vukovaru na protestu protiv pravosudnog sljepila prema masovnim silovanjima za vrijeme Domovinskog rata…  Dobro, ipak Penava nije Veljača. U  njegovim “sapunicama” su samo smrt, krv, nestali, silovani, a ni riječi o bratstvu i jedinstvu, slobodarskom Beogradu, Šargarepi… No dvije su se državnice složile da je nužno razvijati bilateralne odnose između “revolucionarnog” februarskog vijeća i osvježenog ureda KGK.

Desni padobranac Raspudić i svjetionik demokracije Manolić u ‘Optici Stepinac’

Umjesto da svi sretni i zadovoljni slavimo devedeset i deveti “rojsni””dan Jože Manolića, javljaju se desni padobranci, kao što je to Nino Raspudić, pa u nas u Večernjaku od 22. ožujka vraćaju natrag u veljaču.

Nino je tobože zabrinut pa se k’obajagi pita: “Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zokija Milanovića, kako prima nekog padobranca na državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?: Nino bi se iznenadio. Kao Tuđmanov poklonik i odvjetnik vjerujem da bi on našu Jelenu odmah pozvao da se kao “stoka” sitnog zuba izgubi u “bespućima povijesti”.

Kod Zokija bi bilo pitanje sata da on, onako strpljiv i jezuitski tolerantan, čitavu tu glumačku skupinu nazove “šakom jada”. Da nije zlobnog i ciničnog Nine mi bismo se u svojim komentarima sigurno svi radosno posvetili našem svjetioniku demokracije i ljudskih prava – Joži Manoliću i njegovom rođendanu. Vauu! Naravno, zlobna ustašija sigurno odmah sikće kako su svijeće za rođendansku tortu bile skuplje od same torte.

Jedan od sudionika slavlja je navodno pričao kako je Joža na slavlju priznao što ga je u životu najviše potreslo. On je još kao mali napredni dječak koji je kritički gledao svijet doživio veliki šok kad se u dvorište njegove kuće u Podravini spustio dinosaurus i odnio mu djedu koji je upravo slavio 150 godina. Baš žalosno!

Kad se Joža rodio mi smo živjeli u zemlji meda i mlijeka. Država nam se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U SAD je tada još vladala prohibicija. Cugalo se u zamračenim podrumima tzv. speakeasy u kojima je bilo više slobode i tolerancije nego na današnjem fejsu. Nezgodno je jedino što Joža u toj novoj mladosti od 99 godina ima navodno malih problema s vidom, ali koje uspješno rješava u “Optici Stepinac”.

U prošloj godini punoj promjena imali smo na zahtjev feminističkih udruga i promjene u proslavi Svetog Nikole. Obred darivanja vodile su Anka Krampusić i Vedrana Voždovac darujući djeci punu košaricu obećanja, a onoj većoj, koja to vole, čak i šibe.

“Prosvjedomanija” se nastavlja. Nakon prosvjeda protiv nasilja, stanovnici Španskog iz Zagreba odlučili su se za prosvjed ”za ljepši život svojih stanovnika”. Zanima ih, između ostalog, gdje su nestale pare. Predstavnik HDZ-a ih je odmah upozorio kako pare nisu nestale. One su samo promijenile vlasnika…

Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Bandiću prijete doktoratom. On samo skromno odvraća: “Nakon šest uzastopnih mandata ja sam za sve vas doktor”. Vuk Drašković, oprostite, Vuković spreman se odreći svoje diplome s Ekonomije zbog “moralne degradacije Sveučilišta…”.

Ogorčen je i Ivan Đikić koji svaki mjesec otkrije novi lijek protiv raka. Uglavnom, Sveučilište u Zagrebu trese se od straha na svojim revolucionarnim, tankim i rahitičnim nogama. Slavni Filozofski faks s Goldstienom, Klasićem, Jakovinom, čak i ¼ vijeća Muzičke akademije (koja je i predložila da se Bandiću dade doktorat) sada je protiv. Za Fakultet političkih znanosti ne moramo ni pitati….

E sad! Među prvima su se povrijeđene digle sve same moralne vertikale samoupravnog socijalizma. Kad su Tito, Bakarić, Blažević i slične političke kreature dobivale počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta, čkomili su k’o zaliveni da ne izgube stolicu ili glavu. I to je tada bilo u redu. Promašene su usporedbe Bandićevog počasnog doktorata s npr.: Titovim koji ga je od Zagrebačkog sveučilišta dobio još davne 1969. godine. Siguran sam da ga je dobio isključivo zbog svog izuzetnog znanstvenog doprinosa.

Niti je Bandić bravar, niti ga glorificiraju kao Maršala koji je pod zemlju poslao oko 570.000 ljudi, nitko ga ne optužuje za pokolj u Bleiburgu, niti za Hudu jamu, ni za Goli otok. Nitko Bandiću ne stavlja na teret ubojstva emigranata, nije zaslužan za jednopartijski surovi komunizam, niti se proglasio doživotnim gradonačelnikom, nema u svakom gradu ima svoju vilu, brodove, avione, svoj Plavi vlak… Ovo s dodjelom počasnog doktorata Bandiću je samo lakmusov papir da se malo prodrmaju oni crveni farizeji koji su slinili i čestitali kad je surovi bravar dobio počasni doktorat i postao počasni član HAZU.

Bandiću i ne treba doktorat, a mislim da ga nije ni zaslužio. Danas su druga vremena i počasne doktorate smiju odbiti samo oni koji to zaista i zaslužuju kao npr.: Dragec Pilsel, Ante Tomić, Dejan Jović, Buda Lončar… uglavnom, samo istaknuti borci protiv klerofašističke i ustašoidne Hrvatske. Ili borci za mir kao npr.: Dražen Keleminec, naš poznati pacifist koji je milom ili silom za Hrvatsku do Pacifika!

Zanimljivo je kako je 1981. g. počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu postao i Jakov Blažević, komunistički tužitelj Alojziju Stepincu, a da je u isto vrijeme grubo zaobiđen Joža Manolić koji je sve svršeno montirao za točno 16 godina zatvora. Evo, to je još jedna povijesna nepravda. Kako to da na to nisu digli svoj glas svi koji danas urliču? Na kraju nagradno pitanje za zagrebačke boljševike: da sutra, recimo, nesuđeni “doktor”  Bandić odluči ponovno instalirati neprežaljenu ploču “Trg Maršala Tita” na fasadu HNK-a, bi li možda njegov doktorat tada prošao ispod radara? Kad bi se tako nešto zaista dogodilo onda bi to bio pravi spektakularni fijasko za Zagreb i Bandića. No, nadam se kako se srećom radi samo o zlobnoj fikciji.

Uz grob – ‘mrtva straža’

U zadnje vrijeme mnogi mi se klijenti tuže i traže savjet što da naprave s čestim krađama cvjetnih aranžmana na grobovima njihovih najmilijih. Moj savjet je: “Postavite uz grob – mrtvu stražu”.

Čak je i ljudima kojima je povijest “zadnja rupa na svirali” jasno da Komunistička partija Jugoslavije nije nikada dobila vlast na slobodnim demokratskim izborima. A da ih je nekim povijesnim čudom i organizirala, na vlast ne bi došla. Kako to? Zato jer je broj komunista bio zanemariv. Bilo ih je svega 10%. Unatoč tomu, komunistički nostalgičari danima nas uvjeravaju da su Bleiburg, Huda jama, Križni put, Macelj…bio samo pravedna osveta za Jasenovac.

Ne smeta ih što nema podataka da je u Jasenovcu ubijeno u tri dana više od 8.000 tisuća žrtava kao što je to učinjeno u Srebrenici. I sad se javljaju morbidne teorije Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Ive Goldsteina, Franje Habulina o opravdanim odmazdama iz 1945.g. Vrijedi li to možda i za 1995.g?

Naime, tzv. “genocid” iz kolovoza 1995.g. sliči prizoru iz filma “Moje pjesme moji snovi“ u odnosu na kolone smrti iz Austrije prema Sloveniji i Hrvatskoj. Sjećate se kilometarske kolone traktora na čelu s ambasadorom SAD-a. Pitam se što bi se dogodilo da je tada bilo nekih “opravdanih odmazda” s hrvatske strane?

Dan- danas moramo profesorima Filozofskog faksa dokazivati da se zločin sankcionira samo putem suda i presuda i da ne postoje “pravedne odmazde”. Trebali bi biti vječno zahvalni Franji Tuđmanu što je bio rezolutno protiv bilo kakove lustracije. Njemačka, Italija i Japan, tzv. sile osovine, zatim Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Petenova Francuska, Frankova Španjolska, Austrija… sve su to bile države koje su dočekale kraj rata na poraženoj strani. Svi pokreti otpora u tim državama bili su nacionalni. I sve te države ostale su države bilo s jedne ili druge strane “Željezne zavjese”. Sve, osim Hrvatske. Ona je uz poraženu vlast izgubila i državu. Isključivo zato jer su se i sami Hrvati borili protiv svoje države za Jugoslaviju.

Dan – danas to ne možeš objasniti ni Ivi Goldsteinu, ni Hrvoju Klasiću, ni Franji Habulinu, ni Tvrtku Jakovini, ni Anti Tomiću, ni Vedrani Rudan, ni Borisu Vlašiću, ni Brani Pofuku, ni Stipi Mesiću, ni Ivi Josipoviću, ni Nenadu Staziću, ni Jurici Pavičiću, ni Oliveru Frljiću, ni Mili Kekinu… ali jugonostalgičarima i dalmatinskim orjunašima je to savršeno jasno. Savršeno im je jasno da danas ponovno moraju živjeti u samostalnoj hrvatskoj državi iako su jugokomunisti jednu, mada fašističku, ali ipak državu Hrvata uništili.

Kad je riječ o zabrani koruške katoličke Crkve da se na Bleiburgu misom obilježi godišnjica pogibije civila, to po meni samo pokazuje kako je Austrija još uvijek duboko iskompleksirana činjenicom da je dala svijetu jednog Hitlera pa sad odjednom pokušava “izglancati” tu činjenicu preko leđa nasljednika onih nenaoružanih zarobljenika, djece, žena i civila koji su izgubili svoje živote na Bleiburgu i krvavom križnom putu nakon Drugog svjetskog rata.

Te žrtve ne žuljaju Branimira Pofuka kao što ga ne žuljaju ni one iz Domovinskog rata, a na hrvatskoj strani. Jeste li ikada u njegovom “Kontrapunktu” išta pročitali o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Ovčari, Škabrnji, Saborskom…? Njega impresionira “primjedba crkve u Koruškoj kako je misa zadušnica na Bleiburgu dio političko nacionalnog rituala”. Ma zamislite drugovi! Nakon stravičnog poslijeratnog pokolja, Križnog puta i 1.700 jama punih kostiju vezanih žicom, djevojačkih pletenica, živih bacanih i zatrpanih u Hudim jamama… Brane se grozi “nacionalnih rituala”!

Citira Brane i Plenkovića koji je rekao da je to “prije svega  pitanje između dvije crkve”. Time je nehotično izrekao istinu da u Hrvatskoj i Austriji doista djeluju dvije potpuno različite crkve. U tom slučaju jedna se od njih očito lažno predstavlja  kao katolička. Jeftiniji silogizam teško je zamisliti. Ali tu je Pofuk da nam pomogne svojim jeftinim jugo nostalgičarskim kolumnama.

Za Pofuka i koruške biskupe boli nas ona stvar

Jednom je Ambrozije Teodozije Makrobije, rimski filozof i gramatičar napisao nešto vrlo zanimljivo: “Si Deus pro nobis, quis contra nos?” ili ”Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?“. A Bog je bezbroj puta dao znak da je s nama. Naš Bog i naša Crkva. Da nije tako, koliko smo mali, davno bi nestali. Kako je rekao Tomaš Massaryk (još jedan koji je dobio počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta!!!) bili bi niža vrsta Srba. A za notornog Pofuka i koruške biskupe iskreno nas boli ona stvar…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine.

Simultano s događajem, globalno su kružile i lažne vijesti oko njega. S jedne strane proširila se fotografija dva mlađa tipa, bliskoistočnog izgleda, kako se samozadovoljno smiješe dok iza njih gori Notre-Dame.

Pokazalo se da je riječ o montaži s očitim ciljem usmjeravanja bijesa prema muslimanima.

No s druge strane, tragikomično se, dok je još požar buktio, iz zvaničnih, oligarhijskih medija širila vijest kako on nije podmetnut, štoviše da se nekakvih pedeset stručnjaka složilo kako vatra nije izazvana namjerno.

Otkud su to mogli znati dok požar još traje? Kulturološki je bilo zanimljivo vidjeli kako veliki svjetski mediji predstavljaju Notre-Dame svojoj publici.

O tome da je katedrala Naše Gospe sve odvojenija od svijeta, i da će se uskoro remek djela kršćanke civilizacije na Zapadu Europe promatrati kako Stonehenge, svjedoči i glavni podatak koji se isticao, a to je da Notre-Dame “godišnje posjećuje oko 14 milijuna turista, što je čini najposjećenijom građevinom u cijeloj Europi”.

Najmanje se govorilo o biti njenog postojanja, duhovnoj i vjerskoj, koja se onda na nižoj razini reflektira i kao umjetnička, potom i kao civilizacijsko-identitetska pa na koncu, na najnižoj razini i turističko-komercijalna dimenzija. Za zadnjeg boravka u Parizu Notre-Dame me posebno dirnula, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ispred stare katedrale stražario je vojnik u punoj ratnoj spremi, što dovoljno govori o tome u kakvom je stanju Francuska danas, a odmah do njega dva mlađa muškaraca su se napadno ljubila i mazila, pokazujući time valjda kako oni to mogu ispred strašne klerikalne utvrde.

Primjereno otprilike kao da sam došao napadno žvakati sendvič od svinjetine ispred neke džamije ili sinagoge. Ugođaj su upotpunjavale tisuće turista, loveći pročelje katedrale i vlastite nasmiješene glave selfi-stickom i neka obnažena histerična prosvjednica za koju nije bilo jasno je li sotonistica ili borac za prava životinja.

Bolno sam osjetio napuštenost i usamljenost te drevne katedrale u svijetu kojem više ne pripada i od kojeg potpuno odudara. No ušavši u polutamu Notre-Dama iz takvog vanjskog svijeta dojam se promijenio.

Utroba katedrale je bila živa, osjećala se snažna duhovnost, za mene osobno jača nego, primjerice, u bilo kojoj rimskoj crkvi. Imao sam dojam da je Notre-Dame živa, a Pariz oko nje mrtav. Samo mjesec dana prije požara u Notre-Dame, gorjela je druga najveća pariška crkva Saint Sulpice.

O kretenizmu dijela naših medija svjedoči i to što su kao glavnu stvar uz Saint Sulpice, očito kopiranjem američkih izvora, naveli da je poslužila kako scenografija za snimanje treš filma Da Vincijev kod. Još da užgaju Sainte-Chapelle i kraljevsku baziliku Saint-Denis pa Pariz 21. stoljeća konačno može odahnuti!

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

Pariz je stresan velegrad, u kojem se, osim nekoliko spomenutih crkava i velebnih muzeja, nema što lijepoga vidjeti. Već je 1986. psihijatar Hiroaki Ota skovao naziv ‘Pariški sindrom’, za psihički poremećaj kojeg kod dijela japanskih turista izaziva šok nesklada između slike Pariza koja im se nudi i o kojem onda maštaju, i realnosti koju zateknu kad u njega dođu.

Nema ljepote, nema “Esprita”, nigdje romantičnih uličica i profinjenih ljudi iz filmova i turističkih prospekta, već vas dočekaju siv, stresan grad, neljubazni, bahati domaćini, rijeka turista i otuđenih imigranata. Od “pariškog sindroma” koji uključuje halucinacije, paranoju, anksioznost, povraćanje i vrtoglavicu oboli dvadesetak japanskih turista godišnje.

Zanimljivo je da japanska ambasada u Parizu ima otvorenu telefonsku liniju 24 sata na dana za sve svoje građane koji su pretrpjeli navedeni šok. Pariz je vjerojatno grad koji najviše razočarava, jer pokazuje najveći raskorak između mita i stvarnosti. U zadnje vrijeme on čak više nije ni “grad svjetla” jer se na liniji eko-terora počelo štedjeti i na osvjetljenju spomenika.

U Pariz svake godine dolazi više od 17 milijuna stranih turista da bi vidjeli grad iz 19. stoljeća, u kojem, osim par izoliranih primjera kao što je crkva Notre-Dame, nema starine kakvu možemo vidjeti primjerice u Rimu ili Pragu. O Veneciji da i ne govorimo.

Najzaslužniji za to je barun Haussmann, urbanist koji je u službi Napoleona III. obnovio Pariz između 1852. i 1869. kad je srednjovjekovni centar grada sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu napravljeni široki bulevari, parkovi i monotone uniformirane građevine, sva ona sterilna klasicistička monumentalnost koja krasi središte Pariza danas.

Zanimljivo je da su neki kritičari prigovarali da je takva radikalna transformacija grada imala političku motivaciju, konkretno, da se htjela olakšati kontrola buntovnog grada, je u novim širokim ulicama nije bilo moguće postaviti barikade.

Osim što je današnji Pariz većim dijelom arhitektonski monoton grad iz sredine 19. stoljeća, ni ljudi na njegovim ulicama ničim ne imponiraju. Dame su neuglednije i lošije odjevene od onih koje možete vidjeti u centru Zagreba ili Splita, upitno je koliko je tu uopće Parižana, jer se središtem grada uglavnom muvaju siromašni migranti i masovni turisti.

Protrče kroz Notre-Dame, uslikaju se podno željezne skalamerije Eiffelova tornja, nakon što se satima načekaju u Louvreu, uspiju na pet sekundi nadvirujuće se nad glavama sebi sličnih, na pet sekundi pod debelim staklom opaziti sliku talijanskog majstora i to je to za većinu posjetitelja “grada svjetlosti”. Pariz više nije svjetsko središte ni politike, ni umjetnosti ni inovacije kao što je bio u prošlosti.

Grad je to koji je velik još samo po inerciji, na krilima prošlosti i veličine prethodnih generacija – ukratko, veći i značajni jučer nego što je bio danas, a sutra će izvjesno biti globalno još manje relevantan. Dakle, dekadencija je ključna riječ kad govorimo o tom velegradu.

Što je onda u svemu tome Notre-Dame i u kojoj funkciji? Francuzima je, sudeći po izjavama većine njih, Notre-Dame nešto poput zgrade vrtića, na kojeg imaju neka maglovita sjećanja, prerasli su ga, djelom ga se i srame, sad su odrasli, zreli, svoji i žive život punim plućima idući prema grobu, ali ih je dirnulo kad je vrtić izgorio u požaru.

Golema većina Parižana je odavno dekristijanizirana. Notre-Dame su njihovi preci skrnavili još prije 240 godina za (ne)slavne Revolucije. S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom od 10.11. 1793. pretvorili u hram Razuma, pri čemu je središnji oltar postao oltarom boginje Razuma.

Nakon toga je katolička liturgija zabranjena u Parizu, a Notre-Dame je postala skladištem. Islamista, na koje se danas tovari krivnja propasti europske civilizacije, nije bilo ni na vidiku.

Palili su katedralu i za Pariške komune 1871., a 2019. se u Francuskoj u prosjeku skrnave dvije crkve dnevno. Katolika praktikanata je tamo danas oko pet posto, manje nego muslimana praktičnih vjernika. Notre-Dame je već odavno zapuštena, predstavnici crkve su još lani apelirali na pomoć i moglo se očekivati da će se prije ili kasnije dogoditi ovakvo nešto.

Kako je rekao jedan naš teolog, kršćanska zajednica može dočekati radosno Uskrs i pod vedrim nebom, to je snaga koja je postojala i prije katedrala, koja je od poludivljih naroda stvorila veličanstvenu europsku civilizaciju koja je danas na umoru.

Kršćanstvo će opstati, ne više kao dominanta već možda opet u katakombama, ali s civilizacijom koja je nastajala u Europi od konca srednjeg vijeka izgleda da je gotovo. Ona danas postoji kao mrtav spomenik, muzejska forma, ljuštura preostala od nekadašnjeg života. Slušaš Bachovu Misu, gledaš Leonardovu sliku, čitaš Dantea, diviš se građevini, a da se ne zapitaš što je bilo iza te divne forme. Što ih je nadahnulo?

U izjavama Parižana koje su se mogle čuti po CNN-u, France 24 i drugim kanalima nije bilo nijedne koja bi dotaknula bit tog mjesta, a to je da su kršćani prije 850 godina napravili Notre-Dame (Našu Gospu) kao veličanstveno mjesto za euharistiju i molitvu.

Umjesto toga, govorilo se o njoj samo kao o muzeju ili turističkoj atrakciji, često uz ogradu – nisam vjernik ali mi je žao te građevine.

Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu. Vraćaju stvari u prapočelo, u prah i pepeo, pokazujući njihovu krhkost i prolaznost. Ne treba stoga činiti zlatnu telad od građevina, one su samo simboli, vanjski znakovi duha koji ih je izgradio.

Onome tko ostaje pri vanjskom pokazuje se samo šteta turističke atrakcije, ili umjetničkog remek djela. Onaj tko pokušava proniknuti u duhovni smisao iza toga svega, ovaj požar može interpretirati kao znak, ili konačnog kraja jedne civilizacije na tom mjestu ili možda kao mali potres koji će preokrenuti tendenciju i možda otvoriti novo poglavlje kršćanstva u Francuskoj.

Kao kuriozitet koji pokazuje kako Amerikanac, u svemu pa i u ludosti nastoji kopirati sve što vidi u Europi, zabilježeno je da je sutradan u katedrali u New Yorku uhićen neki tip s dva kanistera benzina.

Istoga dana, jedan hrvatski medij zapitao se bi li mogao izbiti sličan požar i u zagrebačkoj katedrali, svjedočeći i o našoj nesvjesna potreba da se kopira pariška moda. Što Japanci kažu na sve to, još nije poznato.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari