Pratite nas

Kolumne

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

Objavljeno

na

Odzvonilo je silovateljima u Lepoj njihovoj. Lex Veljača uskoro će počistiti sve smeće s “ovih prostora“. Kao kad je Heraklo od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale.

Heraklo je u našem slučaju ministar Bošnjaković, a Euristeja je udruga “Spasi me“ na čelu s legendarnom Jelenom Veljačom. Ona je, preselivši se u Beograd, iznenada shvatila gdje je do tada živjela. I vratila se na velika vrata. Plenki je to prvi shvatio i eto nama po tko zna koji puta noveliranja Kaznenog zakona RH. Uglavnom, dobit ćemo nešto oštrije sankcije nego do sada. I do sada je svako fizičko i seksualno nasilje bilo kazneno djelo. Ono što će biti “tvrd orah“ je slučaj kad mala čela nude velika načela. A to je odredba gdje spolni odnos bez pristanka postaje vrsta silovanja. Englezi se “k’o pijani plota“ stotinama godina drže svog “Criminal law“, a HR-u ovo je već “stota“ izmjena.

Vratimo se na spolni odnos bez pristanka koji postaje “vrsta silovanja“. Što je sa suprugom kojeg njegova supruga prijavi za silovanje, doduše bez fizičkog nasilja, ali bez njenog izričitog pristanka. Može to žena, kad se posvađaju, i naknadno shvatiti da suprugu zapravo zadnji puta kad su imali odnose nije uopće bila dala svoj pristanak. Ionako su bili (najvjerojatnije) sami u krevetu! Takvom suprugu od sada prijeti minimalno godina dana ”bukse” bez obzira što će on vjerojatno tvrditi da nije znao da treba usmeni ili pismeni pristanak supruge, da su to do sada rješavali na konkludentan način, da nije znao kako sada mora svaki puta kad legne sa ženom osigurati čvrsti dokaz da je ona pristala. Možda pisanu potvrdu, ovjerenu kod javnog bilježnika?!

Nekom će ovaj moj stav izgledati kao nepotrebno karikiranje i protivan zaštiti žena od seksualnog nasilja. No, kako je iza mene skoro 50-godišnja odvjetnička praksa dobro znam kako će ovo “silovanje bez pristanka“ biti i te kako zloupotrebljavano. Bit će zabavno pratiti suce u kaznenim predmetima kad supruga tvrdi da je “silovana“, a suprug se brani da je do sada “silovao“ svoju zakonitu na taj način bezbroj puta, a sada odjednom mora u Lepoglavu dok se supruga oporavlja od “šoka“ uz pomoć nekoga tko je tu dozvolu još davno, kad se ženio, dobio. Bit će kod nas puno loše informiranih supruga punih “podijeljenih osjećaja“. Rješenje se nazire u građanskopravnoj sferi. Možda da supružnici sklope “bračni ugovor“ kod javnog bilježnika po kojem suprug ne mora imati posebnu usmenu ili pisanu dozvolu za seks sa svojim zakonitom…

Kad smo već spomenuli “podijeljene osjećaje“, kako bi ih bolje upoznali, evo jednog sugestivnog primjera. Podijeljeni osjećaju javljaju se, na primjer, kad vam zločesta punica s vašim novim autom odleti u provaliju…

Srpski logori za neke su plod mašte desnih krkana

O Jasenovcu svi znaju sve. Neki progresivniji tvrde i pišu o milijun žrtava. Kao, recimo, patrijarh Irinej. Za srpske logore iz Domovinskog rata ne zna baš nitko. Osim onih 30-tak tisuća koji su prošli kroz njih. Ta golgota ne zanima ni Pupovca, ni Bošnjakovića, ni Radu, ni Jakovčića iz Documente, ni Antu Tomića i ljevičarske kolumniste iz Jutarnjeg, 24 sata, Indexa, net.hr, ni Šprajca, SDP, HDZ, Žonju, Jakovčića iz IDS-a, Miletića, Robya Bajrušija itd. Lijeva medijska falanga “prosto ne može da veruje“ da su ti logori stvarno postojali.

Logori gdje se je tuklo, ubijalo, mučilo i gazilo ljudsko dostojanstvo.  Jeste li igdje pročitati da je dan 14. kolovoza obilježen kao dvadeset i dvogodišnjica velike razmjene logoraša kod Nemetina u kojoj je na slobodu iz logora bilo pušteno 714 naših branitelja i civila? Old sad story! Ti logori kao da su plod mašte desnih krkana. Nitko od naših vrlih političara, posebno onih HDZ-ovih i HNS-ovih, nisu došli ni blizu, niti su pustili o tome glasa. Naravno, ni vrhunski stručnjaci za sve logore iz SDSS-a.

Ali zato se kao muhe skupe na svakoj “komemoraciji“, od one u Srbu do obilježavanja žrtava svakog ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata. Nema, recimo, u “slobodarskom“ Indexu, Jutarnjem, Večernjaku, ni na RTL-u ni riječi o brojnim svjedocima koji mogu svjedočiti o zlodjelima u tim srpskim logorima.

Jakovina, Markovina, Klasić i slični ”istoričari” vjerojatno misle da su ti logori samo “osveta“ za sve ono što se događalo u Jasenovcu. Ako Documenta, Pupovac, Frljić, Čičak, Pilsel i sve te njihove para-humanitarne organizacije očito pojma nemaju što je proživljavalo oko 30 tisuća ljudi u tim logorima onda se samo od sebe nameće jedno jako ružno pitanje: što bi bilo s Hrvatskom da smo kojim slučajem Domovinski rat izgubili? Koliko nula bi brojci 30 trebali još nadodati? Dobro, kod mene osobno ne bi se promijenilo ništa drastično. Ova depresivna kolumna bi i dalje izlazila. S time da bi je pisao na Golom otoku klešući je u kamenu.

“Oslobodioci” i Zrin

Ovih dana, točnije 9. rujna, nigdje ni slova o brutalnom partizanskom zločinu u mjestu Zrin na obroncima Zrinske gore. Toga dana 1943.g. naši “osobodioci“ ušli su u Zrin i pobili 291. mještanina.

Naravno, proglasiše sve civile ustašama tako da je uspjelo preživjeti svega 16 osoba. Ni Turci u rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskog nisu u jednom danu pobili toliko ljudi i opljačkali ih. I danas, nakon sramotne šutnje o pravom karakteru NOB-a, biskup Košić žali za ubijenim “ustašama“, umjesto da, zajedno sa sisačkom Ikačom, evocira uspomene na “herojski“ čin “oslobodioca“ koji su u jednom danu skoro 300 civila oslobodili života u malom tragičnom hrvatskom mjestu. I na kraju krajeva, tko će pisati o tom stravičnom komunističkom zločinu? Jutarnji, Večernji u Gerinom Obzoru, Novi list, Slobodna, Indeks, Net.hr, 24sata? Hoće – naravno – ali samo u kontekstu Nikole Šubić Zrinskog. Možda Klasić, Jakovina i ekipa znaju da je i to bila samo ”pravedna osveta” za sve ustaške zločine.  Ali onda su trebali krenuti na ustaše, a ne čekati maršala Tolbuhina da odradi posao za naše “narodne heroje“.

Već sam gore napisao da smo slučajno izgubili Domovinski rat, da bi ovu kolumnu pisao na Golom otoku. I tamo bi mi se dogodila najgora moguća kombinacija. Kako bih zbog godina zasigurno bolovao od Alzheimera i usput dobio proljev, počela bi trka lijevo, desno, a ne znaš ni gdje ni zašto?!

Hajmo i dalje ostati u mračnom snu da smo slučajno izgubili Domovinski rat. Većina će zaključiti da taj rat nismo ni slučajno mogli izgubiti. To je točno. Međutim, bi li neki budući apstraktni rat mogli ipak popušiti? Ideju mi je dala kolumna u Večernjem novinara čije tekstove nikada nećete uspjeti pročitati u Večernjakovom Obzoru. Autor kolumne je, naravno, Davor Ivanković. Tema su srpski oficiri i provokacija s ulaskom u Hrvatsku na liturgiju u Jasenovcu.

U isto vrijeme srpski “mirotvorac“ Vučić s ushićenjem je pratio vježbe policijskih snaga Srbije. Užario se od sreće gledajući topove od 20 do 40 mm, rakete, naoružane policijske helikoptere, nove mitraljeze s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Otprilike u isto vrijeme u Zagrebu je bila obljetnica specijalaca iz Lučkog.

Naravno, bez topova, raketa, naoružanih policijskih zrakomlata, mitraljeza s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Razlog? Hrvatska policija ne posjeduje takvo naoružanje. Da se naša policija pokuša naoružati poput vojske, kao što je to slučaj u Srbiji, možete samo zamisliti kakva bi graja nastala. Troši se novac na oružje umjesto na vrtiće, škole, ekologiju, stanove za imigrante. Puhovski, Tomić, Pavičić, Rada, Žonja, Toma, Beljak, Bajruši, Vlašić, Documenta… svi bi oni odmah digli graju do neba…

Tomu još treba dodati da se ovih dana u Srbiji uvodi obavezni vojni rok i da će za sedam godina imati kompletno obučenih oko 50.000 vojnika. Samo politički glupani mogu zanemariti činjenicu da danas u Srbiji Hrvatsku smatraju vojnim neprijateljem broj jedan. Samo političke guske će se i dalje k’o pura dreku čuditi povratku HV-a u kasarne.

Srbi se hvale da im je Trump u zamjenu za priznanje Kosova obećao 14 potpuno novih F-16 i 10 milijardi dolara za vojnu infrastrukturu. Nakon propasti kupnje aviona od Izraela ministar Krstičević za kaznu “kleči na kuruzi“, a Srbija se rapidno naoružava. Miroslav Lazanski, prijatelj Jelene Lovrić, odlazi za ambasadora u Moskvi, a po zaključku Davora Ivankovića Srbija se približava  vojnoj opremljenosti iz 1991.g. “kad je bila 10 puta moćnija od nas“. I na kraju, je li o rapidnom naoružanju Srbije i autsajderskom ponašanju Hrvatske i jednu jedinu riječ rekao bilo tko od naših predsjedničkih kandidata? HV i naša nacionalna sigurnost je za njih periferna tema.

Pitali Rusi Tuđmana što ima protiv Srba? Gardijske brigade – odgovorio je Tuđman.

Budite sigurni da Papa tako skoro neće priznati Kosovo

Aleksandar Vučić je posjetio Vatikan. U Apostolskoj palači primio ga je papa Franjo. Vučić je izjavio da će zamoliti papu Franju da ne prizna Kosovo. Budite sigurni da Papa neće priznati Kosovo. Barem ne tako skoro. Vučić bi jako “voleo“ da Papa posjeti Srbiju, ali za taj “sveti“ čin nema suglasnost SPC-e. “Veliki patrijarh” pozdravlja papu Franju, a on “velikog“ Patrijarha.

Vučić kaže kako mu je Papa u više navrata rekao da izuzetno cijeni Patrijarha Irineja, bez čije dozvole ne može doći u posjet Beogradu. Papi su sada samo Beograd i Moskva “tiha želja“ jer nema poziva za posjetu.

U Hrvatsku može doći kad god zaželi, ali nakon svega što je čuo o Hrvatskoj od “Velikog Patrijarha” još će malo razmisliti. Vučiću je dobri Papa poklonio medaljon mira i protumačio mu njegovo značenje. Vučić je to navodno shvatio na jedan posebni transcendentni način ili kao svojevrsni oprost Pape miroljubivoj Srbiji koja je, onako usput rečeno, izazvala Prvi svjetski rat, a nakon pada komunizma, i čitav niz ratova na području bivše SFRJ, a koja je zbog toga bila osuđena za genocid u Srebrenici, za ubijanje u Vukovaru itd.

Srbija je sve uspješnija u pokušaju sprječavanja proglašavanja kardinala Alojzija Stepinca svetim. Papa Franjo misli kako za zbližavanje dvije Crkve nisu potrebne teološke rasprave jer, kako reče, “ujedinjeni smo u krvi“. Slažem se. Teološke rasprave potrebne su samo oko kanonizacije kardinala Stepinca. A što se tiče krvi, počevši od Prvog svjetskog rata pa zaključno do Kosova i Vukovara, tu ne da smo se “ujedinili“ nego smo se skoro i udavili ujedinjeni. I da dobri papa Franjo nije izabran za papu, vjerojatno nikada ne bi skužili kako smo se ujedinili i sa SPC-om. Nekako u isto vrijeme kad tu istu crkvu Crna Gora proglašava terorističkom organizacijom.

Uglavnom: “Ex nihilo, nihil fit” ili od ničega ništa.

Silvek Tomašević se u Rimu pita: “Može li kip pokvariti odnose dvaju susjeda? Kip razdora je pjesnik i političar Gabriele D’Annunzio, koji je postavljen u Trstu točno na stotu godinu kad je dotični Gabriel sa oko 2.000 perjem okićenih vojnika u operetnom puču ušao u Rijeku. Ta okupacija je trajala 16 mjeseci i za divno čudo nisu legionare od tamo istjerali Titovi partizani jer tada još nije bilo šume Brezovica niti su se u Srbu okretali svećenici na ražnju.

Fašistu D’Annunzija izbacili su iz Rijeke talijanski vojnici. Znači “kipek“ patuljastog Gabriela ne može pokvariti vječno prijateljstvo dvaju naroda i narodnosti. Onako usput, sjetih se kako je maršal Tito naredio 4. armiji JNA da 1. svibnja 1945.g. “oslobodi“ Trst od Nijemaca koji su još pred 25 dana bili napustili grad. Tada se naša “herojska“ armija ušuljala u grad. No, 2. svibnja u Trstu se iznenada pojavila Druga novozelandska divizija. Narod je, naravno, bio na strani JNA oslobodioca jer su oni odmah uveli policijski sat i radnu obvezu što je ljude do kraja oduševilo.

U tom oduševljenju stanovništvo je počelo opsjedati zapovjedništvo generala Gentriyja tražeći pomoć i zaštitu od “oslobodioca“. Zatim je “fašist“ Churchill dao naredbu feldmaršalu Alexanderu da ne dolazi u obzir bilo kakav sporazum s partizanima, a osobito stoga što nisu imali podršku Staljina. Za to vrijeme je Tolbuhin već bio negdje oko Beča. Nakon svega, Titovi su partizani krenuli u pobjednički rikverc i u nove pobjede protiv razoružanih fašista – na Bleiburgu. Već tada su počeli nicati Titovi kipovi po čitavoj Jugi. Ali to nije moglo pokvariti odnose dvaju susjeda.

Pitao me neki moj znanac u žaru diskusije: ako je Tito navodno vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj, kako to da je današnja Hrvatska manja od one iz NDH?

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: U što se to pretvorila Lijepa naša?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji

Objavljeno

na

Objavio

U prošlom tjednu pun Mjesec noću, puno Sunce danju, teško je zaspati, a još teže probuditi se, ljeto ne odustaje, trava ne odustaje, treba kositi, a treba i pisati. Ptice se navečer razgalame, simfonijski orkestar i mnoštvo vokalnih solista, samo se umorne i mudre vrane šutke spremaju na spavanje nakon što su obrstile podosta plodova ljudskih ruku. Danju se čuje i cvrkut djece koja imaju nevjerojatnu sreću da pohađaju, odnosno ne pohađaju, školu u vrijeme kurikularno cirkularno, pa cirkuliraju na biciklima i igraju se baš kao djeca u Saboru.

Glede Hrvatskoga sabora, po sastavu najgoreg u modernoj hrvatskoj državi, vraćam se, ne slučajno, na nedavni Dan otvorenih vrata Sabora. Opaženi su toga dana, uz radoznale građane i djecu, i neki saborski zastupnici koji su došli razgledati zgradu Sabora i sabornicu u njoj, zanimalo ih je kako to izgleda i možda odlučili da će jednoga dana do kraja mandata opet navrnuti. Navodno je toga dana nestala i famozna torba oko koje se podignula velika prašina. S torbama je već bilo dogodovština u Saboru početkom devedesetih, ali su se bacale na protivničke sabornike, a nisu bile ukradene kao sada. No, to je tek početak, pravo torbarenje slijedi u izborima svršetkom ove i u sljedećoj godini, ako parlamentarni ne budu ranije, a ne će jer Hrvatska mora mirno, pribrano i stabilno šest mjeseci predsjedati Europskom unijom i donijeti europski proračun za sedam sljedećih godina.

Predsjednički izbori nisu daleko, a po prvi put su se prometnuli u nešto drugo: u bitku, ne osobnu za Pantovčak, nego za Ustav, to jest njegovu promjenu. Nastale su dvije grupacije, jedna za petrificiranje sadašnjega Ustava koji je, po uzoru valjda na Daytonski sporazum naknadnim izmjenama otišao podosta daleko od božićnoga i nakrcao u odredbe sve i svašta, nešto po diktatu Europe, a nešto po željama naroda i narodnosti bivše Jugoslavije koji su u obliku manjina zapeli u Hrvatskoj „na koju su osuđeni“. Druga grupacija izašla je pred javnost s programom ustavnih promjena baš u segmentima koji su petrifikatorima dragi i bliski, a Hrvati sve više razumiju da su nositelji (ustavnih) promjena na tragu težnja hrvatskoga naroda koji osjeća da je njegova nacionalna država proviđena drugim i drukčijim svrdlanjima, dosta mu je tzv. političke korektnosti, malja za „nacionaliste“, i sve češćih provokacija posebno (naravno) jedne manjine čija arogancija upravo svetosavska nameće svoje zaplotnjačko cmizdrenje narodu koji se sve manje naziva hrvatskim, a sve više samo – većinskim. Nije možda daleko dan kada će u povijesnim udžbenicima pisati da su u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća živjeli Većini, narod hrvatskoga porijekla koji je izumro negdje polovicom istoga stoljeća, a njegovi potomci mogu se još naći u teško dostupnim zaselcima.

U Vukovaru se Većini brane od nove, perfidne agresije koja za sada bez srpskih tenkova nameće ćirilicu u gradu gdje nije postojala ni u vrijeme jugoslavenske (slabo prikrivene velikosrpske) tvorevine, ne bi li (ponavljam se) učvrstila mostobran na desnoj obali Dunava, a hrvatski otpor i opet je jednom prepušten u tom dijelu zemlje Vukovarcima koji iz konsterniranog Zagreba dobivaju upute da se smire, pa to je samo ćirilica a ne bauk, pa ćirilica je i jedno od starih hrvatskih pisama. Nije, bosančica je nešto drugo, srpska je ćirilica iz novijeg doba, nastala po uzoru na rusku. Ćirilični, srpski Statut grada Vukovara je (najavljena) provokacija kruga oko Pupovca, smišljena u zagrebačkoj središnjici i donesena u Vukovar.

Penava je reagirao kako je hrvatska javnost (još postoji) očekivala, bacio ju je na pod, a čovjek koji je sjedio pokraj njega s majicom na kojoj su tisuće ubijenih u srpskoj agresiji likovno je prikazao razlog emotivne, ali i racionalne reakcije gradonačelnika, u skladu s načelom da ni jedna manjina ne može uvoditi i provoditi ono što se kosi s osjećajima hrvatskoga naroda. Usporedo, Srbija se ubrzano naoružava, „ne će da bude Bambi“ u okruženju godzila koje se zovu Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Hrvatska.

U Zagrebu nije smještena samo SDSS-centrala, nego i manje ili veće „hrvatske“ hidrocentrale i vjetrenjače koje su posvećene istom poslu, a nalaze se u državnim i inim ustanovama, na fakultetima i drugdje. Njihova je zadaća, uz ostalo, svrdlati po hrvatskom jeziku, i to rade s diletantskim zanosom, neznanstveno toliko da čovjek ne mora biti jezikoslovac e da bi shvatio s kakvom klateži ima posla. U knjizi trojke (valjda po skojevskom uzoru) „Jeziku je svejedno“ zastupa se plamena anarhistička ideja, koja u prijevodu ima naziv „ki kak more, ki kak zna“.

Članovi udarne trojke su notorni Mate Kapović, uz njega meni nepoznati Anđel Starčević (!), i jedna gospođa kojoj nisam zapamtio ime (nije Snježana ) a i nije potrebno. Znači, kako donose „Novosti“, njih su troje već odavno nešto popili i za šankom dogovorili strategiju. Krunska je njihova misao da „ništa što je nestandardno ne može biti neispravno“. A tko to u Hrvatskoj brani ljudima da govore, pa i pišu, „nestandardno“? Na televizijama, pa i na nacionalnoj, ljudi daju izjave na svom narječju i nitko nema ništa protiv, štoviše. I predsjednica, kada se nađe u svom kraju, govori njegovim dijalektom. Kada daje službene, političke izjave, govori hrvatskim standardnim jezikom.

Podmetanje „trojke“ je prozirno i pogledi arhaični, dotično nastoji se hrvatski jezik baciti u stanje prije standardizacije koju su, prije ili poslije, doživjeli svi europski narodi. Ili,i točnije rečeno, rastočiti jezik moderne hrvatske nacije, što je priglup napor, besmislen i bez ikakva izgleda da uspije. „Ispravljanje“ kojemu se trojka protivi vidljivo je jedino i samo unutar hrvatskoga standardnoga jezika, odnosno upućivanje neupućenih što jest standard a što nije –kad već rabe „književni“ jezik – a onda je riječ o dodatnom školovanju. A da hrvatski jezik sa svim njegovim narječjima i govorima, kao i hrvatski standardni jezik, treba zaštititi zakonom, nema sumnje. Ustavna odredba nije dovoljna.

Nema u „Jeziku je svejedno“ jezikoslovlja nego isključivo poznate politike koja dijeli lingviste na desne i lijeve. Postoje „desni stavovi o jeziku“ kaže trojka koja ne zna za stajališta nego čeka na krivom peronu. Desni su, vele, Radoslav Katičić i Dalibor Brozović, a da je Brozović desni lingvist dokazuju za jezikoslovlje vrlo relevantnom znanstvenom činjenicom da se svojedobno priklonio HDZ-u . Ta dva uglednika, na žalost pokojna, na vrhu su rang-liste koju je trojka sastavila, ispod njih Nives Opačić i Marko Alerić, na trećem mjestu „lektorska pješadija“, a na dnu ljudi koji sami od sebe djeluju na društvenim mrežama.

I sve bi to bilo smiješno da autori svejednoga jezika („Jeziku je svejedno“) na kraju balade ne otkrivaju karte i čitatelj razumije da bi oni htjeli, razbijanjem hrvatskoga standarda, doći upravo do jednoga jezika koji nikada nije postojao niti ne će, znači do sve-jednoga jezika koji je toliko prošaran srpskim da se može nazvati hrvatsko-srpskim ili obratno, svejedno. Eto što kažu: da je „tjeranje srbizama preslika tjeranja Srba iz društva“. Tjeranje? Trojka insinuira, znači, da je u tijeku progon Srba, valjda u režiji hrvatskih vlasti u kojima je i SDSS. A da bi taj izmišljeni progon (tjeranje) trebalo zaustaviti, da se Srbi ne osjećaju ugroženima, u hrvatski jezik se mora ubaciti što više srbizama da svi budu sretni.

Cilj trojanske knjige (ako ste pomislili na konja, dobro ste učinili) dogovorene za šankom jest, znači, ne samo bitka protiv hrvatskoga standardnog jezika nego i bitka za (novu) srbizaciju hrvatskoga jezika, nakon što su „desni“ valjda obavili mračan posao, pa se treba vratiti novosadskom stanju. Povezanost s novijim događajima u Vukovaru nije na prvi pogled očita, tek na drugi. U pismo za sada ne ulaze. Ako uđu, onda će predložiti sablasnu kombinaciju s izbornih plakata SDSS-a kakvu ni utemeljitelj zločinac G. Hadžić nije zamišljao. Pa kada sam nekoliko puta rekao, i sada opet, da se vodi specijalni rat protiv Hrvatske, eto vam komadića koji je dio mozaika. Pridodajte tomu fukaru koja u dnevnim novinama piše „tačno“ – uz pognute glave lektorske pješadije! – što je samo (i opet) istaknuta provokacija unutar jezika kojim pišu, a čak ni melodijom ne podsjeća na hrvatski. I to je silovanje hrvatskoga jezika.

Silovanja

Tako dolazimo i do silovanja uopće, koje je u prošlom tjednu stiglo na naslovnice i u parkove hrvatskih gradova u kojima su žene i djevojke prosvjedovale protiv širokogrudnih odluka sudova, vrlo obzirnih prema silovateljima U reakcijama na blago postupanje prema seksualnim banditima nema svjetonazornih podjela, svi su normalni ljudi na strani žrtve. Okupilo se pola milijuna i u Barceloni, nešto manje u Londonu, ili sam krivo shvatio, možda se radilo o drugim povodima.

Nisam slučajno spomenuo svjetonazor(e). Moje je pitanje: zašto se toliko ljudi ne okupi na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu sličnim povodom, naime zašto masovno ne izvrše pritisak (a bez toga ne ide) na „institucije“ kojima bi trebala biti zadaća da uhvate i privedu pravdi silovatelje iz vremena srpske agresije, a bilo ih je bezbroj u tada okupiranim hrvatskim područjima, uz ili usporedo s ubojstvima žena, djevojaka, djevojčica. Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji, svi su mirni jer Srbija ima jurisdikciju i nad zločinima počinjenim u Hrvatskoj, što je hrvatskim državnim vlastima i pravosuđu vrlo zgodno, ne moraju ništa poduzimati. A što to ima sa svjetonazorima? Ima. Jedan od tih „svjetonazora“ i danas potiho poručuje da su silovane žene to zaslužile, makar bile i kolateralne žrtve u ratu koji su izazvali njihovi muškarci protiveći se (bez veze, valjda) ostanku u Jugoslaviji, to jest u velikoj Srbiji.

Rečeno ne postupanje prema zločincima uostalom je i (jedan od najvećih) razloga što je Penava bacio na pod ćirilični statut. Kako bi rekla Kolinda, prvo treba rješavati krupne stvari. Ili su krupne stvari u – zastari?

Spomenuo sam Kataloniju, iz vica, ali i u tom je pogledu razvidna podjela: hrvatski narod (iliti Većini) na strani je Katalonije, hrvatske državne vlasti nisu srcem i dušom na strani Španjolske, ali kao i da jesu. Šute, muljaju, pa i nakon što su katalonski referendumaši osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Ah, blažena zemlja, misle oni ( ili on) gdje se za organiziranje referenduma ide u zatvor. Usput zaboravljaju da je Hrvatska prije tridesetak godina bila u istoj situaciji kao Katalonija sada, te bi trebalo makar nešto više sućuti i protesta, javno izrečenih. A ni glede Škotske ne treba biti škrt na potpori novom referendumu, ako ga bude. Ni glede hrvatskoga referenduma u BiH (kratica za Bog i Hrvati) kojim će biti uspostavljena republika Herceg-Bosna. I neka živi vječno.

Antigona

Praizvedba Žižekova remek-djela u HNK, u okviru nečega što se zove filozofski teatar, a po zakonu spada u silovanje publike. Tema je Antigone, kao što znate, dvojba oko pokopa. Nadam se da će (i) kritika pokopati taj drumski, oprostite, taj dramski pokušaj razaranja hrvatskoga glumišta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA; Dilema Handke: Između Nobela i vodokotlića

Objavljeno

na

Objavio

Jednom prilikom, upitan što misli o kolegi Emiru (Nemanji) Kusturici, redatelj Danis Tanović odgovorio je da je Kusturica sjajan redatelj, ali je loš čovjek, ili, u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od čovjeka.

Na to mu je Kusturica odgovorio kako je Tanović sjajan čovjek, ali je kao redatelj nula, ili u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od redatelja.

Odnos književnog, umjetničkog ili filozofskog stvaralaštva i pogrešnih političkih opredjeljenja autora te njegove osobnosti nije od jučer. Pitanje je jednostavno: što ako je netko go… od čovjeka, a genij od umjetnika, filozofa?

Može li se jedno vrednovati neovisno od drugog, to jest, da se go… prokaže, ali njivu koje je taj isti izmet nagnojio i ostavio iza sebe u obliku čarobne livade koja više nema veze s tim istim go… naprosto dostojno vrednovati?

Možda odgovor leži kod onih koji su takvo ambivalentno iskustvo doživjeli na vlastitoj koži. Emmanuel Levinas, francuski filozof, jedan od najvećih u prošlom stoljeću, bio je Židov. Svoj misaoni put gradio je otišavši u Freiburg, gdje je svoje temelje tražio slušajući Husserla i Martina Heideggera.

Iako je doktorirao na Husserlovoj fenomenologiji, na kraju se ipak priklanja Heideggeru, jer mu je smetao nepovijesni karakter Husserlove misli. Heidegger, koji je bio važna karika u Levinasovu razvoju, također će biti napušten, a Levinas pak ontologiju kao prvu filozofiju zamijeniti etikom.

Monstruozno

Skoro cijela Levinasova obitelj prošla je ili stradala u holokaustu. I sam Levinas bio je u nacističkom logoru, kao zarobljeni vojnik. Preživio je sve to. Ta, pak, zločinačka nacistička ideologija i antisemitizam bila je pothranjivana i podupirana od njegovog bivšeg profesora Heideggera, koji se tih svojih stavova nikada nije odrekao. Levinas je znao za to.

Unatoč tome, pišući o Heideggeru, ponavljao je kako je “Heidegger najveći filozof dvadesetog stoljeća, nažalost.” Dakle, dodatak “nažalost” jasno govori da su Heideggerovi politički i rasistički stavovi monstruozni, ali ono što je napisao je nešto što se mora, nažalost, odvojiti od osobnog gnojiva koje ga je proizvelo, jasan je Levinas.

Nije to, smatram, tek stvar usiljene velikodušnosti jednog velikog filozofa prema svojim ubojicama i progoniteljima, tj. njihovim ideolozima poput Heideggera, to je više čin odgovornosti prema svjetskoj filozofskoj i kulturnoj baštini, gdje uvijek stojite pred Kusturica – Tanović paradoksom, u kojem i jedan i drugi na neki način imaju pravo.

Dobar čovjek, loš umjetnik, loš čovjek, izvrstan umjetnik… Što mi tu prosuđujemo? Etički i općeljudski integritet ličnosti ili stvaralaštvo te iste osobe? Što ako su politički stavovi i prosudbe pisca katastrofalni, a književni dometi u suprotnosti s tim, treba li i njih odbaciti?

Trenutak začeća

Ovu (vječitu) dilemu dozvah u pamet nakon što je objavljeno da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Handke koji je bio apologet, propagandist Miloševićevog velikosrpskog fašizma, Handke, koji je nemalo nakon genocida u Srebrenici hladno obišao ratne zločince Karadžića i Mladića, kao da se od Vukovara do Srebrenice ništa nije dogodilo.

Toliko je bljuvotina u apologiji autora genocida i velikosrpskih zločina Handke izgovorio da je prekratak prostor da ih ovdje iznosim, za to je potrebna cijela jedna septička jama. Možda je problem cijele Handkeove osobnosti i odnosa prema bivšoj državi nastao u trenutku začeća, no tako nisko se ne treba spuštati, niti želim, time su se već bavili drugi.

Tko je bio Handke kao osoba jasno je kao dan… No u svim zgražanjima, opravdanim, na dodjelu Nobela ovom nesretnom i lošem čovjeku, po cijelom svijetu, svi se osvrću na njegove političke stavove i opredjeljenja koje je kao pisac imao. No malo tko je čitao Handkea, pisca. Ovdje mi se prikladnim čini Levinasov “nažalost”.

Nažalost, Handke je jedan od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Budući da ni Handkeu ovakav izričaj nije stran, ukratko, on je go… od čovjeka, genij od pisca. A pisac, nije on tu jedini, može imati krive, pa i zločinačke političke stavove.

Možemo li se odreći genijalnog opusa Knuta Hamsuna (nobelovca) zbog njegovih krivih političkih stavova? Ili opusa Ezre Pound? Ili, s druge strane, opusa pisaca koji su podupirali komunističke satrape, poput Krleže? Treba li im zbog toga oduzeti nagrade koje su dobili kao pisci, a ne politički aktivisti s krive strane povijesti?

Zašto je jedan od najvećih hrvatskih pisaca, Mile Budak, još uvijek tabu tema, a njegov iznimni književni rad ekskomuniciran iz hrvatske kulture? Ako i jest bio dio Pavelićeve vlasti, hajdemo vidjeti je li ikome išta loše učinio? Postoje arhivi.

Naime, proces protiv Budaka koji je vođen ’45. od strane komunista trajao je par sati i Budak je strijeljan. Recimo i da je Budak kriv, da je imao krive ili katastrofalne političke procjene, treba li strijeljati i njegovo djelo, osakatiti hrvatsku kulturu?

A Handke? Samo jedan od velikih pisaca, loših ljudi, koji u isti čas zavrjeđuju i Nobela, i povlačenja vodokotlića.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari