Pratite nas

Kolumne

HODAK: Dok ‘ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu’, postoje oaze koje se ne daju fašizirati

Objavljeno

na

Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.

Pričinja se da desnica čvrsto, skoro kao Hitlerova soldateska, maršira Hrvatskom. Demokrati i neumorni borci za ljudska prava su iskreno zgranuti. Igor Mandić tepa domoljubima tvrdeći da su “posljednje utočište hulja“(!?) I tako dok tvrda desnica maršira Hrvatskom svojim pačjim korakom, pojavljuje se napredni ‘omladinac’ u liku Igora Mandića i pokazuje koliko se tu nakotilo hulja i hulja koje se busaju u svoja klerofašistička prsa. Nije Igor jedini koji ima muda javno reći da je ‘Hrvatska neuspjela država.’ To isto misli, govori, a i pisao je i Dejan Jović, posebni savjetnik hrvatskim ministrima vanjskih poslova od 2004-2006. godine. Kao poseban savjetnik tako se istakao da je (valjda za nagradu) od 2010-2014. godine bio glavni analitičar predsjednika Ive Josipovića. I Dejan se nedavno javio u Nacionalu.

Evo bisera iz raskošnog analitičarskog talenta našeg Dejana: “Rat koji se u Hrvatskoj naziva ‘domovinskim’ ne bi se bio dogodio da je jugoslavenska država bila dovoljno funkcionalna da ga spriječi. Ostaje činjenica da je rat pomogao Hrvatskoj da bude priznata – a to se danas zaboravlja“, mudruje poseban savjetnik i glavni analitičar pa nastavlja: “Ispitivanje javnog mnijenja iz ožujka 1990. g, ali i izborni rezultati iz te godine, pokazuju da je za nezavisnost bila izrazita manjina građana u Hrvatskoj – oko 11%“.

Dejan, naravno kao i svi jugonostalgičari, pati od gubitka ‘memorije pamćenja’. Naime ispitivanje ‘javnog mnijenja’ u ožujku 1990.g. u tadašnjoj SR Hrvatskoj bilo je istinito i relevantno kao da se recimo danas provede anketa u neovisnosti Katalonije u madridskim medijima. Dejan je zaboravio da je samo godinu dana kasnije, 19. svibnja 1991.g. bio održan referendum o hrvatskoj samostalnosti na koji je izašlo 83,56% birača te se je njih 94,17 posto izjasnilo za neovisnost. Za ostanak RH u Jugoslaviji glasovalo je 1,2% birača. No, poseban savjetnik i glavni analitičar Jović ima i za taj frapantni rezultat ‘logično’ objašnjenje. On misli kako je taj referendum rezultat nedemokratskog pritiska na glasače. Tuđmanova tajna policija, represivni aparat, do zuba naoružane (lovačkim puškama) Zenge i sl. Ipak 1,2% hrabrih udbaša i orijunaša na čelu s Jovićem diglo je svoj glas za pravdu, bolje i humanije jugo-društvo od ‘neuspjele Hrvatske’, kako to misli Jovićev alter ego Igor Mandić.

I dok ustašoidna desnica i dalje maršira i plaši gledatelje Žikine dinastije, borci za ‘bolju prošlost’ hrabro prkose razularenim fašistima. Aco Stanković i Igor Mandić tresli su se od straha u Nedjeljom u 2 za svoju sudbinu jer fašisti u pravilu ne opraštaju u ‘takozvanoj’ samostalnoj RH. Takozvana je bila 1945. – NDH. Kad ga u razgovoru za Novi list pitaju zašto ‘takozvana samostalna’ Igor se čudi: “Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definiran teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala…“ Imamo li vojsku to bi se Igor mogao malo ‘informisati’ za vrijeme svojih čestih odlazaka u ‘slobodarski’ Beograd. Igoru je ‘braniteljski korpus samo tigar od papira’. Komentira on za Novi list i ‘famozni’ Stožer za obranu Vukovara pa se busa u svoja upala partizanska prsa: “Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s malo odlučnosti može dovesti u red.“ Igor bi ‘malo odlučnosti’ prema braniteljima, ali i prema svima koji vole hrvatsku državu, valjda tako da ih potjera na Goli otok. Ne zna da, naime, ni otoci više nisu k’o što su nekada bili. Potom Igor nastavlja: “Proustaški, nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike(!?)“. Jednog dana, a možda ni onda, kad ovaj marširajući fašizam završi kao onaj iz 1941., Mandić će biti proglašen narodnim herojem, a Dejan Jović njegovim glavnim analitičarem. Nakon ove gnjusne antihrvatske musake kojom nas je Igor Mandić velikodušno darivao uz blagoslov Stankovića, Igor Peternel, drugi čovjek HHO, misli da je on jednostavno – kralj. Možda, Saudijske Arabije…

Pitanje: Zašto većina jugonostalgičara, osobito onih što su pobjegli iz Hrvatske, navija za Manchester United? Zato što je Ferguson najbolji traktor.

Dok “proustaški nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu“ postoje oaze koje se ne daju fašizirati. To su ‘džepovi otpora’ u kojima je fašistima poručeno legendarno ‘non pasaran’! U herojskom Sisku gradska je vlast zabranila postavljanje spomenika kardinalu Alojziju Stepincu ispred sjedišta Biskupije. Želja da se Stepincu postavi ispred Biskupije spomenik je još jedna nenarodna provokacija biskupa Vlade Košića. On bi ‘kontroverznog’ Stepinca stavio ispred sjedišta Biskupije, a Ikača je tu planirala spomenik… Bošku Buhi. Dosta je bilo klerofašizma od 1991.g. do 3. siječnja 2000.g.

Barem dok je Ikača na vlasti. Ako se povratak komšija nastavi ovakvim tempom kao do sada Ikača će po mandatima nadmašiti i Milana Bandića u metropoli.

Slavi se i stota godišnjica mitske Oktobarske revolucije. Masovno i s revolucionarnim zanosom, ali uglavnom samo u Rusiji i na Filozofskom faksu u Zagrebu. Time da je zanos i ushićenje nešto slabiji u Rusiji nego na Filozofskom. Dekanica Filozofskog dala je i svoj doprinos borbi protiv fašizacije te je stala uz bok Dejani Joviću, Igoru Mandiću, Ikači… Vesna Vlahović-Štetić misli da nema štete ako napredna i progresivna omladina proslavi 100 godina demokratske Oktobarske revolucije. Dekanica misli da, ako se ta godišnjica može slaviti u Sjevernoj Koreji, zašto ne bi i u Zagrebu. U pitanju je pluralizam različitih interesa i stajališta, smatra mudra Vesna. Vesna je psihologinja i zna da veliki natpis na fasadi faksa “Proleteri svih zemalja, ujedinite se“ nije u uzročnoj vezi sa parolom “proleteri svih zemalja uozbiljite se!“ Ona je uvjerena da se ta godišnjica revolucije, koja je odnijela oko 30 milijuna života, “obilježava u čitavom svijetu“. Sveti cilj Lenjina, Trockog i Staljina bio je lagan i jednostavan: komunizam će prije ili kasnije pobijediti u čitavom svijetu. A da je slučajno i pobijedio, od koga bi onda komunisti kupovali žito? Možda odgovor na to pitanje znaju dekanica Štetić, Mate Kapović, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstien, Dragan Markovina i slični likovi.

Naravno, naša se dekanica ne može baviti svaštarenjem. Dana 7. listopada, a sukladno rezoluciji Europskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima, Bijela kuća je obilježila Dan žrtava komunizma. I dok ustaše i fašisti marširaju Lijepom našom, hrabri borci za Maršala, Staljina, Beriju… obilježavaju svoj dan u Moskvi, Pjongjangu i na Filozofskom faksu, ali ovi zadnji ‘na drugi način’ kako to kaže dekanica. Tako se u Zagrebu slavi dan jedne od najkrvavijih ako ne i najkrvavije diktature u povijesti. Sve diktature su pale u pravilu nakon surovih ratova. I fašizam i nacizam, bilo njemački, bilo talijanski, bilo japanski, bilo mongolski, ali jedina diktatura u povijesti koja je pala bez ispaljenog metka bila je baš komunistička. Krucijalna karta u toj ‘kuli od karata’ bio je Berlinski zid. Kad je izvučena ta karta čitava kula se bez otpora doslovno raspala, ostavivši iz sebe milijune i milijune žrtava, osvojene i porobljene države i povijesni odium prema zločinačkom sustavu. Međutim, sve to ne važi za Filozofski faks u Zagrebu i progresivnu dekanicu iza koje stameno stoji svih njenih 250 studenata. Ostalih 7.250 studenata se za sada ne broje. Dekanica i Mate Kapović vjeruju da će jednog dana u auli faksa osvanuti, izliven u bronci, lik neznanog junaka, prve žrtve fakultetske revolucije. Neznani junak je jezični paradoks contradictio in adjecto. Ako je netko junak, kako može biti neznan? Može! Jedan od najpoznatijih je na Avali, brdu kraj Beograda. ‘Izvajao’ ga je Ivan Meštrović. Tko će ‘izvajati’ ovog na Filozofskom faksu? Univerzalni heroj koji će predstavljati tužne i ožalošćene pristalice dekanice Vesne, Mate Kapovića, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Markovine, ‘šeste ličke’ iz Jutarnjeg i Večernjeg… nakon pada njihovog Berlinskog zidića. Suze i samo suze od jada što nisu uspjeli upaliti nove revolucionarne lomače.

Uostalom, još je Jerzy Lec napisao: “Suze ne gase lomače.“

Čitam u Večernjaku obrazloženje presude kojom je RH izgubila spor s MOL-om. Ako netko misli da je pravosuđe u RH teški i neizlječivi bolesnik onda, nakon čitanja presude arbitražnog suda u Ženevi, ispada da ima i gorih od nas. Što mi je bilo teško povjerovati. Toliko konfuznih i amaterskih zaključaka. Amaterska psihijatrija tipa: “Zašto Sanader nije ispočetka koristio svog brata Flavia, koji živi u Švicarskoj – umjesto Ježića?“ Arbitri u cijelosti prihvaćaju mađarske tvrdnje da je proces protiv Sanadera politički proces. Naravno, bez i jednog dokaza u tom pravcu. Osim tvrdnje samog Sanadera. USKOK je obradio Ježića da dade iskaz protiv Sanadera, Turudić je bio pristran što se vidi iz razgovora za novine. Sve su to nepročešljane misli malih čela za velika načela. Zar je Turudić, nakon što je donio presudu, trebao istu javno napadati kao lošu, nedovoljno obrazloženu ili nezakonitu?

Kako se nitko od ‘časnih sudaca’ nije upitao kako to da je Sanader dao većinska upravljačka prava Hernadiju koji je u tom trenutku imao 25% plus jednu dionicu. Hrvatska naprosto ne zna voditi arbitražne postupke. Redovno ih gubi, a nakon toga na vrijeme plaća milijune i milijune eura protivnicima i ‘časnim sucima’. Stoga predlažem da u svim budućim arbitražama Lijepu našu zastupa tvrdi domoljub Matija Babić, vlasnik Indexa. Naš Matija da i želi ne može izgubiti spor. Sjajno je prošao na Županijskom sudu u ‘sporu’ za oko tri milijuna i dvjesto tisuća kuna. Umjesto Remetinca dobio je kaznu: društveno koristan rad. Valjda i on – guljene krumpira. U Sisku je za isto kazneno djelo, za iznos od 700.000 kn, moj branjenik dobio je dvije godine i šest mjeseci zatvora – i to bezuvjetno. Dobro, presuda je u žalbenom postupku ukinuta, ali kakva je to ujednačenost sudske prakse, kakva je to pravda? Svojedobno je Indeks objavio ‘satirični’ članak Hrvoja Marjanovića “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“. U njemu je vjernike prikazao kao psihičke bolesnike, sv. Leopolda Mandića kao lešinu, vjerske slobode uspoređivao sa seksualnim fetišima itd. Tužbu je Županijskom suda podnijela udruga ‘U ime obitelji’ i još 4 udruge. Sutkinja Lidija Jelavić glatko je odbila tužbeni zahtjev jer “vjernici nisu bili ‘meta’ tog članka već je cilj bio izreći satiričku kritiku TV prijenosa tog događaja”. Super!!! Za Matiju! Kako kaže pjesma: “Sude nam..“ Nekrofilske orgije katolika… to je satira.

Ministar Medved tužio je našeg Matiju zbog teksta u kojem ga naziva ‘malim prijetećim Medvedićem, ministrom branitelja privilegija imovinskog rata, djelom šatorskog krila HDZ-a, članom zločinačke organizacije…’ I naš Matija je opet pobijedio Medveda, koji je podnio tužbu i kaznenom sudu. Babić, svjestan da ima status svete krave u hrvatskom pravosuđu, izjavio je od prilike da mu je svejedno gdje će dokazivati da je ministar član ‘zločinačke organizacije’. Jasno da mu je svejedno uz ovakav sudački kadar! Sramota! Što radi Državno sudbeno vijeće? Mom klijentu poslao je Matija sa svog fejsa poruku: “Pažljivo biraj prijatelje ljigo. Vidimo se!” To je klasičan slučaj ozbiljne prijetnje iz čl. 139. st.4 KZ-a. Naime, kod čl.139. nije važno je li je onaj koji prijeti mislio ozbiljno ili ne. Važno je da onaj kome je prijetnja upućena tu prijetnju shvatio ozbiljno. A moj klijent je to shvatio kao prijetnju, i to ozbiljnu. To više što moj klijent našeg Matiju ni ne pozna. Nikada nisu razgovarali, ni komunicirali. Ali moj je klijent član udruge ‘U ime obitelji’ koju je naš Matijica tužio pred Općinskim sudom u Zagrebu i naravno dobio spor. Nakon što je naš Matija iznio svoju obranu u kojoj je tronutim glasom kazao da je on borac protiv ekstremističkih katoličkih udruga, borac za prava gay osoba, borac protiv rasista, sumo borac, samoborac, prvoborac itd., sutkinja Dubravka Čošić glatko ga je oslobodila i navela koje je sve troškove moj klijent ‘ljiga’ dužan naknaditi našem Matiji prije nego se ‘vide’. Kad je sutkinja Čošić pokušala obrazložiti razloge za 101. oslobađajuću presudu našem Matiji ja sam napustio sudnicu uvjeren da naši suci nisu ništa gori od arbitražnih sudaca koji nam ‘sude’! Uglavnom, da je naše pravosuđe retardirano, a sudstvo s posebnim potrebama ne vjeruju samo oni koji rade u pravosuđu, a osobito sutkinje i suci. Naravno u to je uvjeren i naš Matija Babić. Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.

I što sada, nakon serije kontroverznih presuda koje su zaljuljale temelje našeg pravosuđa? Možda je rješenje našao još stari Plaut kad je rekao: “Imbrem in cribum legere.“

Skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Shvaćam ja da politika nije samo čisto poštenje i pravda, ali naš javni stav o katalonskom proglašenju neovisnosti je pljuska hrvatskoj vjerodostojnosti i poštenju. Katalonija je bila prva koja nas je podržala kad smo mi proglasili neovisnost. Siguran sam da smo mogli postupiti i drugačije, pa ne bi zbog toga bili izbačeni iz EU-a. Ionako se baš u slučaju Katalonije pokazuje svo licemjerje i nedosljednost EU politike. Ovako je i za nas neovisnost Katalonije postala tek ‘unutrašnje pitanje Španjolske’. Koja dvoličnost! Charles Puigdemont, premijer Katalonije, ne vraća se iz Belgije u Barcelonu jer mu prijeti 30 godina robije. To je u EU sasvim u redu. U skladu sa Španjolskim ustavom i zakonom. Ha, ha, ha!!! Kad se takvo što dogodi u Venezueli i Turskoj onda farizeji u EU i Lijepoj našoj trabunjaju o vladavini prava i o mirisu diktature.

Oscar Wilde je jednom mudro rekao: “Ponekad pomislim kako je Bog stvarajući čovjeka pomalo precijenio svoje sposobnosti“.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati