Pratite nas

Kolumne

HODAK: Dok ‘ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu’, postoje oaze koje se ne daju fašizirati

Objavljeno

na

Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.

Pričinja se da desnica čvrsto, skoro kao Hitlerova soldateska, maršira Hrvatskom. Demokrati i neumorni borci za ljudska prava su iskreno zgranuti. Igor Mandić tepa domoljubima tvrdeći da su “posljednje utočište hulja“(!?) I tako dok tvrda desnica maršira Hrvatskom svojim pačjim korakom, pojavljuje se napredni ‘omladinac’ u liku Igora Mandića i pokazuje koliko se tu nakotilo hulja i hulja koje se busaju u svoja klerofašistička prsa. Nije Igor jedini koji ima muda javno reći da je ‘Hrvatska neuspjela država.’ To isto misli, govori, a i pisao je i Dejan Jović, posebni savjetnik hrvatskim ministrima vanjskih poslova od 2004-2006. godine. Kao poseban savjetnik tako se istakao da je (valjda za nagradu) od 2010-2014. godine bio glavni analitičar predsjednika Ive Josipovića. I Dejan se nedavno javio u Nacionalu.

Evo bisera iz raskošnog analitičarskog talenta našeg Dejana: “Rat koji se u Hrvatskoj naziva ‘domovinskim’ ne bi se bio dogodio da je jugoslavenska država bila dovoljno funkcionalna da ga spriječi. Ostaje činjenica da je rat pomogao Hrvatskoj da bude priznata – a to se danas zaboravlja“, mudruje poseban savjetnik i glavni analitičar pa nastavlja: “Ispitivanje javnog mnijenja iz ožujka 1990. g, ali i izborni rezultati iz te godine, pokazuju da je za nezavisnost bila izrazita manjina građana u Hrvatskoj – oko 11%“.

Dejan, naravno kao i svi jugonostalgičari, pati od gubitka ‘memorije pamćenja’. Naime ispitivanje ‘javnog mnijenja’ u ožujku 1990.g. u tadašnjoj SR Hrvatskoj bilo je istinito i relevantno kao da se recimo danas provede anketa u neovisnosti Katalonije u madridskim medijima. Dejan je zaboravio da je samo godinu dana kasnije, 19. svibnja 1991.g. bio održan referendum o hrvatskoj samostalnosti na koji je izašlo 83,56% birača te se je njih 94,17 posto izjasnilo za neovisnost. Za ostanak RH u Jugoslaviji glasovalo je 1,2% birača. No, poseban savjetnik i glavni analitičar Jović ima i za taj frapantni rezultat ‘logično’ objašnjenje. On misli kako je taj referendum rezultat nedemokratskog pritiska na glasače. Tuđmanova tajna policija, represivni aparat, do zuba naoružane (lovačkim puškama) Zenge i sl. Ipak 1,2% hrabrih udbaša i orijunaša na čelu s Jovićem diglo je svoj glas za pravdu, bolje i humanije jugo-društvo od ‘neuspjele Hrvatske’, kako to misli Jovićev alter ego Igor Mandić.

I dok ustašoidna desnica i dalje maršira i plaši gledatelje Žikine dinastije, borci za ‘bolju prošlost’ hrabro prkose razularenim fašistima. Aco Stanković i Igor Mandić tresli su se od straha u Nedjeljom u 2 za svoju sudbinu jer fašisti u pravilu ne opraštaju u ‘takozvanoj’ samostalnoj RH. Takozvana je bila 1945. – NDH. Kad ga u razgovoru za Novi list pitaju zašto ‘takozvana samostalna’ Igor se čudi: “Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definiran teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala…“ Imamo li vojsku to bi se Igor mogao malo ‘informisati’ za vrijeme svojih čestih odlazaka u ‘slobodarski’ Beograd. Igoru je ‘braniteljski korpus samo tigar od papira’. Komentira on za Novi list i ‘famozni’ Stožer za obranu Vukovara pa se busa u svoja upala partizanska prsa: “Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s malo odlučnosti može dovesti u red.“ Igor bi ‘malo odlučnosti’ prema braniteljima, ali i prema svima koji vole hrvatsku državu, valjda tako da ih potjera na Goli otok. Ne zna da, naime, ni otoci više nisu k’o što su nekada bili. Potom Igor nastavlja: “Proustaški, nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike(!?)“. Jednog dana, a možda ni onda, kad ovaj marširajući fašizam završi kao onaj iz 1941., Mandić će biti proglašen narodnim herojem, a Dejan Jović njegovim glavnim analitičarem. Nakon ove gnjusne antihrvatske musake kojom nas je Igor Mandić velikodušno darivao uz blagoslov Stankovića, Igor Peternel, drugi čovjek HHO, misli da je on jednostavno – kralj. Možda, Saudijske Arabije…

Pitanje: Zašto većina jugonostalgičara, osobito onih što su pobjegli iz Hrvatske, navija za Manchester United? Zato što je Ferguson najbolji traktor.

Dok “proustaški nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu“ postoje oaze koje se ne daju fašizirati. To su ‘džepovi otpora’ u kojima je fašistima poručeno legendarno ‘non pasaran’! U herojskom Sisku gradska je vlast zabranila postavljanje spomenika kardinalu Alojziju Stepincu ispred sjedišta Biskupije. Želja da se Stepincu postavi ispred Biskupije spomenik je još jedna nenarodna provokacija biskupa Vlade Košića. On bi ‘kontroverznog’ Stepinca stavio ispred sjedišta Biskupije, a Ikača je tu planirala spomenik… Bošku Buhi. Dosta je bilo klerofašizma od 1991.g. do 3. siječnja 2000.g.

Barem dok je Ikača na vlasti. Ako se povratak komšija nastavi ovakvim tempom kao do sada Ikača će po mandatima nadmašiti i Milana Bandića u metropoli.

Slavi se i stota godišnjica mitske Oktobarske revolucije. Masovno i s revolucionarnim zanosom, ali uglavnom samo u Rusiji i na Filozofskom faksu u Zagrebu. Time da je zanos i ushićenje nešto slabiji u Rusiji nego na Filozofskom. Dekanica Filozofskog dala je i svoj doprinos borbi protiv fašizacije te je stala uz bok Dejani Joviću, Igoru Mandiću, Ikači… Vesna Vlahović-Štetić misli da nema štete ako napredna i progresivna omladina proslavi 100 godina demokratske Oktobarske revolucije. Dekanica misli da, ako se ta godišnjica može slaviti u Sjevernoj Koreji, zašto ne bi i u Zagrebu. U pitanju je pluralizam različitih interesa i stajališta, smatra mudra Vesna. Vesna je psihologinja i zna da veliki natpis na fasadi faksa “Proleteri svih zemalja, ujedinite se“ nije u uzročnoj vezi sa parolom “proleteri svih zemalja uozbiljite se!“ Ona je uvjerena da se ta godišnjica revolucije, koja je odnijela oko 30 milijuna života, “obilježava u čitavom svijetu“. Sveti cilj Lenjina, Trockog i Staljina bio je lagan i jednostavan: komunizam će prije ili kasnije pobijediti u čitavom svijetu. A da je slučajno i pobijedio, od koga bi onda komunisti kupovali žito? Možda odgovor na to pitanje znaju dekanica Štetić, Mate Kapović, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstien, Dragan Markovina i slični likovi.

Naravno, naša se dekanica ne može baviti svaštarenjem. Dana 7. listopada, a sukladno rezoluciji Europskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima, Bijela kuća je obilježila Dan žrtava komunizma. I dok ustaše i fašisti marširaju Lijepom našom, hrabri borci za Maršala, Staljina, Beriju… obilježavaju svoj dan u Moskvi, Pjongjangu i na Filozofskom faksu, ali ovi zadnji ‘na drugi način’ kako to kaže dekanica. Tako se u Zagrebu slavi dan jedne od najkrvavijih ako ne i najkrvavije diktature u povijesti. Sve diktature su pale u pravilu nakon surovih ratova. I fašizam i nacizam, bilo njemački, bilo talijanski, bilo japanski, bilo mongolski, ali jedina diktatura u povijesti koja je pala bez ispaljenog metka bila je baš komunistička. Krucijalna karta u toj ‘kuli od karata’ bio je Berlinski zid. Kad je izvučena ta karta čitava kula se bez otpora doslovno raspala, ostavivši iz sebe milijune i milijune žrtava, osvojene i porobljene države i povijesni odium prema zločinačkom sustavu. Međutim, sve to ne važi za Filozofski faks u Zagrebu i progresivnu dekanicu iza koje stameno stoji svih njenih 250 studenata. Ostalih 7.250 studenata se za sada ne broje. Dekanica i Mate Kapović vjeruju da će jednog dana u auli faksa osvanuti, izliven u bronci, lik neznanog junaka, prve žrtve fakultetske revolucije. Neznani junak je jezični paradoks contradictio in adjecto. Ako je netko junak, kako može biti neznan? Može! Jedan od najpoznatijih je na Avali, brdu kraj Beograda. ‘Izvajao’ ga je Ivan Meštrović. Tko će ‘izvajati’ ovog na Filozofskom faksu? Univerzalni heroj koji će predstavljati tužne i ožalošćene pristalice dekanice Vesne, Mate Kapovića, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Markovine, ‘šeste ličke’ iz Jutarnjeg i Večernjeg… nakon pada njihovog Berlinskog zidića. Suze i samo suze od jada što nisu uspjeli upaliti nove revolucionarne lomače.

Uostalom, još je Jerzy Lec napisao: “Suze ne gase lomače.“

Čitam u Večernjaku obrazloženje presude kojom je RH izgubila spor s MOL-om. Ako netko misli da je pravosuđe u RH teški i neizlječivi bolesnik onda, nakon čitanja presude arbitražnog suda u Ženevi, ispada da ima i gorih od nas. Što mi je bilo teško povjerovati. Toliko konfuznih i amaterskih zaključaka. Amaterska psihijatrija tipa: “Zašto Sanader nije ispočetka koristio svog brata Flavia, koji živi u Švicarskoj – umjesto Ježića?“ Arbitri u cijelosti prihvaćaju mađarske tvrdnje da je proces protiv Sanadera politički proces. Naravno, bez i jednog dokaza u tom pravcu. Osim tvrdnje samog Sanadera. USKOK je obradio Ježića da dade iskaz protiv Sanadera, Turudić je bio pristran što se vidi iz razgovora za novine. Sve su to nepročešljane misli malih čela za velika načela. Zar je Turudić, nakon što je donio presudu, trebao istu javno napadati kao lošu, nedovoljno obrazloženu ili nezakonitu?

Kako se nitko od ‘časnih sudaca’ nije upitao kako to da je Sanader dao većinska upravljačka prava Hernadiju koji je u tom trenutku imao 25% plus jednu dionicu. Hrvatska naprosto ne zna voditi arbitražne postupke. Redovno ih gubi, a nakon toga na vrijeme plaća milijune i milijune eura protivnicima i ‘časnim sucima’. Stoga predlažem da u svim budućim arbitražama Lijepu našu zastupa tvrdi domoljub Matija Babić, vlasnik Indexa. Naš Matija da i želi ne može izgubiti spor. Sjajno je prošao na Županijskom sudu u ‘sporu’ za oko tri milijuna i dvjesto tisuća kuna. Umjesto Remetinca dobio je kaznu: društveno koristan rad. Valjda i on – guljene krumpira. U Sisku je za isto kazneno djelo, za iznos od 700.000 kn, moj branjenik dobio je dvije godine i šest mjeseci zatvora – i to bezuvjetno. Dobro, presuda je u žalbenom postupku ukinuta, ali kakva je to ujednačenost sudske prakse, kakva je to pravda? Svojedobno je Indeks objavio ‘satirični’ članak Hrvoja Marjanovića “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“. U njemu je vjernike prikazao kao psihičke bolesnike, sv. Leopolda Mandića kao lešinu, vjerske slobode uspoređivao sa seksualnim fetišima itd. Tužbu je Županijskom suda podnijela udruga ‘U ime obitelji’ i još 4 udruge. Sutkinja Lidija Jelavić glatko je odbila tužbeni zahtjev jer “vjernici nisu bili ‘meta’ tog članka već je cilj bio izreći satiričku kritiku TV prijenosa tog događaja”. Super!!! Za Matiju! Kako kaže pjesma: “Sude nam..“ Nekrofilske orgije katolika… to je satira.

Ministar Medved tužio je našeg Matiju zbog teksta u kojem ga naziva ‘malim prijetećim Medvedićem, ministrom branitelja privilegija imovinskog rata, djelom šatorskog krila HDZ-a, članom zločinačke organizacije…’ I naš Matija je opet pobijedio Medveda, koji je podnio tužbu i kaznenom sudu. Babić, svjestan da ima status svete krave u hrvatskom pravosuđu, izjavio je od prilike da mu je svejedno gdje će dokazivati da je ministar član ‘zločinačke organizacije’. Jasno da mu je svejedno uz ovakav sudački kadar! Sramota! Što radi Državno sudbeno vijeće? Mom klijentu poslao je Matija sa svog fejsa poruku: “Pažljivo biraj prijatelje ljigo. Vidimo se!” To je klasičan slučaj ozbiljne prijetnje iz čl. 139. st.4 KZ-a. Naime, kod čl.139. nije važno je li je onaj koji prijeti mislio ozbiljno ili ne. Važno je da onaj kome je prijetnja upućena tu prijetnju shvatio ozbiljno. A moj klijent je to shvatio kao prijetnju, i to ozbiljnu. To više što moj klijent našeg Matiju ni ne pozna. Nikada nisu razgovarali, ni komunicirali. Ali moj je klijent član udruge ‘U ime obitelji’ koju je naš Matijica tužio pred Općinskim sudom u Zagrebu i naravno dobio spor. Nakon što je naš Matija iznio svoju obranu u kojoj je tronutim glasom kazao da je on borac protiv ekstremističkih katoličkih udruga, borac za prava gay osoba, borac protiv rasista, sumo borac, samoborac, prvoborac itd., sutkinja Dubravka Čošić glatko ga je oslobodila i navela koje je sve troškove moj klijent ‘ljiga’ dužan naknaditi našem Matiji prije nego se ‘vide’. Kad je sutkinja Čošić pokušala obrazložiti razloge za 101. oslobađajuću presudu našem Matiji ja sam napustio sudnicu uvjeren da naši suci nisu ništa gori od arbitražnih sudaca koji nam ‘sude’! Uglavnom, da je naše pravosuđe retardirano, a sudstvo s posebnim potrebama ne vjeruju samo oni koji rade u pravosuđu, a osobito sutkinje i suci. Naravno u to je uvjeren i naš Matija Babić. Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.

I što sada, nakon serije kontroverznih presuda koje su zaljuljale temelje našeg pravosuđa? Možda je rješenje našao još stari Plaut kad je rekao: “Imbrem in cribum legere.“

Skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Shvaćam ja da politika nije samo čisto poštenje i pravda, ali naš javni stav o katalonskom proglašenju neovisnosti je pljuska hrvatskoj vjerodostojnosti i poštenju. Katalonija je bila prva koja nas je podržala kad smo mi proglasili neovisnost. Siguran sam da smo mogli postupiti i drugačije, pa ne bi zbog toga bili izbačeni iz EU-a. Ionako se baš u slučaju Katalonije pokazuje svo licemjerje i nedosljednost EU politike. Ovako je i za nas neovisnost Katalonije postala tek ‘unutrašnje pitanje Španjolske’. Koja dvoličnost! Charles Puigdemont, premijer Katalonije, ne vraća se iz Belgije u Barcelonu jer mu prijeti 30 godina robije. To je u EU sasvim u redu. U skladu sa Španjolskim ustavom i zakonom. Ha, ha, ha!!! Kad se takvo što dogodi u Venezueli i Turskoj onda farizeji u EU i Lijepoj našoj trabunjaju o vladavini prava i o mirisu diktature.

Oscar Wilde je jednom mudro rekao: “Ponekad pomislim kako je Bog stvarajući čovjeka pomalo precijenio svoje sposobnosti“.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori