Pratite nas

Kolumne

HODAK: Dok ‘ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu’, postoje oaze koje se ne daju fašizirati

Objavljeno

na

Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.

Pričinja se da desnica čvrsto, skoro kao Hitlerova soldateska, maršira Hrvatskom. Demokrati i neumorni borci za ljudska prava su iskreno zgranuti. Igor Mandić tepa domoljubima tvrdeći da su “posljednje utočište hulja“(!?) I tako dok tvrda desnica maršira Hrvatskom svojim pačjim korakom, pojavljuje se napredni ‘omladinac’ u liku Igora Mandića i pokazuje koliko se tu nakotilo hulja i hulja koje se busaju u svoja klerofašistička prsa. Nije Igor jedini koji ima muda javno reći da je ‘Hrvatska neuspjela država.’ To isto misli, govori, a i pisao je i Dejan Jović, posebni savjetnik hrvatskim ministrima vanjskih poslova od 2004-2006. godine. Kao poseban savjetnik tako se istakao da je (valjda za nagradu) od 2010-2014. godine bio glavni analitičar predsjednika Ive Josipovića. I Dejan se nedavno javio u Nacionalu.

Evo bisera iz raskošnog analitičarskog talenta našeg Dejana: “Rat koji se u Hrvatskoj naziva ‘domovinskim’ ne bi se bio dogodio da je jugoslavenska država bila dovoljno funkcionalna da ga spriječi. Ostaje činjenica da je rat pomogao Hrvatskoj da bude priznata – a to se danas zaboravlja“, mudruje poseban savjetnik i glavni analitičar pa nastavlja: “Ispitivanje javnog mnijenja iz ožujka 1990. g, ali i izborni rezultati iz te godine, pokazuju da je za nezavisnost bila izrazita manjina građana u Hrvatskoj – oko 11%“.

Dejan, naravno kao i svi jugonostalgičari, pati od gubitka ‘memorije pamćenja’. Naime ispitivanje ‘javnog mnijenja’ u ožujku 1990.g. u tadašnjoj SR Hrvatskoj bilo je istinito i relevantno kao da se recimo danas provede anketa u neovisnosti Katalonije u madridskim medijima. Dejan je zaboravio da je samo godinu dana kasnije, 19. svibnja 1991.g. bio održan referendum o hrvatskoj samostalnosti na koji je izašlo 83,56% birača te se je njih 94,17 posto izjasnilo za neovisnost. Za ostanak RH u Jugoslaviji glasovalo je 1,2% birača. No, poseban savjetnik i glavni analitičar Jović ima i za taj frapantni rezultat ‘logično’ objašnjenje. On misli kako je taj referendum rezultat nedemokratskog pritiska na glasače. Tuđmanova tajna policija, represivni aparat, do zuba naoružane (lovačkim puškama) Zenge i sl. Ipak 1,2% hrabrih udbaša i orijunaša na čelu s Jovićem diglo je svoj glas za pravdu, bolje i humanije jugo-društvo od ‘neuspjele Hrvatske’, kako to misli Jovićev alter ego Igor Mandić.

I dok ustašoidna desnica i dalje maršira i plaši gledatelje Žikine dinastije, borci za ‘bolju prošlost’ hrabro prkose razularenim fašistima. Aco Stanković i Igor Mandić tresli su se od straha u Nedjeljom u 2 za svoju sudbinu jer fašisti u pravilu ne opraštaju u ‘takozvanoj’ samostalnoj RH. Takozvana je bila 1945. – NDH. Kad ga u razgovoru za Novi list pitaju zašto ‘takozvana samostalna’ Igor se čudi: “Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definiran teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala…“ Imamo li vojsku to bi se Igor mogao malo ‘informisati’ za vrijeme svojih čestih odlazaka u ‘slobodarski’ Beograd. Igoru je ‘braniteljski korpus samo tigar od papira’. Komentira on za Novi list i ‘famozni’ Stožer za obranu Vukovara pa se busa u svoja upala partizanska prsa: “Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s malo odlučnosti može dovesti u red.“ Igor bi ‘malo odlučnosti’ prema braniteljima, ali i prema svima koji vole hrvatsku državu, valjda tako da ih potjera na Goli otok. Ne zna da, naime, ni otoci više nisu k’o što su nekada bili. Potom Igor nastavlja: “Proustaški, nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike(!?)“. Jednog dana, a možda ni onda, kad ovaj marširajući fašizam završi kao onaj iz 1941., Mandić će biti proglašen narodnim herojem, a Dejan Jović njegovim glavnim analitičarem. Nakon ove gnjusne antihrvatske musake kojom nas je Igor Mandić velikodušno darivao uz blagoslov Stankovića, Igor Peternel, drugi čovjek HHO, misli da je on jednostavno – kralj. Možda, Saudijske Arabije…

Pitanje: Zašto većina jugonostalgičara, osobito onih što su pobjegli iz Hrvatske, navija za Manchester United? Zato što je Ferguson najbolji traktor.

Dok “proustaški nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu“ postoje oaze koje se ne daju fašizirati. To su ‘džepovi otpora’ u kojima je fašistima poručeno legendarno ‘non pasaran’! U herojskom Sisku gradska je vlast zabranila postavljanje spomenika kardinalu Alojziju Stepincu ispred sjedišta Biskupije. Želja da se Stepincu postavi ispred Biskupije spomenik je još jedna nenarodna provokacija biskupa Vlade Košića. On bi ‘kontroverznog’ Stepinca stavio ispred sjedišta Biskupije, a Ikača je tu planirala spomenik… Bošku Buhi. Dosta je bilo klerofašizma od 1991.g. do 3. siječnja 2000.g.

Barem dok je Ikača na vlasti. Ako se povratak komšija nastavi ovakvim tempom kao do sada Ikača će po mandatima nadmašiti i Milana Bandića u metropoli.

Slavi se i stota godišnjica mitske Oktobarske revolucije. Masovno i s revolucionarnim zanosom, ali uglavnom samo u Rusiji i na Filozofskom faksu u Zagrebu. Time da je zanos i ushićenje nešto slabiji u Rusiji nego na Filozofskom. Dekanica Filozofskog dala je i svoj doprinos borbi protiv fašizacije te je stala uz bok Dejani Joviću, Igoru Mandiću, Ikači… Vesna Vlahović-Štetić misli da nema štete ako napredna i progresivna omladina proslavi 100 godina demokratske Oktobarske revolucije. Dekanica misli da, ako se ta godišnjica može slaviti u Sjevernoj Koreji, zašto ne bi i u Zagrebu. U pitanju je pluralizam različitih interesa i stajališta, smatra mudra Vesna. Vesna je psihologinja i zna da veliki natpis na fasadi faksa “Proleteri svih zemalja, ujedinite se“ nije u uzročnoj vezi sa parolom “proleteri svih zemalja uozbiljite se!“ Ona je uvjerena da se ta godišnjica revolucije, koja je odnijela oko 30 milijuna života, “obilježava u čitavom svijetu“. Sveti cilj Lenjina, Trockog i Staljina bio je lagan i jednostavan: komunizam će prije ili kasnije pobijediti u čitavom svijetu. A da je slučajno i pobijedio, od koga bi onda komunisti kupovali žito? Možda odgovor na to pitanje znaju dekanica Štetić, Mate Kapović, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstien, Dragan Markovina i slični likovi.

Naravno, naša se dekanica ne može baviti svaštarenjem. Dana 7. listopada, a sukladno rezoluciji Europskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima, Bijela kuća je obilježila Dan žrtava komunizma. I dok ustaše i fašisti marširaju Lijepom našom, hrabri borci za Maršala, Staljina, Beriju… obilježavaju svoj dan u Moskvi, Pjongjangu i na Filozofskom faksu, ali ovi zadnji ‘na drugi način’ kako to kaže dekanica. Tako se u Zagrebu slavi dan jedne od najkrvavijih ako ne i najkrvavije diktature u povijesti. Sve diktature su pale u pravilu nakon surovih ratova. I fašizam i nacizam, bilo njemački, bilo talijanski, bilo japanski, bilo mongolski, ali jedina diktatura u povijesti koja je pala bez ispaljenog metka bila je baš komunistička. Krucijalna karta u toj ‘kuli od karata’ bio je Berlinski zid. Kad je izvučena ta karta čitava kula se bez otpora doslovno raspala, ostavivši iz sebe milijune i milijune žrtava, osvojene i porobljene države i povijesni odium prema zločinačkom sustavu. Međutim, sve to ne važi za Filozofski faks u Zagrebu i progresivnu dekanicu iza koje stameno stoji svih njenih 250 studenata. Ostalih 7.250 studenata se za sada ne broje. Dekanica i Mate Kapović vjeruju da će jednog dana u auli faksa osvanuti, izliven u bronci, lik neznanog junaka, prve žrtve fakultetske revolucije. Neznani junak je jezični paradoks contradictio in adjecto. Ako je netko junak, kako može biti neznan? Može! Jedan od najpoznatijih je na Avali, brdu kraj Beograda. ‘Izvajao’ ga je Ivan Meštrović. Tko će ‘izvajati’ ovog na Filozofskom faksu? Univerzalni heroj koji će predstavljati tužne i ožalošćene pristalice dekanice Vesne, Mate Kapovića, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Markovine, ‘šeste ličke’ iz Jutarnjeg i Večernjeg… nakon pada njihovog Berlinskog zidića. Suze i samo suze od jada što nisu uspjeli upaliti nove revolucionarne lomače.

Uostalom, još je Jerzy Lec napisao: “Suze ne gase lomače.“

Čitam u Večernjaku obrazloženje presude kojom je RH izgubila spor s MOL-om. Ako netko misli da je pravosuđe u RH teški i neizlječivi bolesnik onda, nakon čitanja presude arbitražnog suda u Ženevi, ispada da ima i gorih od nas. Što mi je bilo teško povjerovati. Toliko konfuznih i amaterskih zaključaka. Amaterska psihijatrija tipa: “Zašto Sanader nije ispočetka koristio svog brata Flavia, koji živi u Švicarskoj – umjesto Ježića?“ Arbitri u cijelosti prihvaćaju mađarske tvrdnje da je proces protiv Sanadera politički proces. Naravno, bez i jednog dokaza u tom pravcu. Osim tvrdnje samog Sanadera. USKOK je obradio Ježića da dade iskaz protiv Sanadera, Turudić je bio pristran što se vidi iz razgovora za novine. Sve su to nepročešljane misli malih čela za velika načela. Zar je Turudić, nakon što je donio presudu, trebao istu javno napadati kao lošu, nedovoljno obrazloženu ili nezakonitu?

Kako se nitko od ‘časnih sudaca’ nije upitao kako to da je Sanader dao većinska upravljačka prava Hernadiju koji je u tom trenutku imao 25% plus jednu dionicu. Hrvatska naprosto ne zna voditi arbitražne postupke. Redovno ih gubi, a nakon toga na vrijeme plaća milijune i milijune eura protivnicima i ‘časnim sucima’. Stoga predlažem da u svim budućim arbitražama Lijepu našu zastupa tvrdi domoljub Matija Babić, vlasnik Indexa. Naš Matija da i želi ne može izgubiti spor. Sjajno je prošao na Županijskom sudu u ‘sporu’ za oko tri milijuna i dvjesto tisuća kuna. Umjesto Remetinca dobio je kaznu: društveno koristan rad. Valjda i on – guljene krumpira. U Sisku je za isto kazneno djelo, za iznos od 700.000 kn, moj branjenik dobio je dvije godine i šest mjeseci zatvora – i to bezuvjetno. Dobro, presuda je u žalbenom postupku ukinuta, ali kakva je to ujednačenost sudske prakse, kakva je to pravda? Svojedobno je Indeks objavio ‘satirični’ članak Hrvoja Marjanovića “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“. U njemu je vjernike prikazao kao psihičke bolesnike, sv. Leopolda Mandića kao lešinu, vjerske slobode uspoređivao sa seksualnim fetišima itd. Tužbu je Županijskom suda podnijela udruga ‘U ime obitelji’ i još 4 udruge. Sutkinja Lidija Jelavić glatko je odbila tužbeni zahtjev jer “vjernici nisu bili ‘meta’ tog članka već je cilj bio izreći satiričku kritiku TV prijenosa tog događaja”. Super!!! Za Matiju! Kako kaže pjesma: “Sude nam..“ Nekrofilske orgije katolika… to je satira.

Ministar Medved tužio je našeg Matiju zbog teksta u kojem ga naziva ‘malim prijetećim Medvedićem, ministrom branitelja privilegija imovinskog rata, djelom šatorskog krila HDZ-a, članom zločinačke organizacije…’ I naš Matija je opet pobijedio Medveda, koji je podnio tužbu i kaznenom sudu. Babić, svjestan da ima status svete krave u hrvatskom pravosuđu, izjavio je od prilike da mu je svejedno gdje će dokazivati da je ministar član ‘zločinačke organizacije’. Jasno da mu je svejedno uz ovakav sudački kadar! Sramota! Što radi Državno sudbeno vijeće? Mom klijentu poslao je Matija sa svog fejsa poruku: “Pažljivo biraj prijatelje ljigo. Vidimo se!” To je klasičan slučaj ozbiljne prijetnje iz čl. 139. st.4 KZ-a. Naime, kod čl.139. nije važno je li je onaj koji prijeti mislio ozbiljno ili ne. Važno je da onaj kome je prijetnja upućena tu prijetnju shvatio ozbiljno. A moj klijent je to shvatio kao prijetnju, i to ozbiljnu. To više što moj klijent našeg Matiju ni ne pozna. Nikada nisu razgovarali, ni komunicirali. Ali moj je klijent član udruge ‘U ime obitelji’ koju je naš Matijica tužio pred Općinskim sudom u Zagrebu i naravno dobio spor. Nakon što je naš Matija iznio svoju obranu u kojoj je tronutim glasom kazao da je on borac protiv ekstremističkih katoličkih udruga, borac za prava gay osoba, borac protiv rasista, sumo borac, samoborac, prvoborac itd., sutkinja Dubravka Čošić glatko ga je oslobodila i navela koje je sve troškove moj klijent ‘ljiga’ dužan naknaditi našem Matiji prije nego se ‘vide’. Kad je sutkinja Čošić pokušala obrazložiti razloge za 101. oslobađajuću presudu našem Matiji ja sam napustio sudnicu uvjeren da naši suci nisu ništa gori od arbitražnih sudaca koji nam ‘sude’! Uglavnom, da je naše pravosuđe retardirano, a sudstvo s posebnim potrebama ne vjeruju samo oni koji rade u pravosuđu, a osobito sutkinje i suci. Naravno u to je uvjeren i naš Matija Babić. Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.

I što sada, nakon serije kontroverznih presuda koje su zaljuljale temelje našeg pravosuđa? Možda je rješenje našao još stari Plaut kad je rekao: “Imbrem in cribum legere.“

Skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Shvaćam ja da politika nije samo čisto poštenje i pravda, ali naš javni stav o katalonskom proglašenju neovisnosti je pljuska hrvatskoj vjerodostojnosti i poštenju. Katalonija je bila prva koja nas je podržala kad smo mi proglasili neovisnost. Siguran sam da smo mogli postupiti i drugačije, pa ne bi zbog toga bili izbačeni iz EU-a. Ionako se baš u slučaju Katalonije pokazuje svo licemjerje i nedosljednost EU politike. Ovako je i za nas neovisnost Katalonije postala tek ‘unutrašnje pitanje Španjolske’. Koja dvoličnost! Charles Puigdemont, premijer Katalonije, ne vraća se iz Belgije u Barcelonu jer mu prijeti 30 godina robije. To je u EU sasvim u redu. U skladu sa Španjolskim ustavom i zakonom. Ha, ha, ha!!! Kad se takvo što dogodi u Venezueli i Turskoj onda farizeji u EU i Lijepoj našoj trabunjaju o vladavini prava i o mirisu diktature.

Oscar Wilde je jednom mudro rekao: “Ponekad pomislim kako je Bog stvarajući čovjeka pomalo precijenio svoje sposobnosti“.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Cementiranje uljepšanoga lica komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Manipuliranje poviješću komunističke Jugoslavije

Jutarnji list je 10., 11. i 12. siječnja objavio feljton u tri nastavka uz »50. godišnjicu susreta pape Pavla VI. i jugoslavenskog premijera Mike Špiljka u Vatikanu«, koji zahtijeva makar djelomičan osvrt.

Naime, taj feljton, osim što donosi više netočnosti, zapravo je novi pokušaj ocrnjivanja Katoličke Crkve i katoličkoga klera u Hrvatskoj.

Premda je odmak od 50 godina u povijesnoj znanosti relativno velik, svakako tolik da bi se određeno pitanje moglo obraditi objektivno, i to na temelju barem relevantnijih pisanih izvora svih strana kojih se to pitanje tiče, objavljeni feljton pretežno je svojevrsni nastavak vrlo maštovite jugoslavenske komunističke manipulacije i propagande. Uz ispuštanje tek nekoliko kraćih pasusa taj bi feljton bez ikakvih zadrški mogao biti objavljen u Titovo doba, a Titovo doba i današnje ipak nije isto, osim u stajalištima nekih ljudi koji su ostali zarobljeni u komunističkoj eri.

Više je nego neobično da neki dnevni list u kakvom-takvom demokratskom i pluralnom društvu objavljuje tekst kojim bi se ponosila jugoslavenska komunistička propaganda, kao da komunizma nije sišao s vlasti u tolikim državama, kao da nije sišao s povijesne scene na prostoru nekadašnje države na kojem sada postoji više ni manje nego čak sedam neovisnih država.

U pluralnom društvu nije neobično da postoje ljudi koji zauzimaju takvo stajalište, nije neobično ni da ga žele javno iznositi, ali jest neobično da se daje toliki medijski prostor za propagandu propaloga komunističkoga režima i za afirmiranje danas ipak raskrinkanoga komunističkoga krvnika, diktatora i obmanjivača.

Idealiziranje komunizma

U feljtonu krivnja za loše odnose između jugoslavenskoga komunističkoga režima i Katoličke Crkve dijeli se tako da je Crkva kriva zbog kolaboracije dijela klera s ustašama te zbog toga što je Vatikan pomagao »pri bijegu ustaških dužnosnika«, a jugoslavenska strana kriva je za ateističku komunističku ideologiju u čijem su ozračju »brojni katolički svećenici neposredno nakon rata ubijeni ili poslani u zatvor, a crkvena imovina podliježe zakonima o konfiskaciji i nacionalizaciji«.

Gotovo 30 godina nakon pada komunizma na ovim prostorima u tu jednu rečenicu sažeti svu aroganciju i zločinaštvo komunističkoga režima prema Crkvi, vjeri i vjernicima u Hrvatskoj ne može značiti drugo nego ustrajanje na skrivanju stvarne krivnje i odgovornosti komunističkoga režima za bezbrojna zločinstva.

Objavljivanje takvih stajališta ne može biti drugo negoli u službi da se manipulira i sadašnjim generacijama, osobito mlađima; da se i dalje prikriva stvarno lice komunizma, a predstavlja nestvarno, idealizirano lice.

U feljtonu je iznesena tvrdnja da je posjet predsjednika jugoslavenske vlade Mike Špiljka 10. siječnja 1968. papi Pavlu VI. bio »prvi službeni državni susret premijera jedne socijalističke zemlje s papom«.

Povijesna je činjenica, a tako je objavio i Glas Koncila u broju 2. g. 1968. da je Špiljak bio samo u »privatnoj audijenciji«, a u takvoj, privatnoj audijenciji godinu ranije bio je onodobni predsjednik prezidija Vrhovnoga Sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni.

Nije jasno čemu bi trebalo služiti uveličavanje i napuhivanje važnosti Špiljkova posjeta papi Pavlu VI. osim ako i to ne služi retuširanju i Jugoslavije i komunizma.

Toj istoj svrsi očito treba poslužiti i tvrdnja u feljtonu tobože iz vatikanskih krugova da je imenovanjem zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera pročelnikom Kongregacije za nauk vjere »Pavao VI. htio naglasiti svoje uvažavanje ove socijalističke zemlje koja u svijetu ima poseban ugled zbog svoje nezavisne i miroljubive politike«.

A danas je poznato da je ta tobože miroljubiva Jugoslavija imala kampove za uvježbavanje specijalaca, izvjesno je i terorista, koji su odlazili na onodobne fronte i da je pružala zaštitu teroristima.

Potenciranje propagande

Velika pozornost u tom feljtonu posvećena je posjetu Jugoslaviji dekana kardinalskoga zbora kardinala Eugenea Tisseranta te se tim posjetom i kardinalovim izjavama manipulira točno onako kako je to činjeno g 1968., što je bio dovoljan razlog da Glas Koncila o tom posjetu ne objavi ni slovo.

U feljtonu se tako npr. navodi što je kardinal Tisserant navodno rekao o Titu – kao se navodi u feljtonu – »da bi hrvatski svećenici trebali ‘zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito’«.

Razumije se da je jugoslavenska propaganda spremno iskoristila naivnost, neinformiranost i pristranost francuskoga kardinala te je danas više nego jasno koliko su ta njegova stajališta daleko od stvarnosti, no zašto se ta propaganda posve nekritički ponavlja i potencira?

Tko je stvarno bio Tito suvremena povijesna znanost, ali i velika većina u Hrvatskoj, znade već jako dobro. A koliko je Tito stvarno želio i njegovao dobre odnose s Katoličkom Crkvom najbolje svjedoče riječi što ih je u ponedjeljak 15. siječnja u Zagrebu na predavanju na poziv Hrvatskoga diplomatskoga kluba iznio nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović citirajući zapis Vjekoslava Cvrlje, prvoga predstavnika SFRJ-a pri Svetoj Stolici, nakon potpisivanja Protokola, dakle g. 1968.: »Tito je također upozorio na potrebu praćenja aktivnosti Katoličke Crkve u po-slijekoncilsko vrijeme i istaknuo da treba angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri na suzbijanju sve ofenzivnije djelatnosti Crkve koja prelazi crkvene okvire i sve više zadire u društveni život boreći se ponajprije za utjecaj na mladež«.

Ako je diktator rekao da je potrebno »angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri«, onda je to moglo značiti samo jedno – novi rat, mobilizaciju, novi snažni progon i Katoličke Crkve i vjere i vjernika u bivšoj državi. Feljton tako cementira uljepšano lice komunizma.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske.

Objavljeno

na

Objavio

I što sad? Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske. Članovi Šeste ličke su u predinfarktnom stanju. Naime, kaj… Kako je u RH trenutno sve posloženo k’o u kutiji šibica, naši “intelektualni“ proleteri, u nedostatku domaće medijske “robe“, odlučili su bratski pomoći narodima i narodnostima SAD-a. Doznavši da je američki Ante Tomić – u liku Mitchaela Wolffa – napisao knjigu kojom je “dokazao“ da Amerikom upravlja “dementni starac“, skoro pa idiot, našim su se anemičnim i potplaćenim progresivcima zacrvenili obrazi. To je mali korak do President Impeachmenta odnosno opoziva predsjednika.

Trump je već sada, zahvaljujući našmrkanim liberalima, ušao u povijest. O njegovom opozivu odnosno impeachmentu počelo se raspravljati u vrijeme dok on još nije ni bio nominiran za republikanskog kandidata na izborima. Bilo je to čak još u vrijeme dok se nije oglasio ni Hajdukov sociolog Dražen Lalić sa svojom teorijicom amatera psihijatra “Predsjednik populist koji djeluje kao da ga najviše uzrujava položaj na kojem je“. Onda je u Večernjaku osvanuo naslov “Trump je zdrav k’o dren“! Kao da si drenom udario po glavi Lalića, Šerićku, Andabaku, Trkanjca, Krasneca, Bajrušija i ucviljene članove Šeste ličke. ”Idemo dalje!” kako bi to nekada rekao naš dragi Ivo. Rat smo izgubili, ali bitku nismo! Lalić izvlači iz rukava čvrst argument koji podsjeća na zadnji klimavi zub stare babe: “Čak i politički neutralni USA Today o Trumpu kaže: “Nije politički podoban ni da lašti cipele Georgea W. Busha“.

Usput, USA Today je “neutralan“ isto toliko koliko je londonski The Guardian ugledan. Zaista, neutralna zloba prema predsjedniku koji je samo u godinu dana povećao broj zaposlenih na dva milijuna novih radnih mjesta. Dobro, to nije ništa prema Obaminoj administraciji koja je broj onih koji ne rade i primaju socijalnu pomoć doveo do brojke od 46 milijuna. Nezaposlenost u SAD-u je danas na najnižoj mogućoj razini. Ilegalna emigracija je smanjena za 60%, a Trump nije podigao ni zid niti je postavio slovensku žilet žicu.

Trump, nesposoban i “uzrujan“, kako to misli psihić Lalić, ukinuo je oko 800 birokratskih propisa koji su gušili poslovne odnose. Od kad je ”uzrujani“ zavladao Bijelom kućom ukupna vrijednost dionica na burzi jednostavno rečeno je eksplodirala. Dionice su dobile na vrijednosti za 7,800000000000 dolara. Kako bi napisao Borislav Ristić u Večernjaku: “što je jako, jako puno nula.“ za tipa koji ne zna ni laštiti cipele… Možda zaista i ne zna laštiti cipele, ali zna već u prvoj godini svog mandata provesti pragmatičnu poreznu reformu u kojoj je korporativni porez smanjen s 35% na 21%, a porez na prihode malih poduzetnika s 40% na 25%.

Sad se postavlja jedno pitanje: kome “lašti cipele“ naša Vlada koja najavljuje “ludo hrabar“ potez. Negdje, ljeta Gospodnjeg 2020. godine, Vlada će drastično smanjiti PDV s 25% na 24%. Vauuu!!! To se zove gospodarski “ubod komarca“ koju nitko u Lijepoj našoj neće ni osjetiti. Za razliku od američke srednje klase koja itekako osjeća kad se porez na prihod malih firmi spusti s 40% na 25%. A “neutralni“ USA Today neka sazove znanstveni skup o laštenju cipela Donalda Trumpa.

Kad je o Draženu Laliću riječ, izvjesno je kako je njegova analiza Trumpa toliko neutralna koliko i njegove već povijesne analize uspjeha i neuspjeha Hajduka. A što se “uzrujanog“ Trumpa tiče, bojim se da će on i nadalje “generirati još veći kaos“ kako to mudro mudruje Dražen. Nedavno je naša lijeva, uglavnom “smušena i uzrujana elita“, skočila na zadnje noge kad je “skromni i pastoralni“ Trump izjavio da je on “stabilni genije“. Skromno i samozatajno, nema što! No, razmislite malo. Opće je poznata stvar da je “uzrujani“ čak četiri puta bankrotirao, a danas, nakon četiri bankrota, njegova imovina cijeni se na četiri i pol milijarde dolara. Usporedite to s Todorićem, Fižulićem…itd.

U Hrvatskoj bi se na prste moglo nabrojati one koji su nakon stečaja, bankrota i sličnih gospodarskih drama ponovno stali na noge i postali uspješni… da mogli bi se nabrojati na prste čovjeka bez ruku!

Gledam neku večer “Otvoreno“. Gosti su bili posebni savjetnik Predsjednice RH Mate Granić, državna tajnica u MVEP Zdravka Bušić, Josip Klisović iz SDP-a, komentator HRT-a Tihomir Vinković i politički analitičar Marijan Knezović. Izdvajali su se najstariji i najmlađi sudionik u studiju – Mate Granić i Marijan Knezović. Klisović je diplomatski pokušavao plasirati teoriju o fijasku posjete KGK Turskoj i njenog pokušaja da navede Erdogana da podrži promjene izbornog zakona po kojem bi onda Hrvati mogli sami odlučivati tko će biti njihov predstavnik u predsjedništvu BiH. Čista utopija. Alija je “ostavio“ BiH u “amanet“ Turskoj pa je Erdogana baš briga.

Amanet je ipak samo amanet. Srećom, u studiju je sjedio čvrsti obrambeni igrač – naš Mate zvani “Očenašek“. Njegova obrana naše Predsjednice frapantno je sličila obrani naših golmana na Europskom rukometnom prvenstvu. Diplomatskim rječnikom naš Mate je obrisao pod s uplašenim Klisovićem. “Vi lažete, ti lažeš, plasirate laži…“ Možda bi KGK bilo bolje da razmisli kako već po malo umornog Matu zamijeniti svježim snagama. Recimo, Vedranom Rudan. Elokventna Riječanka, isti rječnik, isti dosezi i isti rezultat. S druge strane, Vedrana bi bila ujedno i novo svježe lice, ali koje još živi u endehaziji. Ona bi Erdoganu, onako umiljata i draga, objasnila slavnu povijest SS Handžar divizije i povijesne borbe Muslimana i Hrvata za Vedraninu NDH.

Vjerujem da bi naša Vedrana svojim diplomatskim rječnikom izoštrenim k’o žilet žica imala više uspjeha kod Turaka nego što je KGK imala uz asistenciju legendarnog Mate. No, pustimo prošlost tipa “pola meni, pola tebi i pola Bagi“ i pohvalimo mladog, mudrog i s pravom samouvjerenog Marijana Knezovića. No, po kojem je kriteriju savjetnik KGK Mate Granić, a ne Marijan Knezović to samo Bog zna. Bojim se da te kriterije oko odlaska na Pantovčak može izmijeniti samo Božja providnost. Hrvatska politika sigurno ne… tu nema pomoći.

Imbrem in cribum legere ili skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Pojednostavljeno rečeno, dobivamo novi, suvremeniji Orvelov zakon protiv “govora mržnje“. Za sada jedini u EU imaju takav “spektakularan“ zakon u Njemačkoj. Kako smo mi njemački ”tvrdi saveznici” još iz slavnih vremena “Trojnog pakta“, red je da ih i dalje slijedimo. Pačjim korakom. Pošto u Kaznenom zakonu RH nema ni riječi o uvredama, osim u čl.147. sramoćenju, osim u čl.148, klevetanju, osim u čl.149, onda se samo od sebe nameće potreba donošenjem Lex Mržnja. Od sad će na fejsu cvjetati samo ljubav, tolerancija, blagost i dobrota.

U zadnjoj kolumni citirao sam pok. Predraga Lucića koji je u punoj formi napisao: “Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, srušili najgori.“ Amen. Citirao sam i Radu Šerbedžiju koji nas je podučio da je Jugoslavija bila divna zemlja, a onda su je bitange rasturile. Pošto se moja subverzivna kolumna svakog ponedjeljka preko tri do četiri portala plasira na facebooku, postoji mogućnost da postanem “trol“ s imenom i prezimenom. Nema više kritičkog pljuckanja po Predragu Luciću, Radi, Anti Tomiću, Vedrani Rudana, Jakovini, Markovini, Klasiću…pa čak ni po Mati Graniću. Probajte ismijavati novu “rodnu slikovnicu“ i revolucionarni tekst iz iste: Rokovu obitelj čine: Roko, mama Lucija, mama Ines i pas Đuro. Probajte sad nešto napisati protiv Olija Frljića, njegove djevojke i psa Đure. Jutarnji donosi primjer klasičnog govora mržnje: “Trol blatio pokojnog pisca Predraga Lucića“. Dakle trol pod nadimkom Nenogr. napisao je slijedeći mrziteljski tekst: “Predrag Lucić bio je hrvatski redatelj, novinar i književnik.

Izrugivanjem političkih neistomišljenika postigao je zavidan uspjeh kod jugonostalgičara, obožavatelja komunizma i protivnika samostalne Hrvatske. Od ozbiljnih novinarskih djela ne postoji niti jedno za koje bi kulturna kritika dala prolaznu ocjenu“. Mislim da bi ovaj “mrziteljski“ tekst i u Sjevernoj Koreji prošao kao vrijednosni sud. I. Zrinski koji je potpisao ovaj partijsko-komitetski osvrt smatra kako je ono što je napisano o Luciću “očito djelo frustriranog pojedinca koji nije imao hrabrosti nemaštovitu klevetu napisati pod vlastitim imenom i prezimenom…“ Evo ja je sada, pišući ovu kolumnu, potpisujem kao trolovo pravo na vrijednosni sud o onome što je jedan jugonostalgičar i orjunaš radio i pisao u Feralu. Uglavnom, ulazimo u sferu “nemaštovitih kleveta“. Uskoro ćemo dobiti spisak taksativno navedenih ljevičara post moderne ere koje se ne smije “nemaštovito klevetati. Već osjećam da će među takvima sigurno biti Lucić i njegov Jugo EU, Rade i bitange koje su rasturile Jugu, te ”Frljiću ne pakirati” kako je rekla Ljubičica bijela za Tuđmana. Odnosit će se to sigurno i na Ivicu Buljana kao avangardnu perjanicu post modernih performansa kao što su zastave Jugoslavije i SSSR ispred HNK prilikom protesta orjunaša u obrani naziva Trga Maršala Tita.

Kako li će Orvelov zakon riješiti već opjevani post moderni performans kad jedan anonimni subkulturni umjetnik na Rivi polije kantom govana drugog umjetnika i to na subkulturno provokativan način jer ovaj nije bio obaviješten da će sudjelovati u umjetničkom performansu… Naravno, razumije se samo po sebi da će sloboda govora i izražavanja po čl.38. Ustava RH ostati neokrznuta i neprikosnovena. Možda će se čak nekom novelom “Lex mržnja“ i poimence nabrojati objekti slobode govora. Recimo, Thompson, Praljak, general Glasnović, Bujanac, Hasanbegović, Bruna, branitelji, dragovoljci, šatoraši, udovice Domovinskog rata, pa možda i etničke skupine kao Ličani, Imoćani, Hercegovci itd. O njima će slobodno pjevati Mile Kekin.

I evo nas u post modernom društvu cenzure, ili kako je još gore misli Nino Raspudić, auto cenzure. Sad su sve oči uprte u Bernarda Gršića koji će sa predstavnicima nevladinih institucija Orvelov zakon predstaviti javnosti. Važno je da prođe javnu raspravu za koju javnost u pravilu nikada ni ne dozna kad i gdje je održana. Pa da sad vidimo tko će pljuckati po Aci Stankoviću, Branimiru Pofuku, Jeleni Lovrić, Robertu Bajrušiju, onima koji pljuju po Trumpu… Kako će se zakon zvati? Netzwerkdurchsetzungsgesetz! Pragmatični Švabe ne trpe mistifikacije. Možda bi ga trebalo nazvati Zakon za zaštitu države od onih koji su državu stvarali… Skoro da je ime nebitno. Bitno je da će zakonom biti zaštićena kultura i sloboda govora svakog pojedinca. Facebook više neće sam blokirati zaigrane desničare. Sad su tu novi zakon i nevladine udruge. Neka napokon nešto i rade za tu milijardu i nešto kuna koje godišnje usišu iz naših džepova.

Da parafraziram Oscara Wildea: održanje portala i društvenih mreža objašnjivo je Darwinovom teorijom po kojoj – samo najprostiji prežive.

U Frljićevom Jazavcu odnosno u Kerempuhu odigrala se Frljina adaptacija Pirandellove drame “Šest likova traži autora“. Skupilo se tu društvo s komemoracije Predragu Luciću. Ugledni odvjetnici, sve bivši državni tužitelji, bivši ministri i maršalovi obožavatelji. Frljo je, uz ushit Žikista, uprizorio orgističku desničarsku svadbu, konzumira se alkohol, droga i turbo folk. Toga na ljevičarskim svadbama nema. Naročito droge. Dominira katolička i nacionalna ikonografija, čuje se “Za dom spremni“. Sve u svemu to je Frljina metafora današnje Hrvatske. Predstava frljićevski počinje “žestoko“: desni uglednici nose svinjske maske, svira se Thompson, Trg maršala Tita mijenja ime u Trg Ante Pavelića, čuje se sintagma “U ime obitelji“.

Pod tim sloganom odlazi se u javnu kuću, vara ženu, siluje se kurva na povijesnoj zastavi koja započinje bijelim poljem. Tu je i “Hod za život“, invalidske proteze, položaj Srba u metropoli. Srčanom glumom ističe se u predstavi Vili Matula, bivši član CK SKH. Kazalište očito ne zaostaje za filmom. “Ministarstvo ljubavi, Ustav RH… jugonostalgičari u čizmama JNA marširaju zemljom. A Netzwerkdurchsetzungsgesetz se priprema i piše za ognjištare, šatoraše, rigidne desničare, filoustaše i dragovoljce koji se još nisu ubili. Nema više stoke sitnog zuba. Sad su to naoštreni zubi spremni na čvrsti ugriz. Sve pod firmom umjetničkih sloboda, ali s našom lovom.

Film o Vukovaru, Ovčari, Škabrnji, Hudoj jami nećete gledati. Tih projekata i natječaja nema. Ima za “15 minuta Masakr u Dvoru“, 800.000 eura za Ministarsvo ljubavi, Antifašistički festival u Šibeniku, Pupovčeve Novosti… Ali ako treba Hasanbegovića i Bujanca prikazati kao svinje onda novaca ima za kolinje. RH je u ozbiljnom problemu. Godina 1972. se vraća.

Eduard Balladur je rekao: dobro shvaćen problem napola je riješen…
Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari