Pratite nas

Kolumne

HODAK: Dok ‘ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu’, postoje oaze koje se ne daju fašizirati

Objavljeno

na

Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.

Pričinja se da desnica čvrsto, skoro kao Hitlerova soldateska, maršira Hrvatskom. Demokrati i neumorni borci za ljudska prava su iskreno zgranuti. Igor Mandić tepa domoljubima tvrdeći da su “posljednje utočište hulja“(!?) I tako dok tvrda desnica maršira Hrvatskom svojim pačjim korakom, pojavljuje se napredni ‘omladinac’ u liku Igora Mandića i pokazuje koliko se tu nakotilo hulja i hulja koje se busaju u svoja klerofašistička prsa. Nije Igor jedini koji ima muda javno reći da je ‘Hrvatska neuspjela država.’ To isto misli, govori, a i pisao je i Dejan Jović, posebni savjetnik hrvatskim ministrima vanjskih poslova od 2004-2006. godine. Kao poseban savjetnik tako se istakao da je (valjda za nagradu) od 2010-2014. godine bio glavni analitičar predsjednika Ive Josipovića. I Dejan se nedavno javio u Nacionalu.

Evo bisera iz raskošnog analitičarskog talenta našeg Dejana: “Rat koji se u Hrvatskoj naziva ‘domovinskim’ ne bi se bio dogodio da je jugoslavenska država bila dovoljno funkcionalna da ga spriječi. Ostaje činjenica da je rat pomogao Hrvatskoj da bude priznata – a to se danas zaboravlja“, mudruje poseban savjetnik i glavni analitičar pa nastavlja: “Ispitivanje javnog mnijenja iz ožujka 1990. g, ali i izborni rezultati iz te godine, pokazuju da je za nezavisnost bila izrazita manjina građana u Hrvatskoj – oko 11%“.

Dejan, naravno kao i svi jugonostalgičari, pati od gubitka ‘memorije pamćenja’. Naime ispitivanje ‘javnog mnijenja’ u ožujku 1990.g. u tadašnjoj SR Hrvatskoj bilo je istinito i relevantno kao da se recimo danas provede anketa u neovisnosti Katalonije u madridskim medijima. Dejan je zaboravio da je samo godinu dana kasnije, 19. svibnja 1991.g. bio održan referendum o hrvatskoj samostalnosti na koji je izašlo 83,56% birača te se je njih 94,17 posto izjasnilo za neovisnost. Za ostanak RH u Jugoslaviji glasovalo je 1,2% birača. No, poseban savjetnik i glavni analitičar Jović ima i za taj frapantni rezultat ‘logično’ objašnjenje. On misli kako je taj referendum rezultat nedemokratskog pritiska na glasače. Tuđmanova tajna policija, represivni aparat, do zuba naoružane (lovačkim puškama) Zenge i sl. Ipak 1,2% hrabrih udbaša i orijunaša na čelu s Jovićem diglo je svoj glas za pravdu, bolje i humanije jugo-društvo od ‘neuspjele Hrvatske’, kako to misli Jovićev alter ego Igor Mandić.

I dok ustašoidna desnica i dalje maršira i plaši gledatelje Žikine dinastije, borci za ‘bolju prošlost’ hrabro prkose razularenim fašistima. Aco Stanković i Igor Mandić tresli su se od straha u Nedjeljom u 2 za svoju sudbinu jer fašisti u pravilu ne opraštaju u ‘takozvanoj’ samostalnoj RH. Takozvana je bila 1945. – NDH. Kad ga u razgovoru za Novi list pitaju zašto ‘takozvana samostalna’ Igor se čudi: “Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definiran teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala…“ Imamo li vojsku to bi se Igor mogao malo ‘informisati’ za vrijeme svojih čestih odlazaka u ‘slobodarski’ Beograd. Igoru je ‘braniteljski korpus samo tigar od papira’. Komentira on za Novi list i ‘famozni’ Stožer za obranu Vukovara pa se busa u svoja upala partizanska prsa: “Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s malo odlučnosti može dovesti u red.“ Igor bi ‘malo odlučnosti’ prema braniteljima, ali i prema svima koji vole hrvatsku državu, valjda tako da ih potjera na Goli otok. Ne zna da, naime, ni otoci više nisu k’o što su nekada bili. Potom Igor nastavlja: “Proustaški, nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike(!?)“. Jednog dana, a možda ni onda, kad ovaj marširajući fašizam završi kao onaj iz 1941., Mandić će biti proglašen narodnim herojem, a Dejan Jović njegovim glavnim analitičarem. Nakon ove gnjusne antihrvatske musake kojom nas je Igor Mandić velikodušno darivao uz blagoslov Stankovića, Igor Peternel, drugi čovjek HHO, misli da je on jednostavno – kralj. Možda, Saudijske Arabije…

Pitanje: Zašto većina jugonostalgičara, osobito onih što su pobjegli iz Hrvatske, navija za Manchester United? Zato što je Ferguson najbolji traktor.

Dok “proustaški nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu“ postoje oaze koje se ne daju fašizirati. To su ‘džepovi otpora’ u kojima je fašistima poručeno legendarno ‘non pasaran’! U herojskom Sisku gradska je vlast zabranila postavljanje spomenika kardinalu Alojziju Stepincu ispred sjedišta Biskupije. Želja da se Stepincu postavi ispred Biskupije spomenik je još jedna nenarodna provokacija biskupa Vlade Košića. On bi ‘kontroverznog’ Stepinca stavio ispred sjedišta Biskupije, a Ikača je tu planirala spomenik… Bošku Buhi. Dosta je bilo klerofašizma od 1991.g. do 3. siječnja 2000.g.

Barem dok je Ikača na vlasti. Ako se povratak komšija nastavi ovakvim tempom kao do sada Ikača će po mandatima nadmašiti i Milana Bandića u metropoli.

Slavi se i stota godišnjica mitske Oktobarske revolucije. Masovno i s revolucionarnim zanosom, ali uglavnom samo u Rusiji i na Filozofskom faksu u Zagrebu. Time da je zanos i ushićenje nešto slabiji u Rusiji nego na Filozofskom. Dekanica Filozofskog dala je i svoj doprinos borbi protiv fašizacije te je stala uz bok Dejani Joviću, Igoru Mandiću, Ikači… Vesna Vlahović-Štetić misli da nema štete ako napredna i progresivna omladina proslavi 100 godina demokratske Oktobarske revolucije. Dekanica misli da, ako se ta godišnjica može slaviti u Sjevernoj Koreji, zašto ne bi i u Zagrebu. U pitanju je pluralizam različitih interesa i stajališta, smatra mudra Vesna. Vesna je psihologinja i zna da veliki natpis na fasadi faksa “Proleteri svih zemalja, ujedinite se“ nije u uzročnoj vezi sa parolom “proleteri svih zemalja uozbiljite se!“ Ona je uvjerena da se ta godišnjica revolucije, koja je odnijela oko 30 milijuna života, “obilježava u čitavom svijetu“. Sveti cilj Lenjina, Trockog i Staljina bio je lagan i jednostavan: komunizam će prije ili kasnije pobijediti u čitavom svijetu. A da je slučajno i pobijedio, od koga bi onda komunisti kupovali žito? Možda odgovor na to pitanje znaju dekanica Štetić, Mate Kapović, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstien, Dragan Markovina i slični likovi.

Naravno, naša se dekanica ne može baviti svaštarenjem. Dana 7. listopada, a sukladno rezoluciji Europskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima, Bijela kuća je obilježila Dan žrtava komunizma. I dok ustaše i fašisti marširaju Lijepom našom, hrabri borci za Maršala, Staljina, Beriju… obilježavaju svoj dan u Moskvi, Pjongjangu i na Filozofskom faksu, ali ovi zadnji ‘na drugi način’ kako to kaže dekanica. Tako se u Zagrebu slavi dan jedne od najkrvavijih ako ne i najkrvavije diktature u povijesti. Sve diktature su pale u pravilu nakon surovih ratova. I fašizam i nacizam, bilo njemački, bilo talijanski, bilo japanski, bilo mongolski, ali jedina diktatura u povijesti koja je pala bez ispaljenog metka bila je baš komunistička. Krucijalna karta u toj ‘kuli od karata’ bio je Berlinski zid. Kad je izvučena ta karta čitava kula se bez otpora doslovno raspala, ostavivši iz sebe milijune i milijune žrtava, osvojene i porobljene države i povijesni odium prema zločinačkom sustavu. Međutim, sve to ne važi za Filozofski faks u Zagrebu i progresivnu dekanicu iza koje stameno stoji svih njenih 250 studenata. Ostalih 7.250 studenata se za sada ne broje. Dekanica i Mate Kapović vjeruju da će jednog dana u auli faksa osvanuti, izliven u bronci, lik neznanog junaka, prve žrtve fakultetske revolucije. Neznani junak je jezični paradoks contradictio in adjecto. Ako je netko junak, kako može biti neznan? Može! Jedan od najpoznatijih je na Avali, brdu kraj Beograda. ‘Izvajao’ ga je Ivan Meštrović. Tko će ‘izvajati’ ovog na Filozofskom faksu? Univerzalni heroj koji će predstavljati tužne i ožalošćene pristalice dekanice Vesne, Mate Kapovića, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Markovine, ‘šeste ličke’ iz Jutarnjeg i Večernjeg… nakon pada njihovog Berlinskog zidića. Suze i samo suze od jada što nisu uspjeli upaliti nove revolucionarne lomače.

Uostalom, još je Jerzy Lec napisao: “Suze ne gase lomače.“

Čitam u Večernjaku obrazloženje presude kojom je RH izgubila spor s MOL-om. Ako netko misli da je pravosuđe u RH teški i neizlječivi bolesnik onda, nakon čitanja presude arbitražnog suda u Ženevi, ispada da ima i gorih od nas. Što mi je bilo teško povjerovati. Toliko konfuznih i amaterskih zaključaka. Amaterska psihijatrija tipa: “Zašto Sanader nije ispočetka koristio svog brata Flavia, koji živi u Švicarskoj – umjesto Ježića?“ Arbitri u cijelosti prihvaćaju mađarske tvrdnje da je proces protiv Sanadera politički proces. Naravno, bez i jednog dokaza u tom pravcu. Osim tvrdnje samog Sanadera. USKOK je obradio Ježića da dade iskaz protiv Sanadera, Turudić je bio pristran što se vidi iz razgovora za novine. Sve su to nepročešljane misli malih čela za velika načela. Zar je Turudić, nakon što je donio presudu, trebao istu javno napadati kao lošu, nedovoljno obrazloženu ili nezakonitu?

Kako se nitko od ‘časnih sudaca’ nije upitao kako to da je Sanader dao većinska upravljačka prava Hernadiju koji je u tom trenutku imao 25% plus jednu dionicu. Hrvatska naprosto ne zna voditi arbitražne postupke. Redovno ih gubi, a nakon toga na vrijeme plaća milijune i milijune eura protivnicima i ‘časnim sucima’. Stoga predlažem da u svim budućim arbitražama Lijepu našu zastupa tvrdi domoljub Matija Babić, vlasnik Indexa. Naš Matija da i želi ne može izgubiti spor. Sjajno je prošao na Županijskom sudu u ‘sporu’ za oko tri milijuna i dvjesto tisuća kuna. Umjesto Remetinca dobio je kaznu: društveno koristan rad. Valjda i on – guljene krumpira. U Sisku je za isto kazneno djelo, za iznos od 700.000 kn, moj branjenik dobio je dvije godine i šest mjeseci zatvora – i to bezuvjetno. Dobro, presuda je u žalbenom postupku ukinuta, ali kakva je to ujednačenost sudske prakse, kakva je to pravda? Svojedobno je Indeks objavio ‘satirični’ članak Hrvoja Marjanovića “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“. U njemu je vjernike prikazao kao psihičke bolesnike, sv. Leopolda Mandića kao lešinu, vjerske slobode uspoređivao sa seksualnim fetišima itd. Tužbu je Županijskom suda podnijela udruga ‘U ime obitelji’ i još 4 udruge. Sutkinja Lidija Jelavić glatko je odbila tužbeni zahtjev jer “vjernici nisu bili ‘meta’ tog članka već je cilj bio izreći satiričku kritiku TV prijenosa tog događaja”. Super!!! Za Matiju! Kako kaže pjesma: “Sude nam..“ Nekrofilske orgije katolika… to je satira.

Ministar Medved tužio je našeg Matiju zbog teksta u kojem ga naziva ‘malim prijetećim Medvedićem, ministrom branitelja privilegija imovinskog rata, djelom šatorskog krila HDZ-a, članom zločinačke organizacije…’ I naš Matija je opet pobijedio Medveda, koji je podnio tužbu i kaznenom sudu. Babić, svjestan da ima status svete krave u hrvatskom pravosuđu, izjavio je od prilike da mu je svejedno gdje će dokazivati da je ministar član ‘zločinačke organizacije’. Jasno da mu je svejedno uz ovakav sudački kadar! Sramota! Što radi Državno sudbeno vijeće? Mom klijentu poslao je Matija sa svog fejsa poruku: “Pažljivo biraj prijatelje ljigo. Vidimo se!” To je klasičan slučaj ozbiljne prijetnje iz čl. 139. st.4 KZ-a. Naime, kod čl.139. nije važno je li je onaj koji prijeti mislio ozbiljno ili ne. Važno je da onaj kome je prijetnja upućena tu prijetnju shvatio ozbiljno. A moj klijent je to shvatio kao prijetnju, i to ozbiljnu. To više što moj klijent našeg Matiju ni ne pozna. Nikada nisu razgovarali, ni komunicirali. Ali moj je klijent član udruge ‘U ime obitelji’ koju je naš Matijica tužio pred Općinskim sudom u Zagrebu i naravno dobio spor. Nakon što je naš Matija iznio svoju obranu u kojoj je tronutim glasom kazao da je on borac protiv ekstremističkih katoličkih udruga, borac za prava gay osoba, borac protiv rasista, sumo borac, samoborac, prvoborac itd., sutkinja Dubravka Čošić glatko ga je oslobodila i navela koje je sve troškove moj klijent ‘ljiga’ dužan naknaditi našem Matiji prije nego se ‘vide’. Kad je sutkinja Čošić pokušala obrazložiti razloge za 101. oslobađajuću presudu našem Matiji ja sam napustio sudnicu uvjeren da naši suci nisu ništa gori od arbitražnih sudaca koji nam ‘sude’! Uglavnom, da je naše pravosuđe retardirano, a sudstvo s posebnim potrebama ne vjeruju samo oni koji rade u pravosuđu, a osobito sutkinje i suci. Naravno u to je uvjeren i naš Matija Babić. Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.

I što sada, nakon serije kontroverznih presuda koje su zaljuljale temelje našeg pravosuđa? Možda je rješenje našao još stari Plaut kad je rekao: “Imbrem in cribum legere.“

Skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Shvaćam ja da politika nije samo čisto poštenje i pravda, ali naš javni stav o katalonskom proglašenju neovisnosti je pljuska hrvatskoj vjerodostojnosti i poštenju. Katalonija je bila prva koja nas je podržala kad smo mi proglasili neovisnost. Siguran sam da smo mogli postupiti i drugačije, pa ne bi zbog toga bili izbačeni iz EU-a. Ionako se baš u slučaju Katalonije pokazuje svo licemjerje i nedosljednost EU politike. Ovako je i za nas neovisnost Katalonije postala tek ‘unutrašnje pitanje Španjolske’. Koja dvoličnost! Charles Puigdemont, premijer Katalonije, ne vraća se iz Belgije u Barcelonu jer mu prijeti 30 godina robije. To je u EU sasvim u redu. U skladu sa Španjolskim ustavom i zakonom. Ha, ha, ha!!! Kad se takvo što dogodi u Venezueli i Turskoj onda farizeji u EU i Lijepoj našoj trabunjaju o vladavini prava i o mirisu diktature.

Oscar Wilde je jednom mudro rekao: “Ponekad pomislim kako je Bog stvarajući čovjeka pomalo precijenio svoje sposobnosti“.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari