Pratite nas

Kolumne

Hodak: ‘Generalna proba za nadolazeću gay paradu’ Legendaran je talent ljevičara za laganje.

Objavljeno

na

Novoj ekipi za kurikularnu reformu nedostaje prije svega konsenzus. Koji je, u načelu, imao Boris Jokić. On je izabran, koliko se ja sjećam, jednoglasno. Sa jednim glasom, Zorana Milanovića!

Čitam na fejsu “Generalna proba za nadolazeću gay paradu je prošla… u miru Božjem.“ Pred mojim prozorom 20.000 “urbanih“ ljevičara. Uglavnom potomci onih koji su se 1945.g. iz šume uselili u židovske stanove na Zrinjevcu, Dežmanovoj, Pantovčaku i Novakovoj. Zanimljivo je da nema tragova da se je itko od “urbanih“ i nepismenih skrasio u Kozari boku ili na Jakuševcu. Jesu, neki su završili u Vrapču. Silom prilika. Legendaran je talent ljevičara za laganje. 20.000 ljudi, da, ali kako bi rekao Ćiro Blažević ”kod “Gige u šupi.“ Čisti radio Erevan. U načelu je bilo 20.000 prosvjednika. Slušatelj radio Erevana pit: “Može li sovjetski auto Moskvič, s brzinom od 110 km ući u puni zavoj?“ Odgovor radio Erevana glasi: “U načelu može! Ali samo jednom“. Slušatelj pita: “Je li je točno da se pjesnik Vladimir Majakovski ubio 14. travnja 1930.g., te da je ostavio oproštajno pismo?“ U načelu je točno! U oproštajnom pismu pjesnik piše – drugovi ne pucajte!“ U načelu, prosvjednici su u pravu.
Novoj ekipi za kurikularnu reformu nedostaje prije svega konsenzus. Koji je, u načelu, imao Boris Jokić. On je izabran, koliko se ja sjećam, jednoglasno. Sa jednim glasom, Zorana Milanovića! Sad se Mirela Lilek, Petra Maretić Žonja, Lana Kovačević, Mislav Šimatović, Boris Vlašić i ostali lijevi zombiji pitaju: “Zašto su baš ovi ljudi uzeti da izgrade novi sustav obrazovanja?“ Jutarnji od 31.svibnja 2017.g.

Vratimo se malo u ne tako davnu prošlost. Kraj siječnja 2015.g. Ministar Mornar na konferenciji za tisak vodi za rukicu mlađahnog Borisa Jokića i predstavlja ga kao novog voditelja kurikularne reforme. Guglajte malo da vidite tko je od lijeve novinarske falange postavio pitanje, na kojem je to natječaju Boris Jokić izabran za šefa “karikaturalne“ reforme? Izdresiranoj lijevoj novinarskoj falangi to nije tada bilo ni najmanje interesantno. Valjda drugovi znaju, dumala je vjerojatno Žonja. Boris Vlašić se trese. I ja se tresem, ali od smijeha, čitajući ljevičarsku musaku koju Boris neuspješno prodaje zamotanu u Jutarnji list.
Jasminka Buljan Culej kaže: “povezana sa crkvenim krugovima, predavanja na konferencijama udruge U ime obitelji…“ na nju je Borisa Vlašića upozorila i Europska komisija. I Vlašić se trese i trese. “I sad će oni donijeti neki napredak, halo? Pa jedino je pitanje koliko će zeznuti djecu. Imaju li djeca uopće šansu ako se o njima brinu ovakvi ljudi?“ Ako se ovako nastavi ostati ćemo bez Titovih pionira. Tko će nas u budućnosti predstavljati na “balu vampira“ u Kumrovcu? I sad odgovor ljevorukoj Mireli Lilek, popularnoj Lili. “Zašto su baš ovi ljudi uzeti…“ Zato što po zadnjem istraživanju koje je proveo “Pew Research Center“ 86% hrvatskih državljana vjeruje u Boga, a samo 7% građana izjasnili su se kao ateisti ili agnostici. Lili je brzo zaboravila referendum i omjer 70 prema 30% usprkos histeričnoj harangi svih pisanih i elektroničnih medija, Predsjednika države, Vlade, Sabora, nevladinih udruga. I usprkos ovih primjera “mi smo napredni, a oni su nazadni.“ Malo morgen! Sveučilišni profesor dr. sc. Marko Alerić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže: “Jokićeva reforma doživjela je fijasko“.

Bez obzira što nije bilo puno primjedaba. Samo nešto više od 5.000 tisuća!!? I nije relevantno pitanje hoće li učenici čitati Juditu ili umjesto nje “Što je muškarac bez brkova“, hoće li čitati stihove Augustina Ujevića ili Branimira Štulića i njegovu “Konjuh planinom“, da li će đaci čitati Slobodana Novaka ili Juricu Pavičića koji ga iz svog jugo šinjela javno naziva kretenom. Je li veći književnik Aralica ili Miljenko Jergović, opčinjen “trodimenzionalnim Dražom Mihajlovićem, a kojem je Tuđman “lešina s Mirogoja“. Marka Marulića će glumatati Vedrana Rudan koja ovih dana sanja o “Republici Rijeci“. Mogao bih ovako bizarne i perverzne primjere iznositi u nedogled. Zaključak je jasan. Bez obzira što smo mi desničari, ognjištari, antieuropejci, nacionalisti, klerofašisti, zatucani ustašoidi, pobjednici smo u Domovinskom ratu i velika većina u RH reformu želi da pišu oni.

Kad je propala Jokoćeva reforma oni su odmah pohitali na ulice da nam pokažu što je “ulična demokracija“. Uličari u pravom smislu te riječi. Očvrsnuli na Cvjetnom trgu, garaži u Varšavskoj, kroz GONG, BABE, Mirovne studije, Documentu, Radničku frontu, Pametno itd. Sad kad je izabrana nova ekipa čude se k’o pura dreku zašto nema Jokića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Rudanice, Pofuka, Rade i familije, Jakovine, Markovine, Klasića, Frljića da djeca vide kako zastava RH izlazi iz vagine. ”Hod za život“ je za njih hod protiv ljudskih prava, a ne hod za život i djecu. Ne priznaju ni referendum o samostalnosti od 19.svibnja 1991.g. gdje je 94,17% bilo za samostalnu Hrvatsku. Za ostanak u Jugi bilo 1,2% birača. I to je tih lažnih 20.000 ispred moga prozora na Trgu Kralja Tomislava. Zapamtite 94% prema 1%!!! Dean Jović jedan od onih koji bi trebao biti dio njihove karikaturalne ekipe i danas tvrdi da taj referendum nije odražavao demokratski stav hrvatskih glasača. Kao ustaše su bile preplašile narod. No “uzaludan vam trud svirači“. Možda vam malo pomogne progresivni HNS, popularno nazvan 2% u koaliciji sa HDZ-om. Doktor, profesor emeritus za koalicije, Ivan Vrdoljak, navodno bi trebao biti novi selektor ekipe koja će voditi reformu školstva. Vrdoljak će navodno odmah iz ove rigidno nacionalističke ekipe izbaciti “zloglasnu“ Željku Markić. Dobro, ona ni nije imenovana, ali će je Ivan za svaki slučaj izbaciti, kako Zagorci kažu, “vun“. Opreza radi.

Ako se netko i raduje novoj koaliciji onda su to kolumnisti. Računaju se i “pseudo kolumnisti“ kao moja malenkost. Na samu najavu tog “protuprirodnog bluda“ javila se i Anka Tariraš Mrak. I pokazala karakter izjavivši da se u takvoj stranci ona ne vidi što je navodno Vrdoljaka “iskreno ožalostilo“. No o toj “ “veseloj“ koaliciji ”otom-potom”. Sad je pitanje svih pitanja hoće li će nam kurikuralnu reformu voditi Boris Jokić, maskota zadnjeg šefa partije na Filozofskom faksu Nevena Budaka. Prezime koje asocira. Mile Budak, Budak Knives odnosno Budak noževi. Postane li Neven šef za rezanje sadašnjeg “pro fašističkog“ programa noževi su već osigurani.

Da ima pametnih ljudi u svijetu koji ne mistificiraju školske reforme dokaz je književnik Antonie Loba Antunes iz Portugala koji je napisao: “Samo su tri ili četiri stvari važne u životu. Knjige, prijatelji, žene i …Messi.“ Uz živog Ronalda!!!

Dok se Kumrovcu vijore jugoslavenske zastave, nose slike njihovog Maršala i uniforme zločinačke JNA, iste one protiv kojih smo se borili i ginuli od Vukovara do Dubrovnika, dotle drugovi lažu i lažu. Buda Lončar nas u Novostima uvjerava da se Tito “posvetio borbi za slobodu naroda i radnih ljudi.“ Dirljivo! On stvarno u to vjeruje. Ni da si pravi Buda, nitko ti ne bi vjerovao! Fašizam. Jedna partija, jedan vođa, jedna tajna policija, zatvaranje i ubijanje neistomišljenika, noćne egzekucije. Jedna komunistička partija, jedan doživotni vođa, Titovo Velenje, Titova Korenica, Titov Veles, Titograd, Titove Užice.. UDBA, OZNA, Goli otok, neprijateljska emigracija. I to je borba za slobodu naroda i radnih ljudi. I ni trun rumenila na Budinom licu. Ni za embargo na kupnju oružja za RH kad su nas ti “borci za slobodu naroda“ napali i okupirali. Buda se može zacrveniti samo da mu dobra šminkerica nanese malo crvenila na njegov “debeli“ obraz. No, nije Buda nikakav relikt boljševičke prošlosti. Dragec Zvonimir Carlos Pilsel odlučio je desničarima operirati ideološku mrenu sa zakrvavljenih ustašoidnih očiju. Redakcija Jutarnjeg našla je istomišljenika, pravog i progresivnog borca za njihovu istinu. Na dvije strane Jutarnjeg prijeteći naslov: “Konačni dokazi obmane: U Jasenovcu poslije rata nije bilo komunističkih logora“. Dragec je pobornik teorije da slika govori više od tisuću riječi. Dana 27.svibnja objavio je Jutarnji konačno rješenje, final solution, dugogodišnje dileme ili kako moji Ličani kažu ”delime” o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac. Dragec je objavio slike.

Evo vidite da tu nije moglo biti komunističkog logora, slini Dragec. Sve je razoreno. Pa ne bi komunisti u takvim uvjetima držali ustaše i ostalu “bandu“, misli mogući budući član reformske ekipe Borisa Jokića. On će đacima objasniti genezu nastanka Molotovljevih koktela. I to debelo nakon konačnog rješenja Adolfa Hitlera. No, ako laže koza ne laže rog. A rog je nitko drugi nego antifašistički guru. Glavom i bradom naš dični pjevač Jure i Bobana – Stipe Mesić. Nedavno je imenovan počasnim i doživotnim Haaškim svjedokom. Nešto se Stipe zadnje vrijeme povukao u sebe. A oni su ga baš tamo čekali. Nema ga ni u Jasenovcu da potvrdi slikarske rane radove našeg Carlosa Zvonimira. Nije došao ni u koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog da zajedno s državnim vrhom zapjeva provokativnu proustašku “Lijepa li si..“ Nisam ga vidio ni na “balu vampira u Kumrovcu“. I bez obzira na čekove iz Australije i svjedočenje u Haagu protiv naših generala, Hrvateki (naziv maznuo Josipu Radeljaku) su ga birali da ih 10 godina promovira kao radosno priglup narod. E sad zašto taj dosadni uvod o našem Stipi. Nedavno je na You Tubeu prikazana šarmantna snimaka iz 1992.g. nastala u Novskoj. Razigrani Stipe, ni ne sluteći tada da će se Dragec Pilsel vratiti iz Argentine i “znanstveno“ se baviti Jasenovcem, rekao slijedeće: “Nemojte se zavaravati, Jasenovac je radio poslije rata još dvije godine“.

Što će sad protužidovski demonstrant iz Buenos Airesa? Raspričao se Stipe na snimci i rekao da tamo na groblju ima “duboko ukopanih Hrvata“, domobrana, ustaša, Čerkeza i drugih.“ Ustvrdio je kako je Tito znao da je Jasenovac falsifikat i da ga zato nije nikada posjetio. Za sve što je govorio tvrdio je da je Tito znao. Eto ti ga na…! Baš kad se Dragec odlučio obračunati s desničarskim lažima pojavi se haaški svjedok i k’o Kerum pogodi Drageca krošeom u istinoljubljivu facu. Ako je slika jača od 1.000 riječi onda je video jači od 100.000 riječi. Stipe je još 1992.g. znao da u Jasenovcu nije bilo plinskih komora, uvjeravajući svoje slušatelje da su ljudi umirali od tifusa, dizenterije i od svojih godina“. Ljudi su ubijani, ali prije dolaska u Jasenovac“. Kasnije su se igrom slučaja našli na popisu Jasenovačkih žrtava. Na kraju balade Stipe obavještava svoje cijenjene slušatelje da “kad bi netko došao u Jasenovac, bio je spašen“. “Prošlo bi i po mjesec dana, a da nitko nije ubijen“. E, sad se postavlja jedno pitanjce: na koji je Jasenovac Stipe mislio? Onaj do 1945.g. ili onaj od 1945. do 1948.g.? Na koji god da je mislio opalio je debelu šamarčinu novoj “znanstvenoj“ crvenoj zvezdi Dragecu Pilselu i svim onim “cijenjenim“ antifašistima koji su naglo umukli, muče, čkome i gutaju knedle. Stipe se tom prilikom hrabro spustio ispod dogovorenog broja ustvrdivši da je žrtava bilo manje od 25.000 tisuća i da nisu svi bili Srbi. U toj “instituciji“, kako je Stipe tepao Jasenovcu, bilo je i drugih naroda i narodnosti.
Ako netko misli da veliki srpski prijatelj Efraim Zurof nije znao za Mesićevo “predavanje“ o pravoj istini Jasenovca onda se radi o zdravstvenom, a ne političkom problemu. Zurof je, kao pravi Židov, sve znao, ali je usprkos tome čkomio. Odlazio je u Beograd, ulizivao se tamošnjim četnicima i podržavao “rezolutnog“ antifu Stjepana Mesića. Nakon objave ovih eksplozivnih snimaka naš Efraim se malo pogubio. Vjerojatno je otišao po inspiraciju u Beograd. A što ćemo s Dragecom i redakcijom Jutarnjeg? Nek’ predahnu i uživaju u šestoj pobjedi Milana Bandića za redom. Još pet, pa će dostići Dinamo.

George S. Patton je rekao: “Uspjeh je koliko visoko odskočite kad dosegnete dno.“

Moji Dinamo i Barcelona su popušili. Barca će se snaći. Pomest će Reala već u nadolazećem super cupu. Dinamo treba hitno produžiti ugovor sa Petevom. Antu Čorića treba otpremiti u Rijeku. Propast će kao i Kramarić i Andrijašević, Tomečak, Maleš, Brezovac… Trebalo je samo dobiti Hajduka i Slaven Belupo i danas bi Rijeka bila sretna s Rabuzinovim suncem kao utješnom nagradom. Ali “genijalnom“ Bugarinu to nije uspjelo. Sportski novinari “obično dobro neupućeni“ tvrde da će Bugarin ostati jer jednostavno u RH ligi nema trenera za ovakav Dinamo. Treba im dati nobela za glupost. Igor Bišćan. Ima ime, Dinamo, Liverpol, Rudeš iz kvarta u prvu ligu. Ima i karizmu. Volio bih vidjeti da se Mamić i on unesu jedan drugom u lice. Znam tko bi se povukao, ali ću to zadržati za sebe. S ovim trenerom, koji Antu Čorića forsira na cetarhalfu, ovim direktorom i Mamićem koji ima svoje probleme prošlo je zlatno doba plavih. Trenutno se traži po svijetu zadnji vezni igrač. U kojem svijetu igra Ivan Šunjić? U Lokosima?

Petev je u istinu jedan od naših najvećih trenera. Uostalom, s time sigurno bar još on slaže…

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari