Pratite nas

Kolumne

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

Objavljeno

na

Pučka“ pravobraniteljica Lora Vidović odjednom se jako istakla k’o debela crna muha u čaši mlijeka. Neoliberalizmom s okusom boljševizma žestoko je napala policiju, Crkvu, Državno odvjetništvo… i to s razlogom jer ona živi, radi i spava u ustaškoj državi.

Ustaška zmija, slična onoj Josipovićevoj, popela se Lori na njen progresivni živac. Lora trenutno jaše na “čelu kolone“ kao nekad drug Tito. Po njoj se loše piše nacionalistima. Bez obzira što su dobili rat protiv crvene zvijezde.

Lora je Macronova Europljanka. Emmanuel je mudro zaključio da “nacionalizam znači izdaju domoljublja“ te nas je analogno tome Mirko Galić s puno takta podučio da je “ljubav prema vlastitom narodu patriotizam, a mržnja prema drugom nacionalizam“. Nevjerojatno je kako danas svatko misli da može izmišljati svoju definiciju nekog pojma koja onda mora postati općevažeća.

E sad, drugovi marksisti, evo malo “dijalektičkog“ razmišljanja jednog ognjištara. Devedeset i prve naši su dragovoljci i branitelji otišli u rat, između ostaloga, i zbog ljubavi prema vlastitom narodu i domovini. To ne bi trebalo biti sporno ni “kulturnim marksistima“ kako im tepa Borislav Ristić u subotnjem Večernjaku.

Kad je počelo klanje Hrvata na Ovčari, ubijanje u Škabrnji, rušenje Dubrovnika, paljenje i rušenje katoličkih crkava, raketiranje Banskih dvora itd. naši branitelji su se, kao pravi patrioti, ljubeći svoj narod borili s lovačkim puškama i tenisicama na nogama protiv onih s crvenom zvijezdom na čelu… Onog trenutka kada su čuli što se događa u Vukovaru, Škabrnji, Iloku, Saborskom… malo su primitivno zamrzili Mladića, Kadijevića, Adžića i srpske agresore i tako su postali odjednom od domoljuba nacionalisti. Po Macronu su izdali svoje domoljublje.

Nakon Lorinog “non pasaran“ ustašluku u Hrvatskoj propupale su odjednom crvene otrovne gljive. Javio se odmah sociolog Dražen Lalić ”ljevoruki“ amaterski povjesničar tipa Hrvoja Klasića pa je onako elegantno, kao slonica u drugom stanju, razvalio “ispravljače povijesti“. Njega žuljaju “društveno štetne pojave“. Dražen kuži sve pomalo. Prije svjetskog prvenstva u Rusiji, na svoj duhoviti i šarmerski način kao, recimo, Nenad Stazić ismijao je repku i ono “malo govno“ Modrića.

Smatrao je da je repka potpuni promašaj i prije nego li je uopće lopta krenula sa centra. Sada u izuzetno dosadnom člančiću citira u više navrata svoju zakrpu Dejana Jovića. Njega i Jovića ljuti “društveno štetna pojava“ jer se “dominantna nacionalna naracija već dulje od četvrt stoljeća gradi oko Domovinskog rata koji je proglašen“ nultom točkom, ishodištem suvremene povijesti“. Dražena je krenulo skoro k’o naše u Rusiji pa mudruje: “Mitovi i druga za to vezana tumačenja u tom se diskursu (k’o da čitam Jelenu Lovrić) dominantno shvaćaju kao neupitna…“

Lalić, Jović, Vidovićka, Tomić, Jergović, Bajruši, Stazić, Šerbedžija, Lovrićka, Mandić, Puhovski, Pavičić, Bajruši, Boris Vlašić… godinama su robovali izmišljenom mitu o 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu. Taj mit su srušili nacionalisti koji su usput “izdali“ domovinu. Za tu tvrdnju je Lora odmah dobila plamenu podršku Zorana Vitasa u njegovoj čuvenoj i proslavljenoj rubrici u Gerovčevom Obzoru.

Doduše rubrika nema imena, ali Lorina strjelica je prema gore, a Glasnovićeva prema dole. Zoran je tronut do suza progresivnom idejom novinara koji su onako, intelektualno superiorno, ignorirali Glasnovićevu konferenciju za tisak. Vitas je na taj način konkludentno i posthumno potvrdio davnu tvrdnju genijalnog Lava Trockog da su “novinari intelektualni proleteri“.

Uglavnom, da ne razvlačim, koristeći se kripto komunističkim izričajima o “ispravljačima povijesti“, “društveno štetnim događajima“, ”rastućem bujanju fašizma, nacizma i ustašluka” itd., ono što stvarno žulja i Loru, i Dražena, i Zorana i čitavu ljevičarsku falangu je navodni revizionizam suvremene hrvatske povijesti. Sada su, kartaški rečeno, napokon došli na štih jer je HNS od Plenkovića bez i pola muke dobio u ruke dragocjeni daljinski – obrazovanje – kojim će Divjak, Obuljen, Jokić i ekipa moći buduće generacije vratiti na pravi put. Bit će to put Sutjeske, Neretve, Save Kovačevića, Maršala sa srednjom bravarskom, AVNOJ-a koji je stvorio modernu Hrvatsku, mita o 700 000 žrtava u Jasenovcu od kojih su neki i danas živi.

Stoga, kad podvučemo zajednički nazivnik dobivamo po stoti put uvijek jedan te isti rezultat: konačna i definitivna revizija moderne hrvatske povijesti dovršena je 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg 1995.g. Svi ovi nepodobni pokušaji kriptokomunističke revizije moderne hrvatske povijesti predstavljaju tek zadnji trzaj jugoslavenskog kljuseta koje više izaziva sažaljenje, a ne neki strah od novog bratstva i jedinstva.

Bijesni su i stalno riču jer su negdje duboko u sebi ipak svjesni da će omjer onih koji su stvorili ovu državu i koji ju istinski vole i žele još najmanje pedesetak godina ostati 70 prema 30% onih koji ju ne mogu smisliti. Najsporniji dio nedavne hrvatske povijesti za njih je upravo tko nas je početkom devedesetih napao, okupirao, palio i ubijao. Je li to bio HOS i povampirene ustaše ili stvarne i virtualne bradonje sa crvenom zvijezdom ili kokardom na čelu? Tko je ikada čuo da se u Domovinskom ratu u bitku išlo sa partizanskim pjesmama ili petokrakom na čelu?

Malo ću parafrazirati Ericha Fromma: “Hrvati žive u zabludi da znaju što žele, a u stvari žele ono što se od njih očekuje da žele.

Kako bi danas izgledao spomenik Anki Taritaš Mrak u opusu Kuzme Kovačića? Branitelji se u lijevim medijima cinkaju kao nametnici na proračunu RH. Je li se ikada lijeva medijska falanga odvažila javno obznaniti tko su glavni nametnici državnog proračuna? Što je s mirovinama boraca NOB-a koji (osim Manolića) vjerojatno svi žive 150 godina?

Što je s mirovinama bivših pripadnika JNA koja nas je htjela uništiti? Na društvenim je mrežama počela je kolati preslika radne knjižice jednog bivšeg četnika i pripadnika milicije SAO Krajine kojem je bio u Hrvatskoj naknadno upisan radni staž služenja u MUP-u Krajine Vukovar od 17. listopada 1991.g. do 29. srpnja 1997.g.

Naime, Vlada RH je bila donijela je Zakon o konvalidaciji 1997.g. Što više, navodno po novom Medvedovom Zakonu o braniteljima gore spomenuti četnik može zatražiti i status “dragovoljca“!? Ako se sjećate, upravo je zbog ove šizofrene situacije, Most svojim amandmanom na čl.21. tražio da se utvrdi tko nema prava iz novog zakona. Je li amandman prošao? Kraj Pupovca…ha, ha…

Je li se oglasila Lora Vidović kad je u Večernjem od 20. studenog o. g. pročitala da danas u Lijevoj njihovoj 570 tisuća umirovljenika živi sa 1.360 kn mjesečno? Kako će se oglasiti kad su to tek tamo neki pučani, možda čak i ustaše. Oni za koje ona brine su osigurani.

Pitam nadalje je li progresivna Lora čula za Vukovarku Ružicu Barbarić koja je bila zatočena nakon pada grada u Veleprometu? Četiri dana vodili su je od kuće do kuće u stožer četnika i arkanovaca i masovno silovali. Ponekada njih 14 do 15. Ružica je bezbroj puta poželjela da je ubiju.

Međutim, to se naše vrle pravo-braniteljice puka nije osobito dojmilo pa na tu i slične priče silovanih žena uopće nije reagirala. Nisu reagirali ni naši lijevi mediji koji su inače osobito ”senzibilizirani” na Istambulsku konvenciju. Međutim, kad čuju za masovna silovanja žena tijekom Domovinskog rata i okupacije Hrvatske od strane Srba i četnika, e tada ih to ne ”senzibilizira” jer im ne djeluje ”belosvetski” kao ”Istambulska” i njene žrtve.

Svoju su dvoličnost bezbroj puta iskazali, ali sjetimo se samo jednog od tih slučajeva: slučaja Vice Vukojevića. Njega su hrvatski jugonostalgičari godinama optuživali za “silovanje“ mlade muslimanke, a koja je patetično, onako partizanski, zavapila “molila sam ih da me ubiju“.

Nakon godina mrcvarenja po sudovima i od strane tužiteljstva Švedske, BiH i Hrvatske napokon se utvrdilo kako “mlada muslimanka“ uopće nikada nije ni bila silovana. Zašto? Zato jer nikada nije ni postojala. Izmislile su ju BiH službe. Kad smo dobili očitovanje o toj medijskoj prijevari, kao odvjetnik Vice Vukojevića, predložio sam mu da pojedinačno tuži svakog novinara i političara kao što je na pr. Vesna Pusić. Nažalost, odustao je jer mu se sve zajedno zgadilo.

Čitam na fejsu: Montesquieu: “Sretnih li naroda koji imaju dosadnu povijest“. Kraj naših Lora Vidovića, Bajrušija, Vlašića, Tomića, Pofuka… nikada dosade. Dok jednog dana ne dosade nama svima.

Vukovar 18. studenoga o.g. Ante Tomić kaže: “U Vukovar se slilo tisuće budala, fanatika, varalica i lažnih graditelja. Pretvaraju se ožalošćenima, ali oni su tamo došli zbog skroz drugog razloga“. Tipična, pokvarena ljevičarska musaka. Po JNA podoficiru i Ružica Barbarić pretvara se da je ožalošćena. Možda je i ona varalica. Poznaje on JNA jer je njen podoficir. Oni ne siluju. Partizani su kroz četiri godine rata strijeljali svoje homiće.

Hrabri, konzekventni Antiša ne boji se fašista. Naš antifa podsjeća me pomalo na Ivana Denisovića iz romana Aleksandra Solženjicina. Roman “Jedan dan Ivana Denisovića“ uzbudljiva je i dramatična priča o jednom danu Ivana Denisovića Šuhova. Šuhov svaku večer liježe u krevet zadovoljan jer mu se taj dan nije ništa loše dogodilo. Sretan je što ga nitko nije taj dan zalio kiblom punom govana, nitko mu nije pokušao skinutu šapku s glave pa nije morao juriti drugovima da prokaže narodne neprijatelje.

Kazat će netko pa kakva je uzročna veza između običnih briga Ivana Denisovića da preživi jedan od tri tisuće šest stotina i pedeset tri dana u gulagu i Ante Tomića koji iz sunčanog hrvatskog Splita vrijeđa Ružicu Barbarić i sve one koji su silovan i prebijani u srpskim logorima od strane njegove JNA? E, pa ova: kako se Ivan Denisović Šuhov osjećao tri tisuće i šest stotina pedeset i tri dana u sibirskom gulagu tako se sada osjeća i Ante Tomić u toplom hrvatskom gradu Splitu. Go, go Ante… ne boj se nove kante! Ali morat ćeš živjeti i umrijeti u Hrvatskoj koliko god te ona asocirala na klerofašistički gulag. U svakom slučaju Ante Tomić se kao tvrdi ateist ne da krstiti argumentima.

Sjećam se kad je svojedobno Ivica Račan izjavio u Hrvatskom saboru: “Osuđujemo ratni zločin, ma na kojoj strani!“ Na to se s galerije zaorila pjesma antifa: “A na drugoj strani naprijed partizani…!“

Dobra vijest za branitelje, dragovoljce i pripadnike HOS-a. SDP, GLAS i IDS predložit će da “ZDS“ bude kazneno djelo. IDS predlaže da se u Kazneni zakon uvrsti kazneno djelo “Propagiranje nacističkog, fašističkog i ustaškog režima“. Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju 1481/2006 o potrebi osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Lora Vidović o tome nema pojma. Stvarno, nikad čula!

Bauk komunizma kruži Hrvatskom. Arsen Bauk je nešto načuo. On tobože nikada nije ni čuo o akciji za djecu koja ne čuju, a zvala se “Dajmo da čuju“. Pa onda organizirajmo još jednom akciju “Dajmo da čuju“ za Loru Vidović, Arsena Bauka, Davora Bernadića, Anku partizanku, redakcije Jutarnjeg i Večernjeg, za“ Otvoreno“ HRT-a i za sve one koji glumataju da nisu“ čuli“ za rezoluciju Vijeća Europe 1481/06. Ako ta akcija slučajno ili ne propadne onda predlažem novu akciju pod nazivom “Dajte im da napokon zašute“.

Osumnjičenik iz SAO Krajine zatražio je od suda za ubojstvo vatrenim oružjem da se brani sa slobode – istim oružjem.

Čitam kolumnu Tomislava Bandova: “Većina zagovornika ilegalnih migranata su ljevičari, a zajednički neprijatelj im je – kršćanstvo“. Ne smeta ljevičare što migranti mrze recimo LGBT zajednice, a Istambulska konvencija im je odvratna. Ljevičarima i migrantima je zajednički cilj i zajednički neprijatelj isti: Crkva i kršćanstvo. Ne mogu ih pokolebati ni cijeli niz zemalja koje su odbacile UN-ov sporazum o izbjeglicama kao što su Poljska, Austrija, Češka, Mađarska, Bugarska, Estonija, Izrael, Švicarska, Australija i SAD. Taj će se niz država sigurno još znatnije proširiti. ”Globalni kompakt” sve više sliči na ”globalnu pušionu” u Marakešu koji je i inače pun tradicionalnih lokala za pušenje istočnjačkih duhana i opijuma. Hrvateki su tradicionalno skloni pušenju, pa to čine i ovaj puta.

Rezultati zadnjih izbora u BIH dobiveni su zbrajanjem i oduzimanjem glasova…

Zvonimir Hodak/tjedno.hr

 

Podsjetnik za Loru Vidović: Ustav Republike Hrvatske ne može se tumačiti jednostrano

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih. Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana. Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“. Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama. Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već. Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira. Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje. Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari