Pratite nas

Kolumne

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

Objavljeno

na

Pučka“ pravobraniteljica Lora Vidović odjednom se jako istakla k’o debela crna muha u čaši mlijeka. Neoliberalizmom s okusom boljševizma žestoko je napala policiju, Crkvu, Državno odvjetništvo… i to s razlogom jer ona živi, radi i spava u ustaškoj državi.

Ustaška zmija, slična onoj Josipovićevoj, popela se Lori na njen progresivni živac. Lora trenutno jaše na “čelu kolone“ kao nekad drug Tito. Po njoj se loše piše nacionalistima. Bez obzira što su dobili rat protiv crvene zvijezde.

Lora je Macronova Europljanka. Emmanuel je mudro zaključio da “nacionalizam znači izdaju domoljublja“ te nas je analogno tome Mirko Galić s puno takta podučio da je “ljubav prema vlastitom narodu patriotizam, a mržnja prema drugom nacionalizam“. Nevjerojatno je kako danas svatko misli da može izmišljati svoju definiciju nekog pojma koja onda mora postati općevažeća.

E sad, drugovi marksisti, evo malo “dijalektičkog“ razmišljanja jednog ognjištara. Devedeset i prve naši su dragovoljci i branitelji otišli u rat, između ostaloga, i zbog ljubavi prema vlastitom narodu i domovini. To ne bi trebalo biti sporno ni “kulturnim marksistima“ kako im tepa Borislav Ristić u subotnjem Večernjaku.

Kad je počelo klanje Hrvata na Ovčari, ubijanje u Škabrnji, rušenje Dubrovnika, paljenje i rušenje katoličkih crkava, raketiranje Banskih dvora itd. naši branitelji su se, kao pravi patrioti, ljubeći svoj narod borili s lovačkim puškama i tenisicama na nogama protiv onih s crvenom zvijezdom na čelu… Onog trenutka kada su čuli što se događa u Vukovaru, Škabrnji, Iloku, Saborskom… malo su primitivno zamrzili Mladića, Kadijevića, Adžića i srpske agresore i tako su postali odjednom od domoljuba nacionalisti. Po Macronu su izdali svoje domoljublje.

Nakon Lorinog “non pasaran“ ustašluku u Hrvatskoj propupale su odjednom crvene otrovne gljive. Javio se odmah sociolog Dražen Lalić ”ljevoruki“ amaterski povjesničar tipa Hrvoja Klasića pa je onako elegantno, kao slonica u drugom stanju, razvalio “ispravljače povijesti“. Njega žuljaju “društveno štetne pojave“. Dražen kuži sve pomalo. Prije svjetskog prvenstva u Rusiji, na svoj duhoviti i šarmerski način kao, recimo, Nenad Stazić ismijao je repku i ono “malo govno“ Modrića.

Smatrao je da je repka potpuni promašaj i prije nego li je uopće lopta krenula sa centra. Sada u izuzetno dosadnom člančiću citira u više navrata svoju zakrpu Dejana Jovića. Njega i Jovića ljuti “društveno štetna pojava“ jer se “dominantna nacionalna naracija već dulje od četvrt stoljeća gradi oko Domovinskog rata koji je proglašen“ nultom točkom, ishodištem suvremene povijesti“. Dražena je krenulo skoro k’o naše u Rusiji pa mudruje: “Mitovi i druga za to vezana tumačenja u tom se diskursu (k’o da čitam Jelenu Lovrić) dominantno shvaćaju kao neupitna…“

Lalić, Jović, Vidovićka, Tomić, Jergović, Bajruši, Stazić, Šerbedžija, Lovrićka, Mandić, Puhovski, Pavičić, Bajruši, Boris Vlašić… godinama su robovali izmišljenom mitu o 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu. Taj mit su srušili nacionalisti koji su usput “izdali“ domovinu. Za tu tvrdnju je Lora odmah dobila plamenu podršku Zorana Vitasa u njegovoj čuvenoj i proslavljenoj rubrici u Gerovčevom Obzoru.

Doduše rubrika nema imena, ali Lorina strjelica je prema gore, a Glasnovićeva prema dole. Zoran je tronut do suza progresivnom idejom novinara koji su onako, intelektualno superiorno, ignorirali Glasnovićevu konferenciju za tisak. Vitas je na taj način konkludentno i posthumno potvrdio davnu tvrdnju genijalnog Lava Trockog da su “novinari intelektualni proleteri“.

Uglavnom, da ne razvlačim, koristeći se kripto komunističkim izričajima o “ispravljačima povijesti“, “društveno štetnim događajima“, ”rastućem bujanju fašizma, nacizma i ustašluka” itd., ono što stvarno žulja i Loru, i Dražena, i Zorana i čitavu ljevičarsku falangu je navodni revizionizam suvremene hrvatske povijesti. Sada su, kartaški rečeno, napokon došli na štih jer je HNS od Plenkovića bez i pola muke dobio u ruke dragocjeni daljinski – obrazovanje – kojim će Divjak, Obuljen, Jokić i ekipa moći buduće generacije vratiti na pravi put. Bit će to put Sutjeske, Neretve, Save Kovačevića, Maršala sa srednjom bravarskom, AVNOJ-a koji je stvorio modernu Hrvatsku, mita o 700 000 žrtava u Jasenovcu od kojih su neki i danas živi.

Stoga, kad podvučemo zajednički nazivnik dobivamo po stoti put uvijek jedan te isti rezultat: konačna i definitivna revizija moderne hrvatske povijesti dovršena je 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg 1995.g. Svi ovi nepodobni pokušaji kriptokomunističke revizije moderne hrvatske povijesti predstavljaju tek zadnji trzaj jugoslavenskog kljuseta koje više izaziva sažaljenje, a ne neki strah od novog bratstva i jedinstva.

Bijesni su i stalno riču jer su negdje duboko u sebi ipak svjesni da će omjer onih koji su stvorili ovu državu i koji ju istinski vole i žele još najmanje pedesetak godina ostati 70 prema 30% onih koji ju ne mogu smisliti. Najsporniji dio nedavne hrvatske povijesti za njih je upravo tko nas je početkom devedesetih napao, okupirao, palio i ubijao. Je li to bio HOS i povampirene ustaše ili stvarne i virtualne bradonje sa crvenom zvijezdom ili kokardom na čelu? Tko je ikada čuo da se u Domovinskom ratu u bitku išlo sa partizanskim pjesmama ili petokrakom na čelu?

Malo ću parafrazirati Ericha Fromma: “Hrvati žive u zabludi da znaju što žele, a u stvari žele ono što se od njih očekuje da žele.

Kako bi danas izgledao spomenik Anki Taritaš Mrak u opusu Kuzme Kovačića? Branitelji se u lijevim medijima cinkaju kao nametnici na proračunu RH. Je li se ikada lijeva medijska falanga odvažila javno obznaniti tko su glavni nametnici državnog proračuna? Što je s mirovinama boraca NOB-a koji (osim Manolića) vjerojatno svi žive 150 godina?

Što je s mirovinama bivših pripadnika JNA koja nas je htjela uništiti? Na društvenim je mrežama počela je kolati preslika radne knjižice jednog bivšeg četnika i pripadnika milicije SAO Krajine kojem je bio u Hrvatskoj naknadno upisan radni staž služenja u MUP-u Krajine Vukovar od 17. listopada 1991.g. do 29. srpnja 1997.g.

Naime, Vlada RH je bila donijela je Zakon o konvalidaciji 1997.g. Što više, navodno po novom Medvedovom Zakonu o braniteljima gore spomenuti četnik može zatražiti i status “dragovoljca“!? Ako se sjećate, upravo je zbog ove šizofrene situacije, Most svojim amandmanom na čl.21. tražio da se utvrdi tko nema prava iz novog zakona. Je li amandman prošao? Kraj Pupovca…ha, ha…

Je li se oglasila Lora Vidović kad je u Večernjem od 20. studenog o. g. pročitala da danas u Lijevoj njihovoj 570 tisuća umirovljenika živi sa 1.360 kn mjesečno? Kako će se oglasiti kad su to tek tamo neki pučani, možda čak i ustaše. Oni za koje ona brine su osigurani.

Pitam nadalje je li progresivna Lora čula za Vukovarku Ružicu Barbarić koja je bila zatočena nakon pada grada u Veleprometu? Četiri dana vodili su je od kuće do kuće u stožer četnika i arkanovaca i masovno silovali. Ponekada njih 14 do 15. Ružica je bezbroj puta poželjela da je ubiju.

Međutim, to se naše vrle pravo-braniteljice puka nije osobito dojmilo pa na tu i slične priče silovanih žena uopće nije reagirala. Nisu reagirali ni naši lijevi mediji koji su inače osobito ”senzibilizirani” na Istambulsku konvenciju. Međutim, kad čuju za masovna silovanja žena tijekom Domovinskog rata i okupacije Hrvatske od strane Srba i četnika, e tada ih to ne ”senzibilizira” jer im ne djeluje ”belosvetski” kao ”Istambulska” i njene žrtve.

Svoju su dvoličnost bezbroj puta iskazali, ali sjetimo se samo jednog od tih slučajeva: slučaja Vice Vukojevića. Njega su hrvatski jugonostalgičari godinama optuživali za “silovanje“ mlade muslimanke, a koja je patetično, onako partizanski, zavapila “molila sam ih da me ubiju“.

Nakon godina mrcvarenja po sudovima i od strane tužiteljstva Švedske, BiH i Hrvatske napokon se utvrdilo kako “mlada muslimanka“ uopće nikada nije ni bila silovana. Zašto? Zato jer nikada nije ni postojala. Izmislile su ju BiH službe. Kad smo dobili očitovanje o toj medijskoj prijevari, kao odvjetnik Vice Vukojevića, predložio sam mu da pojedinačno tuži svakog novinara i političara kao što je na pr. Vesna Pusić. Nažalost, odustao je jer mu se sve zajedno zgadilo.

Čitam na fejsu: Montesquieu: “Sretnih li naroda koji imaju dosadnu povijest“. Kraj naših Lora Vidovića, Bajrušija, Vlašića, Tomića, Pofuka… nikada dosade. Dok jednog dana ne dosade nama svima.

Vukovar 18. studenoga o.g. Ante Tomić kaže: “U Vukovar se slilo tisuće budala, fanatika, varalica i lažnih graditelja. Pretvaraju se ožalošćenima, ali oni su tamo došli zbog skroz drugog razloga“. Tipična, pokvarena ljevičarska musaka. Po JNA podoficiru i Ružica Barbarić pretvara se da je ožalošćena. Možda je i ona varalica. Poznaje on JNA jer je njen podoficir. Oni ne siluju. Partizani su kroz četiri godine rata strijeljali svoje homiće.

Hrabri, konzekventni Antiša ne boji se fašista. Naš antifa podsjeća me pomalo na Ivana Denisovića iz romana Aleksandra Solženjicina. Roman “Jedan dan Ivana Denisovića“ uzbudljiva je i dramatična priča o jednom danu Ivana Denisovića Šuhova. Šuhov svaku večer liježe u krevet zadovoljan jer mu se taj dan nije ništa loše dogodilo. Sretan je što ga nitko nije taj dan zalio kiblom punom govana, nitko mu nije pokušao skinutu šapku s glave pa nije morao juriti drugovima da prokaže narodne neprijatelje.

Kazat će netko pa kakva je uzročna veza između običnih briga Ivana Denisovića da preživi jedan od tri tisuće šest stotina i pedeset tri dana u gulagu i Ante Tomića koji iz sunčanog hrvatskog Splita vrijeđa Ružicu Barbarić i sve one koji su silovan i prebijani u srpskim logorima od strane njegove JNA? E, pa ova: kako se Ivan Denisović Šuhov osjećao tri tisuće i šest stotina pedeset i tri dana u sibirskom gulagu tako se sada osjeća i Ante Tomić u toplom hrvatskom gradu Splitu. Go, go Ante… ne boj se nove kante! Ali morat ćeš živjeti i umrijeti u Hrvatskoj koliko god te ona asocirala na klerofašistički gulag. U svakom slučaju Ante Tomić se kao tvrdi ateist ne da krstiti argumentima.

Sjećam se kad je svojedobno Ivica Račan izjavio u Hrvatskom saboru: “Osuđujemo ratni zločin, ma na kojoj strani!“ Na to se s galerije zaorila pjesma antifa: “A na drugoj strani naprijed partizani…!“

Dobra vijest za branitelje, dragovoljce i pripadnike HOS-a. SDP, GLAS i IDS predložit će da “ZDS“ bude kazneno djelo. IDS predlaže da se u Kazneni zakon uvrsti kazneno djelo “Propagiranje nacističkog, fašističkog i ustaškog režima“. Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju 1481/2006 o potrebi osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Lora Vidović o tome nema pojma. Stvarno, nikad čula!

Bauk komunizma kruži Hrvatskom. Arsen Bauk je nešto načuo. On tobože nikada nije ni čuo o akciji za djecu koja ne čuju, a zvala se “Dajmo da čuju“. Pa onda organizirajmo još jednom akciju “Dajmo da čuju“ za Loru Vidović, Arsena Bauka, Davora Bernadića, Anku partizanku, redakcije Jutarnjeg i Večernjeg, za“ Otvoreno“ HRT-a i za sve one koji glumataju da nisu“ čuli“ za rezoluciju Vijeća Europe 1481/06. Ako ta akcija slučajno ili ne propadne onda predlažem novu akciju pod nazivom “Dajte im da napokon zašute“.

Osumnjičenik iz SAO Krajine zatražio je od suda za ubojstvo vatrenim oružjem da se brani sa slobode – istim oružjem.

Čitam kolumnu Tomislava Bandova: “Većina zagovornika ilegalnih migranata su ljevičari, a zajednički neprijatelj im je – kršćanstvo“. Ne smeta ljevičare što migranti mrze recimo LGBT zajednice, a Istambulska konvencija im je odvratna. Ljevičarima i migrantima je zajednički cilj i zajednički neprijatelj isti: Crkva i kršćanstvo. Ne mogu ih pokolebati ni cijeli niz zemalja koje su odbacile UN-ov sporazum o izbjeglicama kao što su Poljska, Austrija, Češka, Mađarska, Bugarska, Estonija, Izrael, Švicarska, Australija i SAD. Taj će se niz država sigurno još znatnije proširiti. ”Globalni kompakt” sve više sliči na ”globalnu pušionu” u Marakešu koji je i inače pun tradicionalnih lokala za pušenje istočnjačkih duhana i opijuma. Hrvateki su tradicionalno skloni pušenju, pa to čine i ovaj puta.

Rezultati zadnjih izbora u BIH dobiveni su zbrajanjem i oduzimanjem glasova…

Zvonimir Hodak/tjedno.hr

 

Podsjetnik za Loru Vidović: Ustav Republike Hrvatske ne može se tumačiti jednostrano

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Hrvatski cinkeri rade ‘punom parom’

Objavljeno

na

Objavio

Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić i Milan Kujundžić odrađeni su profesionalno, pedantno, pikantno, uporno i uspješno. Lov na Kuščevića, Tolušića i Kujundžića bolje ne bi odradio ni CNN. Da nije bilo nekoliko krkana koji su bezobrazno i brutalno napali novinarku Slobodne Dalmacije i otvarali vrata auta u kojem je bila, pokušavajući slikati kuću ministra zdravstva, moglo bi se zaključiti da je akcija odrađena savršeno. To je pravo istraživačko novinarstvo! I Milan će sada alejom Lovre Kuščevića i Tomislava Tolušića odšetati u povijest. Zasluženo…

Ipak je on trebao biti izabran za osobu tjedna u subotnjem Obzoru. Od toliko HDZ-ovih raskošno talentiranih kandidata izbor je pao na župana Alojzija Tomaševića koji je, u stilu raspojasanog tamburaša, ”istamburao” svoju suprugu. Navodno je sud kao olakšavajuću okolnost uzeo u obzir činjenicu da navodnu ljubavnicu nije ni taknuo.

Ipak, zadrte ognjištare na Fejsu nešto smeta. Zašto mediji nisu tako zdušno istražili i stan u elitnom dijelu Zagreba koji je još kao predsjednik bio kupio Stipe Mesić? Zašto su o imovini Ive Sanadera i svim njegovim nepodopštinama dok je predsjednikovao progovorili tek kada je pao (poskliznuo se) s vlasti?

Zašto su naši istraivački novinari, kada su već odlično započeli istraživati aferu Borg, odjednom zašutjeli? Dok su Lovre, Tolušić i Milan uživali i medijskoj pompi i nisu silazili s naslovnica naših pisanih i elektroničkih medija, naš je Stipe u svom nekretninskom poslu ostao potpuno prekriven maglom zaborava.

Slična magla prekrila je i raspletaj operacije Borg. Sjećate se kada je svojevremeno Stipe Mesić bio kupio ”stančinu” u elitnom dijelu Zagreba? Koštala je nešto više od tri milje kunića. Stipe je dostojanstveno i ponosno odšutio režanje klerofašista od kud’ mu lova. Od čekova ne bi imao dosta ni za garažu. Sumnjalo se da je u pitanju honorar od predavanja u prepunom Domu Hrvatske vojske u  kojem Stipe održao predavanje ”Divizioni u Regionu”, uz simultani prijevod na hrvatski.

Ali, taj ”rašomon” prekinuo je sam Stipe pa je nakon godine šutnje otkrio da mu je lovu pozajmio ”bez kamate i bez povrata” prijatelj iz Slovenije. I svi su odahnuli. Opće je poznato da ako se Hrvat nađe u frci, dovoljno je da se obrati Slovencu i problem je riješen. Svi sretni i zadovoljni. Tada Slobodna nije slala svoju hrabru novinarku da snimi ”stančugu” koja je dovela do naglog zatopljenja dviju ”bratskih i prijateljskih zemalja”.

Dobro je znati: ako nam je frka odmah u Sloveniju po lovu. Bratstvo i jedinstvo, skovano u NOB-u, čvršće je od čelika. I sad na Fejsu sitni provokatori predlažu da netko od studenata napiše doktorat na temu ”Fenomen različitog zanimanja medija za nekretninske poslove Mesića, Kušćevića, Tolušića i Kujundžića”. Na kraju, tužna je sudbina Stipe Mesića. Zasjenile su ga potpuno nove medijske zvijezde Kuščević, Tolušić, Žalac, Kujundžić.

Zanimljiva je i nedavna presuda slovenskog Vrhovnog suda koji je poništio presudu Leonu Rupniku, slovenskoj inačici našeg Ante Pavelića. Politička pastorala. Draža Mihajlović i Nedić su već odavno rehabilitirani u Srbiji, Leon Rupnik im se sada pridružio u Sloveniji. Jedino u ”Lepoj njihovoj” i dalje traje lov na ustaše i ZDS…

Hrvatski cinkeri rade punom parom. Hrvoje Zovko prijeti da će odmah obavijestiti ”međunarodne organizacije” kako su ”ustaše” u Imotskom u dva navrata otvarali vrata od auta novinarke Slobodne Dalmacije. Svoju pravovjernost i partizansku svijest te žal za ”regionom”  dokazujemo i koncertima Lepe Brene, pjevanjem ”Jugoslovenke”, oduševljenjem Borom Čorbom, Bajagom, stavljanjem crvene zvijezde na riječki neboder, obnovom Titovog broda… Mentalitet koji se skoro ne razlikuje od onog iz doba 8. svibnja 1945. godine. Neke su laži u međuvremenu dobile čak status apsolutnih istina. U Drugom svjetskom ratu Židovi su nastradali samo u NDH. Nedićev brzojav Hitleru da je Srbija ”Judenfrei’‘, nitko ni ne spominje.

Sve oči su sada uperene u Pučku pravobraniteljicu Loru Vidović. Od nje se kao prut trese i Beljak. Naglo je ublažio  svoje liberalno-antifašističke stavove. Nakon krokodilskih suza za sporom UDB-om i nedovoljnim brojem likvidiranih hrvatskih državljana u ”inostranstvu”, Šokre je posipao svoju ”long play” glavu pepelom i izjavio: ”Ako je Bleiburg zločin, onda je zločin i Oluja”. To je zabrinulo i starog HSS-ovca Hrga, koji je, sav zabrinut, izjavio: ”Mislim da Beljaku treba medicinska pomoć”.

A kome ne treba nakon stockholmskog polufinala u rukometu. Na Fejsu bruje ”stručne” analize. Neki pišu: ”I vaterpolisti bi pobijedili da Hercegovci igraju vaterpolo”; ”Doček rukometaša biti će u Mostaru. Za Hrvate iz Hrvatske bit će organiziran prijevoz autobusima”. Čudim se da tzv. antifašisti i jugo-komunisti, titoisti, homići, liberali… nisu postavili pitanje smiju li Hercegovci uopće zabijati golove za Lijepu našu ako ne plaćaju porez u RH. I na kraju jedno pitanje koje me muči već dulje vremena.

Sjećam se Gorana, Ivice i Janice, nogometaša u Parizu i Moskvi te sličnih događaja. Svi su ti događaji i uspjesi naših športaša izazivali nezapamćeno oduševljenje masa, uzlet nacionalnog ponosa, nevjerojatno veselje, euforičnost i izraze domoljublja. Pola milijuna razdraganih građana čekalo je Vatrene u Zagrebu, a onda dođu izbori i ti isti izaberu predstavnike onih, koji zbog tih športskih uspjeha, piju Normabele. Njih tobože ne zanima ”fudbal” i šport. Kada Vatreni žele da im na Trgu bana Jelačića pjeva Thompson ”Čavoglave”, dobivaju ospice i loše spavaju.

Kada ste vidjeli Stazića, Beljaka, Grbina, Marasa, Jovanovića, Josipovića, Mesića, Pusićku, Taritaš Mrak, Radu i familiju, Antu Tomića, Juricu Pavičića… na takvim manifestacijama? Svi se oni uredno distanciraju od športskih uspjeha jer ti uspjesi ujedno znače i promociju Republike Hrvatske. Iako hrvatski šport od države dobiva na godišnjoj razini, po Eurostatu, samo 221 milijun kuna, šport je glavni generator nacionalnog ponosa, veselja i promocije Hrvatske u svijetu. Kada se uzme u obzir iznos od dvije milijarde i 400 milijuna kuna koje država izdvaja za kulturu onda bi naša kultura trebala biti naš generator nacionalnog ponosa i hrvatske prepoznatljivosti u svijetu.

Međutim, Oliver Frljić, Rade Šerbedžija, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i razni naši filmski režiseri boje se i pomisliti na fenomen Vukovara, a kamoli snimiti film o hrvatskom Alamu. No, to je tipično hrvatski fenomen. Najviše novca dobivaju oni koji Hrvatsku najmanje poštuju i vole. Šport je konkretan i mjerljiv u pogledu uspješnosti. Kultura, osim rijetkih pojedinaca, nije egzaktno mjerljiva i kod nas uglavnom neuspješna. Ona se više brine o klimatskim promjenama i pitanjima sigurnog seksa, kad ti se vraća muž, kokainom i Abelom, legalizacijom prostitucije u Nizozemskoj tako da ”kurve rata” sada mogu slobodno štajgati pred Haaškim sudom.

Dok se god predmet na sudu zove ”sudski spor”, ništa od brzog pravosuđa.

Usput rečeno, kad smo već kod kulture, ovih sam dana gledao monodramu Dragana Despota po Krležinom djelu ”Na rubu pameti”. Briljantna predstava i sjajan glumac Despot. Težak krležijanski tekst je jedino Krležino djelo napisano u prvom licu jednine. Ne znam jesam li bolju monodramu ikada gledao. Nevjerojatno uspješnom glumom Despot je u 70 minuta, bez sekunde odmora, uskrsnuo pred publikom svu Krležina ironiju, sarkazam i razmišljanja o ljudskoj gluposti, amoralnom društvu…. Ovacije koje je dobio zaslužio je u cijelosti. Ali to je Krleža. Djelo je napisano 1938.g. Stoga i dalje stoji moja ocjena za Frica. Krleža je čovjek od glave do (četrdeset) pete.

Pa kad smo već zapeli na hrvatskoj kulturi, trebao bi netko odgovoriti na jedno ”kulturno-umjetničko” pitanje koje je postavio premijerni primjerak naše kulture Jurica Pavičić, Jugoslaven od glave do pete. On postavlja na prvi pogled tipično orijunaško pitanje: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”.

Film koji je do sada gledalo daleko najviše ljudi u RH. Film koji, uz biografski motiv, ima i temu koja se zove ”Oluja” 5. kolovoza 1995. godine Pavičiću, s obzirom na godine i ideološku sljepoću, može puno toga promaknuti. Ali ne i Oluja. I meteorološka svakoga izluđuje, a kamoli ova domoljubna. Nema u tom filmu Save Kovačevića, sedam neprijateljskih ofenziva, Sutjeske i Neretve… Jurica očito ne zna da je Sutjeska odavno diskvalificirana jer je Sava Kovačević navodno bio dopingiran!

Tko je dopustio da se snimi film o hrvatskoj pobjedi nad ”Slobinim zečevima” kako ih je sam Slobodan Milošević nazvao.  E, sad će sa 4. Splitskom obračunati naš Jurica, Nenad Polimac i slični. Još im fali samo kulturnjak s Breona – Nenad Stazić. Film se mora ocjenjivati s dva aspekta. Umjetničkog i zanatskog. Zadrte ”jugoslavenčine” zapele su za svjetonazorski. I nije Vrdoljak krajem siječnja ostao sam kako Jurica sam sebe hrabri. Ostao je s daleko najgledanijim filmom, a Pavičić, Tomić, Polimac i društvo ostaju samo rubni relikti prošlosti.

Ostaje i teror nekvalificiranih koji se žele nametnuti svojom toksičnom retorikom. No, to je davno pročitana knjiga. Oni su jedna jadna disfunkcionalna  jugo-obitelj koja polako odumire. I ubrzo će ispasti iz prosječne hrvatske memorije. K’o što su ispali i pokojni Miljenko Smoje, Jurjević Baja i ostali, a ostaju zauvijek Hajduk, Torcida, 4. Splitska, Goran, Bajdo Vukas…  Zadnji orjunaši na otocima maštaju o ”talasima” s istoka i čekaju da ih zadnji val odnese ”u selo malo”. A možda ih vjetar otpuhne i nešto prije…

Na žalost splitske Orjune više ne vrijedi stara njemačka poslovica: ”Što gluplji seljak to veći krumpir”.

Romina Peritz predstavlja nam lik i djelo umjetnika Nemanje Cvijanovića: ”Umjetnik  koji je svojom zvijezdom petokrakom na vrhu nebodera razljutio desničare”. Peritzka nas je jednim podnaslovom definirala. Umjetnika vole ljevičari. Ovu vrstu umjetnosti sigurno vole. Kada su se na traktorima probijali do ”otadžbine”’, bez crvene zvijezde, znali su da će njihovo vrijeme opet doći. Ne u otadžbini, nego u Hrvatskoj. Vrijeme radi za njih. Rezolucija Vijeća EU nije obvezujuća. Sada će brojni branitelji i dragovoljci iz Rijeke godinama gledati kako im je ”umjetnik” Nemanja lijepo objasnio tko je zapravo pobijedio 5. kolovoza 1995. godine u Rijeci. Za utjehu će moći posjetiti bravarev brod, a na kraju se mogu zapaliti u stogu sijena. A sijeno je ionako namijenjeno stoci.

Tako se urušava Tuđmanova Hrvatska. Čudno, kada HDZ čvrsto stoji malo desnije od centra. Taj centar bi trebalo ”centrirati” posebnim viskom. Superlativi umjetniku ispadaju iz usta Peritze k’o bomboni. Prosto ne može da ”veruje” zašto desničari ”besne”. Tako će ”u sklopu Rijeke EPK 2020. godine Cvijanović izvoditi projekt ”Zajednički Manifest komunističke partije i ujedinjenog građanstva Rijeke”… Amen. Čekajmo neku drugu priliku.

Uvukao se u sebe, a oni su ga upravo tamo čekali…

Darko Pavičić, kaptolski ekspert, javlja: ”Vatikan gura hrvatske biskupe u ekumenizam sa SPC-om”. Darko nam ujedno i daje kratku definiciju ekumenizma kao zajedničkog vjerskog izričaja. Sada su postali jasniji mnogi potezi Rima i pape Franje. Sada je jasnije što je sa slučajem Stepinac, ali jedno nije jasno. Kako to da su SPC jasno definirali kao agresivnu parapolitičku organizaciju u Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu… a jedino u RH žele ”zajednički vjerski izričaj”?

Papa Franjo kao da nema pojma o Domovinskom ratu, o tome koliko je u to vrijeme bilo sravnjeno s zemljom katoličkih vjerskih objekata i koliko je katolika poginulo. Koliko smo mi Hrvati srušili objekata SPC-e? I sada dragi Porfirije, preko apostolskog nuncija mons. Giorgia Linguea, čija je diplomatska karijera vezana za Srbiju, polako uvodi ekumenizam ili, otvoreno rečeno, Kaptol je izgubio diplomatsku bitku sa SPC-om.

Je li to našim svećenicima jasno, ili i dalje pokorno, suprotno općem uvjerenju, provode ”zajednički vjerski izračaj” s onima koji su bili kreatori otpora mladoj Hrvatskoj državi 1991. godine? Taj otpor smo oružjem i borbom slomili, a sada nam Vatikan, pomoću Porfirija, šalje poruke o Stepincu. Niži kler je već dugo svjestan tko nam u Vatikanu muti vodu. No, neki naši biskupi dramatično podsjećaju na naše političare. Poltronski zanemaruju mišljenje vjernika i običnog puka koji je već odavno svjestan da mu oni na koje se je mogao osloniti u 45 godina komunizma polako okreću leđa. Blaženi Alojzije Stepinac proglašen je od strane Pape Ivana Pavla II. blaženim 3. listopada 1988. godine u Mariji Bistrici. I to valjda treba, po Papi Franji, biti dovoljna satisfakcija Hrvatima.

Njegova beatifikacija ne smije Vatikanu služiti kao ucjena za bacanje hrvatskih katolika u zagrljaj onima koji dobro paze da umjesto Hrvatske govore o Slavoniji, Lici, Dalmaciji, o srpskim krajevima.. Kada nije išlo preko JNA, sad se proba preko Vatikana. I na kraju za podsjetiti je kako je svećenstvo već jednom sačuvalo hrvatski katolički identitet kroz 45 godina komunističke diktature. Mora ga sačuvati i opet bude li trebalo.

Pokojni don Anto Baković jednom je rekao: ”Nastavimo li ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari