Pratite nas

Kolumne

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

Objavljeno

na

Pučka“ pravobraniteljica Lora Vidović odjednom se jako istakla k’o debela crna muha u čaši mlijeka. Neoliberalizmom s okusom boljševizma žestoko je napala policiju, Crkvu, Državno odvjetništvo… i to s razlogom jer ona živi, radi i spava u ustaškoj državi.

Ustaška zmija, slična onoj Josipovićevoj, popela se Lori na njen progresivni živac. Lora trenutno jaše na “čelu kolone“ kao nekad drug Tito. Po njoj se loše piše nacionalistima. Bez obzira što su dobili rat protiv crvene zvijezde.

Lora je Macronova Europljanka. Emmanuel je mudro zaključio da “nacionalizam znači izdaju domoljublja“ te nas je analogno tome Mirko Galić s puno takta podučio da je “ljubav prema vlastitom narodu patriotizam, a mržnja prema drugom nacionalizam“. Nevjerojatno je kako danas svatko misli da može izmišljati svoju definiciju nekog pojma koja onda mora postati općevažeća.

E sad, drugovi marksisti, evo malo “dijalektičkog“ razmišljanja jednog ognjištara. Devedeset i prve naši su dragovoljci i branitelji otišli u rat, između ostaloga, i zbog ljubavi prema vlastitom narodu i domovini. To ne bi trebalo biti sporno ni “kulturnim marksistima“ kako im tepa Borislav Ristić u subotnjem Večernjaku.

Kad je počelo klanje Hrvata na Ovčari, ubijanje u Škabrnji, rušenje Dubrovnika, paljenje i rušenje katoličkih crkava, raketiranje Banskih dvora itd. naši branitelji su se, kao pravi patrioti, ljubeći svoj narod borili s lovačkim puškama i tenisicama na nogama protiv onih s crvenom zvijezdom na čelu… Onog trenutka kada su čuli što se događa u Vukovaru, Škabrnji, Iloku, Saborskom… malo su primitivno zamrzili Mladića, Kadijevića, Adžića i srpske agresore i tako su postali odjednom od domoljuba nacionalisti. Po Macronu su izdali svoje domoljublje.

Nakon Lorinog “non pasaran“ ustašluku u Hrvatskoj propupale su odjednom crvene otrovne gljive. Javio se odmah sociolog Dražen Lalić ”ljevoruki“ amaterski povjesničar tipa Hrvoja Klasića pa je onako elegantno, kao slonica u drugom stanju, razvalio “ispravljače povijesti“. Njega žuljaju “društveno štetne pojave“. Dražen kuži sve pomalo. Prije svjetskog prvenstva u Rusiji, na svoj duhoviti i šarmerski način kao, recimo, Nenad Stazić ismijao je repku i ono “malo govno“ Modrića.

Smatrao je da je repka potpuni promašaj i prije nego li je uopće lopta krenula sa centra. Sada u izuzetno dosadnom člančiću citira u više navrata svoju zakrpu Dejana Jovića. Njega i Jovića ljuti “društveno štetna pojava“ jer se “dominantna nacionalna naracija već dulje od četvrt stoljeća gradi oko Domovinskog rata koji je proglašen“ nultom točkom, ishodištem suvremene povijesti“. Dražena je krenulo skoro k’o naše u Rusiji pa mudruje: “Mitovi i druga za to vezana tumačenja u tom se diskursu (k’o da čitam Jelenu Lovrić) dominantno shvaćaju kao neupitna…“

Lalić, Jović, Vidovićka, Tomić, Jergović, Bajruši, Stazić, Šerbedžija, Lovrićka, Mandić, Puhovski, Pavičić, Bajruši, Boris Vlašić… godinama su robovali izmišljenom mitu o 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu. Taj mit su srušili nacionalisti koji su usput “izdali“ domovinu. Za tu tvrdnju je Lora odmah dobila plamenu podršku Zorana Vitasa u njegovoj čuvenoj i proslavljenoj rubrici u Gerovčevom Obzoru.

Doduše rubrika nema imena, ali Lorina strjelica je prema gore, a Glasnovićeva prema dole. Zoran je tronut do suza progresivnom idejom novinara koji su onako, intelektualno superiorno, ignorirali Glasnovićevu konferenciju za tisak. Vitas je na taj način konkludentno i posthumno potvrdio davnu tvrdnju genijalnog Lava Trockog da su “novinari intelektualni proleteri“.

Uglavnom, da ne razvlačim, koristeći se kripto komunističkim izričajima o “ispravljačima povijesti“, “društveno štetnim događajima“, ”rastućem bujanju fašizma, nacizma i ustašluka” itd., ono što stvarno žulja i Loru, i Dražena, i Zorana i čitavu ljevičarsku falangu je navodni revizionizam suvremene hrvatske povijesti. Sada su, kartaški rečeno, napokon došli na štih jer je HNS od Plenkovića bez i pola muke dobio u ruke dragocjeni daljinski – obrazovanje – kojim će Divjak, Obuljen, Jokić i ekipa moći buduće generacije vratiti na pravi put. Bit će to put Sutjeske, Neretve, Save Kovačevića, Maršala sa srednjom bravarskom, AVNOJ-a koji je stvorio modernu Hrvatsku, mita o 700 000 žrtava u Jasenovcu od kojih su neki i danas živi.

Stoga, kad podvučemo zajednički nazivnik dobivamo po stoti put uvijek jedan te isti rezultat: konačna i definitivna revizija moderne hrvatske povijesti dovršena je 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg 1995.g. Svi ovi nepodobni pokušaji kriptokomunističke revizije moderne hrvatske povijesti predstavljaju tek zadnji trzaj jugoslavenskog kljuseta koje više izaziva sažaljenje, a ne neki strah od novog bratstva i jedinstva.

Bijesni su i stalno riču jer su negdje duboko u sebi ipak svjesni da će omjer onih koji su stvorili ovu državu i koji ju istinski vole i žele još najmanje pedesetak godina ostati 70 prema 30% onih koji ju ne mogu smisliti. Najsporniji dio nedavne hrvatske povijesti za njih je upravo tko nas je početkom devedesetih napao, okupirao, palio i ubijao. Je li to bio HOS i povampirene ustaše ili stvarne i virtualne bradonje sa crvenom zvijezdom ili kokardom na čelu? Tko je ikada čuo da se u Domovinskom ratu u bitku išlo sa partizanskim pjesmama ili petokrakom na čelu?

Malo ću parafrazirati Ericha Fromma: “Hrvati žive u zabludi da znaju što žele, a u stvari žele ono što se od njih očekuje da žele.

Kako bi danas izgledao spomenik Anki Taritaš Mrak u opusu Kuzme Kovačića? Branitelji se u lijevim medijima cinkaju kao nametnici na proračunu RH. Je li se ikada lijeva medijska falanga odvažila javno obznaniti tko su glavni nametnici državnog proračuna? Što je s mirovinama boraca NOB-a koji (osim Manolića) vjerojatno svi žive 150 godina?

Što je s mirovinama bivših pripadnika JNA koja nas je htjela uništiti? Na društvenim je mrežama počela je kolati preslika radne knjižice jednog bivšeg četnika i pripadnika milicije SAO Krajine kojem je bio u Hrvatskoj naknadno upisan radni staž služenja u MUP-u Krajine Vukovar od 17. listopada 1991.g. do 29. srpnja 1997.g.

Naime, Vlada RH je bila donijela je Zakon o konvalidaciji 1997.g. Što više, navodno po novom Medvedovom Zakonu o braniteljima gore spomenuti četnik može zatražiti i status “dragovoljca“!? Ako se sjećate, upravo je zbog ove šizofrene situacije, Most svojim amandmanom na čl.21. tražio da se utvrdi tko nema prava iz novog zakona. Je li amandman prošao? Kraj Pupovca…ha, ha…

Je li se oglasila Lora Vidović kad je u Večernjem od 20. studenog o. g. pročitala da danas u Lijevoj njihovoj 570 tisuća umirovljenika živi sa 1.360 kn mjesečno? Kako će se oglasiti kad su to tek tamo neki pučani, možda čak i ustaše. Oni za koje ona brine su osigurani.

Pitam nadalje je li progresivna Lora čula za Vukovarku Ružicu Barbarić koja je bila zatočena nakon pada grada u Veleprometu? Četiri dana vodili su je od kuće do kuće u stožer četnika i arkanovaca i masovno silovali. Ponekada njih 14 do 15. Ružica je bezbroj puta poželjela da je ubiju.

Međutim, to se naše vrle pravo-braniteljice puka nije osobito dojmilo pa na tu i slične priče silovanih žena uopće nije reagirala. Nisu reagirali ni naši lijevi mediji koji su inače osobito ”senzibilizirani” na Istambulsku konvenciju. Međutim, kad čuju za masovna silovanja žena tijekom Domovinskog rata i okupacije Hrvatske od strane Srba i četnika, e tada ih to ne ”senzibilizira” jer im ne djeluje ”belosvetski” kao ”Istambulska” i njene žrtve.

Svoju su dvoličnost bezbroj puta iskazali, ali sjetimo se samo jednog od tih slučajeva: slučaja Vice Vukojevića. Njega su hrvatski jugonostalgičari godinama optuživali za “silovanje“ mlade muslimanke, a koja je patetično, onako partizanski, zavapila “molila sam ih da me ubiju“.

Nakon godina mrcvarenja po sudovima i od strane tužiteljstva Švedske, BiH i Hrvatske napokon se utvrdilo kako “mlada muslimanka“ uopće nikada nije ni bila silovana. Zašto? Zato jer nikada nije ni postojala. Izmislile su ju BiH službe. Kad smo dobili očitovanje o toj medijskoj prijevari, kao odvjetnik Vice Vukojevića, predložio sam mu da pojedinačno tuži svakog novinara i političara kao što je na pr. Vesna Pusić. Nažalost, odustao je jer mu se sve zajedno zgadilo.

Čitam na fejsu: Montesquieu: “Sretnih li naroda koji imaju dosadnu povijest“. Kraj naših Lora Vidovića, Bajrušija, Vlašića, Tomića, Pofuka… nikada dosade. Dok jednog dana ne dosade nama svima.

Vukovar 18. studenoga o.g. Ante Tomić kaže: “U Vukovar se slilo tisuće budala, fanatika, varalica i lažnih graditelja. Pretvaraju se ožalošćenima, ali oni su tamo došli zbog skroz drugog razloga“. Tipična, pokvarena ljevičarska musaka. Po JNA podoficiru i Ružica Barbarić pretvara se da je ožalošćena. Možda je i ona varalica. Poznaje on JNA jer je njen podoficir. Oni ne siluju. Partizani su kroz četiri godine rata strijeljali svoje homiće.

Hrabri, konzekventni Antiša ne boji se fašista. Naš antifa podsjeća me pomalo na Ivana Denisovića iz romana Aleksandra Solženjicina. Roman “Jedan dan Ivana Denisovića“ uzbudljiva je i dramatična priča o jednom danu Ivana Denisovića Šuhova. Šuhov svaku večer liježe u krevet zadovoljan jer mu se taj dan nije ništa loše dogodilo. Sretan je što ga nitko nije taj dan zalio kiblom punom govana, nitko mu nije pokušao skinutu šapku s glave pa nije morao juriti drugovima da prokaže narodne neprijatelje.

Kazat će netko pa kakva je uzročna veza između običnih briga Ivana Denisovića da preživi jedan od tri tisuće šest stotina i pedeset tri dana u gulagu i Ante Tomića koji iz sunčanog hrvatskog Splita vrijeđa Ružicu Barbarić i sve one koji su silovan i prebijani u srpskim logorima od strane njegove JNA? E, pa ova: kako se Ivan Denisović Šuhov osjećao tri tisuće i šest stotina pedeset i tri dana u sibirskom gulagu tako se sada osjeća i Ante Tomić u toplom hrvatskom gradu Splitu. Go, go Ante… ne boj se nove kante! Ali morat ćeš živjeti i umrijeti u Hrvatskoj koliko god te ona asocirala na klerofašistički gulag. U svakom slučaju Ante Tomić se kao tvrdi ateist ne da krstiti argumentima.

Sjećam se kad je svojedobno Ivica Račan izjavio u Hrvatskom saboru: “Osuđujemo ratni zločin, ma na kojoj strani!“ Na to se s galerije zaorila pjesma antifa: “A na drugoj strani naprijed partizani…!“

Dobra vijest za branitelje, dragovoljce i pripadnike HOS-a. SDP, GLAS i IDS predložit će da “ZDS“ bude kazneno djelo. IDS predlaže da se u Kazneni zakon uvrsti kazneno djelo “Propagiranje nacističkog, fašističkog i ustaškog režima“. Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju 1481/2006 o potrebi osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Lora Vidović o tome nema pojma. Stvarno, nikad čula!

Bauk komunizma kruži Hrvatskom. Arsen Bauk je nešto načuo. On tobože nikada nije ni čuo o akciji za djecu koja ne čuju, a zvala se “Dajmo da čuju“. Pa onda organizirajmo još jednom akciju “Dajmo da čuju“ za Loru Vidović, Arsena Bauka, Davora Bernadića, Anku partizanku, redakcije Jutarnjeg i Večernjeg, za“ Otvoreno“ HRT-a i za sve one koji glumataju da nisu“ čuli“ za rezoluciju Vijeća Europe 1481/06. Ako ta akcija slučajno ili ne propadne onda predlažem novu akciju pod nazivom “Dajte im da napokon zašute“.

Osumnjičenik iz SAO Krajine zatražio je od suda za ubojstvo vatrenim oružjem da se brani sa slobode – istim oružjem.

Čitam kolumnu Tomislava Bandova: “Većina zagovornika ilegalnih migranata su ljevičari, a zajednički neprijatelj im je – kršćanstvo“. Ne smeta ljevičare što migranti mrze recimo LGBT zajednice, a Istambulska konvencija im je odvratna. Ljevičarima i migrantima je zajednički cilj i zajednički neprijatelj isti: Crkva i kršćanstvo. Ne mogu ih pokolebati ni cijeli niz zemalja koje su odbacile UN-ov sporazum o izbjeglicama kao što su Poljska, Austrija, Češka, Mađarska, Bugarska, Estonija, Izrael, Švicarska, Australija i SAD. Taj će se niz država sigurno još znatnije proširiti. ”Globalni kompakt” sve više sliči na ”globalnu pušionu” u Marakešu koji je i inače pun tradicionalnih lokala za pušenje istočnjačkih duhana i opijuma. Hrvateki su tradicionalno skloni pušenju, pa to čine i ovaj puta.

Rezultati zadnjih izbora u BIH dobiveni su zbrajanjem i oduzimanjem glasova…

Zvonimir Hodak/tjedno.hr

 

Podsjetnik za Loru Vidović: Ustav Republike Hrvatske ne može se tumačiti jednostrano

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari