Pratite nas

Kolumne

Hodak: HDZ kao Dinamo – nitko ga ne voli, nitko mu ne dolazi na utakmice, a osvaja prvenstvo za prvenstvom!

Objavljeno

na

Kolinda je za prsa prva ušla u cilj. Ako je do prsa, onda je Kolinda predsjednica!

kolinda-pobjeda-620x330

Jutarnji je dobio novog vlasnika. Ovisnici o tiskanim medijima ili barem većina njih znatiželjno su pratili nadolazeće promjene. Neki su žalili za Butkovićem, Plešeom, Alborghettijem, a neki nisu. Meni osobno je drago što uvijek duhovita i beskrajno talentirana Tanja Torbarina Globusova ikona ostala, a kao ovisniku o tiskanim medijima još više mi je žao što su mnogi ostali. No, moje opservacije su potpuno irelevantne. Novi vlasnik ima koncepciju. A ima i još nešto. Sjetih se jednog američkog političara koji je otprilike rekao: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti. Slično je i u hrvatskim medijima. No da ima svježih i pozitivnih pomaka moglo se odmah primjetiti. Recimo procvala je kulturna rubrika – 8.siječnja. Veliki naslov: “KULTURA”, a ispod njega prava kulturna poslastica. Ogromnim slovima “urbi et orbi” kulturnom svijetu na znanje: “Snježne akrobacije Mile Kekina”, podnaslov još uzbudljiviji: “Frontman”Hladnog piva” s obitelji zimuje u francuskim Alpama.” Naravno, ogromni foto našeg Mile koji obaviještava svekoliku javnost: “Na skijama sam i dalje nesiguran.”

Mile-KekinListam dalje. Očekujem neku opservaciju nove Araličine knjige. Ništa. Osim opisa na dvije strane specijalnog izvjestitelja s francuskih Alpa kako se Mili skliže na skijama, a on ne zna zašto. Moj zlobni prijatelj Luka Zaradić kaže. “Hodak, meni je veća kultura onaj performans koji se desio Anti Tomiću u onom kafiću na Rivi. Ne ovaj zadnji s Poskocima. Mislim na onaj drugi.” “Znam na što misliš Luka! Slažem se! Možda Ante Tomić od skijanja Mile Kekina napravi putopis, a Splitsko narodno kazalište ga onda adaptira u Operu i premjerno izvede u režiji Olivera Frljića”. Već vidim avangardnu scenu kako naš Mile sa šubarom na glavi i u kupaćim gaćicama (na kojima je slika Kolinde) skija s obzirom da u Splitu nema snijega preko flaša hladnog piva. Oliver je odbrao flaše Heinekena jer je na njima uvjek velika crvena zvijezda. I kad se Mile vinuo do vrha, pomoću crvene zvijezde, prilazi mu s mikrofonom u ruci Danijela Trbović i naredi mu da opiše svoju kulturno-skijašku karijeru sa “da” ili “ne”. Kad se sve to objavi u kulturnoj rubrici Jutarnjeg, evo nam kulturnog događaja godine kojem ni Ploveće Kazalište nije ravno.

Parafraziram jednu misao Oscara Wildea o Anti Tomiću: On je uistinu jedan od naših najvećih pisaca. Uostalom, s time se i on slaže!

U Parizu se desio zločin. Tužan, ali nažalost očekivan. Zbog satire pobijena je cijela redakcija Charlie Hebdo. Sveti Otac je u četvrtak služio misu u spomen žrtava ovog terorističkog napada na karikaturiste čiji je grijeh bio što su satiričnim karikaturama navodno povrijedili nečije vjerske osjećaje. Sad se jasno odmah javljaju neki hrvatski farizeji. Kao treba biti oprezan kad se dotiču nečiji vjerski osjećaji. Pa makar i satirom i humorom. Slično razmišljaju i mediji u Britaniji. Na Otoku žale za ubijenima, ali im i zamjeravaju na satiričkom tretiranju Islama. Hvala Bogu, toga u Lijepoj našoj još nema.

Naši uglavnom lijevi mediji su oprezni i skoro brižni. Dnevno čitamo o klerofašističkim biskupima. O Košiću i Bozaniću. Traži se striktno odvajanje crkve od države i naroda. Traži se da novac koji država daje crkvi temeljem tzv. Vatikanskih ugovora (što znači međunarodnih ugovora) crkva vrati narodu. Kao da crkva i 86% vjernika pripada nekom drugom narodu.

đuro glogoški potpora2Večernji, kao demokratski, daje prostor tipičnom boljševiku dr. Alojzu Ivaniševiću. Za njega je dr. Kujundžić propali radikalno desničarki kandidat. HDZ mu je: “Karamarkov neopravaški, neokrižarski i neotuđmanistički HDZ.” Ma što god to značilo! Svoj neoboljševički bijes Lojz u strahu od onog što bi se moglo dogoditi u nedjelju 11. siječnja opisuje apokaliptično. Lojz mudruje kako će HDZ-ovo indoktrinirano biračko tjelo i u drugom krugu glasovati za Kolindu. A njen je zadatak da ona, u međuvremenu, pokuša za sebe pridobiti birače i biračice centra. Prevedeno drugove i drugarice recimo iz općine Centar. Stoga premudri Lojzek ovako mudruje. “Stoga je logično da se u njenoj blizini više ne pojavljuje ni Karamarko ni ostali HDZ-ovi turbonacionalistički jastrebovi, a zašutjeli su očito, barem nakratko, I glasnogovornici Karamarkove, Košićeve i Bozanićeve katoličko-džihadističke frakcije iz šatora pred Ministarstvom branitelja u Zagrebu.” Koliko nepročešljanih misli i mržnje u prof. dr. Alojza Ivaniševića. Džihadisti u invalidskim kolicima!? Osim što su džihadisti još su i frakcija biskupa Košića i nadbiskupa Bozanića!? Lojz inače radi u nekom institutu u Beču pa nama u regionu otvara oči. No pustimo jeftinu satiru dr. Ivaniševića.

Vratimo se onoj tragičnoj iz Pariza, ali i onoj povijesnoj. Mnogi smatraju da je i Ezop bio satiričar. Bili su to i Terencije Varon, Petronije, Apulej, itd. Satiričarem se smatra i Voltaire, genijalni Franz Kafka, Hašek, Kundera, Orwell. Kod nas Matoš, Krleža… Inoslav Bešker u svojoj odličnoj rubrici “Riječ dana” među satiričare ubraja Tanju Torbarinu, Viktora Ivančića, Predraga Lucića, Borisa Dežulovića, Đermana Senjanovića, Antu Tomića… Zanimljivo, svi su ti likovi, osim Tanje Torbarine, kako bi to umiljato rekao profa Ivanišević, turboljevičarski jastrebovi. Čudno da se Ino nije mogao sjetiti ni jednog neljevičarskog satiričara. S druge strane, kad imamo u vidu što se sve satiričarima u ova opasna vremena može dogoditi, možda je i bolje više ne nabrajati. Uglavnom, budimo oprezni kad satirom ili konkludentno vrijeđamo vjerske osjećaje vjernika. Osim naravno ako se ne radi o 86% katoličkih vjernika. Jedino ako njih – kao turbonacionalističke džihadiste – ne prepoznajemo samo u Lici. Jer tamo su kato-lički, ali tvrdi i opasni džihadisti.

Vrhunski cinik i satiričar Oscar Wilde je napisao: “Vjerovati je naporno i dosadno, ali je zato sumnjati zanimljivo i privlačno.”

Đuro Glogoški je neformalni lider džihadista iz šatorske Katedrale u Savskoj. Tako mu naime pastoralno tepa hrvatska lijeva novinarska falanga.
Popeo se čovjek svima na jetra. Niti se svađa, niti viče, ne vrijeđa. Ne možeš ga izbaciti – kako se to kaže – iz sedla. Razgovarao s Predsjednikom Vlade. Tvrdi – na incijativu Premijera! Ali deru se mirni i pomrljivi kukurikovci: Zašto je dosada šutio? Istina, Đuro to nikome nije rekao, osim svojim suborcima u šatoru. Zašto tu strašnu tajnu nije povjerio diskretnim novinarima naprednih, slobodarskih fizionomija koji znaju šutjeti? Ko da su se školovali u radio Tirani za režima Enver Hodže! Đuro se na svoj tihi svađalački način opravdava. Predlaže detektor laži za Premijera i sebe. Da se utvrdi tko je koga pozvao i tko je koga zamolio za primjenu “zakona omerte”. Među slobodarskim režimskim novinarskim poltronima nastale su salve smijeha. S običnim strojem dokazivati tko govori istinu. Ma, dajte molim vas! Svaki čas se pokvari veš mašina, mobitel, TV-RIZ, itd,. Jasno je da Premijer govori istinu. Pa još u nastupnom govoru, nakon pobjede na parlamentarnim izborima, obećao je da neće moguće neuspjehe svoje vlade prebacivati na bivšu gubitničku vlast. Obećao je i držao se toga ko pijan plota.

kolinda-pobjeda-2

Kako bi to rekao drug Tito. Ni on ni ministri nikada ni jednu lošu riječ nisu rekli o “zločinačkoj organizaciji” i njenoj nepravomoćnoj presudi. Iz toga je vidljivo da Đuro laže. Sve to zasolio je i ministar bez branitelja Fred Matić otkrivši napaćenom hrvatskom narodu strašnu istinu. Đuro mjesečno metne u džep 24.816 kuna. Zajedno sa svojom suprugom. A za što? Jer se vozika okolo kolicima i diže tlak Matiću i Vladi. Javiše se ogorčeni jednospolni i progresivni građani. One koje predsjednik Josipović s pravom naziva “građankama i građanima”, a čija lica ste mogli vidjeti među mnogobrojnim hrvatskim zastavama u Ivinom stožeru u prvom dijelu predsjedničkih izbora. Ti građani životare na Pantovčaku, u Bosanskoj, Novakovoj i u podnožju Sljemena, a često nemaju ni 15.000 kn mjesečno. On “križar s kukuljicom” kako ga lirski opisuje Klauški u 24sata prima 24 soma mjesečno. Kao da je Đuro jedini koji nema obadvije noge. I to je sad herojstvo! Oni u javnim i državnim ustanovama svaki čas daju nekom nogu. S posla! Ali nemaju veću lovu od ministara. Barem ne službeno. A mirni, šutljivi i ujedno svadljivi Đuro već 23 godine sjedi u kolicima i ništa ga ne može izbaciti iz koncepta, s turbonacionalističkim šalom oko vrata, kako ga vidi Lojz iz Bečke šume. I nudi svoja 24 soma zajedno s kolicima svakom onom klipanu koji misli da je 12.000 kn za svaku nogu previše u ovoj krizi.

Predsjednik Ivo Josipović kategorički odbija insinuaciju da je pomilovanje petorici Srba, osuđenih za ratni zločin, potpisao ćirilicom.

ZoranGotova je izborna šutnja, završili su izbori. Što se izborne šutnje tiče, bilo bi dobro produžiti je sve do parlamentarnih izbora. Kolinda je za prsa prva ušla u cilj. Ako je do prsa, onda je Kolinda predsjednica! U izbornom stožeru “građana i građanki” čak 3 hrvatske zastave! Predsjednik Vlade objektivan. Salonskim rječnikom, Kolindinu pobjedu proglašava “hajdučijom”, a njenu stranku zločinačkom organizacijom. Zločinačka organizacija već godinama ima na čelu daleko najnepopularnijeg političara – Karamarka. Nešto ipak smrdi. Najnepopularniji političar vodi osuđenu zločinačku organizaciju, a pobjeđuju u nizu: lokalni izbori, dva puta izbori za EU parlament i sada predsjednički izbori. Koliko su nepopularni, bojim se da će se prošetati i na parlamentarnim izborima. Pomalo podsjećaju na Dinamo. Nitko ga ne voli, nitko mu ne dolazi na utakmice, a osvaja prvenstvo za prvenstvom. SDP se mora zamisliti. Pošteni, svi ih vole, a gube utakmicu za utakmicom. U svakom slučaju, percepcija javnosti o strankama i političarima nakon ovih izbora više neće ovisiti o lijevim medijima i njihovim poltronskim agencijama za ispitivanje javnog mijenja.

Predsjednik vlade kaže da HDZ stvara praznu nadu, za razliku od njegovih koji su stvarali čisto beznađe.
[ad id=”40551″]
Zvonimir Hodak/dnevno.hr/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

Objavljeno

na

Objavio

Prav’ za prav’, sve bi se naše koalicije mogle zvati amsterdamskima, po gradu trgovine, financija i, da prostite, prostitucije.

No eto, sudbina je htjela da se koalicija IDS-a, GLAS-a i Pametnog nazove baš po toj niskozemskoj luci, gdje su se nedavno za susreta europskih liberala i demokrata (znači li ovaj veznik između kako liberali nisu demokrati i obrnuto?) našli predsjednici triju stranaka: Boris Miletić, Anka Mrak Tarataš i Marijana Puljak.

GLAS nema što izgubiti, ionako su beznačajni i neprimjetni. Gospođa Mrak sama kaže: ili uspjeti ili izgorjeti, ili hop ili trop. Ona druga gospođa pak pokazuje razumljive ambicije da se na putu od Pazdigrada do Amsterdama možda jednoga lijepog dana skrasi u Saboru.

Nejasno je samo što će IDS-u kao regionalnoj stranci ovakva koalicija? Niti on može pomoći saveznicima u nacionalnim okvirima niti saveznici njemu u regionalnim okvirima.

Konture jednoga političkog programa, ako je suditi po prvim izjavama, već se naziru. Dominira okretanje budućnosti i naročito ideologiji, odnosno tzv. svjetonazorskim temama.

Oni hoće modernu i liberalnu demokraciju, društvo jednakih šansi, prava manjina, ljudska prava hoće, prava žena na izbor, što je samo drugi izraz za nešto što bi zazvučalo manje lijepo i liberalno, političke i tržišne slobode, manje poreze, istospolne brakove, sekularno društvo, kidanje povezanosti Crkve i države, sužavanje braniteljskih prava u odnosu na predložena nova zakonska rješenja…

Kreatori nove koalicije dijelom preuzimaju opća mjesta svakog civiliziranog društva, a drugim dijelom sviraju na fonu liberalnog totalitarizma, koji s liberalizmom u njegovu autentičnom značenju nema ništa, te koji pokušava cijelom svijetu nametati nove standarde, novi moral i preodgajati narode.

Sve ono što je, primjerice, Marijana Puljak, koja je, eto, pod lošim izgovorima bojkotirala čak i minutu šutnje za jednog umrlog čovjeka, slučajno i hrvatskoga generala, za nju “osuđenog ratnog zločinca”, izgovorila u subotnjem intervjuu Slobodnoj Dalmaciji može se naći u svakoj početnici “liberalne demokracije”, to je nešto što se, uostalom, nastoji kroz program građanskog odgoja navrnuti djeci od petog razreda osnovne škole kao europska vrijednost.

Gledano iz aspekta političkog tržišta, roba koju nam nudi nova podružnica europskih liberala i demokrata teško će ovdje naći svoje kupce. Ta roba nema naročitu prođu ni na europskom tržištu, ovdje je pogotovo deplasirana.

Sve smo to već vidjeli, sve je to već dovoljno razvikano i bez odjeka, ne treba nam još jednom Vesna Pusić ili neka nova Vesna Pusić. Hrvatskoj treba neka nova, istinska alternativa, koja neće biti epigon problematičnih “europskih vrijednosti”, nego izraz stvarne volje, emocija i potreba građana, a to može biti samo istinsko demokršćanstvo ili istinska socijaldemokracija.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Željko Glasnović ‘začepio usta’ prevladavajućim medijima! (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari