Pratite nas

Kolumne

HODAK: Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno

Objavljeno

na

Dan 27. srpnja 1941. godine “slavili” smo godinama kao “Dan ustanka naroda Hrvatske“. Našim poltronima, iskompleksiranim Hrvatekima trebalo je 78 godina da napokon shvate veliku prijevaru koju su, usput rečeno, mogli “popušiti” samo Hrvati. Ni jedan drugi narod na kugli zemaljskoj ne bi ni pomislio “slaviti” pokolj vlastitog naroda od strane neprijatelja.

“Okretanje na žaru” katoličkog župnika Juraja Gospodnetića od strane četničkih ustanika je točka na “i” tog vrućeg srpanjskog dana ljeta Gospodnjeg 1941. godine. Treba se prisjetiti 2016. godine kada su u Srb doveli djecu iz okolice Vukovara. Dovedeni su bili kako bi veličali taj četnički dernek iz 1941. godine. Sve je naravno bilo financirano iz proračuna RH.

Dakle, djeca iz Vukovarsko-srijemske županije, iz Osnovne škole Bobota, recitirali su tekst u kojem se nazivaju budućim Titovim borcima te najavljuju kako će njihovi očevi “sjekiricom udarati po krvnikovoj glavi”. Uostalom, to smo i doživjeli u praksi 5. kolovoza 1995. godine.

No, da to nisu bile bezazlene dječje prijetnje vidi se iz atmosfere s proglašenja pobjednika na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. Naravno, kad se već ponosimo sa spašavanjem 10.000 djece Diane Budisavljević mogli smo se bar prisjetiti i djece koju su “ustanici” 1941. godine pobili i pobacali u Dabinu jamu. O toj djeci se ne snimaju filmovi i za njih se ne osvajaju Zlatne Arene u slobodarskoj Puli. Ili kako lijepo piše Krešimir Johman na fejsu: “Na kraju, nećemo se sjećati riječi naših neprijatelja već šutnje naših prijatelja”.

Pa kad već spominjemo Pulu, Zlatnu Arenu i trijumf filma “Dnevnik Diane Budisavljević“, spomenimo i jedan dražestan komentar filmskog kritičara opće prakse notornog Jurice Pavičića. On je svojim nepogrešivim ljevičarskim nosom osjetio i ocijenio Vrdoljakov film “General” kao “starački, okoštali…” i kao film koji “stilski i duhovno miriše na plijesan”.

No, nedavno se svestrani Jurica javio u Jutarnjem u jednoj zakržljaloj fazi iskrenosti. Već sam naslov tjera na pažljivo čitanje: “Proglašenje pobjednika u ozračju navijačkog delirija”. Jurica nas uvodi u bit jednim skoro bismo rekli blagim čuđenjem: “U profesionalnoj sam karijeri bio na mnogo filmskih festivala i na mnogo objava festivalskih nagrada. Ipak, nikada u životu nisam vidio da se jedna tiskovna konferencija žirija izvrgla u takav navijački delirij kao što je to bilo u subotu u Puli tijekom objave nagrada”.

Jurica misli da ga je to sve podsjećalo na “košarkašku utakmicu u kojoj domaća ekipa u posljednjoj četvrtini trpa tricu za tricom… Kad je žiri proglasio da su dvije glavne nagrade – za najbolji film i režiju – pripale Dnevniku Diane Budisavljević, prisutni novinari, producenti, režiseri i glumci na nogama su aplaudirali…” I tako je hribarovska elita još jednom poslala poruku kojim smjerom ubuduće mora ići hrvatska kinematografija.

Sad se pokazalo koliko je Gotovina bio instinktivno oprezan kad je odbio doći u Arenu. Izgladnjeli lavovi su samo čekali plijen. Nakon Thompsona on je trebao biti drugi trofej. Dočekati ga zviždukom, dati mu na znanje tko je on, što njima znače Oluja i Bljesak, a Dani pljesak jer ona je ipak njihova. I opet smo uplovili u zonu sumraka iz koje smo izašli devedesetih. Između ostalog, zahvaljujući i generalu Gotovini.

Dok je Gotovina znao što nas čeka i pripremao se s Tuđmanom za krvavi rat, tajnik IDS-a Mario Sandrić je zacvrkutao: “Siguran sam da će do građanskog rata doći jer je nemoguće pomirenje Hrvata i Srba. Oni se, od kada postoje, mrze i gledaju preko nišana. Nas Istrane neka puste na miru jer nam rat nije potreban… Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja”.

Zagnjuren u “nacistička opredjeljenja”, lik nije ni čuo za Domovinski rat. Ali zato laže maštovito jer je odavno poznata istina da se 1992. godine prilikom mobilizacije, odazvalo 86% Istrana, najviše u RH. Ali naš Mario Sandrić ipak je bio u pravu. Oni koji su se nakostrušili pred “nacističkim opredjeljenjima” danas s nogu aplaudiraju Diani, sretni da nisu pobijedili “njihovi”.

Lijepo je to opisao u jednom stihu “ljubimac” Arene Đole Balašević: “Narodnjaci, braćo i zemljaci!” ili Bora Čorba kojeg Arena tek “sleduje”: “Ostanite đubrad do kraja!” Njima ne trebaju ni General ni Thompson. Njima trebaju jedino milijarde iz Zagreba kako bi u isto vrijeme i na vrijeme završili brodove i privatne viletine s bazenima.

Inače što se tiče pobjedničkog filma, da je samo jedno dijete spašeno film je ispunio svrhu. U pozitivnom kontekstu u film je ubačen i Stepinac. Ali vrlo stidljivo, tako da taj podatak vjerojatno još nije dopro do pape Franje i “velikog” episkopa. I na kraju pitanje: Kada će hrvatska ljevičarska režiserska falanga snimiti film o Hrvatima koji su bili ranjeni, poklani i odvedeni u srpske logore s mitske Ovčare?

Tamo nije bilo ni Stepinca ni Diane Budisavljević. Samo Šljivančanin, major, gospodar njihovih života. Lijepo i ozareno je to opisao “hrvatski političar” Vojislav Stanimirović: “Pao je posljednji ustaški bastion…” Tu nema ni Dostojevskog i njegovog legendarnog “Zločina i kazne”. Samo zločin.

Na fejsu kruži fotografija iz Vukovara. Mecima uništena ploča na latinici s natpisom “Ulica Stjepana Radića”, onog istog Radića kojeg je 1928. godine u beogradskoj skupštini ubio četnik Puniša Račić. Pucajući samo u hrvatske zastupnike, Račić je pucao u Hrvatsku. Nakon pada bolnice u Domovinskom ratu, ploča s ulicom Stjepana Radića zamijenjena je pločom na ćirilici tj. ulicom Puniše Račića. Pazite, govorimo o narodu koji nagrađuje ulicom teroristu punog mržnje koji u skupštini puca u nenaoružane hrvatske zastupnike. Obični ulični kriminalac dobiva ulicu u Vukovaru!!!

I možda baš zbog tog “istorijskog smeća” Ivan Zvonimir Čičak cmizdri zašto još nema ćirilice u Vukovaru!? Godine 1928. je u skupštini Puniša Račić pucao u zastupnike HSS-a. Povijesna je farsa činjenica da je taj isti Čičak jedno vrijeme bio i predsjednik HSS-a. E, je.i se zemljo Hrvatska! Možda bi slučaj tih dviju ploča i Ustavni sud mogao istaknuti kao primjer kako se može, kad se hoće, na efikasan način riješiti dvojezično pitanje u Vukovaru.

Uostalom, i Pupovčeve novosti bi mogle početi izlaziti na ćirilici. Sad se zalažu za ćirilicu, ali još uvijek na latinici. A Mario Profaca “profacira”: “Ako bi se ćirilica vratila u Vukovar radi poštivanja zakona onda bi valjalo promijeniti taj zakon radi poštivanja Vukovara!” Moj frend Roman Binder je vrhunski cinik. Piše na fejsu: “Super je kad te netko ne voli, svratiš mu na kavu i sje.eš mu dan”. A meni nitko nije svratio na kavu, a ipak osjećam da mi je dan sje.an.

Za mudru izreku imao sam pripremljeno nekoliko stvari koje mi je poslao moj splitski suradnik Tonči Jelavić, ali uz ovakav mračan i depresivan tekst ipak ću ponovno citirati besmrtnog Matoša: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom. Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, dok ih Hrvati njeguju kao najveće blago”.

Ivanka se Toma čudi k’o pura dreku: “Za čiji račun se DORH okomio na pravobraniteljicu Loru Vidović?” Ivanka misli da “glavni tužitelj Dražen Jelinić pokazuje da do toga što radi Lora Vidović drži koliko i do crnog nokta”. Moram priznati i ja. Dobro, usporedba je konfuzna. Ja sam odvjetnik sa skoro 50-godišnjim stažom. Lora je u načelu odlična, odlučna, hrabra, ali jedino ima malih problema sa zakonom. Ovih se dana, k’o plaćena reklama, povlači na fejsu slika Lori dragog maršala Tita.

U maršalski skromnoj uniformi, okružen partijskim poltronima tipa današnjih Šeksa i Mate Granića, a iza njega grb Socijalističke Republike Hrvatske s prvim bijelim poljem. Ustaša Tito i ustaški grb! Bar po Lori! HOS-ovu bojnu proglasila je ustaškom iako je HOS službeno priznat regularnom jedinicom HV-a. Proglasilo ga Račanovo Ministarstvo uprave. Opet, Račan – ustaša!

Lora je objavila i anonimno pismo policajca o nasilnom postupanju policajaca prema imigrantima. Anonimni policajac!? Otkud Lora zna da je pismo pisao policajac. Možda ga je napisala sama? Možda joj je Ivanka pomogla. Zbog sintakse… Sve je moguće. I tako naša Ivanka žali što se Jelinić “obrušio” na Loru k’o orao na malog zeku. Ah, taj Jelinić… Ne shvaća frajer da kad ne bi bilo Lore sve bi otišlo k vragu. Bogu hvala, još nije!

Albert Camus je napisao: “ Bogu se obraćamo samo onda kad želimo postići nešto nemoguće. Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi“.

Ivo Goldstein nas je mudro podučio kako su se četnici digli na noge 27. srpnja 1941. godine iz straha od NDH. Logika profe s Filozofskog faksa. Do 1941. godine izredalo se već nekoliko ustaških tvorevina tipa NDH-a tako da su njegovi četnici “opreza radi” digli ustanak u kojem se klalo od zore do mraka. Iz čisto preventivnih razloga.

Primijetili ste kako su naše antife naročito senzibilizirani kad su u pitanju djeca. Od Aleksandre Zec pa do točno 10.000 kozaračke djece koja su osvojila Pulu i točno 11.000 djece koju je Tuđman 1991. godine prema Pupiju, osobno prekrstio na kato(ličku) vjeru. Naravno, mi Hrvati ne stojimo dobro s djecom. Ili su mali ustaše ili, ako slučajno nisu, onda su već u Njemačkoj, Irskoj, Argentini gdje će to postati. U Vukovaru je tijekom rata ubijeno 51 dijete. Između ostalih i 4-godišnja Martina Štefančić. Sjećate li se Frljićeve dramaturške obrade tih ubojstava u Kerempuhu? Naravno da se ne sjećate.

Dana 27. srpnja 1941. godine četnici i partizani već su znali da će biti osnovan Jasenovac i da će kato(lički) “sveštenici” zaklati milijun djece. Zato su onako herojski tih dana likvidirali opasne ustaše Jelenu Ivezić, staru 4 godine, Juru Ivezić 3 g., Mandu Ivezić 5 g., Jakova Ivezić 3 g., Luku Ivezića 6 g., Anu Ivezić 7 g., Kaju Ivezić 9 g., Peru Ivezić 9 g. i Iku Ivezić staru 8 godina.

U Dabinu jamu bacane su i trudnice kao i njihovi roditelji, te njihova daljnja rodbina. Tu u blizini nije bilo ni Diane Budisavljević, ni njenog supruga ličkog Srbina koji je bio i Pavelićev doktor. Nije tada postojalo Ministarstvo socijalne skrbi NDH koje je pomagalo gospođi Diani. Ovima na Ovčari i u Srbu ni sam Bog nije mogao pomoći. Sami s Veselinom Šljivančaninom i JNA te s četnicima otišli su u vječni zaborav. Kao i 405-ero djece koja su izgubila život od Slavonskog Broda pa do Gospića u Domovinskom ratu.

Njih se nitko ne sjeća, o njima nema komemoracija s Pupijem i Stipom Mesićem, o njima ništa ne znaju ni Prljić ni Frljić, na njihove zarasle i zapuštene grobove ne dolaze izaslanici premijera i predsjednice RH. Ubijeni su kao budući ustaše, a da im Mesić, Goldstein, Frljić, Rudanica, Josipović, Teršelićka, Tomić, Jurica Pavičić, Bajruši, Pofuk, Gerovac, Stazić, Jelaska i slični nikad u toj žurbi nisu rekli pravi razlog nestanka njihovog djetinjstva. Kako bi rekao Krleža: “Ni med cvetjem ni pravice…”, a bogme ni među djecom! Osim ako su djeca iz Osnovne škole Bobota… Teško je ponovno evangelizirati Europu, a kamoli Lepu njihovu.

Jeste li možda čuli za Fjodora Ivanoviča Tolbuhina? Niste. On je sovjetski maršal iz Drugog svjetskog rata i jedan od slavnih zapovjednika Crvene armije koja je krajem 1944. godine prohujala kroz Banat, Beograd, Srijem, Slavoniju i Hrvatsku sve do Beča. Iza Crvene armije kaskale su “herojske” Maršalove brigade “oslobađajući” sve po redu što je ostalo iza Fjodora Ivanoviča.

Stvarno, niste primijetili kako naše antife “zaboravljaju” evocirati herojske epopeje oslobođenja Beograda, Zagreba i ostalih “gradova heroja” kroz koje je prošla Crvena armija žureći se da što prije stigne do Beča? Srećom malo su zakasnili jer je baš bila započela sezona godišnjih odmora pa su prometnice bile previše frekventne…

Pravi pobjednik tobožnjeg NOB-a bio je, dakle, ruski maršal Fjodor Ivanović Tobuhin. Malo je nejasno zašto Fjodor Ivanović ne zauzima malo više mjesta u povijesnim razmatranjima naših povijesnih “crvenih zvijezda” kao što su Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i njihovi ideološki prirepci s naših filozofskih fakseva. Svi oni samo muče, čkome i dobro paze da se među heroje ne ubaci nekakav Staljinov maršal koji je ionako umro još davne 1949. godine, a koji je vjerojatno podržavao i rezoluciju Informbiroa.

Zima 1944. godine u blizini Dunava, s jedne strane ukopani u smrznutim rovovima partizani. S druge strane, stotinjak metara dalje ukopani su fašisti i Talijani. Ni našim herojima, a ni ustrašenim Talijanima ne pada na pamet nikakav herojski juriš. Vrijeme prolazi, heroji i Talijani se smrzavaju kad se začuje Lala s partizanske strane: “Talijani! Je.em vam mater mađarsku…”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Doveli su djecu iz okolice Vukovara da veličaju četnički pokret

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari