Pratite nas

Kolumne

HODAK: Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno

Objavljeno

na

Dan 27. srpnja 1941. godine “slavili” smo godinama kao “Dan ustanka naroda Hrvatske“. Našim poltronima, iskompleksiranim Hrvatekima trebalo je 78 godina da napokon shvate veliku prijevaru koju su, usput rečeno, mogli “popušiti” samo Hrvati. Ni jedan drugi narod na kugli zemaljskoj ne bi ni pomislio “slaviti” pokolj vlastitog naroda od strane neprijatelja.

“Okretanje na žaru” katoličkog župnika Juraja Gospodnetića od strane četničkih ustanika je točka na “i” tog vrućeg srpanjskog dana ljeta Gospodnjeg 1941. godine. Treba se prisjetiti 2016. godine kada su u Srb doveli djecu iz okolice Vukovara. Dovedeni su bili kako bi veličali taj četnički dernek iz 1941. godine. Sve je naravno bilo financirano iz proračuna RH.

Dakle, djeca iz Vukovarsko-srijemske županije, iz Osnovne škole Bobota, recitirali su tekst u kojem se nazivaju budućim Titovim borcima te najavljuju kako će njihovi očevi “sjekiricom udarati po krvnikovoj glavi”. Uostalom, to smo i doživjeli u praksi 5. kolovoza 1995. godine.

No, da to nisu bile bezazlene dječje prijetnje vidi se iz atmosfere s proglašenja pobjednika na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. Naravno, kad se već ponosimo sa spašavanjem 10.000 djece Diane Budisavljević mogli smo se bar prisjetiti i djece koju su “ustanici” 1941. godine pobili i pobacali u Dabinu jamu. O toj djeci se ne snimaju filmovi i za njih se ne osvajaju Zlatne Arene u slobodarskoj Puli. Ili kako lijepo piše Krešimir Johman na fejsu: “Na kraju, nećemo se sjećati riječi naših neprijatelja već šutnje naših prijatelja”.

Pa kad već spominjemo Pulu, Zlatnu Arenu i trijumf filma “Dnevnik Diane Budisavljević“, spomenimo i jedan dražestan komentar filmskog kritičara opće prakse notornog Jurice Pavičića. On je svojim nepogrešivim ljevičarskim nosom osjetio i ocijenio Vrdoljakov film “General” kao “starački, okoštali…” i kao film koji “stilski i duhovno miriše na plijesan”.

No, nedavno se svestrani Jurica javio u Jutarnjem u jednoj zakržljaloj fazi iskrenosti. Već sam naslov tjera na pažljivo čitanje: “Proglašenje pobjednika u ozračju navijačkog delirija”. Jurica nas uvodi u bit jednim skoro bismo rekli blagim čuđenjem: “U profesionalnoj sam karijeri bio na mnogo filmskih festivala i na mnogo objava festivalskih nagrada. Ipak, nikada u životu nisam vidio da se jedna tiskovna konferencija žirija izvrgla u takav navijački delirij kao što je to bilo u subotu u Puli tijekom objave nagrada”.

Jurica misli da ga je to sve podsjećalo na “košarkašku utakmicu u kojoj domaća ekipa u posljednjoj četvrtini trpa tricu za tricom… Kad je žiri proglasio da su dvije glavne nagrade – za najbolji film i režiju – pripale Dnevniku Diane Budisavljević, prisutni novinari, producenti, režiseri i glumci na nogama su aplaudirali…” I tako je hribarovska elita još jednom poslala poruku kojim smjerom ubuduće mora ići hrvatska kinematografija.

Sad se pokazalo koliko je Gotovina bio instinktivno oprezan kad je odbio doći u Arenu. Izgladnjeli lavovi su samo čekali plijen. Nakon Thompsona on je trebao biti drugi trofej. Dočekati ga zviždukom, dati mu na znanje tko je on, što njima znače Oluja i Bljesak, a Dani pljesak jer ona je ipak njihova. I opet smo uplovili u zonu sumraka iz koje smo izašli devedesetih. Između ostalog, zahvaljujući i generalu Gotovini.

Dok je Gotovina znao što nas čeka i pripremao se s Tuđmanom za krvavi rat, tajnik IDS-a Mario Sandrić je zacvrkutao: “Siguran sam da će do građanskog rata doći jer je nemoguće pomirenje Hrvata i Srba. Oni se, od kada postoje, mrze i gledaju preko nišana. Nas Istrane neka puste na miru jer nam rat nije potreban… Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja”.

Zagnjuren u “nacistička opredjeljenja”, lik nije ni čuo za Domovinski rat. Ali zato laže maštovito jer je odavno poznata istina da se 1992. godine prilikom mobilizacije, odazvalo 86% Istrana, najviše u RH. Ali naš Mario Sandrić ipak je bio u pravu. Oni koji su se nakostrušili pred “nacističkim opredjeljenjima” danas s nogu aplaudiraju Diani, sretni da nisu pobijedili “njihovi”.

Lijepo je to opisao u jednom stihu “ljubimac” Arene Đole Balašević: “Narodnjaci, braćo i zemljaci!” ili Bora Čorba kojeg Arena tek “sleduje”: “Ostanite đubrad do kraja!” Njima ne trebaju ni General ni Thompson. Njima trebaju jedino milijarde iz Zagreba kako bi u isto vrijeme i na vrijeme završili brodove i privatne viletine s bazenima.

Inače što se tiče pobjedničkog filma, da je samo jedno dijete spašeno film je ispunio svrhu. U pozitivnom kontekstu u film je ubačen i Stepinac. Ali vrlo stidljivo, tako da taj podatak vjerojatno još nije dopro do pape Franje i “velikog” episkopa. I na kraju pitanje: Kada će hrvatska ljevičarska režiserska falanga snimiti film o Hrvatima koji su bili ranjeni, poklani i odvedeni u srpske logore s mitske Ovčare?

Tamo nije bilo ni Stepinca ni Diane Budisavljević. Samo Šljivančanin, major, gospodar njihovih života. Lijepo i ozareno je to opisao “hrvatski političar” Vojislav Stanimirović: “Pao je posljednji ustaški bastion…” Tu nema ni Dostojevskog i njegovog legendarnog “Zločina i kazne”. Samo zločin.

Na fejsu kruži fotografija iz Vukovara. Mecima uništena ploča na latinici s natpisom “Ulica Stjepana Radića”, onog istog Radića kojeg je 1928. godine u beogradskoj skupštini ubio četnik Puniša Račić. Pucajući samo u hrvatske zastupnike, Račić je pucao u Hrvatsku. Nakon pada bolnice u Domovinskom ratu, ploča s ulicom Stjepana Radića zamijenjena je pločom na ćirilici tj. ulicom Puniše Račića. Pazite, govorimo o narodu koji nagrađuje ulicom teroristu punog mržnje koji u skupštini puca u nenaoružane hrvatske zastupnike. Obični ulični kriminalac dobiva ulicu u Vukovaru!!!

I možda baš zbog tog “istorijskog smeća” Ivan Zvonimir Čičak cmizdri zašto još nema ćirilice u Vukovaru!? Godine 1928. je u skupštini Puniša Račić pucao u zastupnike HSS-a. Povijesna je farsa činjenica da je taj isti Čičak jedno vrijeme bio i predsjednik HSS-a. E, je.i se zemljo Hrvatska! Možda bi slučaj tih dviju ploča i Ustavni sud mogao istaknuti kao primjer kako se može, kad se hoće, na efikasan način riješiti dvojezično pitanje u Vukovaru.

Uostalom, i Pupovčeve novosti bi mogle početi izlaziti na ćirilici. Sad se zalažu za ćirilicu, ali još uvijek na latinici. A Mario Profaca “profacira”: “Ako bi se ćirilica vratila u Vukovar radi poštivanja zakona onda bi valjalo promijeniti taj zakon radi poštivanja Vukovara!” Moj frend Roman Binder je vrhunski cinik. Piše na fejsu: “Super je kad te netko ne voli, svratiš mu na kavu i sje.eš mu dan”. A meni nitko nije svratio na kavu, a ipak osjećam da mi je dan sje.an.

Za mudru izreku imao sam pripremljeno nekoliko stvari koje mi je poslao moj splitski suradnik Tonči Jelavić, ali uz ovakav mračan i depresivan tekst ipak ću ponovno citirati besmrtnog Matoša: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom. Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, dok ih Hrvati njeguju kao najveće blago”.

Ivanka se Toma čudi k’o pura dreku: “Za čiji račun se DORH okomio na pravobraniteljicu Loru Vidović?” Ivanka misli da “glavni tužitelj Dražen Jelinić pokazuje da do toga što radi Lora Vidović drži koliko i do crnog nokta”. Moram priznati i ja. Dobro, usporedba je konfuzna. Ja sam odvjetnik sa skoro 50-godišnjim stažom. Lora je u načelu odlična, odlučna, hrabra, ali jedino ima malih problema sa zakonom. Ovih se dana, k’o plaćena reklama, povlači na fejsu slika Lori dragog maršala Tita.

U maršalski skromnoj uniformi, okružen partijskim poltronima tipa današnjih Šeksa i Mate Granića, a iza njega grb Socijalističke Republike Hrvatske s prvim bijelim poljem. Ustaša Tito i ustaški grb! Bar po Lori! HOS-ovu bojnu proglasila je ustaškom iako je HOS službeno priznat regularnom jedinicom HV-a. Proglasilo ga Račanovo Ministarstvo uprave. Opet, Račan – ustaša!

Lora je objavila i anonimno pismo policajca o nasilnom postupanju policajaca prema imigrantima. Anonimni policajac!? Otkud Lora zna da je pismo pisao policajac. Možda ga je napisala sama? Možda joj je Ivanka pomogla. Zbog sintakse… Sve je moguće. I tako naša Ivanka žali što se Jelinić “obrušio” na Loru k’o orao na malog zeku. Ah, taj Jelinić… Ne shvaća frajer da kad ne bi bilo Lore sve bi otišlo k vragu. Bogu hvala, još nije!

Albert Camus je napisao: “ Bogu se obraćamo samo onda kad želimo postići nešto nemoguće. Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi“.

Ivo Goldstein nas je mudro podučio kako su se četnici digli na noge 27. srpnja 1941. godine iz straha od NDH. Logika profe s Filozofskog faksa. Do 1941. godine izredalo se već nekoliko ustaških tvorevina tipa NDH-a tako da su njegovi četnici “opreza radi” digli ustanak u kojem se klalo od zore do mraka. Iz čisto preventivnih razloga.

Primijetili ste kako su naše antife naročito senzibilizirani kad su u pitanju djeca. Od Aleksandre Zec pa do točno 10.000 kozaračke djece koja su osvojila Pulu i točno 11.000 djece koju je Tuđman 1991. godine prema Pupiju, osobno prekrstio na kato(ličku) vjeru. Naravno, mi Hrvati ne stojimo dobro s djecom. Ili su mali ustaše ili, ako slučajno nisu, onda su već u Njemačkoj, Irskoj, Argentini gdje će to postati. U Vukovaru je tijekom rata ubijeno 51 dijete. Između ostalih i 4-godišnja Martina Štefančić. Sjećate li se Frljićeve dramaturške obrade tih ubojstava u Kerempuhu? Naravno da se ne sjećate.

Dana 27. srpnja 1941. godine četnici i partizani već su znali da će biti osnovan Jasenovac i da će kato(lički) “sveštenici” zaklati milijun djece. Zato su onako herojski tih dana likvidirali opasne ustaše Jelenu Ivezić, staru 4 godine, Juru Ivezić 3 g., Mandu Ivezić 5 g., Jakova Ivezić 3 g., Luku Ivezića 6 g., Anu Ivezić 7 g., Kaju Ivezić 9 g., Peru Ivezić 9 g. i Iku Ivezić staru 8 godina.

U Dabinu jamu bacane su i trudnice kao i njihovi roditelji, te njihova daljnja rodbina. Tu u blizini nije bilo ni Diane Budisavljević, ni njenog supruga ličkog Srbina koji je bio i Pavelićev doktor. Nije tada postojalo Ministarstvo socijalne skrbi NDH koje je pomagalo gospođi Diani. Ovima na Ovčari i u Srbu ni sam Bog nije mogao pomoći. Sami s Veselinom Šljivančaninom i JNA te s četnicima otišli su u vječni zaborav. Kao i 405-ero djece koja su izgubila život od Slavonskog Broda pa do Gospića u Domovinskom ratu.

Njih se nitko ne sjeća, o njima nema komemoracija s Pupijem i Stipom Mesićem, o njima ništa ne znaju ni Prljić ni Frljić, na njihove zarasle i zapuštene grobove ne dolaze izaslanici premijera i predsjednice RH. Ubijeni su kao budući ustaše, a da im Mesić, Goldstein, Frljić, Rudanica, Josipović, Teršelićka, Tomić, Jurica Pavičić, Bajruši, Pofuk, Gerovac, Stazić, Jelaska i slični nikad u toj žurbi nisu rekli pravi razlog nestanka njihovog djetinjstva. Kako bi rekao Krleža: “Ni med cvetjem ni pravice…”, a bogme ni među djecom! Osim ako su djeca iz Osnovne škole Bobota… Teško je ponovno evangelizirati Europu, a kamoli Lepu njihovu.

Jeste li možda čuli za Fjodora Ivanoviča Tolbuhina? Niste. On je sovjetski maršal iz Drugog svjetskog rata i jedan od slavnih zapovjednika Crvene armije koja je krajem 1944. godine prohujala kroz Banat, Beograd, Srijem, Slavoniju i Hrvatsku sve do Beča. Iza Crvene armije kaskale su “herojske” Maršalove brigade “oslobađajući” sve po redu što je ostalo iza Fjodora Ivanoviča.

Stvarno, niste primijetili kako naše antife “zaboravljaju” evocirati herojske epopeje oslobođenja Beograda, Zagreba i ostalih “gradova heroja” kroz koje je prošla Crvena armija žureći se da što prije stigne do Beča? Srećom malo su zakasnili jer je baš bila započela sezona godišnjih odmora pa su prometnice bile previše frekventne…

Pravi pobjednik tobožnjeg NOB-a bio je, dakle, ruski maršal Fjodor Ivanović Tobuhin. Malo je nejasno zašto Fjodor Ivanović ne zauzima malo više mjesta u povijesnim razmatranjima naših povijesnih “crvenih zvijezda” kao što su Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i njihovi ideološki prirepci s naših filozofskih fakseva. Svi oni samo muče, čkome i dobro paze da se među heroje ne ubaci nekakav Staljinov maršal koji je ionako umro još davne 1949. godine, a koji je vjerojatno podržavao i rezoluciju Informbiroa.

Zima 1944. godine u blizini Dunava, s jedne strane ukopani u smrznutim rovovima partizani. S druge strane, stotinjak metara dalje ukopani su fašisti i Talijani. Ni našim herojima, a ni ustrašenim Talijanima ne pada na pamet nikakav herojski juriš. Vrijeme prolazi, heroji i Talijani se smrzavaju kad se začuje Lala s partizanske strane: “Talijani! Je.em vam mater mađarsku…”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Doveli su djecu iz okolice Vukovara da veličaju četnički pokret

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Kako je krenulo, cijeli bi Zapad mogao postati Kina

Objavljeno

na

Objavio

O jeftinoj kineskoj robi raznih fela koja je preplavila Zapad uglavnom se priča kao o škartu, proizvodima koji su kvalitetom puno lošiji od zapadnih, ali su jeftiniji.

No ovih dana ljudi su se na društvenim mrežama malo korigirali i posprdali se: “Daleko najkvalitetniji izvozni proizvod Made in China je koronavirus.” U svakoj šali ima istine, ali ipak, vrag je odnio šalu. Osim koronavirusa, Kina je, da je opet “pohvalim”, izvoznik i nekih ekoloških proizvoda koje uzgaja na ljudskim glavama, a rastu prirodno. Naime, prošlog tjedna savezne vlasti New Yorka zaplijenile su 13 tona ilegalno uvezene ljudske kose iz Kine koja služi u estetskoj industriji, za ekstenzije.

Ta kosa potječe iz modernog ropstva koje komunistički režim nameće vjerskim manjinama unutar državnih granica. Kršćani i muslimani prednjače. U potonjem slučaju, ujgurska manjina, islamske vjere, osim što je zajedno s kršćanima krvavo progonjena, služi i kao ovce za, doslovno, šišanje, pa njihovu kosu, oćelavljenih žena i muškaraca, izvoze.

Pošiljka zaplijenjene ljudske kose dolazi od dva kineska izvoznika, oba iz regije Xinjiang na krajnjem zapadu Kine. Tamo, prema izvješćima Ujedinjenih naroda, postoji oko 1300 koncentracijskih logora za Ujgure, koje kineske vlasti ne zovu tako, nego centrima za edukaciju i obrazovanje.

RADNI LOGORI

Prošle je godine Associated Press pokušao posjetiti jednu od “tvornica”, čitaj koncentracijskih logora, iz koje je stigla zaplijenjena ljudska kosa, ali zaustavila ih je kineska policija. Na toj ogromnoj “tvornici” crvenim slovima piše “Haolin – pribor za kosu”, a okružena je bodljikavom žičanom ogradom i nadzornim kamerama; na ulazu je i policija s kacigama.

Budući da te logore i “tvornice” Partija smatra odgojno-obrazovnim ustanovama za Ujgure, ima i jasan slogan: “Država ima moć, pokoravajte se Komunističkoj partiji.” Bivši zatvorenici rekli su da su ih danju prevozili u tvornice za šišanje, a noću ih odvodili u logore.

Ujgurske i tajlandske žene steriliziraju, prisiljavaju ih na abortuse čak i u osmom mjesecu trudnoće. Kineska vlada i vlasti pokrajine Xinjianga sve to negiraju, tvrde da su logori zatvoreni, da ne postoje, nego oni koji završe odgojni proces i diplomiraju onda vjerojatno idu na maturalac.

Drugim riječima, zbog prisilnog rada, teškog kršenja temeljnih ljudskih prava vjerskih i nacionalnih manjina, Kinezi Zapadu stalno poručuju kao i Ujgurima: ‘Ko te šiša!

I dok pokreti poput “Crni život vrijedi” protestiraju protiv rasizma na Zapadu na način autorasizma, dok se bore protiv islamofobije (Ujguri su muslimani), koja je drugo ime za (autocenzuru), dok se bore protiv ropstva kojeg na Zapadu odavno nema, dok se bore zapravo protiv cijele prošlosti Zapada, koja je, kao i svaka, ambivalentna, ali ponajviše veličanstvena, od znanosti do ljudskih prava i demokracije, svega toga danas nema na Zapadu, ali u Kini je to stvarnost, no o tome šute.

Njima je problem Zapad, najbolje i najhumanije mjesto na svijetu za život, gdje feministice mogu mirne savjesti otići na ekstenziju od kose ćelavih ujgurskih žena i drugih milijuna robova i ropkinja u Kini.

ZABORAVLJENI UJGURI

Ali ne zabrinjava mene toliko Kina, nego Zapad i njegove kapitalističke oligarhije koji su Kinu, monstruma, sami stvorili delokalizacijom proizvodnje.

O čemu se radi? Čikaška škola, na čelu s nobelovcem Miltonom Friedmanom, tvrdila je da su demokracija i sloboda inherentno povezani s kapitalizmom, da jedno bez drugog ne ide. Kina je tu dogmu srušila.

Kapitalizam, eto, može savršeno funkcionirati i bez demokracije i slobode. Kao i prosvjetitelji nekoć, koji su na narod gledali s prijezirom, tako i današnji prosvjetitelji i “filantropi” poput Billa Gatesa i slične ekipe gledaju na narod i narode s prijezirom, zagovarajući malo ili više uvijeno neku vrstu globalnog prosvijećenog apsolutizma, pogotovo nakon što im je demokracija i taj prezrivi narod izbacio Trumpa i Brexit. Narod je postao opasan, demokracija je za njih postala opasna.

Virtualizacijom svega, od novca do obrazovanja, idemo ka svijetu potpune kontrole pojedinaca i institucija, ostvarenju orvelovske distopije. S druge strane, poput riba šute na sve te silne zločine i kršenja elementarnih ljudskih prava u Kini, dočim sole pamet na Zapadu upravo o tome.

Jedini koji je ustao, kad smo kod zaštite torturiranih ljudi u Kini poput Ujgura, jest, eto ti ga na, Trump, koji je prošle godine 17. lipnja potpisao “Ujgurski zakon o ljudskim pravima”. O Trumpu vi ili ja možemo misliti ovako ili onako, ali on je pokrenuo, kako ga je časopis Economist opisao, proces deglobalizacije.

Naime, nacionalna je država najbolji okvir za demokraciju, a ako izbrišete države, nacije, njihove ljudske i demokratske vrijednosti za koje se Zapad krvavo borio stoljećima, onda te iste države i narodi postaju virtualni entiteti kojima će upravljati šaka globalne digitalne mafije kojoj jest do kapitalizma, ali za demokraciju im se zapravo fućka.

Kako se stvari za sada razvijaju, Zapad bi mogao na svoj način, i ne tako drastičan, postati Kina: kapitalizam da, demokracija? Hm, neki privid…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Donald Trump: Kina je spremna učiniti sve kako bih izgubio na izborima u studenome

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Croatian lives matter too?

Objavljeno

na

Objavio

Ili je prevruće ili olujno, a idemo i prema Oluji koja će – kako se stvari razvijaju – biti obilježena tiho i dostojanstveno, s razmakom od dva metra i pod maskama. Sve je više virusnih događanja ili odgađanja, preskaču se festivali na koje samo navikli do dosade, samo se Dubrovačke ljetne igre nisu dale, ali su i one otvorene izvan zidina, prilagodile se vremenu, kao što je savjetovao Marin Držić, ali se u političkoj akciji svoga savjeta nije pridržavao, te zato umro kao prognanik. Umjesto gužve pred sv. Vlahom, predstava otvorenja bila je ove godine u staroj luci iz davnoga vremena prije kruzera, a umjesto Negromanta vidjeli smo Negromanticu,po zahtjevu Me too. I nije bila loša, uopće, pa što – u Držićevo doba navodno su muškarci igrali ženske role, pa zašto ne bi i obratno.

Malo sam se zabrinuo na početku kada je Negromantica doplovila na palubi barke, jer me je neugodno podsjetilo na Operu industriale u Rijeci, ali dalje se sve odvijalo dobro, lepršavo i propošno, suvremeno i klasično, plesno, pjevno i covidno rasprostranjeno po luci, s uvijek dojmljivom, veličanstvenom odom Dubrovniku iz pera Gundulićeva i Gotovčeva, te podizanjem zastave Slobode, koja je često u povijesti bila u opasnosti, od vremena Saracena koji su mjesec dana opsjedali Dubrovnik (a spasila ga romejska, znači bizantska mornarica) pa do nedavnih dana koje je spomenuo gradonačelnik Dubrovnika, a opsadnike nazvao „nekim ljudima“. Ljudi nahvao, jest, a oni bez odore i u udobnim sobama, srbijanski akademici, opsjedaju Dubrovnik i sada, kao što su činili i tada, prisvajajući i Dubrovnik i dubrovačku književnost posebno, uz vrlo blag ili nikakav odgovor iz Hrvatske.

Prisvajaju i Boškovića, kao što znate, a možda manje znate da je diplomat Bošković uvelike zaslužan što ruska flota u njegovo vrijeme nije pucala po Dubrovniku i samostanskim knjižnicama. A Dubrovnik i dalje stoji, čak ga ni prirodne sile (velika trešnja) nisu uništile, a treba pročitati zapise suvremenika koji tvrde da su se zidine u trenutku potresa podignule dva metra, pa opet spustile, i koliko je ljudi poginulo, i da se ozbiljno razmišljalo zauvijek napustiti to mjesto, tako katastrofalno razoreno. Nakon prve prepasti, ipak se odustalo, donesen je zakon o obnovi Dubrovnika (ha), nešto brže nego zakon o obnovi Zagreba jer tada parlamentarnih izbora nije bilo, a kneževi se mijenjali svakih mjesec dana. Demokracija, da, doduše pridržana za aristokraciju, ali je li danas što drukčije? Nije.

Demos se, doduše, dočepao blagodati da može utjecati na svoju sudbinu, glasovati na izborima, a kada izbori dođu više od polovice ode u ribolov ili ribičiju, pa relativni pobjednik (u svako vrijeme) dolazi na vlast s dvadeset posto potpore birača neribiča, od koji se mnogi uhvate na udicu ovakve ili onakve retorike, izbornih obećanja i trikova. Jedan od trikova jest: mi ćemo koalirati samo sa strankama sličnoga svjetonazora. Tako reče i relativni pobjednik, pa čim relativno pobijedi, osvrne se oko sebe da vidi koje to stranke imaju sličan svjetonazor, i oko mu padne na Pupovca i SDSS, koji jedini imaju sličan svjetonazor.

Ljudi su srditi, ali kako je, tako je, sve je ostalo kako je bilo u novijoj hrvatskoj povijesti (s manjim skretanjima), ne će Hrvati s Hrvatima, pa uskače bratska pomoć i hrvatsko-srpska koalicija postaje naša realnost. Zahvaljujući Ustavu, odnosno ustavnim promjenama i izbornom zakonu, zahvaljujući krupnim ostatcima jugoslavenskih mudrosti, zadržanih upravo mazohistički i protueuropski (jer nema te države u Europi koja svoje manjine podiže na pijedestal izvršne vlasti, niti ih u tolikom broju, ili uopće ne, trpa u parlament gdje bi, kao što je slučaj s Hrvatskom, ulazili na komičan način unaprijed zajamčenim putovima). Ali jest kako jest, što ne znači da mora tako i ostati. A dok ostaje i opstaje, znači jedino da se jugoslavenskoga kompleksa nismo oslobodili. I ne može se reći da su birači prevareni, jer su znali s kim imaju posla i da je taj s kim imaju posla i do sada činio isto, pa će i dalje, ovaj put i drskije, što su manjine shvatile i mašu sa svojih osam kao s barjakom, apetiti su porasli.

Kajtazi se malo zaletio, ali nije bio daleko od istine: ne će manjine imati tri ministra, ali ćete ih sretati u svim ministarstvima na nešto nižim položajima, s tim da su ti niži obično utjecajniji od ministarskih. SDSS će pogotovo osim javnih imati i tajne dogovore s relativcima, za koje ćete saznati kada dođe vrijeme, ili ne ćete. Relativnima nije važno što je Pupovac za cijeli vrijeme rata imao dobre veze s „pobunjenicima“ (slučaj dr. Šretera je paradigmatičan, jer je Šreter predstavljao HDZ na pakračkom području), što je Srbe u zapadnoj Slavoniji ohrabrivao da izdrže (kako piše i govori Đakula), a kada je vidio da su karte drukčije pomiješane, održao je govor koji se Tuđmanu jako dopao, okrenuo pilu naopako. Nije mu naškodilo ni što se uključio u sastav SDSS-a, osnovanog 1997. u vrijeme srpske Srijemsko-baranjske oblasti, minutu prije mirne reintegracije.

Da, tadanja Pupovčeva Samostalna srpska stranka (SSS) ušla je u sastav SDSS osnovanog na prijedlog Gorana Hadžića i Stanimirovića. I to je činjenica. O djelovanju SDSS-a zadnjih desetljeća nije potrebno govoriti, suvremenici, javnost, o tome sve znaju. Pa ako je to taj svjetonazor sličan hrvatskim relativcima, onda se nalazimo na moralnom dnu. Je li se moglo drukčije? Moglo se da se htjelo. U zadnjem javljanju iskarikirao sam do beskraja mogućnost koalicije Hrvata s Hrvatima, toliko naoko ozbiljno te su mnogi povjerovali da sam šenuo iliti otišao na kvasinu. No, nada uvijek ostaje, a i vrijeme čini svoje, ako se ova sablazan s covidom nastavi i nastanu veliki nemiri, relativci će biti prisiljeni zahvatiti šire, čak pozvati u pomoć neku hrvatsku stranku, kojoj za sada milostivo prepuštaju jedno dopredsjedničko mjesto u Saboru. Ali život je dinamičan. Enormni izborni trijumf Vučićev vrlo se brzo pokazao kao Pirova pobjeda, pa ako tko ne uči iz starije povijesti, eto mu najnovija iz komšiluka.

Moje pjesme, moji snovi

Iz (gotovo) susjedne Austrije stižu novosti kao da su prepisane iz „Novosti“. Austrijski se parlament obrušio na Bleiburg i nakanio (uspio) donijeti rezoluciju o zabrani komemoracije na Beiburškom polju, jerbo se ondje slavi ultranacionalizam, nacizam, fašizam i biciklizam. Tko je to kazao parlamentarcima, možemo slutiti, a što je u pozadini, i to znamo. Austrija pokušava svoju drugosvjetskoratnu povijest prikazati otprilike kao u mjuziklu „Moje pjesme, moji snovi“, što je krivotvorenje jer je Anschluss bio oduševljeno dočekan, a otpor neznatan. I austrijski su mladići, naravno, ratovali u sklopu njemačke vojske, ali su na svršetku rata imali sreću da su ih „saveznici“ propuštali prema sjeveru, dok su istodobno ne samo zadržali bjegunce iz NDH nego ih i izručili komunističkim krvnicima. I sada moderni Austrijanci peru savjest, ne do Bog da se netko sjeti njihove uloge u Drugom svjetskom ratu, a mogao bi s prisjetiti kada vidi da se na njihovu tlu obilježava genocid nad Hrvatima, pa pripisati Austriji domaćinstvo, tako reći, slavljenju „ nacizma i fašizma“. I otud rezolucija, otud parlamentarna svinjarija uobličena u rezoluciju kojom se zabranjuje sjećanje na stotine tisuća ubijenih Hrvata, vojnika, civila, žena, djece. Onu drugu, europsku rezoluciju, o žrtvama komunizma ( i ostalih totalitarnih režima) nisu čitali, kao što ju uostalom nisu pročitale ni hrvatske vlasti koje su ju ignorirale.

U ruke mi je došlo pismo koje je austrijskom parlamentu uputio dr. Edward Yambrusic, naše gore list, odvjetnik i stručnjak za međunarodno pravo, bivši pukovnik američke vojske. Čitatelji ove rubrike znaju da je Yambrusic obavio velik posao lobirajući svojedobno za uhićene hrvatske generale, a sudjelovao je i na skupovima HKV-a o haaškoj temi u Zagrebu, napisao i knjigu. No, znači, taj i takav Yambrusic piše austrijskim parlamentarcima u svezi s rezolucijom o zabrani komemoriranja bleiburške tragedije ovo: „ Jedna od temeljnih vrijednosti judeo-kršćanstva zapadne civilizacije jest da se pokapaju naši mrtvi s poštovanjem i dostojanstvom… Bleiburško polje je epicentar međunarodnog zločina nad ljudskošću. Masakr je započeo u na Bleiburškom polju, kada su saveznici dali Titu „licencu za genocid“ i na taj su način umiješani u međunarodni kriminal. Europska rezolucija 1481. govori o sjećanju na žrtve svih totalitarnih režima, a Bleiburg je upravo to – sjećanje na žrtve. Bleiburg ne smije nikada biti zaboravljen. Croatian lives matter too, poantira Yambrusic, a austrijsku rezoluciju naziva sramotnom. (Usput, pita kako takvu neutemeljenu rezolucije može donijeti austrijski parlament, koji znade da je pokrovitelj „Bleiburga“ hrvatski parlament).

Yambrusic - Austrian Parliament Letter

A eto, Austrija i Hrvatska su prijateljske su zemlje, takoreći. Pa kada sam, ne znam po koji puta, govorio i pisao da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat, evo još jednoga dokaza, ne dolaze svi iz Srbije ili sličnih predjela, iz Mađarske itd. I kakve će biti posljedice? Ma nikakve, iz Hrvatske se ne čuju ni slabašni glasovi, to jest iz vlasti. Njoj takva rezolucija valjda nije sramotna. Iz hrvatskih medija nema glasa, konstatiraju što se dogodilo u Beču,ali jedna tiskovina – a znamo koja – uz tekst o austrijskoj rezoluciji donosi sliku dva muškarca u ustaškoj odori, dva provokatora. Rezoluciji u prilog.

U svibnju ove uklete godine, objavio je Ante Beljo u nakladi Hrvatskoga žrtvoslovnog društva knjigu uz 75. obljetnicu bleiburške tragedije. Na početku citira Solženjicina koji piše o „akcijama vlada zapadnih zemalja, o masovnom izručivanju običnog ruskog svijeta (Kozaci, op.) u progonstvo i smrt“, što se u SSSR-u skrivalo i lagalo. „Nasilje se može skrivati“, kaže Solženjicin samo pomoću laži, a laž se može podržavati samo nasiljem.“ Istovrsna je situacija s Hrvatima, odnosno s genocidom nad Hrvatima, koji su komunisti skrivali kao zmija noge, a ni danas nije tema s kojom se treba previše baviti – ako se tko bavi njome, postane sumnjivim.

Knjiga Ante Belje donosi dokumente (top secret) iz britanskih arhiva, a kronološki zalazi u zbivanja mnogo prije Bleiburga, dokazujući da su zločini nad Hrvatima počeli davno prije. Tako se piše o četničkom krilu Orjune, o genocidu nad Hrvatima i muslimanima u Hercegovini 1942., o četničkim masakrima u Dalmaciji, o partizanskim zločinima u biokovskom kraju. Zatim, najkasnije 1944. četnici se presvlače u partizanske odore. Komunisti ulaze u Dubrovnik, gdje ustanovljuju obrazac (Daksa) uništenja Hrvata za sve sljedeće gradove koje će osvojiti. I Zagreb, o čemu (još koječemu) postoji svjedočanstvo zgroženoga Bogdana Radice. Bleibrug i Križni putovi samo su, znači „kruna“ genocida nad Hrvatima. Možda najveće stratište hrvatskoga naroda 1945. u Kočevskom Rogu detaljno je opisao Ivan Gugić, partizan kojega su zločini prestravili, pa je poslije dao vjerodostojan iskaz o umorstvima više od trideset tisuća uglavnom Hrvata i nešto Slovenaca i njemačkih časnika, ali i žena koje si silovane i ubijene, bačene u jamu s ostalima. O tome i potresan iskaz Milana Zajeca, preživjelog slovenskog domobrana.

Suvremene hrvatske vlasti, bilo koje opcije, zaziru od teme, kao što rekoh, a (gotovo)ništa ne poduzimaju da mrtvi budu dostojno pokopani, s imenom i prezimenom, ako je moguće. Štoviše, kao što također rekoh, ne osvrću se na europsku rezoluciju koja zahtijeva počast i sjećanje na žrtve totalitarnih režima, navodeći istodobno u rezoluciji da je taj čin „od ključne važnosti za jedinstvo Europe“. Je li? Kako za koga. Očito je važnije ukinuti kunu i prijeći na euro, što će povećati siromaštvo ionako siromašnih, a umjesto povijesnih hrvatskih likova i spomenika imat ćemo na novčanicama neke neutralne sličice. Ne pitajući narod (nema više referenduma), Hrvatska se olako odriče zadnjih ostataka suvereniteta, no o tome će još biti govora. To odricanje na svim poljima je karijes koji će nas ostaviti bespomoćnima na vjetrometini povijesnih poljana. (Inače, glede karijesa, ja sam najavio već u početku da od Milanovića tek možemo očekivati krupnije bisere, koje bi netko trebao početi zapisivati i potom objaviti knjigu, u suradnji s dobrim karikaturistima. Milanović je nedavno boravio u Beču, u službenom posjetu, razgovaralo se o covidu, turizmu i klimi, a je li Milanović iskazao ogorčenje tada već prigotovljenom austrijskom rezolucijom o Bleiburgu, nismo čuli. Ne čujemo dobro.)

Hrvatski Samson

Ponekad, kada je nizak tlak, čitam Bibliju. Nisam Bonaventura Duda ni Marko Grčić, samo čitač, a uvijek naiđem na nešto što mi je, ne znam kako, promaknulo. Tako se navratim jednoga dana na priču o Samsonu i Delili (nije Dalila) i napokon shvatim da je Samson bio ne samo jak nego i bedast. Do čuvenoga rezanja kose koje ga je oslabilo, došlo je tek nakon višekratnih Delilinih napora da ga preda Filistejcima. Prvo ga je Delila vezala sa sedam svježih žila, ali ih je on potrgao. Onda ga je svezala užadima, ali ih je raskinuo, pa je sedam pramenova njegove kose otkala na tkalačkomm stanu i zabila klin, no Samson se oslobodio (i ostao s voljenom Delilom). Tada mu Delila reče: „Triput si me već prevario i nisi mi kazao gdje je tvoja velika snaga.“ Samson napokon popušta i otkrije joj da ga treba obrijati. Delila ga za velik novac (po tisuću šekela od svakog filistejskoga kneza) preda Filistejcima. Dalje znate. Zašto sam stavio međunaslov Hrvatski Samson? Ah, valjda te tako…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari