Pratite nas

Kolumne

HODAK: I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa!

Objavljeno

na

I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa. Ni proslavu nekrofila u Kumrovcu, ni Bajagu, ni Lepu Brenu, ni M. Ilića, ni Ojkanje u Petrinji, ni Frljića, ni zastavu na pola koplja na HNK U Rijeci u oči Oluje, ni dolazak Vučića, Vulina i Dačića u Hrvatsku…ništa na ovom svijetu.

Dok “Uljanik“ ozbiljno upozorava da je na pomolu novi Agrokor, dok Pula mijenja ime u Končarevo dotle Hrvateki mlate praznu slamu da li Momčilo Bajaga može ili ne pjevati u Lijepoj našoj. Obzirom na notornu činjenicu da je naš Momčilo još početkom kolovoza 1995.g, pjevao u Kninu u čemu je problem?

Srpski turbofolk dere po čitavoj RH, Bajaga ne može svima koji ga žele slušati ni odgovoriti. Dobro je Momčilo, šireći glas dobrote, pjevao: “Suviše ste jadni suviše ste bedni, bit ćete još više gladni i žedni… Lepa vaša biće groblje i sad kreće u boj ceo narod moj“. A kako je prošao “ceo narod moj“ već znamo. Ostalo je povijest. I onda digoše svoj glas “bedni, gladni i žedni“. Branitelji “zabranili“ Bajagi da pjeva u Karlovcu. I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa. Ni proslavu nekrofila u Kumrovcu, ni Bajagu, ni Lepu Brenu, ni M. Ilića, ni Ojkanje u Petrinji, ni Frljića, ni zastavu na pola koplja na HNK U Rijeci u oči Oluje, ni dolazak Vučića, Vulina i Dačića u Hrvatsku…ništa na ovom svijetu. Ali uzalud vam trud “trubači“ ako živite u nadi da će branitelji šutjeti, mučati i čkomiti. Taj film nećete gledati. Sve zabrane u ovoj zemlji dolaze od HDZ-a i SDP-a. Oni bi možda ponekad htjeli zabraniti i branitelje.

Branitelji nisu četiri godine nosili “krvave gaće po Velebitu“ da sada ne bi smjeli otvoriti usta zbog Drage Pilsela, Gorana Gerovca, Zvonimira Despota, Branimira Pofuka, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Marka Biočine, Ikače… Uskoro će dan branitelja Bjelovara pa se javila mudra zamjenica župana Bojana Hribljan iz SDP-a sa sjajnom idejom. Misli Bojana da za taj dan treba u Bjelovar pozvati Bajagu kako bi dokazali da “slobodno misle i da nisu svi branitelji isti…“ Bojana je u načelu u pravu. Nisu svi branitelji isti.

Recimo bradati branitelji Knina, Vukovara, Petrinje, Iloka… sigurno bi živnuli da im se ukaže na dan branitelja njihov omiljeni Bajaga. I ne samo za dan branitelja. Ovih dana obilježava se i 26.obljetica pogibije osamnaest branitelja pripadnika 105. bjelovarske brigade. I njima u počast trebao bi pjevati Bajaga. Prvorazredna politička perverzija u režiji naše Bojane! I sad bi na takav kretenizam svi trebali zamuknuti da ne bi povrijedili “glazbene“ osjećaje Pofuka i Pilsela, na primjer.

Dok s druge strane legendarni Dragec Pilsel maže k’o Maksim po diviziji i po fejsu. “Ojkača ne može u Petrinji, ali zato ustaša MPT smije urlati u Glini? “Branitelji“, popeli ste se ovom narodu na kur..“ Evo vidite kako je osjetljiv i senzibilan lijevi “predstavnik“ naroda kojem su se branitelji popeli na onu stvar. Zna Carlos, Dragec da je u herojskoj Glini Vučić održao ”historijski” govor. I sad policija kaže da je Thompsona slušalo samo 50.000 ljudi. To u prijevodu znači 100.000 društveno politički sumnjivih lica. Eto nama opet Branislava Nušića. Petrinja. Mali grad preblizu Zagreba, četiri godine pod okupatorskom čizmom.

Miljenko Pezelj sjedio je sa mnom u klupi u VI gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Za razliku od mene, bio je odlikaš i pjesnik. Rat ga je zatekao na mjestu predsjednika Općinskog suda u Petrinji. Supruga profesorica francuskog s dvoje djece spasila je glavu bijegom u Zagreb. Miljenko, smatrajući da nikome nije napravio nikakvo zlo, nije želio napustiti svoju Petrinju. “Brigu“ oko njega preuzela je familija Prodanović.

Četiri godine je bivši predsjednik suda liječio nečije četničke komplekse radeći kao sluga, rob.. čistio štale, zahode. Supruga je ipak bila sretna što je živ. Kad su “ojkači“ nakon Bljeska osjetili što se sprema, jedan od njih prišao je Miljenku i sprašio mu par metaka na sred ulice. Za doviđenja… I sada, zahvaljujući nakaradnom i nametnutom Zakonu o oprostu, gazde života i smrti Miljenka Pezelja poručuju preko Mare Vilus: “Nije tačno da ojkača u Petrinji nije tradicija“. Da, drugarice Maro. Još kako se ojkalo od 1991.g. do ljeta 1995. godine. I sad branitelji kao mirne ovčice trebaju blejati i uživati u ojkanju onih koji su četiri godine sanjali da će se festival jednog dana preselit na Trg republike u Zagrebu. Možda i hoće ali samo na Smotru folklora. Sve što je liberalno i napredno koluta svojim progresivnim očima na prvi znak da branitelji nisu oduševljeni našim Momčilom.

Branimir Pofuk/VecernjiList

Dobro zbori Goran Gerovac zvani Gera iz Večernjaka: ”Sve je to turbofolk”. “Turbofolk su “za dom spremni“, privatizacija, zabrane koncerata, braniteljski paramilicajci (opsesivna Gerina žal za milicijom), vlast u Karlovcu, tretman Boga, povijest… turbofolk je i cjelokupna naša povijest…“. Naravno, osim NOB, Sutjeske i Neretve. Geru je krenulo, nezaustavljiv je po lijevom krilu. Turbofolk je “kada se predsjednica, potpuno nesvjesna geostrategije emocija, pokisla i sa žvakaćom u ustima hvata sa svima po travnjaku, kada u nacionalnim svetkovinama ne slavimo svoje uspjehe, nego nesreću drugih“. Ma Gero, svaka ti dala… a Vučić te imenovao za počasnog konzula nesvrstane Srbije u Lepoj njihovoj.

Umjesto što slavimo svoje uspjehe u Kninu svi se druge godine moramo, na čelu sa počasnim konzulom, traktorima uputiti u Bačku Palanku s pjesmom “tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem“. I sad drugovi, orijunaši, Jugoslaveni, partizani, ojkači, diplomanti Fakulteta političkih nauka s diplomom “društvenopolitičkih radnika“, NOB-prvoborci rođeni 1959.g, molim ne sikćite nego pružite konkretne dokaze kad su to branitelji, kao branitelji, zabranili bilo koji koncert u RH i gdje??? Kada Bajaga, Lepa Brena, Miroslav Ilić, naše Hladno pivo ili bilo koji četnički slavuj nije sa svojom stvarnom ili imaginarnom bradom nije mogao pjevati u Lijepoj našoj? Možda su istarski branitelji zabranili nastup Thompsona u Areni…?

Tek usput, spominjem da se Wagner ne može izvoditi u Izraelu jer ga je Hitler volio slušati. Pogledajte hajku u Večernjaku na branitelje, slušajte Čehoka, Jakovčića, Despota, Pofuka…da li je itko od navedenih ikada osudio Izrael jer se tamo Wagnerove skladbe ne mogu izvoditi. Sjetih se izvrsnog srpskog filma Slobodana Šijana “Tko to tamo peva?“ Iznenada, film iz 1980.g. postaje opet aktualan.

Kažu da su ljudi stvoreni kako bi voljeli, a stvari su stvorene da se koriste. Problem je u Hrvatskoj što se stvari voli, a ljude koristi.

Hrvatski ministar obrane se našao, nogometnim rječnikom rečeno, u debelom zaleđu. Neoprezni Krstičević euforično je izjavio da je :“Domovinski rat nešto najbolje“ što se Hrvatskoj dogodilo. Odmah ga je dočekao uvijek budni Marko Biočina iz Jutarnjeg koji je kratkom psihoanalizom obrisao pod nesretnim ministrom navodeći: “teško se oteti dojmu da je riječ o institucionaliziranoj formi fanatizma“. Marko se blago čudi kako netko može krvavi ratni sukob glorificirati. Slažem se. Sve je moglo proći bez rata. Komšije su nam nudile da mirno predamo Vukovar. Da se tamo nismo junačili i tvrdoglavili ne bi ni došlo do Ovčare. Mogli smo biti strpljiviji i ostati živjeti pod Slobom, Ađićem i Kadijevićem te čekati da prihvate Z4 i danas imati tri države u Lijepoj našoj ili Lepoj njihovoj.

Ne znam što bi Biočina pisao o “umjetno konstruiranim mitovima devedesetih“ da je ministar Krstičević i izrekao ono što je u stvari i mislio. Pobjeda u Domovinskom ratu je nešto najbolje što se Hrvatskoj dogodilo. Ne znam što, ali bi naš Marko već smislio modus o “intelektualnom i empatijskom nedostatku“ Damira Krstičevića. Uostalom, da stvar ogolimo do kože, da nije bilo Domovinskog rata ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje, pa se ni Vučić, Vulin i kompanija ne bi mogli čuditi proslavi Oluje kao pura dreku. Kao ni Marko Biočina, uostalom. Marku dižu njegov progresivni tlak ognjištarski slogani kao “Dani ponosa i slave, vrijeme kad smo bili složni, herojsko doba“ i sl. Psiholog Večernjaka zna da te slogane psiholozi i psihijatri nazivaju “optimizmom pamćenja“. Marko je siguran da su to “umjetno konstruirani mitovi devedesetih“.

Tu Biočina naglo doživljava jaki napad empatije prema “onima koji su devedesetih bili izloženi represiji zbog svoje nacionalnosti…“ Naravno, ne misli naš Markan na one koji su znatno gore stvari doživljavali u SAO Krajinama, Vukovaru, Petrinji, Kninu, Plitvicama, Slunju… Kad su Japanci 7. prosinca 1941.g. izveli zračni napad na Pearl Harbor, SAD su u roku od dva mjeseca širom SAD-a formirali logore u koje su transferirali 120.000 Japanaca. Jednostavno, Japan je napao USA. Kao i 15 milijuna protjeranih ljudi njemačke nacionalnosti 1945.g. To je uvijek sudbina onih čije države izvrše agresiju čineći pritom zločine.

Takvu ”brutalnu” sudbinu doživjeli su i naši Srbi. Mijenjali su imena, bilo im je malo neugodno kad je raketiran Zagreb, kad nam je Martić poslao “zvončiće“ jedva su dobili termin u Mimari, kad su došli iz slobodarskog Beograda da zajedno sa Vesnom Pusić zatraže odlazak Tuđmana sa vlasti. Kad tvrdoglavi Tuđman nije na to pristao doživjeli su civilizacijski šok koji ih ne pušta do dandanas. Dokaz – Vesna Teršelič, Rada, Anka partizanka… koje prosto ne mogu da veruju da ustaša Thompson još nije u Remetincu. Bez obzira što ne postoji osuđujuća pravomoćna presuda. Nego samo oslobađajuće. One, kao i Biočina, predstavljaju našu lijevu intelektualnu elitu te znaju ili su čule na placu kako je Marko Porcije Katon prije svakog govora u Senatu rekao: “Ceterum censeo Karthaginam esse delendam“ – uostalom, smatram da Kartagu treba razoriti.

Uostalom, Thompsona treba zatvoriti. I u pravu je Markan kad duboko suosjeća s patnjama onih koji su sanjali slobodu koju će im na tenkovima donijeti Kadijević, Adđić i Šljivančanin. Naravno, hrvatski CK već radi na tome da Bajaga nije autor niti je pjevao lirsku pjesmicu “Armija srpska će da vas…“ Ni MPT ne priznaje da je pjevao “Jasenovac i Gradiška stara…“, ali on nema logistiku i simpatiju Ivana Jakovčića i Marka Biočine. Priznao, ne priznao, pjevao je! Jednog dana će i propjevati. Pojavila se na You Tube jedna druga zgodna domoljubna.. Bajaga, Bora Čorba i Dejan Čukić u pjesmi upućenoj protivnicima Srbije, a to su Hrvati i Albanci. Krasan pjesnički uradak: “Pogledati ih u oči i pucati bez oklevanja e, pomozi nam, Bože!“ Na nedostatak ognjištarskog oduševljenja za Bajaginu jugo-sintezu osvrnuo se na Net.hr i suvremeni Dušan Bilandžić u liku Hrvoja Klasića. Hrvojica je 1991.g. bio krajnje nehumano mobiliziran (nije se izjasnio u koju vojsku…?).

Što su pjevali Bajaga i Bora: ‘Neka se spuste na zemlju onda ću umesto pevanja pucati bez oklevanja’

Nije slušao krkana MPT nego Bajagu. On mu je bio simbol one druge antimiloševićevske Srbije koja se sublimirala u progresivnim stihovima “pogledati ih u oči i pucati bez oklevanja e’, pomozi nam Bože.“ Klasni primjerak rigidnog Jugoslavena pada u euforiju balkaniku: “U to vrijeme rata slušajući ga htio sam sam sebi dokazati da ne ratujem protiv Srba nego protiv zlih ljudi“. Nagradno pitanje: protiv koga je to ratovao bliski rođak Mike Špiljka 1991.g? Pobjednik dobiva “pozitivnu energiju“ Momčila Bajage na kojoj je “odrastao“ ”istoričar” Hrvoje Klasić kako se sam hvali u jugo-pamfletu na Net.hr. No, da se svi zajedno skinemo s “lične tragedije“ Momčila Bajage. Neka ojkaju Klasić, Čehok, Jakovčić, Biočina, Mara Vilus, Gerovac, Pofuk, Pilsel, Bojana Hribljan, Miletić i svi orijunaši i jugo nostalgičari. To je njihov mentalni problem. Onih 500.000 ljudi s dočeka srebrenih iz Moskve žele i slušati će Čavoglave i Thompsona. A to je samo mali dio onih koji čvrsto vjeruju da su im u ratu neprijatelji bili Srbija i Crna Gora, a ne imaginarni “zli“ ljudi. Pa ako opet dođe do “stani, pani“ onda intelektualna, salonska, kriptokomunistička i anacionalna peta kolona može pokupiti svoje crvene prnje i u novi egzodus na novim traktorima.

Veliki Clint Eastwood je rekao: “Trideset milijuna dolara potrošeno na neki film; moglo se puno mudrije iskoristiti novac kao npr. za osvajanje neke manje države“. Kao da je znao da je Sloba živio u SAD-u i radio kao bankar…

Uvijek me je kao pravnika fasciniralo pitanje tko kod nas piše i formira zakonske norme. Jedino znam na koga se primjenjuju i tko kasnije osjeća njihove posljedice. Smrt mladića u Zaprešiću je paradigma hrvatske zakonodavne gluposti. Medicinski tehničari gledaju ljude kako umiru, imaju lijek u ruci, a ne smiju ga dati. U slučaju Mattea Ružića, da su djelatnici Hitne smjeli dati injekciju, vjerojatno bi danas bio živ. Hrvatska zakonodavna birokracija jača je i od lišaja. Sreo sam na Bolu sa poznatog zagrebačkog kirurga, sveučilišnog profesora. U raspravi o nelogičnostima našeg zdravstvenog zakonodavstva doznajem od njega kako on, po zakonu, ne smije napisati recept svom pacijentu. To može samo doktor opće prakse. I zato danas svi plaćamo zdravstveno, dopunsko zdravstveno, a mladi ljudi umiru po cestama. Kažu Ličani, bolje je biti bogat i zdrav nego siromašan i bolestan. Ali ovoj državi važniji su siromašni i bolesni. Samo to država još ne zna. Ali doznat će jednog dana.

Evo jedne zgodne ocjene zdravstva u Hercegovini: “Tko ode studirat’ u Zagreb ili u mostarsku bolnicu, taj se ne vraća!!!“

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari