Pratite nas

Kolumne

HODAK: Izbori su prošli. Za HDZ dobro, za ljevicu loše, a za duboko podijeljenu Hrvatsku još lošije

Objavljeno

na

Svojedobno su novinari pitali Stipu Mesića kako misli pomoći sve brojnijoj hrvatskoj populaciji u Haagu, a Predsjednik je navodno spremno odgovorio: “Tražit ćemo postavljanje dvojezičnih natpisa.“

Dan je 10.rujna 2016. ljeta Gospodnjeg. Izborna šutnja. Ima i pametnijih zemalja od nas koje nemaju izbornu šutnju. Što ona uopće znači? Na fejsu sve vrvi političkim izjavama kao na Jakuševačkom sajmu. Ne šute ni stranke ni budući sabornici.

Možda bi šutnja i imala nekog smisla kad bi šutjeli likovi kao što je carigradski patrijarh Bartolomej I i ostala pravoslavno-crkvena elita koja je sudjelovala u pravoslavnoj liturgiji u spomen 700 tisuća srpskih žrtava u logoru Jasenovac. Bartolomej, Portfirije, Amfilohije, Ćulibrk. Sreća da oni nisu brojali žrtve Jasenovca, inače bi imali 7 milijuna heroja i novo-mučenika kako je to od oka ocijenio Bartolomej I.

Suvremena Barolomejska noć koja nas podsjeća na onu 24. kolovoza 1572.g., kad je poklano više tisuća hugenota uoči blagdana sv. Bartolomeja.

Masakr se od Pariza proširio po cijeloj Francuskoj pa je na kraju stradalo oko 25.000 hugenota. Znači 1572,g. uspjelo se doći do približno točnog broja ubijenih hugenota, a 2016.g. dolaze nam Bartolomej, Portfirije, Amfilohije, Ćilibrk i Aleksandar Vulin te nam prodaju pokvarenu bozu o 700 tisuća pravoslavnih žrtava u Jasenovcu.

Hrvatski politički poltroni, kmetovi i iskompleksirani slučajni politički prolaznici šute, čkome i muče… Gost iz Carigrada kaže: ”Poštujemo sve nevine žrtve“. Poštuje li i onih otprilike 600 tisuća izmišljenih koji se nalaze na popisu, a koji su umrli prirodnom smrću, ili onih koji za vrijeme Drugog svjetskog rata nikada nisu kročili nogom u Hrvatsku, a kamoli u Jasenovac?

Ako poštuje sve žrtve zašto nije spomenuo Ovčaru, Srebrenicu, Hudu jamu u kojoj je bilo zazidano 3.000 živih ljudi, 570 tisuća političkih protivnika maršala Tita, kako to tvrdi Daily Mail, koje je Maršal dao u dvije godine nakon rata smaknuti.

Taj očiti povijesni falsifikat, tu prijesnu laž “puše“ Tihomir Orešković, kardinal Bozanić i ostali. Pojavio se i židovski “mučenik“ Efraim Zuroff, tajnik Aleksandra Vulina, koji nam je nedavno otvorio oči tvrdnjom da se u Srebrenici nije dogodio genocid jer su tamo ubijeni isključivo muškarci!!!

Nešto me čudi: zašto na tu jeftinu i naivnu provokaciju nije reagirao Zoran Milanović? Zašto baš on? Zato jer je od svih hrvatskih političara jedino još on pokazao hrabrost da jasno kaže “popu pop, a bobu bob“. Pokušajte si zamisliti, vi koji se još sjećate, kako bi na to reagirao pok. predsjednik dr. Franjo Tuđman. I to za vrijeme rata kad je Jovan Ćulibrk u uniformi niškog specijalca bio u Petrinji, na domak Zagreba.

No, dobro. Samo-nepoštivanje, kukavičluk, kmetski mentalitet i poltronstvo hrvatske političke nomenklature postaje trajna, fosilizirana konstanta. To je Lijepa naša! Na žalost! Što je najgore, poltronski mentalitet širi se i izvan zagađenog političkog prostora.

Sjetite se čuđenja Marina Čilića koji nije mogao objasniti beogradskim novinarima tko je pozvao Thompsona u njegovu kuću prilikom proslave na US Openu i tako pljunuo istome u lice. Sandra Perković opet u razgovoru za beogradsku ”štampu” cmizdri za Jugoslavijom jer bi tobože Hrvatska i Srbija“ prošetale“ Olimpijadom.

Bez obzira što je Hrvatska u Riju bila 17-ta najuspješnija država, a Srbija 32.

Turistička razmjena Hrvatske i Nizozemske u zadnjih 20 godina rekordno se povećala. Nizozemci su dolazili u Hrvatsku da potamne, a Hrvati su odlazili u nizozemske tamnice.

Čitam u Jutarnjem i trljam oči. Naslov: “Za HDZ je ulazak BiH u EU ključno pitanje vanjske politike“. Napokon jedna dobra, ohrabrujuća vijest. Dr. Davor Božinović, nekadašnji ministar obrane Jadranke Kosor, a sada navodno budući ministar vanjskih poslova u možebitnoj vladi Andreja Plenkovića je pravo osvježenje.

On je odmjeren političar kome su strani ideološki sukobi i podjele. Ako slučajno opet izbije “socijalni bunt“ pa iz istočnog Mostara “obespravljeni“ narod krene paliti kuće i ustanove u zapadni Mostar onda će tako i tako tamo jurnuti Zoki Milanović, a odmjereni Davor zamolit će Jasmilu Žbanić da ne bude pretjerano gruba prema Zokiju.

Davor je mlad i neodmjeren. Za njega ravnopravnost preostalih Hrvata u BIH nije bitna, barem ne previše. Ustavni sud je referendum o 9. siječnju kao Danu Republike srpske proglasio neustavnim. “Ustavni sud“ BiH se sastoji od 9 članova, dva Bošnjaka, Srbina i Hrvata te tri stranca, time što Bosanci i stranci uvijek glasuju za istu stvar jer imaju 5 od 9 glasova. I takova BiH je vanjskopolitički prioritet eventualnog novog HDZ-ovog ministra vanjskih poslova.

Kakav treći etnitet, kakva sustavna politika zatiranja hrvatskog življa u BIH… to odmjereni ministar nema ni u peti. Kad postane ministar, ako politička volja od njega bude zahtijevala da u ministarstvu nađe mjesta za Stipu Mesića i Ivu Banca, on će to sigurno bez pogovorno odmah učiniti. To su naši stameni borci za prava preostalih Hrvata u BiH!

Velik uspjeh bi bio kad bi se u 11 javnih poduzeća u Sarajevu zaposlio još jedan Hrvat. Tada bi se taj broj povećao za 100%. Evo, za sada znamo barem jedan vanjskopolitički prioritet RH ako ministar vanjskih poslova postane dr. Davor Božinović. Briga je to za državu, koja po mnogočemu istinski sliči međunarodnom protektoratu, zvan BiH, uđe u EU.

Dobro, da ne budem preoštar Ustavni sud BiH je sigurno i u odnosu na strance bolji od Ustavnog suda RH. Tako je ne tako davno moj klijent Ivan Bender, jedan od osnivača Herceg-Bosne, bio optužen zbog zloupotrebe položaja u slučaju prodaje mostarskog hotela “ERO“ pa je nastala šteta za Zavod PIO federacije BIH.

O tome je li Zavod PIO bio oštećen ili ne ovisila je formalno-pravna sudbina Ivana Bendera. Strani “sudija“ koji je vodio predmet odredio je, što je i logično, vještačenje i vještaka financijske struke. Vještak je u svojoj opservaciji još i povisio iznos kojim je oštećen Zavod PIO. To i ne čudi kad se saznalo da je strani sudac za vještaka odredio člana nadzornog odbora Zavoda PIO. Znači zaposlenika Zavoda PIO tj. krajnje zainteresiranu osobu da Ivan Bender bude osuđen. I na temelju takvog “vještaka“ i takvog “vještačkog nalaza“ Bender dobiva 4,5 godina bezuvjetnog zatvora.

I što je ono Zoran Milanović rekao nedavno za takovu državu? Državu koja tenkovima pljačka svoje banke. Što nije radio ni Al Capone dvadesetih godina u Chicagu. Uostalom tko je kriv Ivanu Benderu što je išao osnivati Herceg-Bosnu. U perspektivi je bio Dejtonski sporazum kojim su miroljubivim Srbi dobili 49% BiH, a Hrvati slobodan i neometan izlazak iz BiH. Sad RH preuzima na svoja EU leđa da ovu ovako čvrstu pravnu tvorevinu dotegli kao svježu krv u anemičnu EU.

I na kraju jedno pitanje koje se nameće samo od sebe: da je taj strani sudija slučajno sudac u svojoj zemlji bi li u činjenično i pravno istom predmetu dozvolio da mu glavni vještak bude osoba krajnje zainteresirana da okrivljenik bude osuđen? Da to napravi već bi se drugi dan našao na ulici. Kako bi rekao Andrić čekala bi ga “Prokleta avlija.“

Rezultati izbora u BIH dobiveni su zbrajanjem i oduzimanjem glasova.

Biskup Košić opet diže tlak antifama, stranci Pametno, Jeleni Lovrić, Anti Tomiću, Vedrani Rudan i sličnima. Mirjani Mirt se j… jer nije ni shvatila što biskup želi reći glasačima. Antife koji su zgroženi ukidanjem presude Kardinalu Stepincu jer se nije dovoljno miješao u politiku, sada su konsternirani što se Biskup miješa u politiku.

Oni bi se miješali u rad Crkve tako da se Crkva, kao u stara dobra vremena, gurne niz stepenice zajedno s Stepincem. Naravno za njih je potpuno nebitan naputak o uključivanju vjernika u politički život koji su 2002.g. donijeli papa Ivan Pavao II. i tadašnji predsjednik Kongregacije za nauk vjere Ratzinger (poslije papa Benedikt XVI). Po tom naputku crkva ima pravo davati smjernice vjernicima. Ljevica ne vjeruje.

Svaka budala, kad si želi osnažiti svoj progresivno društveni položaj, udara se u prsa kao Tarzanov Čita i dere se ”ja sam ateista!”. Ponekad ipak počnu vjerovati, obično pred smrt kad ih uhvati trta. Dok se bore za svoje pozicije i vlast jedva mogu tolerirati dubrovačkog biskupa Mate Uzinića. Njegovim izjavama osobito vjeruju Predrag Štromar, HNS-ov varaždinski župan, te Dubravko Bilić, SDP-ov gradonačelnik Ludbrega.

Pametni Bilić odmah je skužio opasnost te je zamolio varaždinskog biskupa Mrzljaka da Košiću ukaže što građani žele čuti. Samo Evanđelje… SDP-ov Bilić savršeno zna što građani ”Saragrada” žele čuti. I on s njima i Sarom Kolak. Koja je usput rečeno morala zbrisati najprije u Rijeku, a onda u Celje jer joj je Bilić, umjesto koplja, htio uvalit SDP-ovo Evanđelje. Novinar Tomislav Mamić zvani Maminjo je, u stilu Agathe Christie, opisao modernu katoličku dramu: “U ovom slučaju blagoslov za Košića dao je varaždinski biskup Mrzljak, i to na inicijativu msgr. Josipa Đurkana, rektora sveučilišta Predragocjene krvi Isusove u Ludbregu… Mrzljak nije bio za Košića, no budući da se nije htio svađati s rektorom…“ Bravo Maminjo!!!

Sjajna analiza odnosa države koju predstavljaju HNS i SDP i Crkve koja na vjerskim svečanosti ne želi govoriti isključivo o Evanđelju nego i o živim ljudima. Želi ih usmjeravati,savjetovati i uputiti u onom pravcu koji smatra dobrim za vjernike.

A za nevjernike ostaje lijeva medijska falanga. Tatjana Munužaba, Ante Tomić, Indeks, Pofuk, Marko Špoljar, Silvana Perica, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović, Vedrana Rudan, Mirjana Mirt, Stipe Mesić i mogao bi ih nabrajati do sutra. Čemu, kad se javi samo jedan biskup u ovom slučaju Vlado Košić i odmah nastane takovo medijsko cviljenje, šmrcanje, depresija, partijski jauk i kuku lele.

Odmah se hvataju za skutove biskupa Uzinića. Ali uzalud drugovi i drugarice! RH je 86% katolička i vjernička zemlja. U vaša idilična vremena biskup Košić već bi tucao kamenje na Golom otoku. A biskupi će govoriti ono što im savjest i ljubav za svoj narod nalažu.

Ako vam se to ne sviđa, to gore po vas!

Čega se je odrekao Stipe Mesić u prvoj korizmi nakon što je postao predsjednik RH Hrvata u BIH.

Na Brijunima je 5.i 6.rujna održana “Regionalna konferencija tužitelja za ratne zločine“.

Prvi put od 2007.g. nisu se pojavili srpski tužitelji, što je rastužilo Slavicu Lukić. I iznenadilo. Zašto? Pa pogledajte što nam prodaje Bartolomej I., Irinej, što poručuje Sveti sinod SPC-e. Sve samo ratni zločini, genocidi i ostale gadosti koje su činili isključivo Hrvati.

Zašto bi onda srpski tužitelji trebali sudjelovati u nečemu o čemu se barem u Srbiji sve zna. Vučić kaže da je u četiri godine u Jasenovcu bilo ubijeno 500.000 Srba. Nikolić kaže da ih je bilo čak 700.000. I za Srbe je tme sve jasno. Ali nije jasno da hrvatski DORH, usprkos svemu, pribavlja i transferira dokaze Srbiji kad ona sudi Veljku Mariću.

Ključni dokaz o ubojstvu naoružanog civila Petra Sljepčevića pred beogradskim sudom osigurao je DORH. Uz bratsku pomoć Freda Matića. Očito je da se tu ne radi samo o političkom poltronstvu. Nego o jedinstvenom pravosudnom fijasku DORH-A Lijepe naše.

Svojedobno su novinari pitali Stipu Mesića kako misli pomoći sve brojnijoj hrvatskoj populaciji u Haagu, a Predsjednik je navodno spremno odgovorio: “Tražit ćemo postavljanje dvojezičnih natpisa.“

Izbori su prošli. Za HDZ dobro, za ljevicu loše, a za duboko podijeljenu Hrvatsku još lošije. HDZ 61 mandat, SDP 54, Most 13, Živi zid 8 itd. Izlaznost na birališta i nije bila tako loša. Prema podacima iz zemlje je do 19 sati izašlo 10.000 ljudi. Neki su iznenađeni, a neki uvrijeđeni. Sad je samo pitanje tko će prijeći preko mosta ili ga zapaliti.

Mostarina će biti izuzetno skupa. Plus PDV. Slaba izlaznost koštala je SDP. Jugonostalgičari i orjunaši nisu mogli oprostiti Milanoviću “grubi“ nasrtaj na njihovu vječnu ljubav Srbiju. HDZ-ovci disciplinirani k’o Prusi uvijek izlaze i glasuju za “naše“. “Pametno“ će se nastaviti onako žestoko antifašistički boriti protiv vjeronauka, ali izvan Sabora. Autentični članovi Živog zida ostat će opozicija te će i nadalje pomagati onima kojima je pomoć potrebna sad, a ne u nekoj apstraktnoj budućnosti. Novi igrači “kupljeni“ u zadnjem prelaznom roku brzo će pronaći nove (zastupničke) klubove.

Milan Bandić 365 ostao je s opet dva zastupnika stabilan prvoligaš. Dijaspora 2 mjesta HDZ-u, a jedno generalu Glasnoviću. Šteta što se nije mogao kandidirati Stipe Miočić. I kaj sad? Bez koalicije neće ići. Male ili velike. Velika koalicija bila bi dar sa neba.

Kad se dvije stožerne stranke slože ne treba nam više ni opozicija ni izbori. Treba samo pošteno i pravedno raspodijeliti ministarstva i državne ustanove. Da svi budu zadovoljni i siti. Sve za Hrvatsku… U toj situaciji najbolje je Most rekonstruirati, a Živi zid dati mladeži stranke Pametno za crtanje revolucionarnih grafita. Onda svi možemo “napadat’“ Srbiju i stavit’ Stipu Mesića bez bojazni da ćemo popušiti izbore.

Ne mogu završiti ovaj tekst, a da još jednom ne citiram starog cinika Harimmana koji još davno rekao: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti.“

Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje.

Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd.

Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku.

Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd.

Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj.

Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari