Pratite nas

Kolumne

HODAK: Rasplakala se naša farizejska ljevica

Objavljeno

na

Javio se u Magazinu Jutarnjeg lista “bezdušni šupak“ Ante Tomić. Da ne bi bilo zabune, tako naš Ante tepa sam sebi ismijavajući “suze hrvatske predsjednice“ na 63. stranici Magazina. Ante to radi rafinirano i kirurški precizno demaskira “kićastu osjećajnost…“.

Naš “bezdušni šupak“ je, najblaže rečeno, zbunjen. Ili kako bi rekli Ličani: “j… lud zbunjenog”. Zbog čega to KGK “isprekidano diše i brada joj drhti, kako joj se oči pune suzama…“?Antiša sa svojim talentom JNA vodnika “prosto ne može da veruje“. Što se to dogodilo u Vukovaru da “trećerazredna Antigona“ svojim suzama izaziva bijes “elitnog“ komuniste, oprostite – kolumniste Jutarnjeg.

Ante nas blago, onako podoficirski, podučava da “suzama ne treba vjerovati. Bez nekog posebnog povoda plaču pijanci, ciganski violinisti…“. Tomić neuspješno ”duma” iliti ”konta” koji se to vrag dogodio u Vukovaru da Predsjednica svako malo pusti suzu. Je li se to u jednom trenutku dogodio “veliki prasak“ u njegovoj glavi pa se možda sjetio Ovčare, bolnice, ubojstva 16-ogodišnjeg zarobljenika, razorenih domova Vukovaraca, odvođenja branitelja i civila u srpske logore…

Ma neee! To je bilo u prošlom stoljeću, umorio se Ante od silnog razmišljanja. On se rasplače kad čuje kako pjeva Dolly Parton. Bog te maz’o, kakve sise! Tomić, Josipović, Stazić, Rade i Rada “rasplaču“ se čim se legendarnom bravaru skine ploča s fasada HNK-a. Sjetite se kako su se nedavno jugovići “rasplakali“ kad su u Jurišićevoj ulici u Zagrebu ugledali povijesnu hrvatsku zastavu s grbom na kojem je prvo polje bijelo, a ne crveno. Odmah su to “ustaše“ ”odcinkali” policiji i to brzinom na kojoj bi im pozavidjela i Cinkarna Celje. Na tako munjevitu reakciju svjesnih drugova Ivan Brodić se na fejsu počeo tresti… od smijeha dok je to komentirao: “Očekujem skoro rušenje crkve sv. Marka u Zagrebu, nakon upada policije. Zbog prvog bijelog polja na hrvatskom grbu“.

Rasplakala se naša farizejska ljevica i kad je ovih dana dr.sc. Sanja Bilač na fejsu objavila sliku spomen ploče bl. Alojziju Stepincu u… Jeruzalemu. Što je to sad? Tko nas to provocira? Umjesto Milanu Nediću koji je poslao 1942. g. čuvenu kratku depešu Adolfu Hitleru u Berlin “Srbija je Juden frei“, oni tamo u Jeruzalemu otkrivaju spomen ploču “ustaškom“ kardinalu.

Umjesto spomen ploče trebalo mu je otkriti ”šper-ploču”, sigurno se negdje smijulji i naš Ante. Bilo je nekog plača, ali diskretnog kad je novinarka Ivana Petrović javno izrekla podmuklu herezu: “Svaka civilizirana zemlja bi davno odvojila novac, iskopala Jasenovac i s dokumentacijom znanstveno u znanstvenoj istini zatvorila priču…“. Neki su cmizdrili, neki u HND-u su se križali, a neki čak i krstili “prosto ne verujući“ što se ta žena usudi javno govoriti.

Bilo je i ozbiljnog ideološkog plača radi očiglednog “nerazumevanja“ rafinirane kampanje u Lijevoj našoj za film “Zadnji Srbin u Hrvatskoj“ Predraga Ličine. Pojavili su se plakati u Splitu s pitanjem “Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“. Srbin je napisano ćirilicom koja je još i danas kod nas vrlo popularno pismo, ali samo u nekim dijelovima Splita. Kako u Splitu “neprijatelj nikada ne spava“, na plakatu su odmah izvršene “gramatičke“ izmjene s novom sintaksom. I sve to zbog jednog edukativnog plakata i jednog prilično teškog pitanja.

Prošla su ona legendarna vremena o kojima sam često pisao. Pisao sam, a da me nitko nije ni demantirao, ni prijavio “etičkom povjerenstvu“ ili Lori Vidović, našoj vidovitoj pravobraniteljici svega što je progresivno i lijevo.

Naime, o čemu se radi? Podatak je objavljen mitske 1971. g. u vrijeme kad su “ustaše“ Tripalo, Savka, Pirker, Haramija, braća Veselica i Đodan pokušali zavladati ”Lepom njihovom”. Po tom nikada demantiranom podatku u Željezari Sisak bilo je u jednom vremenu 33 direktora, od kojih su 32 bili, što je i normalno, Srbi, ali da netko ne bi pomislio da se tada radilo i o nekoj srpskoj dominaciji u širem predgrađu Zagreba, jedan direktor je bio… Makedonac! Evo odgovora na malo modificirano pitanje: kako je bilo nekad, u doba ravnopravnosti, biti Srbin u Hrvatskoj? Moram priznati, kad sam prvi puta 1971. g. pročitao u tadašnjem Hrvatskom tjedniku taj podatak bio sam sklon povjerovati da je izmišljen.

Ne znam je li se možda Ivo Josipović rasplakao nakon svega što je pročitao o sebi, ne samo kao ”komunisti”, već i kao pravniku nakon njegovog epohalnog historiografskog otkrića o fratrima sa Širokog Brijega kao “legitimnim ciljevima“ na nišanu 29. hercegovačke divizije, 2. crnogorskog korpusa NOV-a i 9. dalmatinske divizije te 8. dalmatinskog korpusa. Uz zapadno-hercegovački Narodnooslobodilački pokret naletjeli su na fratre koji su čvrsto odlučili “prekrstiti“ partizane. Silom ili milom.

Borislav Ristić je na tu temu neumoljivo logičan u subotnjem Večernjaku: “Ako ubijeni franjevci nisu sudjelovali u borbama, oni su civilni zarobljenici. Ako su sudjelovali u borbama, oni su ratni zarobljenici. Kad profesor kaznenog prava izjavi kako je likvidacija zarobljenika legitiman vojni cilj – to je da ti pamet stane“.

Inače, naslov Ristićeve odlične kolumne “Pogled kroz dvogled“ glasi: “Odvjetnici Ratka Mladića sigurno žale što se nisu pozvali na pravni autoritet Ive Josipovića“. Ha, ha, ha! Ako tko žali za tim neoboljševičkim cinizmom onda je to sam Josipović. To je u svari razlog za plakanje. Josipović nakon toliko godina ponovno puca fratrima u potiljak i u leđa. Stvarno da ti pamet stane…

Oprezni Hrvateki šuškaju po špici da je u ona vremena Carla de Ponte donijela u Zagreb spisak na temelju kojeg će nas hapsiti sve po spisku.

Mutti Merkel ante portas!

Izbori za EU parlament su pred vratima. Mutti Merkel je ante portas! Čitatelje moje kolumnice silno zanima koga ću ja zaokružiti na tim izborima. Jednoj gospođi iz Zadra svečano sam obećao da ću u današnjoj kolumni otkriti svoj sveti izborni gral.

Prije nego li vam otkrijem svog favorita, moram biti iskren i priznati da sam mnogo puta pogodio kao da sam kuhanim rezancima gađao pikado! Do sada sam svega dva puta nepogrešivo pogodio ishod izbora. Prvi puta je to bilo još davne 1960. g. kad sam tvrdio da će John Fitzgerald Kennedy, kao prvi katolik, postati 35. predsjednik SAD-a, a drugi puta, kad sam s Marcelom Holjevcem, prognozirao da će Donald Trump pobijediti na predsjedničkim izborima u SAD-u. Ovo drugo je izazivalo salve smijeha naših lijevih intelektualnih proletera. Komentari su bili vrlo blagi i poučni – Trapavi Trump da pobijedi Hillary?

No, da ne rastežem previše, moj favorit za kojeg ću i glasovati je Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. Čovjek je mnogima kontroverzan, a osobito onima koji su još i danas fascinirani pravnim talentom bravara kad je izrekao mitsku mudrost: “Drugovi, ima sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“.

Kolakušić se pokazao kao dobar sudac kojeg sada žele na brzinu pretvoriti u lošeg suca koji ”sramoti” sudstvo kritikama na rad sudova i političkom ambicijom. Kao da se suci ne bi smjeli kandidirati za EU Parlament. No, to je ne samo netočno već i nebitno.

Ono što je daleko bitnije je da Kolakušić već dulje vrijeme argumentiranom kritikom i iznošenjem po pravosuđe sramotnih činjenica demaskira jednu profesiju koja je danas dotakla dno. Od trenutka kada su bilo Smiljko Sokol bilo Šeki nagovorili Tuđmana da se suci biraju doživotno i mogu raditi do 70. godine, dobili smo sudačku kastu u kojoj su nepravedno pomiješani sposobni i nesposobni, radišni i lijeni, kompetentni i nekompetentni suci, karakterne osobe i politički poltroni. Doživotni izbor ih štiti, čak i od političkih pritisaka, ali na žalost one loše jednako kao i one dobre. Je li uopće potrebno podsjećati kakve smo sve sudačke odluke morali probavljati i to one donesene kako pred općinskim sudovima tako i one Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda (kod kojeg srećom nema doživotnih mandata).

Mislav Kolakušić je za mene jedan od onih dobrih sudaca koji poznaje tehnologiju sudačkog poziva, ali i sve manjkavosti kao i nelogičnosti pravosudnog sustava. Sve što je do sada u javnosti izrekao o sucima i sudovanju stoji. Može li itko poreći milijunske zaostatke u rješavanju predmeta, prije na nižim sudovima opće nadležnosti, a danas na Vrhovnom sudu. Novi Zeland koji ima oko pet milijuna stanovnika, znači nešto više od RH, godinama ima 99 sudaca bez i jednog neriješenog predmeta.

Hrvatska ima nešto više od četiri milijuna stanovnika, 58 prvostupanjskih sudova sa 122 ispostave i 18 drugostupanjskih sudova. Nizozemska ima 16 milijuna stanovnika, 11 prvostupanjskih sudova i četiri žalbena suda. Kad bi Nizozemci mislili o svom pravosuđu isto kao i Hrvati o svom, nastao bi opći kaos. U roku odmah mijenjali bi se ministri, zakoni, sustav i ljudi. U RH, međutim, vlada tipična pravosudna nirvana, iako svaki novi ministar pravosuđa mantra o reformama pravosuđa koje obično završe još tragičnijim stanjem.

Recimo, upravo se kozmetički po tko zna koji puta mijenja zakon o zloglasnim ovrhama. Umjesto socijalno uravnoteženog zakona dobivamo još lošiji, tromiji i sporiji zakon. Što ovrha dulje traje kamate i troškovi će biti veći, a dužnici će plaćati još više. Drugi primjer, Vrhovni sud RH godinama nije želio ujednačavati različitu praksu presuđivanja na niže-stupanjskim sudovima, a kad je i zauzeo neki stav često je bio pravno problematičan tako da je dovodio u praksi nižih sudova opet do novih problema u primjeni prava.

Sustav je katastrofalno loše postavljen, tako da sam iz sebe generira nove predmete, a intervencije vlasti bilo u organizaciju sudova bilo u zakonodavstvo su uglavnom nedostatne, loše ili kozmetičke. Zato je hrabro kad jedan od sudaca koji poznaje tu pravosudnu hobotnicu bolje od običnih građana želi ući u bitku protiv očito kompromitiranog pravosudnog sustava. Ne znam hoće li uspjeti, ali će moju skromnu podršku imati. Dok će Hrvatska imati 43,2 suca na 100 tisuća stanovnika, a Irska 3,3 suca na 100 tisuća stanovnika, dotle će 75% građana imati negativnu percepciju o neovisnosti sudova u RH.

Završimo ovu pravosudnu priču s dva konkretna primjera. Ubojice 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu i nakon 28 godina su bez pravomoćne presude. Bravo za DORH! Što je s institutom ”suđenja u odsutnosti”?

Međutim, obavještajac SAO Krajine Dane Lukajić osuđen je nepravomoćno na šest godina zatvora radi premlaćivanja pripadnika HV-a i HOS-a u logoru Manjača. Uhićen je u lipnju 2018. g, a prije toga je devet puta ulazio u RH, a da ga nitko nije ništa pitao. Samo zbog pritiska politike sad je na Županijskom sudu u Zagrebu počelo “ekspresno“ suđenje Ratku Andriću za zločine iz 1992.g. Sad su na red došli predmeti iz 1991. i 1992. godine. A rodbina ubijenih i masakriranih može sve to samo nijemo gledati “očiju punih suza“ pa kad to ugleda naš Ante Tomić opet će mu “doći loše“.

Zagorsko-sudska uzrečica glasi: “Ako je do svedoka krava je naša“ otišla je u povijest. Ovce su, naime, zamijenile krave. Zagorci sad poučavaju: “Nekad su ovce služile kao novac, a danas samo kao jamci za kredite“.

Nitko nije nevin, samo ih ima puno neosuđenih

U polemiku o fratrima iz Širokog koji su zadrto i zločesto napali dvije, tri divizije slabo naoružanih partizana uz Josipovića i Nevena Sesardića uključio se iznenada i Slaven Letica. Tvrd i verziran polemičar. Josipović se očešao o njegovu snahu vjerujući da će Slaven saviti glavu pred njegovim autoritetom. Čudan optimizam. Kad znamo da je optimist obično loše obaviješteni pesimist, onda je sve manje ili više jasno.

Ivo Josipović ima protiv sebe tzv. neprincipijelnu koaliciju koju će naš Ivo u zgodnom trenutku jednostavno proglasiti ”ustašama”. Tko im je kriv da bivšem prezidentu dižu tlak s tzv. presumpcijom nevinosti. Kako je lijepo rekao nedavno jedan psihić: nitko nije zdrav, samo ima puno nepregledanih. Analogno tome – nitko nije nevin, samo ih ima puno neosuđenih.

Ovih dana prezentiram knjigu akademika Josipa Pećarića o Dariju Kordiću. Sudbina čovjeka koji je izdržao 25 godina u tamnici za ubojstvo civila u Ahmićima. Dario Kordić je civil koji nikada nije bio u Ahmićima, ali koji je tobože naredio vojnicima, na sastanku na kojem nije ni bio, da poubijaju druge civile. Na prezentaciji se očekuju i predstavnici “Radničke fronte“. To je naša masovna ultra lijeva organizacija koja broji oko 400 članova, a koja ima veze s radnicima k’o Anka Taritaš Mrak s atletskom disciplinom skok s motkom.

Očekuje se i dolazak naprednog omladinca Davida Bilića, specijalca kojem medijski put krči Iva Boban Valečić iz Večernjaka. “Specijalac“ kojem je “prekipjelo“ pa je prekinuo predavanje Darija Kordića u studentskom domu Stjepan Radić i za to je dobio od naše Ive raskošni tretman. To je odmah oduševilo i “specijaliziranog“ svjedoka Žarka Puhovskog koji se pod firmom političkog analitičara povjerio Bobanici: “Ovakve akcije ne mogu im donijeti glasove, ali mogu donijeti neku vrstu društvenog ugleda… a to je dugoročna investicija“. Eto, tako misli naš doživotni haaški svjedok. A što ako jednog dana prekipi onima koji su četiri godine stvarali ovu državu? Bez Davida, Ive i Žarka Puhovskog. Uostalom, stara je narodna: vrč ide na vodu dok se ne razbije.

U Parizu na 6000 tisuća prosvjednika koji su demonstrirali protiv sile, bilo je 9000 policajaca koji su demonstrirali silu.

Nakladnička kuća Ljevak izdala knjigu lijevog povjesničara Hrvoja Klasića. Zgodan naslov: “Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost“. Pretenciozna knjiga pretencioznog povjesničara. Vlado Vurušić predstavlja mladog titoistu koje odlučio “reći – Ne“. Kome? Vjerojatno istini. Oscar Wilde je jednom napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio.“Klasić je, prema Vurušiću, krenuo u borbu “s avetima naše prošlosti“.

Budite sigurni da te aveti nisu jednopartijski diktatorski komunizam, Goli otok, ubojstva emigranata po svijetu, Hude jame, egzekucije bez suda i presuda, gubitak posla i odlazak u Staru Gradišku zbog pričanja viceva… Tito i Mika Špiljak i sliče na aveti. Aveti nisu ni oni koji su nas okupirali 1991., razarali, ubijali na Ovčari, u Vukovaru, Škabrnji, Petrinji, Dubrovniku… To je za njega bio građanski rat. Aveti se znaju. To je samo NDH.

Četrdeset i pet godina komunističke diktature jedne boljševičke partije ima svoje mlade nove borce za bolju povijest: Klasić, Jakovina, Perica, Markovina… uzalud vam trud drugovi. Prošao vaš vlak, vaš Plavi vlak, potonuo je vaš Galeb… ostaje vam samo da pišete i rišete. Uzalud vam i Vlado Vuršič i Net.hr… Vaš problem je u tome što ste vi davno pročitani…

I kao što je napisao Oscar Wilde: “Ponovno pisanje povijesti, naš je dug prema povijesti“. Ali ne vaše boljševičke povijesti, zagađene vašim ideologijama i vašim otrcanim zabludama.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari