Pratite nas

Kolumne

HODAK: Rasplakala se naša farizejska ljevica

Objavljeno

na

Javio se u Magazinu Jutarnjeg lista “bezdušni šupak“ Ante Tomić. Da ne bi bilo zabune, tako naš Ante tepa sam sebi ismijavajući “suze hrvatske predsjednice“ na 63. stranici Magazina. Ante to radi rafinirano i kirurški precizno demaskira “kićastu osjećajnost…“.

Naš “bezdušni šupak“ je, najblaže rečeno, zbunjen. Ili kako bi rekli Ličani: “j… lud zbunjenog”. Zbog čega to KGK “isprekidano diše i brada joj drhti, kako joj se oči pune suzama…“?Antiša sa svojim talentom JNA vodnika “prosto ne može da veruje“. Što se to dogodilo u Vukovaru da “trećerazredna Antigona“ svojim suzama izaziva bijes “elitnog“ komuniste, oprostite – kolumniste Jutarnjeg.

Ante nas blago, onako podoficirski, podučava da “suzama ne treba vjerovati. Bez nekog posebnog povoda plaču pijanci, ciganski violinisti…“. Tomić neuspješno ”duma” iliti ”konta” koji se to vrag dogodio u Vukovaru da Predsjednica svako malo pusti suzu. Je li se to u jednom trenutku dogodio “veliki prasak“ u njegovoj glavi pa se možda sjetio Ovčare, bolnice, ubojstva 16-ogodišnjeg zarobljenika, razorenih domova Vukovaraca, odvođenja branitelja i civila u srpske logore…

Ma neee! To je bilo u prošlom stoljeću, umorio se Ante od silnog razmišljanja. On se rasplače kad čuje kako pjeva Dolly Parton. Bog te maz’o, kakve sise! Tomić, Josipović, Stazić, Rade i Rada “rasplaču“ se čim se legendarnom bravaru skine ploča s fasada HNK-a. Sjetite se kako su se nedavno jugovići “rasplakali“ kad su u Jurišićevoj ulici u Zagrebu ugledali povijesnu hrvatsku zastavu s grbom na kojem je prvo polje bijelo, a ne crveno. Odmah su to “ustaše“ ”odcinkali” policiji i to brzinom na kojoj bi im pozavidjela i Cinkarna Celje. Na tako munjevitu reakciju svjesnih drugova Ivan Brodić se na fejsu počeo tresti… od smijeha dok je to komentirao: “Očekujem skoro rušenje crkve sv. Marka u Zagrebu, nakon upada policije. Zbog prvog bijelog polja na hrvatskom grbu“.

Rasplakala se naša farizejska ljevica i kad je ovih dana dr.sc. Sanja Bilač na fejsu objavila sliku spomen ploče bl. Alojziju Stepincu u… Jeruzalemu. Što je to sad? Tko nas to provocira? Umjesto Milanu Nediću koji je poslao 1942. g. čuvenu kratku depešu Adolfu Hitleru u Berlin “Srbija je Juden frei“, oni tamo u Jeruzalemu otkrivaju spomen ploču “ustaškom“ kardinalu.

Umjesto spomen ploče trebalo mu je otkriti ”šper-ploču”, sigurno se negdje smijulji i naš Ante. Bilo je nekog plača, ali diskretnog kad je novinarka Ivana Petrović javno izrekla podmuklu herezu: “Svaka civilizirana zemlja bi davno odvojila novac, iskopala Jasenovac i s dokumentacijom znanstveno u znanstvenoj istini zatvorila priču…“. Neki su cmizdrili, neki u HND-u su se križali, a neki čak i krstili “prosto ne verujući“ što se ta žena usudi javno govoriti.

Bilo je i ozbiljnog ideološkog plača radi očiglednog “nerazumevanja“ rafinirane kampanje u Lijevoj našoj za film “Zadnji Srbin u Hrvatskoj“ Predraga Ličine. Pojavili su se plakati u Splitu s pitanjem “Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“. Srbin je napisano ćirilicom koja je još i danas kod nas vrlo popularno pismo, ali samo u nekim dijelovima Splita. Kako u Splitu “neprijatelj nikada ne spava“, na plakatu su odmah izvršene “gramatičke“ izmjene s novom sintaksom. I sve to zbog jednog edukativnog plakata i jednog prilično teškog pitanja.

Prošla su ona legendarna vremena o kojima sam često pisao. Pisao sam, a da me nitko nije ni demantirao, ni prijavio “etičkom povjerenstvu“ ili Lori Vidović, našoj vidovitoj pravobraniteljici svega što je progresivno i lijevo.

Naime, o čemu se radi? Podatak je objavljen mitske 1971. g. u vrijeme kad su “ustaše“ Tripalo, Savka, Pirker, Haramija, braća Veselica i Đodan pokušali zavladati ”Lepom njihovom”. Po tom nikada demantiranom podatku u Željezari Sisak bilo je u jednom vremenu 33 direktora, od kojih su 32 bili, što je i normalno, Srbi, ali da netko ne bi pomislio da se tada radilo i o nekoj srpskoj dominaciji u širem predgrađu Zagreba, jedan direktor je bio… Makedonac! Evo odgovora na malo modificirano pitanje: kako je bilo nekad, u doba ravnopravnosti, biti Srbin u Hrvatskoj? Moram priznati, kad sam prvi puta 1971. g. pročitao u tadašnjem Hrvatskom tjedniku taj podatak bio sam sklon povjerovati da je izmišljen.

Ne znam je li se možda Ivo Josipović rasplakao nakon svega što je pročitao o sebi, ne samo kao ”komunisti”, već i kao pravniku nakon njegovog epohalnog historiografskog otkrića o fratrima sa Širokog Brijega kao “legitimnim ciljevima“ na nišanu 29. hercegovačke divizije, 2. crnogorskog korpusa NOV-a i 9. dalmatinske divizije te 8. dalmatinskog korpusa. Uz zapadno-hercegovački Narodnooslobodilački pokret naletjeli su na fratre koji su čvrsto odlučili “prekrstiti“ partizane. Silom ili milom.

Borislav Ristić je na tu temu neumoljivo logičan u subotnjem Večernjaku: “Ako ubijeni franjevci nisu sudjelovali u borbama, oni su civilni zarobljenici. Ako su sudjelovali u borbama, oni su ratni zarobljenici. Kad profesor kaznenog prava izjavi kako je likvidacija zarobljenika legitiman vojni cilj – to je da ti pamet stane“.

Inače, naslov Ristićeve odlične kolumne “Pogled kroz dvogled“ glasi: “Odvjetnici Ratka Mladića sigurno žale što se nisu pozvali na pravni autoritet Ive Josipovića“. Ha, ha, ha! Ako tko žali za tim neoboljševičkim cinizmom onda je to sam Josipović. To je u svari razlog za plakanje. Josipović nakon toliko godina ponovno puca fratrima u potiljak i u leđa. Stvarno da ti pamet stane…

Oprezni Hrvateki šuškaju po špici da je u ona vremena Carla de Ponte donijela u Zagreb spisak na temelju kojeg će nas hapsiti sve po spisku.

Mutti Merkel ante portas!

Izbori za EU parlament su pred vratima. Mutti Merkel je ante portas! Čitatelje moje kolumnice silno zanima koga ću ja zaokružiti na tim izborima. Jednoj gospođi iz Zadra svečano sam obećao da ću u današnjoj kolumni otkriti svoj sveti izborni gral.

Prije nego li vam otkrijem svog favorita, moram biti iskren i priznati da sam mnogo puta pogodio kao da sam kuhanim rezancima gađao pikado! Do sada sam svega dva puta nepogrešivo pogodio ishod izbora. Prvi puta je to bilo još davne 1960. g. kad sam tvrdio da će John Fitzgerald Kennedy, kao prvi katolik, postati 35. predsjednik SAD-a, a drugi puta, kad sam s Marcelom Holjevcem, prognozirao da će Donald Trump pobijediti na predsjedničkim izborima u SAD-u. Ovo drugo je izazivalo salve smijeha naših lijevih intelektualnih proletera. Komentari su bili vrlo blagi i poučni – Trapavi Trump da pobijedi Hillary?

No, da ne rastežem previše, moj favorit za kojeg ću i glasovati je Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. Čovjek je mnogima kontroverzan, a osobito onima koji su još i danas fascinirani pravnim talentom bravara kad je izrekao mitsku mudrost: “Drugovi, ima sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“.

Kolakušić se pokazao kao dobar sudac kojeg sada žele na brzinu pretvoriti u lošeg suca koji ”sramoti” sudstvo kritikama na rad sudova i političkom ambicijom. Kao da se suci ne bi smjeli kandidirati za EU Parlament. No, to je ne samo netočno već i nebitno.

Ono što je daleko bitnije je da Kolakušić već dulje vrijeme argumentiranom kritikom i iznošenjem po pravosuđe sramotnih činjenica demaskira jednu profesiju koja je danas dotakla dno. Od trenutka kada su bilo Smiljko Sokol bilo Šeki nagovorili Tuđmana da se suci biraju doživotno i mogu raditi do 70. godine, dobili smo sudačku kastu u kojoj su nepravedno pomiješani sposobni i nesposobni, radišni i lijeni, kompetentni i nekompetentni suci, karakterne osobe i politički poltroni. Doživotni izbor ih štiti, čak i od političkih pritisaka, ali na žalost one loše jednako kao i one dobre. Je li uopće potrebno podsjećati kakve smo sve sudačke odluke morali probavljati i to one donesene kako pred općinskim sudovima tako i one Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda (kod kojeg srećom nema doživotnih mandata).

Mislav Kolakušić je za mene jedan od onih dobrih sudaca koji poznaje tehnologiju sudačkog poziva, ali i sve manjkavosti kao i nelogičnosti pravosudnog sustava. Sve što je do sada u javnosti izrekao o sucima i sudovanju stoji. Može li itko poreći milijunske zaostatke u rješavanju predmeta, prije na nižim sudovima opće nadležnosti, a danas na Vrhovnom sudu. Novi Zeland koji ima oko pet milijuna stanovnika, znači nešto više od RH, godinama ima 99 sudaca bez i jednog neriješenog predmeta.

Hrvatska ima nešto više od četiri milijuna stanovnika, 58 prvostupanjskih sudova sa 122 ispostave i 18 drugostupanjskih sudova. Nizozemska ima 16 milijuna stanovnika, 11 prvostupanjskih sudova i četiri žalbena suda. Kad bi Nizozemci mislili o svom pravosuđu isto kao i Hrvati o svom, nastao bi opći kaos. U roku odmah mijenjali bi se ministri, zakoni, sustav i ljudi. U RH, međutim, vlada tipična pravosudna nirvana, iako svaki novi ministar pravosuđa mantra o reformama pravosuđa koje obično završe još tragičnijim stanjem.

Recimo, upravo se kozmetički po tko zna koji puta mijenja zakon o zloglasnim ovrhama. Umjesto socijalno uravnoteženog zakona dobivamo još lošiji, tromiji i sporiji zakon. Što ovrha dulje traje kamate i troškovi će biti veći, a dužnici će plaćati još više. Drugi primjer, Vrhovni sud RH godinama nije želio ujednačavati različitu praksu presuđivanja na niže-stupanjskim sudovima, a kad je i zauzeo neki stav često je bio pravno problematičan tako da je dovodio u praksi nižih sudova opet do novih problema u primjeni prava.

Sustav je katastrofalno loše postavljen, tako da sam iz sebe generira nove predmete, a intervencije vlasti bilo u organizaciju sudova bilo u zakonodavstvo su uglavnom nedostatne, loše ili kozmetičke. Zato je hrabro kad jedan od sudaca koji poznaje tu pravosudnu hobotnicu bolje od običnih građana želi ući u bitku protiv očito kompromitiranog pravosudnog sustava. Ne znam hoće li uspjeti, ali će moju skromnu podršku imati. Dok će Hrvatska imati 43,2 suca na 100 tisuća stanovnika, a Irska 3,3 suca na 100 tisuća stanovnika, dotle će 75% građana imati negativnu percepciju o neovisnosti sudova u RH.

Završimo ovu pravosudnu priču s dva konkretna primjera. Ubojice 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu i nakon 28 godina su bez pravomoćne presude. Bravo za DORH! Što je s institutom ”suđenja u odsutnosti”?

Međutim, obavještajac SAO Krajine Dane Lukajić osuđen je nepravomoćno na šest godina zatvora radi premlaćivanja pripadnika HV-a i HOS-a u logoru Manjača. Uhićen je u lipnju 2018. g, a prije toga je devet puta ulazio u RH, a da ga nitko nije ništa pitao. Samo zbog pritiska politike sad je na Županijskom sudu u Zagrebu počelo “ekspresno“ suđenje Ratku Andriću za zločine iz 1992.g. Sad su na red došli predmeti iz 1991. i 1992. godine. A rodbina ubijenih i masakriranih može sve to samo nijemo gledati “očiju punih suza“ pa kad to ugleda naš Ante Tomić opet će mu “doći loše“.

Zagorsko-sudska uzrečica glasi: “Ako je do svedoka krava je naša“ otišla je u povijest. Ovce su, naime, zamijenile krave. Zagorci sad poučavaju: “Nekad su ovce služile kao novac, a danas samo kao jamci za kredite“.

Nitko nije nevin, samo ih ima puno neosuđenih

U polemiku o fratrima iz Širokog koji su zadrto i zločesto napali dvije, tri divizije slabo naoružanih partizana uz Josipovića i Nevena Sesardića uključio se iznenada i Slaven Letica. Tvrd i verziran polemičar. Josipović se očešao o njegovu snahu vjerujući da će Slaven saviti glavu pred njegovim autoritetom. Čudan optimizam. Kad znamo da je optimist obično loše obaviješteni pesimist, onda je sve manje ili više jasno.

Ivo Josipović ima protiv sebe tzv. neprincipijelnu koaliciju koju će naš Ivo u zgodnom trenutku jednostavno proglasiti ”ustašama”. Tko im je kriv da bivšem prezidentu dižu tlak s tzv. presumpcijom nevinosti. Kako je lijepo rekao nedavno jedan psihić: nitko nije zdrav, samo ima puno nepregledanih. Analogno tome – nitko nije nevin, samo ih ima puno neosuđenih.

Ovih dana prezentiram knjigu akademika Josipa Pećarića o Dariju Kordiću. Sudbina čovjeka koji je izdržao 25 godina u tamnici za ubojstvo civila u Ahmićima. Dario Kordić je civil koji nikada nije bio u Ahmićima, ali koji je tobože naredio vojnicima, na sastanku na kojem nije ni bio, da poubijaju druge civile. Na prezentaciji se očekuju i predstavnici “Radničke fronte“. To je naša masovna ultra lijeva organizacija koja broji oko 400 članova, a koja ima veze s radnicima k’o Anka Taritaš Mrak s atletskom disciplinom skok s motkom.

Očekuje se i dolazak naprednog omladinca Davida Bilića, specijalca kojem medijski put krči Iva Boban Valečić iz Večernjaka. “Specijalac“ kojem je “prekipjelo“ pa je prekinuo predavanje Darija Kordića u studentskom domu Stjepan Radić i za to je dobio od naše Ive raskošni tretman. To je odmah oduševilo i “specijaliziranog“ svjedoka Žarka Puhovskog koji se pod firmom političkog analitičara povjerio Bobanici: “Ovakve akcije ne mogu im donijeti glasove, ali mogu donijeti neku vrstu društvenog ugleda… a to je dugoročna investicija“. Eto, tako misli naš doživotni haaški svjedok. A što ako jednog dana prekipi onima koji su četiri godine stvarali ovu državu? Bez Davida, Ive i Žarka Puhovskog. Uostalom, stara je narodna: vrč ide na vodu dok se ne razbije.

U Parizu na 6000 tisuća prosvjednika koji su demonstrirali protiv sile, bilo je 9000 policajaca koji su demonstrirali silu.

Nakladnička kuća Ljevak izdala knjigu lijevog povjesničara Hrvoja Klasića. Zgodan naslov: “Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost“. Pretenciozna knjiga pretencioznog povjesničara. Vlado Vurušić predstavlja mladog titoistu koje odlučio “reći – Ne“. Kome? Vjerojatno istini. Oscar Wilde je jednom napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio.“Klasić je, prema Vurušiću, krenuo u borbu “s avetima naše prošlosti“.

Budite sigurni da te aveti nisu jednopartijski diktatorski komunizam, Goli otok, ubojstva emigranata po svijetu, Hude jame, egzekucije bez suda i presuda, gubitak posla i odlazak u Staru Gradišku zbog pričanja viceva… Tito i Mika Špiljak i sliče na aveti. Aveti nisu ni oni koji su nas okupirali 1991., razarali, ubijali na Ovčari, u Vukovaru, Škabrnji, Petrinji, Dubrovniku… To je za njega bio građanski rat. Aveti se znaju. To je samo NDH.

Četrdeset i pet godina komunističke diktature jedne boljševičke partije ima svoje mlade nove borce za bolju povijest: Klasić, Jakovina, Perica, Markovina… uzalud vam trud drugovi. Prošao vaš vlak, vaš Plavi vlak, potonuo je vaš Galeb… ostaje vam samo da pišete i rišete. Uzalud vam i Vlado Vuršič i Net.hr… Vaš problem je u tome što ste vi davno pročitani…

I kao što je napisao Oscar Wilde: “Ponovno pisanje povijesti, naš je dug prema povijesti“. Ali ne vaše boljševičke povijesti, zagađene vašim ideologijama i vašim otrcanim zabludama.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Hvala Vam

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za Hrvatski (do Račana i njegovih hrvatski) sabor pred vratima su. Sam postupak i dalje je duboko nepravedan unatoč nekim odlukama Ustavnog suda. Hrvatska je najprije podijeljena na izborne jedinice, umjesto da je sama jedna izborna jedinica.

Manjine imaju zajamčen broj mandata pa makar njihov kandidat dobio samo jedan glas, od samoga sebe. Hrvati u BiH te iseljeništvo mogu glasovati na malom broju mjesta često vrlo udaljenima, umjesto da se omogući elektronsko glasovanje. Ne ćemo nabrajati dalje, radije pročitajmo komentar don Ivana Miklenića u zadnjem broju glasa Koncila gdje on govori o odgovornosti i neodgovornosti političkih stranaka, odnosno proziva redatelje iza zavjese. Unatoč svemu na izbore treba izići i učiniti što se učiniti može. Nema predaje, samo borba do pobjede, kao ono nekada u Vukovaru. Ona jamačno dolazi kad-tad. Doći će dotična i u BiH gdje Bošnjaci, ili neki u njihovo ime, nastavljaju s neodgovornom politikom.

Ovaj put su u ime Hrvata imenovali koga su htjeli za predsjednika Središnjeg izbornog povjerenstva zahvaljujući svojoj brojčanosti. Šteta! Umjesto toga bolje bi bilo liječiti rane iz prošlog rata. Jedna je od njih i izdaja Bošnjaka svojih suboraca u HVO-u. Bilo je to u Bijelom polju 1993. gdje su se zajednički odupirali velikosrbima. Nije im ni to bilo dosta pa su još i pobili na spavanju uhvaćene vojnike i civile, njih nekoliko desetaka. Sve bi bilo još i gore da neki Bošnjaci nisu dojavili što se sprema. Hvala ima! Možda se preživjeli sretnu u ove vruće ljetne dane negdje na moru u Neumu. Hrvati su tu svoji na svome i primaju svakog dobronamjernog gosta. Među njima su i ranjeni hrvatski branitelji. Pero Babić, vlasnik prekrasne »Ville Petra« u Neumu, ponudio je sedmodnevni smještaj za jednog hrvatskog branitelja i obitelj. Odluka je pala na stopostotnog invalida HVO-a. Hvala Peri, hvala braniteljima koji su izabranom pružili prednost. Po tim načelima oduvijek se živjelo u ovim krajevima.

Usuđujem se zaključiti da je upravo zbog velike naše ljudskosti i velike naše vjere Kraljica Mira odlučila progovoriti čitavom svijetu iz naših krajeva. Trali su nas povijesni vjetrovi, stajali smo previše često na rubu provalije, ali nas je na životu održala vjera u Svemogućega Boga. I zato smo otvorenih ruku primili našu Kraljicu Mira. Govorimo općenito, iznimaka je uvijek bilo i bit će ih. Ona je, pak, nama i svima drugima koji su joj otvorili svoje srce jednostavno, a tako duboko, rekla: »Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu«. Bilo je tako i ovih dana dok su nas strašili pošašću zvanoj koronavirus.

Na večernjoj sv. misi na dan Obljetnice Njezina dolaska bilo je ma gotovo kao i prije. Mnoštvo puka Božjega otvorenoga srca Bogu. Mediji su i dalje o svemu tomu stidljivo izvješćivali. Nije ni čudo, u krivim su rukama. Ponovno je to dobro osjetio Tihomir Dujmović. Kritizirao je Novaka Đokovića i njegovo neodgovorno, ili pak po zadatku, organiziranje teniskog turnira u Zadru. Portal direktno.hr smjesta se Dujmoviću zahvalio, barem prema njegovim riječima, a oni se nisu oglašavali koliko znam. Možda pokrene podcast na tzv. desnici kao neki drugi. Bilo bi to dobro, jer desnica, ili bolje rečeno domoljubi, trebaju imati mogućnost jasno reći što to oni zastupaju pa i onda kada se međusobno ne slažu oko nekih tema kao u ovo predizborno vrijeme.

Ne smiju dopustiti da im pamet soli netko poput Siniše Lukovića, novinara ND Vijesti iz Crne Gore. Okomio se na poznatog hrvatskog političara u tim krajevima Zvonimira Dekovića. Kakve mu misli kolaju glavom najbolje kaže početak njegova obraćanja. On tu veli da je »jedan pametni čovjek već poodavno rekao da je patriotizam (domoljublje) posljednje utočište hulja«. Dalje nam je sve jasno. Kao da je bio u školi trenutnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića kojemu je najvažnija stvar pri dolasku na Pantovčak bila skloniti biste hrvatskih velikana. Nakon toga, mišljenja je, da se može graditi novi hrvatski identitet. Ne može Milanoviću, pitaj hrvatski puk na čije si čelo došao ni kriv ni dužan, a bolje bi bilo da nikada nisi. No, sada što je tu je. Nažalost, ne možemo ti još nizašto reći hvala.

Sličnu kartu u BiH pokušava odigrati Bakir Izetbegović. Izmišlja četvrti narod da bi mogao provoditi svoje neodgovorne smicalice. Ti četvrti su oni iz bivše države, koji jednostavno ne znaju ni tko su ni što su, iako je namjera da u konačnici posluže za velikosrpske probitke. Nešto slično pokušao je 29. lipnja 1929. diktator kralj Aleksandar. Tada nastaje Jugoslavija i pokušava se stvoriti jugoslavenski narod. Ali nije išlo. Sve se slomilo još Banovinom Hrvatskom, a o Drugom svjetskom ratu da ne govorimo. Ipak, ta nakarada se obnavlja 1961. Kako je završilo, vrlo dobro znamo, nažalost. Najavio je to komunist Slobodan Milošević 28. lipnja 1989. na kosovskom Gazimestanu.

U povodu 600. obljetnice Kosovske bitke reče da su on i njegovi ponovno u bitkama te da ni one oružane nisu isključene. I zatrubiše ratne trube, zakukaše majke s obje strane bojišnice. Kako neodgovorno! Ne razumije sve to Kathleen Kavalec, voditeljica Misije OESS-a u BiH. Drag joj je Izetbegovićev četvrti narod, kojeg tako rado miješa s onim prvim, bošnjačkim, kako to Izetbegović voli reći. Umjesto da radi posao za koji je plaćena, ona se upušta u političarenje. Rado je viđen gost na tzv. sesijama Kruga 99. Dotični se kite nazivom nezavisnih intelektualaca te se rukama i nogama bore protiv ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH. Baš joj je lijepo društvo.

Ovim nekima spomenutima neizravno odgovara Borjana Krišto, zamjenica predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamenta BiH. Ona Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice pita što je poduzelo u svezi s događajima glede održavanja sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga prošlog svibnja u Sarajevu. Dobila je odgovor u kojem se ništa ne kaže, pa još jedanput. No, ona ne odustaje. Ne čine to ni neki drugi po svijetu. U Australiji propitkuju vlast što će učiniti s odgovornima za progon kardinala Pella kada su preko njega nevina htjeli osuditi Katoličku crkvu. U Rumunjskoj Uvode Dan spomena nasilja nad kršćanima diljem svijeta. Hvala im. Tako se bori za svoje. Valjda će i velikosrbima jedanput nešto slično doći do pameti. Umislili si da mogu osvajati tuđe ozemlje. Na tom putu izazvali su i Prvi svjetski rat. Tragovi zločina vodili su i dalje. Vrijeme je posuti ih dobrosusjedskim odnosima. Bog će nam svima biti zahvalan za to.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari