Pratite nas

Kolumne

Hodak: Lepoj Breni nitko nije isključio struju, kao onda Thompsonu na dočeku Vatrenima

Objavljeno

na

Podsjetili smo se s dužnim poštovanjem na godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika – dr. Franje Tuđmana. I ovoga su puta, čovjeku koji je dobio rat protiv srpskog agresora i koji je s RH zaokružio svoju političku agendu, stizala priznanja sa svih strana.

Bio sam tronut načinom kako se Tuđmana prisjetio HRT. Kako to i priliči “katedrali duha” prepustili su to imaginaciji svog udarnog urednika Denisa Latina. Progresivni Denis objavio je na svom zidu poštansku marku na kojoj se nalazio lik pokojnog Predsjednika uz prekrasan lirski tekst: “Markica izbačena iz upotrebe nakon kratkog vremena jer narod nije znao s koje strane da pljune na nju”. Sad je napokon jasno koji se to kapacitet krije u jugo-Denisu.

On je između ostalog i urednik večernje emisije “Otvoreno” pa odlučuje tko će biti pozvan u emisiju. To se moglo vidjeti neposredno pred parlamentarne izbore u Engleskoj. “Latini” puni mudrosti i partijske pameti uvjeravali su nas da će biti gusto… Boris Johnson ima malu prednost, bit će “tijesno” navijale su Latinove “punjene ptice”. Kad mala čela stvaraju velika načela pogode k’o prstom u gov… Johnsonova Konzervativna stranka doživjela je “tijesan” izborni trijumf kakav se ne pamti još od vremena Margaret Thatcher. Glavna oporbena stranka Laburisti “tijesno” je izborila najgori izborni rezultat još od 1935. Tada čak ni ja nisam bio rođen.

I kad smo već kod međunarodnih događaja, treba napomenuti da je Johnsonu prvi čestitao Donald Trump ponudivši Britaniji čvrsto savezništvo, trgovinske ugovore o kojima Njemačka i Francuska mogu samo sanjati. U Bruxellesu su “oduševljeni” rezultatom parlamentarnih izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Napokon se ostvaruje legendarna parola 6. ličke: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. Budućnost EU-a doznat će se vrlo brzo. Možda već onda kad naša vidovita “Baba Vanga” iliti Thompsonov “obožavatelj” Denis Latin “skocka” jedan pravi narodni ansambl u “Otvorenom” pa nam Mislav Togonal predstavi creme de la creme  “Lepe njihove”. To bi mogli biti Dejan Jović, Šokra Beljak, Ante Tomić, Nenad Stazić, Pupovac, Rada, Anka Taritaš Mrak i da ne nabrajam dalje. Ono što smo znali, a sada i potvrdili, HRT je jedna ljevičarsko-sektaška grupa u kojoj ima više mentalnih Jugoslavena nego u propaloj Jugi.

Liberalnija od HRT-a bila je čak i nekadašnja RTB s Mijom Aleksićem i Čkaljom. Današnjom HRT-om vladaju Daniela Trbović koja se još nije dokopala nagrade za cinkanje Gotovine, Rene Bitorajac i preostali jugovići koji još nisu otišli u ideološku pečalbu na N1. Nagraditi uredničkom foteljom na Hrvatskoj radioteleviziji radikalnog jugo-unitaristu farsa je bez presedana. Čovjek koji je doslovno “riknuo” kad je među nogometašima na povratku iz Moskve vidio Thompsona u autobusu s Vatrenima. Morali su mu pružiti čašu vode sa šećerom da ga ne strefi infarkt. To je jeftini haranger protiv Tuđmana. Može biti urednik samo na dvije televizije – beogradskoj i HRT-u.

Franjo Tuđman najoklevetanija osoba hrvatske povijesti

Premda je prošlo skoro dvadeset godina od Tuđmanove smrti, pokojni Predsjednik je još uvijek skoro na dnevnoj osnovi izložen dezinformacijskim kampanjama kojima je bio izložen od početka svoje borbe za hrvatsku nezavisnost. Povjesničar Davor Marijan tvrdi da je Tuđman “bez ikakve konkurencije najoklevetanija osoba hrvatske povijesti”. Roman Domović, predavač na Tehničkom veleučilištu, piše: “Nevjerojatan je broj članaka negativno orijentiranih prema Tuđmanu…koji stvaraju lažnu sliku o njemu.

Na temelju takvih pisanja moglo bi se zaključiti da je čovjek koji je postavio platformu hrvatske nezavisnosti…izveo Hrvatsku iz totalitarne komunističke Juge i uveo demokraciju, vodio je u ostvarenju samostalnosti i suverenosti, s narodom pobijedio u nametnutom ratu iz kojeg je Hrvatska izašla u svojim granicama i ostvario međunarodno priznanje – da je takav čovjek za Hrvate apsolutni negativac u hrvatskoj povijesti…”. To će biti moguće tako dugo dok nam na filozofskim fakultetima predaju razni Jakovine, Markovine, Klasići, Goldsteini i slična bratja. Bit će moguće i dok na Vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu predaju budućim časnicima Dejan Jović i Tvrtko Jakovina – srpski nacionalist i deklarirani Jugoslaven.

Svi oni “rokću” o tobožnje nedostatku demokracije u državi. Tako je “profesorka“ Katarina Peović, inače kandidatkinja Radničke fronte na predstojećim predsjedničkim izborima, “mrtva ‘ladna” izjavila da je “Srbima u Hrvatskoj kao Židovima u Trećem Rajhu”. Analogno toj gluposti ispada da su Židovi u Hitlerovoj Njemačkoj bili u koaliciji s Hitlerom i ekipom… Eto, u kakvoj nevjerojatnoj državi živimo. Živimo s Katarinom Peović, Dragom Pilselom, Matom Kapovićem, Obersnelom, Puhovskim, Granićem, Pusićima, Sanjom Sarnavkom, Jakovinom koji me nedavno iznenadio udbaškom lucidnošću izjavivši za Tuđmana: “On zapravo nikada nije ispao iz svog generalskog šinjela”. Krivo Tvrtko, krivo! Samo jednom je izašao i to je bilo dovoljno da tvoji pobjegnu traktorima kući. Više mu i nije trebalo. Kao predavač na Hrvatskom vojnom učilištu on danas širi “istinu” o prvom hrvatskom predsjedniku. Još su samo trebali angažirati i Ivu Goldsteina, Sanju Modrić, a možda čak i Lepu Brenu u legendarnoj četničkoj uniformi pa da budućim časnicima zapjeva ‘Jugoslovenku‘ kao neki dan u zagrebačkoj Areni pred 20.000 oduševljenih poklonika.

Umjesto recikliranog humora kojeg ubacujem između dva teksta ovoga ću puta prenijeti što je o Tuđmanu mislio i napisao Henry Kissinger, legendarni američki diplomat u razdoblju od 1960. pa do 1977.: “Gospodine Predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenutcima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek nadolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kad ocjene budu donesene hladnom glavom”.

‘Tihi državni udar’ na Visokom prekršajnom sudu

Kaže Thompsonov odvjetnik Davorin Karačić: “Onima kojima nije prihvatljiv ZDS nije prihvatljiva ni ova država”. Više puta sam napisao da je borba tzv. antifa protiv ZDS čista utopija. Ne bi ga uspjeli eliminirati ni Maras, ni Stazić ni Beljak zajedno. A opće je poznato kakav ogroman ugled oni uživaju među pukom. Skoro k’o Obersnel i Dragec Pilsel zajedno. Oprezni, a stabilni. Nedavno je jedan od njih podučio svog sugovornika starom poslovicom. “Ne vjeruj Dancima ni kad darove nose”. No izgleda da je na Visokom prekršajnom sudu došlo do “tihog državnog udara” u odnosu na legalnost “klero-fašističkog” pozdrava ZDS.

Četiri godine HOS i branitelji su ginuli s uzvikom ZDS, a da pojma nisu imali da su upravo oni “klerofašisti”, a ne oni koji su nas napali, okupirali i razorili Hrvatsku. I kad je Ministarstvo uprave Ivice Račana, inače poznatog “ustaše”, legaliziralo HOS-ov znak, naivni su pomislili da je negacija tog uzvika otišla u povijest.

Račan je umro, došao je Sanader, pa Kosorica – HDZ-ovi antife. Uključili su se i Slavica Lukić, Gera Gerovac, Brane Pofuk, Vedrana Rudan, Robert Bajruši, Ivanka Toma i druga “jaka” medijska imena. Istovremeno na Visokom prekršajnom sudu je formirano “respektabilno” vijeće s “avnojskim” referencama koje je av(nojevski) gurnulo glavu u pijesak. Ne žele čuti ni za Račana, ni 780 HOS-ovih ratnika koji su poginuli s pozdravom ZDS na usnama. Predsjednik vijeća je moj bivši prijatelj i teniski partner Siniša Senjanović, a članice vijeća su Branka Žigante Živković i Renata Popović. Počelo je s mojim klijentom Joe Šimunićem i nastavilo se sistematski, pedantno i rezolutno s Thompsonom.

Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, je rezolutan: “Nijedno vijeće na Visokom prekršajnom sudu ne može više suditi drugačije”. U prvi sam mah pomislio onako “rigidno desničarski” – j…. se! Uveli smo anglosaksonsko “presedansko pravo” pa pravo nam bilo. No izgleda da tri sutkinje Visokog prekršajnog suda nisu čule ni pročitale Turudićevo “mudro proročanstvo”. Vijeće u sastavu Anđa Ćorluka, Ivanka Mašić i Mirjana Margetić odbilo je žalbu šibensko-kninske policije na prvostupanjsku oslobađajuću presudu koju je donio sudac Ivan Lokas.

Antifašisti su odmah skočili na svoje kržljave noge. Odluka je trenutno kod evidentičara sudske prakse i tek ako je potvrdi, ona se odašilje strankama. Do tada čitamo “formalno-pravne i antifašističke floskule” o pozdravu iz pjesme Čavoglave koji je prošao kod Ivice Račana, ali ne prolazi kod 6.ličke, Branke, Renate, Slavice i političkog komesara Siniše. Možda “ljevičarski, progresivni i antifašistički” suci uspiju zatvoriti i ovu rupu iz koje curi ustajali klero-fašizam. Ali curit će i dalje. Osobito kad “majstori” definitivno odu.

Qui quod vult dicit, quae non vult audiet ili tko govori što hoće, čut će što neće – još davno je govorio mudri Latin Terencije.

Do sada me svojim liberalizmom oduševljavao samo papa Franjo. No nedavno me istinski ganulo saznanje da su njemački biskupi proglasili homoseksualnost “normalnim oblikom seksualne sklonosti”. Eto to je taj “civilizirani moderni svijet”. Malo mi je žao biskupa Vlade Košića. Baš me zanima što on misli o tom “civilizacijskom iskoraku” Katoličke crkve? Taj iskorak je kod nas još davno dobio sva prava sukladno onom vicu “ima pedera, ali nema love”.

Izgubljeni IDS i ostali pitomci JNA

U povodu “skandalozne” odluke Visokog prekršajnog suda javili su se iz svojih vila IDS-ovci. Smirila se frka oko Uljanika i oni odmah krenuli u 7. prijateljsku ofenzivu. “U zemlji koja za nekoliko tjedana preuzima predsjedavanje EU-om, sud je odlučio da nema ništa spornog u veličanju fašizma. Fantastičan uvod u hrvatsko predsjedanje…” pa dodaju kako bi u ovom slučaju trebalo javiti kolegama Nijemcima da je pozdrav “Heil Hitler” sasvim OK.

Miletić i ostali pitomci JNA “ističu da sav civilizirani svijet jednoglasno osuđuje revitalizaciju zločinačkih režima poput fašizma i nacizma te da reagira na bilo kakav oblik promicanja…” itd. itd. Mislim da ste odmah uočili plitkost ovih jugo-farizeja. Od silne dvoličnosti izgubili su “memoriju pamćenja”.

Komunistička nomenklatura misli da je ovo 1945. Da, čitav svijet osuđuje fašizam i nacizam, ali drugovi komunjare iz Istre, osuđuje i komunizam tj. vas kod kojih komunisti vladaju dulje nego u Sjevernoj Koreji! Umjesto da ste se bavili Uljanikom, vi se bavite izlizanom partijskom frazeologijom kako bi oblatili pozdrav pod kojim je pometena vaša JNA.

Počeo sam s njemačkim biskupima pa se sada pitam u kakvoj su uzročnoj vezi jedni s drugima… Ne znam. Možda po “progresivnosti”. Prisjetih se kako je svojevremeno kardinal Walter Brandmüller, predsjednik emeritus Papinskog odbora za povijesne znanosti, upozorio da bi – nastavi li se ovim putem koji dovodi u pitanje crkveno učenje o celibatu, muškom svećenstvu, homoseksualnosti i braku moglo doći do “nacionalne crkve” bez “gotovo ikakve veze s Rimom”. Kardinal misli kako bi to zasigurno bio najsigurniji put do konačnog propadanja njemačke Crkve.

Ako se sjećate onih “obećavajućih” dana kad je biskupija Gurk-Klagenfurt odbila dati dopuštenje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji da se 18. svibnja služi misa na komemoraciji za žrtve Bleiburga, kardinal Schönborn je, razgovarajući s novinarima, rekao: “Ovo je kompleksno pitanje”. Pišući ovu kolumnu naletim na sliku koncerta u katedrali svetog Stjepana u Beču. Svrha koncerta nije kompleksna već krajnje humana – prikupljanje sredstava za LGBT zajednicu. Baš me zanima mišljenje kardinala Brandmüellera, emeritusa…

Kod Zagoraca sve je puno jednostavnije zahvaljujući jeziku. Kći javlja mami doma u Krapinu da planira prespavati kod dečka i pošalje joj SMS: “Mama, večeras me ne bu!” A mama odgovara: “Naj se sekirati, morti bu te sutra!”

Kad smo već kod slika, gledam tri crno bijele slike iz mitske 1945. I moje slike iz tih godina su sve crno bijele. Mislim da tada još nije bio izumljen kolor. Film srećom već jest. Prva slika: Pariz. Dan pobjede. Čitav grad je na ulicama. Nepoznati muškarci i žene se ljube. Nitko ne zna što je to LGBT. Druga slika: oslobođenje Osla 1945. Norvežani u transu od sreće i veselja. Kvisling pred suđenjem i strijeljanjem. Ulice poput nogometnog stadiona. Ni igla ne stane među ljude. Treća slika: oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. “Masa sretnih i veselih ljudi na Jelačić placu”. Malo morgen!!! Osim bana Jelačića i njegovog konja nigdje ni mrava. Dvadesetak dana kasnije stotine i tisuće razoružanih oslobođeno je od života.

Ministarstvo uprave je neki dan objavilo: “Umrle osobe više neće moći glasovati”. Što sad? Sjećam se kad je svojedobno Jadranka Kosor bila kandidatkinja za predsjednicu. Zlobnici su tvrdili da su tada sva groblja u RH glasovala za nju. Sva, osim groblja u Varaždinu. To groblje je tada jedino u Hrvatskoj imalo video-nadzor. Sad je kraj. Video, ne-video, glasuju samo živi! Eto, kako to EU ubija naše stare, dobre tradicije.

Davno mi se uvukla u srce jedna izjava Mate Crkvenca, nekadašnjeg ministra financija u Vladi Ivice Račana: “Narod živi dobro samo što to ne zna”. I Hrvati su 8. svibnja 1945. bili oduševljeni ulaskom “osloboditelja” u Zagreb, samo što to tada još nisu znali. Ali je zato ovih dana dvadeset tisuća ljudi u zagrebačkoj Areni iskreno skočilo na noge od oduševljenja kad je Lepa Brena zapjevala ‘Jugoslovenku’. U isti čas je eksplodirao i veličanstveni vatromet. Zanimljivo, “našoj Breni” nitko u tom trenutku nije isključio struju i mikrofon kao onomad Thompsonu. A dvadeset hiljada grla je urlalo od veselja…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Zbog ‘Lepe Brene’ reagirali generali – Tko je odgovoran za ovu blamažu usred hrvatskoga glavnoga grada?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari