Pratite nas

Kolumne

Hodak: Lepoj Breni nitko nije isključio struju, kao onda Thompsonu na dočeku Vatrenima

Objavljeno

na

Podsjetili smo se s dužnim poštovanjem na godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika – dr. Franje Tuđmana. I ovoga su puta, čovjeku koji je dobio rat protiv srpskog agresora i koji je s RH zaokružio svoju političku agendu, stizala priznanja sa svih strana.

Bio sam tronut načinom kako se Tuđmana prisjetio HRT. Kako to i priliči “katedrali duha” prepustili su to imaginaciji svog udarnog urednika Denisa Latina. Progresivni Denis objavio je na svom zidu poštansku marku na kojoj se nalazio lik pokojnog Predsjednika uz prekrasan lirski tekst: “Markica izbačena iz upotrebe nakon kratkog vremena jer narod nije znao s koje strane da pljune na nju”. Sad je napokon jasno koji se to kapacitet krije u jugo-Denisu.

On je između ostalog i urednik večernje emisije “Otvoreno” pa odlučuje tko će biti pozvan u emisiju. To se moglo vidjeti neposredno pred parlamentarne izbore u Engleskoj. “Latini” puni mudrosti i partijske pameti uvjeravali su nas da će biti gusto… Boris Johnson ima malu prednost, bit će “tijesno” navijale su Latinove “punjene ptice”. Kad mala čela stvaraju velika načela pogode k’o prstom u gov… Johnsonova Konzervativna stranka doživjela je “tijesan” izborni trijumf kakav se ne pamti još od vremena Margaret Thatcher. Glavna oporbena stranka Laburisti “tijesno” je izborila najgori izborni rezultat još od 1935. Tada čak ni ja nisam bio rođen.

I kad smo već kod međunarodnih događaja, treba napomenuti da je Johnsonu prvi čestitao Donald Trump ponudivši Britaniji čvrsto savezništvo, trgovinske ugovore o kojima Njemačka i Francuska mogu samo sanjati. U Bruxellesu su “oduševljeni” rezultatom parlamentarnih izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Napokon se ostvaruje legendarna parola 6. ličke: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. Budućnost EU-a doznat će se vrlo brzo. Možda već onda kad naša vidovita “Baba Vanga” iliti Thompsonov “obožavatelj” Denis Latin “skocka” jedan pravi narodni ansambl u “Otvorenom” pa nam Mislav Togonal predstavi creme de la creme  “Lepe njihove”. To bi mogli biti Dejan Jović, Šokra Beljak, Ante Tomić, Nenad Stazić, Pupovac, Rada, Anka Taritaš Mrak i da ne nabrajam dalje. Ono što smo znali, a sada i potvrdili, HRT je jedna ljevičarsko-sektaška grupa u kojoj ima više mentalnih Jugoslavena nego u propaloj Jugi.

Liberalnija od HRT-a bila je čak i nekadašnja RTB s Mijom Aleksićem i Čkaljom. Današnjom HRT-om vladaju Daniela Trbović koja se još nije dokopala nagrade za cinkanje Gotovine, Rene Bitorajac i preostali jugovići koji još nisu otišli u ideološku pečalbu na N1. Nagraditi uredničkom foteljom na Hrvatskoj radioteleviziji radikalnog jugo-unitaristu farsa je bez presedana. Čovjek koji je doslovno “riknuo” kad je među nogometašima na povratku iz Moskve vidio Thompsona u autobusu s Vatrenima. Morali su mu pružiti čašu vode sa šećerom da ga ne strefi infarkt. To je jeftini haranger protiv Tuđmana. Može biti urednik samo na dvije televizije – beogradskoj i HRT-u.

Franjo Tuđman najoklevetanija osoba hrvatske povijesti

Premda je prošlo skoro dvadeset godina od Tuđmanove smrti, pokojni Predsjednik je još uvijek skoro na dnevnoj osnovi izložen dezinformacijskim kampanjama kojima je bio izložen od početka svoje borbe za hrvatsku nezavisnost. Povjesničar Davor Marijan tvrdi da je Tuđman “bez ikakve konkurencije najoklevetanija osoba hrvatske povijesti”. Roman Domović, predavač na Tehničkom veleučilištu, piše: “Nevjerojatan je broj članaka negativno orijentiranih prema Tuđmanu…koji stvaraju lažnu sliku o njemu.

Na temelju takvih pisanja moglo bi se zaključiti da je čovjek koji je postavio platformu hrvatske nezavisnosti…izveo Hrvatsku iz totalitarne komunističke Juge i uveo demokraciju, vodio je u ostvarenju samostalnosti i suverenosti, s narodom pobijedio u nametnutom ratu iz kojeg je Hrvatska izašla u svojim granicama i ostvario međunarodno priznanje – da je takav čovjek za Hrvate apsolutni negativac u hrvatskoj povijesti…”. To će biti moguće tako dugo dok nam na filozofskim fakultetima predaju razni Jakovine, Markovine, Klasići, Goldsteini i slična bratja. Bit će moguće i dok na Vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu predaju budućim časnicima Dejan Jović i Tvrtko Jakovina – srpski nacionalist i deklarirani Jugoslaven.

Svi oni “rokću” o tobožnje nedostatku demokracije u državi. Tako je “profesorka“ Katarina Peović, inače kandidatkinja Radničke fronte na predstojećim predsjedničkim izborima, “mrtva ‘ladna” izjavila da je “Srbima u Hrvatskoj kao Židovima u Trećem Rajhu”. Analogno toj gluposti ispada da su Židovi u Hitlerovoj Njemačkoj bili u koaliciji s Hitlerom i ekipom… Eto, u kakvoj nevjerojatnoj državi živimo. Živimo s Katarinom Peović, Dragom Pilselom, Matom Kapovićem, Obersnelom, Puhovskim, Granićem, Pusićima, Sanjom Sarnavkom, Jakovinom koji me nedavno iznenadio udbaškom lucidnošću izjavivši za Tuđmana: “On zapravo nikada nije ispao iz svog generalskog šinjela”. Krivo Tvrtko, krivo! Samo jednom je izašao i to je bilo dovoljno da tvoji pobjegnu traktorima kući. Više mu i nije trebalo. Kao predavač na Hrvatskom vojnom učilištu on danas širi “istinu” o prvom hrvatskom predsjedniku. Još su samo trebali angažirati i Ivu Goldsteina, Sanju Modrić, a možda čak i Lepu Brenu u legendarnoj četničkoj uniformi pa da budućim časnicima zapjeva ‘Jugoslovenku‘ kao neki dan u zagrebačkoj Areni pred 20.000 oduševljenih poklonika.

Umjesto recikliranog humora kojeg ubacujem između dva teksta ovoga ću puta prenijeti što je o Tuđmanu mislio i napisao Henry Kissinger, legendarni američki diplomat u razdoblju od 1960. pa do 1977.: “Gospodine Predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenutcima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek nadolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kad ocjene budu donesene hladnom glavom”.

‘Tihi državni udar’ na Visokom prekršajnom sudu

Kaže Thompsonov odvjetnik Davorin Karačić: “Onima kojima nije prihvatljiv ZDS nije prihvatljiva ni ova država”. Više puta sam napisao da je borba tzv. antifa protiv ZDS čista utopija. Ne bi ga uspjeli eliminirati ni Maras, ni Stazić ni Beljak zajedno. A opće je poznato kakav ogroman ugled oni uživaju među pukom. Skoro k’o Obersnel i Dragec Pilsel zajedno. Oprezni, a stabilni. Nedavno je jedan od njih podučio svog sugovornika starom poslovicom. “Ne vjeruj Dancima ni kad darove nose”. No izgleda da je na Visokom prekršajnom sudu došlo do “tihog državnog udara” u odnosu na legalnost “klero-fašističkog” pozdrava ZDS.

Četiri godine HOS i branitelji su ginuli s uzvikom ZDS, a da pojma nisu imali da su upravo oni “klerofašisti”, a ne oni koji su nas napali, okupirali i razorili Hrvatsku. I kad je Ministarstvo uprave Ivice Račana, inače poznatog “ustaše”, legaliziralo HOS-ov znak, naivni su pomislili da je negacija tog uzvika otišla u povijest.

Račan je umro, došao je Sanader, pa Kosorica – HDZ-ovi antife. Uključili su se i Slavica Lukić, Gera Gerovac, Brane Pofuk, Vedrana Rudan, Robert Bajruši, Ivanka Toma i druga “jaka” medijska imena. Istovremeno na Visokom prekršajnom sudu je formirano “respektabilno” vijeće s “avnojskim” referencama koje je av(nojevski) gurnulo glavu u pijesak. Ne žele čuti ni za Račana, ni 780 HOS-ovih ratnika koji su poginuli s pozdravom ZDS na usnama. Predsjednik vijeća je moj bivši prijatelj i teniski partner Siniša Senjanović, a članice vijeća su Branka Žigante Živković i Renata Popović. Počelo je s mojim klijentom Joe Šimunićem i nastavilo se sistematski, pedantno i rezolutno s Thompsonom.

Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, je rezolutan: “Nijedno vijeće na Visokom prekršajnom sudu ne može više suditi drugačije”. U prvi sam mah pomislio onako “rigidno desničarski” – j…. se! Uveli smo anglosaksonsko “presedansko pravo” pa pravo nam bilo. No izgleda da tri sutkinje Visokog prekršajnog suda nisu čule ni pročitale Turudićevo “mudro proročanstvo”. Vijeće u sastavu Anđa Ćorluka, Ivanka Mašić i Mirjana Margetić odbilo je žalbu šibensko-kninske policije na prvostupanjsku oslobađajuću presudu koju je donio sudac Ivan Lokas.

Antifašisti su odmah skočili na svoje kržljave noge. Odluka je trenutno kod evidentičara sudske prakse i tek ako je potvrdi, ona se odašilje strankama. Do tada čitamo “formalno-pravne i antifašističke floskule” o pozdravu iz pjesme Čavoglave koji je prošao kod Ivice Račana, ali ne prolazi kod 6.ličke, Branke, Renate, Slavice i političkog komesara Siniše. Možda “ljevičarski, progresivni i antifašistički” suci uspiju zatvoriti i ovu rupu iz koje curi ustajali klero-fašizam. Ali curit će i dalje. Osobito kad “majstori” definitivno odu.

Qui quod vult dicit, quae non vult audiet ili tko govori što hoće, čut će što neće – još davno je govorio mudri Latin Terencije.

Do sada me svojim liberalizmom oduševljavao samo papa Franjo. No nedavno me istinski ganulo saznanje da su njemački biskupi proglasili homoseksualnost “normalnim oblikom seksualne sklonosti”. Eto to je taj “civilizirani moderni svijet”. Malo mi je žao biskupa Vlade Košića. Baš me zanima što on misli o tom “civilizacijskom iskoraku” Katoličke crkve? Taj iskorak je kod nas još davno dobio sva prava sukladno onom vicu “ima pedera, ali nema love”.

Izgubljeni IDS i ostali pitomci JNA

U povodu “skandalozne” odluke Visokog prekršajnog suda javili su se iz svojih vila IDS-ovci. Smirila se frka oko Uljanika i oni odmah krenuli u 7. prijateljsku ofenzivu. “U zemlji koja za nekoliko tjedana preuzima predsjedavanje EU-om, sud je odlučio da nema ništa spornog u veličanju fašizma. Fantastičan uvod u hrvatsko predsjedanje…” pa dodaju kako bi u ovom slučaju trebalo javiti kolegama Nijemcima da je pozdrav “Heil Hitler” sasvim OK.

Miletić i ostali pitomci JNA “ističu da sav civilizirani svijet jednoglasno osuđuje revitalizaciju zločinačkih režima poput fašizma i nacizma te da reagira na bilo kakav oblik promicanja…” itd. itd. Mislim da ste odmah uočili plitkost ovih jugo-farizeja. Od silne dvoličnosti izgubili su “memoriju pamćenja”.

Komunistička nomenklatura misli da je ovo 1945. Da, čitav svijet osuđuje fašizam i nacizam, ali drugovi komunjare iz Istre, osuđuje i komunizam tj. vas kod kojih komunisti vladaju dulje nego u Sjevernoj Koreji! Umjesto da ste se bavili Uljanikom, vi se bavite izlizanom partijskom frazeologijom kako bi oblatili pozdrav pod kojim je pometena vaša JNA.

Počeo sam s njemačkim biskupima pa se sada pitam u kakvoj su uzročnoj vezi jedni s drugima… Ne znam. Možda po “progresivnosti”. Prisjetih se kako je svojevremeno kardinal Walter Brandmüller, predsjednik emeritus Papinskog odbora za povijesne znanosti, upozorio da bi – nastavi li se ovim putem koji dovodi u pitanje crkveno učenje o celibatu, muškom svećenstvu, homoseksualnosti i braku moglo doći do “nacionalne crkve” bez “gotovo ikakve veze s Rimom”. Kardinal misli kako bi to zasigurno bio najsigurniji put do konačnog propadanja njemačke Crkve.

Ako se sjećate onih “obećavajućih” dana kad je biskupija Gurk-Klagenfurt odbila dati dopuštenje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji da se 18. svibnja služi misa na komemoraciji za žrtve Bleiburga, kardinal Schönborn je, razgovarajući s novinarima, rekao: “Ovo je kompleksno pitanje”. Pišući ovu kolumnu naletim na sliku koncerta u katedrali svetog Stjepana u Beču. Svrha koncerta nije kompleksna već krajnje humana – prikupljanje sredstava za LGBT zajednicu. Baš me zanima mišljenje kardinala Brandmüellera, emeritusa…

Kod Zagoraca sve je puno jednostavnije zahvaljujući jeziku. Kći javlja mami doma u Krapinu da planira prespavati kod dečka i pošalje joj SMS: “Mama, večeras me ne bu!” A mama odgovara: “Naj se sekirati, morti bu te sutra!”

Kad smo već kod slika, gledam tri crno bijele slike iz mitske 1945. I moje slike iz tih godina su sve crno bijele. Mislim da tada još nije bio izumljen kolor. Film srećom već jest. Prva slika: Pariz. Dan pobjede. Čitav grad je na ulicama. Nepoznati muškarci i žene se ljube. Nitko ne zna što je to LGBT. Druga slika: oslobođenje Osla 1945. Norvežani u transu od sreće i veselja. Kvisling pred suđenjem i strijeljanjem. Ulice poput nogometnog stadiona. Ni igla ne stane među ljude. Treća slika: oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. “Masa sretnih i veselih ljudi na Jelačić placu”. Malo morgen!!! Osim bana Jelačića i njegovog konja nigdje ni mrava. Dvadesetak dana kasnije stotine i tisuće razoružanih oslobođeno je od života.

Ministarstvo uprave je neki dan objavilo: “Umrle osobe više neće moći glasovati”. Što sad? Sjećam se kad je svojedobno Jadranka Kosor bila kandidatkinja za predsjednicu. Zlobnici su tvrdili da su tada sva groblja u RH glasovala za nju. Sva, osim groblja u Varaždinu. To groblje je tada jedino u Hrvatskoj imalo video-nadzor. Sad je kraj. Video, ne-video, glasuju samo živi! Eto, kako to EU ubija naše stare, dobre tradicije.

Davno mi se uvukla u srce jedna izjava Mate Crkvenca, nekadašnjeg ministra financija u Vladi Ivice Račana: “Narod živi dobro samo što to ne zna”. I Hrvati su 8. svibnja 1945. bili oduševljeni ulaskom “osloboditelja” u Zagreb, samo što to tada još nisu znali. Ali je zato ovih dana dvadeset tisuća ljudi u zagrebačkoj Areni iskreno skočilo na noge od oduševljenja kad je Lepa Brena zapjevala ‘Jugoslovenku’. U isti čas je eksplodirao i veličanstveni vatromet. Zanimljivo, “našoj Breni” nitko u tom trenutku nije isključio struju i mikrofon kao onomad Thompsonu. A dvadeset hiljada grla je urlalo od veselja…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Zbog ‘Lepe Brene’ reagirali generali – Tko je odgovoran za ovu blamažu usred hrvatskoga glavnoga grada?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari