Pratite nas

Kolumne

HODAK: Je li kršćanski priuštiti našim ljevičarima toliko boli, bijesa i mržnje?

Objavljeno

na

Piše Večernjak o odlasku Ive Gregurevića: “Bio je glumac od glave do pete“. Karizmatičan, prirodan i raskošno talentiran… Krleža, na daskama “koje život znače“. I Krleža je bio čovjek od glave do četrdeset i pete, a nakon toga postao je šahovski partner čovjeka koji je nakon četrdeset i pete skidao glave.

Nakon Šovagovića otišao je još jedan velikan, legendarni Netjak. Nije bio holivudska zvijezda, kako je to nedavno Večernjak napisao za Radu Šerbedžiju. Niti su mu ponudili “ostrvo Breoni“ u doživotnu koncesiju. Kad je buknuo “građanski“ rat i on je otišao na istok.

U Orašje, Donju Mahalu. Zabrinut za svoj kraj, svoje ljude. I Rade je otišao na istok. Sve do Beograda. I Sven Lasta je otišao, malo istočnije, u Sunju koju je obranio od ”braće” Igora Mandića. Godine 1992. napisao je pjesmu: “Piše Sunja Vukovaru“:

“Jučer su se vratile dvije rode,
Tebi, Vukovare, možda nikad.
Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
Zenge sa svojim smiješnim imenima…“.

I ode nam tako Ivo, a ostali smo s Frljićem, Brešanom, Rajkom Grlićem, Daliborom Matanićem, Antonijom Nuićem, Vilijem Matulom, Uršom Raukar, Radom i familijom, Kerempuhom koji sve više podsjeća na Jazavca pred sudom… Oni nas iz dana u dan upozoravaju da Hrvati bježe u Irsku, Njemačku, Španjolsku… pa, kao i čika Rade, čak sve do Hollywooda.

Naravno da lažu. Hrvati se iseljavaju. Bježalo se samo iz njihova “samoupravnog“ komunizma. Oni bez ”pasoša” ginuli su na granicama. Sad je na djelu demokracija s posebnim potrebama. Kupiš F-16, a dobiješ nešto treće. Biraš HDZ, a dobiješ HNS i Vrdoljaka. Usput, dobiješ pride i Pupovca. Glasuješ za Hasanbegovića, a dobiješ Ninu Obuljen. Istanbul i Marakeš postaju civilizacijski test.

Zatucane desne krkane, ognjištare, klerofašiste ne možeš prekrstiti u ”gay friendly”. Ne daju se krstiti ni s tri prsta. Ne priznaju da je Maršal bio ”gay friendly”. Kad im Urša Raukar pristojno i smireno objasni da su sad druga vremena i osobito druge “potrebe“, pobjesne kmečeći kako je “on“ u NOB-u strijeljao preko 80 “friendly“ suboraca. Na ”vi” su s logikom.

‘Oštro režanje’ naših humorista

Ako nam Ameri ne dozvole uvoz F-16 Barak, možda zatraže da probamo uvesti barem Baracka Obamu. Olajavaju miroljubive Srbe gdje god stignu. “Nekad Srbija do Tokija, a sada Srbija k’o Nokia”.

Oduševljeni nakon vijesti da više nema granice između Kosova i Albanije, tvrde kako su osobno čuli Ramusha Haradinaja koji je navodno rekao: “Nekada su željeli veliku Srbiju, a za uzvrat su dobili veliku Albaniju…“. Tvrde za sebe da su “veliki“ Hrvati. K’o da je “male“ Hrvate na krstitkama držao kum, a “velike“ viljuškar.

Na fejsu se otvoreno, usprkos Istanbulskoj konvenciji, obrušavaju na žene s plitkim humorom, pa pitaju znate li “pet životinja koje žene najviše vole? Kunu u novčaniku, lisicu oko vrata, krokodila oko pasa, jaguara u garaži i majmuna koji to sve plaća“.

Ha, ha, i to je desničarima humor. Kao da nikada nisu čuli za News bar. Da ih podsjetim, to je jedna super duhovita grupa slobodoumnih, liberalnih i progresivnih humorista koji se iz dana u dan obračunavaju s desničarima, klerofašistima i svim ostalim neprijateljima demokracije, kako je to lijepo znao reći bivši stanovnik današnjeg Trga Republike Hrvatske u Zagrebu. Imaju oni i drugih kvaliteta.

Tako su s HRT-om, dok je tamo stolovao Goran Radman, sklopili “direktnu pogodbu“ te bi bili za tri, četiri emisije naplatili preko dva milijuna dinara. Financijski genij je eksplodirao u našim ”baristima”.

Sad su naši humoristi objavili tekst o liku kojeg nam predstavlja Boris Vlašić, autor ultraljevičarskih “Oštrih rezova“ u Jutarnjem. Po starom boljševičkom običaju naš Bora ne može ni izgovoriti, a kamoli napisati ime lika zbog kojeg je sutkinja Snježana Šagud donijela nepravomoćnu presudu protiv progresivnih humorista.

Citirat ću da vidite kako naš Bora “oštro reže” iliti reži: “Sutkinja Snježana Šagud neki je dan presudila da je portal News Bar koji je objavio neistinite tekstove objavio neistiniti tekst o izvjesnom liku koji, vjerujući da se bavi novinarstvom, intervjuira prijatelje i istomišljenike i s njima raspravlja o nekim, naizgled, političkim temama.

Onako, kao u svakoj birtiji, ali pred kamerama. Taj isti je svojedobno završio pred sudom zbog neke afere s prostitutkama i kokainom, ali sve to je dobro završilo. Kokain je nestao, cure su dobro“.

Taj “izvjesni lik“ je Velimir Bujanec, lik čiju svaku emisiju, a ima ih tri tjedno, putem lokalnih TV mreža gleda preko 300 tisuća ljudi. Uzmimo da kvantiteta nije u uzročnoj vezi s kvalitetom. No uspoređivati novinara Bujanca i novinara Vlašića je čista lijeva utopija. Bujanec tri puta tjedno dovodi pred kamere relevantne osobe iz javnog i političkog života s kojima s desnog (potpuno legalnog) aspekta češlja probleme ove države.

Boris Vlašić je notorni ljevičar koji ne vidi dalje od Ante Tomića, Vedrane Rudan i Jurice Pavičića. Opsjednut je Donaldom Trumpom i desnicom. I sad, nakon presude Snježane Šagud, koja je, usput rečeno, nepravomoćna, naša lijeva perjanica piše: “Mora da je nešto neurološki krivo s tim sudstvom“.

Kad je ne tako davno Karolina Vidović Krišto, majka četvero djece, odletjela na ulicu s HRT-a, pa ju je nakon toga još tužio tadašnji ravnatelj Goran Radman kojem je sud dosudio na ime nematerijalne štete viši iznos od ovog kojeg je sutkinja Šagud dosudila Bujancu, Vlašiću naše sudstvo nije pokazivalo neurološke probleme.

Srećom po Karolinu Vidović Krišto u oba predmeta sudovi su u konačnici presudili u njenu korist. Ako u slučaju netalentiranih humorista News Bara sud uvaži njihovu žalbu svi neurološki problemi našeg pravosuđa će sigurno za Vlašića odmah nestati. Kao da ih je netko taknuo čarobnim crvenim štapićem. I pravosuđe će ozdraviti. A lijevi mediji?

Thomas Jefferson, bivši predsjednik SAD-a, je napisao: “Stablo slobode ponekad treba zalijevati krvlju domoljuba“. Zašto samo domoljuba?

Novo priznanje Modriću glogov kolac crtačima svastike

Ovo s Modrićem već polako podsjeća na desničarsku diverziju. Atak na inače opće poznatu ljevičarsku dobrotu i blagost. Nakon što je “malo govno“ pobralo sve nagrade, ali baš sve što se u jednoj godini mogu pobrati, ognjištari ne posustaju.

Najbolji igrač svjetskog klupskog prvenstva u prosincu 2017. godine, pa najbolji igrač Svjetskog prvenstva u Rusiji, zatim najbolji igrač Europe u izboru UEFA, najbolji igrač svijeta po FIFA-i, pa Zlatna lopta Ballon d’or u Parizu i sve to im nije bilo dosta. Koja lakomost. AIPS, najpoznatije Međunarodno udruženje sportskih novinara, ne nogometnih novinara nego novinara koji prate sve športove, proglasilo je Luku Modrića najboljim športašem svijeta u 2018. godini. Amen.

Zabijen je glogov kolac hrvatskoj Orjuni i crtačima svastike. Luka je prvi hrvatski sportaš u povijesti koji je dobio to priznanje. I to od najveće svjetske organizacije športskih novinara. Luka je prvi s 419 glasova, Novak Đoković drugi s 337 glasova, Roger Federer treći s 219, Kylian Mbappé četvrti s 282 glasa, Lewis Hamilton peti s 266, pa onda tek dolaze Ronaldo i LeBron James itd. Sad će naši ljevičarski mediji odmah zatražiti izvješće španjolskog tužiteljstva kad se Luka mora pojaviti na saslušanju oko utaje poreza. To je spasonosna tableta za njihove bolove u želucu koje naša Orjuna trpi li, trpi. Na kraju nije ni kršćanski priuštiti našim ljevičarima toliko boli, bijesa i mržnje.

Dobro je što je Papa Franjo optužio one kršćane koji se ne drže moralnih normi u svom životu da su licemjeri i farizeji. Nezgodno je jedino što to dolazi iz usta vrhovnog poglavara katoličke Crkve baš krajem 2018. godine u kojoj je preko 200 milijuna kršćana bilo protjerano iz svojih domova. O tome sam opširnije pisao u prošloj kolumni. I što sada?

Izgleda mi da sa svojim savjetnicima nema problema samo Kolinda. Problema i to ozbiljnih, ali sa sobom, a ne sa svojim savjetnicima, ima još jedan progresivac iz Jutarnjeg – Robi Bajruši. Dok se Boris Vlašić čudi i cvili, Robi, ni trepnuvši okom, tvrdi da je presuda News Baru put u ni manje ni više nego u totalitarizam.

Poslušajte ovaj citat našeg Robija (ovo ”robija” nemojte povezivati sa satirom u SFRJ): “Hrvatska postaje opasnija za demokraciju nego u devedesetima kada je Franjo Tuđman držao pravosuđe na uzdi. Ali i svemoćni Tuđman je izgubio proces protiv Ferala…”. Zamislite, Tuđman drži pravosuđe na uzdi, svemoćan je i gubi proces protiv Ferala! To je logika Bajrušija! Za njega očito ne vrijedi ona poznata uzrečica: ako želiš pobijediti ne smiješ izgubiti.

No neka naših Bajrušija i Vlašića, neka oni i dalje analiziraju događaje, a neka ih čitaju oni koji ih shvaćaju ozbiljno. U cijelom novinarskom opusu Bajrušija sviđa mi se jedino jedan njegov prijedlog: vrijeme je da ljevičari obuku majice s natpisom “Je suis News Bar“. U kiselom humoru odlično se osjećaju i naš Boris i Robi.

Dražesno demaskiranje Claasa Relotiusa

Da malo parafraziram Blaisea Pascala: žao mi je što sam posvetio toliko vremena Vlašiću i Bajrušiju, nisam imao vremena napisati nešto kraće…

Jeste li pročitali nešto o dražesnom demaskiranju CNN-ovog novinara Claasa Relotiusa? On je Vlašić i Bajruši, Gerovac i Pofuk, sve u jednoj osobi. Progresivan, lijevi, mrzi Trumpa, napredan i tvrdi borac za istinu, sveti Gral svih lijevih medijskih blefera. Naš Class je medijski Modrić. Pun trofeja. CNN-ov novinar godine po izboru ponosnog CNN-a za 2014. godine. Prošle godine su ga kao novinara “uglednog“ Spiegela i njemački novinari proglasili novinarom godine. Šteta što je samo jedne godine. Da ne duljim, lijeva medijska ikona otkrivena je kao obični prevarant.

Dobitnik brojnih nagrada većinu svojih reportaža o sirijskoj djeci, američkim desničarima, zarobljenicima u “zloglasnom“ Guantanamu je jednostavno izmislio. O tom medijskom skandalu izvijestio nas je u Večernjaku Silvije Tomašević koji je dopisnik iz Rima još od vremena Marcusa Antoniusa kojem će ovih dana biti rođendan. Rođen je 14. siječnja 1983. godine (prije) Krista.

E, pa sad zamislite da je u takvoj laži uhvaćen Ivkošić ili Ivanković iz Večernjaka ili bilo tko drugi tko misli, gleda ili djeluje desno, kakva bi se tada graja dignula. Ali naš Marcus Silvek Tomašević piše kako je Class izmišljao priče jer je bio pod “velikim pritiskom“. Koja vrsta pritiska je u igri suvremenik Marka Antonija i Julija Cezara ne navodi. Jel’ u pitanju bila lova, nagrade ili slava?

“Priče su mu bile previše dobre da bi bile istinite – majstorski je koristio maštu“. Sad se prebacite na DNH koje svake godine za najboljeg između sebe izbaci po jednog novinara godine. Sve klasa do klase. I tu se majstorski koristi mašta. Pa kad se tu i tamo nađe nekakva sutkinja ili sudac koji neki “ugledni“ portal, kao na primjer News Bar, opali blago po džepu nastaje kmečanje Bajrušija da Hrvatska, k’o bajagi, ide u totalitarizam. Ni više ni manje.

Jeste li čuli ili čitali nešto više o francuskom piscu Michelu Houellebecqu? Dana 4. siječnja izašla mu je knjiga o “žutim prslucima“ u 320.000 primjeraka. Roman se zove “Serotonin“ i predstavlja još jedan sugestivan i plastičan prilog evidentnoj islamizaciji Francuske. To je dosta “skliska“ tema za našu lijevu medijsku falangu. Pred tri godine Michel Houellebecq je objavio roman “Pokoravanje“ u kojem je najavljena pobjeda muslimana na francuskim predsjedničkim izborima 2022. godine.

Dobro, kazat će netko. Pa ne možemo mi dati prostor nekom Francuzu, a zapostaviti recimo Antu Tomića, Vedranu Rudan itd. Ali kad u malo drugačijem kontekstu sagledamo neke činjenice onda magla ipak nestaje. Nesretni Francuz koji tiska svoje knjige u rekordnih 320 tisuća primjeraka je recimo nedavno u Harper’s Magazinu nazvao Trumpa “najboljim američkim predsjednikom“ sa salvama pohvala. On pohvalno misli i piše i o Orbanu. Prema tome priča se iskristalizirala do kraja.

Samo naši ljevičari, bilo novinari, bilo pisci, bilo režiseri, bilo glumci, bilo scenaristi vole obrađivati samo lijeve heroje. O ostalima samo muk, mrak i ignorancija… Kako možemo davati prostor likovima koji hvale Trumpa. To što je lik u listopadu prošle godine u Bruxellesu primio nagradu Društva Oswald Spengler, filozofa poznatog po knjizi “Propast Zapada“ za njih je irelevantno.

Balzac XXI. stoljeća je pomalo pretenciozan nadimak za Houellebecqa i neće ga spasiti od skoro totalne ignorancije u zemlji Ante Tomića, Vedrane Rudan, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i ostalih članova ergele Jagne Pogačnik.

Ministrica kulture Nina Obuljen navodno ima govornu manu. Pri izgovoru guta “Hrvatsko slovo“.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: Za Mesića bi Hrvateki glasovali i treći put

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari