Pratite nas

Kolumne

HODAK: Je li kršćanski priuštiti našim ljevičarima toliko boli, bijesa i mržnje?

Objavljeno

na

Piše Večernjak o odlasku Ive Gregurevića: “Bio je glumac od glave do pete“. Karizmatičan, prirodan i raskošno talentiran… Krleža, na daskama “koje život znače“. I Krleža je bio čovjek od glave do četrdeset i pete, a nakon toga postao je šahovski partner čovjeka koji je nakon četrdeset i pete skidao glave.

Nakon Šovagovića otišao je još jedan velikan, legendarni Netjak. Nije bio holivudska zvijezda, kako je to nedavno Večernjak napisao za Radu Šerbedžiju. Niti su mu ponudili “ostrvo Breoni“ u doživotnu koncesiju. Kad je buknuo “građanski“ rat i on je otišao na istok.

U Orašje, Donju Mahalu. Zabrinut za svoj kraj, svoje ljude. I Rade je otišao na istok. Sve do Beograda. I Sven Lasta je otišao, malo istočnije, u Sunju koju je obranio od ”braće” Igora Mandića. Godine 1992. napisao je pjesmu: “Piše Sunja Vukovaru“:

“Jučer su se vratile dvije rode,
Tebi, Vukovare, možda nikad.
Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
Zenge sa svojim smiješnim imenima…“.

I ode nam tako Ivo, a ostali smo s Frljićem, Brešanom, Rajkom Grlićem, Daliborom Matanićem, Antonijom Nuićem, Vilijem Matulom, Uršom Raukar, Radom i familijom, Kerempuhom koji sve više podsjeća na Jazavca pred sudom… Oni nas iz dana u dan upozoravaju da Hrvati bježe u Irsku, Njemačku, Španjolsku… pa, kao i čika Rade, čak sve do Hollywooda.

Naravno da lažu. Hrvati se iseljavaju. Bježalo se samo iz njihova “samoupravnog“ komunizma. Oni bez ”pasoša” ginuli su na granicama. Sad je na djelu demokracija s posebnim potrebama. Kupiš F-16, a dobiješ nešto treće. Biraš HDZ, a dobiješ HNS i Vrdoljaka. Usput, dobiješ pride i Pupovca. Glasuješ za Hasanbegovića, a dobiješ Ninu Obuljen. Istanbul i Marakeš postaju civilizacijski test.

Zatucane desne krkane, ognjištare, klerofašiste ne možeš prekrstiti u ”gay friendly”. Ne daju se krstiti ni s tri prsta. Ne priznaju da je Maršal bio ”gay friendly”. Kad im Urša Raukar pristojno i smireno objasni da su sad druga vremena i osobito druge “potrebe“, pobjesne kmečeći kako je “on“ u NOB-u strijeljao preko 80 “friendly“ suboraca. Na ”vi” su s logikom.

‘Oštro režanje’ naših humorista

Ako nam Ameri ne dozvole uvoz F-16 Barak, možda zatraže da probamo uvesti barem Baracka Obamu. Olajavaju miroljubive Srbe gdje god stignu. “Nekad Srbija do Tokija, a sada Srbija k’o Nokia”.

Oduševljeni nakon vijesti da više nema granice između Kosova i Albanije, tvrde kako su osobno čuli Ramusha Haradinaja koji je navodno rekao: “Nekada su željeli veliku Srbiju, a za uzvrat su dobili veliku Albaniju…“. Tvrde za sebe da su “veliki“ Hrvati. K’o da je “male“ Hrvate na krstitkama držao kum, a “velike“ viljuškar.

Na fejsu se otvoreno, usprkos Istanbulskoj konvenciji, obrušavaju na žene s plitkim humorom, pa pitaju znate li “pet životinja koje žene najviše vole? Kunu u novčaniku, lisicu oko vrata, krokodila oko pasa, jaguara u garaži i majmuna koji to sve plaća“.

Ha, ha, i to je desničarima humor. Kao da nikada nisu čuli za News bar. Da ih podsjetim, to je jedna super duhovita grupa slobodoumnih, liberalnih i progresivnih humorista koji se iz dana u dan obračunavaju s desničarima, klerofašistima i svim ostalim neprijateljima demokracije, kako je to lijepo znao reći bivši stanovnik današnjeg Trga Republike Hrvatske u Zagrebu. Imaju oni i drugih kvaliteta.

Tako su s HRT-om, dok je tamo stolovao Goran Radman, sklopili “direktnu pogodbu“ te bi bili za tri, četiri emisije naplatili preko dva milijuna dinara. Financijski genij je eksplodirao u našim ”baristima”.

Sad su naši humoristi objavili tekst o liku kojeg nam predstavlja Boris Vlašić, autor ultraljevičarskih “Oštrih rezova“ u Jutarnjem. Po starom boljševičkom običaju naš Bora ne može ni izgovoriti, a kamoli napisati ime lika zbog kojeg je sutkinja Snježana Šagud donijela nepravomoćnu presudu protiv progresivnih humorista.

Citirat ću da vidite kako naš Bora “oštro reže” iliti reži: “Sutkinja Snježana Šagud neki je dan presudila da je portal News Bar koji je objavio neistinite tekstove objavio neistiniti tekst o izvjesnom liku koji, vjerujući da se bavi novinarstvom, intervjuira prijatelje i istomišljenike i s njima raspravlja o nekim, naizgled, političkim temama.

Onako, kao u svakoj birtiji, ali pred kamerama. Taj isti je svojedobno završio pred sudom zbog neke afere s prostitutkama i kokainom, ali sve to je dobro završilo. Kokain je nestao, cure su dobro“.

Taj “izvjesni lik“ je Velimir Bujanec, lik čiju svaku emisiju, a ima ih tri tjedno, putem lokalnih TV mreža gleda preko 300 tisuća ljudi. Uzmimo da kvantiteta nije u uzročnoj vezi s kvalitetom. No uspoređivati novinara Bujanca i novinara Vlašića je čista lijeva utopija. Bujanec tri puta tjedno dovodi pred kamere relevantne osobe iz javnog i političkog života s kojima s desnog (potpuno legalnog) aspekta češlja probleme ove države.

Boris Vlašić je notorni ljevičar koji ne vidi dalje od Ante Tomića, Vedrane Rudan i Jurice Pavičića. Opsjednut je Donaldom Trumpom i desnicom. I sad, nakon presude Snježane Šagud, koja je, usput rečeno, nepravomoćna, naša lijeva perjanica piše: “Mora da je nešto neurološki krivo s tim sudstvom“.

Kad je ne tako davno Karolina Vidović Krišto, majka četvero djece, odletjela na ulicu s HRT-a, pa ju je nakon toga još tužio tadašnji ravnatelj Goran Radman kojem je sud dosudio na ime nematerijalne štete viši iznos od ovog kojeg je sutkinja Šagud dosudila Bujancu, Vlašiću naše sudstvo nije pokazivalo neurološke probleme.

Srećom po Karolinu Vidović Krišto u oba predmeta sudovi su u konačnici presudili u njenu korist. Ako u slučaju netalentiranih humorista News Bara sud uvaži njihovu žalbu svi neurološki problemi našeg pravosuđa će sigurno za Vlašića odmah nestati. Kao da ih je netko taknuo čarobnim crvenim štapićem. I pravosuđe će ozdraviti. A lijevi mediji?

Thomas Jefferson, bivši predsjednik SAD-a, je napisao: “Stablo slobode ponekad treba zalijevati krvlju domoljuba“. Zašto samo domoljuba?

Novo priznanje Modriću glogov kolac crtačima svastike

Ovo s Modrićem već polako podsjeća na desničarsku diverziju. Atak na inače opće poznatu ljevičarsku dobrotu i blagost. Nakon što je “malo govno“ pobralo sve nagrade, ali baš sve što se u jednoj godini mogu pobrati, ognjištari ne posustaju.

Najbolji igrač svjetskog klupskog prvenstva u prosincu 2017. godine, pa najbolji igrač Svjetskog prvenstva u Rusiji, zatim najbolji igrač Europe u izboru UEFA, najbolji igrač svijeta po FIFA-i, pa Zlatna lopta Ballon d’or u Parizu i sve to im nije bilo dosta. Koja lakomost. AIPS, najpoznatije Međunarodno udruženje sportskih novinara, ne nogometnih novinara nego novinara koji prate sve športove, proglasilo je Luku Modrića najboljim športašem svijeta u 2018. godini. Amen.

Zabijen je glogov kolac hrvatskoj Orjuni i crtačima svastike. Luka je prvi hrvatski sportaš u povijesti koji je dobio to priznanje. I to od najveće svjetske organizacije športskih novinara. Luka je prvi s 419 glasova, Novak Đoković drugi s 337 glasova, Roger Federer treći s 219, Kylian Mbappé četvrti s 282 glasa, Lewis Hamilton peti s 266, pa onda tek dolaze Ronaldo i LeBron James itd. Sad će naši ljevičarski mediji odmah zatražiti izvješće španjolskog tužiteljstva kad se Luka mora pojaviti na saslušanju oko utaje poreza. To je spasonosna tableta za njihove bolove u želucu koje naša Orjuna trpi li, trpi. Na kraju nije ni kršćanski priuštiti našim ljevičarima toliko boli, bijesa i mržnje.

Dobro je što je Papa Franjo optužio one kršćane koji se ne drže moralnih normi u svom životu da su licemjeri i farizeji. Nezgodno je jedino što to dolazi iz usta vrhovnog poglavara katoličke Crkve baš krajem 2018. godine u kojoj je preko 200 milijuna kršćana bilo protjerano iz svojih domova. O tome sam opširnije pisao u prošloj kolumni. I što sada?

Izgleda mi da sa svojim savjetnicima nema problema samo Kolinda. Problema i to ozbiljnih, ali sa sobom, a ne sa svojim savjetnicima, ima još jedan progresivac iz Jutarnjeg – Robi Bajruši. Dok se Boris Vlašić čudi i cvili, Robi, ni trepnuvši okom, tvrdi da je presuda News Baru put u ni manje ni više nego u totalitarizam.

Poslušajte ovaj citat našeg Robija (ovo ”robija” nemojte povezivati sa satirom u SFRJ): “Hrvatska postaje opasnija za demokraciju nego u devedesetima kada je Franjo Tuđman držao pravosuđe na uzdi. Ali i svemoćni Tuđman je izgubio proces protiv Ferala…”. Zamislite, Tuđman drži pravosuđe na uzdi, svemoćan je i gubi proces protiv Ferala! To je logika Bajrušija! Za njega očito ne vrijedi ona poznata uzrečica: ako želiš pobijediti ne smiješ izgubiti.

No neka naših Bajrušija i Vlašića, neka oni i dalje analiziraju događaje, a neka ih čitaju oni koji ih shvaćaju ozbiljno. U cijelom novinarskom opusu Bajrušija sviđa mi se jedino jedan njegov prijedlog: vrijeme je da ljevičari obuku majice s natpisom “Je suis News Bar“. U kiselom humoru odlično se osjećaju i naš Boris i Robi.

Dražesno demaskiranje Claasa Relotiusa

Da malo parafraziram Blaisea Pascala: žao mi je što sam posvetio toliko vremena Vlašiću i Bajrušiju, nisam imao vremena napisati nešto kraće…

Jeste li pročitali nešto o dražesnom demaskiranju CNN-ovog novinara Claasa Relotiusa? On je Vlašić i Bajruši, Gerovac i Pofuk, sve u jednoj osobi. Progresivan, lijevi, mrzi Trumpa, napredan i tvrdi borac za istinu, sveti Gral svih lijevih medijskih blefera. Naš Class je medijski Modrić. Pun trofeja. CNN-ov novinar godine po izboru ponosnog CNN-a za 2014. godine. Prošle godine su ga kao novinara “uglednog“ Spiegela i njemački novinari proglasili novinarom godine. Šteta što je samo jedne godine. Da ne duljim, lijeva medijska ikona otkrivena je kao obični prevarant.

Dobitnik brojnih nagrada većinu svojih reportaža o sirijskoj djeci, američkim desničarima, zarobljenicima u “zloglasnom“ Guantanamu je jednostavno izmislio. O tom medijskom skandalu izvijestio nas je u Večernjaku Silvije Tomašević koji je dopisnik iz Rima još od vremena Marcusa Antoniusa kojem će ovih dana biti rođendan. Rođen je 14. siječnja 1983. godine (prije) Krista.

E, pa sad zamislite da je u takvoj laži uhvaćen Ivkošić ili Ivanković iz Večernjaka ili bilo tko drugi tko misli, gleda ili djeluje desno, kakva bi se tada graja dignula. Ali naš Marcus Silvek Tomašević piše kako je Class izmišljao priče jer je bio pod “velikim pritiskom“. Koja vrsta pritiska je u igri suvremenik Marka Antonija i Julija Cezara ne navodi. Jel’ u pitanju bila lova, nagrade ili slava?

“Priče su mu bile previše dobre da bi bile istinite – majstorski je koristio maštu“. Sad se prebacite na DNH koje svake godine za najboljeg između sebe izbaci po jednog novinara godine. Sve klasa do klase. I tu se majstorski koristi mašta. Pa kad se tu i tamo nađe nekakva sutkinja ili sudac koji neki “ugledni“ portal, kao na primjer News Bar, opali blago po džepu nastaje kmečanje Bajrušija da Hrvatska, k’o bajagi, ide u totalitarizam. Ni više ni manje.

Jeste li čuli ili čitali nešto više o francuskom piscu Michelu Houellebecqu? Dana 4. siječnja izašla mu je knjiga o “žutim prslucima“ u 320.000 primjeraka. Roman se zove “Serotonin“ i predstavlja još jedan sugestivan i plastičan prilog evidentnoj islamizaciji Francuske. To je dosta “skliska“ tema za našu lijevu medijsku falangu. Pred tri godine Michel Houellebecq je objavio roman “Pokoravanje“ u kojem je najavljena pobjeda muslimana na francuskim predsjedničkim izborima 2022. godine.

Dobro, kazat će netko. Pa ne možemo mi dati prostor nekom Francuzu, a zapostaviti recimo Antu Tomića, Vedranu Rudan itd. Ali kad u malo drugačijem kontekstu sagledamo neke činjenice onda magla ipak nestaje. Nesretni Francuz koji tiska svoje knjige u rekordnih 320 tisuća primjeraka je recimo nedavno u Harper’s Magazinu nazvao Trumpa “najboljim američkim predsjednikom“ sa salvama pohvala. On pohvalno misli i piše i o Orbanu. Prema tome priča se iskristalizirala do kraja.

Samo naši ljevičari, bilo novinari, bilo pisci, bilo režiseri, bilo glumci, bilo scenaristi vole obrađivati samo lijeve heroje. O ostalima samo muk, mrak i ignorancija… Kako možemo davati prostor likovima koji hvale Trumpa. To što je lik u listopadu prošle godine u Bruxellesu primio nagradu Društva Oswald Spengler, filozofa poznatog po knjizi “Propast Zapada“ za njih je irelevantno.

Balzac XXI. stoljeća je pomalo pretenciozan nadimak za Houellebecqa i neće ga spasiti od skoro totalne ignorancije u zemlji Ante Tomića, Vedrane Rudan, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i ostalih članova ergele Jagne Pogačnik.

Ministrica kulture Nina Obuljen navodno ima govornu manu. Pri izgovoru guta “Hrvatsko slovo“.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: Za Mesića bi Hrvateki glasovali i treći put

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Škoro kao Boban?

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč brojnim sportskim uspjesima – bio je ključni igrač velikog Milana devedesetih i kapetan brončanih vatrenih u Francuskoj ’98 – nedvojbenoj igračkoj klasi i mnoštvu majstorija na travnjaku, Zvonimir Boban će u kolektivnoj svijesti Hrvata ostati ponajviše upamćen po jednom nenogometnom potezu, istina izvedenom na nogometnom igralištu.

U praskozorje borbe za slobodnu hrvatsku državu, suočen s očitom nepravdom, pred sâm početak nikad odigrane utakmice beskompromisno je nasrnuo na milicajca – represivnu palicu i simbol te egalitarističke tvorevine u kojoj su Hrvati bili najmanje jednaki. Time je zaslužio mjesto u aleji hrvatskih junaka i izvan sporta.

Milanovićevac iz Bobanove Drage

Okončavši impresivnu igračku karijeru Boban je, netipično za nogometaša, završio studij i stekao akademsko zvanje. Ipak, u hrvatskom nogometu se nije aktivno angažirao niti kao trener niti kao dužnosnik. Povremeno bi tek natuknuo kako mu to ne bi bilo mrsko ako bi mu netko očistio put, da se maknu oni koji su vodili nogometnu organizaciju, uspijevajući stalno zadržati reprezentaciju na velikim natjecanjima i među prvih 20 u svijetu, ali i postupno poboljšavati domete klupskog nogometa.

Šarmantan i slatkorječiv, radije se opredijelio za lagodan posao komentatora talijanskog nogometa u studijima tamošnjih TV kuća, u ugodnom društvu atraktivnih hostesa. Posao savjetničke naravi bez opipljivije odgovornosti donedavno je obavljao i u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji, da bi netom preuzeo sportske operacije u klubu kojeg doživljava poput obitelji, Milanu.

Unatoč za bavljenje politikom gotovo savršenom profilu, Boban se nije aktivno angažirao u toj “kraljici igara”… sve do jednog lijepog dana. Ni tada, doduše, nije baš duboko zaronio u mutne političke vode, ali ih je dobro uzburkao poprilično neočekivanom izjavom. “Iako mi je desnica bliža, glasat ću za Milanovića”, reče naizgled ničim izazvan, mjesec dana prije izbora 2015. godine, i ostade živ, usput sasuvši drvlje i kamenje na Milanovićevog glavnog suparnika, Karamarka.

Kako iza svakog neočekivanog čina u pravilu stoji razumno objašnjenje, jedan će događaj uskoro pobuditi razložnu sumnju u motive Bobanove nagle političke preobrazbe u doista endemičnu pojavu – “milanovićevca iz Bobanove Drage”.

Već sljedeće, 2016. godine, nakon dva Milanovićeva uzastopna izborna poraza, Boban je izgubio dva dugogodišnja sudska spora na temu propalog zajedničkog poslovnog pothvata protiv svog kuma Eleza, uslijed čega mu je bio dužan isplatiti 5,3 milijuna kuna. Je li grijeh pomisliti kako mu je nešto obećano u slučaju Milanovićeve pobjede, s obzirom da se on pravosuđem mogao služiti kao samoposlugom?

Kako god bilo, uzevši sadržaj i epilog sporova u obzir, vrijedi se zapitati što li bi tek bilo da ga je zapalo voditi nogometni savez, a što su objeručke priželjkivali promicatelji isušivanja te, zacijelo najplodonosnije močvare na svijetu.

Pod parolom – “Ovako više ne može” – Bobana su gorljivo gurali upravo oni koji su štitili i opravdavali sramotne huliganske ispade pod pokroviteljstvom Josipović-Milanović-Ostojićevog obavještajno-represivno-medijskog aparata, nastojeći izbaciti Hrvatsku s europskog, a potom i sa svjetskog prvenstva, i prije njihova početka.

Tko to moje ime doziva?

Za razliku od Bobana, Miroslav Škoro, legenda hrvatske zabavne glazbe, nije odolio sirenskom zovu aktivne politike. Istina, ozbiljnije se njome bavio još prije 10 godina, obnašajući dužnost saborskog zastupnika u trajanju čitavih 8 mjeseci, uključujući ljetnu stanku. Sve u svemu, doimlje se nedostatnim čak i za pripravnički staž. Politiku je napustio jer mu se, kako je više puta naglasio, zgadila iznutra – sve sami osobni interesi (a upravo to se gadilo i Bobanu u nogometnoj organizaciji).

Bilo tako ili ne, znano je kako moraliziranje uvijek dobro dođe kao opravdanje kad iza sebe ne uspiješ ostaviti vidljiviji trag. Ipak, zadnjih se mjeseci malo pomalo počelo osjećati da se politika Škori nije baš posve zgadila.

Razumljivo, jer kad te narod baš onako kumi da budeš ni manje ni više nego predsjednik, tom je vapaju teško odoljeti. Primamljiva je to dužnost jer tu, barem na prvi pogled, nema drugih osobnih interesa osim tvog. Uz to, čini se da je g. Škoro već neko vrijeme imao jak predosjećaj, ili možda čak viđenje, da će ga narod zazvati. Naime, kao predsjednik ocjenjivačkog žirija u jednom nedavno emitiranom televizijskom šou imao je naglašenu potrebu, prečesto da bi bilo spontano, opetovati – “ja, kao predsjednik…”.

Pet dana prije europskih izbora napokon je svanuo i taj dan. Narod je Škoru spontano zazvao u anketi koju je za HTV provela agencija u vlasništvu Agana Begića, a gledateljstvu ju predstavila novinarka Tatjana Munižaba. E, sad, tko je to dovoljno moćan da može učiniti da te narod u anketi zazove – krugovi koji se desetljećima koriste uslugama Munižabe i Begića ili pak desno orijentirani doskorašnji savjetnici Predsjednice koji vrlo vjerojatno operativno stoje iza Škorine kandidature?

Na to pitanje otprilike je jednako teško odgovoriti kao i na ono maše li pas repom ili rep psom. U svakom slučaju, rep se veselo odazvao psećoj volji da njime zamahne… Samo, tko to onda Škorino ime doziva?… Narod?… Ili ipak čudni ljudi čudnog imena?… Ili možda narod na povodcu čudnih ljudi čudnog imena?

Eto nam iznenađenja, veselo je zakreketala Munižaba – Škoro po prvi put u ponudi i odmah istiskuje Daliju Orešković s pozicije favorita iz sjene. Uzrečicom – “Nije kum dugme” – najavila je detaljniji presjek strukture Škorinih anketnih pobornika. Naglasila je kako Škoro ima najveću podršku kod birača stranaka percipiranih kao desnih (Neovisni za Hrvatsku, Hrast, Most), znakovito dodavši kako kod njih kultni status uživa Škorin kum, Marko Perković Thompson.

Kako ne bi nepotrebno zbunjivala gledatelje koje je dobila zadatak utjerati u Škorin tor, Munižaba je propustila spomenuti kako kumovi Thompson i Škoro (baš kao i kumovi Elez i Boban) već neko vrijeme nisu u najboljim, vjerojatno čak ni u kakvim, odnosima. To jasno potvrđuje Škorino priznanje da ga Thompson uopće nije kontaktirao nedavno dok mu je život visio o koncu.

Ne ulazeći u tančine u razloge ovog očito korjenitog razlaza, ipak se nije zgoreg prisjetiti kako Hrvati s dinarskog područja najviše preziru prevrtljivce, prilivode, napose kad se u to uvjere na vlastitoj koži. Druga je stvar što, poput ostalih Hrvata, takve, kao i proroke lažne koji zaluđuju mase, nešto teže i sporije prepoznaju kad je Hrvatska u pitanju.

Ludilo, brale!

I dok kum nije uz Škoru ni u dobru ni u zlu, iz usta čudnih ljudi čudnog imena cure rijeke bombona kad o njemu divane. Em je divan, em je krasan, em ima istančan smisao za humor, em je dostigao najviši akademski stupanj, em zna strane jezike, em nije u politici od jučer,… kakva dikcija, kakva spontanost, kakav nastup…

Kad eto ga uvečer kod Šprajca, idući dan popodne kod Barbare Kolar. I dok nerijetki sa strepnjom otvaraju frižider i mikrovalnu u strahu da i tamo ne susretnu onoga koji je toliko očarao medijske blavore da mu bez prestanka pjevuše – šumi, šumi, javore…, uvodnikom Glasa koncila gromko odzvanja – otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša… Škorofilija ipak dosiže vrhunac u komentarima dvoje spin-majstora, Leinert-Novosel i Relkovića, u HTV-ovom središnjem Dnevniku.

I neizvjesno je još samo hoće li do izbora triput ili svega dvaput gostovati kod Ace nedjeljom poslije ručka. A tamo ga sad ne očekuju neugodna pitanja, nego obasipanje silnim laudama nezabilježenim od vremena Bože od Arbitraža, preteče mu u funkciji umiljatog raspršivača domoljubnih glasova.

U velikom intervjuu Jutarnjem listu objavljenom na izborni dan Škoro je pokazao kako je iz medijskog bukvara za liječene desničare usvojio glavne zlobne konstrukcije na temu Predsjedničinog mandata. S Milanovićem ga, kao i s Josipovićem, spaja to što ga poslije eventualnog mandata ne čeka mjesto u EU, UN ili NATO, nego će ostati u Hrvatskoj. Međutim, on se time, za razliku od spomenutih, hvali i ponosi.

Računa kako u društvu koje osrednjost veliča kao vrijednost, to i jest prednost. Ništa neobično, jer u vrijednosno i logički posve izvrnutom svijetu, svijetu kojim dominira filozofija palanke, ismijavanje mogućnosti i sposobnosti ulaska u društvo u kojem se odlučuje o bitnim stvarima za Hrvatsku doista donosi političke bodove.

Škoro je pokazao zavidnu širinu i sposobnost prilagodbe i u glazbenom izričaju. Ako je što izvjesno, onda je to da sudbina ljetnog hita ne gine pjesmuljku “Ludilo, brale”, u kojem Luka Nižetić pjeva, lega Miroslav Škoro repa, a buraz Rene Bitorajac recitira. U središtu uratka su žargonizmi pokupljeni s tri strane Lijepe Naše kako bi se promoviralo hrvatsko zajedništvo u čemu nema ništa sporno. No, još je zanimljiviji otkupiteljski karakter ove suradnje.

Ona, naime, nedvojbeno potvrđuje da Škoro nije više onaj strašni desničar koji ujeda čudne ljude čudnog imena zbog nekakvih svetinja, nego jedan moderan, tankoćutni domoljub sposoban surađivati s rabijatnim ljevičarom, agresivcem kalibra Bitorajca, ali i s potpuno dezorijentiranim djetetom s kamenjara,… toliko dezorijentiranim da kod njega ni Lana Jurčević nije imala ama baš nikakve šanse. Što reći, nego – vrijedilo je! Vrijedilo je pomučiti se za antifa-LGBT-certifikat o društvenoj podobnosti za kojim žudi svaki desničar novog kova koji drži do sebe, pa što ne bi i on?

Škoro u Getsemanskom vrtu

Ipak, svrha nastupa Miroslava Škore u ovoj igri, tako napadno oduševljeno prihvaćenog od titoističke ljevice i njezine logističke mreže, nije da on postane predsjednik, unatoč salvama komplimenata mudrošću naroda izabranih Mesića i Josipovića. I dok mu prvi predviđa sjajnu političku budućnost i drugi krug s Milanovićem, drugi ga hvali iz drugih razloga.

Naime, od njega je pokupio manje-više sve te “originalne” ideje, od prava na izbor ustavnih sudaca do referenduma u slučaju spora s Vladom. Napokon, nije li i siva eminencija sve popularnije referendumanije, čiji je Škoro zagriženi fan, Robert Podolnjak, svojedobno bio član Josipovićeve komisije za pripremu prijedloga ustavnih promjena?

No, iako je Josipović vodeći kampanju na tim idejama uspio izboriti drugi krug, ne i drugi mandat, Škorini za neke neočekivani promotori su svjesni kako on nema realnih izgleda ni za što od toga. Njegov trenutak istine ima doći između dva izborna kruga nakon što već bude eliminiran iz predsjedničke utrke.

Situacija u kojoj će se Škoro naći nalikovat će onoj iz Getsemanskog vrta u najdramatičnijoj noći ljudske povijesti, u kojoj se neshvatljivo i najsjajnijem ljudskom umu Bog najviše približio čovjeku. No, ne će Škoro biti u ulozi Onoga koji je Oca molio da odagna pripravljeni Mu gorki kalež. Niti mu se sprema uloga onog žustrog braniča koji je tada reagirao u maniri mladog Bobana odsjekavši “milicajcu” uho.

Kako stvari stoje, zapast će ga rola onog trećeg ključnog aktera te kobne noći – onoga koji je dijelio puse – druškana čija je dužnost bila brinuti se o blagajni apostolske družine u čemu je, mora se priznati, bio poprilično revan. Primjerice, znao je toliko voditi brigu o siromašnima da bi, da se rodio u pravo vrijeme (recimo, u neko u kojem spasenje duša nije u modi pa ustupa mjesto opsjednutosti svekolikim materijalnim izjednačavanjem), imao dobre šanse obnašati visoku dužnost u Crkvenoj hijerarhiji. Ovako je nesretnik tek omastio konopac,… svojom voljom,… jer ipak je imao savjest… No, Škoro se toga ne treba plašiti,… rođen je u pravo vrijeme.

Slično kao Boban početkom listopada 2015. godine, Škoro je za tu misiju izabran kao neupitna nacionalna legenda. Jer ma štogod učinio do kraja života, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Mata” i “Sude mi” će ostati i nadživjeti ga. Bez obzira što je – kako bi, da je u pitanju netko manje im drag, njegovi tvrdokorni pristaše rekli – Hrvatsku branio na crti: Kip slobode – East River – gorje Appalachian!

Mada će po svoj prilici dostatno biti već posijati zlu krv unutar domoljubnog biračkog tijela u prvome krugu, kako gospodari iz sjene ne vole ništa prepustiti slučaju, od Škore se između dva izborna kruga posve izgledno očekuje nešto više, nešto poput Bobanove rečenice – “Iako mi je desnica bliža, glasovat ću za Milanovića”. Lako moguće i bez prvog dijela, budući se u nekim intervjuima Škoro već pomalo ljuti što ga svrstavaju na desno. Jer nije on ni lijevo ni desno – on je samo glazbenik.

Evo zore, evo dana…

Onako kako je prije 4 godine Boban otvorio dušu Miljenku Jergoviću, a potom i Goranu Gerovcu u novini koju je, iako u nazivu nosi večer, odavno zapala mrkla noć, sad randevu čeka Škorinu dušu. Tekst je već napisan, aranžman potpisuje Jergović (ili možda ovaj put ipak Gerovac, s obzirom da njegova novina Škori tako besramno drži štangu kao onomad Boži Petrovu), a čini se da je pronađen i novi pjevač.

Stoga je prilika podsjetiti se tog vrhunca lirike, neviđene još od Larine pjesme iz Dr. Živaga, u Bobanovoj izvedbi: … o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima.

Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu.

Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to.

A možda nas legende iznenade i otpjevaju pjesmicu u duetu – Škoro zove, Boban kliče… Bilo ovako ili onako, dostajat će da se razne škorojeviće, uvijek spremne kupiti navlas istu robu u kojoj god ambalaži bila, dijelom neutralizira, a dijelom ih prevede žedne preko vode do slobode. Te, doduše, ne treba opterećivati tolikim tekstom. Dovoljan im je tek refren – EVO ZORE, EVO DANA,… PREKO ŠKORE I BOBANA,… EVO BERE I ZORANA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari