Pratite nas

Kolumne

HODAK: Je li kršćanski priuštiti našim ljevičarima toliko boli, bijesa i mržnje?

Objavljeno

na

Piše Večernjak o odlasku Ive Gregurevića: “Bio je glumac od glave do pete“. Karizmatičan, prirodan i raskošno talentiran… Krleža, na daskama “koje život znače“. I Krleža je bio čovjek od glave do četrdeset i pete, a nakon toga postao je šahovski partner čovjeka koji je nakon četrdeset i pete skidao glave.

Nakon Šovagovića otišao je još jedan velikan, legendarni Netjak. Nije bio holivudska zvijezda, kako je to nedavno Večernjak napisao za Radu Šerbedžiju. Niti su mu ponudili “ostrvo Breoni“ u doživotnu koncesiju. Kad je buknuo “građanski“ rat i on je otišao na istok.

U Orašje, Donju Mahalu. Zabrinut za svoj kraj, svoje ljude. I Rade je otišao na istok. Sve do Beograda. I Sven Lasta je otišao, malo istočnije, u Sunju koju je obranio od ”braće” Igora Mandića. Godine 1992. napisao je pjesmu: “Piše Sunja Vukovaru“:

“Jučer su se vratile dvije rode,
Tebi, Vukovare, možda nikad.
Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
Zenge sa svojim smiješnim imenima…“.

I ode nam tako Ivo, a ostali smo s Frljićem, Brešanom, Rajkom Grlićem, Daliborom Matanićem, Antonijom Nuićem, Vilijem Matulom, Uršom Raukar, Radom i familijom, Kerempuhom koji sve više podsjeća na Jazavca pred sudom… Oni nas iz dana u dan upozoravaju da Hrvati bježe u Irsku, Njemačku, Španjolsku… pa, kao i čika Rade, čak sve do Hollywooda.

Naravno da lažu. Hrvati se iseljavaju. Bježalo se samo iz njihova “samoupravnog“ komunizma. Oni bez ”pasoša” ginuli su na granicama. Sad je na djelu demokracija s posebnim potrebama. Kupiš F-16, a dobiješ nešto treće. Biraš HDZ, a dobiješ HNS i Vrdoljaka. Usput, dobiješ pride i Pupovca. Glasuješ za Hasanbegovića, a dobiješ Ninu Obuljen. Istanbul i Marakeš postaju civilizacijski test.

Zatucane desne krkane, ognjištare, klerofašiste ne možeš prekrstiti u ”gay friendly”. Ne daju se krstiti ni s tri prsta. Ne priznaju da je Maršal bio ”gay friendly”. Kad im Urša Raukar pristojno i smireno objasni da su sad druga vremena i osobito druge “potrebe“, pobjesne kmečeći kako je “on“ u NOB-u strijeljao preko 80 “friendly“ suboraca. Na ”vi” su s logikom.

‘Oštro režanje’ naših humorista

Ako nam Ameri ne dozvole uvoz F-16 Barak, možda zatraže da probamo uvesti barem Baracka Obamu. Olajavaju miroljubive Srbe gdje god stignu. “Nekad Srbija do Tokija, a sada Srbija k’o Nokia”.

Oduševljeni nakon vijesti da više nema granice između Kosova i Albanije, tvrde kako su osobno čuli Ramusha Haradinaja koji je navodno rekao: “Nekada su željeli veliku Srbiju, a za uzvrat su dobili veliku Albaniju…“. Tvrde za sebe da su “veliki“ Hrvati. K’o da je “male“ Hrvate na krstitkama držao kum, a “velike“ viljuškar.

Na fejsu se otvoreno, usprkos Istanbulskoj konvenciji, obrušavaju na žene s plitkim humorom, pa pitaju znate li “pet životinja koje žene najviše vole? Kunu u novčaniku, lisicu oko vrata, krokodila oko pasa, jaguara u garaži i majmuna koji to sve plaća“.

Ha, ha, i to je desničarima humor. Kao da nikada nisu čuli za News bar. Da ih podsjetim, to je jedna super duhovita grupa slobodoumnih, liberalnih i progresivnih humorista koji se iz dana u dan obračunavaju s desničarima, klerofašistima i svim ostalim neprijateljima demokracije, kako je to lijepo znao reći bivši stanovnik današnjeg Trga Republike Hrvatske u Zagrebu. Imaju oni i drugih kvaliteta.

Tako su s HRT-om, dok je tamo stolovao Goran Radman, sklopili “direktnu pogodbu“ te bi bili za tri, četiri emisije naplatili preko dva milijuna dinara. Financijski genij je eksplodirao u našim ”baristima”.

Sad su naši humoristi objavili tekst o liku kojeg nam predstavlja Boris Vlašić, autor ultraljevičarskih “Oštrih rezova“ u Jutarnjem. Po starom boljševičkom običaju naš Bora ne može ni izgovoriti, a kamoli napisati ime lika zbog kojeg je sutkinja Snježana Šagud donijela nepravomoćnu presudu protiv progresivnih humorista.

Citirat ću da vidite kako naš Bora “oštro reže” iliti reži: “Sutkinja Snježana Šagud neki je dan presudila da je portal News Bar koji je objavio neistinite tekstove objavio neistiniti tekst o izvjesnom liku koji, vjerujući da se bavi novinarstvom, intervjuira prijatelje i istomišljenike i s njima raspravlja o nekim, naizgled, političkim temama.

Onako, kao u svakoj birtiji, ali pred kamerama. Taj isti je svojedobno završio pred sudom zbog neke afere s prostitutkama i kokainom, ali sve to je dobro završilo. Kokain je nestao, cure su dobro“.

Taj “izvjesni lik“ je Velimir Bujanec, lik čiju svaku emisiju, a ima ih tri tjedno, putem lokalnih TV mreža gleda preko 300 tisuća ljudi. Uzmimo da kvantiteta nije u uzročnoj vezi s kvalitetom. No uspoređivati novinara Bujanca i novinara Vlašića je čista lijeva utopija. Bujanec tri puta tjedno dovodi pred kamere relevantne osobe iz javnog i političkog života s kojima s desnog (potpuno legalnog) aspekta češlja probleme ove države.

Boris Vlašić je notorni ljevičar koji ne vidi dalje od Ante Tomića, Vedrane Rudan i Jurice Pavičića. Opsjednut je Donaldom Trumpom i desnicom. I sad, nakon presude Snježane Šagud, koja je, usput rečeno, nepravomoćna, naša lijeva perjanica piše: “Mora da je nešto neurološki krivo s tim sudstvom“.

Kad je ne tako davno Karolina Vidović Krišto, majka četvero djece, odletjela na ulicu s HRT-a, pa ju je nakon toga još tužio tadašnji ravnatelj Goran Radman kojem je sud dosudio na ime nematerijalne štete viši iznos od ovog kojeg je sutkinja Šagud dosudila Bujancu, Vlašiću naše sudstvo nije pokazivalo neurološke probleme.

Srećom po Karolinu Vidović Krišto u oba predmeta sudovi su u konačnici presudili u njenu korist. Ako u slučaju netalentiranih humorista News Bara sud uvaži njihovu žalbu svi neurološki problemi našeg pravosuđa će sigurno za Vlašića odmah nestati. Kao da ih je netko taknuo čarobnim crvenim štapićem. I pravosuđe će ozdraviti. A lijevi mediji?

Thomas Jefferson, bivši predsjednik SAD-a, je napisao: “Stablo slobode ponekad treba zalijevati krvlju domoljuba“. Zašto samo domoljuba?

Novo priznanje Modriću glogov kolac crtačima svastike

Ovo s Modrićem već polako podsjeća na desničarsku diverziju. Atak na inače opće poznatu ljevičarsku dobrotu i blagost. Nakon što je “malo govno“ pobralo sve nagrade, ali baš sve što se u jednoj godini mogu pobrati, ognjištari ne posustaju.

Najbolji igrač svjetskog klupskog prvenstva u prosincu 2017. godine, pa najbolji igrač Svjetskog prvenstva u Rusiji, zatim najbolji igrač Europe u izboru UEFA, najbolji igrač svijeta po FIFA-i, pa Zlatna lopta Ballon d’or u Parizu i sve to im nije bilo dosta. Koja lakomost. AIPS, najpoznatije Međunarodno udruženje sportskih novinara, ne nogometnih novinara nego novinara koji prate sve športove, proglasilo je Luku Modrića najboljim športašem svijeta u 2018. godini. Amen.

Zabijen je glogov kolac hrvatskoj Orjuni i crtačima svastike. Luka je prvi hrvatski sportaš u povijesti koji je dobio to priznanje. I to od najveće svjetske organizacije športskih novinara. Luka je prvi s 419 glasova, Novak Đoković drugi s 337 glasova, Roger Federer treći s 219, Kylian Mbappé četvrti s 282 glasa, Lewis Hamilton peti s 266, pa onda tek dolaze Ronaldo i LeBron James itd. Sad će naši ljevičarski mediji odmah zatražiti izvješće španjolskog tužiteljstva kad se Luka mora pojaviti na saslušanju oko utaje poreza. To je spasonosna tableta za njihove bolove u želucu koje naša Orjuna trpi li, trpi. Na kraju nije ni kršćanski priuštiti našim ljevičarima toliko boli, bijesa i mržnje.

Dobro je što je Papa Franjo optužio one kršćane koji se ne drže moralnih normi u svom životu da su licemjeri i farizeji. Nezgodno je jedino što to dolazi iz usta vrhovnog poglavara katoličke Crkve baš krajem 2018. godine u kojoj je preko 200 milijuna kršćana bilo protjerano iz svojih domova. O tome sam opširnije pisao u prošloj kolumni. I što sada?

Izgleda mi da sa svojim savjetnicima nema problema samo Kolinda. Problema i to ozbiljnih, ali sa sobom, a ne sa svojim savjetnicima, ima još jedan progresivac iz Jutarnjeg – Robi Bajruši. Dok se Boris Vlašić čudi i cvili, Robi, ni trepnuvši okom, tvrdi da je presuda News Baru put u ni manje ni više nego u totalitarizam.

Poslušajte ovaj citat našeg Robija (ovo ”robija” nemojte povezivati sa satirom u SFRJ): “Hrvatska postaje opasnija za demokraciju nego u devedesetima kada je Franjo Tuđman držao pravosuđe na uzdi. Ali i svemoćni Tuđman je izgubio proces protiv Ferala…”. Zamislite, Tuđman drži pravosuđe na uzdi, svemoćan je i gubi proces protiv Ferala! To je logika Bajrušija! Za njega očito ne vrijedi ona poznata uzrečica: ako želiš pobijediti ne smiješ izgubiti.

No neka naših Bajrušija i Vlašića, neka oni i dalje analiziraju događaje, a neka ih čitaju oni koji ih shvaćaju ozbiljno. U cijelom novinarskom opusu Bajrušija sviđa mi se jedino jedan njegov prijedlog: vrijeme je da ljevičari obuku majice s natpisom “Je suis News Bar“. U kiselom humoru odlično se osjećaju i naš Boris i Robi.

Dražesno demaskiranje Claasa Relotiusa

Da malo parafraziram Blaisea Pascala: žao mi je što sam posvetio toliko vremena Vlašiću i Bajrušiju, nisam imao vremena napisati nešto kraće…

Jeste li pročitali nešto o dražesnom demaskiranju CNN-ovog novinara Claasa Relotiusa? On je Vlašić i Bajruši, Gerovac i Pofuk, sve u jednoj osobi. Progresivan, lijevi, mrzi Trumpa, napredan i tvrdi borac za istinu, sveti Gral svih lijevih medijskih blefera. Naš Class je medijski Modrić. Pun trofeja. CNN-ov novinar godine po izboru ponosnog CNN-a za 2014. godine. Prošle godine su ga kao novinara “uglednog“ Spiegela i njemački novinari proglasili novinarom godine. Šteta što je samo jedne godine. Da ne duljim, lijeva medijska ikona otkrivena je kao obični prevarant.

Dobitnik brojnih nagrada većinu svojih reportaža o sirijskoj djeci, američkim desničarima, zarobljenicima u “zloglasnom“ Guantanamu je jednostavno izmislio. O tom medijskom skandalu izvijestio nas je u Večernjaku Silvije Tomašević koji je dopisnik iz Rima još od vremena Marcusa Antoniusa kojem će ovih dana biti rođendan. Rođen je 14. siječnja 1983. godine (prije) Krista.

E, pa sad zamislite da je u takvoj laži uhvaćen Ivkošić ili Ivanković iz Večernjaka ili bilo tko drugi tko misli, gleda ili djeluje desno, kakva bi se tada graja dignula. Ali naš Marcus Silvek Tomašević piše kako je Class izmišljao priče jer je bio pod “velikim pritiskom“. Koja vrsta pritiska je u igri suvremenik Marka Antonija i Julija Cezara ne navodi. Jel’ u pitanju bila lova, nagrade ili slava?

“Priče su mu bile previše dobre da bi bile istinite – majstorski je koristio maštu“. Sad se prebacite na DNH koje svake godine za najboljeg između sebe izbaci po jednog novinara godine. Sve klasa do klase. I tu se majstorski koristi mašta. Pa kad se tu i tamo nađe nekakva sutkinja ili sudac koji neki “ugledni“ portal, kao na primjer News Bar, opali blago po džepu nastaje kmečanje Bajrušija da Hrvatska, k’o bajagi, ide u totalitarizam. Ni više ni manje.

Jeste li čuli ili čitali nešto više o francuskom piscu Michelu Houellebecqu? Dana 4. siječnja izašla mu je knjiga o “žutim prslucima“ u 320.000 primjeraka. Roman se zove “Serotonin“ i predstavlja još jedan sugestivan i plastičan prilog evidentnoj islamizaciji Francuske. To je dosta “skliska“ tema za našu lijevu medijsku falangu. Pred tri godine Michel Houellebecq je objavio roman “Pokoravanje“ u kojem je najavljena pobjeda muslimana na francuskim predsjedničkim izborima 2022. godine.

Dobro, kazat će netko. Pa ne možemo mi dati prostor nekom Francuzu, a zapostaviti recimo Antu Tomića, Vedranu Rudan itd. Ali kad u malo drugačijem kontekstu sagledamo neke činjenice onda magla ipak nestaje. Nesretni Francuz koji tiska svoje knjige u rekordnih 320 tisuća primjeraka je recimo nedavno u Harper’s Magazinu nazvao Trumpa “najboljim američkim predsjednikom“ sa salvama pohvala. On pohvalno misli i piše i o Orbanu. Prema tome priča se iskristalizirala do kraja.

Samo naši ljevičari, bilo novinari, bilo pisci, bilo režiseri, bilo glumci, bilo scenaristi vole obrađivati samo lijeve heroje. O ostalima samo muk, mrak i ignorancija… Kako možemo davati prostor likovima koji hvale Trumpa. To što je lik u listopadu prošle godine u Bruxellesu primio nagradu Društva Oswald Spengler, filozofa poznatog po knjizi “Propast Zapada“ za njih je irelevantno.

Balzac XXI. stoljeća je pomalo pretenciozan nadimak za Houellebecqa i neće ga spasiti od skoro totalne ignorancije u zemlji Ante Tomića, Vedrane Rudan, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i ostalih članova ergele Jagne Pogačnik.

Ministrica kulture Nina Obuljen navodno ima govornu manu. Pri izgovoru guta “Hrvatsko slovo“.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: Za Mesića bi Hrvateki glasovali i treći put

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari