Pratite nas

Kolumne

Hodak: Jugonostalgija je neizlječiva, stara ljubav zaborava nema!

Objavljeno

na

Bez obzira na Jutarnji, Novi list, Globus, Nacional, Index.hr., Net… teško bi ovaj kolumnist imao na stolu toliki izbor raskošnih ljevičarskih laži da nije Večernjakovog odnosno Gerinog Obzora. Laž, ponekad i prijesna, nepromjenljiva je konstanta hrvatske lijeve “inteligencije” koja čvrsto korača u tko zna koju po redu “bolju budućnost”. Uvijek s malo istine, ali s obiljem prozirnih laži.

Idemo na konkretne primjere!

Na strani 3. Obzora u petak 21. lipnja javlja se u bezimenoj rubrici “s posebnim potrebama” bez posebne potrebe lijeva Petra Maretić Žonja i okreće palac dolje. Šteta palca. Zlatko Hasanbegović je po njoj trapav, kakvi već jesu naši desničari, i zaboravio je izraziti iskreno oduševljenje slanjem izaslanika ove “naše” HDZ-ove Vlade na godišnjicu bitke na Sutjesci.

Usput rečeno, izaslanika do sada nije slala ni jedna hrvatska Vlada, pa ni ona Mesićeva, ni Manolićeva, ni Račanova, ni Milanovićeva. Čak ni Kosoričina. No sada se sprema tzv. “velika koalicija”, odnosno “velika prijevara” pa će bratske stranke, uz “snažnu” podršku HNS-a, Pupija, Stanimirovića i Kajtazija, vladati bez klasičnih šokova oporbe “od sada pa do vječnosti”.

Sutjeska-koalicija kao predigra pravoj velikoj koaliciji

Hasanbegović misli da se radi o “Sutjeska-koaliciji”. E, tu ga je dočekala Žonja. Otprilike onako kako je Sava Kovačević dočekao generala Rudolfa Luetersa u operaciji Schwarz. “Žalosna izjava s obzirom na tisuće poginulih Dalmatinaca koji se nisu mirili s Pavelićevom prodajom Dalmacije” veli Žonja. I tu ponovno na stolu imamo veliku laž. Laž koja se ponavlja od 1945. do danas.

Dana 12. studenog 1920. u Rapallu, gradiću kraj Genove, Pavelić je “prodao” Italiji Trst, Goricu, Istru, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i Rijeku… Naši “pavelići” koji su to potpisali bili su predstavnici Kraljevine SHS – premijer Vesnić i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić koji, usput rečeno, i dan danas ima ulicu u Splitu.

U Riječkom kazalištu je 1918. održao svoj programski govor i Benito Mussolini, a Rapallskim ugovorom dvije godine kasnije dobio je i više nego što je u govoru u Rijeci tražio. Po Žonji se tisuće poginulih Dalmatinaca nisu mirili ni s dr. Trumbićem ni s takvim ugovorom Kraljevine SHS, a ne Pavelića.

Činjenica je da taj i takav ugovor nije nikada bio ratificiran u Narodnoj skupštini već je 26. lipnja 1921. bio potvrđen kraljevom odlukom. Što je onda Pavelić Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. mogao još “prodati” Mussoliniju? Ništa! To je već bila napravila Kraljevina Jugoslavija.

Naravno, poginule su tisuće Dalmatinaca, ali ne zbog Pavelićeve prodaje obale. Ti su se mladići, na žalost, borili za državu za koju sasvim sigurno tada nisu ni sanjali da će biti boljševička diktatura koja će slati svoje građane na robiju čak i zbog viceva ili pjesama.

Državu koja je ubijala svoje građane u inozemstvu bez suda i presuda, a stotine tisuća ljudi je završilo u 1700 jama. Jedino Žonja misli da su Dalmatinci za tu i takovu državu ginuli na Sutjesci. Na žalost, 7489 poginulih partizana, većinom Hrvata i 583 poginula Nijemca govore o “genijalnosti” njihovih vođa s jedne strane, te male ili nikakve cijene života onih za koje Žonja misli “da se nisu mirili s Pavelićevom prodajom Dalmacije” s druge strane.

Ima li u Hrvatskoj života prije smrti?

Osim tih žrtava rata, nakon tzv: “oslobođenja”, legendarna 11. Dalmatinska brigada pobila je još preko par stotina tisuća “do zuba” razoružanih ustaša, domobrana i bandita te tako osvjetlala obraz onima koji su poginuli na Sutjesci, a koji su, vjerujem, sanjali demokraciju, slobodu i pravdu. Umjesto toga, oni koji su preživjeli dobili su Goli otok i boljševičku diktaturu. Nakon svega ovoga nameće se pitanje: “Ima li zaista života prije smrti u zemlji Hrvatskoj?”

Zlobni desničarski krkani i danas šire famu da je bitka na Sutjesci bila poništena jer je navodno Sava Kovačević bio dopingiran. Doping je pronašao Titov ovčar Rex koji je i sam kasnije izgubio glavu.

Psihologinja Mirjana Krizmanić je zgranuta: “Danas je šik imati ustašu u obitelji, nekad je to bio užas”. Naravno, drugarica Mirjana je u pravu. Nekada je zaista bio užas kad je netko imao ustašu u obitelji. Užas za čitavu obitelj. Užas za roditelje, djecu, čak i bližu rodbinu. Recimo, cijela obitelj Ševo koja je od strane UDB-e s maloljetnim djetetom poubijana 18. kolovoza 1972. u gradiću San Dona di Piave kraj Venecije.

Udba je pobila Stjepana Ševu, Tatjanu Ševo i devetogodišnju kćer Rosemariu Ševo. Naša Mirjana je blago zabrinuta za mir svoje pastoralne neo-boljševičke duše pa zaključuje: “Problematično je kad političari o precima ustašama govore bez kritičkog odmaka”. Tim “kritičnim odmakom” Mirjanini idoli nisu se nimalo opterećivali u kolovozu 1972. Ni Vinko Sindičić, a ni ostali. A što je s “kritičnim odmakom” prema činjenici da je u Pavelićevoj vojsci bilo čak trinaest generala Srba i dvadeset i osam generala Židova?

Od 1941. do početka 1945. nije ni u Beogradu bilo “kritičnog odmaka” prema ustašama jer je povijesno utvrđeno da je u tom periodu NDH imala svoj konzulat i svog konzula u Beogradu.

Netko pametan je jednom rekao: “čovjek prve dvije godine uči govoriti, a nakon toga 60-70 godina uči šutjeti”. Naša Mirjane nije naučila šutjeti. Ali zato šute, muče, lijevi mediji, saborski zastupnici, obrazovne ustanove, pa i Crkva… Svi šute osim mudre Mirjane. Podsjeća me na Seneku koji je gorljivo govorio protiv ropstva. Kad su mu prigovorili da i sam ima robove, odgovorio je da on ne govori o sebi nego o drugima. I zato mi je drago da Mirjana ne govori o sebi…

Evo i trećeg primjera ljevičarskih denuncijantskih laži. Sad nešto o već pomalo famoznom BiH glumcu i zaslužnom državljaninu RH, Emiru Hadžihafizbegoviću, počasnom gostu u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ Ace Stankovića.

Naš Emir je s punim pravom postao državljanin RH, i to privilegirani. Zna Emir “istoriju””, pamti i prati jazz, a sjeća se i Thompsona te njegove navodne jazz kompozicije “Srbe na vrbe”. Emir nam je kod Ace malo prodivanio o Nazorovoj nagradi. Za uvod je podučio Stankovića da tu nagradu ni Tuđman nije ukinuo. Vala nije Emire!

Možda zato jer su je dobili Krleža, Andrić, Meša Selimović, Ranko Marinković… Za Šešelja nije još siguran. Što mislite, zašto je onda Ministarstvo unutarnjih poslova RH uručilo Emiru našu putnu ispravu? Zato jer on misli, što više on je sto posto siguran, da su Nazora dobili i Meša Selimović i Ivo Andrić.

Optužbe klerofašista da je za vrijeme rata dolazio na skupove na kojima je okupljene pozdravljao s tri prsta, nazvao je budalaštinom: “Pokažite mi tu sliku, ne želim se baviti blasfemijom”. Kad mu je Aca pokazao “tu sliku” odmah se snašao: “Ovo je autentično, ali kontekst nema veze s vezom i mislim da je kultura podcijenjena kao društveni segment koji može reformirati društvo”.

Ludwig van Beethoven skladao je svoju 4. simfoniju zvanu “Oda radosti” u vrijeme kad je već bio nagluh. Kad je naš Emir zatražio od Ministarstva kulture RH preporuku za hrvatsku putnu ispravu, tamo nitko nije bio gluh, ali su svi zbog toga bili radosni. Ni sada nisu gluhi, ali su ispali glupi. Radostan je sada samo Emir.

Ovogodišnja nagrada Vladimir Nazor pokazala je svu pokvarenost tobožnje kulturne elite u RH. Kad bi za šport izdvajali samo polovicu onoga što izdvajamo za Frljića, Emira, Dunju Zubović ili ljevičarske režisere koji nisu uspjeli svi zajedno snimiti niti jedan suvisli film o vukovarskoj tragediji, bili bismo svjetski prvaci u još većem broju športova i digli bi rejting RH do neba.

Jugonostalgija je neizlječiva. Recimo, Rade, koji je odmah na početku rata “zapalio” k agresorima, vratio se iz Beograda k’o nezaliječena gripa, ali je odmah dobio “Breone” i nagradu Vladimir Nazor. Lijeva rigidna aktivistica Dunja Vejzović došla je iz Beograda i “prosto ne može da veruje” da ustašija ne želi prikazati “progresivni dokumentarac” Aleksandra Slijepčevića ‘Srbenka’.

Akademik Kusić i Nina Obuljen su trebali pozvati Jelenu Veljaču da u Beogradu “organizuje” svečanu donatorsku večeru, pa da se iz prikupljenih dinarskih sredstava omogući Oliveru Frljiću postavljanje Srbenke u Jazavcu koji inače dominira nad Kerempuhom.

Inače, u četvrtak 20. lipnja gledao sam “u večernjim časovima” Srbenku na HBO-u. Moraš biti strahovito umrežen da takav jeftin propagandni uradak proguraš na HBO. Osnovna, već ofucana teza filma je, naravno, što drugo negoli mržnja i nasilje u državi Hrvatskoj. Pogodite prema kome?

Javio se i stari kulturni lažnjak notorni Brane Pofuk: “Torcida provodi ono što desnica opravdava i potiče: domoljubno i državotvorno nasilje”. Naravno, za starog Jugoslavena sve što je domoljubno ide pod zajednički nazivnik: nasilje. Ali državotvorno nasilje? Je li to možda izručenje Perkovića i Mustača? Ili je to traženje da se poštuju državne granice, Vatikanski ugovori, ne priznavanje Arbitraže sa Slovenijom? Ali u Gerinom Obzoru ljevičarenje podsjeća na “tisuću cvjetova” nezaboravnog Mao Ce Tunga, ljubitelja cvijeća kojem se pripisuje oko šezdeset milijuna žrtava. Tito je za njega samo mali (bravarski) šegrt.

Već opjevana Ivana Marković svojoj Ivi Boban Valečić otkriva da je po našem Ustavu “temeljna vrijednost antifašizam”. Iva vjeruje Ivani da su RH od agresije “antifašista” u likovima Kadijevića, Miloševića, Adžića… spasili naši antifašisti i tako postali “temeljna” vrijednost. Četvrta splitska, Vukovi, Pume, Tigrovi… sve su to bili antifašist do antifašista. Stvarno je dobro pogodio onaj psihić koji je nedavno rekao: “Nema zdravih. Ima samo nepregledanih”.

Tko će zaustaviti medijsku petu kolonu?

Šesta lička i 11.Dalmatinska opet jašu Lijevom našom uz zvonko navijanje medijske pete kolone. Trebat će ih netko uskoro zaustaviti. Ako ni zbog čega onda zbog neprilagođene brzine.

U subotu se u ovoj zemlji obilježavao dan antifašističke borbe. Dakle dan, kad je 50-tak komunista pobjeglo u šumu. U šumu, u kojoj tog časa nije bilo lugara jer bi ih isti čas otjerao da ne rade štetu po šumi.

Najprije se dan antifašističke borbe godinama slavio 27. srpnja (1941.), pa kad se napokon otkrilo da su taj dan četnici pekli na ražnju živog katoličkog svećenika moralo se odustati od tog ubavog datuma. Čak se i Jadranka Kosor malo ohladila od takvog slavljenja “antifašizma”.

Kažu u Obzoru da su Hrvati lani popušili 6,34 milijardi cigareta. Malo, koliko Hrvati dugo i uporno “puše”!

Marina Šerić se trese: “Ako Trump osvoji i drugi mandat scenarij za Bliski istok može biti zastrašujući”. Kad je Obama dobio Nobela za mir Marinu sigurno nije zasmetalo što je taj samozatajni nobelovac u trenutku dobivanja Nobela za mir vodio osam što direktnih, što prikrivenih ratova u svijetu.

Znate li koliko je ratova “jastreb” Trump vodio u svom prvom mandatu? Marina ne zna odgovor, ali zna sve o ultrakonzervativnim jastrebovima na čelu s Johnom Boltonom koji nas vode u ambis.

Trump je već osvojio drugi mandat, jer Amerikanci  odavno nisu tako dobro živjeli

Za to vrijeme zastrašujući Donald otkazuje ratnu akciju u Iranu jer mu analize pokazuju da bi moglo poginuti 150 vojnika. Gotovo je nevjerojatno kako lijeva medijska indoktrinacija uspješno nalazi svoje žrtve među onima koji ne koriste vlastitu pamet, a lijeni su potražiti činjenice kako bi sami shvatili što je istina, a što laž i gebelsovska ljevičarska propaganda. Inače, što se tiče drugog mandata, tu Marina i lijeva medijska falanga mogu biti mirni.

Trump je već sada taj mandat osvojio. Ne zato jer je lijep, već zato što Ameri već odavno nisu tako dobro živjeli kao sada u doba Trumpa. Predugo sam živio “tamo” i znam da Ameri biraju predsjednike, ne po političkom profilu već prvenstveno po gospodarskom uspjehu. A tu je Trump za sada bez ozbiljnije konkurencije.

Stoga našim lijevim medijskim farizejima zaista nije lako. Iako nas političari s vremena na vrijeme počaste izjavama o “slučajnoj državi”, lijevičari i antife da je država prepuna ustaških zmija i klerofašista, promašeni “istoričari” kako je Hrvatska nastala u Jajcu (a ne 30. svibnja u Zagrebu te u Domovinskom ratu), narod sve više boli ona stvar i za političare, i za ljevičarske laži i u što vjeruju jugo-fili, jel’ Hrvatska nastala u jednom ili između dva jajca.

Narod se iskreno i gotovo jedinstveno radovao drugom mjestu naših Vatrenih na svjetskom prvenstvu, osvajanju Davis cupa i drugim našim športskim uspjesima. Svi ti događaji, kao i zadnji izbori za Europski parlament, ukazuju na to da sve više ljudi vjeruje kako kao zemlja imamo priliku. Samo je, kao Kairosa, moramo uhvatiti. Kad će nam to uspjeti ne znam, ali sam sve više siguran da će hrvatska uspjeti kao država samo kad se šutljiva većina naroda napokon gromko oglasi.

U toj se perspektivi pitam jesu li naši antife, orjunaši, jugonostalgičari i drugi zaista zaslužili ovako ružnu i tužnu budućnost koja ih očekuje? Kako će sve to podnijeti, recimo, Igor Mandić, Vedrana Rudan, Neno Stazić, Goran Gerovac i njegovi prikriveni jugovići u Obzoru, Radnička fronta, Anka partizanka, Šokra Beljak, HNS kojem više ni Pinokiev nos ne viri iznad vode?

Ako se nama krkanima, ognjištarima i klerofašistima ponekad čini da su nam sve lađe potonule, sjetite se samo kako će iz dana u dan sve više postajati onima naprijed navedenima.

Kako li je njima buditi se u ovoj prekrasnoj zemlji koju mrze i mrze, a moraju živjeti u njoj i svaki dan gledati kako većina normalnog naroda postaje sve samosvjesnija tražeći svoje pravo da gradi vlastitu državu po svojoj mjeri, a ne po mjeri nekolicine izopačenih ljevičara. Stvarno bi trebalo proraditi na tome da ih se smjesti u neko njima ljepše okruženje da ne pate toliko!

Vlasti u Istri bi zbog jezične ravnopravnosti mogle propisati da svaki grafit u Istri bude dvojezičan, a svaki crtež dvocrtičan.

Zgodan mi je post na fejsu: “Ne sramim se svog siromaštva…do njega sam došao poštenim radom!” Evo i misli Jure Ivančića. Opore su, ali istinite: “Neumorno i ubrzano hrvatski otpad traži saveznike za vlast u Hrvatskoj. Nestali su austrofili, mađaroni, rusofili, talijanski iredentisti i ini, ali su tu još živi i živahni jugofili i podvarijanta srbofili. Tako su im omilili da im suze same teku. Stara ljubav zaborava nema”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej

Objavljeno

na

Objavio

Vlažno, mokro, sklisko, magla, niski oblaci, niski udarci, mučno, osim toga moje računalo iz vremena pada berlinskoga zida malo se preračunalo pa krepalo iza plota. Zato sada na brzinu improviziram, uklapajući se tako u hrvatsku tradiciju improvizacije, koja nam ide bolje od svake sustavnosti, pa nam sustav zato tako i izgleda.

Neveselo doba godine i inače, od Svih svetih iliti Sisveta nadalje sjećanja na hrvatske tragedije, ali ne samo naša sjećanja nego i srbijanska koja podižu ploču generalu razaratelju Vukovara, a kada mi šaljemo u Beograd lake note onda odgovaraju da je sve bilo legalno, osim toga u Hrvatskoj neke ulice imaju nazive po Mili Budaku.

Tako se farsa ponavlja, uvijek je isto: čim se nađu pod paljbom za devedesete, Srbijanci potegnu četrdesete, nastojeći zabašuriti neospornu činjenicu da su bili poslušni vazali nacističke Njemačke i revni progonitelji Židova. Na ruku im idu krivotvorine koje su nam prodavali za vrijeme komunizma, a radosno opažaju da se u Hrvatskoj i nadalje kupuju jer su strukture uglavnom orjunaški nastrojene pa čuvaju tekovine revolucije.

Glede devedesetih, vide da je u Hrvatskoj došlo do radikalnog prevrata, te se sve više piše u tiskovinama o obrani Vukovara u izvedbi ako ne baš ustaša a onda – hrvatske desnice, a „znamo kakva je“. Ako želite ilustraciju, dajem vam ju: u dnevnim novinama od 6. studenoga, pogodite u kojim novinama, na str. 7 pišu neki likovi o vozaču predsjedničkog kandidata (onoga koji prekida kampanju za Martinje), te se o tom vozaču kaže da je „jedan od junaka desnice zbog činjenice da je bio suborac Blage Zadre.“ Znači, vukovarski branitelji su za desnicu junaci, a što su za srednjicu, ljevicu i stražnjicu? I što su toj klateži hrvatski branitelji uopće? Razaratelji njezinih snova.

Pa kada sam u zadnjoj kolumni pisao da zaplotnjaci usidreni u institucijama koje kontroliraju medije ponekad bivaju konsternirani što ih neoprezni kolumnisti otkrivaju do gola, eto vam dobar primjer koji sam naveo, a ima ih još. U jednim drugim novinama ili istim, a sve su iste, kvazinovinar se doslovce izruguje mladićima koji su pošli u obranu domovine, umjesto da se bave stvarima primjerenim njihovoj dobi, ljubavnim i ostalima.

Takvi i slični komentari objavljuju se obično na drugoj stranici dnevnoga lista, baš kao i u olovnim vremenima kada je stupac na str. 2 bio rezerviran za poruke Centralnog komiteta, posredstvom malo pismenijeg partijskog pisca. Još jedna ilustracija: u dnevnom listu osvrće se partijski pisac na ploču Bratiću, nije mu drago navodno, ali odmah nastavlja u Vučićevu stilu i (u stvari) kaže da četnik u nečemu ima pravo, da je u Hrvatskoj nekakva puzajuća ustašizacija.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo, osim njezina naziva. Nije više SRH nego samo RH, orjuna i slične misaone skupine čvrsto su se održale u sedlu, devedesete nastoje zaboraviti kao tužno razdoblje kada nisu mogli posve slobodno raditi protiv Hrvatske, razdoblje koje će se pamtiti, vele oni, po korupciji s Tuđmanom na čelu. Ostalo što je učinio nije važno, ako je još nešto uradio, bolje je o tome ne govoriti, bolje po njega.

Usporedno s orjunom u Hrvatskoj, vide se dostojni napori iz Srbije koja ne bi toliko u Europu koliko bi opet u Hrvatsku. Doduše, Vučić se ukrcao u europske pučane, pa silno želi u Zagreb da razgleda teren, možda kaže koju u Hrvatskom saboru ili barem Areni, s tim da bi sljedeći put rado došao s tenkovima, ruskim i inim.

Četnik čeka priliku da napokon izvrši što je obećao 1995. u Glini. Ako dođe u Zagreb kao što se govori da hoće, a neki da ne će, bit će predstavljen kao dio velike pučke obitelji, doduše kao mlada pučanka koja sjedi na dva stolca.

Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej, kojemu bi trebalo zabraniti da prijeđe nametnutu granicu kod Bajakova, ali tko će mu zabraniti? A zašto dolazi u Hrvatsku? Navodno zato da svečano otvori centar u rodnom selu pokojnog patrijarha Pavla, kamo će onda hrliti hodočasnici. Mjesto se nalazi u Slavoniji, znači ne u Hrvatskoj, po Irineju, koji poštuje granicu Virovitica-Karlobag pa Dalmaciju i Slavoniju amputira gdje stigne. Tako će SPC usred Hrvatske (ipak) odavati počast patrijarhu Pavlu, koji je 1991. munjevito zaposjedao teritorij već okupiran.

Novinari u Hrvatskoj ne pamte tako dugo, pa su stvar prikazali neutralno. Ja pamtim, ali kako se meni ne vjeruje, ispisujem citat iz knjige „Ranjena Hrvatska“, a iz pera biskupa Antuna Škvorčevića koji govori o (jednom, a bilo ih je više) susretu predstavnika Katoličke crkve i SPC-a: „Ovom susretu prethodili su neki mučni događaji koji su vodstvo Srpske pravoslavne crkve stavili u nezgodno svjetlo.

Naime, ta je Crkva osnovala novu eparhiju, osječko-poljsko-baranjsku, sa sjedištem u Dalju, i to neposredno nakon srpskog osvajanja tog prostora i pokolja nesrpskih nedužnih civila u Dalju, a na čelo joj stavila episkopa Lukijana koji je već ranije nakon pokolja u Borovu Selu ondje blagoslivljao naoružane osobe a u Dalju izjavljivao o oslobođenju i pripajanju toga mjesta Srbiji.“ Moram li dalje? Mislim da ne. Sve ste razumjeli. Ali je neugodna činjenica da bi zabrana dolaska sadašnjeg patrijarha u spomen na ondašnjeg patrijarha pod čijim je vodstvom SPC širila svoj teritorij zajedno s jugovojskom i četnicima, izazvao prosvjed pape Franje i novu pljusku hrvatskom narodu. Jer, rimski i srpski patrijarh vole se kak golupčeka dva.

Dobro, napuštam tu temu, za danas. U Hrvatsku, uostalom dolaze svakakvi tipovi, recimo ovih dana hrvatski iseljenici koji mračno pitaju srami li ih se Hrvatska, a strukture im, zatečene, govore da nije točno, da su ponosne na njih. I uopće, čak i na mlade iseljenike koji ponosno odlaze u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Sve pršti od ponosa. A gdje je istina? Glede starih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, sve je vrlo jednostavno: duboka država koja je isplivala na površinu ne želi da joj se tamo neki Hrvati iz daljina miješaju u posao, ni politički ni gospodarski, o ideološkoj dimenziji da ne govorimo, jer su svi iseljenici za orjunu ustaše, potomci možda u soft formi, i nemaju što tražiti u demokratskoj Hrvatskoj, štoviše ugrožavati oligarhiju mučno stvaranu u nezgodnim okolnostima od druge polovice devedesetih. Osim toga ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a htjeli bi glasovati, znači utjecati na izbore njima sklonih, to jest ustaša u samoj Hrvatskoj.

Neka iseljenici ostanu u svojim novim, sada već starim, domovinama, i tamo larmaju. Oni su ondje, gdje god bili, manjina, a tako je lijepo kada su Hrvati manjina kao što su bili u nezaboravnoj Jugoslaviji. Ima pravde. Doduše, mogli bi u manjem opsegu utjecati na izbore za recimo neki kongres, pa ih ne treba previše srditi.

U svezi s tim (opet se vraćam na temu a obećao sam da ne ću) jako ih je rasrdilo, a i mene, kada su čuli da veleposlanik velesile daje šakom i kapom šake dolara za plemeniti centar u Srbu (eto još jedan, da ne bude samo Slavonija) budući da mu u Hrvatskoj nitko nije rastumačio kako financira uspomenu na pokolj Hrvata, to jest zamotali ga pupovčani čim je sišao iz zrakoplova. Srditi mu pišu pisma, spominju Boričevac, obitelj Ivezić, Gračac, Bunić, Rudopolje, Korenicu, Drvar, Bosansko Grahovo, ali molim vas, pa kako bi strani diplomat mogao pohvatati sve te podatke. Na srdita pisma ne odgovara, ni na ona na engleskom, ni na ona na hrvatskom.

Jesam li već podsjetio na zgodnu činjenicu, mislim da nisam: naime, prije nekoliko godina a možda i više, u godišnjem izvješću Sigurnosno obavještajne službe (SOA) stajalo je crno na bijelo da se opažaju pojačane velikosrpske aktivnosti. Vjerojatno je nastala konsternacija, u sljedećim godinama taj je „podatak“ nestao u izvješćima, valjda usporedo s novouspostavljenom koalicijom.

Istodobno, vode se bitke na nekoliko fronta o državnim blagdanima i spomen-danima. Odbor koji je donio odluku da se antifašistički dan pretvori u spomen-dan, dobio je po gubici. Vlast je poslušala oporbu, a bilo joj je lako jer je i inače sve više oporba samoj sebi. Oporba je galamila da je odluka kukavička, domobranska, što je uvrjedljivo za domobrane i njihove potomke, a ima ih puno više od onih drugih. Rečeni odbor suočio se ne s prošlošću nego sa sadašnjošću.

To me je podsjetilo da bi među državne spomen-dane trebalo uvrstiti i jedan koji je spomen na domobrane. Ne će proći, ali neka bude zabilježeno. I obrazloženje: u Hrvatskoj je u vrijeme Drugoga rata bio i „lokalni“ građanski rat. Jedna je strana pobijedila, a znamo i kako, drugu je zatrla, ali je prošlo dovoljno vremena da imamo povijesnu distancu prema vremenu kada je Hrvat išao na Hrvata, pa da se i Hrvata na domobranskoj strani sjećamo na isti način kao i onih drugih. Bio bi to doista civilizacijski iskorak i znak da smo barem malo izašli iz nametnutih hipoteka i jednoumnog tumačenja povijesti.

Kolektivna odgovornost

U svemu, u svakom području života, odgovornost ne može biti kolektivna, treba imati ime i prezime. Da je kolektiv, međutim, zamijenio pojedince (jedinke) pokazuje državni sustav stimuliranja književnih djela (plus prevoditelji). Za one koji ne znaju kako se to radi, objašnjavam: umjesto povjerenstva u kojemu sjede više ili manje dobri poznavatelji književnosti s imenom i prezimenom, o stimulacijama odlučuje cijela kobasica društava, udruga, fakulteta, njih najmanje osamnaest koliko sam uspio pokupiti.

Bilo bi lijepo saznati kako to oni uopće rade, okupljaju li se u Areni i nekom sličnom većem zdanju, imaju li neki kongres s večerom i tulumom ili ubacuju svoje opaske u kutije. Sudjeluju li baš svi iz tih društava, udruga i fakulteta ili delegiraju po dvadesetak umova svaki? Na kraju se proglase dobitnici, a ne zna se tko ih je, kako i zašto izabrao. I jesu li i koliko njih kolektivno ili pojedinačno pročitali odabranu knjigu, naravno da nisu.

Pogledaju, ako uopće i to, korice, naslov i posebno ime autora. I prezime. Ako im se prezime ne sviđa prezime, odmah otpada. U prvom krugu. Imali smo poslije četrdeset pete kolektivizaciju sela, pa je ideja propala i u staljinističkoj Jugoslaviji. Sada imamo kolektivizaciju odlučivanja o dobrim i lošim knjigama. Idemo naprijed.

Lutrija

Ne mogu ne spomenuti, jer mi već dugo ide na živce, naime Lutriju i njezino reklamiranje na televiziji. Jako me zanima „profil kadra“ koji izmišlja priglupe reklame „Volite kuglice“ recimo s nekim ubogim statistom koji stražnjicom odbacuje kuglu a ne kuglicu. Kako vizualno, tako i tekstualno: u reklamu se ubacuju izvanzemaljci, ali ih se naziva – vanzemaljcima. No, kad je novac od reklama u pitanju, televizije ne paze na jezik ni na ostale dijelove. A Lutrija ima novaca. Samo nema ukusa i ne zna hrvatski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari