Pratite nas

Kolumne

Hodak: Jugonostalgija je neizlječiva, stara ljubav zaborava nema!

Objavljeno

na

Bez obzira na Jutarnji, Novi list, Globus, Nacional, Index.hr., Net… teško bi ovaj kolumnist imao na stolu toliki izbor raskošnih ljevičarskih laži da nije Večernjakovog odnosno Gerinog Obzora. Laž, ponekad i prijesna, nepromjenljiva je konstanta hrvatske lijeve “inteligencije” koja čvrsto korača u tko zna koju po redu “bolju budućnost”. Uvijek s malo istine, ali s obiljem prozirnih laži.

Idemo na konkretne primjere!

Na strani 3. Obzora u petak 21. lipnja javlja se u bezimenoj rubrici “s posebnim potrebama” bez posebne potrebe lijeva Petra Maretić Žonja i okreće palac dolje. Šteta palca. Zlatko Hasanbegović je po njoj trapav, kakvi već jesu naši desničari, i zaboravio je izraziti iskreno oduševljenje slanjem izaslanika ove “naše” HDZ-ove Vlade na godišnjicu bitke na Sutjesci.

Usput rečeno, izaslanika do sada nije slala ni jedna hrvatska Vlada, pa ni ona Mesićeva, ni Manolićeva, ni Račanova, ni Milanovićeva. Čak ni Kosoričina. No sada se sprema tzv. “velika koalicija”, odnosno “velika prijevara” pa će bratske stranke, uz “snažnu” podršku HNS-a, Pupija, Stanimirovića i Kajtazija, vladati bez klasičnih šokova oporbe “od sada pa do vječnosti”.

Sutjeska-koalicija kao predigra pravoj velikoj koaliciji

Hasanbegović misli da se radi o “Sutjeska-koaliciji”. E, tu ga je dočekala Žonja. Otprilike onako kako je Sava Kovačević dočekao generala Rudolfa Luetersa u operaciji Schwarz. “Žalosna izjava s obzirom na tisuće poginulih Dalmatinaca koji se nisu mirili s Pavelićevom prodajom Dalmacije” veli Žonja. I tu ponovno na stolu imamo veliku laž. Laž koja se ponavlja od 1945. do danas.

Dana 12. studenog 1920. u Rapallu, gradiću kraj Genove, Pavelić je “prodao” Italiji Trst, Goricu, Istru, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i Rijeku… Naši “pavelići” koji su to potpisali bili su predstavnici Kraljevine SHS – premijer Vesnić i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić koji, usput rečeno, i dan danas ima ulicu u Splitu.

U Riječkom kazalištu je 1918. održao svoj programski govor i Benito Mussolini, a Rapallskim ugovorom dvije godine kasnije dobio je i više nego što je u govoru u Rijeci tražio. Po Žonji se tisuće poginulih Dalmatinaca nisu mirili ni s dr. Trumbićem ni s takvim ugovorom Kraljevine SHS, a ne Pavelića.

Činjenica je da taj i takav ugovor nije nikada bio ratificiran u Narodnoj skupštini već je 26. lipnja 1921. bio potvrđen kraljevom odlukom. Što je onda Pavelić Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. mogao još “prodati” Mussoliniju? Ništa! To je već bila napravila Kraljevina Jugoslavija.

Naravno, poginule su tisuće Dalmatinaca, ali ne zbog Pavelićeve prodaje obale. Ti su se mladići, na žalost, borili za državu za koju sasvim sigurno tada nisu ni sanjali da će biti boljševička diktatura koja će slati svoje građane na robiju čak i zbog viceva ili pjesama.

Državu koja je ubijala svoje građane u inozemstvu bez suda i presuda, a stotine tisuća ljudi je završilo u 1700 jama. Jedino Žonja misli da su Dalmatinci za tu i takovu državu ginuli na Sutjesci. Na žalost, 7489 poginulih partizana, većinom Hrvata i 583 poginula Nijemca govore o “genijalnosti” njihovih vođa s jedne strane, te male ili nikakve cijene života onih za koje Žonja misli “da se nisu mirili s Pavelićevom prodajom Dalmacije” s druge strane.

Ima li u Hrvatskoj života prije smrti?

Osim tih žrtava rata, nakon tzv: “oslobođenja”, legendarna 11. Dalmatinska brigada pobila je još preko par stotina tisuća “do zuba” razoružanih ustaša, domobrana i bandita te tako osvjetlala obraz onima koji su poginuli na Sutjesci, a koji su, vjerujem, sanjali demokraciju, slobodu i pravdu. Umjesto toga, oni koji su preživjeli dobili su Goli otok i boljševičku diktaturu. Nakon svega ovoga nameće se pitanje: “Ima li zaista života prije smrti u zemlji Hrvatskoj?”

Zlobni desničarski krkani i danas šire famu da je bitka na Sutjesci bila poništena jer je navodno Sava Kovačević bio dopingiran. Doping je pronašao Titov ovčar Rex koji je i sam kasnije izgubio glavu.

Psihologinja Mirjana Krizmanić je zgranuta: “Danas je šik imati ustašu u obitelji, nekad je to bio užas”. Naravno, drugarica Mirjana je u pravu. Nekada je zaista bio užas kad je netko imao ustašu u obitelji. Užas za čitavu obitelj. Užas za roditelje, djecu, čak i bližu rodbinu. Recimo, cijela obitelj Ševo koja je od strane UDB-e s maloljetnim djetetom poubijana 18. kolovoza 1972. u gradiću San Dona di Piave kraj Venecije.

Udba je pobila Stjepana Ševu, Tatjanu Ševo i devetogodišnju kćer Rosemariu Ševo. Naša Mirjana je blago zabrinuta za mir svoje pastoralne neo-boljševičke duše pa zaključuje: “Problematično je kad političari o precima ustašama govore bez kritičkog odmaka”. Tim “kritičnim odmakom” Mirjanini idoli nisu se nimalo opterećivali u kolovozu 1972. Ni Vinko Sindičić, a ni ostali. A što je s “kritičnim odmakom” prema činjenici da je u Pavelićevoj vojsci bilo čak trinaest generala Srba i dvadeset i osam generala Židova?

Od 1941. do početka 1945. nije ni u Beogradu bilo “kritičnog odmaka” prema ustašama jer je povijesno utvrđeno da je u tom periodu NDH imala svoj konzulat i svog konzula u Beogradu.

Netko pametan je jednom rekao: “čovjek prve dvije godine uči govoriti, a nakon toga 60-70 godina uči šutjeti”. Naša Mirjane nije naučila šutjeti. Ali zato šute, muče, lijevi mediji, saborski zastupnici, obrazovne ustanove, pa i Crkva… Svi šute osim mudre Mirjane. Podsjeća me na Seneku koji je gorljivo govorio protiv ropstva. Kad su mu prigovorili da i sam ima robove, odgovorio je da on ne govori o sebi nego o drugima. I zato mi je drago da Mirjana ne govori o sebi…

Evo i trećeg primjera ljevičarskih denuncijantskih laži. Sad nešto o već pomalo famoznom BiH glumcu i zaslužnom državljaninu RH, Emiru Hadžihafizbegoviću, počasnom gostu u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ Ace Stankovića.

Naš Emir je s punim pravom postao državljanin RH, i to privilegirani. Zna Emir “istoriju””, pamti i prati jazz, a sjeća se i Thompsona te njegove navodne jazz kompozicije “Srbe na vrbe”. Emir nam je kod Ace malo prodivanio o Nazorovoj nagradi. Za uvod je podučio Stankovića da tu nagradu ni Tuđman nije ukinuo. Vala nije Emire!

Možda zato jer su je dobili Krleža, Andrić, Meša Selimović, Ranko Marinković… Za Šešelja nije još siguran. Što mislite, zašto je onda Ministarstvo unutarnjih poslova RH uručilo Emiru našu putnu ispravu? Zato jer on misli, što više on je sto posto siguran, da su Nazora dobili i Meša Selimović i Ivo Andrić.

Optužbe klerofašista da je za vrijeme rata dolazio na skupove na kojima je okupljene pozdravljao s tri prsta, nazvao je budalaštinom: “Pokažite mi tu sliku, ne želim se baviti blasfemijom”. Kad mu je Aca pokazao “tu sliku” odmah se snašao: “Ovo je autentično, ali kontekst nema veze s vezom i mislim da je kultura podcijenjena kao društveni segment koji može reformirati društvo”.

Ludwig van Beethoven skladao je svoju 4. simfoniju zvanu “Oda radosti” u vrijeme kad je već bio nagluh. Kad je naš Emir zatražio od Ministarstva kulture RH preporuku za hrvatsku putnu ispravu, tamo nitko nije bio gluh, ali su svi zbog toga bili radosni. Ni sada nisu gluhi, ali su ispali glupi. Radostan je sada samo Emir.

Ovogodišnja nagrada Vladimir Nazor pokazala je svu pokvarenost tobožnje kulturne elite u RH. Kad bi za šport izdvajali samo polovicu onoga što izdvajamo za Frljića, Emira, Dunju Zubović ili ljevičarske režisere koji nisu uspjeli svi zajedno snimiti niti jedan suvisli film o vukovarskoj tragediji, bili bismo svjetski prvaci u još većem broju športova i digli bi rejting RH do neba.

Jugonostalgija je neizlječiva. Recimo, Rade, koji je odmah na početku rata “zapalio” k agresorima, vratio se iz Beograda k’o nezaliječena gripa, ali je odmah dobio “Breone” i nagradu Vladimir Nazor. Lijeva rigidna aktivistica Dunja Vejzović došla je iz Beograda i “prosto ne može da veruje” da ustašija ne želi prikazati “progresivni dokumentarac” Aleksandra Slijepčevića ‘Srbenka’.

Akademik Kusić i Nina Obuljen su trebali pozvati Jelenu Veljaču da u Beogradu “organizuje” svečanu donatorsku večeru, pa da se iz prikupljenih dinarskih sredstava omogući Oliveru Frljiću postavljanje Srbenke u Jazavcu koji inače dominira nad Kerempuhom.

Inače, u četvrtak 20. lipnja gledao sam “u večernjim časovima” Srbenku na HBO-u. Moraš biti strahovito umrežen da takav jeftin propagandni uradak proguraš na HBO. Osnovna, već ofucana teza filma je, naravno, što drugo negoli mržnja i nasilje u državi Hrvatskoj. Pogodite prema kome?

Javio se i stari kulturni lažnjak notorni Brane Pofuk: “Torcida provodi ono što desnica opravdava i potiče: domoljubno i državotvorno nasilje”. Naravno, za starog Jugoslavena sve što je domoljubno ide pod zajednički nazivnik: nasilje. Ali državotvorno nasilje? Je li to možda izručenje Perkovića i Mustača? Ili je to traženje da se poštuju državne granice, Vatikanski ugovori, ne priznavanje Arbitraže sa Slovenijom? Ali u Gerinom Obzoru ljevičarenje podsjeća na “tisuću cvjetova” nezaboravnog Mao Ce Tunga, ljubitelja cvijeća kojem se pripisuje oko šezdeset milijuna žrtava. Tito je za njega samo mali (bravarski) šegrt.

Već opjevana Ivana Marković svojoj Ivi Boban Valečić otkriva da je po našem Ustavu “temeljna vrijednost antifašizam”. Iva vjeruje Ivani da su RH od agresije “antifašista” u likovima Kadijevića, Miloševića, Adžića… spasili naši antifašisti i tako postali “temeljna” vrijednost. Četvrta splitska, Vukovi, Pume, Tigrovi… sve su to bili antifašist do antifašista. Stvarno je dobro pogodio onaj psihić koji je nedavno rekao: “Nema zdravih. Ima samo nepregledanih”.

Tko će zaustaviti medijsku petu kolonu?

Šesta lička i 11.Dalmatinska opet jašu Lijevom našom uz zvonko navijanje medijske pete kolone. Trebat će ih netko uskoro zaustaviti. Ako ni zbog čega onda zbog neprilagođene brzine.

U subotu se u ovoj zemlji obilježavao dan antifašističke borbe. Dakle dan, kad je 50-tak komunista pobjeglo u šumu. U šumu, u kojoj tog časa nije bilo lugara jer bi ih isti čas otjerao da ne rade štetu po šumi.

Najprije se dan antifašističke borbe godinama slavio 27. srpnja (1941.), pa kad se napokon otkrilo da su taj dan četnici pekli na ražnju živog katoličkog svećenika moralo se odustati od tog ubavog datuma. Čak se i Jadranka Kosor malo ohladila od takvog slavljenja “antifašizma”.

Kažu u Obzoru da su Hrvati lani popušili 6,34 milijardi cigareta. Malo, koliko Hrvati dugo i uporno “puše”!

Marina Šerić se trese: “Ako Trump osvoji i drugi mandat scenarij za Bliski istok može biti zastrašujući”. Kad je Obama dobio Nobela za mir Marinu sigurno nije zasmetalo što je taj samozatajni nobelovac u trenutku dobivanja Nobela za mir vodio osam što direktnih, što prikrivenih ratova u svijetu.

Znate li koliko je ratova “jastreb” Trump vodio u svom prvom mandatu? Marina ne zna odgovor, ali zna sve o ultrakonzervativnim jastrebovima na čelu s Johnom Boltonom koji nas vode u ambis.

Trump je već osvojio drugi mandat, jer Amerikanci  odavno nisu tako dobro živjeli

Za to vrijeme zastrašujući Donald otkazuje ratnu akciju u Iranu jer mu analize pokazuju da bi moglo poginuti 150 vojnika. Gotovo je nevjerojatno kako lijeva medijska indoktrinacija uspješno nalazi svoje žrtve među onima koji ne koriste vlastitu pamet, a lijeni su potražiti činjenice kako bi sami shvatili što je istina, a što laž i gebelsovska ljevičarska propaganda. Inače, što se tiče drugog mandata, tu Marina i lijeva medijska falanga mogu biti mirni.

Trump je već sada taj mandat osvojio. Ne zato jer je lijep, već zato što Ameri već odavno nisu tako dobro živjeli kao sada u doba Trumpa. Predugo sam živio “tamo” i znam da Ameri biraju predsjednike, ne po političkom profilu već prvenstveno po gospodarskom uspjehu. A tu je Trump za sada bez ozbiljnije konkurencije.

Stoga našim lijevim medijskim farizejima zaista nije lako. Iako nas političari s vremena na vrijeme počaste izjavama o “slučajnoj državi”, lijevičari i antife da je država prepuna ustaških zmija i klerofašista, promašeni “istoričari” kako je Hrvatska nastala u Jajcu (a ne 30. svibnja u Zagrebu te u Domovinskom ratu), narod sve više boli ona stvar i za političare, i za ljevičarske laži i u što vjeruju jugo-fili, jel’ Hrvatska nastala u jednom ili između dva jajca.

Narod se iskreno i gotovo jedinstveno radovao drugom mjestu naših Vatrenih na svjetskom prvenstvu, osvajanju Davis cupa i drugim našim športskim uspjesima. Svi ti događaji, kao i zadnji izbori za Europski parlament, ukazuju na to da sve više ljudi vjeruje kako kao zemlja imamo priliku. Samo je, kao Kairosa, moramo uhvatiti. Kad će nam to uspjeti ne znam, ali sam sve više siguran da će hrvatska uspjeti kao država samo kad se šutljiva većina naroda napokon gromko oglasi.

U toj se perspektivi pitam jesu li naši antife, orjunaši, jugonostalgičari i drugi zaista zaslužili ovako ružnu i tužnu budućnost koja ih očekuje? Kako će sve to podnijeti, recimo, Igor Mandić, Vedrana Rudan, Neno Stazić, Goran Gerovac i njegovi prikriveni jugovići u Obzoru, Radnička fronta, Anka partizanka, Šokra Beljak, HNS kojem više ni Pinokiev nos ne viri iznad vode?

Ako se nama krkanima, ognjištarima i klerofašistima ponekad čini da su nam sve lađe potonule, sjetite se samo kako će iz dana u dan sve više postajati onima naprijed navedenima.

Kako li je njima buditi se u ovoj prekrasnoj zemlji koju mrze i mrze, a moraju živjeti u njoj i svaki dan gledati kako većina normalnog naroda postaje sve samosvjesnija tražeći svoje pravo da gradi vlastitu državu po svojoj mjeri, a ne po mjeri nekolicine izopačenih ljevičara. Stvarno bi trebalo proraditi na tome da ih se smjesti u neko njima ljepše okruženje da ne pate toliko!

Vlasti u Istri bi zbog jezične ravnopravnosti mogle propisati da svaki grafit u Istri bude dvojezičan, a svaki crtež dvocrtičan.

Zgodan mi je post na fejsu: “Ne sramim se svog siromaštva…do njega sam došao poštenim radom!” Evo i misli Jure Ivančića. Opore su, ali istinite: “Neumorno i ubrzano hrvatski otpad traži saveznike za vlast u Hrvatskoj. Nestali su austrofili, mađaroni, rusofili, talijanski iredentisti i ini, ali su tu još živi i živahni jugofili i podvarijanta srbofili. Tako su im omilili da im suze same teku. Stara ljubav zaborava nema”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

O Pupovčevu pjevu i čuvanju obraza mesijama

Objavljeno

na

Objavio

Treba vjerovati Miloradu Pupovcu kad kaže da on, evo, već skoro 30 godina, živi razliku između Republike Hrvatske (RH) i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Naime, njegov prethodnik na mjestu prvog Srbina u Hrvatskoj za vrijeme NDH, dr. Savo Besarović, nije bio te sreće. Nije preživio razliku između Narodne Republike Hrvatske (prethodnice Socijalističke Republike Hrvatske) i NDH. Točnije, smaknule su ga vlasti druge teritorijalne slijednice NDH, Narodne Republike BiH.

Politički Hrvat i politički Srbin

Može se samo nagađati što bi bilo da je dr. Savo Besarović, kao etnički Srbin, pravoslavac, koji se nije pobunio protiv vlastite domovine, nego je sve svoje umne i mentalne kapacitete uložio u njezin razvoj, dočekao demokratsku Hrvatsku i kako bi se u njoj proveo.

Po svemu sudeći bi kao politički Hrvat živio razliku između RH i NDH tako što više ne bi bio ono što je bio u NDH, a bio je predstavnik pravoslavaca u Saboru i Vladi, ali bi, po svoj prilici, ipak nekako preživio tu tranziciju. A to već zvoni na uzbunu nagoneći na pomisao kako suvremena Hrvatska možda i nije toliko različita od nekadašnje NDH, napose ako ih se obje promatra u odnosu prema NRH (i SRH), baš kako je u nedavnom obraćanju na svoj način natuknuo predstavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovac.

Da Pupovac, iako hrvatski državljanin i saborski zastupnik, nije politički Hrvat nego politički Srbin, vidljivo je na primjerima kad su hrvatski i srpski politički interesi suprotstavljeni. Ako se tkogod i ne sjeća njegova držanja u vrijeme hrvatskog priznanja Kosova, ima priliku podsjetiti se na to svake godine, 4. i 5. kolovoza, kad Pupovac sa svojima oplakuje srpske žrtve, a ne slavi s njihovima veličanstvenu hrvatsku pobjedu koja je, među ostalim, omogućila i svim ovdašnjim Srbima da žive u svojoj državi, bila to Hrvatska ili Srbija.

Za ilustraciju, Tomislav Žigmanov, čelnik Hrvata u Srbiji, nedavno reče da kad bi on 5. kolovoza došao u Hrvatsku slaviti Oluju, u Srbiju se više ne bi mogao vratiti. Pupovac ne samo da se u Hrvatsku vraća nego ga se takvoga i prihvaća.

Milorad Pupovac je političko srpstvo samo potvrdio nedavnim zapaženim javnim istupom, ne toliko usporedbom RH i NDH – koja je, pomalo iznenađujuće, najviše pogodila one koji bi to domalo shvatili kao kompliment… za RH, no sad kad novi miljenik desnice u tom kontekstu reče da je NDH bila fašistička tvorevina, ne osjetivši pritom potrebu za Tuđmanovim dodatkom, treba mu očito vjerovati… barem koliko i Pupovcu – koliko izjavom kojom je označio Hrvatsku faktorom nestabilnosti u susjedstvu, danom za portal radiosarajevo.ba koji po uzoru na propalo jugoslavenstvo promiče velikobosansku ideologiju. Pomalo ironično, Pupovac se našao oglasiti baš na portalu sa sjedištem u rodnome gradu Save Besarovića u kojem danas živi osjetno manje Srba, pravoslavaca, nego u vrijeme NDH, i to unatoč tome što sada ima pet puta više žitelja.

Zvonki šamar Srbiji

Ipak, kad se pomnije promotre zbivanja koja su krajem kolovoza i početkom rujna uskovitlala prašinu, samo je jedno šire odjeknulo i, štono bi se reklo, poprimilo strateški značaj – izostanak predstavnika Srbije s obilježavanja 80. godišnjice početka Drugoga svjetskog rata. Iako se doimlje posve prirodnim da u takvoj prigodi ne bude mjesta zemlji koja je pola stoljeća kasnije služeći se komunističkom vojskom, ostavštinom diktatora Tita, nakanila ostvariti tipičan fašistički cilj – proširenu, etnički homogenu državu – u Srbiji je to doživljeno kao težak udarac.

Tamo, naime, žive u uvjerenju da su u Drugom svjetskom ratu imali čak dva antifašistička pokreta – partizanski i četnički. Stoga su se sad našli “iznenadjenima i uvredjenima” što je poziv izostao.

Neovisno o tome je li i u kojoj mjeri hrvatska vanjska politika kumovala nepozivanju Srbije na značajan međunarodni događaj – znakovito je tek da je domaćin, poljski predsjednik Duda politički vrlo blizak predsjednici Grabar Kitarović – Srbija je očito Hrvatsku prepoznala izvorom svojih nedaća. Stoga je odlučila iskaliti sav svoj bijes pokušajem destabilizacije vladajuće koalicije u Hrvatskoj čija joj trenutna vanjska politika očito ne odgovara. A ne odgovara joj jer nije više onako pasivna, svedena na reakcije kao donedavno, nego, upravo suprotno, tjera Srbiju u ćorsokak.

Hrvatska to, kao i druge aktivnosti na vanjskopolitičkom polju, ne provodi onako sirovo, izravno, kao što Slovenija postupa prema njoj, nego više u britanskom stilu – potiho i proračunato. Bitniji joj je učinak nego samohvala. A učinak je takav da Srbija, unatoč deklarativnoj podršci Hrvatske, ovim tempom ne će u EU ni za 50 godina.

Ocvali imperij uzvraća udarac

Operaciju frustrirane Srbije usred sezone kiselih krastavaca nema naročitog smisla promatrati u kontekstu izbora, jer su oni kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, još daleko. Tim više što je izjava Aleksandra Vučića o svojedobnom dogovoru s predsjednicom Grabar Kitarović očito bila plasirana kako bi joj politički naštetila.

Štoviše, pokazala se tek startnim pucnjem iza kojeg je uslijedio niz akcija uglavnom pokazne i psihološke naravi, od riječkog slučaja “Škalamera” pa, sve do, barem zasad, pohoda “Vulinovih 11“, propale parade ponosa u srpskim vojnim uniformama po Jasenovcu, čiji su nesuđeni akteri elegantno ispraćeni riječima iz kultnog srpskog filma – propisi su propisi!

Sve to je trebalo u prvome redu destabilizirati HDZ, nedavno prinuđen na rekonstrukciju Vlade, dok je Pupovac već uobičajeno poslužio kao logistika, da suzama od benzina rasplamsa vatru. Pritom se ponajviše računalo na one koji se, čim im se pokaže mali prst, pale kao suha travka. I neki su se doista, ne prvi put, spremno odazvali.

Rukopis Srbije najlakše se mogao iščitati u riječkome slučaju, prije svega po uključenim akterima (školovani provokator, nimalo slučajno učlanjen u HDZ, tijelo lokalne srpske etničke zajednice, konzulat Srbije u Rijeci i, konačno, k’o žlica vegete u receptima Steve Karapandže, neizbježni Pupovac). Ipak, osim otkrivenog modusa operandi, tu su nikad jasnije na vidjelo isplivali i lokalni srpski igrači u pravosuđu i medijima, što možda i nije tako loše.

Razrješavanje drugog incidenta, onoga u Uzdolju kod Knina, gdje je na svom posjedu pred ženom i djecom zlostavljan navijač Crvene Zvezde i gosti u njegovu kafiću, daleko je još od epiloga, unatoč tome što su neposredni počinitelji do zadnjega otkriveni i privedeni. Naime, tko poznaje princip djelovanja navijačkih skupina, jasno mu je kako takva, planirana i organizirana, načinom i mjestom izvedbe nesvakidašnja i posve netipična navijačka akcija ne može biti posljedica spontane odluke sazrele u samoj skupini.

Idejni začetnik i pokretač većih akcija skupine obično bude vođa, onaj kojem se vjeruje. A kad taj nešto naloži, dalje je sve stvar rutine. Jer što je 19-godišnjim mulcima izmlatiti tamo neke Srbe, pa to im dođe isto k’o da biju purgere, ili ih, recimo, baciti u more kao svojedobno Zdravka Mamića? Kako oni ne diskriminiraju po rasnom kriteriju, nije im problem ni linčovati crnca nasred Rive. A tek na ulici prstom upirati u Azijate, to im zacijelo ne pada teže nego narisati svastiku.

Samo jednog nikako da se sjete – okomiti se na prekupce stranih roba i nastranih ideja, posebno one koji crpe moć iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom komunističke Jugoslavije. To čudi tim više jer se navijači vole predstavljati čuvarima hrvatske tradicije i časti. A možda im je takve teško prepoznati jer su se prilično vješto zakrabuljili. Naime, zvati se “Njemački”, i to još na talijanskom jeziku, moćna je kamuflaža. A da nisu ti navijački batinaši doživotno opskrbljeni žvakama, tim bizarnim artiklom na kojem su pojedini ugledni domaći kapitalisti kozmopolitskih uvjerenja priskrbili prvi milijunčić, pa razvlače li ih, razvlače?

No, postoji i druga perspektiva iz koje djelovanje navijačkih vođa ne izgleda tako autonomnim kako se ostalim pripadnicima čopora možda čini. Nije tajna kako su mnogi istaknuti navijački vođe privezani na povodac raznih obavještajnih i para-obavještajnih struktura, što slučaj u Uzdolju čini zamršenijim. Stoga je zadaća istrage utvrditi i je li tko instruirao vođu, pa potom, ako jest, tko je cimnuo njega i tako sve do vrha hijerarhije… A čuče li tamo domaće strukture usta punih antifašizma, kojima je taj čin, medijski zasjenivši neugodan im Dan sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, sjeo kao naručen ili one iz susjedne Srbije, koje je na to mogao nagnati već spomenuti osvetnički poriv, može se tek nagađati.

Moguće se čak radi o jedinstvenoj operativnoj strukturi koju bratski dijele Srbija i domaći kolaboracionisti, antifašisti, kako bi, podržani medijskim udaranjem u bubnjeve na što bez zadrške mogu računati, Hrvatsku iscrpljivali burama u čaši vode.

Bojišnica je u vladajućoj koaliciji

Hrvatsku u još većoj mjeri iscrpljuje politički sustav koji potiče stranačku rascjepkanost u Saboru što znatno sputava kormilarenje vladajućom većinom i čini ga iznimno osjetljivim, nerijetko i nemogućim. Zato je razumno težiti ka što većem okrupnjavanju vladajuće većine, ne samo radi njezine snage, nego i kako bi se otupila pregovaračka moć pojedinih manjih partnera.

Našavši se u uvjetima tanke većine, kad je ona ovisila samo o HNS-u i SDSS-u, o svakome pojedinačno, Andrej Plenković se u to bolno uvjerio ustuknuvši pred Pupovčevim izričitim zahtjevom za smjenom Martine Dalić. Potom je, kao lijek od izglednog recidiva uslijedilo Bandićevo prikupljanje oporbenih zastupnika sklonih suradnji s vladajućom većinom, tzv. žetončića, čime je pojedinačna moć HNS-a i SDSS-a umanjena, međutim ne toliko da oni ne bi mogli ucjenjivati ako se udruže.

Tako združeni zabili su Plenkoviću nož u leđa baš kad je u Bruxellesu igrao utakmicu života i za Hrvatsku izborio rezultat iznad njezine objektivne kategorije. Naime, upravo tada su partneri odlučili zajahati na orkestriranom medijskom valu optužaba protiv više ministara u Vladi, među kojima i nekih od najužeg Plenkovićevog povjerenja, prinudivši predsjednika Vlade na rekonstrukciju.

Da su četvero zastupnika koji slove kao naglašeno domoljubni (Glasnović, Zekanović, Esih, Hasanbegović) ostali dijelom vladajuće koalicije, zajedno s Bandićevim zastupnicima mogli bi predstavljati dovoljnu protutežu udruženom djelovanju HNS-a i SDSS-a ne samo u navedenom slučaju, nego i u sličnima koji izmiču svjetlima pozornice. Jer bojišnica se, čega je Pupovac savršeno svjestan, nalazi unutar Vladine većine, a ne izvan nje. I zato se on, ma koliko cmizdrio, nikako ne želi s nje povući. S druge strane, domoljubni su zastupnici, čim su progutali prvu gorku pilulu, utekli s bojišnice. Pokazavši se nesposobnima za vođenje realne politike, sad iz busije odapinju jalove verbalne strelice prema Vladi. Tako su samo ojačali poziciju Pupovca i HNS-a unutar vladajuće koalicije.

Iako je zahvaljujući takvom rasporedu snaga Pupovac znao zadati Plenkoviću poneki doista neugodan udarac, krajnje je pretjerano tvrditi kako je on tu kolovođa, a ne tek prirepak. Jer ako je doista on glavni, onda mu treba odati zahvalnost i priznanje i za poboljšanje položaja i opremljenosti vojske i policije, povratak hrvatske vojske u Vukovar, izjednačavanje prava ratnih stradalnika i pripadnika HVO-a s onima suboraca im u Hrvatskoj, stalan i stabilan gospodarski rast, odgovorno upravljanje državnim financijama praćeno stvaranjem proračunskog viška i smanjivanjem duga, posljedično i poboljšanjem kreditnog rejtinga, kontinuirani rast turizma mimo nečijih želja i očekivanja, drastično poboljšanje hrvatskog položaja u sporovima sa Slovenijom i Mađarskom (pa, eto, ljudi u Sisku i dalje rade), rješavanje kostura gospodarskih dinosaurusa što svako malo ispadaju iz ormara, drastično pojačano korištenje europskih fondova, ubrzanu izgradnju LNG-a na Krku…

A iznad svega mu onda vrijedi skinuti kapu i za usidravanje Hrvatske u međunarodnim institucijama zauzimanjem tri vrlo važne funkcije (Pejčinović Burić, Šuica, Maletić). Te dužnosti, usko povezane s razvojem demokracije i pravne države, djeluju kao učinkovit diplomatski obrambeni štit od optužaba protiv Hrvatske na te teme, dovoljno je prisjetiti se packi kakve je u prošlosti redovito dobivala od raznih mazowieckih, bildtova i sličnih likova. Ujedno su i brana od prijetnji internacionalizacijom unutarnjih hrvatskih pitanja i tužakanja Hrvatske međunarodnim forumima, čega je perjanica danas pučka pravobraniteljica svih osim Hrvata, Lora Vidović. A time je nedavno zaprijetio i sâm Pupovac da bi, naposljetku, pitanje internacionalizirao samo do Sarajeva.

Bez obzira što očito ipak nije glavni, za sve te hrvatske uspjehe, od kojih neke, osobno, zacijelo smatra neuspjesima, doista je zaslužan i Milorad Pupovac. Ako ništa, onda već zato što je politiku koja je dovela do njih podupirao u Saboru. Stoga je bez dvojbe za sve to zaslužniji od domoljubnih političara pobjeglih s bojišnice kako bi, navodno, sačuvali čast i čist obraz.

Štoviše, dizanje ruke za taj konkretan politički sadržaj značajem i dosegom uvelike nadilazi podmukle verbalne provokacije i zadirkivanja kojima je patološki sklon maltretirati okruženje, pa se komotno može konstatirati apsurd – od političkog Srbina, Pupovca, Hrvatska ima više koristi nego od mnogih Hrvata s dna kace, na kojem se očito nahvatao i pozamašan mulj. A gdje ima mulja, tu je plodno tlo i za muljatore svih fela.

Pa i kad su posrijedi famozne Pupovčeve HOBOCTI, koje mu služe kao top za ispaljivanje sablazni, razložno je zapitati se nije li bolje da ti umješni provokatori pomoću sredstava iz državnog proračuna budu getoizirani u listu jedne ne odveć popularne manjine, nego da djeluju kroz medij nalik Feralu, u jeku rata rado čitanom u praktički svakoj drugoj studentskoj sobi.

Zapravo, da se najvjerniji čitatelji HOBOCTI, vrli, domoljubni komentatori ne opijaju tim prizemnim provokacijama, za njih bi malotko znao. A one su, baš kao i nedavne Pupovčeve verbalne eskapade, prije izraz nemoći nego nadmoći, pri čemu njihovog političkog pokrovitelja najviše od svega može naljutiti nezamijećenost. No, marljivi domoljubni komentatori budno paze da im ništa ne promakne, valjda kako Pupovca ne bi naljutili.

Postojano čuvanje obraza od mesije do mesije

I onda oni koje pretekoše carinici i bludnice u ljubavi prema Hrvatskoj – ne u ljubavi na riječima, tu im nema ravna, nego ljubavi na djelima – sad zamjeraju drugima njihove prirepke upirući prstom u njih. A ne primjećuju kako su u međuvremenu i sami postali prirepcima onima s kojima su suglasni u protivljenju politici Vlade, onima znatno gorima i opasnijima po Hrvatsku od Milorada Pupovca, onima koji su se djelima protiv Hrvatske višekratno dokazali.

Razjurili su ulagače, pogoršali odnose sa svim susjedima, ali i vodećom europskom silom, Njemačkom, uslijed čega je usporeno korištenje europskih fondova (a ne zato što Branko Grčić nije znao upaliti računalo kako se “maštovito” izvlačio suočen s tim pitanjem). Hrvatska je bačena u smeće čime su osigurani nužni preduvjeti za pojačano iseljavanje. A da ne spominjemo kakvu su “osjetljivost” pokazivali za hrvatsku žrtvu, od Bleiburga nadalje…

Valjda u znak zahvalnosti za navedeno prirepci takvih će svakog mesiju kojeg im podvale prihvatiti s jednakim žarom. Ne osvrćući se na filter koji mesije prethodno moraju proći kako bi im uopće bili ponuđeni, olako prelaze preko nekih čudnih izjava kakve bi se prije očekivale od čudnih ljudi čudnog imena. I, evo ih sad spremnih prihvatiti čovjeka koji zahvaljuje Stipi Mesiću na podršci, a čini mu se da ga jedino Ivo Josipović razumije. Ma, kako i ne bi, kad je od njega prepisao program. Pa sad još i stari, potrošeni i pomalo već zaboravljeni mesija podržava nasljednika, doduše, ne baš tako novog i ne baš tako mladog, samo kako bi Hrvate opet preveli žedne preko vode, bila ona u Ustavu ili ne, do slobode. S tom razlikom što sad u ponudi više nisu reforme nego promjene. I u tome je sva promjena.

Sve ostalo ostaje isto, nadasve mesijanska ljubav prema “istini”. Bez imalo srama, a da ni ne trepnu, ne ustručavaju se plasirati posve iskrivljene informacije u nadi da će, ponavljajući ih, postati istinite. Tako potencijalni predsjednički kandidat Miroslav Škoro hvali Most zato što je sačuvao obraz izašavši iz vladajuće koalicije.

Mora da je u vrijeme tih događaja doktor Škoro bio u Americi – voli on otić’ tamo čim ovdje zagusti, tamburu na rame i pa-pa Hrvatska – kad valjda jedini ne zna kako je obraz Mosta, uz asistenciju tajnice, ipak sačuvao Andrej Plenković degažiravši tu destruktivnu nakupinu iz vladajuće koalicije. Neki među njima su to toliko bolno doživjeli da su još koji dan pokušavali doći na posao usput pozivajući narod na ulični bunt.

Ipak, ako se oko nečega doktor Škoro ne mora brinuti, onda je to obraz. Jer baš kako ga je Plenković sačuvao mostovcima, tako će ga i Kolinda Grabar Kitarović sačuvati njemu. Ta, uostalom, znano je, tko s malom djecom liježe, a mesije u politici jedva da su otpjevali “Prvi pljesak”, nema mu druge, nego kad se probudi, obrisati im,… ovaj, sačuvati im obraz.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari