Pratite nas

Kolumne

Hodak: Jugonostalgija je neizlječiva, stara ljubav zaborava nema!

Objavljeno

na

Bez obzira na Jutarnji, Novi list, Globus, Nacional, Index.hr., Net… teško bi ovaj kolumnist imao na stolu toliki izbor raskošnih ljevičarskih laži da nije Večernjakovog odnosno Gerinog Obzora. Laž, ponekad i prijesna, nepromjenljiva je konstanta hrvatske lijeve “inteligencije” koja čvrsto korača u tko zna koju po redu “bolju budućnost”. Uvijek s malo istine, ali s obiljem prozirnih laži.

Idemo na konkretne primjere!

Na strani 3. Obzora u petak 21. lipnja javlja se u bezimenoj rubrici “s posebnim potrebama” bez posebne potrebe lijeva Petra Maretić Žonja i okreće palac dolje. Šteta palca. Zlatko Hasanbegović je po njoj trapav, kakvi već jesu naši desničari, i zaboravio je izraziti iskreno oduševljenje slanjem izaslanika ove “naše” HDZ-ove Vlade na godišnjicu bitke na Sutjesci.

Usput rečeno, izaslanika do sada nije slala ni jedna hrvatska Vlada, pa ni ona Mesićeva, ni Manolićeva, ni Račanova, ni Milanovićeva. Čak ni Kosoričina. No sada se sprema tzv. “velika koalicija”, odnosno “velika prijevara” pa će bratske stranke, uz “snažnu” podršku HNS-a, Pupija, Stanimirovića i Kajtazija, vladati bez klasičnih šokova oporbe “od sada pa do vječnosti”.

Sutjeska-koalicija kao predigra pravoj velikoj koaliciji

Hasanbegović misli da se radi o “Sutjeska-koaliciji”. E, tu ga je dočekala Žonja. Otprilike onako kako je Sava Kovačević dočekao generala Rudolfa Luetersa u operaciji Schwarz. “Žalosna izjava s obzirom na tisuće poginulih Dalmatinaca koji se nisu mirili s Pavelićevom prodajom Dalmacije” veli Žonja. I tu ponovno na stolu imamo veliku laž. Laž koja se ponavlja od 1945. do danas.

Dana 12. studenog 1920. u Rapallu, gradiću kraj Genove, Pavelić je “prodao” Italiji Trst, Goricu, Istru, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i Rijeku… Naši “pavelići” koji su to potpisali bili su predstavnici Kraljevine SHS – premijer Vesnić i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić koji, usput rečeno, i dan danas ima ulicu u Splitu.

U Riječkom kazalištu je 1918. održao svoj programski govor i Benito Mussolini, a Rapallskim ugovorom dvije godine kasnije dobio je i više nego što je u govoru u Rijeci tražio. Po Žonji se tisuće poginulih Dalmatinaca nisu mirili ni s dr. Trumbićem ni s takvim ugovorom Kraljevine SHS, a ne Pavelića.

Činjenica je da taj i takav ugovor nije nikada bio ratificiran u Narodnoj skupštini već je 26. lipnja 1921. bio potvrđen kraljevom odlukom. Što je onda Pavelić Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. mogao još “prodati” Mussoliniju? Ništa! To je već bila napravila Kraljevina Jugoslavija.

Naravno, poginule su tisuće Dalmatinaca, ali ne zbog Pavelićeve prodaje obale. Ti su se mladići, na žalost, borili za državu za koju sasvim sigurno tada nisu ni sanjali da će biti boljševička diktatura koja će slati svoje građane na robiju čak i zbog viceva ili pjesama.

Državu koja je ubijala svoje građane u inozemstvu bez suda i presuda, a stotine tisuća ljudi je završilo u 1700 jama. Jedino Žonja misli da su Dalmatinci za tu i takovu državu ginuli na Sutjesci. Na žalost, 7489 poginulih partizana, većinom Hrvata i 583 poginula Nijemca govore o “genijalnosti” njihovih vođa s jedne strane, te male ili nikakve cijene života onih za koje Žonja misli “da se nisu mirili s Pavelićevom prodajom Dalmacije” s druge strane.

Ima li u Hrvatskoj života prije smrti?

Osim tih žrtava rata, nakon tzv: “oslobođenja”, legendarna 11. Dalmatinska brigada pobila je još preko par stotina tisuća “do zuba” razoružanih ustaša, domobrana i bandita te tako osvjetlala obraz onima koji su poginuli na Sutjesci, a koji su, vjerujem, sanjali demokraciju, slobodu i pravdu. Umjesto toga, oni koji su preživjeli dobili su Goli otok i boljševičku diktaturu. Nakon svega ovoga nameće se pitanje: “Ima li zaista života prije smrti u zemlji Hrvatskoj?”

Zlobni desničarski krkani i danas šire famu da je bitka na Sutjesci bila poništena jer je navodno Sava Kovačević bio dopingiran. Doping je pronašao Titov ovčar Rex koji je i sam kasnije izgubio glavu.

Psihologinja Mirjana Krizmanić je zgranuta: “Danas je šik imati ustašu u obitelji, nekad je to bio užas”. Naravno, drugarica Mirjana je u pravu. Nekada je zaista bio užas kad je netko imao ustašu u obitelji. Užas za čitavu obitelj. Užas za roditelje, djecu, čak i bližu rodbinu. Recimo, cijela obitelj Ševo koja je od strane UDB-e s maloljetnim djetetom poubijana 18. kolovoza 1972. u gradiću San Dona di Piave kraj Venecije.

Udba je pobila Stjepana Ševu, Tatjanu Ševo i devetogodišnju kćer Rosemariu Ševo. Naša Mirjana je blago zabrinuta za mir svoje pastoralne neo-boljševičke duše pa zaključuje: “Problematično je kad političari o precima ustašama govore bez kritičkog odmaka”. Tim “kritičnim odmakom” Mirjanini idoli nisu se nimalo opterećivali u kolovozu 1972. Ni Vinko Sindičić, a ni ostali. A što je s “kritičnim odmakom” prema činjenici da je u Pavelićevoj vojsci bilo čak trinaest generala Srba i dvadeset i osam generala Židova?

Od 1941. do početka 1945. nije ni u Beogradu bilo “kritičnog odmaka” prema ustašama jer je povijesno utvrđeno da je u tom periodu NDH imala svoj konzulat i svog konzula u Beogradu.

Netko pametan je jednom rekao: “čovjek prve dvije godine uči govoriti, a nakon toga 60-70 godina uči šutjeti”. Naša Mirjane nije naučila šutjeti. Ali zato šute, muče, lijevi mediji, saborski zastupnici, obrazovne ustanove, pa i Crkva… Svi šute osim mudre Mirjane. Podsjeća me na Seneku koji je gorljivo govorio protiv ropstva. Kad su mu prigovorili da i sam ima robove, odgovorio je da on ne govori o sebi nego o drugima. I zato mi je drago da Mirjana ne govori o sebi…

Evo i trećeg primjera ljevičarskih denuncijantskih laži. Sad nešto o već pomalo famoznom BiH glumcu i zaslužnom državljaninu RH, Emiru Hadžihafizbegoviću, počasnom gostu u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ Ace Stankovića.

Naš Emir je s punim pravom postao državljanin RH, i to privilegirani. Zna Emir “istoriju””, pamti i prati jazz, a sjeća se i Thompsona te njegove navodne jazz kompozicije “Srbe na vrbe”. Emir nam je kod Ace malo prodivanio o Nazorovoj nagradi. Za uvod je podučio Stankovića da tu nagradu ni Tuđman nije ukinuo. Vala nije Emire!

Možda zato jer su je dobili Krleža, Andrić, Meša Selimović, Ranko Marinković… Za Šešelja nije još siguran. Što mislite, zašto je onda Ministarstvo unutarnjih poslova RH uručilo Emiru našu putnu ispravu? Zato jer on misli, što više on je sto posto siguran, da su Nazora dobili i Meša Selimović i Ivo Andrić.

Optužbe klerofašista da je za vrijeme rata dolazio na skupove na kojima je okupljene pozdravljao s tri prsta, nazvao je budalaštinom: “Pokažite mi tu sliku, ne želim se baviti blasfemijom”. Kad mu je Aca pokazao “tu sliku” odmah se snašao: “Ovo je autentično, ali kontekst nema veze s vezom i mislim da je kultura podcijenjena kao društveni segment koji može reformirati društvo”.

Ludwig van Beethoven skladao je svoju 4. simfoniju zvanu “Oda radosti” u vrijeme kad je već bio nagluh. Kad je naš Emir zatražio od Ministarstva kulture RH preporuku za hrvatsku putnu ispravu, tamo nitko nije bio gluh, ali su svi zbog toga bili radosni. Ni sada nisu gluhi, ali su ispali glupi. Radostan je sada samo Emir.

Ovogodišnja nagrada Vladimir Nazor pokazala je svu pokvarenost tobožnje kulturne elite u RH. Kad bi za šport izdvajali samo polovicu onoga što izdvajamo za Frljića, Emira, Dunju Zubović ili ljevičarske režisere koji nisu uspjeli svi zajedno snimiti niti jedan suvisli film o vukovarskoj tragediji, bili bismo svjetski prvaci u još većem broju športova i digli bi rejting RH do neba.

Jugonostalgija je neizlječiva. Recimo, Rade, koji je odmah na početku rata “zapalio” k agresorima, vratio se iz Beograda k’o nezaliječena gripa, ali je odmah dobio “Breone” i nagradu Vladimir Nazor. Lijeva rigidna aktivistica Dunja Vejzović došla je iz Beograda i “prosto ne može da veruje” da ustašija ne želi prikazati “progresivni dokumentarac” Aleksandra Slijepčevića ‘Srbenka’.

Akademik Kusić i Nina Obuljen su trebali pozvati Jelenu Veljaču da u Beogradu “organizuje” svečanu donatorsku večeru, pa da se iz prikupljenih dinarskih sredstava omogući Oliveru Frljiću postavljanje Srbenke u Jazavcu koji inače dominira nad Kerempuhom.

Inače, u četvrtak 20. lipnja gledao sam “u večernjim časovima” Srbenku na HBO-u. Moraš biti strahovito umrežen da takav jeftin propagandni uradak proguraš na HBO. Osnovna, već ofucana teza filma je, naravno, što drugo negoli mržnja i nasilje u državi Hrvatskoj. Pogodite prema kome?

Javio se i stari kulturni lažnjak notorni Brane Pofuk: “Torcida provodi ono što desnica opravdava i potiče: domoljubno i državotvorno nasilje”. Naravno, za starog Jugoslavena sve što je domoljubno ide pod zajednički nazivnik: nasilje. Ali državotvorno nasilje? Je li to možda izručenje Perkovića i Mustača? Ili je to traženje da se poštuju državne granice, Vatikanski ugovori, ne priznavanje Arbitraže sa Slovenijom? Ali u Gerinom Obzoru ljevičarenje podsjeća na “tisuću cvjetova” nezaboravnog Mao Ce Tunga, ljubitelja cvijeća kojem se pripisuje oko šezdeset milijuna žrtava. Tito je za njega samo mali (bravarski) šegrt.

Već opjevana Ivana Marković svojoj Ivi Boban Valečić otkriva da je po našem Ustavu “temeljna vrijednost antifašizam”. Iva vjeruje Ivani da su RH od agresije “antifašista” u likovima Kadijevića, Miloševića, Adžića… spasili naši antifašisti i tako postali “temeljna” vrijednost. Četvrta splitska, Vukovi, Pume, Tigrovi… sve su to bili antifašist do antifašista. Stvarno je dobro pogodio onaj psihić koji je nedavno rekao: “Nema zdravih. Ima samo nepregledanih”.

Tko će zaustaviti medijsku petu kolonu?

Šesta lička i 11.Dalmatinska opet jašu Lijevom našom uz zvonko navijanje medijske pete kolone. Trebat će ih netko uskoro zaustaviti. Ako ni zbog čega onda zbog neprilagođene brzine.

U subotu se u ovoj zemlji obilježavao dan antifašističke borbe. Dakle dan, kad je 50-tak komunista pobjeglo u šumu. U šumu, u kojoj tog časa nije bilo lugara jer bi ih isti čas otjerao da ne rade štetu po šumi.

Najprije se dan antifašističke borbe godinama slavio 27. srpnja (1941.), pa kad se napokon otkrilo da su taj dan četnici pekli na ražnju živog katoličkog svećenika moralo se odustati od tog ubavog datuma. Čak se i Jadranka Kosor malo ohladila od takvog slavljenja “antifašizma”.

Kažu u Obzoru da su Hrvati lani popušili 6,34 milijardi cigareta. Malo, koliko Hrvati dugo i uporno “puše”!

Marina Šerić se trese: “Ako Trump osvoji i drugi mandat scenarij za Bliski istok može biti zastrašujući”. Kad je Obama dobio Nobela za mir Marinu sigurno nije zasmetalo što je taj samozatajni nobelovac u trenutku dobivanja Nobela za mir vodio osam što direktnih, što prikrivenih ratova u svijetu.

Znate li koliko je ratova “jastreb” Trump vodio u svom prvom mandatu? Marina ne zna odgovor, ali zna sve o ultrakonzervativnim jastrebovima na čelu s Johnom Boltonom koji nas vode u ambis.

Trump je već osvojio drugi mandat, jer Amerikanci  odavno nisu tako dobro živjeli

Za to vrijeme zastrašujući Donald otkazuje ratnu akciju u Iranu jer mu analize pokazuju da bi moglo poginuti 150 vojnika. Gotovo je nevjerojatno kako lijeva medijska indoktrinacija uspješno nalazi svoje žrtve među onima koji ne koriste vlastitu pamet, a lijeni su potražiti činjenice kako bi sami shvatili što je istina, a što laž i gebelsovska ljevičarska propaganda. Inače, što se tiče drugog mandata, tu Marina i lijeva medijska falanga mogu biti mirni.

Trump je već sada taj mandat osvojio. Ne zato jer je lijep, već zato što Ameri već odavno nisu tako dobro živjeli kao sada u doba Trumpa. Predugo sam živio “tamo” i znam da Ameri biraju predsjednike, ne po političkom profilu već prvenstveno po gospodarskom uspjehu. A tu je Trump za sada bez ozbiljnije konkurencije.

Stoga našim lijevim medijskim farizejima zaista nije lako. Iako nas političari s vremena na vrijeme počaste izjavama o “slučajnoj državi”, lijevičari i antife da je država prepuna ustaških zmija i klerofašista, promašeni “istoričari” kako je Hrvatska nastala u Jajcu (a ne 30. svibnja u Zagrebu te u Domovinskom ratu), narod sve više boli ona stvar i za političare, i za ljevičarske laži i u što vjeruju jugo-fili, jel’ Hrvatska nastala u jednom ili između dva jajca.

Narod se iskreno i gotovo jedinstveno radovao drugom mjestu naših Vatrenih na svjetskom prvenstvu, osvajanju Davis cupa i drugim našim športskim uspjesima. Svi ti događaji, kao i zadnji izbori za Europski parlament, ukazuju na to da sve više ljudi vjeruje kako kao zemlja imamo priliku. Samo je, kao Kairosa, moramo uhvatiti. Kad će nam to uspjeti ne znam, ali sam sve više siguran da će hrvatska uspjeti kao država samo kad se šutljiva većina naroda napokon gromko oglasi.

U toj se perspektivi pitam jesu li naši antife, orjunaši, jugonostalgičari i drugi zaista zaslužili ovako ružnu i tužnu budućnost koja ih očekuje? Kako će sve to podnijeti, recimo, Igor Mandić, Vedrana Rudan, Neno Stazić, Goran Gerovac i njegovi prikriveni jugovići u Obzoru, Radnička fronta, Anka partizanka, Šokra Beljak, HNS kojem više ni Pinokiev nos ne viri iznad vode?

Ako se nama krkanima, ognjištarima i klerofašistima ponekad čini da su nam sve lađe potonule, sjetite se samo kako će iz dana u dan sve više postajati onima naprijed navedenima.

Kako li je njima buditi se u ovoj prekrasnoj zemlji koju mrze i mrze, a moraju živjeti u njoj i svaki dan gledati kako većina normalnog naroda postaje sve samosvjesnija tražeći svoje pravo da gradi vlastitu državu po svojoj mjeri, a ne po mjeri nekolicine izopačenih ljevičara. Stvarno bi trebalo proraditi na tome da ih se smjesti u neko njima ljepše okruženje da ne pate toliko!

Vlasti u Istri bi zbog jezične ravnopravnosti mogle propisati da svaki grafit u Istri bude dvojezičan, a svaki crtež dvocrtičan.

Zgodan mi je post na fejsu: “Ne sramim se svog siromaštva…do njega sam došao poštenim radom!” Evo i misli Jure Ivančića. Opore su, ali istinite: “Neumorno i ubrzano hrvatski otpad traži saveznike za vlast u Hrvatskoj. Nestali su austrofili, mađaroni, rusofili, talijanski iredentisti i ini, ali su tu još živi i živahni jugofili i podvarijanta srbofili. Tako su im omilili da im suze same teku. Stara ljubav zaborava nema”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari