Pratite nas

Kolumne

HODAK: Kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom?

Objavljeno

na

A mudrost i razboritost se probudiše iznenada i u Siniše Senjanovića i Branke Žigante Živković na Visokom prekršajnom sudu i Čavoglave odoše na tzv. “đubrište istorije“. Najprije je po proceduri odradio svoje sudac u Makarskoj Slavko Štrbac, čiji inicijali jako podsjećaju na inicijale “sudije“ iz Zadra Save Štrbca i njegovog “Veritasa“ koji je dostavio dvije tone pismenih dokaza Haagu o genocidu HV-a nad srpskim civilima nakon“ Oluje“. Zastrašujuća je zvučala činjenica da su ”ustaše” srpske civile razoružale!

Usprkos podršci HHO-a i Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog i Feralovaca, tada mlade Slavice Lukić i Hrvoja Zovka, koji je navodno snimio film o generalu, ali nešto drugačijem od ovog od Tončija Vrdoljaka, haški birokrate oslobodiše – na opću žalost “progresivne javnosti“ – ”genocidne” generale… Ostalo je samo povijest. Naivni Hrvateki počeše hodočastiti u Međugorje, Međumurje, Lourdes, Vatikan i Fatimu, uvjereni da su oni baš oni Hrvateki koji su ratni pobjednici. Sad naše ”sudije” kazniše pjevača zbog “ustaškog pozdrava koji potiče na mržnju“. On mora platiti 765 ustaških kuna. One potiču na ljubav!

Na fejsu sve gori. Neki javljaju da je Komunistička partija službeno proglašena zločinačkom organizacijom, ali u Bugarskoj. Bugari moraju biti baš u svemu bolji od nas. Depresivno. Ali nije ipak sve tako crno, uvijek se nađe nešto što udahne dašak optimizma i radosti.

Čavoglave su ”šlus”, kako to kažu u Hercegovini, ali nam je zato za Veliku Gospu došao gost iz Srbije Miroslav Ilić da nam ”odpeva” pjesmu o generalu Draži. Naime u Novoj Rači, marijanskom svetištu, u srijedu 14. kolovoza naš Miroslav je opjevao ponosnim Hrvatekima nekoliko “hrvatskih budnica“ kao “Morem plovi jedna mala barka“, s jednim senzibilno poetskim tekstom: “Pošla majka sina da potraži, pa se javi đeneralu Draži, čiča Dražo, gde je moje dete…čuvaju ga srpske bajunete“ ili tako nekako.

E, da je Aleksandar Vučić neki lijevi liberalni političar, kao njegovi hrvatski kolege, on bi pred Pupovcem i Stanimirovićem u Krušedolu umjesto pjesme “Morem plovi jedna mala barka“ dao izvesti pjesmu koja je bila naročito popularna na Baniji i Kordunu “Od Topole pa do Ravne gore sve su straže đenerala Draže…“. Naši Siniša i Branka bi to također, u roku odmah, zabranili, ali te dvije pjesme ne bi otišle na popularno “đubrište istorije“. Zašto? Pa tamo je kao na Zlatnom ratu u kolovozu. Od mnoštva možeš ležati samo na kuku! Kod nas je sve puno “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vila Velebita, Ustani bane, Marjane, Marjane, Lijepa li si, Moj Ivane, Sude mi, Hrvatska te zove, zove…

Javljaju se paničari na fejsu… “Ako se blagajnica u trgovini uvrijedi jer plaćam u ustaškim i zločinačkim kunama, jesam li prekršio zakon?“ Prilično komplicirano pitanje. Ne osjećam se kompetentan odgovoriti. Tek sam oko 50 godina fiškal. Predložio sam eksperte advokata Šerića, sudca Turudića, Sinišu, Branku i Slavicu. Ja sam nekonfliktan i sklon kompromisima. Iako i trulim, stoga predlažem “Sprem’te se sprem’te četnici… ZDS!?

I na kraju ove povijesne balade gdje, kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom? Kakove formalno-pravne i uzročne veze ima spomenuta Brankina i Sinišina presuda s čl. 39. Ustava RH? Ako se pozdravom ZDS krši čl. 39 Ustava RH, ne kršili li ga i “ustaška“ valuta kuna? Je li himna Lijepa naša u skladu s čl. 39. Ustava jer se pjevala za čitavo vrijeme trajanja NDH? Da se ne ponavljam, u jednoj od mojih kolumni objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana iz SAD-a koji se na kraju pozdravljaju s “ustaškim“ ZDS. Mali problem je jedino što je ta korespondencija iz 1936. godine.

U SAD-u su već tada mudro dijalektički zaključili kakova će ustašija buknuti na brdovitom Balkanu. Naravno, moj portal posjeduje faksimil tog dopisivanja pa ako naše antife žele, on se može pojaviti…, ali nekako sumnjam da to njih zanima. Nakon što je prvi puta bio objavljen, nitko nije ni muknuo o mogućem falsifikatu, da je to fake news ili slično kukavičje jaje. Hajmo i mi danas u slobodnoj Hrvatskoj kako nas je drug Tito učio, kazneno/prekršajno goniti i pozdrav ZDS i grb s prvim bijelim poljem i hrvatske rodoljubne pjesme. Sve to treba proslijediti Slavici Lukić, Slavku Štrbcu, Siniši i Branki…pa neka oni svakog rebnu, kao po novom Zakonu o prometu na cestama, strogim kaznama od bar pet godina na više ili manje… Sve će to “naši“ suci na Ustavnom zaviti u fini plavo, bijelo i crveni celofan i potvrditi kao ustavno. Oni malobrojni će izdvojiti svoje mišljenje, ali revolucija teče dalje.

Siguran sam da su mnogi koji čitaju ovu subverzivnu kolumnu čitali i roman Marcela Prousta “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Proust je sa simboličnih klasnih pozicija opisao društveno raslojavanje francuske aristokracije. Usporedbom možemo gledati na raslojavanje crvene komunističke elite devedesetih godina i njihov snobovski prelazak onima koji su tada došli do vrhova vlasti. Kad su se tamo primirili, snašli, stekli pozicije, poglavito medijske, krenuli su u “potragu za svojim izgubljenim vremenima“.

Glorifikacija Tita, roktanje o “divnim“ vremenima samoupravljanja i “Golih otoka“, obračun sa simbolima protiv kojih su se četiri godine borili preko njihovih medija, a često i s puškom u ruci, zauzimanje pravih pozicija u pravosuđu, na filozofskim faksevima, osobito katedrama povijesti… Danas se pojavljuju kao likovi Mesića, Manolića, Beljaka i sličnih koji s punim pravom “predaju“ svoju povijest. Oni su “povjesničari“ koji su sami ne tako davno “držali katedru iz povijesti“, ali tako da su držali katedru dok je stolar zabijao čavle u nju. Uvjereni su da je povijest njihova.

Samo likovi iz Žikine dinastije Dejan Jović, Saša Leković, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Žonja, Rade, Rada, Anka partizanka, Slavica Lukić, Ivanka Toma… nisu shvatili biti problema. ZDS se vratio iz Domovinskog rata na velika vrata jer su se s tim poklikom naši branitelji borili i uz njega ginuli za današnju slobodu i samostalnost Hrvatske. I nema tog Siniše, Branke, Slavice, Branka…koji će mu opet nabiti lance…iste one lance koji su u komunizmu bili najveći prijatelji radnih ljudi. Naime, kad je god trebalo išli su radnicima na ruku.

Da parafraziram ono što je Ennio Flaiano, scenarist kultnog filma “Slatki život“, jedanput napisao: “Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna“.

Delije su na nekoj utakmici izvjesili transparent “Dogodine u Kninu!“ Torcida je odgovorila: “Bez Vojvodine!“ Zašto vas zamaram ovim u biti irelevantnim prepucavanjem navijačkih skupina. Zbog poplave sociopatoloških optužnica koje nam dolaze kako s istoka tako i iz našeg pravosuđa. Ne bi se začudio da se i tu umiješaju Štrbac, Siniša i Branka. Zašto? Zato što komšije histerično pljuju po Torcidi. Evo samo jednog od blažih naslova u jednim srpskim novinama: “Torcidaši su poznati po mržnji i žele raspad Srbije“. Valjda se to odnosilo na to što je Torcida odgovorila na ofucanu parolu “dogodine u Kninu“ s kontrom “ali bez Vojvodine“.

Ovakvo športsko prepucavanje navijača odmah pada na plodno tlo naših jugovića. Plima tobožnje mržnje i zagovora raspada Srbije širi se polagano i sigurno kroz njihove smrznute glave. Već valjda vide i Pupovca kako u Saboru hoda sa žutom trakom oko ruke. Mira Nikolić, srpska gospođa ”ambasadorka” u Zagrebu, odmah će zatražiti da se ispričamo, a možda da se i ”izvinemo”.

Nedavno se Mira istakla k’o muha u čaši mlijeka izjavivši: “Oluja je bila etničko čišćenje! Nema mirenja bez isprike“. Čije, pitam ja? Evo, ta izjava je jedan od razloga zašto sam počeo s plakatima Delija i Torcide. Oni su nas okupirali, klali i ubijali četiri godine, a sada nam preko svoje veleposlanice u RH službeno i poručuju: “Nema mirenja bez isprike…“. I tko se na kraju krajeva uopće želi pomiriti? Na žalost, ratni pobjednici tj. njihovi poltronski političari.

Je li naše zrinjevačko Ministarstvo nakon ove izjave reagiralo, je li gospođu ”ambasadorku” priupitalo za što bi se mi morali ispričati? Možda zbog toga što su napali Vukovar, Maslenicu…ili zbog Bljeska i Oluje kojima smo oslobađali vlastiti teritorij. Činjenica je da se ni jedan rat s njima nije vodio na teritoriju Srbije. To je valjda dovoljan dokaz i zadnjoj političkoj budali tko je koga napadao, tko je na čije tenkove bacao ”bele lale” na ispraćaju prema Ovčari. Mlaka, mlitava, trulo kompromisna politika RH prema ”nabrijanoj” politici iz Srbije na kraju je i dovela do zabrane izvođenja Čavoglava.

Ne bih se onesvijestio da u svom poltronstvu vlast u RH jednog dana odluči disciplinirati Torcidu. Poltronima svašta pada na pamet. A kako produžiti kratku pamet? Razlog bi mogao biti legendarni transparent Torcide u znak sjećanja na Jean-Michela Nicoliera, vukovarskog dragovoljca na kome je pisalo: “Borio se i umro za Hrvatsku, bez da je požalio ni odustao! Ja moram biti tu. To je moja sudbina. Jean-Michele Nicolier”. S takvim transparentom Torcida se zauvijek svrstala na pravu stranu povijesti. Dinamo, Mamić, suci, sve su to periferni ekscesi, ali ovaj pozdrav mladom Francuzu trajno je obilježje Torcide i Splita koje nikakva svastika ne može zasjeniti. Kod njih je jedino sigurno da neće pljeskati političarima. Ni kada slučajno i zasluže.

Roman Binder na fejsu poručuje: “Pljeskati političaru zato što je izgradio bolnicu, školu ili cestu javnim novcem je kao da plješćete bankomatu jer vam je isplatio vaš novac”.

Komunjare će za obnovu Titovog “Galeba“ potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada im nisu bitne dječje bolnice, vrtići… Tito je zaslužio brod-muzej. Ako ništa, zbog svojih manira. Taj ”inteljektualjac”, kako je on izgovarao riječ ”intelektualac”, bio je lukav političar mada nije mogao sročiti ni tri ozbiljne rečenice. Pipkanje Sofije Loren pred kamerama, dimljenje kubanske cigare u Bijeloj kući, šepurenje u bijeloj maršalskoj uniformi, vucaranje pudlice na press konferencije, sve samo da bi izgledao kao mondeni frajer. Da nije bilo Staljinova maršala Tolbuhina još bi danas oslobađao Istru i derao se ”Trst je naš”.

Dok “obožavaoci“ voze aute na par-nepar, on je kolekcionirao rolls rojseve, brodove, Galebove, Plave vlakove, privatno otočje Brioni. Dobro, imao je i neke sposobnosti. Okupio je sve siromašne afričke zemlje u nesvrstane i sebe stavio na čelo. No, dobro, crveni u Rijeci imaju love pa neka obnavljaju Galeb. Oni su iz Trećeg maja poslali nepovratnu pozajmicu “managerima“ u Uljanik od nekih 600 milijuna kuna. Sad traže da država spasi 3. maj, a oni će obnoviti Galeb. Lova se lijepi na europski grad kulture.

Sad se čeka da Nina Obuljen javno posveti “genijalnog“ bravara – ”Santo subito”! (svetac odmah). Dekret će javno zalijepiti na fasadu HNK-a Sneška Banović iz Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba.

Vrdoljakov  “General“ maršira kroz hrvatske kino dvorane brže nego pravi general prema Kninu 5. kolovoza 1995. godine. Iako prava sezona odlazaka u kina tek dolazi na jesen, ”Generala” je dosad gledalo više od 40.000 znatiželjnika. Nenad Polimac, s JNA pedigreom, ima taktički zadatak zaustaviti “neprijateljsko dejstvovanje“. Pomogao mu je, u svrhu puštanja orjunaške magle, film “Svećenikova djeca“ u prvom vikendu prikazivanja. Kaže naš Poli: ”Slab film s trash elementima i nizom scena nekorektnih prema Srbima“. Nenad, k’o balkanski špijun, prati “Generala“ u stopu. Najprije mu se vilica istegnula do poda od sreće: “General je naprosto domoljubni spektakl s puno problema. Inače ne bi tako slabo prošao na festivalu u Puli…. U petak navečer – kad sam ga drugi put gledao – Cinestarova dvorana u Branimir centru bila je tek napola popunjena“. Ma, bravo Poli! Zamisli, sredina je ljeta, a dvorana nije puna!

Zato je u Bolu na Braču ljetno kino u dvije predstave bilo puno k’o šipak, a na kraju su svi i zapljeskali. Ovo “šipak“ je ujedno i simbolična poruka Jurici Pavičiću, Anti Tomiću i Nenadu Polimcu da mogu na dnevnoj bazi gledati i sliniti nad filmom ”Neretva” ili ”Sutjeska“ i uživati u partizanskoj propagandnoj večeri. Ako pri tome dožive neku vrstu ugode to bolje za naše kritičare opće prakse. Za mene i gledatelje u Bolu, film je prije svega iskren i povijesno utemeljen. To što slab i nabrijani lijevi kritičar misli da je film slab samo je dokaz da Sava i dalje teče uzvodno. Kao što ih je i učio njihov partijski sveti gral – Tito.

E, sad o tobožnjoj “nekorektnosti prema Srbima“. Ona se prema “stručnom“ mišljenju našeg Polija sastoji u tome što se u “traktorijadi“ nalazilo premalo traktora i civila pa je izostao “genocidni“ dojam zbog kojeg je pravi general 7-8 godina odležao u Haagu. Ispada da bi “General“ bio gledljiv film (40 i više tisuća posjetitelja je za njega samo trash…) da je sinopsis napisao Ante Tomić, režirao ga Rajko Grlić, a da je generala glumio Rade Šerbedžija. Onda bi i 4000 gledatelja u Puli navijalo za film koji demaskira genocidnu Hrvatsku vojsku. Tada bi bilo i nagrada koliko ti srce želi.

A hrvatskim režiserima Brešanu, Mataniću, Hribaru, Grliću i ostalima ostaje sada jedino nedosanjan san postići već dosadašnju gledanost ”Generala”. Film srpskog Quentina Tarantina, Slobodana Šijana iz 1980. godine “Tko to tamo peva“ po scenariju Dušana Kovačevića, hrvatska poltronsko-režiserska elita nikada neće biti u stanju snimiti pa o takvoj filmskoj umjetnosti može samo sanjati. Da ne govorim o ostalim dobrim srpskim filmovima kao “Kad budem mrtav i beo“, “Maratonci trče počasni krug“, “Zaseda“ Živojina Pavlovića, “Balkanski špijun“ i da ne nabrajam.

Ovo što nam nude hrvatski ljevičarski režiseri je pravi ideološki ”trash”, zbrčkana boza o hrvatskim desničarskim pederima koji mrze Srbe. Od toga je bolji čak i “15 minuta-Masakr u Dvoru” – izmišljena četnička priča o HV-u koja ubija srpske duševne bolesnike. Jedino što je točno je da se dobar dio njih preko HAVC-a kao lišaj infiltrirao u naš film. I možete samo zamisliti kako im je sjela ova “Generalova“ gledanost! Siguran sam da su, ako već nemaju, dobili čireve na želucu.

Arthur Schopenhauer je napisao: “Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se barem oni glupi okaju na ovome“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej

Objavljeno

na

Objavio

Vlažno, mokro, sklisko, magla, niski oblaci, niski udarci, mučno, osim toga moje računalo iz vremena pada berlinskoga zida malo se preračunalo pa krepalo iza plota. Zato sada na brzinu improviziram, uklapajući se tako u hrvatsku tradiciju improvizacije, koja nam ide bolje od svake sustavnosti, pa nam sustav zato tako i izgleda.

Neveselo doba godine i inače, od Svih svetih iliti Sisveta nadalje sjećanja na hrvatske tragedije, ali ne samo naša sjećanja nego i srbijanska koja podižu ploču generalu razaratelju Vukovara, a kada mi šaljemo u Beograd lake note onda odgovaraju da je sve bilo legalno, osim toga u Hrvatskoj neke ulice imaju nazive po Mili Budaku.

Tako se farsa ponavlja, uvijek je isto: čim se nađu pod paljbom za devedesete, Srbijanci potegnu četrdesete, nastojeći zabašuriti neospornu činjenicu da su bili poslušni vazali nacističke Njemačke i revni progonitelji Židova. Na ruku im idu krivotvorine koje su nam prodavali za vrijeme komunizma, a radosno opažaju da se u Hrvatskoj i nadalje kupuju jer su strukture uglavnom orjunaški nastrojene pa čuvaju tekovine revolucije.

Glede devedesetih, vide da je u Hrvatskoj došlo do radikalnog prevrata, te se sve više piše u tiskovinama o obrani Vukovara u izvedbi ako ne baš ustaša a onda – hrvatske desnice, a „znamo kakva je“. Ako želite ilustraciju, dajem vam ju: u dnevnim novinama od 6. studenoga, pogodite u kojim novinama, na str. 7 pišu neki likovi o vozaču predsjedničkog kandidata (onoga koji prekida kampanju za Martinje), te se o tom vozaču kaže da je „jedan od junaka desnice zbog činjenice da je bio suborac Blage Zadre.“ Znači, vukovarski branitelji su za desnicu junaci, a što su za srednjicu, ljevicu i stražnjicu? I što su toj klateži hrvatski branitelji uopće? Razaratelji njezinih snova.

Pa kada sam u zadnjoj kolumni pisao da zaplotnjaci usidreni u institucijama koje kontroliraju medije ponekad bivaju konsternirani što ih neoprezni kolumnisti otkrivaju do gola, eto vam dobar primjer koji sam naveo, a ima ih još. U jednim drugim novinama ili istim, a sve su iste, kvazinovinar se doslovce izruguje mladićima koji su pošli u obranu domovine, umjesto da se bave stvarima primjerenim njihovoj dobi, ljubavnim i ostalima.

Takvi i slični komentari objavljuju se obično na drugoj stranici dnevnoga lista, baš kao i u olovnim vremenima kada je stupac na str. 2 bio rezerviran za poruke Centralnog komiteta, posredstvom malo pismenijeg partijskog pisca. Još jedna ilustracija: u dnevnom listu osvrće se partijski pisac na ploču Bratiću, nije mu drago navodno, ali odmah nastavlja u Vučićevu stilu i (u stvari) kaže da četnik u nečemu ima pravo, da je u Hrvatskoj nekakva puzajuća ustašizacija.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo, osim njezina naziva. Nije više SRH nego samo RH, orjuna i slične misaone skupine čvrsto su se održale u sedlu, devedesete nastoje zaboraviti kao tužno razdoblje kada nisu mogli posve slobodno raditi protiv Hrvatske, razdoblje koje će se pamtiti, vele oni, po korupciji s Tuđmanom na čelu. Ostalo što je učinio nije važno, ako je još nešto uradio, bolje je o tome ne govoriti, bolje po njega.

Usporedno s orjunom u Hrvatskoj, vide se dostojni napori iz Srbije koja ne bi toliko u Europu koliko bi opet u Hrvatsku. Doduše, Vučić se ukrcao u europske pučane, pa silno želi u Zagreb da razgleda teren, možda kaže koju u Hrvatskom saboru ili barem Areni, s tim da bi sljedeći put rado došao s tenkovima, ruskim i inim.

Četnik čeka priliku da napokon izvrši što je obećao 1995. u Glini. Ako dođe u Zagreb kao što se govori da hoće, a neki da ne će, bit će predstavljen kao dio velike pučke obitelji, doduše kao mlada pučanka koja sjedi na dva stolca.

Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej, kojemu bi trebalo zabraniti da prijeđe nametnutu granicu kod Bajakova, ali tko će mu zabraniti? A zašto dolazi u Hrvatsku? Navodno zato da svečano otvori centar u rodnom selu pokojnog patrijarha Pavla, kamo će onda hrliti hodočasnici. Mjesto se nalazi u Slavoniji, znači ne u Hrvatskoj, po Irineju, koji poštuje granicu Virovitica-Karlobag pa Dalmaciju i Slavoniju amputira gdje stigne. Tako će SPC usred Hrvatske (ipak) odavati počast patrijarhu Pavlu, koji je 1991. munjevito zaposjedao teritorij već okupiran.

Novinari u Hrvatskoj ne pamte tako dugo, pa su stvar prikazali neutralno. Ja pamtim, ali kako se meni ne vjeruje, ispisujem citat iz knjige „Ranjena Hrvatska“, a iz pera biskupa Antuna Škvorčevića koji govori o (jednom, a bilo ih je više) susretu predstavnika Katoličke crkve i SPC-a: „Ovom susretu prethodili su neki mučni događaji koji su vodstvo Srpske pravoslavne crkve stavili u nezgodno svjetlo.

Naime, ta je Crkva osnovala novu eparhiju, osječko-poljsko-baranjsku, sa sjedištem u Dalju, i to neposredno nakon srpskog osvajanja tog prostora i pokolja nesrpskih nedužnih civila u Dalju, a na čelo joj stavila episkopa Lukijana koji je već ranije nakon pokolja u Borovu Selu ondje blagoslivljao naoružane osobe a u Dalju izjavljivao o oslobođenju i pripajanju toga mjesta Srbiji.“ Moram li dalje? Mislim da ne. Sve ste razumjeli. Ali je neugodna činjenica da bi zabrana dolaska sadašnjeg patrijarha u spomen na ondašnjeg patrijarha pod čijim je vodstvom SPC širila svoj teritorij zajedno s jugovojskom i četnicima, izazvao prosvjed pape Franje i novu pljusku hrvatskom narodu. Jer, rimski i srpski patrijarh vole se kak golupčeka dva.

Dobro, napuštam tu temu, za danas. U Hrvatsku, uostalom dolaze svakakvi tipovi, recimo ovih dana hrvatski iseljenici koji mračno pitaju srami li ih se Hrvatska, a strukture im, zatečene, govore da nije točno, da su ponosne na njih. I uopće, čak i na mlade iseljenike koji ponosno odlaze u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Sve pršti od ponosa. A gdje je istina? Glede starih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, sve je vrlo jednostavno: duboka država koja je isplivala na površinu ne želi da joj se tamo neki Hrvati iz daljina miješaju u posao, ni politički ni gospodarski, o ideološkoj dimenziji da ne govorimo, jer su svi iseljenici za orjunu ustaše, potomci možda u soft formi, i nemaju što tražiti u demokratskoj Hrvatskoj, štoviše ugrožavati oligarhiju mučno stvaranu u nezgodnim okolnostima od druge polovice devedesetih. Osim toga ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a htjeli bi glasovati, znači utjecati na izbore njima sklonih, to jest ustaša u samoj Hrvatskoj.

Neka iseljenici ostanu u svojim novim, sada već starim, domovinama, i tamo larmaju. Oni su ondje, gdje god bili, manjina, a tako je lijepo kada su Hrvati manjina kao što su bili u nezaboravnoj Jugoslaviji. Ima pravde. Doduše, mogli bi u manjem opsegu utjecati na izbore za recimo neki kongres, pa ih ne treba previše srditi.

U svezi s tim (opet se vraćam na temu a obećao sam da ne ću) jako ih je rasrdilo, a i mene, kada su čuli da veleposlanik velesile daje šakom i kapom šake dolara za plemeniti centar u Srbu (eto još jedan, da ne bude samo Slavonija) budući da mu u Hrvatskoj nitko nije rastumačio kako financira uspomenu na pokolj Hrvata, to jest zamotali ga pupovčani čim je sišao iz zrakoplova. Srditi mu pišu pisma, spominju Boričevac, obitelj Ivezić, Gračac, Bunić, Rudopolje, Korenicu, Drvar, Bosansko Grahovo, ali molim vas, pa kako bi strani diplomat mogao pohvatati sve te podatke. Na srdita pisma ne odgovara, ni na ona na engleskom, ni na ona na hrvatskom.

Jesam li već podsjetio na zgodnu činjenicu, mislim da nisam: naime, prije nekoliko godina a možda i više, u godišnjem izvješću Sigurnosno obavještajne službe (SOA) stajalo je crno na bijelo da se opažaju pojačane velikosrpske aktivnosti. Vjerojatno je nastala konsternacija, u sljedećim godinama taj je „podatak“ nestao u izvješćima, valjda usporedo s novouspostavljenom koalicijom.

Istodobno, vode se bitke na nekoliko fronta o državnim blagdanima i spomen-danima. Odbor koji je donio odluku da se antifašistički dan pretvori u spomen-dan, dobio je po gubici. Vlast je poslušala oporbu, a bilo joj je lako jer je i inače sve više oporba samoj sebi. Oporba je galamila da je odluka kukavička, domobranska, što je uvrjedljivo za domobrane i njihove potomke, a ima ih puno više od onih drugih. Rečeni odbor suočio se ne s prošlošću nego sa sadašnjošću.

To me je podsjetilo da bi među državne spomen-dane trebalo uvrstiti i jedan koji je spomen na domobrane. Ne će proći, ali neka bude zabilježeno. I obrazloženje: u Hrvatskoj je u vrijeme Drugoga rata bio i „lokalni“ građanski rat. Jedna je strana pobijedila, a znamo i kako, drugu je zatrla, ali je prošlo dovoljno vremena da imamo povijesnu distancu prema vremenu kada je Hrvat išao na Hrvata, pa da se i Hrvata na domobranskoj strani sjećamo na isti način kao i onih drugih. Bio bi to doista civilizacijski iskorak i znak da smo barem malo izašli iz nametnutih hipoteka i jednoumnog tumačenja povijesti.

Kolektivna odgovornost

U svemu, u svakom području života, odgovornost ne može biti kolektivna, treba imati ime i prezime. Da je kolektiv, međutim, zamijenio pojedince (jedinke) pokazuje državni sustav stimuliranja književnih djela (plus prevoditelji). Za one koji ne znaju kako se to radi, objašnjavam: umjesto povjerenstva u kojemu sjede više ili manje dobri poznavatelji književnosti s imenom i prezimenom, o stimulacijama odlučuje cijela kobasica društava, udruga, fakulteta, njih najmanje osamnaest koliko sam uspio pokupiti.

Bilo bi lijepo saznati kako to oni uopće rade, okupljaju li se u Areni i nekom sličnom većem zdanju, imaju li neki kongres s večerom i tulumom ili ubacuju svoje opaske u kutije. Sudjeluju li baš svi iz tih društava, udruga i fakulteta ili delegiraju po dvadesetak umova svaki? Na kraju se proglase dobitnici, a ne zna se tko ih je, kako i zašto izabrao. I jesu li i koliko njih kolektivno ili pojedinačno pročitali odabranu knjigu, naravno da nisu.

Pogledaju, ako uopće i to, korice, naslov i posebno ime autora. I prezime. Ako im se prezime ne sviđa prezime, odmah otpada. U prvom krugu. Imali smo poslije četrdeset pete kolektivizaciju sela, pa je ideja propala i u staljinističkoj Jugoslaviji. Sada imamo kolektivizaciju odlučivanja o dobrim i lošim knjigama. Idemo naprijed.

Lutrija

Ne mogu ne spomenuti, jer mi već dugo ide na živce, naime Lutriju i njezino reklamiranje na televiziji. Jako me zanima „profil kadra“ koji izmišlja priglupe reklame „Volite kuglice“ recimo s nekim ubogim statistom koji stražnjicom odbacuje kuglu a ne kuglicu. Kako vizualno, tako i tekstualno: u reklamu se ubacuju izvanzemaljci, ali ih se naziva – vanzemaljcima. No, kad je novac od reklama u pitanju, televizije ne paze na jezik ni na ostale dijelove. A Lutrija ima novaca. Samo nema ukusa i ne zna hrvatski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari